BESMRTNIK

Solomon saith: There is no new thing upon the earth. So that as Plato had an imagination, that all knowledge was but remembrance; so Solomon giveth his sentence, that all novelty is but oblivion.

Francis Bacon, Essays, LVIII.

Salomon kaže: Nema ništa novo na zemlji. I kao što je Platon zamišljao da je svekoliko znanje tek sjećanje, tako Salomon izriče svoju izreku da je sva novost tek zaborav.

Francis Bacon, Ogledi, LVIII.

U Londonu, početkom lipnja 1929., Joseph Cartaphilus, antikvar iz Smirne, ponudio je kneginji de Lucinge šest svezaka Popeove Ilijade u malom kvart-formatu (1715.—1720.). Kneginja ih je kupila i prilikom preuzimanja izmijenila s njime pokoju riječ. Bio je on, veli ona, oronuo i blijed čovjek sivih očiju i progrušane brade, izrazito neupadljiva lica. Sporazumijevao se okretno i neznalački na više jezika; začas bi prešao sa francuskog na engleski i s engleskog na zagonetni amalgam španjolskog iz Soluna i portugiškog iz Macaa. Kneginja je u listopadu doznala od nekog putnika s broda "Zeus" da je Cartaphilus umro na moru, vraćajući se u Smirnu, i da su ga pokopali na otoku Hiosu. U posljednjem svesku Ilijade pronašla je ovaj rukopis.

Izvornik je sročen na engleskom i vrvi latinizmima. Naš je prijevod doslovan.

I.

Koliko znam, moje su nedaće započele u jednom vrtu Stodvarne Tebe, za Dioklecijanova carevanja. Ja sam prethodno (neslavno) vojevao u egipatskim pohodima, bio sam tribun legije koja se utaborila u Bereniki, na Crvenome moru; groznica i čarbine pokosile su mnoge ljude koji su vruće željeli da se ogledaju u boju. Mauritanci su potučeni; zemlja koju su nekad zauzimali pobunjenički gradovi zauvijek je posvećena bogovima podzemlja. Poražena Aleksandrija uzalud je vapila za Cezarovim milosrđem; u nepunu godinu dana legije su izvojevale pobjedu, ali sam ja jedva uspio nazreti Marsovo lice. Ta mi je zlosretna okolnost tištala dušu i možda me navela da kroz užasne i nepregledne pustinje krenem u potragu za skrovitim Gradom Besmrtnika.

Moje su nedaće započele, velim, u jednom tebanskom vrtu. Cijele te noći nisam oka sklopio, jer mi se nešto komešalo u duši.

Ustao sam pred samo svitanje; moji su robovi spavali, mjesec je bojom podsjećao na beskrajni pijesak. S istoka se, smožden i okrvavljen, primicao neki jahač. Nadomak meni srušio se s konja. Slabašnim, žudnim glasom zapitao me na latinskom za naziv rijeke koja oplakuje gradske zidine. Odgovono sam mu da je to Egipat, rijeka Egipat, koja se napaja kišama. Drugu rijeku ja tražim, odgovorio je turobno, onu neznanu rijeku koja ljude pročiščuje od smrti. Iz grudi mu je liptala tamna krv. Rekao mi je da mu je postojbina u planini s onu stranu Gangesa i da ondje vjeruju kako će onaj tko bude išao prema zapadu, gdje prestaje svijet, doći do rijeke čije vode podaruju besmrtnost. Dodao je da se na drugoj obali uzdiže Grad Besmrtnika, prepun utvrda, amfiteatara i hramova. Umro je prije svanuća, a ja sam odlučio da pronađem taj grad i tu rijeku. Na saslušanju kod krvnika, neki su mauritanski zarobljenici potvrdili putnikovu priču; netko se sjetio Elizejskih poljana na kraju svijeta, gdje je život ljudi vječan; netko vrhunaca gdje izvire Paktol i gdje žitelji dožive cijelo stoljeće. U Rimu sam razgovarao s filozofima koji su naslutili da je produljenje ljudskog života zapravo produljenje agonije i množenje broja smrti. Ne znam jesam li ikada povjerovao u Grad Besmrtnika. Mislim da mi je tada dostajao naum da ga tražim. Getulijski prokonzul Flavije dao mi je za taj pothvat dvjesta vojnika. Unovačio sam i plaćenike koji su se proglasili iskusnim vodičima i koji su prvi napustili naše redove.

Kasniji događaji izopačili su i pobrkali sjećanja na naše prve dane. Krenuli smo od mjesta Arsinoe i zašli u žarku pustinju. Prošli smo kroz zemlju troglodita koji žderu zmije i nemaju dar govora; zemlju Garamanta koji imaju zajedničke žene i hrane se lavljim mesom; zemlju Augila koji se klanjaju samo Tartaru. Probijali smo se kroz druge pustinje, gdje je pijesak crn, gdje se putnik mora kretati za noćnih sati, zato što je danja žega nepodnošljiva. Izdaleka sam uočio planinu po kojoj je Ocean dobio ime: na njenim padinama uspijeva mlječika što potire djelovanje otrova. Na njenom vrhuncu žive satiri, divlji i sirov narod, sklon bludnoj pohoti. Nitko nije mogao zamisliti da te neprijazne oblasti, gdje zemlja rađa čudovištima, kriju neki čuveni grad. Uporno smo napredovali, jer bi uzmak bio ravan smrti. Oni hrabriji spavali su izloživši lice mjesečini; spopala ih je ognjica. Neki su, pak, sa zagađenom vodom bunara ispili ludilo i smrt. Tada je počelo dezertiranje, uskoro i pobune. Da to spriječim, odmah sam uveo najstrože mjere. Postupao sam po savjesti, ali me jedan centurion upozorio da mi buntovnici (goreći od želje da osvete raspetog druga) rade o glavi. Pobjegao sam iz logora sa šačicom vjernih vojnika. Izgubio sam ih u pustinji, u pješčanim olujama i nepreglednoj noći. Zadobio sam ranu od kretske strijele. Lutao sam, ne nalazeći vode, nekoliko dana, ili samo jedan pregolemi dan što su ga umnožili sunce, žeđa i strah od žeđe. Konju sam prepustio da me vodi kamo hoće. U svanuće, daljina se načičkala piramidama i tornjevima. Mučno sam usnio sitni i oštro ocrtani labirint: usred njega je stajao ćup; moje su ga ruke gotovo dodirivale, moje ga oči vidjele, ali su hodnici bili tako zakučasti i isprepleteni da sam znao da ću prije umrijeti negoli do njega doprijeti.

II.

Kad sam se napokon iskobeljao iz te more, osvanuo sam, ležećke i vezanih ruku, u izduženoj kamenoj rupi, nimalo većoj od kakva groba, ovlaš izdubenoj u strmoj planinskoj padini. Stijenke te rupe bile su vlažne, više uglačane protokom vremena negoli ljudskom rukom. U grudima sam oćutio bolni damar, osjetio da me mori žeda. Izvirio sam i prigušeno kriknuo. Na podnožju planine, kroz ruševine i pijesak, nečujno i sporo probijao se prljavi potok; na suprotnoj obali (pod zadnjim ili prvim zrakama sunca) blistao je očevidni Grad Besmrtnika. Vidio sam zidine, lukove, pročelja i trgove: počivao je na kamenitoj uzvisini. Stotinjak nejednakih rupa, sličnih mojoj, brazdalo je planinu i dolinu. U pijesku je bilo plitkih otvora; iz tih kukavnih jama (i iz ropa) plazila je sivoputa čeljad, zarasla u bradu, gola. Učinilo mi se da ih prepoznajem: spadali su u zvjerski soj troglodita, koji se množi po obalama Arapskog zaljeva i po etiopskim pećinama. Nisam se čudio što ne govore i što žderu zmije.

Strahovita žeđa ulila mi je hrabrosti. Ocijenio sam da se nalazim na tridesetak stopa od pijeska; bacio sam se niz padinu, sklopivši oči, ruku vezanih na leđima. Zaronio sam okrvavljeno lice u mračnu vodu. Stao sam srkati kao stoka na pojilu. Prije negoli sam opet utonuo u san i bunilo, nepojamno sam ponovio grčke riječi: Koji iz Zelije bjehu ... bogati ljudi, što vodu Esepovu pijahu crnu...

