JA NEMAM MIRA

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem ,glas gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.

SONET 1

Onaj slavuj koji celu noc je plako
Za decom - il' možda za draganom vene -
Do nebesa cvili. On liči na mene,
Jer i moja tuga bezmerna je tako.

Svirepa nam sudba sličan udes sprema;
On, usamljen s bolom kao i ja poje.
Ni ja nikog nemam, samo srce svoje,
Mišljah za boginju da samrti nema.

Jer ko bi verov'o - ah ta vera vajna! -
Da dva oka sto su kao sunce sjajna,
Zemljom pretvore se, zemlja da i skrije!

sad znam šta u knjizi sudbine mi piše:
U jadima svojim uviđam sve više -
Da na ovom svetu nista trajno nije!

SONET 2

Ja zamišljen duh koji se trudi,
Da i korake svoje usporava:
pazeć da ona mesta izbegava
Kud peskom stope ostavljaju ljudi.

No, ko drukčiju zaštitu da stvori:
onu što svet je primetiti neće?
jer u pokretu ugašene sreće -
Spolja se čita što unutra gori.

I uveren sam: brda i šume
obale, reke… sve zna i razume
Moj život koji tajna je za druge.

Puteve divlje nije tražit lako
Al' dođe Amor i počnemo tako:
On i ja o tom razgovore duge.

SONET 3

Život u toku zastajanja nema,
A smrt nam krupnim koracima ide;
Muči me sve što ja do sada vide`,
Još više ono što budućnost sprema.

Ka meni kao sen jedine sreće,
prilaze dani prošlosti sećanja -
i da njih nema, i s njima čekanja -
Ja bih van ovih misli bio veće.

Vraćaju mi se prijatnosti znane
Što jadnom srcu sladile su dane;
u luci vidim brod - lik sreće svoje.

Zamorene su ruke kormilara,
slomljeni jarbol oluja obara,
A svetiljke su ugašene moje!

SONET 4

Što se više približuje meta,
Dan kada se razrešimo zemnog jada -
I brzi bol vremena - bole zada-
Sve vidnije taštine su ovog sveta.

Sebi kažem: rastavlja nas sudba kleta!
O ljubavi ne zborimo više sada.
Zlo života ko sneg dođe i otpada.
Mi ćemo se osobodit svih tereta.

I mir tu je: jer ni nade biti neće -
Nade koja sve nas vara tako večno:
Dušu, osmeh, suze - sve što život kreće!

Mi vidimo da je često zalud muka
Da lečimo ono što je neizlečno
I da zalud uzdiše se, zalud kuka!

OPOJNI GREH

Devojčica me grli i ljubi.
Osećam kako joj se usne tope na mojim,
i kako joj telo drhti
od straha i čežnje.

U tišini
još nedovršene planinske kuće
miriše rano proleće
i njene male jabučaste grudi.
Penušaju se večernje magle
i oseća vlažnost kiše
u erotičnom vazduhu.

Ona se propinje na prste,
pripija svoja stegna čvrsto uz mene,
namesta oble kukove,
svoj zaobljeni trbuh…
utapa svoje nepomične oči
u mojim zenicama
i ljubi, ljubi…

Stavljam svoj potpis
usnama
na njen vrat izvijen
dok opijena srsima bledi moja devojčica
i kao leptirica treperi na mestu

Pogrešili smo
kaza mi
u jednom trenu slasti i vatre
zaustavljajući naše disanje
koje odveja vetar.

Pogrešili smo,
kaza mi s još većim strahom
otrgnuvsi se iz zagrljaja,
bežeći niz proplanak i
odnoseći vlažne poljupce
na mladoj koži.

Moje je oči ne stižu.

SEDAMNAEST VEĆ LJETA NEBO RUDI

Sedamnaest već ljeta nebo rudi
što nikad zgašen od početka gorim,
al' kad se mišlju o svom stanju morim,
osjećam usred plama mrazne studi.

Izreka, da se dlaka prije ćudi
mijenja, je prava; i s čuvstvima sporim
nagnuća Ijudska ne popuste; gorim
čini ih teške koprene hlad hudi.

O jao, kad će onaj dan da svane,
da motreć kako bježe moja ljela
iz dugih muka i ognja se selim?

Hoću li ikad vidjet one dane
kad će se slatki izraz lica sveta
očima svidjet baš koliko želim?

STO ĆUTIM

Što ćutim, što je, ako ljubav nije,
Al ako je ljubav, bože što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,
Kriv li sam tome, malo jauk vrijedi.
O žrtva smrti, slatkoćo u bijedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,
Suprotni me vjetri, kroz šumu i bjesnoću,
Tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
Tako da neznam sam stvarno što hoću,
Te se znojim zimi a cvokoćem ljeti.

VI KOJI ZVUKOM RASUTIH RIMA

Vi kojl zvukom razasutih rima
slušate uzdah što bje srcu hrana
u prvoj tlapnji mladenačkih dana,
kad dijelom drugi čovjek bijah svima,

različit stil što plače i misao ima
zbog pustih nada i zbog pustih rana,
nadam se da će shvatit kom je znana
iskustvom Ijubav: oprost molim njima.

No svak je dugo, sada dobro vidim,
o meni brbljo i tiho i glasno,
pa sam se sebe često sramim jako;

l plod je mojih tlapnja da se stidim,
i da se kajem, i da spoznam jasno:
kratak je san na svijetu htijenje svako.

Sonnet I.

_Voi, ch' ascoltate in rime sparse il suono._


He confesses the vanity of his passion


      Ye who in rhymes dispersed the echoes hear
    Of those sad sighs with which my heart I fed
    When early youth my mazy wanderings led,
    Fondly diverse from what I now appear,
    Fluttering 'twixt frantic hope and frantic fear,
    From those by whom my various style is read,
    I hope, if e'er their hearts for love have bled,
    Not only pardon, but perhaps a tear.
    But now I clearly see that of mankind
    Long time I was the tale: whence bitter thought
    And self-reproach with frequent blushes teem;
    While of my frenzy, shame the fruit I find,
    And sad repentance, and the proof, dear-bought,
    That the world's joy is but a flitting dream.

    CHARLEMONT.


      O ye, who list in scatter'd verse the sound
    Of all those sighs with which my heart I fed,
    When I, by youthful error first misled,
    Unlike my present self in heart was found;
    Who list the plaints, the reasonings that abound
    Throughout my song, by hopes, and vain griefs bred;
    If e'er true love its influence o'er ye shed,
    Oh! let your pity be with pardon crown'd.
    But now full well I see how to the crowd
    For length of time I proved a public jest:
    E'en by myself my folly is allow'd:
    And of my vanity the fruit is shame,
    Repentance, and a knowledge strong imprest,
    That worldly pleasure is a passing dream.

    NOTT.


      Ye, who may listen to each idle strain
    Bearing those sighs, on which my heart was fed
    In life's first morn, by youthful error led,
    (Far other then from what I now remain!)
    That thus in varying numbers I complain,
    Numbers of sorrow vain and vain hope bred,
    If any in love's lore be practisèd,
    His pardon,--e'en his pity I may obtain:
    But now aware that to mankind my name
    Too long has been a bye-word and a scorn,
    I blush before my own severer thought;
    Of my past wanderings the sole fruit is shame,
    And deep repentance, of the knowledge born
    That all we value in this world is naught.

    DACRE.