Autostoperski vodic bi imao da kaze koju interesantnu i o Bogu 

"Vavilonska ribica", govorio je tiho Autostoperski vodič kroz Galaksiju, "mala je, žuta, liči na pijavicu i verovatno predstavlja najčudnovatiju pojavu u čitavoj Vaseljeni. Ona se hrani energijom moždanih talasa koje prima ne od svog nosioca već od onih koji ga okružuju. Ona apsorbuje sve nesvesne mentalne učestalosti iz njihovih moždanih talasa da bi se njima prehranila. Zatim u um nosioca luči telepatsku matricu koja se formira kombinovanjem učestalosti svesnih misli s nervnim signalima pokupljenim iz središta za govor mozga koji ih emituje. To sve praktično znači da, ukoliko ugurate vavilonsku ribicu u uvo, možete smesta da razumete sve što vam se izgovori na bilo kom jeziku. Govor koji čujete u stvarnosti dekodira matricu moždanih talasa koju vam u um ubacuje vaša vavilonska ribica.
     Toliko je besmisleno neverovatna mogućnost da nešto tako neopisivo korisno evoluira najobičnijim spletom okolnosti, da to neki mislioci vide kao konačan i neoboriv dokaz o nepostojanju Boga.

Dokaz ide otprilike ovako: 'Odbijam da dokažem da postojim', kaže Bog, 'jer dokazivanje pobija veru, a bez vere ja nisam ništa.'
     'Ali', kaže čovek, 'vavilonska ribica je dokaz, zar ne? Ona nije mogla da nastane slučajno. Ona dokazuje da postojiš, dakle prema tvojim sopstvenim rečima, ti ne postojiš. QED.' QED: Quod erat demonstrandum - što je i trebalo dokazati. prim. prev.
     'Uh bre', kaže Bog, 'na to nisam ni pomislio' i smesta nestaje u oblačku logike.
     'Ah, bilo je to lako', kaže čovek, a na bis ide da dokaže kako je crno belo i gine na obeleženom pešačkom prelazu.
     Većina vodećih teologa smatra taj dokaz gomilom budalaština, ali to nije sprečilo Ulona Kolufida da se obogati kada ga je upotrebio kao središnju temu svoje popularne knjige , 'E sad smo konačno sredili Boga'.

 

Potpuno pogresno (tu je gvint- pogresna premisa). Da bi postojalo verovanje, treba da postoje ljudi. Opet antropocentrizam. I da nema ljudi, to ne bi promenilo nista na tako golemoj mrezi. Nasa samovaznost prelazi sve granice. To nas koci.

Ocel' neko da odgovori na moje pitanjce o zirafi koja se ne pretvara u ferari???

 Tu se gadno varas jer to je itekako filozofsko pitanje samo sto su ljudi slabi filozofi pa se okrecu nauci koja ce im tesko dati odgovor na to pitanje. Glupo je zapravo razdvajat filozofiju i nauku jer je filozofija dio nauke tj. njen glavni i temeljni dio.

 Filozofija na ovom pitanju pobjedjuje jer sa trenutnim opceprihvacenim znanstvenim saznanjima jedino budala moze dobit odgovor da li je svemir beskonacan ili ne ali filozofija zato ima 100% tocan odgovor. Oni kojima filozofija nije glavni dio znanosti taj nije znanstvenik nego piskaralo koje se igra sa svojim knjizurinama, statistikama i eksperimentima.

 Svemir je beskonacan sve ostalo je besmisleno i nezamislivo. Neznam kako uopce mozete zamisliti ograniceni svemir a kamoli postaviti takvo pitanje jer pri samom pomisljanju o takvom svemiru vam se nudi dovoljno tragova da zakljucite kako je tako nesto suludo, besmisleno, zastrasujuce i neizvedivo.

Aqajax u pravu si. Ali mislim da ne treba ostro suditi za postavljeno pitanje. Ono se verovatno odnosi vise na astronomsku oblast. No mi smo se ovde uhvatili svega i neminovno smo morali zavrsiti sa kraljicom nauka - filozofijom. Naravno diskusija moze i tim oravcem dalje.

No, imam predlog. Mozda bi trebalo ostaviti malo rezerve upravo za astronomiju. Ona moze da nas iznenadi i otkrije da "kraj svemira" (ajde da mislimo vise kao prestanak pojavljivanja svemirskih objekata) ipak negde postoji. To moze da bude neka oblast koja je prazna ili pak sa veoma retkim pojavama astronomskih objekata. A mozda se ta oblast prostire i prostire, pa onda opet dolazi oblast sa gomilom objekata.