Ne znam koliko je dana i noći proteklo iznad moje glave. Satrt, bez trunka snage koja bi mi omogućila da se vratim u utočište pećina, svoju zlehudu sudbinu prepustio sam mjesecu i suncu. Trogloditi, barbarski bezazleni, nisu mi pomogli da preživim ili umrem. Utaman sam ih preklinjao da me ubiju. Jednoga sam dana kremenom oštricom rasjekao spone. Naskoro sam mogao ustati i uspio isprositi ili ukrasti — ja, Marko Flaminije Ruf, tribun rimske legije — svoj prvi odvratni obrok zmijskog mesa.

Žudnja da vidim Grad Besmrtnika, da dotaknem vrhunaravni Grad, gotovo mi nije dala da zaspim. Kao da su pronikli u moju nakanu, ni trogloditi nisu spavali: isprva sam vidio kako s mene ne skidaju pogleda; zatim, da je moj nemir prešao na njih, kao na pse. Da se maknem iz barbarske naseobine, odabrao sam najživlje doba dana, predvečerje, kad gotovo svi muškarci izlaze iz otvora i rupa i pilje u zapad ne videći ga. Stao sam naglas moliti, ne zato da izmolim božansku naklonost nego više da prestrašim pleme artikuliranim govorom. Pregazio sam potok što sporo teče zbog pješčanih sprudova i zaputio se prema Gradu. Dvojica ili trojica troglodita neodlučno su me pratila. Bili su (kao i ostali pripadnici svoga soja) sitni rastom; nisu ulijevali strah, nego odvratnost. Morao sam zaobići nekoliko krivudavih klanaca koji su podsjećali na kamenolome; zaslijepljen veličinom Grada, utvarao sam da mi je nadohvat ruke. Oko ponoći sam zašao u crnu sjenu njegovih zidina, načičkanu neznabožačkim formama u žutom pijesku. Zastao sam, obuzet nekakvom svetom jezom. Čovjek toliko zazire od novosti i pustinje da sam se obradovao što me jedan od onih troglodita dopratio do kraja. Sklopio sam oči i stao (budan) čekati da svane.

Rekao sam da grad počiva na kamenitoj uzvisini. Ta uzvisina, što podsjeća na hridinu, nije bila nimalo manje strma od zidina. Obilazio sam uzalud na sve strane: na crnom podnožju nije bilo ni najsitnijeg ispupčenja, ravnomjemi zidovi kanda nisu predviđali ni jedna jedina vrata. Potražio sam zaklon od žege u nekoj pećini; na kraju pećine bio je bunar, u bunaru stubište koje je vodilo u neprobojnu pomrčinu. Sišavši, kroz zbrku memljivih prolaza došao sam do prostrane kružne, jedva vidljive, ćelije. Ta podzemna prostorija imala je devetora vrata; osam ih je vodilo u labirint koji je varavo izbijao u istu ćeliju, deveta (kroz drugi labirint) vodila su u neku drugu kružnu ćeliju, jednaku onoj prvoj. Ne znam koliko je ukupno bilo ćelija; moje patnje i moja tjeskoba uvišestručili su ih. Muk je bio nelagodan i gotovo groban; nikakva šuma u tim podzemnim kamenim mrežama osim dubinskog vjetra kojemu nisam otkrio uzroka. U pukotine su bešumno utjecali mlazovi rđevite vode. S užasom sam se obikao na taj dvojbeni svijet; prestao sam vjerovati da može postojati nešto izvan podruma s devetorim vratima i dugih razgranatih podruma. Ne znam dokle sam tumarao pod zemljom; znam da su mi se u istoj nostalgiji ponekad stapali grozno barbarsko naselje i moj rodni grad, sav u grozdovima.

Na kraju nekog hodnika preda mnom se ispriječio nepredviđeni zid, do mene je doprla daleka svjetlost. Podigao sam zaslijepljeni pogled: na vrtoglavoj razdaljini, u nepojmljivoj visini, uočio sam nebeski krug, tako modar da mi se pričinio grimiznim. Nekoliko metalnih prečki penjalo se uza zid. Umor me iscrpio, ali sam se stao uspinjati, povremeno predahnuvši da budalasto zajecam od radosti. Malo-pomalo razabirao sam kapitele i vijence, trokutaste zabate i svodove, nedokučivu raskoš u granitu i mramoru. Tako sam se iz nevidljivog kruga crnih i zamršenih labirinata uspio popeti u sjajni Grad.

Izbio sam na nekakvu širinu, točnije, dvorište. Ono je bilo opkoljeno neprekinutim zdanjem nepravilna oblika i raznolike visine; rečeno zdanje bilo je ukrašeno svakojakim kupolama i stupovima. Više negoli ikoje obilježje toga nevjerojatnog spomenika prenerazila me njegova nepojmljiva starost. Osjetio sam da je prethodio čovjeku, prethodio zemlji. Ta očevidna drevnost (makar donekle jeziva za oko) bila mi je sukladna trudu besmrtnih graditelja. Isprva pažljivo, zatim ravnodušno, i napokon očajno, lutao sam stubištima i popločanim stazama te zamršene palače. (Kasnije sam utvrdio da su veličina i visina stuba nejednake i dokučio uzrok svome neobičnom zamoru.) Ova palača djelo je bogova, pomislio sam na početku. Obišao sam puste dvorane i ispravio se: Bogovi koji su je podigli umrli su. Uočio sam njene osebujnosti i rekao: Bogovi koji su je podigli bili su ludi. Izrekao sam to, dobro se sjećam, s nerazumljivim gnušanjem, zamalo grizodušjem, s većom intelektualnom jezom negoli urođenim strahom. Dojmu neizmjerne drevnosti pridružili su se neki drugi: dojam beskonačnosti, grozote, složene besmislenosti. Već sam bio prošao kroz jedan labirint, ali me sjajni Grad Besmrtnika prestravio i u meni izazvao odbojnost. Labirint je kuća koja je podignuta da smete ljude; njegov tloris, prepun simetrija, savršeno ispunjava tu svrhu. U palači koju sam donekle obišao graditeljski nacrt nije imao svrhe. Posvuda hodnici koji nikamo ne vode, visok nedostižan prozor, raskošna vrata što vode u neku ćeliju ili bunar, nevjerojatna naopaka stubišta s izvrnutim stubama i ogradom. Neka, pak, stubišta, nestvarno priljubljena uz masivni zid, odjednom su prestajala, poslije dva-tri zavijutka, u gornjem mraku kupola. Ne znam jesu li svi navedeni primjeri konkretni; znam da su godinama pohodili moje snomorice. Ne mogu više jamčiti je li neko obilježje odslik stvarnosti ili oblika koji su me kinjili. Ovaj Grad (pomislio sam) takoje jeziv da njegovo puko postojanje i trajanje, premda u srcu skrivene pustinje, truje prošlost i budućnost i na neki način stoji u vezi sa zvijezdama. Dokle god bude postojao, nitko na svijetu neće moći biti hrabar ili sretan. Neću ga opisivati; zbrka raznorodnih riječi, tijelo tigra ili bika, na kojemu se čudovišno umnažaju, združeni i posvađeni, zubi, udovi i glave, mogli bi ga (možda) približno predočiti.

Ne sjećam se kako je tekao moj povratak kroz prašnjave i memljive podzemne grobnice. Znam tek da se nisam mogao otresti bojazni kako će me, čim izađem iz zadnjeg labirinta, opet opkoliti jezivi Grad Besmrtnika. Ničega se više ne mogu sjetiti. Taj zaborav, sad konačan, možda je bio hotimičan; možda su okolnosti mog izbavljenja bile tako mučne da sam se jednog dana, što ga je također prekrio zaborav, zakleo da ću ih zaboraviti.

III.

