Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 09:26:31
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3 4 ... 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Branko Copic  (Pročitano 77795 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Sveti Rade lopovski

Kad je stric Nidžo pri kući, onda će ti razne skitnice i potukači nerado uvratiti kod nas. Znaju da ih "Brko" baš naročito ne trpi, pa iako im ništa neće prigovoriti, naročito pred djedom Radom, on će se ipak namrštiti, zlovoljno zaćutati, a prvom zgodom izderaće se na mačku:
— Pis tamo, taman mi još i ti trebaš!
— Još i ti? — tolkuje u sebi vječito oprezan skitač. — Znači, bratac, da to ja nisam dobro došao, a ovamo se, kao tobož, macanu prigovara. E, Brko, Brko, poljubi me u ...
A stric ih, u stvari, zato ne trpi što je i on sam jedno božje zazjavalo, ajkara i rodjena lunjalica. Prepješačio je čitavu Nord Ameriku od Nevjorka do Vankuvera, od Atlantika do Pacifika, odstupao sa srpskom vojskom od Ovčeg polja do San Ðovani di Medua (di ne duva), pa se opet, živ, zdrav i laka koraka, pripovratio natrag i prošibao "tabanovića fijakerom" sve od Soluna pa čak negdje do iza Zagreba, a možda bi zgodio i dalje, ali ga je, vjerovatno, opet i tamo dočekala nekakva voda.
— Mog veselog Nidžu samo voda zaustaviti može — žalostivo se vajka djed. — A sve se bojim, ima neko doba, da mu ni ona u kraj stati neće.
Zna se, cilja to djed na stričevu namjeru da seli iz Bosne u Banat, na dobrovoljačku zemlju. Valja tu prijeći i Savu i Dunav (Una da se i ne pominje!), ali ni to, izgleda, Nidži ne smeta. Ostrvio se čovjek, pa to ti je.
— Nikola, sinko, pritrpi se dok makar ja ne sklopim oči, a onda kako ti drago — uzdiše djed i ne gledajući svog nemirnog sinovca.
— Pritrpi se, pritrpi — čakgra za sebe stric Nidžo i poprijeko zagleda kakvog namjernika, pticu lutalicu, koji se raščarapio u hladovini pod orahom, pa natenane raspreda s djedom Markove konake. — Ti se, Nidžo, pritrpi, sjedi, gdje si tu si, a ovamo štokakvi: noge poda se, štap u drage šake pa raspali kuda ga oči vode. Ehej, s glave skinuto, ispod repa izvadjeno, nit mu staro kašlje, nit nejako plače. I ja bih tako znao.
I da čudo ne gleda očima, ogorčeni strikan obično zdimi nekud na njivu, hvata se pluga, srpa il' motike i sve napreskok, kao da mu se nekud žuri, raspali da obavlja mukotrpan i jednoličan zemljodjelski posao, koji ne trpi ni žurbe ni zanosa. Biće sjutra coktanja i otpuhivanja kad se na njivi pojavi djed Rade.
— E, moj Nikola, moj Nikola, zatrke se na kobile skače, a plug i brana traže drukčiju pamet.
Ako stric otputuje u Banat, da primi napolicu sa svoje dobrovoljačke "parcele", il' ako ga spaponjaju u "ćuzu" zbog politike, to se već brzo pročuje i prozna medju djedovim neobičnim prijateljima. Evo ih onda, izviru, neko puteljkom iz kukuruza, neko plovi carskom džadom, cestom državnom, pa još se i na kobili ljulja, treći trnapi iz prvog sutona pravo za večernju sofru — duć! — a nekakav prijašin, gle ga, kao da mu se bogzna kako žuri, zajašio preko plota, kud i nije lijepo vidjeti starijeg čovjeka ako već ne juri tudja goveda iz svoje ljetine.
— Vidi moga Rade, vidi moga Rade — viče pridošlica još s druma, ispred avlije, pa mu to nekako ispada kao da to djed njemu u goste dolazi, a onaj ga dočekuje dobrodošlicom. Tako i obandjijaju dobrodušnu starinu pa ne može sebi da dodje.