Mozda bi trebalo redefinisati pitanje na pocetku, jer stvarno je uzaludno traziti definitivni kraj svemira -ponavljam, mnogo ste tesku temu naceli, i izgleda ni njoj kao ni svemiru ne vidi se kraj.

I jos jedno pitanje :koji su astronomski objekti u grupi najudaljenijih objekata i sta se desava sa tamnom materijom. Mozda se ona rasprostire dalje od najdaljih?

Kvazari su najudaljeniji objekti (poznati modernoj astronomiji). A za tamnu materiju evo jednog interesantnog teksta iz kog se mogu izvuci neki, bar pocetni zakljucci (Stiven Hoking ima jednu vrlo slicnu teoriju o crnoj materiji i energiji, pa mi je zato interesantna)  :

 Medjunarodna grupa astronoma pronasla je novi dokaz da "tamna energija" predstavlja najveci deo energije univerzuma


Poslednjih 75 godina astronomi su radikalno izmenili svoju koncepciju univerzuma. Edvin Habl je pokazao 1929. godine da univerzum nije statican, vec se neprestano siri, kao da neka drevna eksplozija jos raznosi njegove delove. Ova eksplozija poznata je kao Veliki prasak ili Big Beng. Kosmologija Velikog praska vladala je pedeset godina, sve do skora, kada je svetlo sa udaljene, umiruce zvezde otkrilo da se rubovi univerzuma udaljavaju rastucom brzinom. Izgleda da univerzum raste sve brze i brze, a neka tajanstvena odbojna sila gazi papucicu za gas. Danas astronomi nazivaju ovu silu "tamna energija". "Tamna", jer je za sada ne mozemo detektovati, a "energija" posto se ne radi o masi, koja predstavlja jedinu preostalu opciju. Naucnici smatraju da bi razumevanje "tamne energije" moglo da ih odvede do "konacne teorije univerzuma": sjedinjavanja znanja o svim poznatim silama, od onih koje drze zajedno atome do gravitacije koja oblikuje univerzum. Znaci, potrebno je samo definisati tamnu energiju.

Sirenje univerzuma otkriveno je zahvaljujuci pazljivom proucavanju spektara galaksija. Sjaj bilo koje galaksije predstavlja zbir svetlosti milijarde zvezda koje je sacinjavaju. Zvezdano zracenje odredjene talasne duzine (frekvencije), odnosno boje, apsorbuju atomi spoljasnjih slojeva samih zvezda. Pomocu tih apsorpcionih spektralnih linija ustanovljeno je da zvezde udaljene milionima svetlosnih godina imaju isti hemijski sastav kao i nase Sunce i njemu blize zvezde. Habl je otkrio da su spektri svih udaljenih galaksija pomereni prema crvenoj boji, i jos˝ cudnije, sto je galaksija udaljenija, to je veci crveni pomak njenih spektralnih linija. Stvar je u tome da se prema vrsti pomaka talasne duzine bilo koje linije u spektru u odnosu na laboratorijski standard moze odrediti brzina kretanja izvora koji emituje. Drugim recima, moze se odrediti kojom brzinom se izvor priblizava ili udaljava. Ako se izvor svetlosti priblizava, spektralne linije se pomeraju prema kracim talasima, ako se udaljava - prema duzim (Doplerov efekat). Hablovo otkrice je znacilo da se sve galaksije udaljavaju od nas, pri cemu brzina kretanja raste u zavisnosti od udaljenosti galaksija. Ajnstajn i vecina drugih fizicara pretpostavljali su da ce gravitacija usporiti sirenje univerzuma.

Tamna energija
Ideja o tamnoj energiji javila se 1998. godine, nakon studija svetla (uz pomoc velikih teleskopa i mocnih racunara) sa umirucih zvezda poznatih kao supernove. Supernove spadaju u najsvetlije dogadjaje u kosmosu, tako da se mogu videti sa velikih udaljenosti. Posto svetlo sa najudaljenijih supernova mora da putuje milijardama godina do sociva teleskopa, astronomi gledajuci u njihove crvene pomake mogu pratiti sirenje univerzuma unazad milijardama godina. Na skupu odrzanom u Vasingtonu pre cetiri godine, tim istrazivaca iz Lorens Berkli laboratorije pokazao je da je svetlo sa veoma udaljenih supernova pomereno manje nego sto je predvidjeno na osnovu sadasnje brzine sirenja. Ocigledno, univerzum se sirio sporije u proslosti nego sto je to sada slucaj. Brzina sirenja se, dakle, nije smanjila, vec naprotiv povecala. U isto vreme, jedna druga grupa sa Harvard-Smitsonianovog centra za astrofiziku (upotrebljavajuci svemirski teleskop) dosla je do istog zakljucka. Prema jednoj studiji, kada bi stvarna energetska gustina u univerzumu bila manja od odredjene vrednosti - kriticne gustine, univerzum bi nastavio da se siri zauvek. U slucaju da je stvarna energetska gustina veca od kriticne, univerzum bi prestao sa sirenjem i krenuo da kolapsira pod uticajem gravitacije.