Oni koji su pažljivo čitali pripovijest o mojim nedaćama prisjetit će se da me jedan pripadnik plemena slijedio kao pas do neujednačene sjene zidina. Kad sam izašao iz zadnjeg podzemnog hodnika, zatekao sam ga na pećinskom ulazu. Ispružio se na pijesku, gdje je s mukom risao i brisao nekakve znakove nalik na slova iz sna što se pobrkaju malo prije negoli im dokučiš smisao. Isprva sam mislio da je to neko primitivno pismo; zatim sam zaključio kako je pretpostavka da se ljudi bez dara govora služe pismom besmislena. Uostalom, svi su znakovi bili drugačiji, što je isključivalo ili smanjivalo mogućnost da su posrijedi simboli. Čovjek je šarao, gledao i dotjerivao. Iznebuha, kao da se zasitio te igre, obrisao ih je dlanom i nadlakticom. Pogledao me, nije me prepoznao. Bez obzira na sve, tako je silno bilo olakšanje što me obuzelo (ili je tako silna i zadojena strepnjom bila moja samoća) da sam pomislio kako me taj kukavni troglodit, koji me gleda sa tla pećine, otprije čeka. Sunce je grijalo ravnicu; kad smo krenuli u naselje, s prvim zvijezdama, pijesak je žario tabane. Troglodit je išao preda mnom; te noći nakanio sam ga naučiti da raspozna, a možda i da ponovi, neke riječi. Pas i konj (pomislio sam) kadri su raspoznati neke riječi; brojne ptice, kao što je cesarski slavuj, kadri su ih ponoviti. Koliko god skučen bio, čovjekov razum uvijek će nadvisivati svijest stvorenja koja nisu obdarena razumom.

Ograničenost i kukavnost toga troglodita prizvali su mi u pamet sliku Argosa, ostarjelog i nemoćnog psa iz Odiseje, pa sam ga nazvao Argosom i pokušao mu to utuviti u glavu. Bez ikakva uspjeha. Moja metodičnost, strogost i upornost nisu ničemu poslužili. Nepomičan, ukočena pogleda, taj stvor kanda nije čuo glasove koje sam mu pokušavao uliti u glavu. Iako je stajao pored mene, činilo se da nas dijeli golema razdaljina. Nad njime što se opružio na pijesku kao sitna i kukavna sfinga od lave, nebesa su kružila od svitanja do sumraka. Nisam naprosto vjerovao da ne shvaća moj naum. Sjetio sam se kako Etiopljani vjeruju da majmuni neće govoriti samo zato da ih netko ne natjera na rad, i Argosovo mučanje pripisao sam sumnjičavosti ili strahu. Ta pretpostavka navela me na druge, još neobičnije misli. Pomislio sam da Argos i ja boravimo u različitim svjetovima, da su naša zapažanja jednaka, ali da ih Argos drugačije povezuje i tvori njima drugačije predodžbe; pomislio sam da predodžbe za njega možda i ne postoje, nego je to samo vrtoglav i neprekidan slijed munjevitih dojmova. Pomislio sam na svijet bez sjećanja, bez vremena; razmotrio sam mogućnost postojanja jezika koji nema imenica, jezika s bezličnim glagolima i nesklonjivim pridjevima. Tako su sporo protjecali dani i godine, ali se jednoga jutra zbilo nešto nalik sreći. Pala je moćna i dugotrajna kiša.

Pustinjske noći uglavnom su hladne, ali je ova bila ognjena. Usnio sam kako neka tesalska rijeka (u koju sam vratio zlatnu ribu) dolazi da me spasi; čuo sam kako se valja po crvenom pijesku i crnom kamenu. Probudili su me svježina zraka i uporni šum kiše. Potrčao sam, kao od majke rođen, da je dočekam. Noć je blijedjela; pod žutim oblacima, razdragano kao ija, pleme se izlagalo pljusku, utonuvši u zanos. Podsjećali su na koribante opsjednute božanstvom. Argos je jecao gledajući u nebeski svod; potoci su mu se slijevali niz lice, i to ne samo potoci kiše, nego (kako sam kasnije dokučio) suza. Argose, zazvao sam ga, Argose.

Tada je Argos, s krotkim čuđenjem, kao da otkriva nešto odavna izgubljeno i zaboravljeno, propentao: Argos, Odisejev pas. A zatim, i dalje gledajući u stranu: Ovaj pas leži u balegi.

Lako prihvaćamo zbilju, možda zato što slutimo da ništa nije zbiljsko. Upitao sam ga što zna o Odiseji. Teško je razumijevao grčki; pitanje sam morao ponoviti.

Jako malo, rekao je. Manje od najneukijeg rapsoda. Proteklo je valjda tisuću i sto godina otkako sam je ispjevao.

IV.

Sve mi je postalo jasno toga dana. Trogloditi su bili Besmrtnici; potočić s pjeskovitom vodom bila je rijeka za kojom je tragao onaj jahač. A grad o kojemu je glas pukao sve do Gangesa Besmrtnici su sravnili sa zemljom prije kakvih devet stoljeća. Od ostataka njegovih ruševina podigli su na istom mjestu bezumni grad što sam ga obišao: nekakvu parodiju ili naličje, ali istodobno i hram iracionalnih bogova što ravnaju svijetom. O njima ništa ne znamo, izuzev da ne sliče čovjeku. Čin podizanja grada bio je posljednji simbol što su ga Besmrtnici prihvatili; on označava etapu kad su oni, spoznavši da je svaki pothvat isprazan, odlučili živjeti u mišljenju, u čistoj spekulaciji. Podigli su grad, zaboravili ga i prešli u pećine. Povukavši se u sebe, gotovo nisu zapažali materijalni svijet.

Homer mi je sve to ispričao s dječjom bezazlenošću. Pričao mi je o svojoj starosti i svome posljednjem putovanju na koje ga je, kao i Odiseja, potakla želja da dopre do ljudi koji nisu čuli za more, ne jedu posoljeno meso i nikad nisu vidjeli veslo. Proveo je cijelo stoljeće u Gradu Besmrtnika. Kad su ga srušili, nagovarao ih je da izgrade drugi. Neka se tome ne čudimo; zna se da je prvo opjevao trojanski rat, a zatim rat žaba i miševa. Podsjećaoje na božanstvo koje je najprije stvorilo svemir, a onda kaos.

Najlakše je biti besmrtan. Osim čovjeka, sva su stvorenja besmrtna, zato što ne znaju za smrt; spoznaja o besmrtnosti božanska je, užasna i nedokučiva. Vidio sam da je, bez obzira na ovu ili onu vjeru, takav stav vrlo rijedak. Židovi, kršćani i muslimani propovijedaju besmrtnost, ali njihovo klanjanje prvome stoljeću dokazuje da vjeruju samo u njega, zato što su ostala, bezbrojna, stoljeća posvećena njegovu hvaljenju ili kuđenju. Prihvatljivije mi je Kolo nekih vjera u Indiji; u tom Kolu, koje nema početka ni kraja, svaki život proistječe iz prethodnoga i rađa sljedećim, ali ni jedan od njih ne odreduje cjelinu... U vjekovnom promišljanju, zajednica besmrtnih ljudi postigla je savršenstvo tolerancije, gotovo prezira. Ona je spoznala da se u beskonačnom roku svakome čovjeku sve dogodi. Na temelju bivših ili budućih vrlina, svaki čovjek zaslužuje svaku nagradu, ali isto tako, na temelju nečasnih djela iz prošlosti ili budućnosti, zaslužuje svaku kaznu. Kao što u hazardnim igrama parni i neparni brojevi teže ravnoteži, tako se potiru i dopunjavaju pamet i glupost, pa je možda sirova pjesan o Cidu samo nužna protuteža jednom jedinom epitetu iz Ekloga ili nekoj Heraklitovoj rečenici. I najkrhkija misao ovisi o nevidljivom crtežu i može ovjenčati ili izazvati neki neznani oblik. Znam neke koji su činili zlo kako bi se ono u idućim ili proteklim stoljećima preobrazilo u dobro... S toga gledišta, svi su naši postupci ispravni, ali i isprazni. Nema moralnih ili intelektualnih zasluga. Homer je ispjevao Odiseju; pretpostavimo li da je vrijeme beskrajno i da su njegove okolnosti i mijene beskonačne, nemoguće je da netko, makar jednom, ne ispjeva Odiseju. Nitko je netko, jedan besmrtni čovjek cijelo je čovječanstvo. Kao Kornelije Agripa, ja sam bog, ja sam junak, ja sam filozof, zloduh sam i svijet, a to je okolišan način da se izrekne kako ne postojim.

