Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Napomena: Govor mržnje, uvrede i svako drugo ponašanje za koje moderatori budu smatrali da narušava ugled i red na forumu - biće sankcionisano.
Idi dole
Stranice:
2 3 ... 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Racija - Zaboravljen genocid !!!  (Pročitano 195683 puta)
26. Sep 2007, 22:28:17
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
Pre nekoliko godina postavio sam članak pod naslovom "Genocidna novosadska racija".  Ovaj forum je prvo mesto na kojem sam postavio tu temu.  U proteklom periodu članak je prerastao u knjigu koja izlazi za Sajam knjiga u Beogradu (koji počinje 21. oktobra).  Knjiga će se prodavati na štandu "Metafizike" u hali 1.

Budući da se nekadašnji članak (danas uvod u knjigu) odnosio na Novi Sad (koincidentno grad u kojem smo se nedavno družili), to ću u ovoj temi citirati poglavlje vezano za taj grad.  Verujem da će tako svi zainteresovani naučiti nešto više iz istorije tog grada.

Želim da napomenem da su se slični događaji odigrali u nekoliko mesta Šajkaške i Bečeju. 
« Poslednja izmena: 14. Sep 2008, 16:11:50 od niko79 »
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
POGLAVLJE V

„RACIJA” U NOVOM SADU
   
   Uvid u prezimena brojnih srpskih žrtava u Šajkaškoj izdefinisao je još jedan aspekat smišljenog genocida.  Mnoge žrtve su potomci starih porodica naseljenih pod privilegijama Bečkog dvora sa obavezom da štite državne granice od Turaka.  Autonomija Šajkaške i direktna potčinjenost Beču oduvek su „trn u oku” ugarskim vlastima svih epoha.  Ništa manji „trn u oku” je nekadašnje „Racko selo” koje su okupatori smatrali za centar komunista. 
U jesen i zimu 1941. preduzete su brojne aktivnosti fašističkih organa na hapšenju i vešanju protivnika režima.  Iako se Novi Sad nalazio pod čvrstom kontrolom Hortijevog fašizma, „racija” u Šajkaškoj je za umove pomračene mržnjom predstavljala uvertiru u masovna ubistva koja su planski sprovedena u gradskim sredinama.  Detektivski izveštaj 17. januara 1942. o zverstvima u Šajkaškoj nije naveo vladu da razmišlja o razmerama zločina.  To što na kraju izveštaja piše da u šajkaškim selima „gospodare užas i strah, a i samo mađarsko stanovništvo strepi od daljih događaja i mogućih posledica”, nije sprečilo najviše mađarske vlasti da užas i strah prošire na gradove.  Naprotiv, Srbi su optuženi da „konci zavere u Žablju vode u Novi Sad“. 
Vojni sudija Jožef Baboš (u saradnji sa Žilinskim) skrenuo je pažnju šefu generalštaba na zverstva u Šajkaškoj.  Sombathelji je pozvao Cajdnera na raport.  Isti raport je Cajdner predao predsedniku vlade i ministrima vojske i unutrašnjih poslova.  Izveštaj o stotinama ubijenih „četnika” i gotovo nikakvim gubicima u redovima vojske i žandarmerije jasno je ukazivao da borbe faktički ne postoje i da pravih partizanskih jedinica u Bačkoj uopšte nema.  Mađarska vlada je prećutno dopustila da se genocid nastavi još brutalnije.  Zloglasna „racija” u Novom Sadu ne ostavlja prostor za sumnje u genocidne namere i ciljeve mađarske vlade. 


Sudbonosni 12. januar

Sednica u Budimpešti je ključan dokaz o umešanosti mađarskih organa vlasti u postupak  „šajkaško-novosadske racije”.  Nakon januarske „akcije” vlada je nastojala da svali krivicu na novosadske gradske vlasti, ali sednica na kojoj je doneta odluka o proširenju „racije” - i to u jeku pogroma u Šajkaškoj - dokazuje da su najviši organi saveznice Adolfa Hitlera „do guše” umešani u obračun sa civilnim stanovništvom.  Pomenuta sednica održana je posle posete visokog zvaničnika trećeg rajha Budimpešti.
U periodu od 6. do 10. januara 1942. u Budimpešti boravi Hitlerov ministar spoljnih poslova Joakim fon Ribentrop sa ciljem da izvrši pritisak na Hortija da pošalje što veći broj vojnika na istočni front.  Horti pokušava da ubedi Ribentropa da Mađarska doživljava velike probleme u održavanju reda u „južnim krajevima”, gde je navodno izbio narodni ustanak u organizaciji Jevreja i Srba podbunjenih od partizana u Banatu.  Cilj mađarskog režima: prikazati lažno stanje da je nemačka policija u Banatu navodno neučinkovita protiv sve šireg otpora stanovništva, usled čega partizani prelaze u Bačku i podbunjuju Novi Sad i Šajkašku, pa je rešenje da mađarska vojska okupira i Banat!  Šajkaški partizanski odred je tih dana predstavljan u mađarskim izveštajima kao šačica
4-5 partizana iz Banata, koji podbunjuju i organizuju komuniste u Šajkaškoj.  Činjenica da se koristio tim argumentima dokaz je više da je Horti bio odlično obavešten o pokoljima u Šajkaškoj.  Nemačka strana se nije zadovoljila odgovorom svoje saveznice, ali je iskoristila namere mađarske vlade u južnoj Bačkoj za svoj cilj – istrebljenje Jevreja!
   Nacističke saveznice – NDH i Slovačka - često su se tužile svom vođi na tolerantan stav Mađarske prema Jevrejima.  Jevreji u matičnoj Mađarskoj su pošteđeni genocida.  Ograničenja u životu i radu nisu predviđala fizičko istrebljenje mađarskog jevrejstva, pa je jevrejska zajednica ostala uglavnom netaknuta do deportacija 1944.  Hitler je budno pratio poteze mađarskog saveznika.  U svim segmentima mađarske vojske i parlamenta službovali su mu verni saveznici i izveštači.  Viši krugovi mađarske armije bili su apsolutno antisemitistički nastrojeni.  Vođa rajha je potpuno vladao situacijom, što je značajno i za pitanje „racije”.  Takođe se koristio još jednom mađarskom bolećivošću - aspiraciji prema Banatu - da ucenjuje Mikloša Hortija. 
   Na savetovanju 12. januara većali su ministri unutrašnjih poslova Ferenc Keresteš-Fišer, narodne odbrane Karolj Barta i šef generalštaba Ferenc Sombathelji.  Razmatrali su Cajdnerov izveštaj o Šajkaškoj u kojem tvrdi da su se razbijeni partizani i sumnjivi elementi iz tog područja uvukli u Novi Sad.  Doneta je jednoglasna odluka da se „češljanje terena” proširi na Srbobran, Turiju, Nadalj, Bačko Gradište, Kisač i Novi Sad.  Veliki župan Novog Sada, doktor Peter Fernbah, uputio je 13. januara memorandum predsedniku vlade i ministru unutrašnjih poslova.  Zahteva da se suzbiju „subverzivni elementi” koji navodno imaju veze sa Šajkaškom i koje je potrebno obuhvatiti opštom racijom!  Pošto je šef vlade odobrio „proširenje racije”, šef generalštaba 15. januara izdaje naređenje broj 4089 za sprovođenje  „racije” u gradovima.  Naređenje ne sadrži genocidne formulacije, čak preporučuje da se ne dogode „velike nepravde, bezrazložna svirepost i krvoproliće”.  Na mestu vodećeg komandanta „racije” u Novom Sadu postavljen je niko drugi do Ferenc Feketehalmi Cajdner! 
Odluka o „raciji“ predstavlja presedan.  Političke odluke protiv otpora režimu sprovodile su se pomoću državnih organa - žandarmerije i policije.  Stavljanje tih izvršnih organa pod vojnu komandu predviđeno je samo u slučaju vanrednog stanja.  Hortijev šef je bio svestan Hortijeve nade da „racijom” spreči odlazak vojnika na istočni front i približi se teritorijalnom cilju – uključenju Banata u „Veliku Mađarsku”.  Učinkovitost mađarske vojske, policije i žandarmerije protiv navodnih ustanika trebalo je da dokaže vođi rajha da su Mađari u stanju da uspešno vladaju Banatom.  Odluka o „češljanju” novih teritorija za Hitlera je predstavljala šansu da jedan deo Evrope temeljno „očisti” od građana jevrejskog porekla.  Stoga je zatražio od saveznika da na delu u Novom Sadu pokaže izraženiji antisemitizam namesto dosadašnjeg mlakog odnosa prema Jevrejima.  Sam Horti nije bio imun na antisemitistička osećanja, što je značilo da će takozvana „novosadska racija” udariti nemilosrdno po novosadskim Jevrejima! 