— Pa gdje si ti, moj Radoje, što tebe nema? — kakoće pobro ulazeći u dvorište, a djed se pravda veselo šireći ruke:
— Šta ćeš, obladao posao, pritisle godine, ne mili se čovjeku nikud s praga.
— A kako te noge služe? — propituje se putnik, kome su njegovi neumorni kraci glavna sprema, i, da bi pokazao brigu za djeda, već ga uslužno nudi:
— Sjedi, Rade, sjedi, otpočini.
Pošto je tako gostoljubivo prihvatio djeda u njegovoj rodjenoj kući, pridošlica podje da provjerava šta se to slučilo sa stricem Nidžom:
— A naš Nidžekanja opet nagrajisao zbog politike, a?
Djed samo nemoćno, s grdnim čudom i nerazumijevanjem, podiže ruke i zakratko ostaje nijem: nit je čovjek šta ukrao, nit se tukao, a eto ti, opet, otisnu se niz urvinu kamen, prolomi se led pod nogama, grom puče — tako nešto! — i ode Nidžo, nestade ga.
— A koliko je zaradio, kukavelj?
— Šta ga ja znam, to ti se kod politike nikad ne zna.
— Ehe, i treba mu tako kad se besposlicama bavi — kakoće pridošlica. — Pametan čovjek pobije se, ukrade jare, pa odgudi u buvari koliko ga spada, a političar nikad ne zna svoje porcije.
Jednom. tako, uz kukuruzovo branje, nakupi se u našoj kući čitav buljuk raznih potukača. Najprije stigoše, u društvu, slikar bradonja i Petrak samardžija (našli se u Cazinu, na konjskim trkama). Za njima se ispili kalajdžija Mulić, garav i veseo, a ubrzo poslije njega, kao da ide u potjeru, dopraši, još veseliji, naš seoski pjesnik Ðuro. Na ovako lijepu vremenu ni njega nije držalo mjesto pa dunuo od kuće da traži društva i razgovora.
Stric Nidžo već duže vremena bio je u Banatu, otišao da se nadje oko berbe kukuruza, pa živa zgodacija da se ljudi malčice razbaškare i dadu srcu na volju.
Gdje je društva, tu se nešto i potroši, nadje se čašica rakije, makar one ukopne, a opet gdje rakija zamiriše, tu ti se časkom stvori i djedov "brat Sava", stara lopovska perjanica od kamene Like. Skromno se ponamjesti Sava gdjegod u ćošku, malo priča, pomno sluša, ali zato čašu ne promeće.
Našla se u slikara neka crkavica, ispovrtio i samardžija zaostalu paru, prebrojao se kalajdžija, nešto nabacio i djed Rade, elem: obuvaj, Brančilo, opanke, bocu u šake pa u bircuz, po rakiju.
Otpirio sam kao zaobadan, a natrag dotutnjao, oznojen i srećan. Kako i ne bi, povjeren mi je tako važan zadatak, čitava vojska na mene čeka. Nije čudo što su uz put, zajedno sa mnom, poskakivala okolna brda, kuće i plotovi.
Za svoju uslugu bio sam nagradjen time što sam se slobodno mogao ponamjestiti medju goste i slušati njihove razgovore. Ništa mi drugo nije ni trebalo. Što su me preskakali s rakijskom čašom, to me nimalo nije žalostilo. Pored mene je bila bukara puna vode, pa sam ja sam sebe obilato častio, zalijevajući se po njedrima, sve dok se nisam naduo kao žabac.
— Bestraga im glava i ovim starijima! — umovao sam buljeći u mesingani krstić na dnu bukare. — E, jest mi neko veliko zadovoljstvo napiti se.
A družina je nastavljala da se časti i galami postajući sve glasnija. Javnuo se čak i "brat Sava", inače nikakav eglendžija, i započeo priču o nekakvoj kumi Staki Sakradžijinoj kako je, u svoje vrijeme, potjerala krmaču na pazar pa u putu, dragi moj... Još prije četrdeset godina on je prvi put krenuo s tom istorijom, ali nikad nije stigao da je ispriča do kraja i tako se grešna kuma Staka već skoro pola vijeka boči i putuje s tom svojom srećnom krmačom, a nikako da obavi posao.
