Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Napomena: Govor mržnje, uvrede i svako drugo ponašanje za koje moderatori budu smatrali da narušava ugled i red na forumu - biće sankcionisano.
Idi dole
Stranice:
1 3 4 ... 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Racija - Zaboravljen genocid !!!  (Pročitano 195459 puta)
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
Iskorenjivanje Lazarevića

Učenik Ervin Gutman je isteran iz kuće na uglu Vojvođanskih brigada i Pavla Simića.  Njegov otac je preživeo raciju pod neznanim okolnostima.  Da li se nalazio u Budimpešti, ili je tamo pobegao posle racije... 51-godišnji Rudolf Gutman je ubijen 1944. 
U Primorskoj su pale najmanje dve žrtve genocida: Šalamon i Etela Goldštajn, kao i u Sarajevskoj broj 9: Hubert Leopold i njegov sin. 
U ulici Aleksandra Statimirovića fašisti su iskorenili devetočlanu porodicu Lazarević, porodicu Trifković i porodice Alfreda Levenberga i Miroslava Hofmana.  Iz iste ulice su oterali na dunavsku obalu Ignjata Štajna, Sofiju Lipkovic, Josipa Grosa i Ignjata Deneša. 

Bugari spasili Dajčove

Videvši da će smrt odneti celu porodicu, supruga rabina Dajča je zamolila novosadske Bugare za pomoć.  Pod ciradu kola su sakrili Herminu i njenog četvorogodišnjeg sina.  Prošvercovali su ih u Italiju. 
Fašisti su prilikom pretresa ustanovili da je Oto Dajč obrezan.  To je za rabina značilo sigurnu smrt. 

„Specijalan tretman“ za Carinsku i Mađarsku

Za okolinu igrališta „Karađorđe“ fašisti su pripremili poseban način mučenja.  U Mađarskoj ulici broj 5, „uhapšena“ je tročlana porodica Katić-Kaldor.  Fašisti su znali da je Pavle Katić u mađarskom zatvoru kao SKOJ-evac pošto je sa bratom uhapšen oktobra 1941. i osuđen na pet godina robije.  U kući Katića (Henrik je 1934. promenio prezime u Katić) sin Bela nije bio kod kuće, a drugi (Milko) se nalazio na studijama u Pešti.  Iz nekog razloga su ostavili vremešnu pijanistkinju Sidoniju Šah (rođenu Zonenfeld), verovatno zato što je rođena u Berlinu a ne zato što je imala 80 godina.  Starica je kasnije ubijena u Aušvicu.  Troje Katića su oterali na fudbalsko igralište „Karađorđe“. 
Verovatno su sa Katićima poterali 15-godišnjeg Elisa Mozesa i porodicu Vajs, pošto su i ti Novosađani stanovali u Mađarskoj.  Klajn Lea su izveli iz kuće na uglu Carinske i Mađarske.  U Carinskoj su zazvonili na vrata sajdžije Aladara Klajna i poveli ga sa suprugom i petogodišnjom kćerkom.  U smrt je povedena i Ema iz Carinske ulice.  Okrutna dželatska srca nisu imala osećanja kada su šestogodišnju Veru, četvorogodišnju Miru i njihove roditelje, Valeriju i Belu Mlađeg, odredili za „specijalan tretman“.  Još manje ljudskih osećanja su pokazali na samom igralištu. 

Tragedija u Streljačkoj

U Streljačkoj ulici (Antona Čehova) vojnici su, asistirani od pripadnika domaćeg stanovništva, imali poseban cilj - da „očiste“ sokak od Jevreja i Srba.  Glavnu reč za uništenje građana u Streljačkoj vodio je domar streljane Janoš Šomođi i njegov sin u fašističkoj vojsci.  Mnogi Jevreji iz te ulice stanovali su pored komšija Mađara u porodici Kostić i Nemice Marije Bičanski sa suprugom i decom.

Nešto posle devet časova, nekoliko patrola sastavljenih od po šest fašista ušle su u mirnu ulicu sa nekoliko porodičnih zgrada.  Iz kuće su isterali Daniela i Idu Policer.  Poterali su ih pored kuće u kojoj je stanovao nemački obaveštajac koji je pratio pokolj kroz roletne prozora na isturenom balkonu.  Dva vojnika su s leđa i bez komande iznenada upucali Policerove, prekoračili leševe i nastavili put.  U zgradi na uglu sa Futoškom živeli su Šoršovi, Zemanekovi i drugi - ukupno 28 jevrejskih stanovnika!  Neke su ustrelili u samoj kući.
Fašisti su zalupali na kapiju broj 24.  Otvorio je Ilija Kostić, trgovački pomoćnik, koga su bez pitanja ubili na kućnom pragu.  U predsoblju je stajala zbunjena Natalija i njen sin Julije, član „Levente“.  Bez pitanja su ih pokosili i njihova krv je šiknula po celoj prostoriji.  Čuli su da se neko pomera u dnevnoj sobi.  Upali su i zatekli malog Aleksandra koji je pokušao kraj ormara u uglu sobe da pronađe utočište od ubica.  Izrešetali su ga. 
U domu protojereja Ivančevića odsutna je bila samo starija kćerka Milica, učiteljica, koja je pre genocida otputovala na posao u Stare Šove (Ravno Selo).  Izbegla je stravičnu sudbinu supruga Aleksandra i rođaka koji su 23. januara uzalud pokušali da dokažu dželatima, na osnovu urednih dokumenata, da su sasvim ispravni građani Novog Sada.  U dnevnoj sobi su izmasakrirali Ivančeviće dum-dum mecima.  Ni taj svirepi zločin nije bio dovoljan.  Bajonete su krvnički zarivali u tela žrtava, toliko silno da su na podu ostale rupe.  Sablasno pustu kuću natopljenu krvlju, sa ostacima mozga, lobanja, kostiju i krvi čiji su tragovi ostali od lustera do poda, fašisti su napustili ne uzevši nijedan predmet.  Motiv im je bio da unište pravoslavnog sveštenika i sve Srbe u Streljačkoj.
Stojana i Mariju Bičanski su ubili u kući, a decu ostavili u životu (ili su ih roditelji možda sakrili).  U pet časova popodne u ulicu je stigao vojni kamion po leševe.  Ubacili su mrtve Kostiće i druge žrtve, a decu Bičanskih uveli u kamion i povezli na Dunav.  Teško ranjene stanovnike, koji su preživeli prvi talas ubijanja, odveli su na Dunav i tamo ih usmrtili.  Završna opaska u izveštaju nemačkog obaveštajca (napisana marta 1942) Ministarstvu unutrašnjih poslova u Berlinu glasi: „O svim žrtvama u našoj ulici niko nije mogao nešto rđavo izjaviti.  Samo jedan sumnjivi Jevrejin živi u našoj ulici i njemu se ništa nije desilo“.

Istrebljenje Špicerovih i Klajnovih

U Ljubljanskoj broj 9, fašisti su isterali iz stana porodicu Špicer.  Patrolu nije dotakla činjenica da Špicerovi imaju dva muška deteta koja nisu navršila ni godinu dana! 
U kuću na današnjem Trgu Marije Trandafil upali su u dom Aladara Klajna i njegove supruge Ilone.  U istoj kući su verovatno stanovali Aladarov brat i snaha.  Aladar i Ilona su do rata živeli u Jagodini odakle su pobegli tražeći sklonište u Novom Sadu.  „Racija“ u kojoj je antisemitizam došao na najužarenijeg ludila nije ih mimoišla.  Ubijeni su sa stotinama građana koji su u Novom Sadu nekada srećno i mirno živeli. 

Dobrodušni berberin

U kuću trgovca Gavre Tišme u Njegoševoj ulici došla je vojna patrola koja je „čistila“ taj rejon.  Zatekli su domaćina koji je rođen u Lici, a kao trgovački student u Segedinu perfektno je naučio mađarski i nemački.  U stanu se nalazila i supruga Olga, Jevrejka, kćerka seoskog trgovca i sin Aleksandar.  Olgina majka, Terezija Miler, stajala je u redu na Štrandu čekajući metak.  Porodici Tišma su naredili da digne ruke u vis, a onda temeljno pretražili njihov dom u kome nisu našli ništa „sumnjivo“.  Ostavili su vojnika da ih čuva i prešli preko dvorišta u kuću berberina Pala Tereka. 
Vojna patrola se dugo nije pojavljivala iz Terekovog doma, dok su Tišmini sa rukama u vis čekali na svoju sudbinu.  Po Tišminim opisima, Terek beše dobroćudan čovek, apolitičan, koji je voleo malo da popije.  Bili su na komšijsko „dobar dan“.  Nakon pola sata patrola je izašla i mahnula vojniku koji je stražario pored Tišminih da krene.  Terek je počastio vojnike rakijom.  Kako za komšije nije rekao ništa negativno, spasio im je život a domaćoj književnosti podario pisca.  Jednom prilikom posle „racije“ požalio se Gavri da ga je sramota što je Mađar.


IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
Ubistva u Nemačkoj, Sremskoj...