Pripreme za genocid

Cajdner 18. januara sastavlja pismeno uputstvo broj 1402 o držanju vojske za vreme „racije” i naredbu broj 1300 o akciji čišćenja u većim gradovima i opštinama.  Za „pročešljavanje” novih teritorija obrazovan je Drugi oružani odred, koji će po završetku „racije” proširiti „akciju” na teritorije koje odredi Budimpešta.  Narednog dana Cajdner na sastanku sa vojnim rukovodiocima u Srbobranu poverava izvođenje pogroma pukovniku Jožefu Grašiju, komandantu 15. brigade u Somboru.  Graši istog dana odlazi u Novi Sad i kasno uveče organizuje raport vojnih komandanata.  Ujedno se konsultuje sa Đulom Zomborijem, policijskim višim inspektorom Jožefom Talijanom, komandantima žandarmerije i istražnih organa Gezom Batorijem i Lajošom Galom, žandarmerijskim potpukovnikom Ferencom Fotijem i krvnikom Jožefom Horkaiem.  Zatim se obratio četrdesetorici okupljenih komandanata i naglasio da namera mađarskih vlasti nije izvođenje „propisne racije”, već temeljno čišćenje grada na način koji je postignut u Šajkaškoj pod Deakovim rukovodstvom.  Na kraju susreta poverava Galu i Talijanu izradu tehničkog plana.  Za rukovodioce „racije” određen je komandant prvog bataljona 20. pešadijskog puka, potpukovnik Šandor Bučka, major Foti, pukovnik Laslo Deak, žandarmerijski kapetan Marton Zeldi i potpukovnik Peterdi. 
Tehnički detalji pripremljeni su do tančina do 20. januara.  Tada Graši izdaje pismenu zapovest vojsci o detaljima organizovanja „temeljnog čišćenja grada”: grad blokirati i sastaviti patrole za skupljanje i patrole za sprovođenje građana; formirati „legitimacioni odbor” na čelu sa industrijalcem Đulom Kramerom.  Bez odlaganja je formirano 150 žandarmerijskih i 90 policijskih patrola, svaka od po dva policajca ili žandara u pratnji dva-tri vojnika u svojstvu obezbeđenja.  Vođe patrole su zadužene da odrede koga treba uhapsiti.  Uhapšeni će uz kratku belešku o imenu i razlogu lišavanja slobode biti predati patrolama za skupljanje, koje će ih koncentrisati u sabirališta i predati patrolama za sprovođenje.  Patrole za sprovođenje vodiće „uhapšene” do „legitimacionog odbora”. 
Tragičnost i besmisao takozvane „novosadske racije“, koja ne predstavlja gušenje oružanog ustanka nego istrebljivanje građana, vidi se po vojnim snagama koje su prebačene u grad da se tokom tri zlokobna dana sruče na nenaoružano stanovništvo.  U svojstvu izvršitelja „racije“ u Novom Sadu učestvovali su pripadnici: mađarske kraljevske žandarmerijske škole; dve čete mađarskog kraljevskog XVI bataljona pograničnih lovaca u Novom Sadu; četa mađarskog kraljevskog biciklističkog bataljona u Novom Sadu; vod mađarske kraljevske rečne flotile u Novom Sadu; vod mađarske kraljevske izviđačke škole; četa mađarskog kraljevskog pionirskog bataljona iz Segedina; dve streljačke čete Prvog bataljona devetog pešadijskog puka; mitraljeska četa; dva kontratenkovska voda; telefonski vod; streljačka četa III bataljona sedmog pešadijskog puka; dva kontratenkovska voda Trećeg bataljona sedmog pešadijskog puka; Peti motorizovani vod; mađarski kraljevski Prvi bataljon 20. pešadijskog puka iz Kiškunhalaša. 
Sva žandarmerija je stavljena pod jedinstvenu komandu Geze Batorija, a najviši u komandnom lancu bio je žandarmerijski pukovnik, vitez Vilmoš Šelei, poreklom iz Segedina.  U žandarmerijskim jedinicama aktivno su radili pripadnici kontrašpijunaže i V/I žandarmerijskog islednog odseka.  Tim pripadnicima komandovao je čuveni krvnik i antisemita, žandarmerijski potpukovnik Jožef Horkai.   
Graši je smestio komandu u sedište „legitimacionog odbora”.  Policijski i žandarmerijski oficiri su zaduženi da kontrolišu pojedine grupe patrola.  Sve tehničke pripreme za napad na civilno stanovništvo su završene munjevitom brzinom.  U novosadskoj Vartolomejskoj noći život su izgubili mnogi ljudi čija imena možda nikada nećemo saznati, ali i istaknuti pojedinci.  Svaki događaj - ma kako tragičan i surov - iznedri svoje heroje.  „Racija” u Novom Sadu nije izuzetak...
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
21. januar - prvi dan „racije“

U šajkašim selima su lokalni fašisti inicijatori, učesnici i delimični izvršitelji organizovanog uništenja stanovništva.  Domaći Mađari i Nemci koji su sastavljali spiskove za likvidaciju većinom su bili siromašni ljudi, nadničari i kubikaši koji su dočekali svoj čas osvete.  U spiskove su unosili imena komšija i svih koji su im se bilo kada zamerili.  Tokom „racije” su mučili, silovali i ubijali, a na obali Tise su dželati uglavnom bili žandari-perjari i vojnici.  Glavna uloga novosadskih Mađara, prema najstarijim svedočanstvima, bila je potkazivanje, a takozvanog „legitimacionog odbora“ da donosi smrtne presude.  U zaplenjenim stanovima i kafanama, na pijankama sa vojnicima i žandarima neke kućne pomoćnice su preporučile komšije, poslodavce i stanare za „specijalan tretman“.  Domovi su pljačkani odmah po likvidaciji stanovnika.  Osim šovinizma, osnovni motivi mnogih potkazivača bili su zavist i pohlepa.  Nisu prezali od lažnih optužbi kojima su sugrađane slali u sigurnu smrt.  U redovima „malih“ dželata su domari postavljeni od okupatorske vlasti, susedi i poznanici u delovima grada sa mešovitim stanovništvom i pojedinci u štabovima vojnih i žandarmerijskih odreda. 
U tri sata posle ponoći oglašena je uzbuna u vojnom garnizonu i žandarmerijskoj stanici.  U pet časova je Lajoš Gal predao oficirima u žandarmeriji i komandantima grupa patrola popis novosadskih ulica i pismena uputstva o dužnosti patrola.  Jožef Talijan je ista upoustva predao oficirima u policiji i komandantima grupa policijskih patrola.  Crveni plakati „Objava“ na srpskom i mađarskom su oblepljeni po gradu.  U 19 tačaka su podrobno definisane zabrane, pre svega kretanje na ulici i posete, saobraćaj, slušanje radija, oglašavanje crkvenih zvona, rad bogomolja i svi oblici društvenog života.  Posebno zanimljiva 15. tačka glasi: „Prozori preko celog dana moraju biti zavoreni i prekriveni zavesama“.  Naloženo je da ulazna vrata zgrada preko dana i noći budu obavezno zaključana.  Pored „Objave“ je izlepljena „Naredba“ da se mora prijaviti svaka strana osoba i oružje.  Podužu „Objavu“ su građani lako kršili zato što im nije ostavljeno vreme da je pročitaju.  Plakate su mogli da vide samo oni koji su tog jutra pošli po namirnice.  Drugog dana je zabranjen i odlazak po namirnice. 
Mašinerija istrebljivanja se pokrenula u šest časova.  Vozom su pristigla pojačanja za pokolj: jedinice 20/I i 20/2 bataljona.  Prva dva dana „pretreseni“ su južni i severni deo grada.  Centar je ostavljen za treći dan.  Između sedam i osam sati patrole su se razmilele da započnu pretres i legitimisanje.  Svakom odredu je povereno nekoliko ulica, a oni su odabrali kuće za sedišta štabova iz kojih su najcelishodnije mogli da izvedu pretrese i sabiranje onih koje će voditi pred „legitimacioni odbor“, ili na gubilište.  Policijski savetnik za kontrolu stranaca, Jožef Kenjeki, naložio je da se pohapse putnici koji su prispeli u grad.  Sa železničke stanice ih je odvodio u Sokolski dom na legitimisanje.  Nepoznat je tačan broj putnika-namernika koji su izgubili život, što podvlači žalosnu činjenicu da tačan broj i identitet žrtava „racije“ u Novom Sadu možda nikada neće biti utvrđen.
Hvatani su slučajni prolaznici na ulici i građani sa oboda grada i dopremani u „Dom Levente“ pred „legitimacioni odbor“.  Na ispitivanje su terani pešice ili u kamionima.  Deca na putu za školu su vraćena kućama.  Radio je neprekidno upozoravao građane da spuste roletne i ne izlaze iz kuća.  Uhapšeni građani su morali da ponesu radio aparate, kožu, mast, brašno, sapun, šećer, bunde, odeću.  Patrole su upadale u stanove i kuće i naterivale porodice da što brže izađu.  Nisu dopuštale ukućanima da se obuku, izbacivali su ih kako su ih zatekli.  Živa se tih dana spuštala na oko minus 30. 
  Na ulazu u svečanu salu „stražarili“ su žandari sa puškama.  Pred zgradom su fotografi zadovoljno slikali priveden narod.  Sve vredne stvari su Novosađani morali da ostave na sto iza ulaza u Sokolski dom.  Uloga „legitimacionog odbora“ sastojala se u tome da proveri dokumenta o identitetu privedenih i uporedi ih sa prijavnim knjigama.  Ugovorenim znacima i rečima su članovi odbora davali znak vojsci i žandarmeriji koju privedenu osoba treba likvidirati.  Podizanje palca značilo je smrtnu presudu i ti građani su odmah odvajani u malu dvoranu lutkarskog pozorišta.  U maloj dvorani je Jožef Heđi zapisao njihova imena u poseban spisak.  Osuđeni na smrt su morali da sede nepomično pod stražom osam naoružanih vojnika rečne mornarice.  Građane koje su članovi „legitimacionog odbora“ okarakterisali kao „poznajem ga, dobar je čovek“, vraćeni su u svečanu salu ili pušteni kući. 
U toplom „Domu Levente“ sedeli su članovi „legitimacionog odbora“, zloglasni šef žandarmerijskog islednog odseka Horkai i predstavnici zanatlija, industrijalaca, trgovaca i inteligencije: Đula Kramer, doktor Elemer Koranji, Lajoš Horvat, Ferenc Svraka, doktor Ferenc Sultes, advokat doktor Karolj Vagner, advokat doktor Peter Vagner, javni beležnik doktor Tibor Leh, Antal Nađ, novinar Šandor Toman, urednik lista „Nep“ Šandor Radnai-Radičevic, Đeze Nađ, trgovac Đerđ Feher, trgovac Ištvan Haič, trgovac Viktor Đeze Gaus, trgovac Jožef Blažek, mesar Robert Martin,
inženjer-industrijalac Kalman Seke, N. Šnajder, Janoš Abraham, trgovac Erne Pašt, doktor Rihard Derner, trgovac Pavle Perepatić, Jaša Filipan, trgovac drvima Pandurović i advokat doktor Ljudevit Keks.  U grupi odabranih za presude na život i smrt posebno upada u oči doktor Tibor Leh, diplomac francuske Sorbone, negdašnji student prava.  Pre rata je u kancelariji u ulici Kralja Petra sređivao pasoše mladim hitlerovcima za put u treći rajh na obuku u ideologiji i praksi nacizma.  „Hitler gradi Evropu u korist nas svih“ bila je ideološka polaznica doktora Leha, koji je na mesto velikog javnog beležnika došao za vreme Hortijeve strahovlade.  Kasnije je emigrirao u Miškolc, a sedamdesetih godina prošlog veka u Budimpeštu.  Sudska presuda za zločine koje je počinio nije ga stigla, kao ni mnoge druge koji su okrvavili ruke u „raciji“. 
Tog sumornog zimskog jutra oglasilo se oštro zvono na vratima u Futoškoj ulici broj 7.  Domar je došao da objavi Deakovima da odmah spuste roletne na prozorima i ostanu u kući zato što je izlazak na ulicu do daljeg naređenja zabranjen – racija je! Stanovništvo je saterano u kuće.  U okviru tri dela na koje su fašisti podelili grad postojalo je osam operativnih sektora.

Tragedija Hirtovih

Čudovišnost nacističkog zločina pokazuje obrise u sudbini porodice Hirt iz Futoške ulice broj 1.  Činjenica da je Jene Hirt bio vlasnik gostionice ukazuje na verovatan motiv masakra nad Hirtovima već prvog dana.  Najmlađi ubijeni član porodice Hirt je 15-godišnja Alisa.  Jedini svedok užasa koji nije razumeo je beba Alisine sestre.  Iz istorijskih izvora nije mogućno ustanoviti bebin pol, već samo to da je rođena 1941. i ubijena 1944. u Aušvicu.  Kako je beba Hermine Hirt preživela prvi dan novosadskog pokolja - mimikrijski nazvanog „racija“ – to je misterija.  Nema odgovora ni na pitanje koji je dobrotvor uzeo pod staranje bebu pre nego što je postala žrtva „poslednjeg rešenja“.