Poimanje svijeta kao sustava savršenih kompenzacija znatno je utjecalo na Besmrtnike. Ponajprije, podarilo im je potpuno pomanjkanje samilosti. Spomenuo sam drevne kamenolome koji su brazdali ravnicu na suprotnoj strani; netko se stropoštao u najdublji od njih. Nije se uspio povrijediti ni umrijeti, ali ga je morila žeđa; dobacili su mu konopac tek kada je proteklo sedamdeset godina. Nisu se brinuli ni za vlastitu sudbinu. Tijelo je za njih bila krotka domaća životinja kojoj je mjesečno bila dovoljna milostinja od nekoliko sati spavanja, malo vode i gvalje mesa. Neka nas nitko ne proglasi isposnicima. Nema raznovrsnijeg užitka od mišljenja, i njemu smo se predavali. Katkad bi nas koji izvanredni poticaj vratio u materijalni svijet. Recimo, onog jutra, bio je to drevni elementarni užitak u kiši. Takvi trenuci bili su vrlo rijetki; svi Besmrtnici mogli su postići savršen unutarnji mir; sjećam se da jednoga od njih nisam nikad vidio na nogama: ptica mu je na grudima savila gnijezdo.

Među korolarima učenja koje kaže da ne postoji ništa što ne bi imalo svoju protutežu, ima jedan koji nas je, premda teorijski nebitan, potkraj ili početkom 10. stoljeća naveo da se raspršimo po cijelome svijetu. On glasi ovako: Postoji rijeka čije vode podaruju besmrtnost; drugdje vjerojatno postoji druga rijeka čije vode potiru besmrtnost. Broj rijeka nije beskonačan; besmrtni putnik koji bude obišao svijet okusit će vodu svih rijeka. Odlučili smo da pronađemo tu rijeku.

Smrt (ili njezino spominjanje) izaziva u ljudima izvještačenost i patetičnost. Oni su dirljivi u svojoj nestvarnosti; svaki njihov potez može biti posljednji; nema lica koje se ne muti i razlijeva, kao lice u snovima. Za smrtnike je sve nepovratno i slučajno. Za Besmrtnike, naprotiv, svaki čin (i svaka misao) odjek je onih što su mu prethodili, bez vidljiva počela, ili točan nagovještaj onih što će ga u budućnosti vrtoglavo ponavljati. Nema ničega što se ne bi izgubilo u postojanim zrcalima. Ništa se ne može dogoditi samo jednom, ništa nema draž prolaznosti. Elegičnost, ozbiljnost, svečanost, Besmrtnicima ništa ne znače. Homer i ja rastali smo se na vratima Tangera; mislim da se nismo ni oprostili.

V.

Obišao sam nova kraljevstva, nova carstva. U jesen 1066. borio sam se na mostu kod Stamforda, ne sjećam se više je li to bilo u redovima Haralda koji se uskoro suočio sa sudbinom, ili u redovima onoga zlosretnog Haralda Hardrade koji je osvojio šest stopa engleske zemlje, ili možda nešto više. U sedmom stoljeću po hidžri, u predgrađu Bulaqa, prepisao sam sporom kaligrafijom, na jeziku što sam ga zaboravio, alfabetom koji ne znam, sedam Simbadovih putovanja i pripovijest o Brončanom gradu. U dvorištu tamnice u Samarkandu često sam igrao šah. U Bikaniru i u Češkoj poučavao sam astrologiju. Ljeta 1638. boravio sam u Kolozsvaru, a zatim u Leipzigu. U Aberdeenu sam se 1714. pretplatio na šest svezaka Popeove Ilijade; znam da sam ih prečitavao s užitkom. Negdje 1729. raspravljao sam o nastanku toga spjeva s nekim profesorom retorike, koji se, ako me sjećanje ne vara, zvao Giambattista; njegovi argumenti učinili su mi se nepobitni. Četvrtog listopada 1921, brod "Patna", kojim sam putovao u Bombay, morao se usidriti u luci na eritrejskoj obali. Iskrcao sam se. Sjetio sam se onih davnih jutara, na ovome istome Crvenom moru, kad sam bio rimski tribun i kad su groznica, čarbine i ljenčarenje kosili vojsku. U blizini luke vidio sam bistru rijeku; okusio sam njezine vode, iz navike. Dok sam se uspinjao obalom, neko drvo načičkano bodljama ozlijedilo mi je nadlanicu. Neočekivana bol učinila mi se suviše ljudskom. Obuzet nevjericom, šutke i razdragano gledao sam predivno stvaranje spore kapi krvi. Opet sam smrtan, pomislio sam, opet sam kao i svi ljudi. Te noći spavao sam do svanuća.

... Pregledao sam ove stranice poslije godinu dana. Vidim da su prilično vjerodostojne, ali u početnim poglavljima, pa čak i u pojedinim ulomcima ostalih poglavlja, kao da provijava nešto šuplje. To je, možda, zbog pretjeranog navođenja suvišnih podrobnosti. Taj postupak, što sam ga naučio od pjesnika, unosi dah patvorenosti, zato što te podrobnosti krase stvarne događaje, a ne i uspomenu na njih ... Mislim, ipak, da sam im otkrio dublji smisao. Zapisat ću ga; briga me što će me proglasiti fantastom.

Pripovijest koju sam iznio odiše nestvarnošću, zato što se u njoj isprepleću dogodovštine dvojice različitih ljudi. U prvom poglavlju, jahač želi saznati naziv rijeke koja oplakuje tebanske zidine. Flaminije Ruf, koji je gradu prethodno dodao epitet Stodvarni ili Hekatompylos, kaže da se rijeka zove Egipat. Ni jedna od ovih rečenica ne potječe od njih, nego od Homera koji u Ilijadi izričito navodi Stodvarnu Tebu, a u Odiseji, na usta Proteja i Odiseja, Nil uvijek naziva Egiptom. U drugom poglavlju, Rimljanin, napivši se besmrtne vode, izgovara nekoliko riječi na grčkom jeziku; te riječi su Homerove i mogu se potražiti na kraju čuvenoga kataloga brodova. Kasnije, u vrtoglavoj palači, spominje "gnušanje, zamalo grizodušje"; te riječi potječu od Homera koji je stvorio taj užas. Te su me nedosljednosti zabrinule; neke pak druge, estetske, pomogle su mi da dokučim istinu. Nalaze se u posljednjem poglavlju; ondje je zapisano da sam se borio na mostu kod Stamforda, da sam u Bulaqu prepisao putovanja Simbada Moreplovca i da sam se u Aberdeenu pretplatio na Popeovu englesku Ilijadu. Piše, inter alia: "U Bikaniru i u Češkoj poučavao sam astrologiju." Nijedna od tih izjava nije patvorena; bitna je činjenica da sam ih istakao. Prva nekako više pristaje ratniku, ali se zatim uočava da pripovjedača manje zanima vojevanje, a više ljudske sudbine. Izjave u nastavku još su zanimljivije. Neki mutni elementami poriv naveo me da ih zapišem; učinio sam to zato što sam znao da su patetične. One to nisu kad ih izgovori Rimljanin Flaminije Ruf. One to jesu kad ih izrekne Homer; čudno je kad on, u trinaestom stoljeću, prepisuje pustolovine Simbada, drugog Odiseja, i kad poslije mnogih stoljeća, u nekom sjevernjačkom kraljevstvu i na barbarskom jeziku, otkriva obličja svoje Ilijade. A onu rečenicu gdje se spominje Bikanir očito je napisao neki literat, u želji da se — kao i tvorac kataloga brodova — izrazi veličajnim riječima.

Kad se bliži kraj, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi. Ne mora čuditi što je vrijeme ispremiješalo one riječi koje su me nekada predstavljale, s riječima koje su bile simboli sudbine čovjeka što me stoljećima pratio. Bio sam Homer; uskoro ću biti Nitko, kao Odisej; uskoro ću biti svi: bit ću mrtav.