Astronomi veruju da je stvarna energetska gustina jednaka kriticnoj, i ovo je potvrdjeno merenjima mikrotalasne pozadine svemira - zracenja koje je preostalo nakon Velikog praska. Obicna materija i tamna materija (materija koju ne mozemo videti, ali koja svejedno ispoljava gravitacioni uticaj na zvezde i galaksije) mogu biti odgovorne samo za jednu trecinu kriti�ne gustine. Tamna energija je ime dato preostalim dvema trecinama energetske gustine, iako niko ne zna sta je to. Podaci o supernovama sugerisu da je do ubrzanja sirenja doslo pre oko 5 milijardi godina. U to vreme galaksije su bile dovoljno udaljene jedne od drugih da je njihova gravitacija (koja slabi sa udaljenoscu) bila prevladana sa relativno slabom, ali konstantno odbojnom silom tamne energije. Od tada, odgurivanje uzrokovano tamnom energijom ubrzava sirenja univerzuma, i cini se sada da ce ovo sirenje da se nastavi beskonacno sve brzim tempom.

Poslednji dokazi dolaze od medjunarodnog tima astronoma predvodjenog naucnicima sa Mancesterskog univerziteta, koji tragaju za gravitacionim socivima. Gravitaciono socivo se javlja kad se svetlo koje dolazi sa udaljenog objekta, kao sto je kvazar (ili kvazi-zvezdani objekt, QSO), savija sa gravitacionim poljem drugog objekta na svom putu do Zemlje. Tako npr. usled tog efekta svetlo koje dolazi sa jednog kvazara formira nekoliko slika istog kvazara. Povezivanjem broja otkrivenih sociva sa poslednjom informacijom o broju galaksija, naucnici su postulirali da je vecina energije u univerzumu u nevidljivom, i do sada nepoznatom obliku. Kada se svetlo sa jednog kvazara propusti kroz gravitaciono socivo stvoreno galaksijom koja mu se nasla na putu, nastaju dve ili vise slika kvazara, ali ih je tesko prepoznati posto su slike veoma blizu. Tim je zato upotrebio nekoliko najjacih teleskopa na svetu da bi napravio radio slike hiljada udaljenih kvazara. Radio teleskopi mogu pokupiti detalje mnogo puta finije od optickih, cak i od Hablovog svemirskog teleskopa. Rezultati su pokazali da je oko jedan na svakih 700 udaljenih kvazara izlozen efektu sociva sa galaksijom ispred. Radi proracuna udela tamne energije u univerzumu, kombinovana je statistika gravitacionih sociva sa poslednjim rezultatima o broju i tipovima galaksija u univerzumu dobijenim sa optickim teleskopima. Rezultati su sugerisali da oko dve trecine energije u univerzumu otpada na tamnu energiju.

Niko ne dovodi u pitanje cinjenicu da je tamnu energiju tesko shvatiti. To nije prva neobicna ideja koju su naucnici morali da prihvate. Dve generacije ljudi je bilo potrebno sa se prihvati kvantna mehanika. Na neki nacin ova ideja nije potpuno nova. I sam Ajnstajn je u svoju teoriju opste relativnosti, preciznije u tzv. kosmolosku konstantu, ukljucio efekt "anti-gravitacije". Ali i Ajnstajn, i mnogi drugi istrazivaci kasnije, shvatili su ovo kao matematicko sredstvo, koje je imalo vrlo malo veze sa stvarnim univerzumom. Do 1990. godine, niko nije ocekivao da bi ovaj efekt mogao ispasti stvaran. Ipak, anti-gravitacija nije pravi nacin da se opise tamna energija. Naucnici su vec morali da prihvate postojanje "tamne materije", za koju se danas misli da daleko premasuje po sadrzaju obicnu materiju u univerzumu, ali koja jos uvek nije detektovana u laboratoriji. Postojanje nepoznate sile koja upravlja sirenjem univerzuma dodalo je samo so na ranu.