U Nemačkoj ulici su do „racije“ stanovale porodice Franje Kacafa i Viktora Boškovića. 
U Sremskoj ulici su fašisti tražili sestre Fuks.  Ljerka i Mira su posebno naznačene za odstrel.  Neposredno pre „racije“ Ljerku su mučili u „Armiji“ sumnjajući da pripada pokretu otpora.  Njen otac je bio vlasnik špedicije.  Neposredno po okupaciji Bačke, po naredbi o iseljenju građana koji su došli posle 1918, Mira i Ljerka su sa roditeljima otišle u Osijek budući da su poticali iz tog kraja (Đakovo).  Tokom rata su se nekako vratile u Novi Sad.  Otac Feliks se nije vratio, a majka Ana je preživela rat.  Komesar u špediciji Fuksovih, koji je došao iz Mađarske, poput mnogih drugih koje je poslao Hortijev režim, hteo je da likvidira naslednike kako bi se domogao preduzeća. 
U koloni za smrt sestrama Fuks su pridružili porodicu štampara Armina Kacafa.  U Sremskoj broj 9 (današnji Zavod za izdavanje udžbenika), deo fašističkih hordi je opkolio stambenu dvospratnicu u kojoj su stanovali Frankovi, Aladar Vamoši i njegova majka Josefina.  Posebno su mrzeli Kornela Franka, suvlasnika parobrodskog društva.  Jednom prilikom su ga na prisilnom radu toliko mučili da je danima nosio ruke u zavojima od rana koje je zadobio od vešanja.  Sada su ga vodili na likvidaciju sa suprugom i jednogodišnjim sinom Vladom.
Na Trgu Kneginje Zorke „uhapsili“ su, opljačkali i ubili industrijalca i inženjera Mirka Keningštetlera.  U Gajevoj ulici su „pretresli“ kuće porodica Gelb i Feher.  Obe porodice su nestale pod dunavskim ledom!   
Iz kuće broj 9, na Dubrovačkom putu, iz Tanurdžićeve palate su fašisti poterali prema Dunavu studenta Petra Viga i njegovu majku. 
U ulici Arse Teodorovića ostrvili su se na krčmu Vukanovića.  Pod led je bačeno četiri Vukanovića.  Iz Temerinske (broj 6-12), gde se nalazila trgovina mašinama „Erdeš rekord“, odveli su Martina Hajdua i njegova dva sina, Martina i Teodora. 
   U blokiranoj Ustavskoj ulici (Pap Pavla) u kući su zatekli sateranog i prestravljenog Eugena Vajsa sa suprugom i dva sina.   


Istrebljenje Sremčevića i Samardžija

   U ulici Save Vukovića 12, žrtva „racije“ bila je četvoročlana porodica Sremčević.  Zet Bogdan i kćerka Srđanka takođe nisu umakli genocidu.  Dva meseca posle pokolja Dunav je doneo leš Lazara Sremčevića do sela Svinjice kod Đerdapa.  Sveštenik Branko Gigić je izvukao tri leša, a Lazara identifikovao zbog posvete na satu koji mađarski zločinci slučajno nisu primetili.      
   U ulici Svetog Stevana (Ognjena Price) patrola je došla do kuće direktora Prvog mađarskog osiguravajućeg zavoda, Filip Ohšenfelda i njegovog domara koji nije bio spreman na saradnju.  Domaru su pripretili smrću ako ne otkrije sve Jevreje koji stanuju u ulici. 
U dom načelnika upravnog odeljenja novosadske opštine upali su žurno i bez milosti.  „Krivica“ Milorada Rajića - pripada srpkoj inteligenciji.  Dva žandara i dva vojnika 16. bataljona zatekli su Rajića u kupatilu njegove kuće u Železničkoj 34 i zatražili legitimaciju.  Nisu ga izveli na ulicu kao mnoge druge, nego su ga ubili u samom kupatilu! 

Zločini u Železničkoj i Laze Kostića

U susednoj ulici Laze Kostića patrole su došle u kuću dve starice.  Jedina „krivica“ koju su žandari našli sestrama Beti Rozenberg i Lauri Bem bilo je etničko poreklo.  Ubijene su ispred kuće. 
Oko 10 časova u blizini Železničke ulice vojnici su kroz ulicu Laze Kostića terali uhapšene građane ka Štrandu.  Radoznala Lujza Rudolf nije mogla da izdrži zabranu gledanja kroz prozor.  Na bočnom delu zamagljenog prozora napravila je otvor dovoljno velik za oko.  Prepoznala je bračni par Friđeši, veoma bogate ljude iz velike kuće u ulici Laze Kostića.  Pre rata su se prezivali Fridman, ali su tokom rata iz moranja ili svojevoljno promenili prezime.  Gospođa Friđeši je uspela da zgrabi i navuče skupocenu bundu pre nego što su je isterali na ulicu.  Lujza je prepoznala komšije, Jevreje, koje su fašisti gonili pravo na Dunav. 
Istom ulicom je uskoro poterano još građana.  Među uhapšenima je išao postariji bračni par Abraham.  Od iscrpljenosti ili srčanog udara gospođa Abraham se srušila na ulicu.  Suprug je pritrčao da je podigne.  Pritrčao je i student Petar Vig sa istom namerom.  Dok su pokušavali da podignu posustalu ženu, približio se žandar iz patrole za sprovođenje i bez reči ispalio dva metka u obojicu.  Okončan jedan mlad i dva starija života u prestonici Vojvodine. 

Oko 11 časova petorica mađarskih vojnika ušli su u domaćinstva porodica Pataki i Kardoš u Železničkoj ulici.  Iz kuće su izašli u odličnom raspoloženju pošto su naišli na dobar plen. 
Između dva i tri sata posle podne vojici su pokupili stanovnike Železničke i poveli ih na Štrand.  U broju 4 su žurno izbacili inženjera Đorđa Žakića sa suprugom i Zuzanom Devičin.  Kada su zalupali na vrata broja 12, otvorio je doktor Pavlas.  Bračni par Pavlas nisu imali potrebe da navodno legitimišu pošto je ceo grad znao za to dvoje ljudi.  Pred porodičnom kućom Rozenštajnovih su ubili stari bračni par koji nije imao snage da hoda do klanice na Štrandu, a ostale članove porodice, u kojoj je najmlađi Artur imao šest godina, poterali su sa drugima na obalu!  Kada su došli do Dunava, dva vojnika su izdvojili Žakića, njegovu suprugu i Zuzanu.  Pojedinačno su ih ubili iz pušaka i otišli, a drugi vojnici su bacili leševe u vodu.  Ostale žitelje Železničke su postrojili u red smrti.  Petorica sprovoditelja navodne racije u Železničkoj su se vratili u stan Žakićevih.  Iz porodičnog sefa su pokrali zlatne ukrase i gotovinu.  Oko 15 časova je došao kamion iz koga je curila krv koja se ledila na mrazu.  U njega su ubacili brata i sestru Kardoš, Rozenbergove i Patakijeve. 

U porodičnoj kući Jarhi ubijeno je troje ljudi.  U kući Ladislava Šenbergera ostavili su 13-godišnjeg Šandora, a ostale članove porodice pobili.  Iz porodice Morgenštern izdvojena je Ana, izbeglica iz Drezdena, verovatno zato što je rođena u Galiciji.  Njena porodica je deportovana u nacističku Nemačku i završila je život u koncentracionim logorima.  Sličnu sudbinu doživela je porodica Kejl.  U tom slučaju su Mikloš i njegov brat, vlasnici fabrike, odvojeni za streljanje, a ostali članovi porodice proterani.  Pojedinci i porodice, izbeglice iz zemalja koje je okupirala nacistička Nemačka, okončali su život u Novom Sadu - na primer Mordehaj Rot koji je pobegao iz Berlina.  Moguće je da je i Jelena Iric rođena Vajs, koja je do rata živela u Mađarskoj (mesto Đonđoš, pokrajina Heveš), prebegla u Novi Sad misleći da je tu sigurnija.

Tragedija porodice Hiršenhauzer je ilustracija najcrnjih stranica u evropskoj istoriji.  Porodica je prebegla iz Burgenlanda u Austriji.  Jedan od trojice sinova otišao je u Beograd, a roditelji i dva brata su se zatekli iz ko zna kog razloga u Hrvatskoj.  Nakon okupacije Beograda 18-godišnji Jožef je prebegao u Novi Sad, gde je dočekao „raciju“.  Možda je pokušao da celu porodicu prebaci u mnogo sigurniji Novi Sad, ali mu to nije pošlo za rukom.  Njegov otac Samuel, staratelj sinagoge, majka Roza i braća Albert i Bertold ubijeni su 1942. u Banji Slatini u Hrvatskoj.  Jožef je otišao pod dunavski led.  Uništena je porodica Hiršenhauzer!

Iz Petrovog Sela je na Štrand dovučena tročlana porodica Rozenštrajh i masakrirana sa Novosađanima.  U ulici Kralja Aleksandra „nestao“ je direktor banke Alfred Štern.  Ferdinand Pihler iz Subotice se zatekao u Novom Sadu, ili je tu smišljeno doveden i ubijen.  Oskar i Ilona Gero iz Parabuća su planski dovedeni i istrebljeni.  Ostaje misteriozna sudbina Ilone Sonenfeld iz Čente, koja se zatekla u Novom Sadu.  Da li je proterana, ili je došla u grad poslom, ili...  Ostaje i misteriozno pitanje gde je ubijena od žandara uhapšena Gertruda Kimelberg?! 

IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
Anonimni dobrotvor

   U kući gde je stanovala porodica Fan domar je bio izvesni Mađar čiji je sin služio vojsku u njilašima.  Mavro Fan je pre rata službovao na mestu upravitelja Jevrejske škole (Baletska škola) i Doma za stare i siročad (Televizija Novi Sad).  Kada je počela „racija“ domarev sin je rekao Fanovima da se primire i ne izlaze iz kuće i dodao da će se pobrinuti da ih ne izvedu na Dunav.  Fanovi su preživeli „raciju“, ali ne i rat.  Godine 1943. deportovani su u logor smrti. 

Istrebljivanje Piroške ulice
   
Pucnji su od pola osam ujutru počeli da dopiru sa „Vašarišta“ i polako se primicali Piroškoj ulici.  Užas u današnjoj Rumenačkoj najbolje svedoče podaci o iskorenjenim porodicama Kolarović i Jovandić. 

Egzekucija Milana Bugarskog

Oko osam časova u Rumenačkoj se zaustavila patrola koju su činili žandar, vojnik i oficir.  Zalupali su na vrata.  Iz kuće su ubrzo isterali Milana Bugarskog, neprikladno obučenog za tako hladan dan.  Oficir je naredio žandaru da odvede Milana malo dalje od kuće, a ovaj ga je zatim ubio iz puške.

