MANASTIR

Gospod ruke širi s nebeskih visina
i blagoslov šalje na te tihe dvore,
gdje pobožno slave moć Oca i Sina
djevojački bijelo odjenute švore.

Njina čedna duša ima miris krina;
usne njima samo željom Boga gore:
ponajljepše cvijeće rajskoga đardina
kiti manastirske mirne koridore.

Ali ima dana kada napast svlada
te djevojke što su, željne vjerskog hlada,
podale se glasu mističnih horala.
I proteče strasni plamen Bijedne Mare
žilama tjelesa što grle oltare,
te problijede bolno usne od korala.

Bosanska. vila, 1912.

MRTVA DOMOVINA

Kroz noći bez sna, kroz sne o vampirima
mrtve duše lete dernim mirima.
Tu prošlost doma vide: ko na liri
da netko ljubav priča kavalirima
s deklicama, priču o turnirima
i gdje su pali kršni grenadiri.

A mjesečina sja nad manastirima
podornim, i srce u psaltirima
da nađe melem hoće, što ga širi
s nebesa plavi vrač. Zar u klavirima
plaču mrtve note? Zar leptirima
na krilima crn uzdah groba piri?

To plače kraj i plače tužno morje
pod mjesečevim sanjama, pod zlatima,
dvorovima vilinskim pred vratima,
gdje začarano sniva kraljsko dvorje

sa snom junaka, sa dragim Penatima
u krilu borja gdje ga skrilo gorje:
o otaca pusto šamatorje,
daj san još nama, posljednjim Hrvatima!

Bosanska vila, 1912.

NAŠE VILE

Ou sont nos amoureuses?

Gdje su nama drage rajne sestre i drage,
Marulova seja i Dubravka, gdje Cvijeta?
Procvjetaše polja i plodan s rosne vlage
perivoj u cvatu pramaljeća cvjeta:
gdje su naše nimfe i sve čari nage
gizdavih ljepota, krasnije od cvijeta;
gdje su vaše vile, Đivo, Šiško, Đore,
vi, dva Dinka, i Tasso, pokloniče Flore?

Gdje su dobre djeve, bijele poput krina,
deklice što tješe i jačaju junake?
Gdje je mučenica Zrinjska Katarina,
književnica, duše pobožne i jake,
srce Amazonke, Jelena, mat' sina,
sveta ko regina Helena iz rake;
Sunčanica gdje je i Kosara, kći kralja,
Neda i Sokolica, sjajan niz koralja?

Nestale su kao biser rane rose,
banice su danas otoka za sretne;
sve, što uspomenu njine slave nose
uklele su zavijek, ljubavnike sjetne;
al nebesa plava blagi balzam rose,
melem nade, i blažen tko ih jednom sretne
vjerujući u šarna obećanja duge,
tko ih nađe, Muze naše tlapnje i tuge!

Zagreb, Stekliš, 1911.

SLAVA PROLAZNOSTI

Što je trajno i vječno, mrtvo je i mlako
monotonom svojom stalnošću za mene;
duša voli slabi cvijet što vene i svene,
i sve što je lijepo, i što gine lako.

Krhka sanja koja sama ne zna kako
došla je i prošla, i kratke laži njene
ostavljaju bolnu dragost svete sjene
s uspomenom sjetnom da je bilo tako.
Najdraži nam sni su svileni metulji:
ustavljeni rukom gube sjaj i krila,
zjenica je naša taj čas za njih slijepa.

Duginijeh boja prolazni dragulji,
tašti cvijeci ljudskih smrtnijeh aprila
zbore srcu da je lomna sanja lijepa.

Srpskohrvatski almanah za godinu 1911.

OPROŠTAJ

Oudi usrid luche nasa mlada plafca
usduigla ie iidra voglna, smina i noua.
I hotechia poiti putom sfoieg ploua
gre pres chog uoiuode al sachonodafca.

