Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 12:15:42
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 11 12 14
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Milos Crnjanski  (Pročitano 50180 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Naviknut na razvrat, pri svom trgovanju i seljakanju, Aranđel Isakovič zavole svoju snahu pred njenu smrt, jednim čistim i oštrim osećajem od kojeg se otimao i o kome dotle nije imao ni pojma. Prepirući se i sam sa sobom, oseti da se u njemu zbiva nešto što pre nije znao da se može zbiti. Tresući se i odskačući, u svom intovu, kojim je besomučno jurio, prekim putevima, prema Fruškoj Gori, on je stajao u kolima kao strašilo, između gajeva, žbunja i pokošenih livada, dovikujući slugama. Razdražen, gotov na sva iznenađenja, na pljačku i cenkanje, kao u svojim trgovačkim poslovima, hteo je da od popova iskamdži što bude moguće, ne tražeći baš razvod braka. Zašto je hteo sad da sve prizna tuđim Ijudima, zašto je očekivao da će mu ti popovi moći nešto pomoći, kad je, pre, bio uveren da je ispovedati se besmisleno i ludo, ni sam nije znao. Jasno mu beše samo da joj treba učiniti sve što traži, da joj treba dati sve što ište. Ma posle i bežao od nje, on je bio gotov da je razvede od brata i da je primi sa decom. Ma da je naslutio da je ona željna njegovih talira, on je bio rešio da je pusti i u svoje bogatstvo, poklanjajući joj lađe, obore i kuće. Kao neku draganu, hteo je, pre svega, da je dobro plati, tim pre što je uskoro i tako mogla umreti. Uostalom, pri samoj pomisli da je odbije, ona se dizala pred njim, strašna kao neka veštica, preteći, tako da mu je život postajao mrzak, čim bi se setio da ona može početi i kukati i prekorevati.

Da sve to uopšte nije predvideo, a da sve ostalo beše predvideo, bilo mu je najstrašnije. Grizlo ga je što je sve svoje poslove udešavao, a ovaj nije mogao da udesi. Celo proleće imao je lude sreće u prodaji stoke, i beše opljačkao pola Vlaške, pa je, po odlasku bratovljevom, očekivao da će sa svojom snahom doživeti neizmernu sreću, bez ikakvih briga. Slasti, razblude, prikriveno, nikom znano, u onoj svojoj velikoj kući na vodi, nagradivši je posle bogato, zadržavši je u kući, dok mu se brat ne vrati, pa i onda ako se više ne vrati. Ono što je Aranđel Isakovič, najposle, posle tolikih žena, već jednom želeo, bilo je uživanje bez tih ženskih obešenjakluka, kupovanja nakita, poklona, sukanja, dukata, bez tog večitog tužakanja, moljakanja, plača i jadanja, bez briga i muka sa njima. Hteo je da poživi, kao pod nekom zelenom, beskrajnom vodom, u kojoj bi ublažena bila svetlost dana, u kojoj bi mu telo kretalo se kao u snu, po kojoj bi mogao da se ispruži, da ga voda nosi, nosi, kao njegove lađe, kad nema vetra, lako i nečujno. Mesto toga, počeo je da se davi sa konjima u blatu i da guta pesak, koprcajući se, u mulju, koji nikako nije mogao da izbriše iz sećanja. Bio je željan svoje snahe, neviđene lepote i snage njenih udova radi, ne očekujući u tom grehu, koji će ostati skriven od sveta, nikakve brige, ni neprijatnosti, kakvih je imao kod drugih žena. I da mesto čistih nebesa i slasti telesnih, kao neki paša oko svoga vrta i šedrvana, naiđe na kud i kamo strašniju patnju, nego što je ikad mogao očekivati, to ga je najviše potreslo, razdražilo, skrhalo, a, posle, do dna duše ražalostilo.

Tvrdoglavo, požuteo i pozeleneo od besa i očajanja, hteo je da se nada i onda kada je već i sam video da je sve svršeno. Ne misleći na brata, ni za čas, ne očekujući ga, ne bojeći ga se, ne mareći uopšte za njega, bez ikakve griže savesti, on postade ipak pogružen od nesreće koja mu se na vrat beše srušila. Za svoje bezbrojne žene, pri svom seljakanju, nije zapitkivao, niti je mario za njih posle rastanka. Nije mu ni na pamet padalo da bi se kojoj trebalo vratiti. Da mu se snaha unesrećila, da mu je poružnela, i to tek što je beše dobio, to mu nikako nije išlo u glavu. Nemoguće mu se činilo da ona, onoliko lepa, ne bude krasna, sa svojim grudima, plećima, kukovima, kolenima, bar dotle dok se on sav ne rastopi od milja, dok je se ne zasiti od uživanja. Nemoguće mu se činilo da se njena lepota, onolika lepota tela, neće vratiti. Bežeći od kuće, kad je jaukala, dovodeći lekara, on je nije napuštao danima, sedeći sa njom zadivljen, čim bi se oporavljala, svetlog čela, bolno nasmešnih usta, i odmah, opet lepih, belih članaka. Spasa joj mora da ima negde, kao i njemu, mišljaše, a da to divno bezbrižno vreme, što je hteo da proživi sa svojom snahom, prođe, kao i sa drugim ženama, u nezgodama i dosadama, pa čak i u patnjama i užasima, to nikako nije hteo da pomisli. Verovao je da će, ovoga puta, doživeti nešto što one druge nisu mogle da mu dadu i verovao je da mora postojati u njegovom životu neko doba u kom će mu biti prijatno i dobro, lako, kao na nebesima, kao što je njegov brat Vuk verovao da mora negde biti neka dobra i krasna zemlja, kuda svi treba da se isele.

Kad je video da ona zbilja umire, Aranđel Isakovič beše tako zbunjen, da je bio neizvesniji u svojim mislima i željama i od nje i od brata koji se potucao po ratištu. Gušeći u sebi osećaj nestrpljenja, Aranđel Isakovič smatrao je da će njenom smrću biti svima patnjama kraj. Greh njegov ostaće tajna, niko je više neće imati, a ta njegova jedina, prava Ijubav u životu, svršiće se u nekoj svetlosti, bez koje bi, to je osećao, postala neizdržljiva, mračna patnja i kazna. Njena smrt činjaše mu se katkad potrebna, na kraju burnih pokreta njenog razgolićenog, vanrednog i strasnog tela. Odmah zatim trzao se u mislima, misleći da nema čega da se boji, ni ako ostane živa, i njena smrt mu tada, na kraju tog, tako dugog, čekanja da je dobije, izgledaše toliko grozna, da je mislio da će onda i on propasti, odleteti jaukom nekud glavačke, u vodu, razdražen, očajan, osramoćen, prevaren, ne mogući da ostane bez nje, u toj kući, sa tom decom, očekujući brata. Mišljaše da bi, posle njene smrti, mogao da ostane na svetu samo onda ako više ne bi morao da se kreće, ako bi mogao da ostane sasvim sam i da ćuti, ako bi se skamenio.

U Karlovce je pošao tek da bi se smirili u kući i da bi joj učinio po volji i doveo popa.

Jureći preko njiva, baruština i prokrčenih šuma, on je znao da se vozi uzalud, ali je ipak hitao. Topole, jablanove i bagrenje udarao je po žilama svojim kolima, a granje mu je to vraćalo, kačeći se za kola i udarajući ga po glavi.

Iz velikih hladovina, spuštao se u osunčane ravni, mnogo neosetljiviji za sve te promene od brata, a pse koji su umorni jurili za kolima, isterujući iz trave ševe, nijedanput nije pogledao. Podvikujući slugama, koje su morale da sede visoko i pravo, u opasnosti, svaki čas, da padnu među konje, i nisu smele da se osvrnu, nije video ni pašnjake, ni nova naselja, već je jurio pravo, stojeći, stisnutih zuba, zagledan u sebe, u svoj život i svoju kuću u kojoj mu je snaha umirala.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Tek kada su kola pošla lagano uzbrdo, prema đumruku karlovačkom, Arandel Isakovič pade unazad umoran i sklopi oči, iznemogao, opaljen žegom, osećajući prijatno da prolazi kroz senke rastovih šumaraka, zatim kraj mirisnih vinograda, preko potoka što žubore, duž voćnjaka i šljivaka, sa kojih su šljive, od treska njegovog intova, padale za njim, po zemlji.

Već kod prvih kuća Karlovaca, dok su se pela uzbrdicom, zapadajući točkovima u rupe izlokane od davnih kiša, nakrivljena tako jako da se činjaše kao da će svaki čas izvrnuti se nizbrdo, kola Aranđela Isakoviča izazvala su veliko komešanje i graju po kućama i oborima, a naročito po zemunicama novih naseljenika. Oni behu došli iz Serbije za patrijarhom, tek pre sedam godina. Oca Aranđelovog, Lazara Isakoviča, dobro su znali, terajući mu stada i prodavajući mu goveda, svud tragom austrijske vojske što je nadirala za Turcima.

Još izdaleka, svojom svežom farbom i zvoncadima, intov Aranđela Isakoviča skupljao je, Ijuljajući se ispod i iznad okolnih brdašca, sve živo. Sve mu je trčalo u susret, očekujući ga da priđe bliže, kao lađa. Sluge koje su jahale pred njim, i sluge koje su sedele na intovu iskrivljene, pokušavajući da sede nepomično i pravo, pucale su bičevima i vikale na sav taj svet što se strčao oko kola, zaostajući za časak kad bi Aranđel Isakovič bacio, u travu i trnje za sobom, ili u vis, među grane, pregršt novca, razdraživši tim pokretom ruke, svaki put, svoje pse, tako da su napadali na ljude.

Zavaljen na jastucima u kolima, zamišljen, on uostalom i nije gledao taj svet, već goveda i obore, i krovove zemunica, jedva dva tri pedlja nad zemljom. U sebi, prodavao je sve to i kupovao, mrmljajući.