***

Postskriptum iz 1950. Medu komentarima koji su popratili objavljivanje gornjeg teksta, najneobičniji, doduše ne i najuljudniji, koči se pod biblijskim naslovom A coat of many colours (Manchester, 1948.) i potječe iz nesalomljivog pera doktora Nahuma Cordovera. Obuhvaća stotinjak stranica. Razglaba o grčkim centonima, o centonima na srednjovjekovnoj latinštini, o Benu Jonsonu, koji je suvremenike ocrtao istrišcima iz Seneke, o djelu Virgilius evangelizans Alexandera Rossa, o tvorevinama Georgea Moorea i Eliota i, na kraju, o "pripovijesti koja se pripisuje antikvaru Josephu Cartaphilusu". Upozorava, u prvom poglavlju, na kratke izvatke iz Plinija (Historia naturalis, V, ; u drugom, na izvatke iz Thomasa De Quinceya (Writings, III, 439); u trećem, iz Descartesova pisma ambasadoru Pierreu Chanutu; u četvrtom, iz Bernarda Shawa (Back to Methuselah, V). Po tim uštipcima ili krađama zaključuje da je cijeli spis apokrifan.

Taj je zaključak, po mome mišljenju, neprihvatljiv. Kad se bliži kraj, pisao je Cartaphilus, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi. Riječi rasute i krnje riječi, tuđe riječi, bijedni su milodar što su mu ga udijelili sati i stoljeća.

Ceciliji Ingenieros

(Milivoj Telećan)

Pokojnik

Zvuči naprosto nevjerojatno da neki čovjek s periferije Buenos Airesa, beznačajni kavgadžija kojega resi samo slijepa odvažnost, može otići u jahačke pustare na brazilskoj međi i ondje postati krijumčarski vođa. Sumnjičavcima ću opisati sudbinu Benjamina Otalore, kojega se možda nitko više i ne sjeća u četvrti Balvanera, i koji je dočekao dostojnu smrt, od metka, na granici države Rio Grande do Sul. Ne znam sve podrobnosti njegove pustolovine. Kad ih saznam, ove ću stranice popraviti i upotpuniti. Neka nam zasad posluži ovaj sažetak.

Oko 1891., Benjaminu Otalori devetnaest je godina. Mladac je to niska čela, prostodušnih svijetlih očiju, kršan po baskijsku; vješt ubod nožem naveo ga je da postane svjestan svoje hrabrosti. Ne brine ga suparnikova smrt, ni neodložnost bijega iz Republike. Mjesni moćnik daje mu pismo za nekog Azeveda Bandeiru, u Urugvaju. Otalora kreće na put brodom, plovidba je burna i ispunjena škripom, sutradan tumara ulicama Montevidea obuzet neizrecivom i, možda, podsvjesnom tugom. Ne zatječe Azeveda Bandeiru; oko ponoći, u nekoj krčmi u četvrti Paso del Molino, zatekao se pri obračunu goniča stoke. Sijevne nož; Otalora ne zna kome da se prikloni, ali ga mami neodoljivi čar opasnosti, kao što druge privlače kartanja ili glazba. U tome metežu odbija niski udarac nožem što ga neki nadničar pokušava zadati čovjeku s tamnim cilindrom i ponchom. Kasnije će se vidjeti daje to bio Azevedo Bandeira. Saznavši to, Otalora podere pismo, jer sve radije rješava sam. Bez obzira na krupan stas, Azevedo Bandeira djeluje nekako patvoreno; na njegovu, uvijek pomalo preblizom licu ogledaju se Židov, Crnac i Indijanac; u njegovu držanju, majmun i jaguar; ožiljak koji mu brazda lice, samo je dodatni ures, baš kao i crni čekinjasti brk.

Zametnuta u piću, kavga se stišava istom brzinom kojom je planula. Otalora pije s goničima, zatim s njima odlazi na neku terevenku, a onda u potleušicu u starom dijelu grada, kad je sunce već visoko odskočilo. U stražnjem, zemljanom dvorištu, ljudi prostiru jahaću opremu da otpočinu. Zamućene svijesti, Otalora uspoređuje proteklu noć s prethodnom: sad je već na čvrstom tlu, među prijateljima. Pomalo ga, doduše, peče savjest što ne žali za Buenos Airesom. Spava do mise, kad ga budi gonič koji je onako nakresan bio navalio na Bandeiru. (Otalora se prisjeća da je taj čovjek sudjelovao s ostalima u bučnoj i veseloj noći, da ga je Bandeira posjeo zdesna sebi i primorao da i dalje pijančuje.) Poručuje mu da se javi gazdi. U nekakvoj radnoj sobi koja gleda na ulazni trijem (Otalora nije nikad vidio trijem s pobočnim vratima) Azevedo Bandeira očekuje ga u pratnji svjetlopute i riđokose žene. Bandeira ga odmjeri, ponudi rakijom, ponovi mu da cijeni njegovu odvažnost, predlaže mu da se pridruži onima koji kreću na sjever da dognaju stoku. Otalora prihvaća; u svanuće jašu prema Tacuarembou.

Za Otaloru tada počinje drugačiji život, ispunjen nepreglednim svitanjima i danima prožetim konjskim vonjem. Taj život za njega je nov, katkada mučan, ubrzo prirođen, jer baš kao što neki narodi štuju i predosjećaju more, tako mi (pa i onaj koji veze ove simbole) čeznemo za beskrajnom ravnicom koja tutnji pod kopitima. Otalora je odrastao u četvrtima vozara i kirijaša; za nepunih godinu dana postaje gaučo. Uči jahati, goniti stoku, klati, baratati lasom i kuglama povezanima remenjem za obaranje stoke, odolijevati snu, olujama, mrazu i suncu, tjerati blago zviždanjem i poklikom. Tokom tog naukovanja samo jednom je vidio Azeveda Bandeiru, ali ga ne zaboravlja lako, zato što biti Bandeirin čovjek znači uživati strahopoštovanje, i zato što poslije svakog uspješnog poteza gauči kažu da Bandeira to izvodi bolje. Neki drže da je Bandeira rođen na suprotnoj obali Cuareima, u brazilskoj državi Rio Grande do Sul; to mu ne krnji ugled nego ga, naprotiv, nejasno podiže: gustim prašumama, močvarama, zamršenim i gotovo beskrajnim razdaljinama. Malo-pomalo Otalora vidi da su Bandeirini poslovi raznovrsni i da krijumčarenje stoji na prvome mjestu. Gonič je isto što i sluga; Otalora donosi odluku da prijeđe u krijumčare. Dvojica njegovih drugova jedne noći će prijeći granicu da prenesu pošiljku rakije; Otalora jednoga od njih izaziva, ranjava i preuzima mu mjesto. Goni ga ambicija i neka nejasna privrženost. Neka taj čovjek napokon shvati (misli on) da vrijedim više negoli svi njegovi Urugvajci skupa.

Protječe još jedna godina prije negoli se Otalora vratio u Montevideo. Obilazi predgrađe, grad (koji se Otalori čini pregolemim); dolaze u gazdinu kuću; ljudi prostiru jahaću opremu u krajnjem dvorištu. Dani protječu, a Otalora ne sreće Bandeiru. Kažu, plaho, da boluje; neki Crnac često obilazi njegovu spavaonicu na katu, noseći vruću vodu i tikvicu za pripremanje matea. Jednog dana tu dužnost je dobio Otalora. On se osjeća nekako ponižen, ali i zadovoljan.

Spavaonica je gola i zamračena. Balkon joj je okrenut na zapad, dugi stol živopisno je zakrčen bičevima, jahaćim i goničkim opasačima, vatrenim i hladnim oružjem, a odnekud se našlo i prastaro i mutno zrcalo. Bandeira leži, sanja i bunca; jaki odsjaj posljednjeg sunca oštro ga ocrtava. Na širokoj bijeloj postelji djeluje nekako sitnijim i mračnijim. Otalora zapaža sijede vlasi, umor, mlitavost, brazde godina. Bijesan je što im zapovijeda taj starkelja. Misli kako bi ga mogao dokusuriti jednim udarcem. Tada opazi u zrcalu da je netko ušao. To je riđokosa ženska; bosa je i razgolićena, promatra ga s nadmenom radoznalošću. Bandeira se pridigne; dok razglaba o poslovima i srče mate, prsti mu se poigravaju ženinim pletenicama. Napokon, dade znak Otalori da može otići.