Čuo se u početku i slikar bradonja, ali, kako je dan odmicao i larma rasla, on je postajao sve tiši i rasijaniji. Zuzukao je nešto sebi u bradu, odsutno kružio pogledom po društvu i najzad se latio svog crtaćeg bloka, i počeo nešto da črčka i maže. Radio je to tako smireno i udubeno kao da je sam na svijetu, a ljudi oko njega, opet, nastavljali su svoj razgovor i piće ne obraćajući pažnju na njegov posao. Činilo se da ih je slikar nečim omadjijao i učinio se nevidljivim pa sad neometano produžuje sa svojom čarobnjačkom rabotom.
Tek u neko doba bradonja se prenu iz svoje opčinjenosti, poispravi se na sjedištu, baci blok na nisku sofru pred sobom i sasvim trezveno reče, razbijajući čaroliju kojom je bio oklopljen:
— Evo svetitelja, nov novcat, kao ispod čekića!
Svi se iznenadjeno trgoše: šta je sad ovo?
Pade svetac medju njih odnekle odozgo, iz raskošne orahove krošnje! Kako, zbog čega — pitaj boga! Ko će proniknuti u tajanstvene puteve čak i onih prastarih smirenih bogougodnika, kojima se odvajkada zna godišnje doba i dan kada će doći, a šta tek da kažeš za jednog ovakvog, kome niko ne zna ćudi i navike?
Svi su buljili u sliku nasred sofre, a niko i ne pogleda u autora, bradonju, kao da on s čitavim tim poslom nema baš nikakve veze. Jedino je kalajdžija Mulić, musliman, trpko mrštio lice kao da je pojeo zelenu oskorušu, za njega je svaka crtarija bila nedopuštena, djavolja rabota.
Kao da se tom slikom otkupio od svog veselog društva, bradonja se diže i krenu prema potoku (znao sam: ide da gleda ribe u oplićaloj, smirenoj jesenjoj vodi), a začudjena družina ostade da goneta kakvog li to sveca iznenada dobiše.
Neznanko je malčice ličio na svetog Nikolu, ali otkud on sad ispade? Zna se da je Nikola veliki putnik i zaštitnik sviju potukača, ali, ipak, i pored svega toga, neće ti se, vala, taj zimski svetac prikazati ljudima ovako rano u jesen, pa makar se pila i bolja rakija nego što je ova, birtaška, triput krštena.
Da nije sveti Vratolomije, bog ti ga pomogao? Taj ima posla s drvećem i visinom, pa, evo, spuznuo s oraha i našao se ... Jest vraga, otkud sad on! Vratolomije dolazi s trešnjama tičarkama, kad se dječurlija najviše veru po voćkama i vratove lome.
— Da ne bude neki vučji svetac? — prožvaka zabrinut samardžija i ukosi očm prema sofri. On je jedino zazirao od vučjih svetaca i u njihove dane nije se nipošto laćao svoga posla. Šta bi radio, grešnik, da se zbog njegove krivice čopor šumskih razbojnika okomi na konje?
Tu se pomenuše i sveci "od noža", pa ženski sveci "od prediva i snovanja", pa oni "vjetreni", pa... Čak se i ja nadjoh pobudjen da im pomognem u rješavanju zagonetke i već zaustih da pomenem jedinog sveca koga sam znao, svetog Brcka-Prcka, ali se sjetih kakvu smo grdnju zbog njega izvukli i ja i stric Nidžo, koji me je s njim upoznao, pa pametno zaćutah, valjda prvi put u životu. Uzeo sam sliku sa sofre i obradovano graknuo:
— Ovo djed Rade!
Poznao sam dobrodušno milo starčevo lice uprkos dugoj bradi i svetačkoj potkovici koju mu je dodao slikar.
Pjesnik Ðuro popade hartiju iz mojih ruku i zadivljeno potvrdi:
— Rade, svega mi na svijetu!
