Pravednik


Hodeci kroz zemlju
Kroz noci kroz dane
Vidio je navist
vidio jest bolest


I vidio rane


Pa izreko slovo
Dizuc glavu k nebu
Pitajuci o tajni
Na putu ka grebu


Pitajuc o tajni


A nebo bi plno
Muka ot olova
Te ta slova cuse
Oni sto brez duse


Te ta slova cuse


Vrazdom se zasmija
Zmija azdahaka
Bo glas se izgubi
U gluhosti mraka


Bo glas se izgubi


On se spusti u se
Medju katakombe
Psi kosti rastepu
Nakon bekatombe


Psi kosti rastepu


Tako tijelo stade
Na putu kroz tminu
Pade al glas jedan
Zvoni kroz tisinu


Al glas jedan zvoni


Glas sto vjecno leti
K nebu u visinu


Eze vjecno leti

Molitva


Molitvu jednu
Jedinu znam
U ovom svijetu


Beskrusnom


Molitvu jednu
Jedinu imam
Molitvu o kruhu


Inosusnom

Labud djevojka


Rekoh joj
Od devet dveri zar nisi otkljucala devet
Od devet odaja zar nisi otvorila devet
Od devet kovcega zar nisi otklopila devet
Od devet pecata zar nisi
Otpecatila devet


A ona
Ona ce meni
Otkljucah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovcega
Otpecatih devet pecata
Ali ne otkljucah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpecati
Pecat
Tvoga
Srca


Dadoh joj znak kljuca


A ona zaklikta
Gle ptice one što juri k zelenoj gori
Gle ptice one zelene
Ispod oblaka


Pogledah i ne vidjeh


Tada ona rece
Znaj da je tajna broja devet
Tajna labud djevojke
Cik stigni me


Pretvorih se u sokola


Al Labudica je vec bila stigla za oblak
U zemlju gdje je oko sokolovo
Mrtvo oko

Zapis o otkrivanju


Tamo gdje su psalmi
tu su i prokletstva

Zapis o lovu


Neka se podzemna voda budi u jasnom sjajnom ozoru
iz svog dubokog sna i tece nekoj
dalekoj rijeci nekom
umornom
moru


Neko nejako lane posrce kroz zlatnozelenu goru
i nece da stane dok ne pristane
svom bistrom
izvoru


Jedna smetena košuta zuri kroz neke zute vrijeze
trazeci nestali šapat trazeci davne dane što
bjeze kroz tavne trave kroz travne
mreze


Vidim ljeljena onog što pati kad prati oci one srne
i slijedeci ih omamljen tako sve dok
na zahodu sunce ne utrne
sve dok mu koraci
ne ucrne


Jedan konjik velik osvaja vrele prostore nespokoja
Lijep Slijep od volje zelje Nijem
Bez glasa on gazi za lavezom pasa
što urla što zedno diše i
kidiše u krv buduceg
razboja


Vidim sve to u jednom trenu U suncu ovog dana
Kao na dogledu
dlana
I
Znam da nikad onaj gladni harni vrutak nece uci
u daleko ono ušce u svoj krotki kutak
da nikada zagrliti nece svoj cisti
bjelutak


Košuta brizna više nikada neca cuti onaj mali glas
što pred njom ide što prati je kroz vlati
što nikada nece više reci
mati


Na stijenu onu popeti ljeljen nece se nikada više
na onaj zelen zov
one zelene kiše
odazvati


Ni konjik tragac u sjajnom bojnom odijelu
usred sjajne tragacke svite nikad
odapeti nece iz sulice vite
onu bojnu
strijelu


Jer u tom jednom jedinom trenu u tom magnovenju kad
sobom obuzeti bjehu gonici svi
i sasvim
sami


Te strasne lovce ulovih u nevidime konce ja kovac Grubac
i vjerno upisah i smjerno narisah
u ove vele
u bijele
u kami

Prepoznavanje


A na dnu smrti
boje ce ubo biti bolje

Kolo


Ruka do ruke
luka do luke
Ruka u ruci
muka u muci


Zemlja priteze
nebo visoko
O da sam ptica
Da sam soko

Zapis na dvije vode


1.


U ovom dobrom u radosnom u bijelom u svijetu
dobri radojica bjelic vavijek se radovao


i u tome kratkom u ljetu i kad je cvijetje brao
i kad je ratio i kad patio vazda je zvijezde krao


na putu kroz zitije sije on bugario nije
put zarka sunca gledao je i modra neba


i kad obvlada ga brijeme stade u vrijeme
na tom putu pade dosegavši tamu samo svoga greba


sada mu nitkor sadar mu ništor više ne treba
u sjenci tog vjecno plavog hlada


ne treba mu više ni vina ni hljeba
jer sitosti tu nije niti glada


ni sunca nit kiše


ne treba mu ništa
do suncani pocivališta

2.


Oprostite mi
što ipak vas molju


i bratiju i druzinu i gospodu
do vratiju mojih da dodju da me pohodu


molju i kume i prije i strine i nevjeste
da me ne minu vec da me kad pominu da se kad sjete


jer ja sam bil kako vi sada jeste
a vi cete biti kako sada jesam ja

Ljeljeni


Bilo im je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi


(Njima
Ljudima)


Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku


(I rastrkaše se na sve cetiri strane)


Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje


(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)
Tu se utisuciše i mladi sad uporno cekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele


(U ono okrilje
Iz zapamcene price išcezli otaca i djedova)