Masakr Kolarovića

U kući Kolarovića izmasakrirano je devetoro članova.  U metežu pokolja spasila se osmogodišnja devojčica koja se sakrila ispod kreveta.  Ostale članove su isterali u dvorište i ustrelili. 

„Ta nećemo, sinko, ta nismo ništa skrivili“

Marširanje žandara prema Vašarištu kroz prozor je opazio jedan od braće Jovandića. 
„Majko, oni su kanda pijani“ reče sin, a nedugo zatim su iz pravca Vašarišta odjeknuli pucnji koji su se približavali broju 36.  „Mama, oni ubijaju!“
„To je manevar, sine“.
„To je ubijanje, majko, ubijanje!  Ja sam bio vojnik, znam šta je manevar... Sada ćemo svi stradati!“
„Ta, nećemo, sinko, ta nismo ništa skrivili“. 
Žandari su blokirali kuće da spreče izlazak ukućana na bunare.  U broju 36 su snažno zalupali kundacima na kapiju.  Pošto im nije odmah otvoreno počeli su da udaraju na prozor.  Najstariji Milorad je bojažljivo otvorio kapiju.  Mladiće i udovicu Jelenu su sabrali u dnevnu sobu.  Visoki žandar je upitao: „No, koje ste vi vere?“ 
Sava je učtivo odgovorio: „Gospodine, mi smo pravoslavne vere“. 
„Bideš vadrac (smrdljivi Raci)!  Koliko vas ima?!“ uzviknuo je žandar. 
Kada je dobio odgovor da najmlađi brat spava u staji, poterao je mladiće iz dnevne sobe.  Jelena je krenula za sinovima, ali ju je žandar kundakom udario u rebra ispod srca.  Uprkos bolu uhvatila se za kvaku, ali je žandar spolja zadržavao da ne može da otvori vrata.

„Mama naša, ne daj da nas ubiju...“

Postrojeni su uza zid sa leve strane komšijske kuće.  Nemoćna majka je pokušavala da gurne vrata i izađe u dvorište.  Najmlađi je zavapio: „Mama naša, ne daj da nas ubiju...“ 
Braću Jovandić su istrebili pucajući im u potiljak.  Očajna žena je udarala na prozor ne bi li kako izašla u dvorište, ali bezuspešno.  Čula je samo pucnjeve i grobnu tišinu.  Vikala je žandarima da ubiju i nju kada su joj ubili petoricu sinova...  Sručila se obamrla na stolicu, a krvnici su otišli marševim korakom da nastave klanicu. 
Tokom dana u kuću zavijenu u crno ušla je policija da vidi šta je sa sinovima.  Došli su i vojnici.  Jedan je uperio pušku u Jelenu: „Ko je tebe ostavio u životu?“  Odgovorila je da žandar nije hteo da je ubije, iako mu je vikala da to učini.  Zločina još nije bilo dosta.  Zlotvor joj je stavio nož pod grlo: „Imaš li novaca?“ 
Dala mu je gotovinu koja se zatekla u kući. 
Predveče je kamion stao pred dom ugašene loze Jovandića.  Za noge su uhvatili petoricu braće, povukli ih preko snega kao cepanice i ubacili u kamion.

Istrebljenje Kolarov – „Mašinih“

Tri fašistička žandara su ušla u porodičnu kuću Kolarovih poznatijih kao „Mašini“.  U kući broj 46-48, stanovali su rođaci, sestre od strica i tetke, roditelji i brat.  Skoro je potpuno istrebljena cela porodica.  Ostavili su u životu Aleksandru.  Hladnokrvno, kako su ušli, žandari su izašli posle počinjenog ubistva. 
Nakon masakra je stigla komisija od dva žandara i jednog oficira (verovatno poručnik Imre Kete).  Trinaestogodišnja devojčica je učtivo zamolila oficira da joj dopusti da iz grudiju strine Draginje uzme porodičnu ušteđevinu.  Osuo ju je grdnjom i oterao od strine, a 250.000 dinara prisvojio.  Nedugo potom je naredio Aleksandri Kolarov da odvuče ubijene roditelje i rođake na ulicu gde čeka kamion. 

Streljanja na kućnom pragu

Blizu Piroške ulice pred kućama su žandari ubili kovača Felbapova i fijakeristu Stevana Rakića.  U ulici Vragove bašte pred kućnim pragom su ubili krojača Mladena Vernačkog, njegovu suprugu i nećaka.  Preko puta Vernačkih u dvorištu je ležala ubijena šestočlana jevrejska porodica.  U sporednoj ulici su ubijene dve žene i četvoro dece koje su na ciču zimu izvukli u noćnim haljinicama.   
Mađarski policijski službenici su videli ostatke zločinačkog pohoda na grad. Jedan je video žandara i četiri vojnika koji iz kuće u ulici Šandora Petefija iznose dva muška i jedan ženski leš.  Drugi je spazio u 13 časova pet ubijenih žena u Arpadovoj ulici broj 1 i saznao da su te Novosađanke ubili žandari.  Probni policajac je video da je „na trgu pred Betoven ulicom i upravnom palatom jedan žandar ubio jednu ženu“.  Ubijena je Pirika Santo rođena Singer, koja se na ko zna koji način baš na tom mestu „zamerila“ sprovoditeljima „racije“.  Prema nekim iskazima, leš njenog supruga Stevana nađen je na Uspenskom groblju.   
Ukradeni i opljačkani predmeti su predati Jožefu Horkaiju u „domu Levente“.  Opljačkani su radio-aparati, štofovi, odeća, obuća, srebrni i zlatni satovi, ukrasi, nakit i novac.  Privedene osobe, koje su tri dana izlazile pred „legitimacioni odbor“, morale su da predaju dragocenosti bez evidencije o oduzimanju imovine.  Horkai i Ferenc Foti su naredili da se dečja odela spale.  Sa odeće odraslih su isekli oznake firmi i monograme po kojima se moglo raspoznati kome je pripadala.  Oduzete legitimacije i dokumenta su odmah uništili da zatru pisane tragove zločina.  Posle sramne „racije“ novac i predmeti od vrednosti su poslati Komandi Petog domobranskog korpusa.  Odeća i obuća su zapakovani u sanduke i poslati načelniku štaba Devetog domobranskog korpusa. 
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
Stratište „Karađorđe“

Novosadski atletski klub je po okupaciji Bačke nazvan po Adolfu Hitleru - stravična simbolika činjenice da crveno-crna emanacija nacističke ideologije, oličene u vođi trećeg rajha, stoji iza „racije“.  Oko pola dvanaest je na igralište dovedeno četrdesetak muškaraca, žena i dece, uglavnom novosadskih Jevreja iz Mađarske i okolnih ulica.  Rečeno im je da na najbrži način mogu da spasu živote trčanjem.  Skinuli su ih na januarskom mrazu i ostavili u donjem vešu.  „Ko ume bolje da trči taj će ostati živ“ rekli su krvnici nesrećnim žrtvama koje su se dale u trk oko igrališta.  Vojnici su ih gađali iz pušaka i puškomitraljeza kao da su divljač.  One koji su ostali u životu dokrajčili su pucnjevima iz pištolja. 
U Ravaničkoj ulici broj 4, uz samo igralište smestio se vojni odred šestorice vojnika i jednog narednika.  Čim je prestalo praštanje mitraljeza i pušaka na igralištu narednik je naložio vojnicima da pretresu ubijene.  Šest okrvavljenih vojnika se vratilo u kuću sa prstenjem, satovima, novčanicima i rukavicama.  Podelili su plen.  Oprali su se od krvi pobijenih žrtava.  Ukućanima je jedan fašistički vojnik rekao pri odlasku: „Mi smo došli ovamo da vas sve pobijemo!“

„Vama ovo sigurno neće biti više potrebno“

   Andreja Deak je preživeo štošta pre i posle strašne „racije“.  Tog jutra je domar ponovo pozvonio u stan Deakovih.  Kao i svih dana, nosio je zelenu košulju sa strelastim krstovima.  Vojna patrola je ušla i temeljno pretražila stan u potrazi za oružjem.  Pošto nisu ništa pronašli sišli su u prizemlje.  Nakon nekoliko trenutaka, posle konsultacija sa nekad predusretljivim i ljubaznim domarom, patrola se vratila i podoficir naredio: „Vi morate poći sa nama!“ 
Nije bilo vremena za pitanja koja je Andreja pokušao da dobije na mađarskom: da li poneti hranu, dokumenta...  Podoficir je rekao da ponesu novac i dokumenta i ništa drugo! 
Gospođa Deak i  kćerka Lidija su posegnule za kaputima i maramama pošto je napolju bilo „neobično hladno“.  Podoficir je poterao divljački porodicu na vrata stana.  Na molbe Andreje Deaka da supruga i kćerka ne izađu na hladnoću u tankim kućnim haljinama grubo mu je odgovoreno: „Ne šarajte!  Videćete da će vam biti toplo i bez zimskog kaputa.  Napred!“ 
Dva vojnika i podoficir su isterali Deakove na Futošku ulicu.  Pred njima se ukazala „neobična, bizarno jeziva slika.  Ulica je bila pokrivena visokim snegom.  Ispred sake druge ili treće kuće greje se grupa vojnika u punoj ratnoj spremi, pored logorske vatre.  Patrole teraju jevrejske i srpske stanovnike i iz susednih kuća.  Po belom snegu crvene se se tragovi krvi.  Ulicom jure pokriveni vojnički kamioni.  Iz jedne kuće vuku vojnici nemoćnog, bolesnog Jevrejina uz gadne psovke.  Drugi vojnici vuku njegovu ženu, a ona energično protestuje.  Odnekuda pritrča neki vojnik.  U ruci mu je šlem pun srebrnog novca.  Drugi ga vojnici opkoliše, a on se hvali trijumfalno: jevrejska para.“
   Psovkama i kundačenjem onih koji zaostaju u „brzini“ besni vojnici i žandari pod komandom doktora Šandora Kepira oterali su Deakove i njihove komšije sredinom ulice do ugla Futoške i Poštanske, zbirno mesto pre odlaska na Štrand.  U tremu kuće stajali su doterani Novosađani, većinom Jevreji.  Podoficir je pretresao privedene.  Deakova dokumenta je samo uzeo i bacio u logorsku vatru ispred kapije, a novac i džepni sat strpao u džep.  Deaka je ošamario zato što je pokušao da se pobuni zbog uništenja legitimacije: „Što se bunite, smrdljivi čivute?!  Vama ovo sigurno neće biti više potrebno“.
Nakon pola sata stajanja na ledenoj promaji u tremu pala je komanda: „Napolje!“ 
Pred kućom je stao veliki vojni kamion pokriven ciradom, sav u krvi.  Starije ljude su vojnici kao vreće bacali na kamion jedne preko drugih pošto nisu imali snage da se popnu, tako da su razbili glavu ili ostali da leže u nesvestici, a „zdravi i mlađi, izbezumljeni, uskakali su u kamion gazeći bezobzirce“.  Zastor kamiona je spušten i vozilo je pojurilo ka Štrandu.  Kada su stigli nakon petnaestak minuta naređeno je da se brzo istovare.  Nemoćne starije osobe su bacili iz kamiona na sneg.  Doktor Deak se seća da su na Štrandu u času njegovog prispeća stajali mnogi Novosađani u koloni koja je „mogla da broji oko dve hiljade ljudi“.   