Poklonici rajha ubili Rajhove

U popodnevnim časovima vojna patrola je ušla u kuću broj 18 u ulici Dositeja Obradovića.  U kući je stanovala porodica Rajh: trgovac Mano, dve kćeri, supruga Margita i dvomesečni sin.  Porodicu su postrojili u predsoblje da izvrše premetačinu.  Pošto su pronašli novac i stvari koje su im zapale za oko, u predsoblju su otvorili vatru na zbunjene Rajhove.  Metak se Mani zario u uho i tada je izgubio svest.  Kada je došao svesti čekao ga je najstrašniji prizor u životu - supruga i deca u lokvama krvi!  Ošamućen od užasa i prostrelne rane, po hladnoći se zaputio u policijsku kapetaniju u koju je stigao u 18 časova.  Dežurnom podoficiru Maćašu Urašu je objasnio gde stanuje i prijavio da su vojnici prilikom pretresa ubili njegovu porodicu.  Zamenik oficira je sproveo ranjenog trgovca do dežurnog u centralnoj policiji.  Mano Rajh je morao da ponovi iskaz.  Komisija kapetanije je izašla na uviđaj i u predsoblju kuće pronašla pobijene članove porodice Rajh.
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
„Samo skupljaju ljude“

Prvog dana „pretresa“ vojska i žandarmerija su pokazale manje izražene otvorene genocidne namere.  Cajdner i Graši su u nekoliko navrata izašli na teren da osmotre delatnost istražnih patrola.  Nekim oficirima žandarmerije i komandantima grupa patrola Graši je oštro stavio do znanja da svrha njihovog rada „nije u tome da samo sakupljaju ljude“!  Nakon tih opomena Lajoš Gal je izdao naredbu mornaričkom kapetanu Palu Zergenjiu da na Dunavu pronađe pogodno mesto za nastavak zločina.  Kupalište „Štrand“ činilo se idealnim za masovnu egzekuciju i brisanje tragova zločina.  Kod Štranda se Zergenji sreo sa mornaričkim poručnikom Gustavom Korompaijem i preneo naređenje.  Korompaju je naređeno da pojača mornaričku stražu koja će streljati prve „zarobljenike“. 
U noći 21. januara vojnici i žandari su doterali na Štrand pedesetak muškaraca, žena i dece iz Sokolskog doma, koje su prilikom „legitimisanja“ izdvojili u malu dvoranu.  Rečna mornarička straža ih je ustrelila i bacila kroz otvore na zaleđenoj reci!  Obistinila se javna Grašijeva izjava da Srbi i Jevreji, „sav taj prljavi ološ treba da zaplovi Dunavom“.


Ubijeni u noći 21. januara

Prema izvorima, koji nisu dorečeni niti sasvim pouzdani, donekle je mogućno rekonstruisati identitet nekih žrtava surovo smaknutih u prvom danu „racije“.  Jasno se uočava da su prvog dana pokolja ubijene uglavnom osobe bez stalnog prebivališta, pojedinci koji nisu zavičajni u Novom Sadu i oni koji su meta pljačke.  Posebno upada u oči činjenica da su Jevreji većina žrtava izdvojenih za prvi talas streljanja.  Osim što se pouzdano može utvrditi o pogubljenju porodica Hirt i Rajh, postoje indicije o još nekim osobama koje su ubijene prvog dana sramne „racije“.   
Posle „legitimisanja“ u malu dvoranu odvojeni su Moric i Debora Lihtner iz ulice Miloša Obrenovića 34.  Verovatan razlog za ubistvo to dvoje ljudi je činjenica da je Moric Lihtner bio trgovački putnik.  Odvojeni su članovi porodice Šil iz Stražilovske ulice broj 3.  Motiv za ubijanje te porodice je verovatno činjenica da je reč o intelektualcima i to što je Oton bio agent prodaje.  Sličan motiv se nazire u odvajanju na stranu za streljanje starog trgovca Ede Šosbergera i trgovačkog agenta Aleksandra Rozenberga.  Rozenberg ima i dodatnu „krivicu“ da je rođen u Karpatskoj oblasti.  Konzervativne karpatske Jevreje su naročito mrzeli nemački nacisti. 
Razlog zašto se mlada majka Ilona Glik nije vratila kući je verovatno taj što je rođena u Subotici, ili su joj namenili ko zna kakvu sudbinu budući da je uz uz sebe imala samo kćerku Noemi!  Porodicu Goldštajn nije mimoišla zla kob prvog dana ubijanja.  Po čemu su bili „krivi“ Aleksandar-Duci, Ilonka i njihova deca ostaje da se nagađa.  Motiv za ubistvo četvoročlane porodice Ditrihštajn iz Sremske ulice se verovatno krije u želji za pljačkom, ili činjenici da je Oto rođen u Beogradu a Hedviga u Vukovaru (pri čemu su kao „strance“ mogli da ih okrive da su „sumnjivi“).     
Među žrtvama prvog dana „racije“ možda su nastradale i porodice Kacaf, Kabiljo, Kimelberg, Polaček, Poper, Rajh (Tibor, Jelica, Edita i Berta), Havaš, Hil, Hofman, Frajd i Kraus.  Pravu istinu o njima teško je utvrditi zbog neujednačenih podataka u postojećim izvorima.   
Prvog dana „racije“ fašisti su nemilosrdno uništili decu bez roditelja i onu koja su iz nekog sumanutog razloga „sumnjiva“.  Bilo kako bilo, među onima koje su bezdušno smakli prvog dana etničkog čišćenja verovatno su se nalazili i sledeći mališani: devetogodišnji Andor Štajn, šestogodišnji Benjamin Štajn, sedmogodišnja Noemi Glik, sedmogodišnji Goldštajn i njegov dvogodišnji brat Rudi i desetogodišnji Franja Grinvald.  Prvog dana nezapamćene „racije“ ubijena je i 13-godišnja Evica Vajnberger. 

Izmišljena pobuna

Predveče je domar Deakovih došao na poziv domaćina koji je sa drugog sprata sišao u podrum po drva pošto je u kući postalo prehladno.  Doktor Deak je video kroz kapiju vojnike koji teraju civile, a na hodniku i stepeništu zgrade sedeli su vojnici u punoj ratnoj opremi.  Dao je znak domaru da dođe do njih. 
Domar je pobednički opisao da se grad čisti od „nepoželjnih elemenata“.  Parafraza njegovih reči glasi: „Čiščenje grada je strogo, nema pardona!  Ima i mrtvih, mnogo!  Kamioni odvlače leševe ceo dan.  Situacija je ozbiljna.  Srbi i Jevreji su se pobunili i sada je na redu odmazda“.   
To je rekao „kao da je priznao nešto što nije smeo“ piše doktor Deak. 
Šest-sedam hiljada „sumnjivih“ je doterano prvog dana pred „legitimacioni odbor“ i druge odbore za ispitivanje.  Oko stotinu ljudi, kaže suvoparna statistika, zadržano je u pritvoru.  V/1 žandarmerijski isledni odsek uhapsio je 40-50 osoba pre „racije“.  Oko 23 časa su uhapšeni izvedeni iz „Armije“ i streljani na dunavskoj obali.  Autor nije pronašao podatke o identitetu tih žrtava.  Činjenica da postoje brojevi (nažalost bez imena) potvrđuje tezu da tačan broj žrtava možda nikada neće biti ustanovljen.  Sudbina nekoliko mladih ljudi koji su tamnovali u „Armiji“ ostala je nepoznata.  Dok o mnogim robijašima postoje zvanični podaci da su deportovani u mađarske zatvore, posle zatvaranja u „Armiju“ trag se gubi sledećim osobama: Julijani Baj, Ireni Bek, Otu Kinderlajnu, Gezi Konu, Emilu Morgenšternu, Julijani Cimer i Elzi Zelinger (Selinger).  Da li su i te osobe ubijene za vreme šovinističke, antisemitističke „racije“?
Ulice puste, tihe, prekrivene visokim snegom.  Sve što su saterani građani u kućama i stanovima mogli da čuju, ako nisu odvedeni, bila je tutnjava kamiona i poneki pucanj.  Povremeno je odjekivao ravnomeran bat vojničkih koraka.  Vojni stručnjak Andreja Deak protumačio je to kao kretanje specijalnih vojnih jedinica.  Grad je zamro 21. januara.  Doktor Deak piše da jedva ako je reč progovorio sa suprugom i kćerkom u hladnoj sobi, a ceo dan nisu jeli pritisnuti iščekivanjem i zebnjom. 
Pretres je krenuo od spoljnih ka unutrašnjim delovima grada, tačnije od delova okrenutih prema šajkaškim mestima.  Sa ulice se povremeno čulo zvrndanje nacističkih kamiona, poneki pucanj, zvižduk kao da prolaze lokomotive i zatim tišina.  Grobna, ledena, januarska tišina!
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
Drugi dan „racije“

   Kapetanija je poslala policajca Ferenca Rostu da čuva ubijenu porodicu Rajh.  Pred kućom se ubrzo zaustavio vojni teretni kamion u koji su potrpali Margitin, Mirin i Magdin leš i leš bebe Bernata.  Kamion se zaputio ka Dunavu. 
Policijska stanica je predala vojnoj patroli jedinog preživelog svedoka iz kuće Rajhovih.  Mana su doterali do obale Dunava.  Podnarednik patrole ga je ustrelio i bacio u ledenu reku.  Istrebljena je do poslednjeg porodica Rajh!

Zločin nad Ferencom i Rozenbergovima

   U pola devet ujutru, patrola sastavljena od dva žandara i dva vojnika pojavila se u ulici Martina Lutera (Zlatiborski trg).  U broju 12 su tražili Ferenca Nemeta, pomoćnika u radionici za hemijsko čišćenje i boje „Etilen“.  Poveli sa ga do kuće vlasnika radionice.  Cilj prepada bio je da opljačkaju vlasnikovu ušteđevinu. 

U kući Rozenbergovih zatekli su 40.000 penga u gotovini i nakit Ilone Rozenberg.  Patrola je po svoj prilici pokušala da učini Ferenca saučesnikom u  pljački, ili je mislila da zna gde su sakrivene druge dragocenosti...  ili je postao neželjeni svedok počinjenog zločina...  U nekim izvorima se postavlja pitanje zašto je ubijen?  Možda zato što je poreklom iz Bečeja u kojem su brojni omladinci bili antifašistički nastrojeni?  Ili je bio „loš Mađar“ zaposlen kod Jevreja...  O razlozima se može nagađati, no činjenica je da su žandari i vojnici sa više hitaca ustrelili Ferenca Nemeta, Aleksandra i Ilonu Rozenberg.  Ubice su zaključali stan i poneli ključ.
Popodne je na lice mesta stigla komisija, a nešto posle nje mrtvačka kola.  Leševi Rozenbergovih su odvezeni na jevrejsko groblje, a mrtvo telo Ferenca Nemeta u nepoznatom pravcu, najverovatnije na obalu Dunava.

Likvidacije grupa građana

Lajoš Gal se ujutru požalio Grašiju da žandari u istražnim patrolama ne umeju da prepoznaju sumnjiva lica.  Stoga je Graši naredio da se od novosadske policije, žandarmerijskih islednih organa i kontrašpijunaže preuzmu spiskovi po kojima će se obavljati „pretres“.  Od devet ujutru do blizu pet popodne grupice muškaraca, žena i dece su dovođene na Štrand i likvidirane.  Prema zvaničnim izvorima, tokom drugog dana „racije“ ubijeno je 26 ljudi u njihovim domovima, uglavnom zato da bi se krvnici domogli njihove imovine.  Ubijene su odvezli kamionima i izbacili ih na obalu Dunava.  Tokom noći su bačeni u reku. 


