XXXVI

U kiti svjetla slavna Izabela
promiče s vlašću utjehe i mača.
Sa krunom zvijezda oko čista čela
kroz moje snove besmrtno korača.

Paome, cvijeće kuda nogom stupa;
paome, cvijeće na božanskoj stazi!
Neka je miris, nek je raskoš skupa,
kuda god stopom nadzemaljskom gazi.

Jer drača cvjeta kamo pogled baci,
jer svaka riječ joj struji, slatka mana,
i jer su njeni muzika koraci,
a šum tih nogu neprestan hozana.

U kiti svjetla slavna Izabela
promiče s vlašću utjehe i mača;
sa krunom zvijezda oko čista čela
kroz moje snove besmrtno korača.

XXXVII

Očajno naše bolovanje
za uzaludnom Trebizondom,
i uzdisanje, izdisanje
za ljepšim grijehom i Rotondom.

Crve u mojoj grešnoj grudi,
vapaju živca za oblakom,
čemu i komu duša bludi
ko slijepa vatra prvim mrakom?

Bez Boga i bez ideala
lunjam u varke osvjetljenja;
slaba je moja savjest mala
u praskozorja Pozdravljenja.

I da ne zvuče vodoskoci,
bio bih i ja ljudsko krdo;
pucaju moji krti boci,
jer nemir krši kao brdo.

XXXVIII

Danas me davi teško nebo
sa neizmjernim oblacima.
Sa čežnje grešne ja prozeboh,
a sad me bije dažd i zima,

Na cesti su mi zaostale
u izdisanju nade kisle;
a magle što su na duh pale
stisle ko neke želje svisle.

Vijaju pusti uragani
i deru vode pustolinom;
i ne znam kada dan se dani
ni kada munja plamsa tminom.

— I nema nade ni uzdanja
u izgubljena pramaljeća;
i uske sanke ljubav sanja
kao u čaši bokor cvijeća.

Pariz, 1918.

Književni jug, 1919.

XXXIX

U mojem vrisku bez prestanka
tim zamračenim ponoćima
bugarim pogreb svoga sanka
sa neizbježnim stradanjima.

I to je moja tuga ljuta
što se, dok stidno, grešno ridam,
ko zadimljenim snom koluta
gubim u tuzi. — Ja se kidam

hripanjem moga rujna krika,
škripanjem mojih trudnih prsi,
i izdisanjem bolesnika
u sviju mojih nada Svrsi.

I bježim šturi svijet obmana
gdje vlada varka, plač i vražda,
dok slušam, kao jek peana,
na staklu mukli pljusak dažda.

Da moje vjeđe suza moči
kazat će svijetu bijelom stalno
upale moje tužne oči,
bljedilo lica idealno.

XL

Po ovom gustom, strašnom daždu,
što gnusno pljušti, curi s krova,
ja gutam gnjevnu mračnu vraždu
i zubom grizem vrela slova.

Sve žarče motrim dnevnu bijedu:
žegu i suze što osuših,
i grane u tom drvoredu,
i vrisci strasti što uguših.

I dokle lunjam ulicama,
srce me tišti kao kamen:
dok srčem mozak sebe sama,
gle, izgara me vlastit plamen.

— Al ona žena idealna
što nemir duše žudi strti
ima u jami oka stalna
duboki, kruti oganj smrti.

XLI

(U ruskoj crkvi)

Veliki Duše, ako u tom slomu
skršene kičme i svinute šije
grčimo pesti prema našem domu
s bremenom crnim naše tragedije,

i ako svijetom mi nemamo lijeka
za naše grudi hijenom razderane,
Veliki Duše, pošalji čovjeka
za rasplakane, propale Slavjane.

Oslobodioca ratom ili bunom,
od ovog stidna tiranskoga iga,
ujedinitelja munjom i samunom,
glavnog junaka krvavih podviga.

Za naše duše prežedne božanstva,
za svijetle naše misli, srca čista,
pošalji Tvoju Zvijezdu, Sunce Spasa,
Ruskoga Hrista, slavjanskoga Hrista.

Njega što može da čovještvu vrati
savjest i nadu kao mač i napad,
što Vjerom umije ljubav da pozlati,
i da obasja zamračeni Zapad;

pa da nam dade blago kladenaca
za balsam usne, pa da klikne jadnik
s bjelinom duše smjernih mladenaca:
Slobodan Slaven — ili svjestan radnik.

Savremenik, 1919.

XLII

Duše, što vidiš kroz prozirno srce
podne i ponoć mojih slutnja raznih,
ti znaš da bičem nada što se grče
zanosnu proljet neizmjerno kaznih.

Ti poznaš krvav i strastveni polet
nevinih čula žudnih Natprostora;
ti znaš da teško dan ću, dva, odoljet
ljubavi šume i daleka mora.