Protekne neko vrijeme, dobivaju naređenje da krenu na sjever. Dolaze na zabačeni posjed kakvih ima posvuda u beskrajnoj ravnici. Uokolo ni drveća ni potoka, sažižu ga prvo i posljednje sunce. U kamenim oborima prebiva rogata i mršava stoka. Taj kukavni posjed zove se Suspiro.

Otalora, sjedeći s nadničarima, čuje da će Bandeira uskoro doći iz Montevidea. Pita za razlog; objašnjavaju mu da neki stranac, novopečeni gaučo, želi preuzeti vlast. Otalora to uzima kao šalu, ali mu godi što je takva šala već moguća. Doznao je također da se Bandeira zavadio s nekim političkim glavešinom i da mu je ovaj uskratio podršku. Od te mu vijesti rastu krila.

Stižu škrinje s puškama; stižu srebrni vrč i umivaonik za ženinu sobu; stižu zavjese od debelog damasta; jednog jutra stigao je iz brda sumorni jahač, zarastao u bradu i zaogrnut ponchom. Zove se Ulpiano Suarez i tjelohranitelj je, ili capanga, Azevedu Bandeiri. Škrt je na riječima i okreće na portugiški. Otalora ne zna čemu da pripiše njegovu nepovjerljivost: odbojnosti, preziru, ili hudoj naravi. Zna, naprotiv, da mu je za skovani plan nužno njegovo prijateljstvo.

U sudbinu Benjamina Otalore uskoro se upleo crnonogi riđan što ga je Azevedo Bandeira doveo s juga i koji na podsedlici obrubljenoj jaguarovim krznom ima srebrom okovano sedlo. Taj sjajni konj simbol je gazdina autoriteta, i mladić žudi za njim, kao što istodobno priželjkuje, osvetnički, i vatrenokosu ženu. Žena, sedlo i riđan oznake su ili znamenja čovjeka kojega hoće uništiti.

Sada se pripovijest grana i produbljuje. Azevedo Bandeira izvrsno vlada umijećem postupnog zastrašivanja, paklenskom taktikom uzastopnih ponižavanja, naizmjence se služeći srdačnošću i porugom; Otalora odluči da primijeni tu dvogubu metodu u teškom zadatku što ga kani ostvariti. Odluči da, korak po korak, preuzme mjesto Azeveda Bandeire. Tijekom dana zajedničke opasnosti stječe Suarezovo prijateljstvo. Povjerio mu je svoj plan; Suarez mu obeća pomoć.

Štošta se poslije toga dogodilo, i od toga znadem samo ponešto. Otalora uskraćuje poslušnost Bandeiri; uporno zaboravlja, dopunjava, mijenja njegova naređenja. Svemir kanda sudjeluje u toj zavjeri i ubrzava događaje.

Jednog dana, oko podneva, u okolici Tacuaremboa nastalo je puškaranje s ljudima iz Rio Grandea; Otalora uskače na Bandeirino mjesto i izdaje naređenja Urugvajcima. Metak mu prostrijeli rame, ali se tog popodneva Otalora vraća u Suspiro na gazdinu riđanu, tog popodneva nekoliko kapi njegove krvi ostavlja trag na jaguarovu krznu i te noći ima u postelji vatrenokosu ženu. Neke verzije miješaju poredak tih zbivanja i navode da se sve to nije dogodilo u jednome danu.

Bandeira se, unatoč svemu, i dalje ponaša kao vođa. Izdaje naređenja koja nitko ne ispunjava; Benjamin Otalora ne pača se u nj, potaknut navikom i sažaljenjem.

Posljednji prizor ove pripovijesti odigrava se u metežu posljednje noći 1894. Te noći, momčad iz Suspira blaguje za tu priliku zaklano janje i pije kavgonosnu rakiju. Netko beskonačno rasteže na gitari mučnu milongu. Na glavi stola, pijani Otalora reda izljeve radosti, zdravicu za zdravicom; taj vrtoglavi toranj simbol je njegove neumitne sudbine. Bandeira medu bukačima šutke i ravnodušno prati veseli tok noći. Kad je odbilo dvanaest, pridigne se kao da ga goni kakva obaveza. Ustane i tiho pokuca na ženina vrata. Ona mu smjesta otvori, kao da je to i očekivala. Izlazi poluodjevena i bosa. Maznim i muklim glasom gazda joj naredi:

— Budući da se ti i ovaj Buenosairešlija silno volite, ima da ga poljubiš pred svima nama.

Poprati to masnom upadicom. Žena bi se oduprla, ali je dvojica uhvate za ruke i bace na Otaloru. Oblivena suzama, ljubi mu lice i grudi. Ulpiano Suarez drži uperen revolver. Otalora razabire, prije smrti, da su ga nasamarili od samog početka, da je bio osuđen na smrt, da su mu priuštili ljubav, vlast i pobjedu zato što su ga proglasili pokojnikom, zato što je za Bandeiru on odavna bio pokojnik.

Suarez, gotovo prezirno, pritisne otponac.

Teolozi

Opustošivši vrt, oskvrnuvši kaleže i oltare, ujahali su Huni u samostansku knjižnicu i razderali nerazumljive knjige, popljuvali ih i zapalili, bojeći se, možda, da slova ne kriju hulu na željeznu sablju krivošiju kojoj su se klanjali. Oganj je progutao palimpseste i stare rukopise, ali u srcu lomače, ispod pepela, preživjela je, gotovo neoštećena, dvanaesta knjiga djela Civitas Dei u kojoj se navodi kako je Platon u Ateni učio da, poslije bezbrojnih stoljeća, sve opet poprima prethodno obličje, i da će on, u Ateni, istome slušateljstvu opet propovijedati isti nauk. Tekst što ga je plamen poštedio bio je posebno štovan, i oni koji su ga čitali i prečitavali u toj zabačenoj pokrajini zaboravili su da je njegov autor propovijedao taj nauk samo zato da bi ga mogao lakše pobiti. Stoljeće poslije toga, Aurelijan, pomoćni biskup akvilejski, saznao je da najnovija sekta monotonih (koje su nazivali i anularima) na obalama Dunava propovijeda kako je povijest krug i kako nema ničega što već nije bilo i što neće biti. Kolo i Zmija u planinama su potisnuli Križ. Svi su se bojali, ali su se tješili glasinom da će Janus Pannonius, koji se istakao raspravom o sedmom Božjem atributu, satrti tako bezočnu herezu.

Aurelijan je teška srca primio te vijesti, napose ovu potonju. Znao je da u teološkom nauku svaka novost donosi pogibelj; poslije toga je zaključio da je teza o kružnom vremenu odviše nevjerojatna, odveć čudesna da bi mogla biti ozbiljna opasnost. (Opasna su samo ona krivovjerja koja se mogu pobrkati s pravovjerjem.) Više ga je zaboljelo miješanje — upletanje — Janusa Pannoniusa. Dvije godine prije toga, on je u svojem kićenom spisu De septima affectione Dei sive de aeternitate djelomično preuzeo Aurelijanovu tematiku; sada je, prisvojivši problem vremena, tko zna kakvim Prokrustovim argumentima, protuotrovima žešćim od Zmije, namjeravao ispravljati anulare ... Te večeri Aurelijan je prelistao stranice Plutarhova drevnog dijaloga O opadanju proročišta; u dvadeset i devetom ulomku pročitao je rugalicu namijenjenu stoicima koji se zalažu za beskrajni krug svjetova, s beskrajnim Suncima, Mjesecima, Apolonima, Dijanama i Posejdonima. Ovi podaci govorili su njemu u prilog; odlučio je da preduhitri Janusa Pannoniusa i pobije naučavanje krivovjernih pristaša Kotača.