Identitet nekih žrtava

Prema podacima koje treba uzeti sa rezervom, osim Mane Rajha, Ferenca Nemeta i Rozenbergovih, mogućno je delimično utvrditi identitet Novosađana koji su ubijeni  drugog dana krvave „racije“.  Stvarno stanje i saznanje o okolnostima i broju osoba koje su stradale tog dana pokolja za sada je pod velom tajne.  Pod velom tajne kriju se i zbivanja u noći 22. januara, kada je neznan broj Novosađana izveden na Štrand i ubijen.  Postoje indicije da je tog dana ili noći ubijena mnogočlana porodica Levinger!  Svedoci se sećaju strašne noći kada su izvučeni iz kreveta na zimu i odvedeni na Štrand.  O tom događaju ne postoje podaci u pisanim izvorima, niti postoji ijedna druga noć kada je taj stravičan zločin mogao da se dogodi. 
U noći 21. januara pobijene su žrtve koje su sa legitimisanja dovedene na obalu.  Nema preživelih.  Uveče 23. januara, oko 22 časa su pušteni građani nakon što je „racija“ zaustavljena u 15 časova i 15 minuta.  Stoga ne postoji nijedna druga noć, osim noći 22. januara, kada su neke novosadske porodice ubijane na gubilištu Štrand.   
Na činjenicu da su fašisti i noću ubijali civilno stanovništvo ukazuje strogo poverljiv dopis koji je 24. januara 1942. napisao načelnik glavne policijska kapetanije.  U pogledu noćnog nasilja mađarske vojske Zombori piše: „Na teritoriji za koju sam nadležan, za vreme trajanja racije i u periodu kada je ona mirovala (za vreme večeri i noći) čuli su se, čas iz jednog, čas iz drugog dela grada pucnji iz pištolja, pojedinačna i rafalna paljba, te eksplozije ručnih granata.  Od strane policajaca koji su bili na službi dobio sam obaveštenja da se u raznim delovima grada, na trgovima, ulicama, u dvorištima stambenih zgrada nalaze ljudski leševi, i da su počinioci ubistava nepoznati“.
Članovi porodica Šer i Šenk nikada nisu zaboravili tu noć 22. januara.  Na uglu Gajeve i Ustavske fašisti su iz porodične kuće izvukli porodicu Šenk, udovicu Ninu i njenog oca, veoma tihog i pobožnog Filipa Šera.  Vera Šenk, član „Hašomer Hacaira“, ilegalni SKOJ-evac, Ninina kćerka, u tom času se nalazila u Pešti na zadatku.  Sin Miša, SKOJ-evac, uhapšen je još septembra 1941.  Stari Filip je za ruku držao drugu unuku, Gertrudu Šer, kćerku njegovog sina.  Gertrudu su isterali u spavaćici, bez cipela i čarapa.  U redu za smrt našla se i porodica Rajh i ko zna koliko još drugih ljudi.  Mračna soldateska je „usred noći“ banula u njihove domove.  Izvučeni su bez reči objašnjenja od strane vojnika u crnim uniformama. 
Oficir bez oznaka na unformi je povremeno nestajao iza „paravana“, vraćao se i obilazio redove dovedenih.  Ispred bosonogih, „privedenih“ građana stajao je paravan iza koga su se čuli krici i pucnji.  Oficir je ostavljao krvave tragove u belom januarskom snegu.  U toj noći obasjanoj krvavom mesečinom, Deže Rajh je šapnuo lepotici Gertrudi: „Dođi da umremo zajedno!“ 
Odvojila se od dede i prišla mladiću. 
Motiv za ubistvo trgovačke porodice Mojzes (braće Gerzona i Leopolda) i trgovca Eugena Šotena je verovatno bio pljačka!  Da su te noći ili tokom tog dana izvršitelji ubili i neke druge ljude naslućuje se iz šturih podataka u neujednačenim izvorima.  Tada su najverovatnije stradali: Aleksandar i Margareta Adler, Goldštajn Mojsije, Roza, Ruža i Emil, Jolan Epštajn, porodice Levinger, Mojzes, Kraus (Margareta, Josif i David) i Šrajber.  Tačne činjenice o događajima 22. januara 1942. za sada nisu utvrđene.
U dramatičnim trenucima te zimske noći neko se iznenada pojavio na obali Dunava.  Ružica Galac Popović se seća iz priče njene majke Gertrude da je misteriozna osoba bio izvestan nemački oficir koji je naredio mađarskim fašistima da prekinu ubijanje.  Druga sećanja navode da su se dželati zamorili od krvavog posla i zato ostavili neke promrzle ljude u životu.   

Konferencija 22. januara

Lajoš Gal je uveče predao spiskove komandantima grupa patrola i vođama samih patrola.  Graši je održao konferenciju sa potčinjenim komandantima vojske i žandarmerije.  Hiljade ljudi je prošlo provere „legitimacionog odbora“, a kao da se još niko nije usuđivao da počini masovnije ubistvo, barem ne pre formalnog odobrenja nadređenih.  Graši je izrazio lično nezadovoljstvo i Cajdnerove primedbe na tok „racije“ i postignute „rezultate“.  Ponovio je naređenje da se mora postupati „energičnije“, treba upotrebiti mitraljeze ako se civili navodno budu provlačili kroz kordon ili gledali kroz prozor.   
Gal je na odvojenoj konferenciji preneo Grašijeva uputstva oficirima u žandarmeriji i istakao potrebu da nadređeni postanu „zadovoljni“ učinkom, umesto da se obavlja legitimisanje građana.  Na ulice su dopremljene poljske kuhinje da spremaju čaj sa rumom.  Nekoliko časova pre konferencije odigrao se Cajdnerov istorijski dijalog sa Martonom Zeldijem, neposrednim rukovodiocem pokolja 23. januara. 
„Radi se o nacionalnoj časti i cilj ove racije je odmazda“ zahtevao je Cajdner. 
Nemoguće je opisati dubinu mraka i mržnje koja izbija iz svakog dela Martona Zeldija, okorelog, nemilosrdnog naciste, koji je upitao šta će se dogoditi ako se na ulici pojave leševi?  Vrhnovni rukovodilac „racije“ je odgovorio: „O tome se baš samo i radi“. 
Najviše rukovodstvo „Velike Mađarske“ je preko svojih predstavnika stalo iza novosadskog masakra koji je usledio 23. januara. 

„Bitka“ kod ledare

Kako bi izazvali bes, strah i podstakli vojsku i žandarmeriju da počine masovna ubistva (pored pljačke nezaštićenih žrtava - uvek glavnog motiva za ubijanje), rukovodstvo „Racije“ je insceniralo borbu vojske i žandarmerije sa nepostojećim buntovnicima.  Zeldi je za poprište odabrao slobodan prostor preko puta Izvršnog veća Vojvodine, kod tadašnje ledare.  Pomagači u izmišljenoj borbi su Oskar Litomericki, potpukovnik u generalštabu, načelnik štaba Pete segedinske armije Ferenc Foti, žandarmerijski major Jožef Horkai, čijim zlodelima nema kraja i kapetan Alajoš Duska, komandant čete u biciklističkom bataljonu. 

Fašisti su u noći između 22. i 23. januara izveli puškaranje i bacili ručne bombe.  Iza „bitke“ je ostalo dvoje mrtvih civila i nekoliko bombi i pušaka srpskog porekla.  Sutradan je Zeldi uvio zavojima glavu i noge žandarima Janošu Kenjerešu, Lajošu Heveriju i Lajošu Balažu, te ih poslao da prošire vest među vojnicima da su ranjeni u borbi.  Žandari su se u  zavojima pojavili na jutarnjem raportu žandarmerije. 
Prema mađarskim sudskim izvorima, 22. januara 1942. načelnik Generalštaba je telefonski naredio Ferencu Feketehalmiju Cajdneru da se „racija“ obustavi.  Čak i da je to zaista tako, komanda u Novom Sadu se namerno oglušila o naređenje.  Nepostojeća pisana naredba o obustavi „racije“, čak i da je izdata usmeno, formalnog je karaktera sa ciljem da zataška upliv vrhovne političke vlasti u masakr.
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
23. januar – istrebljivanje Novog Sada

Na zbornom mestu vojske i žandarmerije pogranični oficir je održao vatreni govor.  Naglasio je da je u Novom Sadu opasno govoriti mađarski i da se zbog toga mogu doživeti razne neprijatnosti.  Na zborištima vojske i žandarmerije održani su govori istog sadržaja, a ubicama obećane posebne državne spomenice „južnog kraja“ ako „budu dobro radili“, to jest ako nemilice ubijaju.  Zeldijevi „ranjeni“ žandari pojavili su se u gradu pre nastavka „racije“ i paradirali pred civilima i vojskom.  Tokom dana su prisustvovali na mestima ubijanja da podstaknu vojnike na odmazdu.  Porcije ruma u poljskim kuhinjama su pojačane do te mere da je gradonačelnik Mikloš Nađ protestovao što se isuviše ruma potražuje za vojsku. 
Ledenog 23. januara temperatura se spustila na minus 30 stepeni.  Zlokoban fijuk vetra.  Život se zamrzavao u kostima i dušama Novosađana.  Dva dana zatvoreni u kuće očekivali su nešto, nekog...  Vojne, policijske i žandarmerijske snage „Velike Mađarske“, po rečima Zvonimira Golubovića, tog dana su „prevazišle po svireposti poznatu vartolomejsku noć i izvršile masovni genocid, po obimu jedan od najvećih pokolja civilnog stanovništva za vreme drugog svetskog rata“.  Tog dana su dokrajčivani stanovnici grada, pre svega Srbi i Jevreji, stavljeni van mađarskih zakona, ostavljeni kao meta za iživljavanja, silovanja, mučenja i pljačku.  Procenjuje se da je do 23. januara oko 20.000 ljudi izvedeno pred „legitimacioni odbor“. 
Patrole su upadale sa uperenim puškama i terale ljude uza zid rečima: „Ne mrdaj, jer ću te kao psa ubiti!“  Mnoge su nakon legitimisanja poterali na Štrand kamionima, pešice, u kolonama i pojedičano.  U redu na obali reke čekalo je na sigurnu smrt uvek oko 400-500 ljudi tokom celog dana!  U popodnevnim satima su se neki civili pojedinačno i grupno pridružili vojsci u privođenju Novosađana iz Sokolskog doma i raznih delova grada.  Nekoliko uglednih građana je odvedeno u Vladičanski dvor „na pregovore“.  Tu su držani kao taoci koji navodno garantuju za pokornost svojih sugrađana da bi se pokolj zaustavio.  Ljudski život više ništa nije vredeo u Novom Sadu. 
Glavna sabirališta za uhapšene osnovana su na uglu Cara Dušana i Kralja Petra Drugog, Laze Kostića i Kralja Petra Drugog, Ustavske (Pap Pavla) i Šafarikove i u Rumenačkoj.  Osim što su izvodili ljude iz kuća, vojnici su sakupljali slučajne prolazinke, pa i one koji su se vraćali sa legitimisanja.  Formirane grupe od 50-60 osoba su potom terane na Štrand.  Kamioni opkoljeni vojskom koja se „zlurado smejala i uživala u strašnoj sudbini nevinih žrtava“ vozili su Novosađane na poslednji put.  Sa sabirališta su građani za koje nije bilo mesta u kamionima poterani pešice na gubilište, kao i oni u delovima grada gde nije bilo kamiona. 
Zabeležen je i jedan slučaj mrcvarenja „uhapšenih“.  Fašisti su pred uperenim mitraljezom postrojili ljude u tri reda na sredinu jedne ulice i naredili im da legnu u sneg.  Stare i nemoćne, koji nisu mogli da zalegnu, vojnici su kundacima udarili da padnu. 