Tamna materija
Pre nekih stotinak godina verovalo se da je svemir ispunjen sa supstancom nazvanom luminozni etar. Za ovu misterioznu supstancu, nikad detektovanu u nekoj od laboratorija na Zemlji, mislilo se da objasnjava kako gravitacija sa jednog nebeskog tela moze delovati na drugo. Do kraja 19. veka luminozni etar prosao je put bezbrojnih drugih pogresnih naucnih tumacenja. Danas, druga misteriozna supstanca zabavlja naucnike. Naziva se tamna materija, a astronomi smatraju da je ima vise od obicne materije. Za njeno postojanje se zna vec oko 25 godina, ali jos uvek nije definisana.

Kad je nisu videli, kako naucnici znaju da uopste postoji? Odgovor dolazi od opservacija kretanja zvezda i galaksija, studija koje sezu vise od 50 godina unazad. Unutar spiralnih galaksija pojedine zvezde i oblaci gasa orbitiraju brze nego �to bi trebalo, ako se uzme u obzir da su pod uticajem gravitacije samo vidljive materije galaksije. Isto vazi i za klastere galaksija. Kretanje pojedinih galaksija ne moze se objasniti sa gravitacijom tela koja vide astronomi. Da bi ovo objasnili, astronomi su zakljucili da su galaksije okruzene sa ogromnim prstenom razlicite, ali nevidljive vrste materije. Ova tzv. tamna materija je nevidljiva posto ne zraci. Ali ima masu, sto znaci da moee dati dodatnu gravitaciju neophodnu da galaksije ili klastere galaksija drzi zajedno. Mozda to i nije tako. Mozda zakon gravitacije Isaka Njutna zahteva reviziju. Astronomi smatraju da je tamna materija manje od dva zla. Iako astronomi ne mogu da vide tamnu materiju direktno, mogu da posmatraju njene efekte promatrajuci klastere galaksija koji deluju kao gravitaciona sociva.

Gravitacija ovih klastera prelama svetlost koja dolazi sa udaljenih galaksija, na isti nacin kao opticka sociva. Analizom efekata ovih pojava kompjuterskim modelovanjem, naucnici su odredili masu ovih klastera i nasli da tamna materija mora biti obilna. U stvari naucnici veruju da u univerzumu postoji toliko tamne materije da prevazilazi normalnu sa odnosom od mozda 10 prema jedan. Da se tamna materija moze videti, najveci broj galaksija, ukljucujuci Mlecni put, bio bi 10 puta veci nego sto se vidi u teleskopu. Svi objekti u univerzumu, zvezde, galaksije, planete, magline, su samo mali deo onoga sto u njemu postoji. Za sada, naucnici mogu samo da teoretisu sta bi mogla da bude tamna materija. Da li se radi o nekoj vrsti (ili o nekoliko vrsta) podatomskih cestica, koje su mogle nastati u ranom univerzumu na veoma visokim temperaturama.
Sve u svemu, vecina teoreticara veruje da tamna materija i tamna energija obuhvataju vise mase/energije u univerzumu nego sve ostale stvari, koje mogu da se vide. Sto se njihovog tumacenja tice, Ajnstajn je jednom rekao: "Masta je vaznija od znanja.".

Da se nadovezem na Munkin post.