Netko traži ljubav neke žene da je zaboravi, da više ne misli na nju; Aurelijan je, analogno tome, htio natkriliti Janusa Pannoniusa da se otarasi mržnje koju je on u njemu izazvao, ne želeći mu zla. Obuzet radom, tvorbom silogizama i smišljanjem uvreda, brojnim nego, autem i nequaquam uspio je zaboraviti tu mržnju. Sklapao je dugačke i gotovo nerazmrsive rečenice, opterećene umecima, u kojima su nehaj i labava sintaksa formalno ukazivali na prezir. Kakofonija mu je postala instrument. Predvidio je da će Janus skršiti anulare proročkom dostojanstvenošću; da se ne povede za njim, odabrao je porugu. Augustin je napisao da je Isus pravi put koji nas izbavlja iz kružnog labirinta po kojemu lutaju neznabošci; Aurelijan, namjerno gomilajući trivijalnosti, izjednačio ih je s Iksionom, s Prometejevom jetrom, sa Sizifom, s onim tebanskim kraljem koji je vidio dva Sunca, s mucanjem, s papagajima, sa zrcalima, s odjecima, s dolapskim mazgama i s disjunktivnim silogizmima. (Poganske su predaje ostale na razini pukog ornata.) Kao svakoga tko ima biblioteku, Aurelijana je tištao osjećaj krivice što nije pročitao sve knjige; ta teološka rasprava navela ga je da ispuni dug prema brojnim knjigama koje su mu kanda spočitavale nehat. Tako je uspio ubaciti ulomak iz Origenova spisa De principiis, u kojemu se poriče da će Juda Iskariotski ponovo prodati Gospoda i da će Pavao u Jeruzalemu opet prisustvovati Stjepanovu mučeništvu, zatim ulomak iz Ciceronovih Academica priora u kojima slavni govornik izvrgava ruglu sve one koji misle da, dok on razgovara s Lukulom, drugi Lukuli i drugi Ciceroni, bezbrojni, govore navlas isto, u istim beskrajnim svjetovima. Osim toga, udario je na monotone Plutarhovim tekstom i zagrmio kako je nečuveno da nekom idolopokloniku više znači lumen naturae negoli njima riječ Božja. Devet je dana to razrađivao; desetoga su mu uručili prijevod rasprave Janusa Pannoniusa.

Tekst je bio upravo smiješno kratak; Aurelijan ga je prvo pogledao s prezirom, a onda sa strahom. U prvom su dijelu bili protumačeni završni reci devete glave u Poslanici Hebrejima, gdje se navodi da Isus nije žrtvovan u mnogo navrata od postanka svijeta, nego sad, jedanput zauvijek, u punini vremena. U drugom dijelu stajala je biblijska zapovijed o ispraznim nabrajanjima pogana (Mt 6,7) i onaj ulomak iz Plinijeve sedme knjige gdje se navodi kako u beskrajnom svemiru ne postoje dva jednaka lica. Janus Pannonius tvrdio je da ne postoje ni dvije jednake duše i da je najcrnji grešnik dragocjen kao krv što ju je Isukrst za njega prolio. Djelo jednog jedinog čovjeka (tvrdio je) teže je od devet koncentričnih nebesa; olaka pretpostavka da ono može nestati i opet se vratiti napuhana je ispraznost. Vrijeme ne nadoknađuje gubitke; vječnost ih pohranjuje za slavu i za vatru. Rasprava je bila jasno sročena, sveobuhvatna; ne bi se reklo da ju je napisala konkretna osoba, nego, prije, netko bezimen, ili, možda, svi ljudi.

Aurelijana je obuzelo gotovo tjelesno poniženje. Najprije mu je došlo da uništi ili prepravi svoj spis; onda ga je, s prkosnim poštenjem, poslao u Rim ne izmijenivši ni slovca. Protekoše mjeseci, i kad se sastao Pergamski sabor, teolog zadužen za pobijanje zabluda monotona bio je (kao što se moglo predmnijevati) Janus Pannonius; njegovo učeno i odmjereno osporavanje toga učenja dostajalo je da herezijarh Euforb bude osuđen na lomaču. To se dogodilo i opet će se dogoditi, rekao je Euforb. Vi ne palite lomaču, palite ognjeni labirint. Da se na ovom mjestu okupe sve lomače koje sam bio, ne bi im zemlja dostajala, i anđeli bi oslijepjeli. Ovo sam često ponavljao. Zatim je kriknuo, jer ga je dohvatio oganj.

Kotač je ustuknuo pred Križem, ali Aurelijan i Janus i dalje su vodili svoju skrovitu bitku. Obojica su se borila u istoj vojsci, priželjkivala isto odličje, ratovala protiv istog Neprijatelja, ali Aurelijan nije napisao ni jednu riječ koja ne bi potajno težila da natkrili Janusa. Njihov dvoboj bio je nevidljiv; ako me opsežna kazala ne varaju, ime onoga drugoga ne javlja se ni jednom u brojnim Aurelijanovim svescima što ih čuva Migneova Patrologija. (Od Janusovih djela ostalo je samo dvadeset riječi.) Obojica su osudila anateme s Carigradskog sabora; obojica su se okomila na arijanstvo koje poriče Sinovu istobitnost s Ocem; obojica su potvrdila pravovjernost Kozmina djela Topographia christiana koje uči da je Zemlja četverokutna, kao hebrejski tabernakul. U zao čas, na sve četiri strane svijeta rasula se druga burna hereza. Ponikavši u Egiptu ili Aziji (svjedočanstva se ne podudaraju, i Bousset ne usvaja Harnackove argumente), ona je preplavila istočne pokrajine i podigla svetišta u Makedoniji, Kartagi i Treverisu. Reklo bi se da je doprla do svakog kutka; govorilo se da su u Britanskoj dijecezi izvrnuta raspela i da je u Cezareji zrcalo potislo lik Gospodnji. Zrcalo i obol bili su znamenja novih raskolnika.

U povijest su ušli pod brojnim imenima (spekulari, abismali, kainiti), ali ih najčešće nazivaju histrioni; taj naziv dao im je Aurelijan. Oni su ga bezobzirno usvojili. U Frigiji, kao i u Dardaniji, nazivali su ih simulakrima. Ivan Damaskin nazvao ih je formama, napomenimo da je Erfjord pobio taj ulomak. Nema hereziologa koji nije sa zgranutošću navodio njihove nevjerojatne običaje. Mnogi histrioni propovijedali su isposništvo; neki su se sakatili, kao Origen; neki su živjeli pod zemljom, u kanalizaciji; neki su sami sebi iskopali oči; neki su — kao nabukodonosori iz Nitrije — "pasli poput volova, a dlaka im je izbijala kao u orla". Iz trapljenja i isposništva često bi skrenuli u zločin; u nekim zajednicama krađa je bila uobičajena; u nekima ubojstvo; u nekima sodomija, rodoskvrnuće i bestijalnost. Sve su one bile bogohulne; ne samo da su hulile na kršćanskog Boga, nego i na tajna božanstva iz vlastitog panteona. Sastavili su svete knjige koje su nestale, na veliku žalost učenjaka. Sir Thomas Browne pisaoje oko 1658: "Vrijeme je uništilo nadobudna histrionska evanđelja, ali nije uništilo Pogrde kojima se šibala njihova Bezbožnost." Erfjord drži da su te "pogrde" (sačuvane u jednom grčkom rukopisu) zapravo izgubljena evanđelja. To ne možemo prihvatiti, jer ne poznamo histrionsku kozmologiju.