Zločinačka akcija u Kosovskoj

Pored Riblje pijace živela je mnogočlana porodica Pavkov.  Jovana je iz prethodnog braka dovela Anicu (koja je sa 18 godina otišla u partizane), Daru i Vasu.  Jovan je iz prethodnog braka imao sina Peru.  Zajedno su izrodili Milana, Slavka, Veru i Zoru.  Jovan je radio kao inkasant u tekstilnoj industriji „Ristić“. Zbog činjenice da je Anica u partizanima porodica se nalazila u naročito nepovoljnom položaju.  Za posedovanje kame i bajoneta predviđena kazna bila je da se ubije otac; za posedovanje pištolja i puške strogi fašistički zakoni su predviđali likvidaciju cele porodice.  Porodica se  po zakonu likvidirala i u slučaju da je neki njen član u partizanima, a to dojavi lokalni Mađar.  Mađar je kao nagradu za cinkarenje dobijao imovinu i stanove prokaženih. 
Ilegalci su u tom periodu u kapiji prve kuće u Kosovskoj ubili žandara.  Sutradan su honvedi koji su se - prema rečima Milana Pavkova - javljali kao dobrovoljci bez regrutacije i dobijali  pušku sa bajonetom da pucaju i kolju i „hatar vadasi“
(žandari-perjari, elitne jedinice za likvidaciju) opkolili okolinu Kosovske.  Na sneg dubok 40 santimetara su izbacili stanovnike Kosovske i ostavili njihove leševe.  Zatim su isterali iz kuća stanovnike oko Riblje pijace i naterali ih da, držeći ruke u vis iza glave, prođu Kosovskom i vide kako će proći ako nešto slično učine.  Po sećanju tada sedmogodišnjeg učenika drugog razreda, taj prizor „bio je gori nego u horor filmovima“.
Na vest da je Anica u partizanima odred „racije“ je stigao i izbacio Pavkove iz kuće.  Deca su vrištala od užasa držeći se majci za suknju i ruke.  Pavkovi su doterani na začelje kolone za streljanje, koja se protezala sve do Dunava.  Kolona se sporo kretala, a opkoljeni građani su sve vreme morali da drže ruke u vis. 

Hapšenje Lucovića

Vojna patrola je došla u dom Lucovića.  Simu su imali u evidenciji pošto se pre rata družio sa Jovanom Beljanskim – Lalom, osvedočenim komunistom koji je pre okupacije robijao zbog ideoloških ubeđenja.  Ana je potrčala za vojnicima vičući da njen suprug ničim nije prestupio naredbe vlasti.  Fašisti su joj naređivali da se vrati u kuću u kojoj je ostao sin Zvonko, ali nije posustala.  Pošto nisu uspeli da je oteraju od Sime, naredili su joj da mu se pridruži!      
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
ŠTRAND

Spomen obeležje „Porodica“ imenom odgovara dešavanjima iz januara 1942. Mesto spomenika nema veze sa lokalitetom gde su masovna ubistva počinjena u trodnevnom novosadskom genocidu.  U trenutku pisanja ovog rada ne postoji noćno osvetljenje za spomenik koji podseća na najmračniji pokolj građana Novog Sada, koji su tri dana padali u zagrljaj ledene reke. 
Prve žrtve su dovezene kamionom oko devet časova.  „Uhapšene“ su poređali na obalu dok je grupa fašista prosecala led praveći veliku rupu.  Kada je pripremljen teren za zločin, pojedinačno su dovlačili žrtve do rupe.  Svako je morao da ode do kraja leda, iznad same rupe i onda su vojnici pucali.  Kada je žrtva pala u vodu prilazili su drugi vojnici da je čakljama odguraju pod led.  One koji nisu hteli da priđu rupi dovukli su silom.  Pojedince koji su pokušali da pobegnu sa stratišta pokosili su meci, a zatim su ih ubice hvatale za noge i ruke, dovlačile do vode i bacale pod led! 
   Kupalište je dovoljno udaljeno od gradskih naselja i neželjenih svedoka.  Fašisti su postavili ogradu uz Dunav, tako da se sa prilaza nije moglo videti šta se događa na dasci iznad reke.  Krici, plač i plotuni odzvanjali su sa skakaonice.  Do 11 časova su ljude ubijali u odeći, a onda je nekom palo na pamet da bi - prema izjavi jednog vojnika - „bila šteta da i cipele i odelo proguta Dunav“.  Hortijeva država bi ostala na gubitku! 
U malim daščanim kabinama žrtve su morale da se skinu i nage izađu na obalu Dunava na minus 30!  Iznad rupe je stajala odskočna daska.  Vojnici su iz pušaka, a oficiri iz revolvera upucavali pojedine žrtve u potiljak, ali se municija štedela!  Mnogim Novosađanima su kundacima razmrskali lobanje i polužive ih gurali pod led...  Pojedine ledene sante dostizale su i do jedan metar.  Obala je stajala okovana pod debelom ledenom korom. 
U trenutku kada je na Štrand dovedena porodica Henig, a kasnije i porodica Deak, mašinerija ubijanja se odvijala bržim tempom.  Dovedeni su postrojeni u redove od po četvoro i okrenuti licima prema Zimovniku za rečne brodove i prema gradu.  Kabine su zaklanjale vidik na obalu reke.  Zastavnik i nekoliko vojnika su svakih pet minuta uvodili po četvoro (nekada i po šestoro i osmoro) ljudi u unutrašnjost plaže nakon što su se skinuli u kabinama.  Mnogi su se gurali da dođu što pre na red pošto nisu mogli da podnesu hladnoću.  Deca su plakala pitajući: „Kada ćemo doći mi na red?“ zato što nisu mogla da izdrže nisku temperaturu za koju, prema sećanju Marte Flato Zemanek, neki tvrde da se spuštala i do minus 40! 
Gole pojedince i porodice su prihvatali vojnici i sprovodili do reke.  Svesni da im se smrt brzo bliži neki su zaplakali od muke, očajne žene su čupale kosu, poneko je urliknuo.  Svi koji su imali nešto odeće morali su da isprazne džepove.  Naređeno je da skinu nakit i nakon toga da krenu.  Nekim muškarcima su vezali ruke.  Žrtve ustreljene na obali padale su reku ili na led.  Građani su morali da kleknu na dasku za skakanje pre nego što su upucani u potiljak ili udareni u glavu od strane streljačkog voda koji je predvodio Gustav Korompaj.  Potom su gurnuti u rupu u debelom ledu.  Klanje u kome je učestvovao i Pavle Perepatić aktivno je nadzirao najveći krvnik „racije“ - Marton Zeldi, najtalentovaniji polaznik peštanske vojne akademije.  U jednom trenutku mu se u brutalnom usmrćivanju ljudi iz revolvera pridružio žandarmerijski kapetan Kepiro. 

Odbio da puca

Kada je oficir naredio neznanom vojniku da ubije žrtvu, on je reagovao onako kako niko nije očekivao.  Bacio je pušku i na čistom mađarskom rekao da neće da ubija bespomoćan narod!  Fašista je hladnokrvno podgiao pištolj i ustrelio neposlušnog čoveka.  Drugi vojnici su ga gurnuli pod led.  O plemenitom činu neznanog vojnika ne postoji nijedan zvaničan izveštaj, a njegovo nepoznato ime nije uvršteno u spisak žrtava nečovečne „racije“.  Plemenito delo videli su stanovnici Sremske Kamenice. 

Pavle Perepatić

Teško je shvatiti da siromašan šegrt koji stigne u predratni Novi Sad može da se stavi u službu brutalnog zločina i fašističke kontrašpijunaže.  Pavle Perepatić je dostavljao spiskove Novosađana, kontrolisao spiskove za hapšenje, učestvovao u navodnom „legitimisanju“ osuđenih na smrt.  Lično je hapsio i zlostavljao žrtve, a na Štrandu ubijao nevine ljude koje je doveo sa svojim saučesnicima. 
Pre „racije“ postavljen je za komesara nekih preduzeća i stambenih zgrada.  Bezdušno je pljačkao imovinu uhapšenih Jevreja i Srba, a posle „racije“ se uselio u opusteli jevrejski dom u Ustavskoj ulici.  Pljačku imovine pobijenih nastavio je posle svog krvavog pira u Novom Sadu, tako da je na krvi nedužnih građana a uz blagoslov Hortijeve Mađarske zgrnuo veliko bogatstvo. 