Djed samo poblijedi, lice mu odrveni i oči stadoše. Sad je još više ličio na nekog pravednika s ikone. Pokušao je da nešto kaže, ali mu se kroz stegnuto grlo probi samo nekakvo kašljivo staračko grgutanje.
— Aha, sipljivi moj paripe, evo i tebe posvetiše! — veselo dočeka samardžija!. — Vala, i vrijeme mu je bilo.
Djed je i dalje preneraženo ćutao kao da više nije čeljade od ovoga svijeta, a društvo živnu i okuraži se. Bestraga mu glava, nek je konačno riješena i ta zagonetka sa svetiteljem. Mogli su, onako u neznanju, naleteti na kakvog ćoškastog i ljutitog božjeg ugodnika i zamjeriti mu se, pa zlo po njih. Ovako, Rade je njihov, pa taman ako se i posvetio, lakše će se s njim izići na kraj.
Jedini brat Sava kao da se nije uzbudio zbog čitave te naklapalice oko djeda. On samo poizdalje gvirnu u crtež i mirno reče:
— Kakav brat Rade. Vidite da je nekakav svetac.
— Rade, Rade! Ta imaš li ti oči, noćna tico lička? — inatio se samardžija.
Sava više nije nalazio za potrebno ni da provjerava ono što je već jednom vidio. Pogleda samo djeda i sjetno uzdahnu:
— Bogme, kad proljeće dodje, a u čemernog Save nestane žita, nema on da se umoli nijednom drugom svecu osim Radi Æopiću. Molio se, ne molio, nijedan drugi ne pomaže. Je l' tako, brate Rade?

IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Mučenik Sava

Proći će ti nešto oko dan-dva od onoga začaranog jesenjeg popodneva, kad je živopisac bradonja naslikao djeda Radu kao svetitelja (sa strogom bradom i nebeskim oreolom oko glave), a evo ti jednog rumenog predvečerja brata Save, djedovog rodjaka, pa će ti, odmah s druma, pravo na naš arman (gumno) gdje su leventovali bradonja i samardžija. Cocnu strinom u gomilu slame, podboči ledjima zasječenu obalu iza sebe i grgutnu:
— A moj brat Rade sigurno u mlin otišao, a?
— U mlin — odvali samardžija.
— E, baš dobro što nije tu. Znaš, ja krenuo k vama po jednom, daj kažemo, blagočestivom pospu.
— He-he, a što bi to kao moglo biti? — nepovjerljivo zarza samardžija, a i bradonja iznenadjeno pogleda u čupoglavog starca kao da se čudi otkud li mu izleti ona crkvena riječ "blagočestav".
— Šta ja to čujem, Savatije, a?
— Evo, sad čuj: ja uperio džile tebi da mi daš onoga mog Radu što si ga neki dan živopisao. Ne bi li mi to nekako obavili krišom, da brat Rade ne sazna?
— Vidi, vidi, kažem li ja da tu nešto ima, dok se ovako kasno dolazi — otegnu samardžija. — Konjokradička posla, pa to ti je. Šta će tebi, napriliku, jedan taki ... Čuo si, valjda, da smo ga one večeri, onako u šali, strpali u lopovske svece, pa ti odmah potegao, a?
— Šta će mi? — poniknu Sava. — Pa i ja sam, da rečemo, živ stvor, poželim se razgovora, pa bi rad imati nekoga svog, bolećega ... Baba mi umrla, sinovi svaki za svojim poslom, pa kud će stari čovjek neg' da razgovara il' sa svecima il' sa mrtvima ...
— Aha, vidi ti! — ždraknuše očima oba slušaoca. — Ovdje se večeras pominju sve same "nebesije" — sveci, usopši rabi božji — a onda, u takvoj prilici, nije daleko ni onaj repati repodja, ime mu se ne pomenulo! Deder, da mi malo pobolje oslušnemo šta ovaj tu bobonji kao baba iz kace.