U hermetičkim knjigama stoji da je sve odozdo jednako onome odozgo, i da je ono odozgo jednako onome odozdo; u Zoharu je donji svijet odslik gornjega. Histrioni su zasnivali svoje učenje na izopačenju te misli. Pozivali su se na Mateja 6,12 ("i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim") i 11,12 ("Navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju"), da dokažu kako Zemlja utječe na nebesa, te na 1 Kor. 13, 12 ("Sad vidimo u ogledalu, nejasno"), da dokažu kako je sve što vidimo tlapnja. Možda su, povodeći se za monotonima, zamišljali da je svaki čovjek dva čovjeka i da je istinski onaj drugi, onaj na nebesima. Zamišljali su, također, da naša djela imaju obrnuti odraz, tako da, kad smo mi budni, onaj drugi spava, kad griješimo bludno, drugi je neporočan, kada krademo, on je rastrošan. Kad umremo, sjedinit ćemo se s njime i bit ćemo on. (Poneki odjek tih učenja vidimo u Bloya.) Drugi su histrioni tvrdili da će svijet propasti kad se iscrpi broj njegovih mogućnosti; kako se ništa ne ponavlja, pravednik mora odbaciti (počiniti) najsramotnija djela, da ona ne okaljaju budućnost i da se ubrza dolazak Isusova carstva. Te tvrdnje osporavale su ostale sljedbe, tumačeći kako se povijest svijeta mora ostvariti u svakome čovjeku. Većina njih, kao Pitagora, morat će se premještati iz tijela u tijelo prije negoli steknu slobodu; proteici, recimo, "provedu život kao lavovi, zmajevi, veprovi, voda i drvo". Demosten govori o pročišćavanju blatom, čemu su se podvrgavali novi članovi u orfičkim misterijima; proteici su se, sukladno tome, pročišćavali zlom. Smatrali su, po uzoru na Karpokrata, da nitko neće otići iz tamnice prije negoli plati i posljednji novčić (Lk 12, 59), i znali su obrlatiti pokajnike ovim retkom: "Ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju" (Iv 10, 10). Još su tvrdili da onaj tko nije zao nosi znamen đavolske oholosti... Brojne i raznorodne mitologije stvorili su histrioni; jedni su propovijedali isposništvo, drugi raskalašenost, a svi odreda zbrku. Teopomp, histrion iz Berenike, pobio je sve te pripovijesti; rekao je da je svaki čovjek ticalo što ga božanstvo pruža da oćuti svijet.

Krivovjerci iz Aurelijanove dijeceze tvrdili su da nema ponavljanja u vremenu, obrnuto od onih koji su tvrdili da se svaki čin odražava na nebesima. Ta je pojedinost bila neobična; Aurelijan ju je naveo u izvještaju rimskim vlastima. Prelat kojemu će uručiti taj izvještaj bio je caričin ispovjednik; svi su znali da ga ta odgovorna dužnost lišava neopisivih slasti spekulativne teologije. Njegov tajnik — svojedobno suradnik Janusa Pannoniusa, a sad njegov neprijatelj — uživao je ugled nesmiljena istraživača inovjerstva; Aurelijan je dodatno opisao histrionsku herezu, onako kako se ona tumačila na tajnim saborima u Akvileji i Genovi. Napisao je nekoliko ulomaka; kad je htio ispisati užasnu tezu da ne postoje dva jednaka trenutka, pero mu je zastalo. Nije nalazio pravih riječi; napuci novog učenja ("Hoćeš li vidjeti ono što ljudske oči nisu vidjele? Pogledaj mjesec. Hoćeš li čuti ono što uši nisu čule? Poslušaj ptičji zov. Hoćeš li dodirnuti ono što ruke nisu dodirnule? Dotakni zemlju. Zaista kažem da će Bog tek stvoriti svijet") bili su za citiranje preusiljeni i preslikoviti. Odjednom mu duh obasja rečenica od dvadeset riječi. Zapisao ju je, s užitkom: odmah zatim stane ga kopkati dvojba da je to odnekud preuzeo. Sutradan se sjetio da ju je odavno pročitao u djelu Adversus annulares Janusa Pannoniusa. Provjerio je navod; bio je odatle. Stao se kolebati. Izmijeniti ili izbaciti te riječi razvodnilo bi izražajnu punoću; ostaviti ih, značilo bi preuzeti riječi čovjeka kojega mrzi; uputiti na izvor bilo je jednako prokazivanju. Prizvao je božansku pomoć. Početkom drugog sutona, anđeo čuvar izdiktirao mu je kompromisno rješenje. Aurelijan je sačuvao iste riječi, ali ih je uvodno popratio ovom primjedbom: Ono što sad laju herezijarsi nauštrb vjere već je izrekao u ovom stoljeću jedan veleučeni muž, više lakomisleno negoli grešno. Poslije toga dogodilo se ono najgore, ono očekivano, neizbježivo. Aurelijan je morao objaviti tko je taj čovjek; Janus Pannonius optužen je za širenje heretičkih učenja.

Poslije četiri mjeseca, neki kovač s Aventina, obmanut prijevarama histriona, natovario je na leđa svoga djeteta veliku željeznu kuglu, da bi njegov dvojnik mogao poletjeti. Dijete je umrlo; sablazan izazvana tim zločinom primorala je Janusove suce da budu besprimjerno strogi. Janus nije htio odstupiti; ponovio je da bi poricanje te rečenice značilo prihvaćanje kužne hereze monotona. Nije razumio (nije htio razumjeti) da je rasprava o monotonima isto što i priča o lanjskome snijegu. S pomalo staračkom upornošću nabrajao je najblistavije ulomke svojih nekadašnjih polemika; suci se nisu ni obazirali na ono što ih je svojedobno oduševljavalo. Umjesto da sa sebe pokuša ukloniti i najsitniju mrlju histrionizma, borio se da dokaže kako su inkrimirane riječi uzor pravovjernosti. Raspravljao je s ljudima o čijoj mu je presudi ovisila sudbina, i počinio opaku nesmotrenost da to izvede oštroumno i ironično. Dvadeset i šestog listopada, poslije rasprave koja je potrajala tri dana i tri noći, osudili su ga da umre na lomači.

Aurelijan je prisustvovao izvršenju kazne zato što bi se njegova odsutnost protumačila kao priznavanje krivice. Mjesto izvršenja bio je brežuljak na čijem zelenom vrhu stajaše stup, duboko zarinut u zemlju, a oko njega brojni naramci drva. Pomoćnik je pročitao presudu. Na popodnevnom suncu, Janus Pannonius ležao je potrbuške na tlu, urličući kao zvijer. Grebao je zemlju, ali su ga krvnici podigli, razodjeli i najzad vezali za stup. Na glavu su mu natakli slamnatu krunu natopljenu sumporom; pokraj njega je stajao primjerak kužnog djela Adversus annulares. Prethodne noći je kišilo, i drva su sporo gorjela. Janus Pannonius molio je na grčkom, a onda i na nekom neznanom jeziku. Lomača ga je već stala lizati, kad se Aurelijan odvažio da podigne pogled. Plameni jezici načas su zastali; Aurelijanje prvi i posljednji put zagledao lice omrznutog čovjeka. Podsjetilo ga je na nekoga, ali nije znao na koga. Zatim ga je dohvatio plamen. Potom je kriknuo, kao da vatra kriči.

Plutarh navodi da je Julije Cezar oplakao Pompejevu smrt; Aurelijan nije oplakao Janusovu smrt, ali je osjetio ono što, vjerojatno, osjeća čovjek izliječen od smrtne bolesti koja mu je postala dijelom života. Godine su mu protekle u Akvileji, u Efezu, u Makedoniji. Lutao je po tegobnim granicama Carstva, neprohodnim močvarama i kontemplativnim pustinjama, da u samoći pokuša dokučiti svoju sudbinu. U mauritanskoj ćeliji, u noći punoj lavova, preispitao je složenu optužbu protiv Janusa Pannoniusa i podržao, tko zna po koji put, donesenu presudu. Teže mu je bilo naći opravdanje za svoju zakučastu optužbu. U Rusaddiru je održao zastarjelu propovijed Svjetlost nad svjetlostima upaljena na tijelu prokletnika. U Hiberniji, u kolibi samostana usred šume, jedne noći pred svitanje, iznenadio ga je šum kiše. Sjetio se one rimske noći u kojoj ga je jednako iznenadio taj istančani šum. Munja je usred podneva zapalila šumu, i Aurelijan je dočekao smrt Janusa Pannoniusa.

Pripovijest možemo dovršiti samo u metaforama, jer se ona zbiva u kraljevstvu nebeskom gdje vrijeme ne teče. Možda bi valjalo kazati kako je Aurelijan razgovarao s Bogom i kako gaje On pobrkao s Janusom Pannoniusom, zato što Njega vjerske razlike uopće ne zanimaju. Iz toga bi se moglo naprečac zaključiti da je posrijedi zabuna božanskog uma. Točnije je ako kažemo da je, došavši u raj, Aurelijan spoznao kako su za nedokučivo božanstvo on i Janus Pannonius (pravovjernik i krivovjernik, mrzitelj i omrznuti, tužitelj i žrtva) jedna te ista osoba.