Zahvaljujući autoru Paulu LaVioletteu, doktoru filozofije, možemo početi shvaćati da određeni galaksijski "događaji" imaju veoma snažan
fizički učinak na naše maleno Sunce i planet, koji je sasvim na periferiji
spiralnoga kraka. LaViolette, fizičar koji je doktorirao teoriju sustava, iznio je postulat o postojanju nečega pod nazivom "galaksijski superval". U svojoj knjizi Earth Under Fire: Humanity's Survival of the Apocalypse (Zemlja pod vatrom: čovječanstvo preživljava Apokalipsu)
tvrdi da astronomski i geološki dokazi pokazuju, da je prije otprilike
petnaest tisuća godina na ovome planetu došlo do "dugotrajne globalne klimatske katastrofe".
Jedan dio tih dokaza potječe od nove tehnike što su je krajem 1970-ih razvili znanstvenici,
mjereći koncentraciju berilija-10 u uzorcima uzetima iz ledene kore u Vosto-ku, istočni Antarktik. Minijaturne količine tog rijetkog izotopa nastaju kad se visoko-energetske kozmičke zrake sudaraju s atomima
dušika i kisika u našoj stratosferi.
Budući da se vremenski okvir može povezati sa svakim slojem uzoraka
ledene kore, tako da se mjere koncentracije Be-10 na različitim razinama, mogu se precizno odrediti kozmička bombardiranja Zemlje. Uzorci iz Vostoka jasno su pokazali vrhunac kozmičkog zračenja od prije sedamnaest tisuća petsto do četrnaest tisuća sto pedeset godina, što je povezano s povećanjem temperature zraka od -10 do 0. LaViolette tvrdi da je to izazvalo završetak ledenog doba i započelo eru umjerenih temperatura, što je omogućilo razvoj moderne civilizacije.
Ta zamisao o galaksijskom supervalu, očito izazvanom masivnim "eksplozijama" u središtu galaksije, nije posve nova za astronome. Međutim,
smatraju ih relativno rijetkim događajima, do kojih dolazi možda svakih deset do sto milijuna godina, te nemaju poseban utjecaj na naš
Sunčev sustav, jer vjeruju da galaksijske magnetske sile sprječavaju širenje kozmičkog zračenja daleko izvan središta.
No, LaViolette je prikupio impresivno obilje dokaza, iz mnogih različitih
izvora, da su ti događaji mnogo češći, a da je zapravo riječ o masivnom bombardiranju česticama kozmičkih zraka (elektrona, pozi-trona i protona), koje imaju snagu od pet do deset milijuna "visoko nabijenih" eksplozija supernove, te da dopiru, punom snagom, do najudaljenijih
granica galaksije!
Teorije Paula LaViolettea veoma su kontroverzne u astronomskim krugovima, premda on sve pomno i temeljito istražuje. Možda je razlog tome činjenica da se on ne boji smjelo kročiti onamo kamo se drugi znanstvenici
boje zaći - u carstvo mitova i legendi gdje pronalazi dokaze koji podupiru njegove teorije.
Njegova knjiga The Talk of the Galaxy: An ET Message for Us? (Govor
galaksije: izvanzemaljska poruka za nas?) iznosi još jednu smjelu pretpostavku. Tvrdi da su pulsari visokotehnološki galaksijski "svjetionici",
što su ih vjerojatno stvorile neke veoma razvijene izvanzemaljske
civilizacije, a koriste se za signaliziranje nastupanja galaksijskih događaja, osobito supervalova. Te knjige, u kompletu, prikazuju fantastičan
scenarij koji radikalno mijenja status quo astronomskih, antropoloških
i arheoloških krajobraza, te otvara novi svijet potencijalnih istraživanja i proučavanja.
LaViolette bi lako mogao biti ključni istraživač koji će znanost izvući
iz ustajale, uvriježene stagnacije, i uzdići je do okrjepljujućih područja
orijentiranih na ljude i novih smjernica za dvadeset prvo stoljeće. S obzirom na važnost njegovih teorija, organizirali smo intervju radi ovog članka. Kad smo razgovarali s njim, iznenadili smo se kako je vješto mogao
prelaziti sa znanosti na mitologiju i obrnuto, kako bi potkrijepio svoje ideje.
NEPRESTANO STVARANJE ILI VELIKI PRASAK
Možda se jedna od naročito heretičnih teorija LaViolettea, odnosi na svrhu tih eksplozija u središtu galaksije. Njegovo objašnjenje oživljava
najgoru moru moderne znanosti, koncept valova (etera). LaViolette je uvjeren da su ta golema oslobađanja energije zapravo stalni proces
stvaranja same materije od eterskih strujanja, koja nevidljivo prožimaju
cijeli univerzum.