Agent Krstonošić

Agent tajne mađarske policije je izručivao žandarmeriji i vojsci ljude koje je odredio za smrt.  Osim što je ubijao pripadnika svog naroda i građane svoje zemlje, agent Krstonošić se bavio iznuđivanjem novca od sunarodnika.  Tako je septembra 1942. došao u policijsku ispostavu u Novi Bečej, na banatskoj strani Tise, da potraži Dimitrija Kneževa.  Knežev je do okupacije živeo i radio u Novom Sadu.  Nedugo po okupaciji Bačke pobegao je sa porodicom u Beograd.  Tokom službovanja u Novom Bečeju sa kolegama je izdavao lažna nemačka dokumenta Bečejcima sa bačke strane koji su bežali pred mađarskim terorom.  Zahvaljujući njegovom dobročinstvu ti ljudi su bez smetnji putovali vozom za Beograd. 
Nikola Krstonošić je saopštio Kneževu da je uhvatio čoveka sa lažnom legitimacijom koju mu je izdao Knežev i da će o tome ćutati ukoliko Knežev isplati 20.000 dinara, što je za ono vreme bila ogromna suma.  Knežev je izdejstvovao da ga premeste u Beograd da bi izbegao hapšenje.  Agent Krstonošić je predao prijavu nemačkoj prefekturi u Velikom Bečkereku (Petrovgradu, Zrenjaninu) i Kneževa su nemačke vlasti uhapsile u Beogradu. 
Knežev se dao u potragu za agentom Krstonošićem čim sve vratio iz nacističkog logora Mauthauzena 1945.  Kao što je slučaj sa mnogim fašistima i njihovim saradnicima, agentu Krstonošiću se zameo svaki trag.

U redu za smrt uvek stajalo 400-500 ljudi

Iza kabina se nalazila berbernica udaljena 10 metara od ulaza.  Svakih pet minuta je četvoro građana ulazilo u  kabine za svlačenje.  Ljude koji su pali na led fašisti su kasnije bacali u reku.  Ustreljene na dasci za skakanje je jaka rečna struja odmah odvlačila pod ledenu koru.  Nasmejani Zeldi je obilazio vojnike da prozbori sa njima pokoju reč.  Nosilac čak dve doktorske titule, student generacije na Vojnoj akademiji u Budimpešti, 30-godišnji Zeldi je umesto naučnih radova ispisao krvave stranice istorije Novog Sada kao najveći krvnik u „raciji“.  Domaći Mađari su nazivali taj jezivi pokolj „krštenje Srba“.

Stalno su pristizali kamioni sa leševima pobijenih u gradu.  Plotuni iza kabina, plač dece na obali i vrisak majki porazno su delovali na redove osuđenih na smrt.  Psovke i povici su ugušili svaki žamor!  Štrand je okruživao jak kordon fašističke žandarmerije i vojske oko ljudi skamenjenih od užasa i zime, osuđenih da pate od hladnoće i straha od dolazeće smrti.  Stariji Jevreji su pojedinačno u svojim redovima počeli da se mole.  Neki Novosađani su od hladnoće ležali nepomično na snegu.  Tiho mrmljanje starih postajalo je sve jače dok se nije mogla razaznati jevrejska posmrtna molitva Kadiš: „Jitgadal vejitkadaš šeme raba.  Bealma di vera hirute vejamlih malkute...“
U sećanjima doktora Deaka ostale su „brutalne i gadne psovke ili bezdušne primedbe žandara, koji su sadistički nastojali da još više otežaju te naše preteške časove“, dok „ovde-onde čulo se bolno kukanje, jecanje ili grčevito plakanje.  Deca su vriskala“.   


Poludeli vojnik

Iako reči nisu dostatne da prikažu stravičan pokolj na novosadskoj plaži, posledice užasa vide se iz pojedinačnih primera.  Jedan vojnik je poludeo gledajući šta se događa, pa je počeo nasumično da puca oko sebe.  Pucnjevi su ubili fašističkog oficira u njegovoj blizini.  Vojnici su ustrelili pomahnitalog, a potom oba leša bacili pod led!


Nemi svedoci paklenog zločina

Vika na drugoj obali, jauci i kuršumi privukli su na Dunav mnoge žitelje Sremske Kamenice.  Neki su doneli doglede.  Među mnoštvom okupljenih nalazili su se Stevan i Zorka Josimović, Svetislav Novaković, Jovan Repić, Nebojša Simonović, Vojica Grković, Ignjat Kečić, Tihomir Vuksan, Fran Martinčević...  Prema pisanju Miloša Lukića, „kakve su scene videli, prema njihovom pričanju nemoguće je opisati“! 
Pošto je čist ledeni vazduh mirovao, jasno se videlo odvijanje zločina na Štrandu.  Meštani su čuli pucnje iz šume Kameničke ade, što znači da su i na tom mestu ubijeni neki građani.  Kameničani su se zaklonili iza kuća, drveća i bedema pošto su bičevi nacističkih metaka šibali kroz januarsku hladnoću.  Neki su otišli kući da ne gledaju krvavu dramu, ali nemajući mira zbog jauka i zapomaganja vratili su se na obalu.  Sve vreme ubijanja je dopiralo „zapomaganje, vrisak i kuknjava“.  Psovke i kundaci su pljuštali po pojedincima koji su se opirali.  Neki su isprebijani posrtali i padali na putu do daske.  Njih su oficiri ubijali iz revolvera i naređivali vojnicima da ih bace u reku. 
Poneko je zamolio dželate za milost.  Uzalud...  Pojedini su uskliknuli u čast komunističkoj partiji, Sovjetskom savezu i novoj Jugoslaviji.  Hrabriji su grleno govorili ubicama: „Razbojnici, krvoloci, stići će vas osveta i pravda!“  Poslednja želja im se uglavnom nije ostvarila.  Zločini mađarskih fašista, sa izuzetkom glavešina, prošli su nekažnjeno, zataškavali se i zaboravljali.   
Jedan čovek je uspeo da ispliva ispod leda.  Zaplivao je ka sredini reke.  Stiglo ga je fašističko tane! 
Tokom nečuvenog pokolja jedan Hrvat je odjurio u petrovaradinsku vojnu komandu i zahtevao da se od Mađara traži da odmah odu sa obale i prekinu klanje ljudi.  Užasnuti župnik Fran Martinčević nije mogao da veruje šta gleda.  Njegova osećanja verovatno nije delio lokalni ustaški policajac Laza Rat, kojem je sveštenik žustro pokušao da objasni zlo koje se odigrava pred njihovim očima. 



„Zar je moguće...“

„Zar je moguće da se u dvadesetom veku ovako nešto čini?!“ prigušeno je vikao Fran Martinčević taborniku Ratu.  „Gospodine, što si dozvolio da ovako nešto vidim i čujem?!  Ovo je nečovečno!  Ovo je za svaku osudu...“ ogorčeno je vapio Martinčević koji se za vreme okupacije grdno zamerio ustaškim vlastima. 
Nekoliko dana pre toga, na badnji dan, župnik se usprotivio pristiglom političkom nalogu da se Srbi u Sremskoj Kamenici prevedu u katoličku veru.  U kameničkoj školi im je proglas o tome pročitao učitelj Vladimir Matković.  Pošto nijedan meštanin nije prihvatio pokatoličenje, osim jednog starca i nekog zanatlije, Matković je morao da napiše zvaničan izveštaj da je narod nezadovoljan tom ustaškom politikom, da je spreman da sarađuje sa vlastima u svemu, ali da im se ne dira stara vera, te da pokatoličenje nema nikakve vrednosti.  Ni Matković ni bilo ko drugi nije vršio pritisak na Srbe da se pokatoliče, naprotiv.  Mesni župnik je javno izjavljivao da ne može da poveruje da će neko iz čistih namera da napusti tradiciju i pređe u drugu veru, osim ako to čini iz straha i lične koristi.  Lično je dvojici meštana, koji su došli da ga zamole da pređu u katolicizam, rekao da prvo odu po ispisnicu iz svoje crkve.  Pre njih je otrčao do pravoslavnog sveštenika i zahtevao da im ne izda ispisnice. 
U leto 1941. Fran Martinčević je osetio da se zlo sprema na protojereja Nikolu Maleševića.  Posetio ga je da ponudi pomoć.  Maleševića je bio srdačan i odlučan: „Najsrdačnije zahvaljujem, dragi kolega.  To je divna bratska pažnja s Vaše strane, ali sam siguran da bi u slučaju da mi pružite zaštitu stradali zajedno sa mnom, pa je bolje, ako moram, da stradam sam“. 
„Ali, kolega, meni dužnost nalaže da ne dopustim da se kod nas desi tako nešto kako se već dešava po nekim mestima.  Smatram da to i mogu, jer mislim da sadašnja vlast bar koliko-toliko drži do svog sveštenstva“. 
Malešević je ostao pri svom stavu.  Ustaške vlasti su ga ubrzo proterale.  Župnik je smesta osudio taj čin!  Zbog bratskog odnosa je po rečima Miloša Lukića „među kameničkim Srbima stekao glas narodnog sveštenika i dobrog čoveka“.  Bratsko ophođenje i suprotstavljanje fašističkoj ideologiji nisu davali mira ustašama.  Podneli su zahtev za premeštanje Frana Martinčevića.  Premešten je u Kukujevce nakon „racije“, a kasnije u Petrovaradin.  Napustio je ovaj svet 18. maja 1959.  ispraćen od mnoštva ožalošćenih Srba i Hrvata.  Istorija Srba i Hrvata ćuti o dobrotvoru, antifašisti Franu Martinčeviću!
Ne znamo tačno koliko je Kameničana plakalo 23. januara 1942. pred prizorima na dunavskoj obali.  Za jednog pouzdano znamo.  Dok su u reku padale nedužne novosadske žrtve, u Sremskoj Kamenici su padale suze Frana Martinčevića koji je nemoćno posmatrao stravičan prizor i nije mogao nikome da pomogne.  „Gospodine, što si dozvolio da ovako nešto vidim i čujem?!  Ovo je nečovečno!  Ovo je za svaku osudu...“  grcao je župnik gledajući u neverici prizore užasa. 
Od zgroženosti nije primetio da su tri mladića žurno prošla kraj njega.  Jedan se osvrnuo. 
„Sveštenik plače“ reče mladić drugoj dvojici.  „Video sam kako mu teku suze niz obraze!“     