Pri strmim prelazima preko jarkova video je samo napregnute sapi i trbuhe konja, po kojima behu od napora iskočile žile, da se zatim, opet zagleda, kao iz nekog sna, u svoje sluge, koje su ravnomerno skakale sa kola, sad desno, sad levo, da podmeću cepanice pod točkove, te da ih zakoče.

Silazeći ka zidanim kućama varoši, Aranđel Isakovič vukao je za svojim velikim kolima čitavu povorku radoznalog sveta, koju nije bilo moguće oterati. Navikao da se oko njega kupi svet, pa da moli i prosjači, on je i sad puštao da mu prilaze ruci, pa je mirno trpeo i one koji su trčali uz kola, pa čak i one koji su ga hvatali za rukav, plačući. Zastavši kod jedne česme, ostavio je svoja kola pod nekim šljivama, pošav nizbrdo, praćen gomilom radoznalih kroz prekopane vinograde i trnovito žbunje, do kuće u kojoj se beše smestio, to leto, mitropolit.

Pojavivši se pred kapijom, u svom čudnom odelu, nakinđuren i namirisan, brojeći svoje brojanice, dok se oko njega tiskala i gurala sirotinja, Aranđel Isakovič oseti i sam da tako šaren, opkoljen psima, zbilja ne izgleda kao hadžija i vide kako ga i sa okolnih, malih i tamnih prozorčića kuća posmatraju.

Pošto je odstojao neko vreme pred ogromnom kapijom, na kojoj behu izrezana dva krsta, i nagledao se okolnih kuća i krovova, bio je pušten unutra, ali samo sa jednim slugom.

Pod teškim svodom zdanja, po kom su bile izvešane ikone, Aranđel Isakovič, u mraku i hladu, posle vrućine i sjaja spoljašnjeg, pognu glavu i kaza kaluđerima ko je.

Koračajući nesigurno, po daskama položenim po zemlji, priđe jednoj uzidanoj klupi i sede, videvši kako ga zbunjeno posmatraju, mesto da ga odvedu patrijarhu. Kuća u koju beše ušao bila je neko staro zdanje, zazidano sa svih strana, sa dvorištem i štalama, pred kojima beše nasuta neka zemlja, iz koje beše nikla bujna trava. Nad tom humkom, bilo se nadnelo nekoliko plodnih jabuka, čije su grane povile se do zemlje, pune sazrelog voća.

Uokolo, gore, vide drvene tremove, po kojima su promicali kaluđeri, kao crne senke, pod velikim kandilima, a na dnu dvorišta, iza drveća, zvonik od balvana, na kome se, u visini, beše naselilo nekoliko vrana. Za zvonikom visilo je čudno, dugo uže, palo po zemlji kao klupče neke bele i debele zmije. U dvorištu je bila potpuna tišina. Među visokim zidovima videla se uzana i plava površina neba, nepromenljiva i čista.

Aranđel Isakovič beše pognuo pleća, još više, od umora, posle duge vožnje, i osetio da, u stvari, od ovog njegovog susreta sa patrijarhom zavisi njen život, ili spokojno umiranje.

Zidovi oko njega i tremovi behu toliko mirni, kaluđeri mu prilažahu tako tromo i tiho, da mu se u prvi mah učini da je besmisleno tu, uopšte, govoriti, i da će se rešiti sve samo od sebe.

Kad mu se kaluđeri vratiše i kad mu rekoše da ga patrijarhu ne mogu voditi, jer je u kući puno gostiju, pošto je toga dana stigla, u posetu, sestra patrijarhova, gospoža polkovnika Raškoviča, sa svojim ćerkama, Aranđel Isakovič se uvređeno diže sa klupe i, ma da je bio samo srednje visine i vrlo lak, dođe nekako viši i oholiji, svojim žutim, tamnim, ispijenim licem. Jedan od kaluđera tad, oborivši oči, dodade da je uostalom mitropolitu već više dana zlo na očima, tako da leži u mračnoj ćeliji prostrt, pokrivenih očnih kapaka, pa se moli Bogu, te ni s kim i ne govori.

Aranđel Isakovič razgrnu svoje odelo i isprsi se, pod svojim žutim i šarenim svilama, i nape se, opasan skupocenim nakitom. Tihim glasom i Ijubaznom, lažnom skromnošću, ponovi ko je, spomenuv svoga brata Vuka, rekavši da hoće da govori lično patrijarhu, s kim je imao čast prošle zime, dva puta, duže da razgovara.

Čuvši ime njegovog brata Vuka, kaluđeri kao da se razveseliše. Udariše u pohvale i blagosiljanje vojene hrabrosti onoga, njegove privrženosti pravoslavlju i darežljivosti prema njima. U njihovim uzvicima, Vuk Isakovič se činjaše kao neki hrišćanski svetitelj, što jaši na konju, u odbranu nesrećnih kaluđera i svih izbeglica iz krvave Serbije, koji će im još mnogo dobra činiti, kad se vrati sa vojne.

Aranđel Isakovič sedeo je, kad ih opet otposla, sa svojim slugom, koji stajaše skoro nepomičan, u dnu kapije. »Da me ne drže za bludnika«, pomisli — »da nisu dočuli što«, mišljaše — zagledan tupo u drveni zvonik i voćke u dvorištu. Kajao se što je došao, videv da ne mogu da mu pomognu i da oni, svakako, znaju njegov život, koji je provodio na lađama i po tuđini. Činilo mu se da ga, ma da je i on bio darežljiv prema crkvi, preziru. Učini mu se da, pri jednom prozoru na spratu, vide lice mitropolitovo, sa do grla i ušiju zaraslom bradom, malim brcima i lukavim očima. Primeti da ga i sa drugih prozora posmatraju i paze. Tada, u svom gnevu i stidu, prekrsti noge na kamenoj klupi, propuši i sede kao Turčin.

Kaluđeri mu dođoše i po drugi put, javljajući mu da patrijarh ne može da ga pusti k sebi, ali da će se bolesnoj gospoži Dafini poslati naročiti kaluđer. Inače mu savetuje da ide episkopu Nenadoviču, koga i onako poznaje, pa da s njim razgovara o toj njegovoj važnoj stvari, o kojoj hoće da govori.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Izgubivši strpljenje tad, Aranđel Isakovič poče da ih kori, već potpuno pribran, kiselim i gorkim podsmehom. Iznenada, prebacivao im je da su gori od tih vojnika što prosipaju krv i žive kao Cigani, koje gde. Prebacivao im je da su krivi što se svet seljaka i što oni, trgovci i zanatlije, nikako ne mogu da se skrase. Što se tiče njegovoga brata Vuka, koga toliko hvale, taj je tek pravi Ciganin, što svoje obešenjakluke i lenjovanja zabašuruje večitim ponavljanjem obećanja da će ići u Rusiju, gde će sve biti bolje. Udarivši zatim na patrijarha, reče zaprepašćenim kaluđerima mnogo što šta, što nije trebao da kaže. Načinio je pustom džimrijom bivšeg pećskog arhiepiskopa i slavenoserbskog patrijarha Ugarske, Serbie, Bugarske, Bosne, Grčke, Dalmacije, Horvatske, Slavonije, i celog Ilirika, koji će još trebati njegove pare. Što se pak tiče tih para, on ih odmah i pokaza, izručivši u svoje krilo dve kese dukata. I ne samo da im te dukate pokaza, već ih poče i prebrojavati, nadovezujući da je toliko i toliko hteo darovati za zidanje patrijarhove crkve, toliko i toliko za zvona, toliko i toliko za sliku blaženopočivšeg Cara Uroša Nejakog, toliko i toliko za opravku manastira i, najposle, toliko i toliko za patrijarhove monahe. Pri tom je duboko uzdisao, dok su oni mirisali bosiljak, sve češće.

Onako uzgred, reče im tada da najposle ni on, Aranđel Isakovič, iako je samo trgovac, nije manje zaslužan od svoga brata Vuka, iako se onaj pročuo po saborima, tim pre što onaj samo bulazni i priča i obećava a on vaistinu trguje, prodaje i kupuje, a što kupi, to ume i da sačuva. Ako se prevare u njegovom bratu Vuku, koji bi da ih sve najradije opet potera po ravnima, brdima, baruštinama i šumama sve do te nepoznate Rusije, do koje se skapava dok se stigne, videće ko je on, Aranđel Isakovič, kome je tumaranja već dosta i koji će ostati tu, gde su se, najposle, naselili. I ne samo ostati, već sve i pokupovati, da i crkvama od svega toga da, kao što daje i drugima, zanatlijama i lađarima, mnogo više nego njegov brat. Uvređen, osetivši se zadržan tu pod kapijom, stojeći kao poliven, sa prozora, čabrom hladne vode, Aranđel Isakovič širio je trgovacki svoje široke rukave, uzdizao glavu i okretao se jednako da pođe, među kaluđerima koji su bili zbunjeni i nerešljivi, ne znajući šta da čine, jer nisu razumeli što je toliko gnevan, ni što im to govori. Zna on, uostalom, rekao je još, da je neko

pričao koješta o tome što njegova snaha živi u njegovoj kući, u Zemunu. Istina je međutim to da je njegov brat na vojni, i da je neko rnorao primiti nejaku dečicu, a istina je i to da ona leži na samrti i da on o tom hoće da govori sa patrijarhom, jer tu ima nešto i patrijarh da kaže.