Masakr Ljubojevih i Totovića

Oko osam časova je nekoliko vojnika i žandara nahrupilo kroz kapiju kuće broj 75 u Dudarskoj ulici.  Kapiju su zatvorili i blokirali, a potom zatvorili pekaru u kojoj je Lazar Ljubojev spremao jutarnje pecivo.  Iz kuće je odjeknulo zapomaganje nemoćne šestočlane porodice.  Ubijeni su i opljačkani Ljubojevi, još jedna istrebljena novosadska porodica!   
U pola devet su na Telepu, na železničkom nasipu u Pačrta ulici (Šerina), žandari ubili četvoricu muškaraca.  U tom je naišao teretni kamion.  Žandarmerijski zamenik oficira je naredio da se leševi utovare. 
Oko pola devet su se pred kućom broj 4 u Grobljanskoj ulici (kod rusinskog groblja) pojavili žandarmerijski poručnik, žandar i vojnik.  Grobljanska je današnja ulica novosadskoj sajma.  Oficir nije bio siguran u spisak, pa je žandar prišao meštaninu koji je zbog etničkog porekla smeo da se kreće ulicom.  Posle razgovora sa njim pokazao je na kuću broj 4.  Patrola se vratila do naznačene kuće i trojica fašista su ušli unutra.  Žandar je naglo zgrabio i okrenuo Jovana Totovića, a oficir iz revolvera pucao u njegovu slepoočnicu.  Kada je Jovan pao na pod poručnik se zadovoljno nakezio: „Sada leži, smrdljivi Race!“ 
Katicu i Vojina su isterali na ulicu i streljali ih pred kućom.   
Oko 11 sati u ulici Đenvirag (Vojvode Knićanina) žandarmerijska patrola je ubila muškarca i ženu u kući broj 6. 
Tokom dana se u gradu pojavio proglas na srpskom i mađarskom potpisan od strane episkopa Ćirića.  Cajdner je intervenisao da Ćirić potpiše proglas kojim se poziva pravoslavno stanovništvo na pokornost vlastima i uzdržavanje od subverzivnih aktivnosti.  Proglas je oblepljen tog dana kada je kretanje na ulicama najstrože zabranjeno.  Cilj okupatora bio je da prikaže navodnu saglasnost srpskih predstavnika sa „racijom“. 


Streljanje stanovnika Vojvode Bojovića i okolnih ulica

   Do zuba naoružani vojnici blokirali su ulicu Vojvode Bojovića.  Domaći Mađari su potkazali Đorđa Mihajlovića koji je minirao mostove.  Taj njegov postupak pred samu okupaciju smatrali su sabotažom.  Profesorku Mariju Mihajlović je vojna patrola izbacila napolje u kućnom ogrtaču.  Uspela je tek da zgrabi omiljenu kapicu od crnog somota i brzo pređe u deo dvorišta gde su živeli Malenčići.  Pokucala je na staklena vrata: „Zbogom, Seko, mi moramo da idemo!“ 
Htela je da kaže snaji još nešto, ali ju je perjar grubo povukao i gurnuo u njen deo dvorišta. 
Videvši da isteruju ljude, Malenčićeva supruga je briznula u plač i naredila deci da se obuku.  U dvorištu njihovih rođaka se za to vreme odvijala drama.  Marija i njen brat Đorđe su pokušali da se objasne sa žandarmerijom.  Đorđe je studirao u Budimpešti i cela porodica je odlično govorila mađarski.  Dok su pokušavali da komuniciraju sa predstavnicima mađarske države, slikar Nikola je ćutke vezivao dugački šal.  Umetnik nije verovao u milost krvika Hortija (i Hitlera).  Poterali su ih prema kasarni.  Iznenada je iz kapije susednog dvorišta izletela Apolonija Laubert i pojurila za vojnicima.  Na levi rukav je na brzinu navlačila traku sa kukastim krstom.  Zaustavila je kolonu dželata i žučno počela da se sa njima objašnjava mašući rukama i preteći.  Jedan žandar ju je dohvatio za ruku i strgao joj traku.  Sagnula se da je podigne.  Odalamio ju je kundakom u leđa.  Od siline udarca se srušila u sneg.  Nikola se sagnuo da je pridigne.  Žandar ga je mlatnuo kundakom po glavi i leđima.  Fašisti su podivljali zbog nenadane intervencije Mire Laubert koja se drznula da spreči njihovu dužnost.  Urličući psovke sa još većim divljaštvom su poterali „uhapšene“ tukući ih sve vreme kundacima.
   Samo što su odvedeni Mihajlovići vojna patrola je zalupala na vrata Malenčićevih.  Pregledali su dokumenta gospođe Malenčić i otišli.  U ulici je odjeknula grmljavina ručnih bombi, teških mitraljeza i pucnjeva.  Na snegu je ostalo nekoliko ubijenih stanovnika ulice Vojvode Bojovića.
   Ledene šare uhvatile su se na prozorima novosadskih kuća.  U ulici Vojvode Bojovića nacisti su nastavili krvavi jutarnji pir.  Iz jedne kuće su izvukli bračni par sa troje dece.  Nesrećnici su skakutali od zime ne znajući zašto su krivi.  Na spisak za odstrel stavljeni su zbog jevrejskog porekla.  Vojnik je muškarcu ugurao bajonet u usta.  Čovek je pokušao nešto da kaže, ali je iz usta potekla samo krv koja se razlila po svetloplavoj pidžami. 
Vojnici u žutim odelima su terali kroz ulicu Vojvode Bojovića građane okolnih ulica na „legitimisanje“.  Kundačili su svakog ko zaostane.  Rafali su ubrzo počeli da šaraju po kućama.  Težak mitraljez je izrešetao jednospratnicu iz koje su izvukli petočlanu jevrejsku porodicu.  Oko deset sati su ponovo zalupala tri vojna kundaka na ulazna vrata Malenčićevih - drugi talas planiranog pokolja koji se odvijao paralelnim i stepenastim „češljanjem terena“.  U kuću, u kojoj se jedva održavala toplota, ušli su trojica vojnika sa perjem na šeširima.  Upitali su ženu gde je tako dobro naučila mađarski.  Odgovor ih je zadovoljio: njena majka, rođena u Budimpešti, udala se u Novom Sadu posle Prvog svetskog rata.
„Dobro!  Ja ću da označim da je kuća očišćena, razumete?  A vi stavite rezu na vrata i ne otvarajte bez obzira na to ko lupa.  Razumete?“ reče vođe patrole strašnog lika. 
Izlazeći iz kuće pomilovao je po kosi starijeg sina.  Vojnici su izjavili okolnom mađarskom stanovništvu da se na tavanima kriju četnici, pa su mitraljeskom vatrom demolirali neke kuće u ulici.   
Istog jutra su fašisti zalupali na ulaz kuće broj 19, u kojoj je stanovala porodica Ofner.  Dva žandara su rekli Beli Ofneru da se obuče i krene na legitimisanje.  Rekao im je da je već legitimisan i da su papiri u redu, ali mu je odgovoreno da ipak treba da pođe i da će se ubrzo vratiti.  Iz okolnih kuća u Lukijana Mušickog, Vuka Karadžića i drugim ulicama žandari su sakupili muškarce Srbe i nešto manje Jevreja, a posle njih su došli po žene i decu.  Iz ulice Lukijana Mušickog poveli su Imrea (Mirka) Epštajna, vlasnika fabrike i njegovog komšiju iz broja 27, lekara Karla Fišla; Salamona Štarka sa suprugom i starom majkom; protojereja Milana Popovića, koga su isterali u svešteničkoj odori sa krstom oko vrata.  Iz ulice Vuka Karadžića u kasarnu su doveli Mirkovog brata i snahu.  U Vuka Karadžića 42 nisu se vratile Salamonove sestričine Ruža Hajdu, Cecilija Rajner, bratanac David i dvoje maloletne Ružine dece.
Jereja Veljka Zucajića, profesora bogoslovije, žandari su sa sugrađanima skupili na Žitni trg tvrdeći da će ih odatle povesti na legitimisanje.  U kasarni je Zucajić shvatio šta će se dogoditi i pokušao na perfektnom mađarskom da objasni da niko od privedenih Srba i Jevreja nije kriv za bilo kakav zločin.  Kada je uvideo da njegovo zalaganje neće biti ni od kakve pomoći, pozvao je sugrađane da kleknu na molitvu.  Dok su klečali i molili se zatreštalo je smrtonosno fašističko oružje.   

U kući na Žitnom trgu patrola je uhapsila braću Slankamenac.  Otac se ponudio da povedu njega umesto sinova.  Odbrusili su mu da im tako star nije potreban.  Naslađujući se patnjama porodice Slankamenac jednog brata su ubili pred kućom i vukli njegov leš po ulici.  Drugog su kundačili i vređali do same kasarne.     
Apoloniji Laubert su nudili da je puste.  Nije htela da ostavi Mihajloviće na nemilost primitivnoj nacističkoj rulji i da se rastane od milih i dragih.  Mitraljezom su pobili „privedene“ u dvorištu kasarne „Kralja Petra Prvog“.  Prema nekim procenama, oko 60 osoba je streljano na tom stratištu.  Ceo 16. bataljon pograničnih lovaca je učestvovao u krvoproliću u krugu nekadašnje kasarne Sedmog pešadijskog puka.  „Raciju“ su zatim nastavili u drugim delovima opkoljenog grada.  Pljačka i sečenje prstiju zbog nakita nije izostalo ni na tom gubilištu. 
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
Hapšenje porodice Henig

U ulicu Kraljice Marije 17, došla je žandarmerijska patrola da uhapsi porodicu Henig.  U ruci su nosili spisak prema kome su sprovodili monstruoznu „raciju“.  Golgota Henigovih za vreme okupacije Novog Sada rečito govori o mrcvarenju koje su mađarski fašisti nametnuli svima, posebno Jevrejima. 
Na početku okupacije prisilno je mobilisan u radnu jedinicu Sigmund Henig, magistar farmacije, vlasnik preduzeća i veletrgovine „Kemikalija" (u ulici Arse Teodoroviceva 5-7).  Supruga Olga je po nečijem savetu preko kćerke Vere, u to vreme 16-godišnje lepotice grada, poslala vojnom zapovedniku Bajoru koverat pun novca.  Sutradan je Sigmund stigao kući. 
Braća Olge Henig su doživela tragičnu sudbinu koja je pogodila veliki deo jevrejske zajednice u Bačkoj.  Uspešni umetnici fotografije nasledili su čuveni fotostudio (u Železničkoj 32) od oca Dezidera Vajde po njegovoj smrti 1938.  Oboleli Mikloš lečio se u Budimpešti, gde je umro verovatno 1942.  Ladislav-Laci je oteran na istočni front u radne jedinice i tamo nestao. 
23. januara fašistička patrola je na četvrtom spratu pretresla stan Henigovih u kojem, kao ni bilo gde drugde, nisu ništa pronašli.  Cilj nije bio da pronađu bilo šta sumnjivo, već da ubiju Henigove.  Pre ubistva valjalo je opljačkati sve što je u kući vredno.  Odmah su primetili u to vreme prestižan radio aparat marke “Orion”, koji je retko ko tada mogao da priušti.  Naredili su Sigmundu da ponese radio ogromnih dimenzija – to je sve što su naredili, a zatim poterali Henigove kojima nisu dali vremena da se obuku.  Po mrazu je bez rukavica Sigmund morao da nosi plen pljačkaške horde.