„Renitentna kurva“

Po sećanjima doktora Deaka i Zuze Henig, Novosađani na Štrandu su odlazili u smrt bez pobune, ćutke, ravnodušno, jedva čekajući se završi njihova agonija.  Oko podneva su žandari i vojnici izvukli slaninu i hleb, zadovoljno ručali i čašćavali jedni druge rakijom usred promrzlog i gladnog naroda.  Za to vreme su mnogi odrasli, a posebno deca, preklinjali fašiste da ih ubiju zbog „nesnošljive hladnoće“ od koje se lede krv i dah.  Andreja Deak nikada nije zaboravio taj njihov ručak koji mu je „snažno dokumentovao viteštvo mađarske soldateske“, produkt njihovih vojnih škola „u kojima su bili antisemitizam i antislavenstvo obligatni predmet prvog reda“.   
Mraz okovao panonsku ravnicu.  Posle svaka četiri pucnja korak-dva bliže Dunavu pomerali su se živi, smrznuti ljudi.  Iznenada se prolomio vrisak mlade, vitke devojke koja je pokušala da se otrgne šaketinama dželata kada su je dogurali do kabine za skidanje odeće.  Nekoliko udaraca ju je oborilo na sneg.  Žandar ju je prikovao čizmama za tlo pre nego što je došla k sebi od ošamućenosti.  Kako nije mogla da ustane, seća se doktor Deak, kleknula je pred dželatima „i zapomagala tako da su čak i naša obamrla srca htela da puknu od bola“.  Potresnu scenu očevidac dalje opisuje:
„’Gospodine, slatki gospodine naredniče, molim vas, nemojte me ubiti!  Ja sam još mlada.  Nisam nikome učinila ništa nažao.  Molim Vas, ja hoću još da živim, nemojte...“
„Kuš, svinjo srpska!“ viknu narednik i nogom je odgurnu tako da se opet polusvesna srušila na zemlju“.
Larma je privukla Martona Zeldija pošto je ubijanje zaustavljeno i novih četvoro žrtava se nikako nije pojavljivalo iza kabina.  Krvožednik je sa revolverom u ruci izašao pred kabinu - scena koja se urezala doktoru Deaku u pamćenje:
„’Kakva je to vika?“ zapita on oštro.  Narednik mu odgovori u propisnom vojničkom stavu:
„Gospodine kapetane, pokorno javljam, ta srpska kurva je renitentna.  Navalila je na nas“.
„Tako?  Ja ću joj odmah pomoći“ reče kapetan, priđe zaprepašćenoj devojci i uperi u nju revolver.  Ona se baci na zemlju, zagrli dželatove čizme i stade ga u ludom, očajničkom strahu moliti:
„Molim vas, molim vas, nemojte me ubi...“
Dželat je opalio revolver a mlada, nevina devojčica bila je mrtva.
’Hajdemo dalje, a vi, naredniče, vodite računa da mi se ne kvari red!’“
   Ljudi su se gurali da stignu što pre na red zbog hladnoće koja ih je ubijala.  Neki su preko reda jurnuli pravo u smrt.  Deca su plakala i pitala starije kada će doći na red.  Plotune su pratili užasni krici očajnih žrtava.  „Jee šeme raba mevarah lealam, ul-alme, almaja, Jitbarah vejištabah, veitpaar, vejitromam, vejitnase...“ nizala se molitva Kadiš. 
Pešice i kamionima doterivane su nove žrtve.  Vojnici su skakutali u toplim odelima da se ugreju.  „Red“ nije narušen do pola dva popodne kada je pozlilo Leopoldu Ižaku (Isaku), 80-godišnjem starcu.  Patio od vodene bolesti zbog koje mu je stomak ličio na bure.  Drhturio je na naduvenim nogama.  Pod ruku ga je držala slepa supruga Gizela.  Iza njih su stajali supružnici Deak, a njihova kćerka je pravila društvo srpskoj drugarici čiju su porodicu likvidirali u kući a nju doterali na Štrand.  Penzinisani kantor je zamolio Deaka da ga odvede na stranu pošto je dobio grčeve u stomaku, a nije mogao sam da se kreće. 
Mladi spasilac

U koloni za streljanje pred Pavkovima se iznenada stvorio mladić sa kapom do ušiju.  Nadvisivala ga je puška sa bajonetom koju je nezgrapno nosio.  Nisu prepoznali žgoljavog sedamnaestogodišnjeg Mađara koji radi za tezgom u firmi „Purać i Mijabec“ i često dobija od inkasanta Jovana „tringelt“ i cigaretu.  Neugledni mladić se obratio fašističkom kaplaru: „Sačekajte malo!  Čika Janoš je jako dobar čovek, on voli Mađare, meni je uvek pomogao i porodica mu je dobra.  Ja iz izvodim iz kolone!“ 
Kaplar je dopustio dečkiću da izvede Pavkove iz kolone smrti i spasi porodicu od ruku fašista. 

„Šta je ovde?  Korzo?”

   Držeći za ruku bolesnog supruga, Gizela Ižak je rekla da hoće da krene sa njim.  Deakova supruga i kćerka su mahinalno pošle za njima.  Probijali su se kroz kolonu od oko 300 ljudi.  Andreja ih je poveo prema zgradi veslačkog kluba „Danubijus“ na dvadesetak metara od Štranda.  Polusmrznuti starac se jedva držao na nogama.  Teturao se kao pijan.  Andreja ga je uhvatio ispod pazuha i vukao kroz kolonu.  Samo što su stigli na kraj kolone, blizu zgrade veslačkog kluba, žandar je primetio novo „remećenje reda“.  Stao je pred Deakove i Ižakove, uperio pušku u njih, urliknuo antisemitističku psovku (koju autor ne želi da citira) i dreknuo : „... Šta je ovde?  Korzo?“ 
Deak je na mađarskom pokušao da objasni da starac ne bi hteo da se olakšava pred svima.  Žandar je udario Andreju pesnicom po nosu sikćući: „Kuš!“  Kćerka Lidija je povikala protestujući zbog tog nasilja, zbog čega je dobila nekoliko nemilosrdnih udaraca kundakom pre nego što se dželat ponovo ostrvio na njenog oca. 
„’Prokleti čivute, znaš da ćeš crknuti a ipak si bezobrazan...“ 
„Ali molim vas...“ zaustio je doktor Deak.
„Ni reči više, ni korak dalje!  Ovde stani (antisemitistička psovka), da te imam pred očima.  Vi kurve takođe!  Celo to prljavo društvo, tu, pred mene, da vas vidim!“ 
Nesrećnici su stali na kraj kolone.   
Pucnji su se razlegali oko Štranda, kolona je odmicala sve brže kako se bližilo 15 časova dana najvećeg masakra u istoriji Novog Sada.  Nove žrtve padale su od metka ili udarca.  Vojnici su otimali novosadsku decu i bebe iz ruku roditelja i bacali ih žive pod led!  Ledeni Dunav je odnosio Aleksiće, Alimpiće, Bajiće, Gavriloviće, Epštajne, Jojkiće, Miliće, Pavloviće, Paniće, Štarkove...     


Sprovođenje na obalu

Oko pola jedanaest ujutru naoružani vojnici su zakucali na vrata porodice Štajner u ulici Petra Zrinjskog (Petra Drapšina).  Ukućanima su naredili da se brzo obuku i izađu.  Šestočlana porodica Štajner i brat gospođe Štajner sa suprugom i jednogodišnjom bebom su izašli na mraz.  Fašisti su ih priključili grupi od petanestak Jevreja koje su vojne patrole isterale iz domova.  Poterani su prema pošti na Vilsonovom trgu (Trg Mladenaca) i kroz Železničku ulicu pored hotela „Bristol“ prema Štrandu.  Ta grupa „nepoželjnih elemenata“ se sporo kretala, što je uslovilo da neki prežive dunavsku klanicu.  Pred svakom kućom su se vojnici zaustavljali da od domara ili stanara saznaju za sve ukućane jevrejskog porekla.  Te građane su zatim isterivali iz kuća. 

IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
Živu decu bacili pod led

Na udaru smrti „januarske racije“ našlo se mnogo mladih i dece. 
„Opazio sam, međutim, da je ubijeno ne samo muških nego i mnogo žena, a video sam da su decu živu bacali u Dunav“ izjavio je Đorđe Stanković iz Petrovaradina.  Takav zločin počinili su organi Hitlerove saveznice i ko god sumnja, opovrgava i netačno misli da se Holokaust nad Jevrejima, Srbima i slovenskim narodima nije dogodio, treba da se zapita otkud, zašto i čemu takozvana „novosadska racija“?  Gde su naša deca kojoj nisu dopustili da odrastu?  Gde su Ivica i Irena Ajzler i Andrija Bek?  Gde su mali Bergerovi, Bilerovi i Bokori?  Gde je Andrija Bošković?  Gde su sestre Brandajs?  Gde je četvoro malih Braunovih?  Gde su Vera Vajda, Mira i Zlatica Vajnberger?  Gde je Tomi Vajnfeld?  Gde su istrebljeni mali Vajsovi, Goinovi, Goldštajni, Grbići i Grinbergerovi?  Gde su braća Grinvald?  Gde je mali Miroslav Ivanović?  Kuda su nestala deca Bičanskih?  Zašto je ubijen Aleksandar Kostić?  Zašto su fašisti, prema rečima očevidaca, bacili u Dunav kolica sa bebom? 
Krvavog 23. januara 1942. fašisti su štedeli municiju na deci.  Pred očima majki su ih nabadali na bajonet i pacali u Dunav!  Ne puštajući decu iz zagrljaja majke su padale na njih da ih zaštite telima od hladnoće i bajoneta.  Nacisti su se naslađivali time da prvo ubijaju decu uživajući u kricima očajnih roditelja i vrištanju dece, dece koja verovatno nisu shvatala šta se događa dok su patila na užasnoj hladnoći. 
Očevici svedoče da su se odraslija deca držala mirno.  Fašističko zlo je uništilo novosadski podmladak. 