Ne dajući kaluđerima da dođu do reči, ma da se od njih jedan ponudi da još jednom ide gore i da javi njegovu želju, Aranđel Isakovič, sasvim razuzdan, piskavim glasom, poče pred polazak da hvali sebe. Ako je on trgovac, bar se zna da što on uzme u ruke, to više ne ispušta. Sa čijim je novcem darivao njegov brat njih i njihove crkve, ako nije sa njegovim, i ko će im sačuvati sve što dobiju, ako ne on i njegovi Ijudi što se naseljavaju duž reke, ali da ostanu, a ne da se sele opet dalje. Sve pripada onom ko se nađe u blizini, a ne onom ko se skita kao Ciganin. Onaj koji je izdržao pomor stoke, kad su došli, bez vike i dreke, izdržaće i budućnost i neće otići, a koje video njega Aranđela Isakoviča da je, i inače, okom trenuo kad mu potonuše lađe, ili kad mu opljačkaše krda? Ako se pročulo da je bludnik i ako već davno govore da kupuje i žene, ipak nije izvesno da on ne bi mogao da im bude ktitor, a kad se smiri, da živi kao pravi svetac. Iz Zemuna, čim se vrati, obeća da će im poslati puna kola ikona, lepših nego ove po svodu, a što se tiče zvonika, koji pogleda prezrivo, u dnu dvorišta, zvonik u njegovom naselju je viši, od većih balvana i sa kamenitim postoljem. Nek to kažu patrijarhu.

Tako, zagledan u zvonik drveni, u kom je nepomično visilo zvono, u voćnjak, u kom su nepomično visile bezbrojne jabuke, u štale i tremove, u prozore gore, u kojima ne beše ni jednog jedinog pokreta, on oseti naglo, u mračnoj hladovini svoda, pod ikonama i kandilima, da govori suviše glasno i da se u stvari svađa, a svađa besmisleno, gde tome nije mesta. Ućutavši iznenada, pođe naglo kapiji, pojavi se pred svetinom, sav žut od stida, vičući na sluge, kijajući na pripeci, opkoljen kaluđerima, koji sad činjahu sve da ga zadrže.

Svetina, koja se beše skupila pred kapijom, među kojom sad beše i nekoliko Cigana, u krpama, skoro golih, koji su skakali sve na jednoj nozi, proseći i vapijući za milostinjom, ne beše ništa čula, ni videla od onog što se iza kapije događalo. Kraj svih slugu Aranđelovih, koji su pucali bičevima, svetina u gomili pođe za Aranđelom Isakovičem do kola, i ne znajući kuda ide.

Aranđel Isakovič potera žurno, uzbrdo, odmičući po jarugama i voćnjacima, kao da se vozio po krovovima kuća, što ostadoše u dolji, sa svojim nadstrešnicama od slame i trske, svojim oborima i kočinama, izbušenim u zemlji, pod ogromnim stablima i žilama hrastova i bagremova. Za njim, među drvećem, po brdu, trčalo je još svega nekoliko prosjaka, ostali behu zaostali. U dolji i na brdu videla se cela varoš, rasuta među baruštinama i trskom, a, dalje, prokrčene šume i, dublje, široka reka, u trščacima i barama, među vrbacima, iz kojih se ukaza beskrajna ravan.

Sunce je bilo strašno pripeklo, tako da se kola, kao usijanim gvožđem okovana, batrgala među jarugama i drvećem, praćena iznemoglim psima, do voćnjaka episkopa Nenadoviča, koji je to leto bio podigao malu, drvenu crkvicu, kraj svoje kuće i okupio oko sebe nekoliko kaluđera, koji behu dragovoljno pristali da se odreknu pustinjačkog i divljeg života kojim življahu, svaki za sebe, po šumi i vinogradima, pa da se nasele u bratstva, po manastirima fruškogorskim.

Vozeći se i tresući se prema tim voćnjacima, Aranđel Isakovič više nije želeo ni da spominje patrijarha i razvod braka svoje snahe, nego prosto da svrši ma šta, da bi joj olakšao samrtne muke na koje beše, privremeno, zaboravio. Misleći na snahu, on se rešavao da izmoli koga od kaluđera, koji će poći sa njim u Zemun i reći da dolazi poslat od patrijarha, samo da bi ućutkao onaj njen grozničavi vrisak i bezumni šapat kojim ga je preklinjala, pri polasku. Inače, sav u znoju, on se osećaše kao izbezumljen u tom vrućem danu, nad kućama, livadama, i trskama, u kolima, koja su se teško probijala, po travuljini, od stabla do stabla. Seti se da već nedeljama nije trgovao i pomisli da mu život odsad više i ne može biti, kao pre, veseo, prijatan, jer kad ona umre, njemu više i ne treba ništa. Zavaljen, pri tim mislima u kolima, na jastucima, on je sa zavišću sećao se kako je nekad bio daleko od te snahe i kako je isprva tvrdo bio rešen da se zadovolji njom, svega dva tri puta.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Kola su njegova međutim probila se duž jednog jarka, u kom beše usahla voda, do nekog mosta od balvana i granja, među žbunjem. Konji su se propinjali, osećajući, pod kopitom, prštanje i krhanje drveta i ljuljanje i povijanje grana, i sluge su imale mnogo muke da ih obuzdaju da ne bi prevrnuli intov.

Aranđel Isakovič podiže se, u kolima, i vide red starih bagremova koji behu povezani isprepletanim šibljem, tako da tuda, kolima, nije bilo moguće proći. Bujice prolećne nanele su bile na taj živi plot trave i biljke što su sad, sasušene i trule, teško mirisale. Za livadom, koja se pela uzbrdo, sa nekoliko zrelih šljiva, videla se velika žuta kuća i krov drvene crkvice, pod velikim hrastovima, a među njima širok vidik koji se otvarao u daljinu, u doline, u travuljine i vinograde, za kojima behu guste šume. Pošto nije znao gde je ulaz, jer mu kaluđeri nisu podrobnije objasnili položaj kuće koju mu pokazaše na brdu, Aranđel Isakovič htede već da naredi slugama da razruše plot, kad mu pogled privuče čudna prilika, koja se crnila iza drveća.

Pod jednim bagremom, na travi, sedeo je mlad monah, nepomično pognut, razgolićenih grudi, očevidno zanet, u molitvi.

Pred njim je zemlja bila zaravnjena, sve do obronka brega sa kojeg je mogao da vidi vrlo daleko duž Dunava, u ravnice. Tvrd kolac od mladog bagrema beše nabijen, pred njim, u zemlju, šiljat i oguljen, tako da je bilo skoro neverovatno kako je mogao bez urlika od bola da se baca na njega grudima i trbuhom i leđima. Ne videći nikog, zagluveo, kao neko čudovište, on se jednako krstio i previjao ali bez glasa. Mlatarao je u vis rukama, metanisao i Aranđel Isakovič tek posle primeti da plače.

Dok su mu sluge stišavale konje i pokušavale da točkove pokrenu unazad, Aranđel Isakovič, stojeći u kolima, sav se naježi, osetivši, kao na svom telu, ubod drveta koji onaj pred njim kao da nije osećao. Obuhvativ, jednim začuđenim pogledom, vruće nebo, na kome ne beše nijednog oblačka, šume i padine bregova, zajedno sa onim što se pred njim događalo, Aranđel Isakovič ustuknu u kolima, ne shvatajući šta to može taj čovek, na zelenoj poljani, u pripeci i žegi, da neprekidno i tako ludo radi. Klanjanje i previjanje monaha, u pocepanoj crnoj rizi, nad šiljatim drvetom, činjaše mu se tako bezumno da mu je došlo da krikne. I kad zbilja viknu, tako da se konji trgoše, prenerazi se i sam od svoga glasa, dok se monah trže, kao da ga neko bičem šinu.

Aranđel tad ugleda koliko je visok, bos, u crnoj mantiji, raskrvavljenih grudi, i vide njegovo lice, samu kožu i kost, sa velikim očima, grozničavog i zamagljenog pogleda. Monah mu je prilazio, pokazujući Ijutito da kolima treba da zaobiđu iza drveća, gde je valjda bio ulaz.

Kad su sluge uspele da odvuku unazad kola, dok su konji drhtali od uzbuđenja, gospodski intov ubrzo pođe prema ulazu sa kapijom od kamena, koji je bio iza bagremova. No i tada još stajaše Aranđel Isakovič, u svojim kolima, opkoljen zrelim voćkama, zelenim brdima, padinama i širokom rekom, sa 'jedne strane, a sa druge, krovovima od trske, žbunjem i drvenim zvonicima, zagledan u to ludo biće što se neprestano naginjalo na kolac, previjajući se od bola, ne mareći ni za šta oko sebe, ne mareći za vruć, letnji dan, iza hladovitog bagrenja, ni za sve ostalo što se moglo videti sa brda, travuljine, kućišta, bare, kamenite zgrade, na kojima su nepomično stajali, na čekrku, gvozdeni petlovi. Izbezumljen od očigledne žudi da se na njega nabode, da na njemu ostane, da se od njega ne odvaja, klanjao se onaj i previjao nad kocem, kao da ga je grlio.

Kad su kola ušla kroz kapiju, na široku ledinu sa crkvicom i velikom kućom, pod stare hrastove, pred Aranđela Isakoviča izišao je stari iguman, koji ga brzo umiri, rekavši da je episkop kod kuće, samo negde u vrtu. Onaj što se klanjao kod koca, bio je jeromonah Pantelejmon, koji beše tek nedavno došao iz Serbie. Danas je bila sedma godišnjica kako mu celu porodicu, u bekstvu, na očigled njegov, nabiše na kolac, pa je pomahnitao. Turci su mu bili iščupali jezik, zato je sad ćutao. Inače, nije trebalo da ga se plaše, miran je i krotak, samo plače.