Ta ideja o "neprestanom stvaranju" izravno je suprotna danas općeprihvaćenoj "teoriji o velikom prasku", koja se zapravo nikad nije sviđala većini ezoterika, ali se čini da ipak zadovoljava one religiozne skupine, koje vjeruju da je "stvaranje" doslovce bilo prvo i najvažnije djelo Boga. Opsežna rasprava o toj temi može se naći u LaVioletteovoj knjizi Genesis of the Cosmos: The Ancient Science of Continuous Creation
(Postanak kozmosa: drevna znanost o neprestanom stvaranju), te u njegovoj sljedećoj knjizi Subquantum Kinetics: The Alchemy of Creation
(Subkvantna kinetika: alkemija stvaranja).
Koncept sveprisutnih eterskih slojeva iz kojih nastaje materija, zapravo
potječe iz drevne hinduske metafizike, ali je do kraja devetnaestog
stoljeća dobivao na znanstvenom kredibilitetu, a tada ga je navodno osporio poznati Michelson-Morley eksperiment 1887. Međutim, taj je eksperiment imao velikih nedostataka, jer je polazio od pretpostavke daje eter još jedna fizička dimenzija, a ne preteča same energije. Danas, premda ortodoksna znanost možda ne priznaje etersku teoriju, uopće joj ne smeta da se svakodnevno njome koristi za objašnjavanje širenja radio i televizijskih valova.
POŽAR I POPLAVA
Prema onome što kaže LaViolette, te galaksijske eksplozivne faze zbivaju se svakih deset do dvadeset tisuća godina, a traju od nekoliko stotina do nekoliko
tisuća godina. Pokazatelji te učestalosti počeli su se pojavljivati 1977., ali znanstvenici su ih smatrali devijacijama. Elektroni i pozitroni radijalno putuju prema van od središta, gotovo brzinom svjetlosti, ali protoni putuju mnogo sporije jer su otprilike dvije tisuće puta teži.
Raspršuju se, a potom ih hvataju magnetska polja u jezgri galaksije.
Sam superval inače ne bi imao poseban učinak na Sunce ili Zemlju, budući da bi energija bila otprilike tisućiti dio one kojom zrači Sunce. Ali Sunčev sustav je okružen oblakom prašine i zaleđenim otpacima kometa, što ostaje na periferiji zbog solarnog vjetra koji ih tjera i čisti cijeli Sunčev sustav.
Međutim, superval, kad stigne, gurnuo bi taj oblak prašine u međuplanetarno
područje i prepriječio put svjetlosti Sunca, Mjeseca i zvije-
zda, a činilo bi se da je Sunce potamnjelo. Isto tako, superval i čestice prašine pojačali bi energiju Sunca, i do te mjere povećali aktivnost bljeska,
da bi suhe travnate površine i šume spontano planule. Ta bi vrelina također rastopila glečere, oslobađajući goleme količine vode uzrokujući velike poplave na cijelom planetu.
Potom bi uslijedio cijeli niz katastrofa, uključujući potrese i pojačanu
seizmičku aktivnost, olujne vjetrove, propadanje usjeva i uništenje vegetacije, zajedno s vrlo snažnim ultraljubičastim zračenjem, što bi izazivalo rak kože i sve više mutacija. Ukratko, to bi bilo vrijeme kata-klizmičkog uništenja, koje bi vjerojatno ugasilo veći dio ljudskog i životinjskog
svijeta na planetu.
LaViolette u knjizi Earth Under Fire navodi sve legende i mitove koji govore o kataklizmičkim zbivanjima, a čini se da su se svi događali tijekom posljednjeg galaksijskog supervala - odnosno, prije otprilike petnaest tisuća godina. Grčki mit o Faetonu, naprimjer, polu-smrtnom sinu Heliosa, boga Sunca, govori da je dječak na jedan dan smio upravljati
sunčevom kočijom i njome se srušio na Zemlju, izazvavši time strahovit
požar diljem svijeta, a smatra se da je to metafora za razdoblje kada je superval izazvao veliko povećanje emitiranja infracrvenih i ultraljubičastih zračenja Sunca, kao i ultra-visoko djelovanje bljeska.
Prema riječima LaViolettea, to je lako moglo izazvati fenomen "spaljene
Zemlje". Grčki pisac Ovid o tome događaju kaže: "Veliki su gradovi
stradali, zajedno sa svojim utvrdama, a plameni su jezici cijele narode
pretvarali u pepeo." Zatim, kako su se glečeri topili i razine mora diljem svijeta rasle, velike su kopnene mase potopljene.
To bi lako moglo objasniti legende o poplavama, koje postoje u gotovo
svim drevnim civilizacijama. LaViolette je prikupio popis od osamdesetak