Budi da smo uirni chriuouirna prafca,
nistar magnie chtimo (chocho i semglia oua)
— chi ua uersih libar mnos haruacchi schoua
Marulichia Marca, splitschog sachigniafca.

V lipom iasichu, gdi »chia« slaie sfoni,
mi dobrochiasimo garb slouuchieg greba
i tocoi ti napis diacchi i stari.

Sbogom, o Marule! Poiti chemo, poni
saiu imimo uelu sunchenoga neba:
chorugfa nam chiuhta; gremo, mi puntari!

Hrvatska mlada lirika, 1914.

OPROŠTAJ (u današnjoj transkripciji)

Ovdi usrid luke naša mlada plavca
uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
ništar manje čtimo (koko i zemlja ova)
— ki va versih libar množ harvacki skova -
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi »ča« slaje zvoni,
mi dobročasimo garb slovućeg greba
i tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni
žaju imimo velu sunčenoga neba:
korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!

LELEK SEBRA

1920

Pjesniku Simi Panduroviću

SANJARIJA

I

Na livade ljudskim okom negledane
i na zlatna polja što se tekar slute
s prepasti zle svile strijeljaš zjene sane
u turobne ure i strasne minute,

zlatna dušo sestre! Koso Vivijane!
Oči Moje Zemlje, sve, vrcaju u te,
sve ti ljube ruke još neokaljane,
ruke djevičanstva, njih, Te netaknute.

Ti još možda zuriš mističkome Gradu
u sutonu boje što se u zvuk sliva
ili sanjaš neku grobišnu arkadu;

a dotle se prelest srebrna i siva,
kao prah cigare na pokojnu nadu,
na gole dlanove ljubavnički riva.

II

Oh, u tvoje strasti, u razorne slutnje
bacio sam pogled sa buntovna krsta.
Sada znadem kamo moje želje tutnje,
dokle jezde noću (tobož navrh prsta).

Vasmir ti nam otkri. Požare i slutnje,
šapat pada vode, ponos kipa čvrsta,
i na kraju, kroz sve kresove i lutnje,
kroz rumen vremena, novog Isukrsta.

Što si? Zagonetka. No tvoj osmijeh jasni
svjetlosne bjeline dana što se pruža
u ružičnoj stijeni i ljubićnoj basni;

cvijeće što je vrsno da udobri muža,
te mi čusmo kada mašta riječ ti zasni,
tvoje slovke kano pljusak žutih ruža.

III

Ja te tako motrim kraj smeđih portala
kao neko biće iz Višega Svijeta.
— Svijet je danas, Gospo, prepun loših šala
i otuda pokolj žarkih suncokreta.

Jakost našeg oka od juče je pala.
Svaka nam je šaka trostruko raspeta.
Pred dvorcima sanja čuvar crn i ala,
u sazviježđu misli nesta sunce Beta.

Žena na mom pragu. Druga je pred kućom.
Svuda, svuda žena, Marija i Eva,
avaj! bivam grešnik. A tom ploti vrućom

kao ljuti samun i ledena Neva
struji očaj te me stvori palikućom;
doznah da mahnitah kada ljubav pjevah.

IV

Samo tebe ljubljah u dojednoj ženi,
i o Tebi buncah svijetu nemilosnom;
ko ždrijebe na polju, Crni i Crveni
svetkovaše suton Badnjem danu posnom.

I opet se vratih, sebar pobijeđeni!
Pogladi me, blaga, svojom rukom rosnom,
pa ću da ti dadem prvi cvijet rumeni
što ga ubrat mogu stazom inokosnom.

Svemir mijenja lice. Bukte Astorije,
vrcaju kreševa našem boljem vidu,
ti tek čuvaš sveti lik — Melanholije,

te dok zvučnim drumom zli konjici idu,
ja u strepnji izbe slutim gdje me bije
oganj tvoje slike na golome zidu.