Dok su Aranđela Isakoviča vodili u kuću, sa visokog drvenog trema, spazi u daljini reku i Sunce, što beše upalilo trščake i daleke ritove, tako da se iz njih dizao gust i crn dim. Kad ga ostaviše za časak kod jednog prozora, u izbi u kojoj ne beše ničega, sem jednog, na zid nafarbanog, Svetog Jovana Pustinjaka, sa velikom sekirom, primeti, pod prozorom, tri kaluđera, od kojih je jedan, ogroman i debeo, ležeći potrbuške, zariven glavom u travu, spavao.

Druga dvojica, jedan lep i mek kao neka žena, sa smeđom kosom, a drugi crn i bradat, naslonjeni jedno o drugo, leđima, pevušili su, sedeći u travi, hvatajući jedan drugog, preko ramena, za grkljan, kikoćući se. Na toj strani kuće, šuma je bila na nekoliko koraka.

Iznemogao i ogladneo, sav mokar od znoja, naslonjen o hladni zid, tako da je osećao da mu ta hladnoća prolazi kroz kosti, Aranđel Isakovič tad opet začu korake. Misleći da mu ide episkop, koga je još iz Budima poznavao, on pomisli: kazaću mu da sam mu doneo deset dukata za manastire i deset za odežde. Kazaću mu da je pusti među monahinje u Jazak, možda će je tamo voda izlečiti. Kazaću mu da sam je uzeo bratu, da je od mene zatrudnela i da neću da se rastanem od nje. I prebrojavajući neprestano svoje brojanice, bez pažnje, bez svesti, mrmljao je neprestano, ponavljajući reči.

Šta je posle rekao episkopu, koga je znao još iz doba kada je Nenadovič bio pisar u budimskom magistratu i kako se uopšte proveo posle, u tom vladičanskom letnjikovcu, gde su bili udesili prvo strogo opštežitije, ostavivši se raspojasanog života po kolibama, o tome Aranđel Isakovič, ni docnije, u svom teškom, staračkom životu, kad je postao strahovita i čuvena tvrdica, pseće duše, nije govorio.

Kad su ga, to veče, sluge povezle kući pijanog, što mu se davno ne beše desilo, čule su samo toliko da će sve svoje imanje zaveštati crkvi, što uostalom i oni treba, na samrti, da učine, jer je život najlepši na nebesima, i da će, odmah sutra, imati da voze gospožu Dafinu u Jazak, gde ima neka voda od koje će se sigurno izlečiti. Kad ostari, a možda i pre, govorio je, posle, dok su kola izlazila kroz đumruk karlovački, gde su vojnici istrčali misleći da prolazi neki petrovaradinski đeneral, otići će u monahe, u kolibu, gde će se odmoriti od onog što je činio i gde više neće trgovati sa prokletim Vlasima i ćopavim Grcima. Tamo će, najposle, biti zadovoljan, ležeći poleđuške i pevajući do mile volje. Ustreba li mu vina, imaće i vina, a kad koja okrugla seljanka prođe, podmetnuće joj svoju monašku toljagu, tako da se zabatrga, pa da svrati. Hvaleći episkopa, bio je ipak protiv opštežitija, jer je hteo da bude nasamo s Bogom, a govorio je o kaluđerima kao da je među njima proveo ceo vek. Uveravao je svoje sluge da je sad sa monasima koji čuvaju svete kosti despota, u boljem prijateljstvu nego njegov brat Vuk, i da mu je sad objašnjeno šta je zgrešio i oprošteno što je zgrešio.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Njegove sluge, sa kojima inače nije nikad govorio, ne samo da ga nisu pažljivo slušale, već su se trudile da ga uopšte ne čuju, zgledajući se preneraženo. Slutile su dobro da će, kad se istrezni, kajati se gorko što je nešto sa njima brbljao i da će ih mučiti zbog toga, nedeljama, dok ne zaboravi.

I zbilja, čim ga večernji povetarci malo osvežiše, on se prenu i ućuta. Ćutke, gledao je kako se kola spuštaju prema baruštinama duž Dunava i kako za njima ostaju, na bregu, kuće karlovačke, još osvetljene suncem.

Vozeći se, pod gustim hladom i polumrakom šumarka, kroz popaljene trske i travuljine, slušao je u daljini lavež svojih pasa, što su plašili ševe i lovili prepelice.

Dok su mu sluge zastale pred šumama, i pregledale i opremale puške i pištolje, jer put je bio tuda dosta nesiguran, on se, zahvaćen opet maglom vina, premeštao u kolima na sve strane, penjući se čak da sedne i na visoke ukrase intova, od gvožđa.

Veselo nešto i prijatno mora biti da je čuo kod episkopa, jer ga je neprestano hvalio i jer je neprestano pokušavao da peva, što je tamo bio naučio.

Pošto mu je glas kreštao, činilo se da peva glasnije nego što je zbilja pevao, i sluge su ga mukom slušale.

Pijanstvo ga je, od večernjeg vazduha, još jednom hvatalo i sa izjavama da će otići u kaluđere opet otpoče. Plakao je nad celom porodicom Pantelejmona koju su Turci nabili na kolac i spominjao, jetko, sve moguće svetitelje, kojima je pri polasku bio darovao po dukat. Tvrdo je bio uveren da će mu manastirska voda izlečiti snahu i da će ona, posle, opet moći da rodi. I te kako da rodi. Tako će se pomiriti i sa bratom, koji je uvek bio srećniji od njega, a zašto i da se ne pomiri, ta braća su.

Misli, da bi ona mogla još uvek da se spase i da se njena bliska smrt samo pričinila glupim lekarima, tako ga obradovaše i tako ga obuzeše da je malo nedostajalo još, pa da u kolima zaigra. Širio je ruke prema večeru što beše zahladnelo, pa se, mučeći svoj mozak svim onim što je kaluđerima rekao i što mu oni behu rekli, a čega se više nimalo nije sećao, radovao svojoj snahi. Jer Aranđelu Isakoviču, zaista, nikada još u životu ništa nije išlo ovako sneruke. To što je sve tako nepredviđeno došlo, poražavalo ga je i gušilo. Na drugi način i oštrije, nego njegov brat, Aranđel Isakovič osećao je užas, grozan užas što je oko njih sve tako promenljivo i besmisleno, jer se ne događa po njinoj volji i njinim nadama. Da se negde izmire on i brat, to je sve više želeo, i da oboje potrče u ovu novu zemlju, barovitu, i ravnu, ali mirisnu i nebesnu, u kojoj su počeli da se smiruju, posle onolikog tumaranja. Poludelom od žudi za telom svoje snahe, njemu, pre, nije ni na pamet padalo da bi te žudi mogle i da se ispune.

Zato ga je bolelo, sad, da ona umire u njegovoj kući. Što je u početku mislio da se sa njom samo nauživa, tajno, skriveno, pa da je posle prepusti bratu, to mu se sad činilo tako tužno. Sećajući se njenog vanrednog tela, njenih hladnih udova i njenih burnih pokreta, njemu se činjahu sad i same misli na to da je vrati bratu, kome je pripadala, sulude. Osećao je da mesto sebe nikoga više njoj puštao ne bi, kao što ne bi pustio drugoga, mesto sebe, kad bi mu bilo moguće prohodati sad tom plavom, ustreptalom rekom, ili, nad šumama, nebom.

Na drugoj strani reke, kao da behu ostale sve žene, tolike žene, sa kojima je skakao zadihan, oznojen, često i napit, crnomanjaste, smeđe, riđih dlaka i obilnih grudi, što su duboko uzdisale i tiho šmrkale u njegovom zagrljaju, a na ovoj strani, prostrta kao mrtva, vozila se sa njim, u kolima, ta jedina, mirisna i glatka žena, koja mu nije bila nikad otužna, sa očima boje modre zimskog, čistog neba.

Kad bi ipak rodila dete, mesto da umre, što napitom Aranđelu Isakoviču, u tom trenutku, ne izgledaše nimalo nemoguće, on je verovao da bi se sva ta njina nesreća dobro svršila i da bi on, u tom slučaju, bio mio i drag i samom sebi, i njoj, i bratu, i svakome.

Videti je još jednom zdravu, pobesneti od milja, pokrhati u njenim bedrima prste, vrteti se oko nje, ma ona stajala hladna kao kamen, kao one prve noći, činilo se u pijanstvu tako divno priviđenje, da je potpuno utonuo još jednom u maglovito bezumlje, vozeći se kao u raj kolima, prema poljanama u mesečini.

Sve što je tog dana činio bilo je uzaludno. Sakriti je trebalo sve i ćutati, jer niko njima nije mogao pomoći.

Vozeći se po širokoj ravni, u providnom mraku, u kom ostajahu sve dalje brda karlovačka, trezneći se najzad sasvim, od večernjeg hlada na vodama i raznom bilju, Aranđel Isakovič snuždi se u kolima, videvši da se vozi kući, ne znajući ni da li je ona još živa. Naježen od hladnoće noćne, pušeći, sedeo je pognute glave, primajući žalost, zbog svega što joj se beše desilo, sve više na sebe. Vide je u sećanju, sa njenim snažnim kolenima i stopalima, kao u anđela, besmrtnu, i vide je kako je, čim je sa njim počela da živi, opala i sva se povila, povezana oko pasa.

To, da je od njega mogla poteći tolika nesreća, tolika neočekivana patnja, to ga je dovodilo do bezumlja.

Put do kuće trajao je čitavu noć. Imao je da se vozi još satima. Osećao je, levo od sebe, hladnoću ritma koje su, posle duge suše, bile usahnule i videle se, obasjane mesečinom, kao sablasti. Oko njih je gusta trska čujno šuštala. Iza njih se videla reka, koja se činila da stoji, nepomična sa svojim vrbacima. Kad god su kola stizala do kog šumarka, treperili su im u susret svici. Zemlja je bila toliko tvrda od suše, da se konjski topot čuo tupo, kao pri prelazu preko nekog mosta. Kas i neprekidnu promenu nogu konjskih imao je da gleda do sutra, uz vampirsko osvetljenje fenjera, koji je bio obešen o rudu, a pod kojima se videli psi, iznemogli davno, od trčanja za kolima.