Nemilosrdna žandarmerija

Kada su izbačeni na snežnu ulicu, Sigmund se bez rukavica mučio tegleći poveći radio aparat dok su mu se ruke smrzavale.  Mlađa kćerka Zuza nije shvatala šta se i zašto dešava njoj i njenima, a još manje je znala za namere fašističke soldateske.  Pojurila je instinktivno da pomogne ocu.  Kada je pridržala radio aparat u očevim rukama, jedan žandar ju je grubo odgurnuo i psujući nedolično da se i napiše a kamoli da čuje dete, mlatnuo devojčicu kundakom po ruci!   
U Sokolskom domu su legitimisali Henigove.  Na znak „legitimacionog odbora” Sigmunda su ugurali u malu salu (gde je ostao do kraja pogroma), a Olgu, Veru i devetogodišnju Zuzu u veliku dvoranu.  Zatočenima u velikoj dvorani je naređeno da se ne pomeraju i da je svaki razgovor zabranjen.  U jednom času fašisti su pokupili i staro i mlado iz velike dvorane i oterali na stazu koja vodi na Štrand. 
Mnogo ljudi postrojenih u redove po četvoro stajalo je ispred Henigovih.  Fašisti su organizovano sprovodili svoj zločin.  U redovima je obavezno stajalo četvoro odraslih.  Broj dece u redu nije bio važan pošto su ih ubijali tako što ih male i nemoćne otmu od odraslih i bace pod led!  Odrasle su streljali ili ošamućivali pre nego što su ih bacali u Dunav.  Ubijanje je obavljano u pravilnim vremenskim razmacima likvidacija grupa od najmanje četvoro, a katkad i više odraslih. 
Red je napredovao sve bliže ka ulazu na kupalište.  Svaki put su prema Zuzinom sećanju fašisti odvodili po dva reda, odnosno osmoro ljudi pre nego što su se začuli pucnji.  Ogorčena, poluzamrznuta lica dovedenih posmatrala su prizore na Štrandu!  Prvi red u koloni bio je udaljen od ulaza na kupalište dvadesetak metara, tako da niko nije mogao da vidi šta se dešava unutra.  Pucnje su tek doterani Henigovi čuli nekako izdaleka.   



Istrebljena Miletićeva

Patrole pod komandom Martona Zeldija su oko devet časova blokirale Miletićevu ulicu.  Prethodnih dana su sedele i grejale se u mnogim novosadskim domovima, pa i u domovima stanovnika prestižne Miletićeve.  Žandarmerija na čelu sa Janošem Kenjerešem zadužena je da „očisti“ taj teren.  Sa obe strane ulice su postavljene straže.  U ulici Kralja Petra (Zmaj Jovina - za vreme fašističke okupacije preimenovana u Musolinijevu) ispred Vladičinog dvora, kod krsta, postavljen je mitraljezac prema Dunavskoj.  U Miletićevu je dopremljena poljska kuhinja da posluži doručak i čaj sa rumom dok se ulica „čisti od neželjenih elemenata“.  Iako su građani legitimisani tokom prethodna dva dana, izmišljene su optužbe da su napadali oružanu silu.  Skoro nijedna kuća nije zaobiđena. 

Očevidac ubistava je posvedočio da je „svet isterivan iz kuća na ulicu, naterivan da legne ničice, pa je onda ubijan iz neposredne blizine u glavu tako da se fizionomija ne može više poznati“.  Doterani su građani iz okolnih ulica i streljani na uglu Grčkoškolske i na uglu Miletićeve i Trifkovićevog trga.  Jedan žandarmerijski podoficir je bacio bombu na Trifkovićev trg pre pogroma da bi izazvao povod za ubijanja.  Nakon što je bomba eksplodirala nastala je neprekidna puščana i mitraljeska paljba. 
Oko deset časova su doterali prva dva čoveka.  Jedan od njih bio je Uroš Čobanov.  Iako je pisao u prorežimskim novinama, Čobanov je pre rata izdavao „Jugoslovenski savez“ finansiran od strane radikalskog poslanika Svetozara Stankovića.  Profesiju nije mešao sa antifašističkim i prodemokratskim stavovima.  Bio je veliki protivnik domaćih fašista i Ljotićevaca.  Po prestanku lista „Jugoslovenski savez“ na kratko je sarađivao sa listom „Dan“.   

Jedva deset minuta pošto su ubili dva čoveka, vojnici u šlemovima doterali su u snegom prekivenu ulicu desetak ljudi, žena i dece.  Postrojili su ih uz trotoar, naredili im da kleknu i ubili ih s leđa.  Svakom ko se koprcao prišao je vojnik i dotukao žrtvu sa nekoliko metaka.  Iz susedne ulice su na odstrel doveli Paju Davidovca sa suprugom i jednim sinom.  Neke žrtve su klekle i licima se okrenule dželatima pre nego što su ubijene.  Prema rečima očevica koji je kroz zavesu posmatrao masakr, „žrtve su stoički podnosile svoju sudbinu, dok sam primetio i čuo da je samo jedna služavka zapomagala“. 
U Miletićevu 63 divljački su nahrupili Janoš Kenjereš i njegovi „saborci“.  Iz stanova su izveli brojnu porodicu.  Domar je čuo poslednje reči Olga Šosberger suprugu: „Ipak nismo trebali još da se vratimo iz Budimpešte“. 
Izvedeno je troje članova Olgine uže porodice i šira porodica: starica Fani Štajnbah sa sinom i snahom Aladarom i Emilijom Santo, unukom Stevanom i snahom Piroškom, unukom Klarom i zetom Endreom Goldštajnom i praunukom; Šosberger Manojlo, Blanka i njihova kćerkica Judita; trojica Holendera (Blankina braća); Edita Keler (supruga trgovca drvima u zarobljeništvu); bankarski činovnik Dezider-Deža Kalman; Tibor i Ceza Verthajm i drugi - ukupno 27 Novosađana!  Služavke su sakrile pod jastuke i perine unuke doktora Aladara Santa, dvogodišnjeg Sašu Santa i Đuriku Goldštajna.  Deca se od straha nisu pokretala i fašisti ih nisu primetili.
U kuću preko puta broja 63 istrebljivači nisu ušli pogrešno misleći da zgrada pripada rusinskoj unijatskoj crkvi.  Kroz razređene roletne je bračni par Verthajm posmatrao istrebljenje sina, snahe i rođaka.  Patrola probnog žandara Kenjereša iz Žandarmerijske škole u Seksardu, koji je posebno uživao u istrebljivanju brojne familije, postrojila je izvedene pred porodičnom kućom.  Svi žitelji su nosili u džepovima uredne isprave.  Prema raspoloživim izvorima izgleda da su iz grupe izdvojili Stevana i Pirošku i poterali ih ka Uspenskom groblju.  Ostale su poveli malo dalje od kuće. 
Žrtve istrebljivačkog pohoda ležale su licima u snegu, a vojska je dovlačila nove žrtve i postavljala ih ispred ubijenih.  Nakon masakriranja stanovništva blizu ugla Miletićeve i Trifkovićevog trga, ubijanje je preseljeno na ugao Miletićeve i Grčkoškolske.  Vojska je isterala sredovečni par Balaž i njihove komšije, udovicu Mora Farka sa kćerkom i zetom i pridružila ih stanovnicima iz broja 63.  Iz broja 46 su isterali udovicu Aranku Kovač sa sinom.  U kordon smrti su doterali još nekoliko stanovnika i poterali ih sredinom ulice do Srpske banke.  Kod banke je pala komanda na mađarskom: „Lezi dole!“  Neki su legli, drugi oklevali.  Vojnici su zapucali s leđa. 

Pošto su tokom pokolja neke žrtve ubijene tako što su ih vojnici pribili uza zidove kuća, mozak i krv su se rasuli po ulici ostavljajući svedočanstvo o nečuvenom zverstvu.  Stoga je jedan glavnokomandujući oficir naredio: „Od sada svakog pojedinca primorajte da legne i tek tada ga ubijte!“ 
Trgovac ortopedskim spravama Cigler je izašao sa sinom da pozove vojnike da se ogreju i popiju koju čašicu.  Fašisti su ih grubo oterali u kuću i naredili da spuste sve zastore. 
Uz Grčkoškolsku ulicu u Miletićevoj stanovao je Miloš Bokšan sa sestrama Katicom i Kosarom.  Poterali su i Lazara Manigodića, sekretara auto-kluba.  Iz kuće sveštenika Erdeljana isterali su tri člana te porodice.  Iz doma Rotovih žandari su izvukli Franju sa suprugom, taštom i šurakom Aladarom Vamošem.  U jednoj kući su zatekli braću Vajner, advokate.  Trgovce Rubanova, Dragutina Klaubera i Paju Jakovljevića izbacili su među komšije.  Iz kuće doktora Bodoga Kovača, nekadašnjeg predsednika Mađarske stranke, isterali su udovicu, sina, zeta, kćerku i unuku Anu.  Zalupali su na vrata Mirka i Lea Goldberga i tročlane porodice Gabor, gde su „uhapsili“ Gezu Gabora, njegovu sestru i majku. 
Iz ulice Kralja Petra krvožedni vojnici su doterali Serenu Vogel.  Odnekud su doterani dva brata gostioničara sa sestrom Zorom.  Milan Popović se uskolebao videvši leševe i rekao vojnicima na mađarskom: „Ja sam Mađar!“  Jedan fašista ga je pitao za ime.  Kada je čuo odgovor „Pap Mihalj“, pustio je Milana da se vrati u gostionicu.  Zora je sve vreme vikala: „Srpkinja sam, Srpkinja sam!“ 
U Miletićevoj su streljali Zoru sa bratom Savom i drugim građanima.  Ubijanje je potrajalo do pola dvanaest. 