društava koja imaju neku vrstu mita o poplavi. Uopće ne sumnja da je potonuće Atlantide izazvalo topljenje glečera. Kaže: " ... 'poto-nuće' Atlantide zapravo govori o otapanju i konačnom nestanku kontinentalnih
ledenih pokrivača", što je "pokrenulo niz destruktivnih poplava."
Zanimljivo je da mit o Faetonu završava velikim poplavama, što ih je poslao Zeus da bi ugasio požare. Prema Platonovu Timeju, to se događalo prije otprilike jedanaest tisuća petsto godina, otprilike u vrijeme posljednje faze supervala.
MALENI ZELENI LJUDI
U knjizi The Talk of the Galaxy, LaViolette svoju pozornost skreće na zbunjujuće neobičnosti astronomije, na pulsare. Nakon što je, u svojim prethodnim knjigama, iznio uvjerljiv prikaz galaksijskih događaja koji utječu na svijet, uslijedilo je prirodno pitanje imaju li pulsari ikakve veze s tim događajima. Činjenica da tako ustrajno redovito emitiraju, ukazivala mu je na mogućnost da su inteligentnog podrijetla.
To nije bila nova teorija. Nekoliko je znanstvenika, uključenih u projekt SETI, razmatralo tu temu. LaViolette nam kaže da je profesor Alan Barrett, radioastronom, početkom 1970-ih u članku za New York Post, iznio teoriju da bi signali pulsara "mogli biti dio goleme među-zvjezdane komunikacijske mreže na koju smo slučajno naišli".
To je zapravo bila prva misao koja je pala na pamet astronomima koji su otkrili prvi signal pulsara, u srpnju 1967. na Sveučilištu Cambridge
u Engleskoj. Postdiplomska studentica Jocelyn Bell i njezin profesor astronomije, Anthony He-wish, izvor signala nazvali su LGM 1, što je kratica za Little Green Men (Maleni zeleni ljudi). Do trenutka kad su svoje zapanjujuće otkriće objavili u časopisu Nature, u veljači
1968, nakon što su otkrili drugi pulsar, bojali su se iznijeti ETI (extraterrestrial
intelligence - izvanzemaljska
inteligencija) tezu, jer su strahovali od ismijavanja kolega, te su se bojali da znanstvenici neće ozbiljno
shvatiti njihovo otkriće. Ali unatoč tome, nastavili su s traganjem i stigli do LGM 4!
Od mnogih teorija kojima se pokušavalo
objasniti pulsare, do 1968. je u prvi plan izbila ona poznata kao Neutron Star "Lighthouse" Model (Model
"svjetionika" neutronske zvijezde), te je još uvijek prihvaćena jer nema bolje teorije. Iznio ju je Thomas Gold, te pretpostavlja da signal dolazi od istrošene zvijezde koja brzo rotira, a prošla je kroz eksploziju supernove koja ju je pretvorila u hrpu čvrsto zbijenih neutrona. To bi je učinilo nevjerojatno gustom i mnogo manjom, smanjenom na otprilike trideset kilometara. Gold u svojoj teoriji kaže da, dok rotira, emitira sinhotronski snop, slično snopu svjetlosti svjetionika, koji se na Zemlji prima kao kratki radijski signal. Kako bi odgovarali frekvencijama, ti bi se pulsari morali vrtjeti brzinama od stotina puta u sekundi.
KOMPLEKSNOST SIGNALA
LaViolette je prikupio veoma impresivan i uvjerljiv niz razloga, iz kojih je veoma vjerojatno da su pulsari inteligentnog, a ne prirodnog podrijetla, te zašto se nikako ne mogu uklopiti u model neutronske zvijezde. Svi su povezani s činjenicom da je signal posve različit od bilo kojeg drugog, ikad otkrivenog signala, u smislu preciznosti i kompleksnosti.
Izrazito je važna činjenica da se pravilni vremenski razmak između signala ne može precizno odrediti kad se mjeri svaki signal, nego jedino kad se izračuna prosjek vremena za dvije tisuće pulsiranja.
Tada je vremenski prosjek pulsiranja izrazito precizan i redovit. Štoviše, kod nekih pulsara signali putuju konstantnom brzinom, čime se dobiva još jedan sloj kompleksnosti. Drugi faktor ima veze s modulacijom
amplitude. Amplitude nekih signala se povećavaju u različitim,
ali pravilnim obrascima. Zatim mnogi signali pokazuju nešto što se zove "promjena modusa", pri čemu signal odjednom dobiva posve novi niz karakteristika koje traju neko vrijeme, a potom se vraća prvobitnom
obrascu.
U nekim slučajevima ta promjena ovisi o frekvenciji, a u drugima se usklađuje s redovitim obrascima. LaViolette tvrdi da bi izvanzemaljska
civilizacija očekivala da ćemo mi razumjeti, da tako kompleksni
signal mora biti osmišljen od strane neke inteligencije. Možda pretpostavljaju