Desno su se, u beskraj, širile visoke travuljine, među kojima su bila retka naselja, iz kojih se čuo lavež pasa, a sve je u daljini tonulo u mrak, u kom je smrt bila izvesna i neizbežna. No dok je na vodama, gde je bilo mnogo svetlosti po površini zemaljskoj, nebo bilo sasvim mračno, bezdano i nevidljivo, desno, nad ravnicama, crnim i mračnim, nad gustim travama, svetlela se nebesa plava, vidna, visoka i zvezdana.

Uz treptanje zvoncadi na kolima i visokog, noćnog, vedrog neba, uz onaj put na travama, što ga je video samo dotle dok ga je fenjer obasjavao, uz potpuno sablasne prilike, prave i nepomične, koje možda i nisu bile više njegove sluge — ta lica im više nije video — Aranđel Isakovič, istreznivši se na tom noćnom povratku, sudbonosno se i promenio.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Da je bio pošao patrijarhu da mu se ispovedi, držeći do prijateljstva mitropolita Jovanovića i njegovog oca, činilo mu se sve luđe. Da je pričao svoj greh sa snahom, kod episkopa Nenadoviča, i da ga je onaj tešio, s njim pio, primivši i kesu dukata za opravku manastira, to mu se činilo da se događalo na nekom drugom svetu.

Drveni zvonici crkava, manastirske ikone koje su ga zvale nekim sujevernim šapatom, kojim je šaputao sam sebi, pri polasku, činjahu mu se sad isto tako brzo prošle i nemoćne da mu pomognu, kao i sve druge obične stvari viđene toga dana. Sam, u kolima, vozeći se kroz noć poljanom, Aranđel Isakovič se ostavi svih tih nada i vrati samom sebi, osetivši da je uopšte trebalo ćutati.

Kao i bratu njegovom na vojni, tako je i njemu iznenada, uz ovu ženu, spao ceo prošli život sa duše, ostavivši ga samog, sasvim samog, sa onim što je još bilo ispred njega, do smrti.

Ono što je, pre, Arandelu Isakoviču bilo najmilije da razmišlja, o njegovim naslagama koža i duvana, o njegovom srebru, o njegovim dužnicima, činilo mu se te noći zauvek izgubljeno. Ispruživši ruku tako da mu je visila iz kola, pomisli da sve njegove kuće, svi njegovi obori, svi njegovi ćemeri srebra, ne mogu, iz daljine, da mu spuste na šaku ni toliko, koliko bi osetio jedno zrno peska. Trgovanje njegovo, novac njegov dat na sijaset mesta, njegov ponos, činjaše mu se, sad, potpuno izlišan i bez vrednosti za njega, koji se vozi dalje, kraj ovih usahlih, plitkih baruština, što još svetle. Sav potresen mišlju da će je naći mrtvu i da će živeti u žalosti svakako godinama, oseti, kao i njegov brat Vuk, da je sve što je činio kao san. Ne bacivši badava nikad u životu zlatnik, ni srebrnik, sem sitneža, koje je bacao, svečano raspoložen, sirotinji, oseti sad da bi mu bilo milo da rastrese dukate, koji mu dođoše u pasu pod šaku. Naježivši se od žalosti i milja, ispruži ruku iz kola, iznad travuljina, i steže šaku tako da su mu dukati probijali se kroz prste i kapali nečujno u travu.

Čim je dakle pokušao da nju dostigne pred svetom, a ne svojom senkom, kao u onoj strašnoj izbi svog doma, morao je odmah da vidi da je to nemoguće. Dovoljno je bilo da izusti njeno ime, pa da episkop skoči. Trebalo je ćutati.

Jer nestajao je taj život za koji dotada mišljaše da je sav čvrst, sastavljen od brojeva, računa, prevara i zarada, u kom je životu hodao, putovao, pljačkao i nauživao se tolikih žena. Misleći da će, u tom životu, moći da uredi sve po svojoj volji, i da zađe, za svojim uživanjima, u sve njegove kutke, varao je ljude, mučio ih i, cerekajući se, do dna duše ih prezirao. U tom životu međutim trčkao je i on kao budala, moljakajući u nesreći i prezren od drugih.

Postojao je pak jedan drugi život, nevidljiv i neshvatljiv izgleda, u kome on nije mogao da uredi ni najmanje sitnice, a ipak je sve zajedno bilo tako sjajno, kao ta mesečina na putu, pred kolima, što se kao konci mrsila od neba do zemlje i od zemlje do neba. U tom životu, iako se sve događalo po nekoj bezumnoj, iznenađujućoj neočekivanosti, treperilo je sve od zvezdanih oblika događaja, koji su bili izvanredni i za telo i za dušu. U tom životu niko nije mogao da mu smeta i u tom životu prikrivenom i slučajnom, i on i njegova snaha osetili su, zaneti i potreseni strahovitom čulnošću, da ih niko i ne gleda. Posle toga je došla ta njegova samoća. Vozeći se kući, po noći, Aranđel Isakovič ostario je, pri kraju tog leta, kad mu se ispunila najtoplija želja u životu, kao i njegov brat, u dalekoj, tuđoj zemlji, za nekoliko časova više, nego pre za nekoliko godina.

Pred zoru, kad su pristizali Zemunu, on je ležao u kolima satrven noćnom vožnjom, izbledeo, omatorio, kao neki stari jarac, uzdrhtale brade. Zvezde koje su gasnule, nije više gledao, kao ni svetlost što je u visinama treptela. Kad u daljini ugleda zvonike varoši, poslednji put povika slugama, koje su bile zaspale sedeći, i konjima što su bili upropašćeni. Dignuvši se u kolima, pogleda daleke krovove i vodenice na reci, sasvim ravnodušno. Naslutio je da mu je ceo život do tog jutra bio san, a da će sad početi život sasvim drugi.

Stigavši doma, Ijubazno i tužno se smešeći na svet koji se beše iskupio na mostu, pred njegovom kućom, on je zaključio, po gomili uplakanih, da je umrla.

Dovoljno je bilo da se na kapiji pojavi njegova žuta ruka i poznati rukav, da mu ugledaju samo jednu stranu lica, pa da svi udare u kuknjavu i plač, busajući se u grudi, kao da udaraju u talambase. U kući je bio strašan smrad sveća.

Gospoža Dafina ležala je čista i mirna, velikih, razrogačenih očiju, ispruženih ruku, pokrivena svojim svilama, kao da je bila sablast u belom, okrečenom zidu.

Groznim i strogim pogledom gledala je u vrata. Aranđel Isakovič rastera babe, da ih samrtnica ne vidi. Nije znao da ona više i ne gleda, da nije ni njega poznala i da izdiše baš u trenutku kad je on, prišavši, uzima u ruke.

Zagrlivši je zajedno sa jastukom, on je podiže i prigrli, ljuljajući se nad njom, plačući. Zagledan u njeno lice i očne kapke, što behu pomodreli, on se neprestano previjao i lomio. Odbijajući od sebe svakoga, pritiskivao je na nju svoje grudi, ne puštajući je ni onda kad su babe htele da joj sklope oči. Sveća koju joj behu strpali u ruke, pala mu je na leđa i zapalila ga. Beše kao lud. Njegova senka na zidu ličila je potpuno na onog crnog monaha, koga je dan pre, sa nevericom, posmatrao kako se previja, nad kocem u zemlji.

Stade tek onda kad dublje zagleda u oči gospože Dafine koja izdahnu, u dva nepomična, modra kruga, boje zimskog neba, hladnog i čistog, koji izdaleka behu mali, ali koji su iz bliza rasli i obuhvatili ga celog.

Taj pogled mu ostade jedino, i njegovu boju nikada više nije mogao da zaboravi. U izdisanju njegove snahe, koja više nije mogla da govori, njemu se učini kao da se pojavljuje visoko nebo. Kao i njegov brat, u snu, i on je nad njom video, van sebe od straha i žalosti, plave krugove i u njima zvezdu.

Boja njenih očiju beše se razlila i on je nad njenim mrtvim telom gubio svest, mrmljajući suludo molitve, nazivajući je: »Dafinčo moja, Dafinčo« — dok je sebe dodavao, kao: »Aranđelče, malo Aranđelče,« — lelečući kao jarac. Babe su uzalud vriskale i pokušavale da mu je otmu iz ruku.

Gospoža Dafina, međutim, ne videći i ne čujući više sve to, sa bisernim nizom kapljica samrtnog znoja na čelu, gledala je, u nadzemaljskom sjaju, u vejavici pahulja snega i kovitlanju plamenova, u mešavini slavonskih šuma i nebesnih sazvežđa, Vuka Isakoviča.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
IX - JEDAN OD NJIH, NAJBEDNIJI, SAČUVAO JE, I POSLE SMRTI, SJAJ SVOG BIĆA, TAKO DA JE MOGAO DA SE VRATI I DA SE POJAVI, PRI ULAZU U SELO, NA DRUMU, NA ISTOM MESTU, GDE SE RASCVETAN JAVLJAO, U PROLEĆU, PRVI BAGREM

Sve do jeseni, po slavonskim selima, nije se čulo ništa o onima što odoše na vojnu. Otišli su bili, kao da su nestali, nekud, u oblake.

Pre, kada su se klali sa Turcima, videli su zapaljena sela, turske lađe, pune roblja, na vodi, kako prolaze, čuli su da gore manastiri, da siluju žene i bacaju u vis decu, pa ih dočekiuju na noževe, a sad od svega toga ne beše ni glasa.