Masakr u Hlebarskoj

Po sećanju doktora Deaka, Hlebarska je ličila na pravo poprište, okupana krvlju pobijenih Novosađana.  Tu je fašistička soldateska izvela građane iz kuća i postreljala ih na ulici.  Svuda su ostali jezivi tragovi nasilja: u dvorištima, na kapijama, po zidovima kuća, čak su kamioni za utovar leševa i ljudi koji su ih sutradan tovarili bili krvavi!  Nijedan istorijski izvor ne spominje događaje u Hlebarskoj ulici za vreme „racije“.   


Humani doktor

Doktor Matija Satler čuvao je najdragoceniji imetak svojih sugrađana.  Na izborima za gradski parlament 1928. pobedilo je pet jevrejskih poslanika.  Pobedio je i nosilac liste jevrejske stranke za Salajku u kojoj nije živeo nijedan Jevrejin.  Za to postoji valjani razlog.  Siromašne je doktor Satler lečio besplatno, ili ispod svake razumne cene ne gledajući na etnička porekla.  U krvavom snegu ispred svoje kuće ležali su Satlerovi do idućeg dana.  Njihovi leševi još nisu odneti a vojni policajac je čuvao kuću koju su žene raspremale za useljenje „doktora“ Jožefa Kenjekija.   
Tokom pokolja u Miletićevoj vojnici su zalupali na vrata porodice Satler na Trifkovićevom trgu.  Pred kućom su ubili Matiju i Katarinu, stan ispraznili i spremali se da ga zapečate.  Komšija privržen vlastima obavestio ih je da nisu sve završili pošto je tog dana u Gradskoj bolnici dežurala kćerka Satlerovih.  Eva zbog blokada grada nije mogla da se vrati kući.  Fašisti su poslali patrolu da je dovede na kućni prag i tu je iskorenjena porodica Satler!  Iz druge kuće na trgu izveli su i iskorenili porodicu Frajd: Maksima, Mariju i Ivana. 

Teško ranjene na Miletićevoj ulici dokusurio je vojnik za to zadužen.  Oni koji su mu promakli usmrćeni su od strane dvojice oficira koji su ih ubili iz revolvera.  Cajdner je sa svitom izvršio smotru masakra.  Od zadovoljstva što su se leševi pojavili na ulici udarao je ubijene Novosađane konjičkim korbačem.  Žrtve ni mrtve nisu ostavljene na miru.  Ubice su sekli prste i uši zbog nakita i prisvojili bunde i cipele. 
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
Porodica Gavrilović - Dragojlov

   Pošto su istrebili stanovništvo Miletićeve i okolnih ulica, iz obližnje Dunavske su doterali advokata Pavla Gavrilovića, njegovog brata Milana i njihovog zeta Nikolu Dragojlova.  Preko Miletićeve zakrčene leševima fašisti su terali trojicu ljudi do ugla Grčkoškolske.  Gavrilovići i Dragojlov su pored svoje muke – kiše kundaka - oprezno koračali pazeći da ne zgaze nijednog mrtvog sugrađanina.  Njihovi leševi su ostali na ulici do 13 časova kada je stigao kamion.  Prema proceni šefa novosadske lučke kapetanije, Tibora Vegverija, „tamo sam lično video da na ulici leže leševi oko 300-400 građana“. 
   Zanimljiv je razgovor pre masakra u Miletićevoj.  Izvesni major je prošao oko devet časova kod Banske palate i upitao policijskog nadzornika, doktora Lasla Hođesa, koliko već imaju leševa?  Nadzornik je odgovorio da nisu opalili ni metak pošto to nije potrebno zato što nigde nema otpora.  Major je izjavio da kod njih (gde god to bilo) u tom trenutku ima najmanje 500 leševa, biće ih još više i biće dobro da vojnici pripucaju i u ovom delu grada.   

Istrebljivanje Dunavske

   Dok je trajala klanica u Miletićevoj, mitraljezac je sa oružjem uperenim u Dunavsku stajao u ulici Kralja Petra pored Nenadovićeve apoteke.  Tu je oficir pri 16. bataljonu pograničnih lovaca izdavao naređenja o nadzoru i sprovođenju „racije“.  Dva dana pre masakra sve kuće u Dunavskoj su pretresene i svi građani izvedeni pred „legitimacioni odbor“ u obližnjem Sokolskom domu.  U kući broj 34, vojni odred je postavio štab.  Zloslutni nagoveštaj ubijanja stigao je veče uoči 23. januara.  Zapovednik odreda, zastavnik Jožef Dinješ (Denješ) rekao je ukućanima: „Oko Sokolskog doma su bačene bombe na mađarske vojnike i žandarme.  To su svakako učinili Srbi i Jevreji.  Mi smo smatrali da će se stvari lepo završiti, ali posle ovoga moramo da preduzmemo stroge mere“.  Neko se usudio da pomene da nije mogućno da Srbi i Jevreji učine išta slično pošto niko ne sme da se pomeri iz kuće, na šta je Dinješ slegnuo ramenima uz komentar: „Tačno je ono što ja kažem“.         
Oko 11 časova kamion je na kraj Dunavske dovezao ljudi iz okoline i drugih delova grada.  Koji minut pre toga su sedmorica vojnka oterali na dunavsku obalu dva muškarca od kojih je jedan bio visoki činovnik u Banovini, doktor Gruja Medaković iz Dunavske.  Iznenada su ih ustrelili u glavu i ostavili na obali. 
Među „uhapšenima“ iz okoline Dunavske našao se bračni par Sikla sa dvoje male dece i jednooki sin Paje Davidovca sa crnom maramom preko oka.  Oko pola 12 žandari i domobrani (honvedi) su zalupali na vrata stanovnika Dunavske.  Udovica doktora Matanovića je briznula u plač kada je istraživačka patrola grunula na njena vrata.  Divljački su je isterali na ulicu.  Iz doma Šuputovih su isterali slikara Bogdana sa majkom i pogurenom sestrom.  Četvoročlana porodica Berger je pridružena komšijama (Aleksandar, činovnik firme „Rekord Erdeš“, njegova supruga, majka i sestra).  Isterane su udovica Goldštajn, supruga doktora Medakovića, Julkica Dobanovački i njena sestra Mileva sa suprugom Šandorom Biorcem Đurišićem.  Na ulicu su izbačeni advokat, doktor Milan Radašin i trgovac Bata Ivković.  Uhapšen je i određen za smrt službenik Banovine, Dušan Totović.  Kada su izvršili premetačinu u domu Zeremskih, na ulicu su izveli trgovca Radivoja-Radu sa sinom i još tri člana porodice.  Isto se dogodilo trgovcu Juliju Holenderu.  Te Novosađane su fašisti postrojili u Dunavskoj.  Bližio se čas kada će završiti „pretres“ kuća.  Iz broja 36 izveli su Marka Vlajkova, sina jedne gostioničarke i domara u tom broju Dobru Suvajdžića.  Na kapiju broja 38 zalupalo je pet naoružanih žandara i jedan vojnik da pretraže kuću Aleksandra Đorđevića.   
   Dok je istažna patrola legitimisala Đorđevića grunuli su pucnji na ulici i patrola je izjurila da vidi šta se dešava, što je Đorđeviću spasilo život.  Duž ulice su ležali okrvavljeni stanovnici.  Opkoljenim ljudima su naredili da kleknu i legnu nasred ulice pre nego što ih je 25 žandara i 25 vojnika izrešetalo mecima.  Vojnici i žandari su pretražili odeću ubijenih i zbijali neumesne šale.  Sa leševa su skinuli okrvavljeni nakit, brisali ga o šinjele i trpali u džep.  Prema svedočenju doktora Ištvana Kadoča, koji je prizor opisao kao „strahovit“, „honvedski oficiri su se tom prizoru smejali“. 
„Sklonite ove crkotine da ih ne gledam!“ proderao se jedan oficir. 
Kao da nisu dovoljno ponizili izmasakrirane ljude, vojnici su vukli leševe 40ak metara do obale Dunava.  Leševe sa ručnim satom i minđušama hvatali su za ruke i glavu, a ostale za noge.  Žene su namerno vukli da im se zadignu haljine i da golim telima klize po snegu.  Ubijenu decu i ponekog odraslog je veći broj vojnika šutirao nogama.  Kada su na taj način dovukli ubijene do Dunava, bacali su ih i rukama odgurivali u reku.  Bio je to nastavak strave koja nadilazi ljudski razum!  Ledena voda je osvestila polužive žrtve koje su roptanjem i pokretima davale znake života.  Jedan muškarac je došao k svesti, izdigao se iznad hladne vode i prostenjao: „Ja sam Mađar!“ Žandar mu je istog trenutka razneo glavu metkom i odgurnuo ga pod led.  Sve koji su zapeli za ledene sante odgurnuli su čakljama pod led.  Vojnici i žandari su lopatama nabacali sneg da počiste krvave tragove na mestu ubistva. 
Zbog velike hladnoće doktor Slavko Uzelac je pozvao majstora da popravi zamrznute instalacije.  Sa ulice su ubijeni žitelji Dunavske odvučeni do reke.  U času kada je plaćao uslugu naišli su vojnici u njegov sanatorijum na uglu Dunavske.  Videvši novac pozvali su doktora da izađe na ulicu.  Nosio je beli lekarski mantil u kome su ga ustrelili na uglu sanatorijuma.  Leš su odvukli i bacili u Dunav, a zadržali novčanik sa 20.000 penga i štednom knjižicom kod Državne hipotekarne banke u vrednosti od 590.000 dinara. 
Genocid u Dunavskoj preživela je porodica Valdman zahvaljujući požrtvovanoj domarki.  Kada je fašistička horda došla da legitimiše Valdmanove, domarka Mađarica je izjavila da su Andor, privatni činovnik, Melanija rođena Levinger i njihova kćer Agnesa, Mađari, štaviše dobri i pošteni ljudi.  Domarkino dobročinstvo ostavilo je u životu Andora i njegovu kćer.  Melanija je stradala posle „racije“.


Drvena srca fašističkih ubica

Udovica Jovanović je preklinjala dželate da joj ostave sina u životu.  Pitali su je da li ima još dece.  Na odrečan odgovor rekli su: „Onda ćemo da ubijemo samo ovoga.  Pitali smo da li imaš još dece da bismo i njih pobili“. 
Preklinjanja Živane Davidovac za njena dva sina takođe nisu izazvala nikakva osećanja. 