da mi posjedujemo kompjutorsku moć potrebnu za razumijevanje
logike iza svih tih varijabilnosti. Model neutronske zvijezde neprestano treba "natezati" da bi obuhvatio sve novootkrivene značajke. U ovom je trenutku iskrivljena do neprepoznatljivosti kako bi objasnila tu kompleksnost, ali astronomi ne žele odbaciti "popriličnu mentalnu investiciju o kojoj je riječ".
Kad je riječ o preciznosti, neke zvijezde pokazuju periodične, pravilne
varijacije u boji i blistavosti. Nekoliko binarnih neutronskih zvijezda
pulsira u određenim vremenskim razmacima točnim do šest ili sedam decimala. S druge strane, pulsari su od milijun do sto milijardi puta precizniji!
LaViolette pretpostavlja da Bell i Hewish "možda ne bi tako spremno odbacili ideju o izvanzemaljskim komunikacijama, da su znali ono što mi danas znamo".
ZVIJEZDE VODILJE
Možda je najneobičnija karakteristika pulsara upravo njihov smještaj u galaksiji. Kad se njihovi položaji ucrtaju unutar galaksijskog "globusa",
što je projekcija galaksije slična Mercatorovoj za Zemlju, čini se da se svi nalaze na određenim ključnim lokacijama. Najgušća koncentracija
je na, ili u blizini galaksijskog ekvatora, a ne u galaksijskom centru, što bi se moglo očekivati da su nastali iz eksplozija supernove, kako se teoretizira.
Zatim se čini kao da se grupiraju oko dva mjesta duž ekvatora. Ta su dva mjesta točno na položajima od jednog radijana izmjerenog sa Zemlje. Radijan je univerzalno razumljiva jedinica za mjerenje kutova, pri čemu je dužina luka jednaka polumjeru kruga i uvijek iznosi 57° 17'44". Ako se Zemlja koristi kao središte kruga i galaksijski se centar
postavi na ekvator, možda se najvažniji pulsar u galaksiji nalazi točno u položaju jednog radijana!
Takozvani Millisecond (tisućinka sekunde) pulsar najbrži je od svih tisuću sto otkrivenih do danas. "Kuca" sa 642 otkucaja u sekundi. Također
je najprecizniji u određivanju vremena, jer je točan do sedamnaest decimala, što nadmašuje najbolje atomske ure na Zemlji, a emitira optički vidljive, veoma intenzivne signale. LaViolette vjeruje da su van-zemaljci taj pulsar namjerno ondje postavili, kao zvijezdu vodilju upravo
za naš Sunčev sustav, jer su znali da ćemo razumjeti važnost položaja od jednog radijana.
LaVioletteova glavna teza kaže da su svi pulsari "vidljivi" sa Zemlje tako postavljeni, kako bi nam prenijeli poruku povezanu s galaksijskim valom. Smatra da to objašnjava zašto su dva jedinstvena (previše kompleksna da bi se to ovdje objašnjavalo) pulsara, što ih LaViolette zove "Kraljem i Kraljicom pulsara", postavljeni u zviježđa Raka i Vele, oba područja eksplozija supernove.
Procjenjuje da, nakon što je prije otprilike četrnaest tisuća sto trideset
godina stigao do Zemlje, posljednji je superval stigao do zviježđa Vela oko sto godina poslije i ondje izazvao eksploziju supernove tako što je nestabilne zvijezde zagrijao do kritične točke. Potom je, oko šest tisuća tristo godina poslije, stigao do zviježđa Raka i ondje izazvao supernovu. Te veoma velike supemove postale bi vidljive na Zemlji, prva 11.250. g. pr. Kr. i druga 1054. g. poslije Krista. LaViolette vjeruje da su vanzemaljci postavili zvijezde vodilje na ta mjesta, jer su nam željeli
dati informacije o supervalu uz pomoć kojih možemo predvidjeti buduće valove, kao i njihove kataklizmičke učinke.
LaViolette vjeruje da već imamo tehnologiju za izgradnju vlastitih zvijezda vodilja. Dakle, možda nije daleko dan kad će se Zemljani moći
pridružiti galaksijskoj zajednici, i pridonijeti informiranju nekog drugog
nesretnog planeta o približavanju zastrašujućeg galaksijskog super-vala.

to nista nije tacno, sve su to obicna naklapanja, niko nije otisao tamo da proveri, niti ce otici, pricate price, svemir nestaje kada ti padne mrak na oci i toliko...trajace sekundu a mozda i duze...

Sada si se bas istripovao. A jesi li siguran da je sve tacno sto si ucio u skoli ?? Jesi siguran da udises kiseonik ?? Jesi siguran da je okean dubok nekoliko kilometara ?? ....

Ma ko zna dal' je neko bio da proveri. Nikad se nezna?