Oni koji odoše, ratovali su negde, Bog zna gde, u nekim zemljama kojima ni imena znali nisu, sa nekim vojskama koje nikad ni videli nisu. Sve to bilo je jezovito i grozno, kad se pričalo, uz ognjišta, strašnije no vesti o pokoljima, i čerečenju za vreme Turaka. Velika dubina reke i gusti vrbaci, iza kojih je bilo, sad, sivo, mutno, kišno nebo, zjapili su pred njihovim očima, kad bi se zagledali onamo kud vojska i Isakovič odoše.

Prve vesti, da su ih zbilja odveli na Franciju, dok su druge, iz okoline Varadina, odveli na Prajsku, poraziše ih. Lelekalo se od straha i žalosti, što im ne daju više ni da umru zajedno, već ih dele i rastavljaju.

Sve to, uostalom, bilo je tako zbrkano i čudno što se čulo. Trebali su da se biju sa raznim narodima, da se premeštaju u razne zemlje, što su imale tako čudnovato podneblje, čudnovate vode i šume i još čudnovatije običaje. Trebali su da ostanu, tamo, godinama. Kad su o njima stigli prvi glasi, čulo se da se tamo poženiše, docnije, da se neće ni vratiti, a najposle, da su i decu izrodili. Već u početku jeseni žene udariše u plač i vrisak i počeše da kunu.

Prava, izvesna vest, da je na mrtvo ime išiban Sekula, koga su svi znali, jer beše Isakovičev čovek i kao neki čuvar drvenog zvonika i crkvice u naselju, zadrža im dah u grudima. Govorilo se da ga vraćaju doma i da mu je iscurilo jedno oko, da su mu oba uveta spala i da mu je sad lice kao glava u oderanog ovna, bez kože, sa ispalim kostima.

I sama zemlja u kojoj se tražilo da se smire i skrase i koja se to leto činila plodna i pitoma, tako da se baruštine sasvim isušiše, terala ih je te jeseni opet u seobe i bežanje, do urlika od užasa i očajanja, svojim isprekidanim kišama i poplavama, koje im podaviše stoku, pokvariše bunare, razneše zabrane i obore, naneše u sela polomljena stabla, pokošenu travu, ostavivši posle debele slojeve mulja i blata po ogradama, po putevima i krovovima kuća od naboja, i u kolibama i zemunicama. Osim toga, prenos tela iz tuđine, i sahrana u Fruškoj Gori, despota i grafa Đurđa Brankovića, behu se pročuli svud, i po najmanjim selima. Treperila su kao u nekom uznemirenom, svetlom vazduhu, pred kraj te jeseni u kojoj jedva beše sunčanih i toplih dana, posle dugih kiša.

Tada navališe na njih opet grozne vesti koje su dopirale do tih mokrih slavonskih sela isprekidane i neizvesne, sa pobrkanim imenima i nejasnom vezom događaja. Da je puk Isakovičev bio najviše izginuo, bilo je već van svake sumnje, ali vesti, koje su se čule iz sela iz kojih beše Vuič pokupio svoja dva polka, behu još strašnije. Kad se ču šta se sve zbilo sa onima koji su za polkovnikom, knezom Raškovičem otišli u Češku, lelek i jauk odjeknu i na ravnima, na drugoj obali reke i ritova.

Sva ta zemlja, u kojoj su se krčili kroz šume i projali kroz baruštine, do toplih i plodnih, pitomih uzbrdica, još jednom se pokaza onakva kakva beše kad su je pri dolasku zatekli.

Magloviti vrbaci isparivahu se svaki dan, oblaci se kovitlahu sve niže. Dubine kroz koje su proticale reke behu mutne i neprohodne. Zemlja beše tamna, nevidljiva i kišovita.

U mraku su šumile i hujale baruštine, sa kojih je polazio sjaj mesečine, polazio i pojavljivao se nad pomrčinom, pa opet nestajao u noći i nepreglednim vrhovima vrbaka, punim šiblja.

Od kiša i poplava, naročito je propatio te jeseni onaj kraj gde je još otac Vuka Isakoviča bio naselio nekoliko kuća, na obronku brega, i otkuda se Vuk Isakovič bio krenuo sa šajkama.

S dana u dan, pod kišama, odronjavao se tu breg i voda je odnosila ograde i plastove sasušene trave, u dubinu, u baruštine, duž reke. Kuća Isakoviča beše prepukla na severnoj strani i činilo se da će, ako kiše još dugo potraju, da se ruši. Livada oko nje, visoko nad Dunavom, bila je toliko natopljena kišom, da su se u travi počele pojavljivati rupe i pukotine u koje su zapadala krda. Ispod brega lelujala se gusta, visoko izđiskala trska. Iza kuće, dalje uz brdo, beše šuma koju su vojnici Vuka Isakoviča bili počeli da krče, i zemunice onih koji još ne behu nabili kuće od zemlje u selu što se spuštalo na vodu, u sredini sa drvenim zvonikom, pod čijim su krovom bile izvešane ikone, donete iz starih domova Vukoviča i Isakoviča. Iznad vrhova vrba i žbunja, daleko od sela, mogli su se dogledati okom obori i ona kuća u kojoj je Vuk Isakovič sa ženom bio proveo poslednju noć, pred polazak na vojnu.

Taj kraj naročito se beše pročuo vestima što ih je dobijao iz tuđine. Tu se prvo doznade da pogibe Arkadije Isakovičev sluga, i da mu ni mrtvo telo ne nađoše. Tu se saznalo i ostalo. Kako izgiboše mnogi i više oficira, i kako je vojnicima Marija Terezija poslala po talir za junaštvo. Govorilo se, jedno vreme, da pogibe i bogati Antonovič, kome će temišvarski trgovci da zidaju crkvu baš više sela, na bregu, prema petrovaradinskim šančevima. Kad se pak rašču kako neke tamo u vojsci vešaju, jer su krali jabuke, jauk i vrisak se opet ponovi.

Smrt gospože Dafine i njen život behu u tom naselju, pri kraju leta, svakodnevni razgovor.

Znalo se od čega je umrla i to se smatralo kao kazna za Isakovičeve grehe i obesti. Čulo se da je ceo srebrobogati Zemun pohrlio da je vidi na mrtvačkom odru, toliko je to bila lepa gospoža i toliko je imala, i mrtva, na sebi skupocenih haljina i nakita. Plakalo se, tako, u daljinu, uzdišući što je pogreb mrtvaca tako daleko, te se ne može doći do njega. Znalo se da će čak iz Turske prelaziti da vide daću, u kući Aranđela Isakoviča.

Čulo se zatim i o raspri, koja se izrodila oko njene sahrane.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Sveštenstvo zemunsko je dokazivalo da su Hristoduli uvek bili dobri i poznati ktitori grečeske veroispovesti i da grčki popovi treba da je sahrane, u porti, pod pragom crkvenim. Aranđel Isakovič pak lomio se, tvrdeći da je ona po ocu bila čiste srpske krvi, iako joj se mati beše u tuđinu, za Grka, preudala. Pa da je treba sahraniti po novim obredima serbskog sveštenstva.

Tako je, po selima, gde su svi znali Vuka Isakoviča, izazvala, najposle, ogromnu radost vest da je Aranđel Isakovič, jedak i pakostan, rešio da telo svoje snahe ne da grčkim popovima, već da ga prenese i sahrani na bregu, više sela, iza kuće Vukove, kraj groba Lazara Isakoviča, koji beše vidan, izdaleka, sa ravni.

Tako je sav onaj svet, koji beše ispratio na vojnu Vuka Isakoviča, mogao da se sit nakuka i najeca ispraćajući u grob i njegovu ženu. I ma da je pred očima te šarene gomile, iznurene nemaštinom i vestima sa ratišta, održano samo kratko opelo, ona se, posle, ipak razišla zadovoljna. Videla je intov Aranđelov i njegove konje, njegove čudnovato odevene sluge, pa i njega samog, kao nekog pašu, ma samo za trenut, u njegovim svilenim pojasima, belim čarapama, sa njegovim zlatnim kopčama i vezovima, sa brojanicama, čudnim, žutim očima i pljosnatim nosem, njegovom koščatom rukom, punom zlatnih đinđuva, iz koje je ispadalo srebro celim putem, za sirotinju, više nego ikad pre.

Tako se dakle, zbilja, još jednom provezla mrtva gospoža Dafina kraj onog mesta gde je preležala, tako burno, poslednju svoju noć sa mužem. Kovčeg sa njenim telom izložiše u jednom tremu, okrečenom belo, sa čijih je greda visilo bezbroj venaca, glavica luka i kukuruza. Uz strašnu kuknjavu i lelek, peli su se, bosim nogama, oni koji su hteli da vide mrtvački kovčeg, na velike vreće pune pasulja što su ležale uokolo.

Nagrnuše starci koji se, iznemogli, za čas, izopijaše rakijom, i babe koje behu iz kovčega izvukle jednu ruku mrtvaca, lelečući i vrišteći, ljubeći je.

Za nekoliko trenutaka, kad je pop pojao, stade iza kovčega, gologlav, i Aranđel Isakovič, pod nekim krovom punim golubova i obrati na sebe pažnju. Bio je neispavan, oronuo i smežuran. Gledao je oko sebe nekim ukočenim pogledom, zamišljen, razroko. Smatrao je da je pravo da ženu svoga brata sahrani u blizini bratovljevog, a ne svoga doma.

Dok su mu plačući prilazili ruci, stajao je kao ukočen, ne videći ništa i ne čujući ništa. Uveren da se neće iznenaditi, ako mu snaha bude umrla, Aranđel Isakovič bio je sad, još uvek, strahovito iznenađen, kad je zbilja bila mrtva. Pognut, gledao je u svoje prazne šake, pred tom uplakanom gomilom, kao da mu je iz njih izletela neka uhvaćena grlica. Jedak i zelen, stajao je kraj mrtvog tela, sve dok nije počeo da se stresa i da suzi.

