XLVI

Ljubi i poznaj kroz tu vatru krotku
božanski ponor što nema imena;
kad svete niti tvoje misli protku,
putuj i slavi duševna vimena.

Čovječe duše, pravi, unutrašnji,
stupanj sa bolom neizrečnih riječi,
u blagom Ništa ti ćeš biti lašnji
od pera i od lista. Moli, kleči.

A kada Gospa bude opravdana
i Nekazani bude joj vjerenik,
ne boj se poznih ozljeda i rana,
i prezri nož, i nemoćni arsenik;

jer divni melem koji rane vrači
teče sa ovih ruku milosrđa;
pa ako dušman čovječanstvo smrači,
ostani vedar: Duh je tvoja Tvrđa.

Ne možda slika mladosti i moći,
ni jutro dneva navještenjem pijetla,
no alem blijeska iz dubine noći,
no srce zvijezda, svjetlo povrh svjetla;

i ako spasiš milje djevojaštva
i neku suzu blaženu i čistu,
zaraditi ćeš cijenu svoga đaštva
sa lukom Mira u beskrajnom Hristu.

Uživati ćeš radost gdje se stapa
jedina duša u punoći Svega
i likovati rukom što se sklapa
u grču hvale za dobrotu Njega.

Pa ako putem zanosa i vjere
prodreš u njedra svetoga jedinstva,
odsustvom strasti i mukom bez mjere
zahvali Tajnom za sva dobročinstva.

XLVII

I ja što evo bezumno ispisah
slavenske pjesme iz krvava srca,
ne znadoh reći svoj najljepši vrisak
i otrov nade što u mraku grca.

Jer otkrih da su strasti preduboke
za slatke riječi, ugašene slutnje;
a da nam želje, oblačne, visoke,
ne stižu frule niti skladne lutnje.

No kada skoro panem nauznačke,
i budem nošen na neslavnu odru,
presvijetle zvijezde ko presvete značke
u mome oku ugasnut će modru.

Pečate krsta bezimenu grobu,
moje blaženstvo kad ne bude mene
gnjila će kriti plamenu utrobu,
a tajnu smrti kletva jedne žene.

XLVIII

I tako dakle u to prozno vrijeme
proživjeh, patnik, nedaće Tristana;
na sjajan prsten bacih anateme
i postah ruglom pepeljastih dana;

a ti, Izoldo, cvijete bijelih ruku,
oprosti moje viteštvo jur pozno,
zamjerit nemoj platnenome kuku
vulkana srca u to doba prozno;

ja te još motrim kraj ponosnih dveri,
košuto plaha, dokle hitaš gradu,
uzveličana srcem sviju ćeri
za ljudsku zadnju i najljepšu nadu.

I dokle tako za dosadnim stolom
redak na redak mučenički nižem,
spomen tvog daha stvara apostolom
i ja se duhom kraljevini dižem.

A ti što smiješkom vrijeđaš ropsku patnju,
nesavremeni svirče kimaerga,
za vječnost tebi ja dodijelili pratnju
psik moga ruga — lanac moga erga.