Ti znaš da draga čami na Ostrvu
divlje pučine usred gluve kule;
a da ću zalud na trošnome drvu
iskati njene đule i zumbule.

No zašto onda dade čežnju zvona,
vatru pjesnika, svjetlo medijuma?
— i glad, i žeđ svih dubljih vasiona,
i sunce suze, pomrčinu uma? —

Osjećam da se više ruku pruža
do moje nike iz okolne tmine;
da više duša sa parfemom ruža
tik moga čela izdiše i gine.

K meni bi htjela nevidljiva braća,
sužnjevi vječni sakritoga svijeta;
često mi desnu njina desna hvaća,
no nikad jasne riječi i susreta.

Jer ljubav struji i kroz ove Tajne,
ljubav što duše za dušama goni,
i nosi samcu sred doline vajne
slutnju o nekoj boljoj vasioni.

Srebro su tvoje slovke svakodnevne,
a budni živci mnogozvučne dirke;
da samo dugom Tvoja Milost sijevne
Odaja Tajne ječat će od svirke.

Duše, što vidiš kroz prozirno srce
podne i ponoć mojih slutnja raznih,
ti znaš da bičem nada što se grče
zanosnu mladost neizmjerno kaznih.

Putevi, 1924.

XLIII

Tišino noćna, mlijeko utaženja
na večernjemu gluvom Montparnassu,
srčem Vas kao manu Pozdravljenja
zdušno u tupom i mističkom času;

možda će jošte da se čudom vrati
nada, i ljubav, i umrla vjera;
da bude sjeta što mi bolju zlati
ko suhi miris svela kalopera.

Slatka je mašta kad sam sebe varam
o budućemu danju i uzdanju;
gdje rosna dužnost neće biti jaram,
no bijeli kamen u ponosnu zdanju;

kad neću biti uljem Svetog Duha,
ni drug ni dušman bilo kojoj suši;
i kad će želja naći koru kruha
u novom bogu i u vječnoj duši.

XLIV

Ti što snivaš često zvučnu smrt slavuja
što se svojom pjesmom ubija i kida,
sakrivaš na čelu crnu sjen oluja
kao vječnu brigu truda Danaida,

i ti snatriš često. I kad vjetar uja
s tugom žuta lista povrh gola zida,
ti mu pružaš čelo kud misao buja
u samotni vršak vječnih Piramida.

I duboko čezneš unutrašnju Jesen
gdje je zrelo klasje žuto ili zlatno,
i gdje tužno šušti suvi list uznesen.

I sa strašću gledaš nebo nedohvatno
sa tišinom mora i blistavim tkanjem,
i sa dugom, i sa dugom, obećanjem.

XLV

Grčevi srca za pijanstvom duha
i za nadljudskim rujnim orgijama!
Večernja zvijezdo samca potepuha,
strahoto srpa što kosi i slama;

staze u ponoć, staze iz ponoći,
bezumlja ruku na samotnoj cesti,
ćivote tajne, snago svetih Moći,
zelene basne o presvježoj sijesti.

U vreloj grudi zaspali vulkani,
a povrh čela lahor oriflame;
Golgote čuda; grijesi; ocvjetani,
čedni krinovi, ljubice, ciklame;

bunilo duše prema rukoveti
obmana, prema bujnim muzikama,
i svakom ulju što svijetli i sveti,
i zagoneci: što je ovo s nama?

Tajanstvo misli, i tajanstvo bića,
odsjev sa zvijezda u rascvaloj svijesti,
ljubavi pića, ljubavi zabića,
i željo, prazna željo: negdje sjesti;

beskrajna noći s onu stranu uma,
kuda u muku teški vjetri deru,
sunce zanosa, hlade snenih šuma,
bokore suza dragom kaloperu;

uzdaše sjene, pomrčino plača,
spiralo čežnje kolutima dima,
zvjezdana iskro povrh rožna drača,
plaveti mora među oblacima;

prirodo mlada djevičanskim slogom,
jurišu neba u jednome redu,
pokorna strasti, samostanski zbogom,
pokoju sobe, sne u drvoredu;

ljepoto svijeta, i ljepoto cvijeta,
ljepoto tvari, i ljepoto stvari,
drumom kud moje umiranje šeta
jošte mi prijete bakarni požari.

I jošte pjane unutrašnjim sjajem
žegu me zvijezde rođenoga srca,
kuda god, zanijet zvučnim zavičajem,
vucarim sablast živućega mrca.

Sve što još žudim jesu cvjetna stabla
na jadranskome živopisnu žalu
što burno more ili dažd iz kabla
uči svirati u stranom koralu;

i onda svete oči neizmjerne
što kao rujni plamni svjetionik
sipaju bajne trakove biserne
na bratsku dušu i domaći zvonik;

ali nad svime, Pustarom Života
gdje žarki samun mrtvo lišće veje,
nebesa plava, kolijevku divota,
oslobodilački kriješ Kasiopeje.