Najednom u kući bratovljevoj, učinilo mu se da je svemu tome samo on kriv, njegova podla požuda za telom svoje snahe, njegov podmukli račun da je smesti u svoju kuću i da je dobije, dok mu brat bude u tuđini ratovao. Činilo mu se da je njegov brat Vuk morao da ode, da je ona morala da oboli i propadne, samo zato da bi on mogao, na kratko vreme, da je se nauživa. Činilo mu se, kao da je sve događaje, koji se dogodiše, sve te mnoge zamršene i uzaludne patnje izazvao on, samo da bi za čas mogao da zasiti glad svoje utrobe.

Osim toga, nikako mu nije išlo u glavu da je sad mrtva i da je sad svemu kraj. Naprotiv, on je, u sebi, premišljao i šaputao o njoj, naročito o njenom telu, kao da će ih i dalje viđati, gledati i imati. Tvrdoglavo je gledao njen kovčeg, sav nadenut svećama, i ponavljao u sebi da je to ta žena koja je, jedina, bila neizmerno prijatna i posle one noći kad je zadovoljio svoje žudi.

Njene oči bile su mu još u pameti. Veliki, plavi pogled njen, vanredan i pri izdisanju, koji je svetleo nad njom i koji nije gubio svoj modar sjaj u njegovoj duši. Pomišljao je, još uvek, da je osim razvrata i slasti, dobro znanih, mogao naići i na nešto što je neprolazno, i što uzdiže nad životom, u neko večno plavetnilo. Trgujući, mereći na kantaru srebro, prodavajući stoku, Aranđel Isakovič vide da je traćio samo vreme i da je, mesto toga, mogao doći u dodir sa nečim divnim, vanrednim, što je kao vrh neke srebrne jele, izrasle iz zemlje, doticalo ga se usred grudi, u potpunoj tami, u kojoj mu se činjaše da će odsada živeti.

Nekoliko časaka zatim, odnesoše kovčeg na breg i zatrpaše ga, i sluge jedva uvukoše Aranđela Isakoviča u intov. Bio se ukočio i nije mogao da korača.

***

Posle sahrane gospože Dafine i odlaska Aranđelovog, naselje ispod šume i kuće Vuka Isakoviča opet utonu u jesen. Vlaga je probijala zidove, sa krovova se mlazevima slivala kiša, bilje se bilo sasušilo, istrulilo u blatu. Žive duše ne beše danima na bregu; ni po zemljanim obroncima brega, ispod kuća. Sve do neba, nad svim vrbacima, nad brdima, jednolikim dubinama i sivim ravnima, videla se sama gusta, maglovita kiša. Žabe su počele da zalaze u kuće i zemunice i voda da curi, pod panjeve, na kojima behu razastrli postelje.

U kuću Vuka Isakoviča beše se uselio Aranđelov sluga, matori Ananija, sa babom i ćerkama, dovlačeći jednako seno i slamu, čitave stogove kukuruza. Uvek opkoljen psima, zaogrnut, a samo u košulji, sav zarastao bradom i obrvama, taj stari pas spavao je i dalje na pragu kuće, pokriven i uvijen tolikim ćebetima, da se nikad nije znalo gde mu je glava, a gde su mu noge, sve dok nije počeo da se otkriva, uzvrpoljivši se, kao prase u džaku, da iznenada, iz tih gustih dlaka uznese svoje male, ali potpuno jasne i bistro plave oči. Po ceo dan viđali su ga, zatim, kako sedi na zemlji, tražeći mesto suho, zagledan neprestano u kišovit vidik, i zemlju, i naselje koje je, od silnih voda, sa svojim nabojem, nezbrinutom stokom, nepokrivenim žitom, propadalo.

Ananija je svoju porodicu naselio u otvorenom tremu kuće, na zemlji. Nije hteo da otvara, ni da razbija vrata na kući, misleći da će se to i tako rešiti, ako se Vuk Isakovič ne vrati.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
On je, na svom upadljivo bledom i bolešljivom licu; nosio grozu zbog svega onog što je znao i video, a nije smeo da kaže. Dok njegova baba i ćerka nisu znale ništa, on je znao sve. Znao je, vrlo dobro, zašto je gospoža Dafina bila dovedena u kuću njegovog gospodara, i šta je sve sa njom, tamo, Aranđel činio. Njenu bolest i smrt posmatrao je izbliza, videvši često i ono što Aranđel i njegova snaha nisu ni sanjali da je mogao videti. Živeći godinama oko Aranđela Isakoviča, on je njegove naložnice pamtio u prste, kao što je znao i njegove trgovačke marifetluke. Nije Ananija prevideo ni to da su njegove dve starije ćerke, jedno vreme, često, neočekivano, izlazile iz odaja Aranđelovih, ali je znao da nisu dovoljno lepuškaste, da bi to trajalo godinama i da bi mu to, zauvek, osiguralo bezbrižan život. Od svoga gospodara bio je poprimio otrovnu žudnju za srebrom i nizao srebrnike na jednoj vrpci, koju je nosio oko pasa, na golom telu. Nekada toliko pitom da nije mogao da ubije ni muhu, niti da zakolje ovcu (govoreći da je greh proliti krv), bio je postao najlukaviji i najnemilosrdniji pljačkaš, koga su se, u oborima i na lađama Aranđelovim, bojali kao žive vatre, zbog njegovih lukavih i niskih spletaka, kojima je umeo, kod Aranđela Isakoviča, da ocrni svakoga koga je hteo. Bez muškog poroda i muških članova porodice, ipak je imao obrađene zemlje, i imao je sve više.

Za njega je dolazak gospože Dafine bio težak udar, kao što je za njega njena smrt bila prijatan događaj, koji mu je opet razbudio nade. Od svoga gospodara beše naučio da čeka i da predviđa, i on je čekao da Aranđel Isakovič primeti njegovu najmlađu kćer, koja beše baš dorasla. Ta njegova kći, jedno grudato i kukato devojče, baš onakva kakve je Aranđel Isakovič cenio, vrzla se, uostalom, i sama pred očima Aranđelovim, žućkastim i mutnim, uvek razrogačenim, saginjući se, dotičući mu se ruke, ali na veliko zaprepašćenje svoga oca, kako izgledaše, uzalud.

Aranđel Isakovič postade, dolaskom gospože Dafine u kuću, čudan, a za vreme njene bolesti još čudniji. Žene za njega više nisu postojale, a njegov pogled, pre svetao i žut, kao u mačke, beše postao mutan i podignut, nekud, iznad Ananijeve glave. Posle smrti gospože Dafine, kada je Ananija često odlazio gospodaru, vodeći sa sobom uvek i svoju najmlađu kćer, on je sa zaprepašćenjem video da su sve njegove nade uzaludne i da Aranđel Isakovič više nema ni ona crvena, vlažna usta, uvek puna turskih slatkiša, ni onaj uzdržani osmeh bludnika, ni sjaj zenica kojima je, pre, merio svako žensko stvorenje, s nogu i sa leđa.

Video je svoga gospodara potavnelog, neispavanog, ćutljivog, toliko, da je danima jedva progovarao koju reč. Kroz pukotine, na vratima, gledao ga je često satima kako sedi, poguren, i kako gleda u svoje prazne ruke.

No ako nije smeo da govori o svojim tajnama nikome, govorio je, o čudnovatim događajima, koji su prethodili smrti gospože Dafine. To je Ananija naročito rado pričao, opisujući kako je vriskala i videla, u mraku, na vodi, svoga muža, u obliku žabe, iz koje je curila krv, pa onda, u postelji, rasečenog napola, zatim celog celcatog, u beloj peći, sa iscurelim očima. Osobito je lepo nabrajao čudnovate događaje koji su se desili dolaskom njenim u kuću, tako da se onima koji su ga slušali, ježila koža.

Pričao je: kako su konji hteli da udave Aranđela Isakoviča, tiskajući se oko njega i puneći mu usta svojim grivama dok se davio; kako su neke bube i mravi pojeli ruku sluškinje, koja je gospožu Dafinu obično češljala, i kako se, po kući, behu namnožile zmije, što su se naročito rado kotile pod njenom posteljom. Uostalom, Ananija je bio tvrdo uveren da će ona izlaziti iz groba i hodati po selu.

Pod mutnim i kišovitim, oblačnim nebom, što se pušilo kao od nekog dima, u blatnim i mokrim danima, u kojima su trske i vrbe, sve dublje stajale u vodi, u mračnim noćima u kojima se, zbog hladnoće, spavalo na gomili, na čitavim brdima kožuha i gunjeva, što su mirisali na ovce i jaganjce, kraj svetlosti žiška, tako je gospoža Dafina postala, voljom Ananijevom, celom selu kao strašilo. Počela je da kvari vodu, da tamani stoku i da čara, u grudi i u trbuhe, bolesti koje nisu mogle da se protumače.

Udari pomor u ovce, pomor u debele svinje, žene se razboleše na dojkama, načini se čudo i pokor u okolini. Sve pomahnita. Proču se da je legala sa muževljevim bratom i sva odvratna tajna njenog života u kući Aranđelovoj i sve pojedinosti njene bolesti. Nasred puta, pri ulazu u selo, nađoše udavljeno dete, za koje se nije doznalo čije je.

Kada je kiša malo prestala i kad počeše lepi jesenji dani, nad praznim, žutim poljima, nad vrbacima, u kojima se pojaviše beskrajne, zelene žabokrečine, noću, kad je mesečina dolazila sa šume što se prostirala uz brdo, ona se pojavi jašući na motkama, jašući na jarmovima, penjući se na dudove. Neko je vide kako čuči na đermu, iza kuće Isakovičeve, bela i velika.