Kralj – poslednja misao

Na dunavskoj klanici je nekoliko redova (kao po dogovoru) zajedno pošlo hrabro prema dasci smrti kličući: „Živeo Kralj Petar – Živela Jugoslavija!“


Poslednji trenuci na Dunavu

Olga Pavlas je umolila žandara da je pomeri napred kraj supruga.  Nervi velikana Pavlasa više nisu mogli da podnesu jauk, pucnje i neizvesnost.  Hladnoća i istrebljivanje grada kome je svoj život stavio u službu učinili su svoje.  Zatražio je od dželata da ga preko reda sprovedu na obalu.  Trojica žandara su ga sproveli sa suprugom u prednji red.  Pred egzekuciju je rekao dželatima: „Kažite mi ime samo jednog Mađara koga su Srbi ubili, pa ubijte onda i mene i sve ostale“.  Nije dobio odgovor.
Dok su ih vodili prema dasci smrti Pavlas je povikao: „Ubijajte, ali znajte da će se roditi nova, snažna Jugoslavija!“  To je poslednji patriotski govor novosadskog vizionara. 
Na putu do rupe Olga je stiskala Ignjatovu ruku i plakala, a on ju je hrabrio.  Držeći se za ruke skočili su u vodu pre nego što su fašisti zapucali.  U ledenom Dunavu su ih usmrtili kuršumi.  Reka je odnela dvoje velikana koji spadaju u red najvećih u nacionalnoj istoriji. 
Iza Olge, Vere i Zuze Henig stajali su Bela i Piroška Zemanek sa decom.  Šestomesečna Marta je neprestano plakala.  Očajna Piroška je pokušavala da je umiri i stalno ju je ljuljala da plač ne bi uznemirio pomahnitale fašističke zveri.  Dete nije prestajalo da plače ne mogavši da se zagreje na januarskom mrazu.  Red ispred Zemanekovih se skraćivao.  Sve jasnije je Piroška nazirala ulaz na kupalište.  Sada je znala da se ljudi koje odvode iza kabina više ne vraćaju!  Gledala je ulaz koji vodi u smrt...  hladnoća, vetar, neizvesnost, pucnji i detinji plač nervno su iscrpli Pirošku.  Predugo je već gledala smrti u oči.  Van sebe je namah pojurila da okonča svoju mizeriju.  Za njom je pošao Bela.  Stariji ljudi koje je Piroška zaobilazila, začudo još dovoljno prisebni, otrgli su joj iz ruku bebu i zadržali sina Roberta koji je išao uz majku.  Bela je u stopu pratio suprugu koju je zahvatila histerija od strahote ubijanja koju, poput doktora Pavlasa, više nije mogla da izdrži.  Fašisti se nisu protivili takvom „remećenju reda“.  Štaviše, uživali su u mučenju napaćenog naroda.  Bračni par Zemanek su uveli na skakaonicu u Dunav. 
Šestomesečnu Martu su iz ruke u ruku dodali babi i dedi da bude što dalje od ulaza na Štrand.


Završetak krvave racije

Krvavi novosadski petak, 23. januar 1942.  Koji mesec pre toga su neki Novosađani poslednji put slavili Hanuku, praznik svetlosti.  Drugi su tog januara i decembra obeležili poslednji Božić.  Zemanekovi i Pavlasovi su ubijeni među poslednjim žrtvama.  Dok su se ledene čeljusti Dunava spremale da progutaju hladnokrvno ubijene Zemanekove, crna limuzina se približavala kupalištu. 
Dvadesetak minuta pred kraj „racije“ vojna patrola je ubila je na obali muškarca i dve žene čije su leševe pustili u reku.
Limuzina se zaustavila pred Štrandom.  Dva oficira su žurno prišla Martonu Zeldiju pored rupe u Dunavu.  Naišao je žandar na konju, okupio žandare na Štrandu i predao im pismenu naredbu.  Sunce se bližilo zalasku.  Dolazio je sumrak, početak (na hebrejskom) „Šabata“, dan odmora, najtužniji u novosadskoj novijoj istoriji.  Oficiri su doneli naređenje iz Budimpešte da se „racija“ obustavi.  Kada se vest o tome munjevito pronela među smrznutim osuđenicima, nastupio je haos.  Deset redova ispred porodice Henig i svi redovi iza njih su se za čas raspali.  Po rečima doktora Deaka, preživeli su u neverici sumanuto trčali naokolo, nepovezano vikali i govorili, do malopre strogo kontrolisana kolona se raspala...  Andreja Deak se probio do čela kolone da vidi sudbinu drugarice njegove kćeri i parova koji su stajali ispred njih pre nego što je odveo Ižakove na stranu.  Svi su poubijani. 
Rozenštajnovi, Kasovici i porodica Henig zatekli su se pred ulazom iz koga se izlazilo na dasku smrti.  Da žandar nije zadržao Deakove i Ižakove na začelju kolone oni ne bi ostali u životu.  Čudom je na dunavskom gubilištu preživela i porodica Rajter, tročlana porodica Matijević, trgovac Milan Popov sa suprugom, Joška Gros, Terezija Miler, majka Petra Viga (Gizela)... 
Preživeli na Štrandu biće povedeni do Sokolskog doma, zdanja koje je marljivo gradio upravo ubijeni Ignjat Pavlas.  U času prestajanja pokolja stizala je grupa od osamdesetak ljudi u kojoj su sprovodili porodice Štajner, Kalman, Gal, Grin...  Pre nego što su prešli kolovoz pored Štranda, na raskrsnici su prošla dva kamiona krcata leševima prijatelja i poznanika.  Privođeni su shvatili šta im se sprema na Štrandu.  Prolomio se jauk i lelek.  Vojnici su kundacima udarali i gurali ljude da ne poremete stroj u koji su ih sabili.  Na 150 metara od ulaza u Štrand kolona je zaustavljena pošto su prema njoj terali one koji su do maločas stajali postrojeni pred kabinama.  Sprovođenima je naređeno da se pridruže tim ljudima i krenu ka Sokolskom domu.


Surovo ubistvo novosadske devojčice

Grupa vojnika privela je preko puta kameničkog pristaništa tročlanu porodicu na samom kraju lova na Srbe i Jevreje.  Plotun je pokosio čoveka i ženu.  Devojčica, koja po rečima svedoka nije bila starija od devet godina, pala je u sneg od straha pošto su je hici promašili.  Vojnici su bacili odrasle u vodu.  Dete niko nije dirao iz ko zna kog razloga.  Možda im je bilo mrsko da je guraju pod led.  Postrojili su se u kolonu i jedan po jedan krenuli sa gubilišta.  Videvši da odlaze, dete je ustalo i počelo da beži preko leda.  Jedan fašista je to primetio, pritrčao i zgrabio devojčicu za ruku. 
„Nemoj mene, čiko, nemoj mene čiko!“ vriskalo je i otimalo se dete dok ga je mađarski vojnik vukao prema rupi.  Ispalio je hitac iz puške, zgrabio dečji leš i bacio ga pod led.  Pohitao je da sustigne saučesnike u zločinu.   





Krvav put do Sokolskog doma

Preko hiljadu ljudi se zateklo na Štrandu u 15.15 časova.  Zeldi je naredio da se „zarobljenici“ vode u Sokolski dom na ponovno legitimisanje.  Naređeno je da ubiju svakog ko razgovara, osvrće se ili zastajkuje.  Neke „zarobljenike“ su natovarili u kamion pun krvi i mozga i vratili u dom oko pola pet.  Drugi su pošli pešice, izmučeni, prozebli, jedva se krećući kroz dubok sneg.  Žandari su batinama pokušavali da nateraju ojađen narod da hoda brže.  Starci, bolesnici i deca su umnogome usporavali hod.  Penzionisani kantor Leopold Ižak i njegova supruga su se jedva vukli od hladnoće i iscrpljenosti.  Jedan žandar je posebno uživao da mrcvari baš njih dvoje. 
„Smrdljivi čivute, požuri se!“ viknuo je na iznemoglog čoveka koga je supruga vukla poslednim snagama. 
„Ne mogu“ hroptao je Ižak jedva čujno, što je besavesnog ubicu još jače izluđivalo. 
„Šta ne možeš?!“ 
„Ne mogu, ubijte me, ali ne mogu...“ ječao je tiho starac. 
Kroz ledeni vazduh prolomio se urlik: „Majku ti čivutsku!  Bezobrazan si!?  E, čekaj, ja ću ti odmah pomoći.  Hoćeš li smesta da ideš napred ili ne?!“ 
Stari Leopold više nije mogao da se pokrene. 
„Ne mogu“ jedva je izustio i seo na sneg kraj Pušićeve filijale u ulici Kraljevića Đorđa.  Besni antisemita je istog trenutka podigao pušku i ispalio metak.  Vrisak slepe Gizele prolomio se ledenim vazduhom.  Sela je kraj Leopolda i instinktivno ga obgrlila da ga zaštiti svojim telom.  Preciznim drugim hicem žandar je ustrelio slepu ženu.  „Ostali su tih dvoje starih u snegu mrtvi i zagrljeni“ seća se doktor Deak.  Vazduhom su se zaorile salve žandarskih psovki!  Bračni par Ižak je kasnije sahranjen na jevrejskom groblju.  Tu su sahranjeni i Rozenbergovi i student Petar Vig.  Druge žrtve su bačene pod led.   
Na putu do Sokolskog doma nailazile su grupe građana koje su ubice vodile na Štrand.  Priključeni su koloni.  Mađarski vojnik se obratio jednom Novosađaninu rečima: „Hvalite Boga što je streljanje odloženo, jer da to nije učinjeno i vi biste svi bili streljani“. 
Neki zastavnik je prišao jednom preživelom i čestitao mu rekavši da su rođeni pod sretnom zvezdom.  Da su samo dva minuta ranije došli na red i oni bi „plivali Dunavom“.  Zadigao je ciradu kamiona koji je išao na Štrand da pokaže preživelima unakažene leševe njihovih sugrađana.     
Drugi talas „češljača terena“ - patrola vojnika i policajaca – stigla je u Miletićevu 63 i zatekla služavke sa dvoje dece.  Fašisti su ih ubacili u prvi autobus sa Novosađanima koji su preživeli jutarnji pokolj i koje su sprovodili u Sokolski dom na „legitmisanje“.     
   Na Trifkovićevom trgu se do 16 časova nakupila masa leševa.  Neki su dovezeni iz drugih delova grada i iz kasarne „Kralja Petra Prvog“.  Na uglu trga i Miletićeve, uz kuću Satlerovih, Hortijevi vojnici i žandari su naslagali oko metar ipo ubijenih žrtava.  U trenutku kada su dovodili nove osuđenike na smrt, jedan policajac je jurio ka njima vičući izdaleka: „Ne dirajte više narod!“ i spasao nekolicinu ljudi koje samo što nisu streljali.  Poterali su ih u Sokolski dom. 