Užasnuti Hrvati

   Masakr na kraju Dunavske ulice kod tramvajske stanice, udaljene oko 200 metara od kapetanije pristaništa, nije prošao nezapaženo.  Odred pontonira (četrdesetak ljudi) video je zločin, kao i osoblje nemačke vojničke skele koja je pristala u Petrovaradin.  Prizore genocida, prema napisu u jednom mađarskom dokumentu, posmatralo je sa užasom oko 500 Hrvata na petrovaradinskoj strani Dunava.  Među njima se nalazio i banski službenik Milan Kurbatvinski.  Vidno ogorčeni stanovnici Petrovaradina osuđivali su zverstava kakva nikada nisu videli. 
Posada broda „Korana“ na relaciji Novi Sad-Petrovaradin bila je očevidac zlodela na Štrandu.  Pošto je mnogo leševa plutalo po površini reke, brod se jedva kretao a propeler izbacivao leševe na površinu.  Zbog toga je na brod došao major Mor, komandant pogranične jedinice i rekao posadi: „Kada god naiđete na ploveću lešinu, probodite je da potone“.
Svedoci strašnih događaja na drugoj obali Dunava pratili su streljanje na Štrandu koje je teklo naporedo sa istrebljivanjem Miletićeve i Dunavske.  Zapazili su pojedinačna ubistva ljudi koje su lično poznavali.  I probni mađarski policajci su posvedočili o nekim događajima.  Iako nije mogućno znati identitet mnogih izdvojenih žrtava i zašto su izdvojene, vredi o tome progovoriti kako bi se stekla potpunija slika o genocidu u Novom Sadu.
Oko 40 žrtava je u jednom trenutku doterano kod Beogradskog keja.  Svaka je ponaosob izvedena iz kolone, dovedena do obale i ustreljena iz revolvera.  Iz džepa svake žrtve je uzeto sve što se tu zateklo, a zatim je bačena pod led. 
Odnekud su na isti kej doveli dva deteta, ubili ih i bacili pod led.  Jedan od izvršilaca pokolja, koji se istakao zverstvima u Žablju, bio je žandarmerijski narednik Mihajlo Demeter iz Eceda kraj Debrecena.   
   Kod pešačkog mosta su dva vojnika ubili četiri žene i bacili ih u Dunav.  Kod železničkog mosta su dva vojniki ubila dva muškarca i bacili ih pod led.  Kada je na obalu doterana veća grupa građana, odvojeno je šestoro ljudi koje su postrojili na sam led, na mestu gde se završava prilaz pešačkom mostu kod malog parka.  Ostavili su ih na ledu, malo se udaljili i pokosili jednim plotunom.  Vrisak žena iz te grupe prolomio se kroz hladan vazduh. 
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
Uspenska grobnica

   Od ranog jutra su povremeni pucnji dopirali sa Uspenskog groblja.  Stanovnici okolnih ulica su dovođeni i ubijani u unutrašnjosti groblja.  Tragove zločina posle ubistava video je grobar Hristifor Mali i nadzornik gradske kanalizacije Stevan Kardoš.  Na tom stratištu su većina ubijenih bili novosadski Jevreji.  Tokom temeljnog „čišćenja grada“ su vatrogasni kamioni (dodeljeni vojsci od gradske uprave) iz svih delova stradalničkog Novog Sada dovozili na groblje leševe građana.
   Nešto posle devet časova, Eva Barfus je videla naoružane vojnike koji prate „tri dobro obučena gospodina, koji su mi izgledali kao da su Jevreji“, nakon čega je čula puščanu paljbu. 
Vojnici su nemilosrdno doterali Eržiku-Piriku rođenu Puhalek zato što je udata za Srbina.  Ustrelili su je sa suprugom kod grobljanske kapele. 

Nedugo zatim doteran je mladi bračni par Mandel, Jakob i Paula.  Kada su stigli do groblja, vojnik je uzviknuo: „Na desno!“ i odjeknuli su pucnji.  Posle njih doteran je elegantan Jevrejin star tridesetak godina (možda Stevan Santo) i stari bračni par Breder.  Iz okolne ulice doteran je i ubijen bračni par Pavković.  Neke žrtve, koje su užasnuto zastale kada su videle leševe, vojnici su ubili na ulazu u groblje! 
Među najmlađim žrtvama na Uspenskom groblju je trogodišnji Vili Goldštajn, koji je sa roditeljima (Aleksandrom i Dragicom) i dve sestre živeo u Grobljanskoj ulici.
      Iz Deakove ulice su fašisti na mrtvačkim nosilima donosili leševe na groblje, a gradski teretni kamion dovozio nove žrtve nečuevene „racije“. 
Oko jedan čas popodne su dva naoružana vojnika doterali troje Jevreja: Aleksandra i Editu Šenfeld i Aleksandrovu sestru.  Kada su kročili u dvorište pred grobarovu kuću, vojnici su ih ubili s leđa.  Jožef Budaji je iz stana pratio taj nečovečni postupak.  Sačekao je da vojnici odu i izašao na groblje.  Ugledao je preko 100 ljudi razmrskanih lobanja pred grobarevom kućom i grobljanskom kapelom.  Do kraja masakra broj leševa se popeo na najmanje 250. 
Glavni izvršioci nedela na groblju su vojnici 16. bataljona pograničnih lovaca u Novom Sadu.  Leševe su nabacali u mrtvačnicu i po dvorištu, od ulaza do kapele.  Mlada žena, pokošena metkom kroz slepoočnicu, ostala je u sedećem stavu na nadgrobnoj ploči.  Glava joj se oslanjala na ruku.  Nekim telima su nedostajali prsti, mnoga nisu imala cipele.  Uklonjeni su neželjeni svedoci - grobar Jovan Gonđa i njegova porodica: Ljubica, kćerka Marica i sinovica Zora.  Tokom noći posle „racije“ policija je čuvala leševe pobijenih Novosađana koji su sutradan odneti sa mesta zločina.
   Danima posle masakra bili su vidljivi tragovi zločina na Uspenskom groblju: izrešetan zid mrtvačnice oblepljen krvlju i tragovima mozga.  Tragovi leševa ostali su u snegu sa lokvama krvi.  Kada se sneg otopio, grobar Hristifor Mali je sakupio kosti, prste, mozgove i smrznute lokve krvi i pokopao ih u četiri jame.  Najstrašnija ironija nad ironijama je činjenica da je tokom rata u Uspenskoj ulici radilo pogrebno preduzeće Lenkeya i sina pod nazivom „Golgota“! 
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Prijatelj foruma
Poznata licnost


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 2771
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.7
„RACIJA“ PO ULICAMA

   Na osnovu jednog dokumenta i nekih zapisanih svedočanstava mogućno je rekonstruisati identitet stanovnika pojedinih ulica iz kojih su odvedeni na „legitimisanje“, oterani na stratište ili ubijeni u stanu.  Prilikom pretresa stanovnici su izbacivani u kućnoj odeći na ciču zimu, dok je patrola ispitivala domara o njihovoj „podobnosti“.  Nikome nije dopušteno da se obuče kako dolikuje vremenu, nego su što je brže moguće terani na legitimisanje ili Štrand.      
Žandari i vojnici pod neposrednom komandom doktora Šandora Kepira blokirali su Futošku ulicu i njene stanovnike.  Rejon njima dodeljen u planu izvođenja pokolja bio je potez od Cara Dušana duž Futoške do Trga Oslobođenja.  Poterali su porodicu Julija i Ruže Hajoš, porodicu Pintar i Aranku Stojanović sa kćerkom (iz vile na uglu Futoške i Guslarske), porodicu Eugena Beka i tročlanu porodicu Mendelson.  Zalupali su na vrata doma Zemanekovih i trgovca Mavra Irica.  U kući Iricovih su zatekli bolesnu Jelenu Iric koju su ubili u krevetu! 

Žandarmerijska patrola je iz doma Zemanekovih i Šorsovih u Futoškoj 94 isterala brojnu porodicu da je potera u smrt.  U samoj kući su fašisti ubili nekoliko ljudi, što se moglo zaključiti po velikom potoku krvi koji je kuljao nakon „pretresa“.  Zemanekovi i Šoršovi su sakrili u podrum dvoje dece, desetogodišnju Oliku Šorš i petogodišnju Evu Zemanek.  Iz kuće su nacisti poveli Evine roditelje, doktora Dezidera i Margitu; roditelje Olike Šorš, Huga i Šari i rođake to dvoje dece: Belu i Pirošku Zemanek, Aranku Zemanek (Belinu sestru) i majku Zemanekovih Jelenu.  Bela i Piroška su držali uz sebe sinčića Roberta i šestomesečnu Martu.  Marta je posebno patila od hladnoće i stalno plakala (možda predosećajući nadolazeće ubistvo).  U podrumu kuće na uglu Futoške i Streljačke (Antona Čehova) ostale su prestravljene devojčice koje su preživele novosadsku „Vartolomejsku noć“.  Olika Šorš je ubijena u gasnoj komori.  Eva Zemanek je preživela sve ratne strahote.       
Iz ulice Nikole Tesle, odmah uz Futošku, iz kuća su izveli advokata Kostu Hadžiju, Ružu Handler i njena tri maloletna sina.  Porodica Handler je specijalno stavljena na spisak zbog toga što je doktor Handler bio jevrejski aktivista.  Otišao je u Budimpeštu da interveniše kod mađarskih vlasti.  Njegov zahtev da se prekine „racija“ nije urodio plodom.  Uhapšen je u mađarskoj prestonici, da bi kasnije bio ubijen u zatvoru. 

Iz druge kuće su izveli doktora Sigismunda Handlera, nekadašnjeg predsednika Angloameričkog jugoslovenskog kluba.  Patrola je povela i četvoro članova porodice Vermeš: advokata Imrea, njegovog brata Edu, Edinu suprugu i svastiku.   
U ulici Cara Dušana broj 25, pronašli su profesora Ljudevita Deneša.  Uzaludna je činjenica što je odlično govorio mađarski.  U istoj ulici, koja seče Futošku, „uhapsili“ su krojačicu Elviru Štajn i njenu sedmogodišnju kćerku Neli.  Potom su ušli u kuću Konovih i Cilcerovih.


Oficir zadržao devojčicu

   Tog jutra, u ulici Cara Dušana 34, Gizela Kon je pržila hleb sa belim lukom za svoju kćerku, unuku i nezvanog gosta, mađarskog oficira.  Pošto je to bio jedan od jevrejskih domova u koje su vlasti uselile okupatorskog oficira, Gizelina unuka je morala da deli krevet sa majkom.  Nije se još razdanilo kada je služavka  primetila da žandarmerija isteruje ljude na ulicu (možda je videla da patrola izvodi Elviru i njenu kćerku).  Presretna je ušla u sobu Gizeline kćeri Rize Cilcer i rekla na mađarskom: „Gospođo, odvode Jevreje“.  Lice joj je sijalo od zadovoljstva. 
Uskoro su banula trojica žandara i naredili Rizi Cilcer da se obuče.  Počela je prvo da oblači malu Miru.  Gizela je ušla u sobu i obratila se unuci na nemačkom.  Stala je u ugao i plakala sluteći najcrnje.  Na vratima sobe iznenada se stvorio mađarski oficir koji je tu smešten na stanovanje. 
„Ostavite je!“ dreknuo je na Rizu. 
Shvativši da iz nekog razloga ne treba više ni da pogleda dete niti da ga poljubi za rastanak, Riza je navukla kaput na spavaćicu i izašla iz sobe.  Mira je ostala sa služavkom.  Majku i baku je patrola Šandora Kepira isterala na ulicu i pridružila Elviri, Neli, profesoru Denešu i drugima.  Poterani su u novosadsku golgotu iz koje se nisu vratili!
IP sačuvana
social share
Nije bitno sta imas, bitno je koliko dajes.
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 ... 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.097 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.