Ovce su se krale tih dana, kao nikad dotle. Čak su iz drugih naselja gubile se, pa su ih domaćini nalazili oko kuće Isakovičeve. Tako se načini uzbuna, sve veća, u okolini, te je dolazilo i do tuča, u kojima su učestvovale i žene. Gospoža Dafina međutim davila ih je i morila noću, sedajući im na debele, seljačke stomake, klečeći im pod grlo, ostavljajući za sobom srdobolju, boginje i drhtavicu. Jedne hladnije noći, kad poče provejavati prvi sneg, vide je jedna bremenka žena, pred štalom svojom, u obliku bele krave, i pade mrtva.

Samo je Aranđel Isakovič, koji beše tih dana prošao na svom intovu i pregledao grob i naredio da se nad njim načini drveni krov i rasporede ikone, koje beše sa sobom doneo, nosio još u oku vanrednu sliku gospože Dafine, svih njenih glatkih zglavkova, slatkoga mesa i svetlih pleća. Za sve ostale, ona beše postala velika, bela pričina.

Pojava vampira, koga su skoro svi već bili sreli, samo je dopunila nesreću koja naselje beše snašla, otkada je Vuk Isakovič bio, sa najboljim Ijudima, otišao na vojnu. Oko zvonika se više nije skupljalo na molitvu. Po kućama snahe počeše da pate. Svekri poblesaviše od muke, pri gurkanju i hrvanju noću, po vajatima. Babe, izlazeći ujutru više sela, na brdo, do bunara, zgražale su se, pričajući svoja čuda jedna drugoj, krsteći se, pritom, sve brže. Grom je trebao da udari u selo, pa da ga spali.

Žena Arkadijeva, sluge Isakovičeve, po imenu Stana, naročito se beše pročula. Ona se beše smestila sa malim detetom u onu kolibu, u kojoj je gospoža Dafina provela poslednju noć svoju, sa mužem. Tu kućicu, obraslu travama kraj Isakovičevih obora, Stana je bila naročito doterala. Trska joj više nije prokišnjavala, žabe više nisu uskakale, a pukotine na vratima behu zapušene šibljem. Unutra, na velikom, zemljanom banku imala je široku postelju, koja je mogla mnogo da izdrži.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Živeći mesecima sama, plačući za mužem, ona se dugo branila od svinjara i pastira Isakovičevih, koji su pred njenim vratima muzli ovce, dok najposle jedne vruće noći, kada se beše napila toplog mleka, te joj bi teško, ne primi jednog na prenoćište, zadivivši ga svojim čarima, tako da se nesretnik raspričao pred drugovima, koji nagrnuše za njim u kolibu Staninu.

Kao što na dnu neba, u jednom uglu vidika, ima divnog plavetnila katkad, i onda kada inače sva zemlja i sve obzorje potone u blatu i sumornoj praznini jeseni, tako je u to doba, u blatištu Isakovičevog naselja, u jednom uglu toga kraja punog baruština i trske, panjeva, rupa, i jaruga, stajala ta koliba u koju se, kao u raj, ulazilo.

U visokoj, gustoj travuljini, oko nje, beše zavetrina, pred njenim vratima tikve se žutile. Nad krovom njenim beše se digao mlad dud. Sa praga te kućice, duž obronka brega, videlo se, nad rekom, uvek, daleko. Iz zemlje cele izbijala je, otuda, toplota.

Detinji plač ne samo da nije odbijao od te kolibe njene Ijubavnike, već ih je, činilo se, privlačio. Išli su k njoj kao na litiju.

Ta Stana, plašljiva i pre, cikala je za svaku sitnicu, ali kad i ona pade, ugledavši, jedne zore, vampira na svom pragu, Ananija, sa čijim je ćerkama živela u prisnom prijateljstvu, morao je da obeća da će gospoži Dafini, jedne noći, svojeručno, zabiti u grob glogov kolac.

U očekivanju, dakle, tihe, vidne noći, počeše da provode večeri septembarske, ne znajući da se, u tuđini, njini mili i dragi, ostavivši mrtve, vraćaju na zimovanje.

Da se već jednom smire i psi i Ijudi u naselju, pošao je, dakle, Ananija, da na grobu gospože Dafine zabije glogov kolac.

Stojeći gologlav, u tremu, on je mirisao noć koja se spuštala, kao pas kad njuši nekog, koji izdaleka prilazi. Na dnu vidika pušile su se ljubičaste ravni i uznemireni trščaci, pod otvorenim, žutim, osvetljenim nebom. Reka je proticala, tamna, ispod zabrežja, nad kojim je bilo oblačno i mračno, tako da mu se činjaše kao da je on već u potpunom mraku. Izvirujući da vidi kakva se noć spušta, vide vetar po uvelim travama, i hladnoću u očima pasa, koji se behu iskupili oko njega. Blejanje stada i dovikivanje pastira stišalo se.

Šta je naumio da čini, rekao je samo svojoj babi i ćerkama, i ženi Arkadijevoj, koja je bila svakidanji gost kod njih, čučeći sa ženama oko vatre, do neko doba noći, pržeći pasulj i tikve, pričajući Ijubavne doživljaje, kao bajagi drugih žena iz sela, a ne svoje.

Sa sekirom i kocem, Ananija provuče se kroz plot, čim se mesečina javi.

Zakačiv gunjem o ogradu, on se umalo ne vrati, toliko se prepade od neobičnog izgleda poljane, šume i brega, što se digoše pred njim. Žene, što su gledale u bob, behu ga pustile malo da odmakne i pođoše za njim, tek kad on već poče da se provlači kroz plot. Ciknuše uplašeno, kad videše da se on zabatrga, i tek im onda odlaknu, kad im on tiho doviknu da tamo ničeg nema.

Dok je on grabio uzbrdicom, one su išle za njim, na izvesnom odstojanju, šapućući zabrinuto i krsteći se često, držeći se mesečine i ne zalazeći pod senke drveća i žbunja.

Ananija je koračao hrabro, noseći na ramenu sekiru i kolac, držeći se, kao u nekom pritajenom strahu, baš velikih senki žbunja i rastova.

Svetla mesečina na polju i na padini brega stišavala ga je i on je, svojim žmirkavim očirna, zadovoljno upijao noćno nebo i mir okoline, u koji je sve dublje zalazio, osećajući razne vetrove i vetriće, koji su duvali oko njegovog lica, zaraslog oštrim dlakama.

Ipak mu je bilo prijatno što ne beše sam, već što ga prate žene, koje je video kako lagano idu za njim, gazeći po travuljinama.

Stigavši na brežuljak, gde je uvela trava bila naročito gusta, tako da mu se činjaše kao da gazi po vrhu nekog plasta, on poče, zlovoljno, da mrmlja, obilazeći oko groba, jer mu je streha drvenog krova, nad grobom, smetala pri zamahu i udarcima.

Nameštajući se sa svih strana, opkoračivši desno, ili levo, uvek je glavom ili leđima udarao o krov i skoro padao na nos, prenerazivši se, pritom, svaki put, od dodira sa grobom. Odmerivši najposle mesto, položi na zemlju šiljati kolac i osvrte se uokolo, još jednom.

Moglo je biti možda oko ponoći, kad se spremaše da počne da zabija, a obori i kuće i zemunice behu utonuli u potpuni mrak i mir.

Velika, jesenja hladnoća travuljina, voda i dolina, što su se širile u nedogled, prostrla se beše, pod njim, kao bezdan, tako da mu se pričini, kao da mu je zvezdano, mračno nebo blizu. Na nekoliko koraka pred šumom, pred jednim žbunom, primetio je žene koje su uplašeno čučale po strani, očekujući da on svoj posao svrši.

Naslonjen o stub, na koji beše dignuta nadstrešnica, nad grobom, Ananija je zebao i znojio se, ostavljen tako sam sebi, u noći, na vrhu brežuljka, kod groba te žene, koja mu beše došla tako iznenada u kuću. On je kuću Aranđelovu smatrao i svojom.

Nek se smiri jednom, mišljaše u sebi, pa će se i oni svi smiriti. Aranđel će primetiti njegovu najmlađu kćer, a on, Ananija, ostaće s mirom u ovoj kući, dok se Vuk Isakovič ne vrati sa vojne, pa i onda, ako se uopšte ne vrati. Smiriće se i celo selo. Posle tolikih neprospavanih noći, moći će opet da spava.

Ispravi se zato i, u punoj noći, opali po kocu, koliko je god mogao. Kolac mu se izvrte i on se stušti nad njim, ispravivši ga ponovo, udarajući kao lud po njemu. Činilo mu se da čuje, kako probija sloj zemlje, pokrov i mrtvaca.

Žene međutim, koje su čučale kraj jednog žbuna, uplašivši se od njegovog iznenadnog udaranja i mlataranja, ili od neke mesečine, šta li, vrisnuše i počeše da beže nizbrdo.

Na to se i Ananije prepade, udariv glavom o krov, i, omašivši kolac, koji je bio već duboko nabijen u zemlju, razbi sekirom nogu.

Pavši preko groba, imao je, ipak, toliko snage da urlajući potrči za ženama i da se odbatrga do plota svoje kuće, rasplašivši pse i ovce. Tu, provlačeći se kroz plot, čekao ga je međutim opet vrag, zakačivši ga gunjem za plot, baš za šiju, tako da je visio kao zadavljen, stenjući, iskolačenim očima, strahovito osedeo, sve dok ga psi, pred zoru, ne nađoše i ne odcepiše od trnja i balvana, zavijajući strahovito.

Dotle se i žene namučiše strašno, jer se, u senkama noći, i u mesečini sjajnoj, pogubiše i razbegoše, tako da su se, vrišteći, uzalud dovikivale po mraku, padajući u jarkove i pokrivajući rukama i suknjama lice, da bar ne vide vraga, koji će ih svakako odneti.
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 11 12 14
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 12:15:42
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.102 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.