U „Domu Levente“

   U hladnu salu Sokolskog doma ugurano je oko tri hiljade promrzlih duša.  Mnogi su pohrlili ka toaletu, ali su žandari zaprečili izlaz.  Deca i stariji nisu mogli da se uzdrže i salu je ispunio užasan zadah iz odela.  Dežurni žandarmerijski oficir se razjario i počeo da tuče koga stigne zbog „provokatorskog narušavanja osnovnih higijenskih propisa“.  Onda se dosetio nove okrutnosti i naredio: „Čučni!“ 
Andreja Deak, obučen u pletenu majicu i topao zimski kaput, hteo je da se skine i obmota pomodrelu ženu i kćerku.  Da bi to učinio morao je da ustane.  „Junački“ žandar je na to „remećenje reda“ počeo besomučno da udara doktora po glavi urličući: „Šta radite, bezobrazniče?!!!“ 
Pored sećanja na to koliko je strahovito tučen, doktor Deak se seća i „razloga“:
„’Skidam majicu da predam svojoj kćeri’
„Ko vam je to dozvolio?“
„Nisam tražio dozvolu jer ste nam zabranili da govorimo, a moje je pravo da se brinem za svoje dete“.
„Tako?  Prava?!  Od kuda ima još i Jevrejin pravo?  Ha!  Evo vam pravo da ga dobro naučite...’“ 
Na svojoj koži je Jevrejin iskusio po ko zna koji put pravo i pravdu Hortijeve države i njenih organa. 
Čuvari „uhapšenih“ su besneli što su pešice morali da se vrate sa Dunava.  Mislili su da će na reci završiti „posao“, a ne da će još ko zna koliko morati da čuvaju „ove svinje“.  Iako im je zabranjeno da nastave streljanja, žandari su bili ovlašćeni da održavaju „mađarsku disciplinu“, pa su građani ostali u čučećem položaju duže od tri sata.
   Jovan Pavkov je video kako fašisti tovare žrtve u Kosovskoj ulici na „laskale“ i nose ih da ih bace pod led.  Topli leševi „drmali su se kao pihtije“. 
   

„Kako vi drsko govorite sa organima vlasti!“

   Posle mučenja u sali ljudi su morali da ustanu i stanu u hodnik u red po četvoro.  „Privedeni“, kako su ih nazivali, osetili su najzad toplotu u dobro osvetljenom i zagrejanom hodniku.  Za dva dugačka stola u dnu prostorije sedeli su članovi famoznog „legitimacionog odbora“.  Detektiv je mrzovoljno zatražio legitimaciju doktora Deaka.  To je namučenom čoveku prevršilo svaku meru.  Nakon Ignjata Pavlasa i Piroške Zemanek, nervi još jednog novosadskog velikana su popustili.  Više nije mogao da se kontroliše: „’Nemam ništa i neka bude već kraj ovoj komediji!“
„Kako vi drsko govorite sa organima vlasti!?“
„Svejedno mi je.  Danas su organi vlasti spalili moja dokumenta, jer mi nisu više bila potrebna.  Nisam kriv što sam danas ostao živ, već izgleda, vama je to krivo“.
„To svaki može da kaže“.
„Pa izvolte, streljajte i mene i moju porodicu.  Tu smo, ali nimalo nisam raspoložen da se sa mnom šegačite’“. 
Na te reči, seća se Deak, „detektiv skoči, pogleda me besno i riknu: „Ako ne budete pristojni, ja ću vas omekšati tako da me nikada nećete zaboraviti, vi bezobrazni čivute!“
„Neću se čuditi, niti će me više išta boleti...“
Policajac prestade da urla i smirenim tonom ga upita kako se zove, ko je sa njim, gde stanuje, a posebno se zanimao da li je izbeglica iz Mađarske.  Doktor je na svako pitanje odgovorio, na šta je detektiv ponovo zatražio dokumenta.  Dobio je odgovor da dokumenata nema.  Konačno se oglasio član „odbora“ Gaus.  Poznavao je Deakove.  Jedno vreme je radio kao trgovački pomoćnik nedaleko od njihove kuće.  Rekao je da poznaje porodicu i naredio njenim članovima da odu u pozorišnu salu na desnoj strani hola.  Detekiv je zapretio: „Pa neka idu, ali taj bezobraznik neće izbeći svoju sudbinu.  Imaću ga u vidu!  Vašljivi čivut, boljševik!“
U toplu Pozorišnu salu ušlo je mnogo ljudi.  Posedali su na stolice, stepenište i pod.  Doktor Deak se seća mešanja žamora, uzdaha, škripe stolica, kijanja i kašljanja.  Neki su odnekud izvukli hranu i mljackali.  Drugi su grejali noge na radijatoru, treći iscrpljeni legli na pod i zaspali.  Žena u uglu sale je uspavljivala dete.  Pored nje se Jevrejin „zaneto molio Bogu“; jedna žena je pažljivo češljala kosu, a žena kraj nje sušila krpe u koje je uvila noge kada je išla po snegu.  Neki su nervozno koračali.  Nekolicina je ukočeno buljila u jednu tačku, „a sredovečan čovek s velikom bradom sam je sebi držao govor i mahao rukama“.  Optimisti su tvrdili da je „velika racija“ običan strašan nesporazum i naivno podsećali da „Horti, vlada, vojska, pa čak i žandari vole Jevreje“, dok su pesimisti naglašavali da najgore tek dolazi.  Prema podacima komisije koja je utvrđivala zločine  okupatora „tu se toga dana steklo oko 3000 ljudi“. 
   Oko 22 časa iznenada se uključilo jako svetlo na balkonu.  Svi su uplašeno pogledali gore.  Pojavilo se nekoliko vojnih, žandarmerijskih i policijskih oficira u pratnji nekolicine civila.  Jedan glas je pozvao na tišinu i održao govor na mađarskom.  Suština govora je sledeća:
„Građani!  Vi koji ste ovde, vi ste svi legitimisani.  Komisija za legitimisanje i proveru građana temeljno je pretresla vaše slučajeve i utvrdila da su svi okupljeni u sali pošteni građani i da se niste suprotstavljali mađarskim vojnim vlastima.  Oni koji su digli ruku na nas, ti su platili životom.  Utvrđeno je i da su svi oni kojima nije dozvoljeno da uđu u salu neprijatelji države i stoga zaslužuju tešku kaznu.  To treba da vam služi kao dokaz da je moćna mađarska država pravedna i da niko ne može da joj nekažnjeno nanosi štetu.  Zato smo rešili da vas sve pustimo kući.  Međutim, zadržali smo vas ovde tako dugo zato što se jedan izvestan broj ljudi suprotstavio mađarskim vlastima, pa su isti osetili na svojim leđima pravedni mač mađarske pravde.  Pošto su imenovani iskusili kaznu za svoje suprotstavljanje, sada možemo da vas pustimo kući, s tim da i dalje budete lojalni prema ovdašnjim vlastima.  Sada svi možete da slobodno idete kući“. 
Nisu svi iz Sokolskog doma otišli kući.  Deo „ zarobljenika”, oko 300 ljudi, odveden je u zloglasnu „Armiju“.  Odatle su verovatno razaslati u zatvore u takozvanoj „gornjoj Mađarskoj“. 
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
To su najvažniji detalji petog poglavlja u knjizi.  Neka uvek traje sećanje na žrtve fašističke "racije" u Novom Sadu.
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
mob
Apple iPhone SE 2020
Sjajno!  Smile

Drago mi je sto je objavljena jedna ovakva knjiga.
Imam utisak da je poznavanje sopstvene istorije u Srbiji na veoma niskom nivou.
Da, ucili smo o ofanzivama, o desantu na Drvar, o Titovom psu, par sturih recenica o Jasenovcu i Kragujevcu, ali ovakvi stravicni zlocini su ostali van fokusa onih koji su sastavljali udzbenike, oblikovali nas obrazovni program ili uredjivali feljtone u dnevnim i nedeljnim novinama.
Da nije tako, mozda danas ne bismo imali ove uzase pokrete koji velicaju nacizam i fasizam i bacaju ljagu kako na zrtve jevrejskog i romskog naroda, tako i svog sopstvenog.

Mozda je ovo bio off.. ali...
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


Dolphins are gay Sharks!!!

Zodijak Sagittarius
Pol Muškarac
Poruke 11811
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
mob
Nokia E50
Bravo Sasa kralju... Smile Smile Smile
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil WWW GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Krajnje beznadezan


Nemam ništa, al' za Srpsku dajem sve!

Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 10242
Zastava Pale - Republika Srpska
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
mob
Samsung S7220
Stvarno, kako ne pozdraviti njegov trud.  Smile
IP sačuvana
social share


Svi kalendari drevnog naroda Maja završavaju se za dvije i po godine, kao da svijeta posle toga neće ni biti...
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4 ... 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.105 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.