— Pa tako — nastavlja Sava — da vam pravo kažem s mrtvima ja i nemam bogzna kakva razgovora, slaba je od njih vajda, a sveci... eh, i ti sveci... Oni moji stari, nekadašnji Damjanovići, nijesu ni umjeli izabrati sebi prikladnog svetitelja, neg' uzeli nekakvoga, bože me prosti, golju u jarećoj koži, bosoga ...
— Svetog Jovana? — dosjeća se bradonja.
— Pa da, brate, njega. Taj, kanda, ni sebi nije znao pomoći, a kamoli će tek meni. Udario kraj sebe sikiru u panj pa se ududučio, a ja, čim ga pogledam i vidim onu braveću bekinju na njemu, odmah mi na um padne nečije jare il' jagnje. Zbog toga sam se, valjda, i prokrao u mladosti.
— Sablaznio te tvoj svetitelj zaštitnik, a? — nasmija se slikar.
— Eh, zaštitnik! — progundja ozlojedjen Sava. — Vala mi se bio na glavu popeo. Podjem uveče nekuda, tako, po svom poslu, šta se koga tiče kuda ću, a on ... čisto mi se čini da je krenuo nazorice za mnom sa onom svojom sikirom. Hm, svetac? A šta će, njemu sikira kad je svetac?
— E, vidim ja, sveosve, da tebi treba dati ovoga bradonjinog novopečenog božjeg pravednika, Radu Lopovskog, on bi tebi progledavao kroz prste, pa ti kud poš'o da poš'o — utače se samardžija.
— Pa i bi, vala, pravo kažeš. Već mi dodijalo da u kući imam božijeg špijuna.
— A šta ćeš sa svetim Jovanom, bog te ne ubio?
— Daću ga onome svom najmladjem sinu, koji se preklani odijelio od mene i skrpio kuću gore u krčevini. Nek mu i sveti Jovan lomi noge po onim panjevima, kao i on. Imaće bar o šta tupiti onu svoju svetu sikiru.
— E, mnogome je stari Rade pružio ruku, pa što ne bi i svome kićenom Savi, kome ni u najgušćoj pomrčini nikad nije trebalo kalauza — pripomenu samardžija bez imalo zlobe. — Hajde, daj mu tu sliku, dok Rade nije izbio od mlina.
Bradonja otvori svoj nerazdvojni blok, pronadje novoustoličenog sveca i pruži ga Savi.
— Evo, zamotaj ga u ove novine da ti se ne istare o taj tvoj kožuh, a i da ga ko ne vidi uz put. Lopov i svetac, lijepa parada, tako mu nekako baš i treba da ide, da ne kriva ni tamo ni amo.
Te iste večeri, malčice šapatom, a više nemušto, bez riječi, na skrovitu mjestu, iza svoje bataljene pojate, Sava se ispovijedao i povjeravao svetom Radi Lopovskom, svome duševnom; ličnom svecu, koji će kadar biti da sasluša, razumije i brani, tamo gdje, treba, svu njegovu lopoviju i stranputice, voljne i nevoljne.
— Šta da ti duljim, brate Rade, tek što svane dan, a čovjek seljak okuje ruke uz plug il' motiku, savije draga ledja crnoj majčici zemlji, pa tako, korak po korak, kao da su mu noge u bukagijama, miče se uz brazdu. Ne vidi čestito ni dragog sunca, ni oblak nad glavom, ni ticu kako leti. To ti je ta vječita robija, koja se zove težakluk. Nikud pobjeći od njega, veže se dan za dan, kao karike u lancu. Što duži život, i sindžir dulji, i još sve teži, zemlji te vuče.
Nejadan pri mjesečini, sluša ga brat Rade pažljivo, i ne trepćući, razumije čovjeka. Zar i sam nije vezan uz tešku crnu zemljicu?
— A onda, kad veče pridje, moj Rade, kad se javi prvi dašak vjetra, ja ti se za tren oka premondurim u drugo čeljade. Kako, zašto, pitaj bota, tek odjednom vidim da ja više nijesam ove zemlje čovjek i da su mi tijesni svi njezini zakoni. Počnem ti ja, moj mili Radane, da živim samo za svoju dušu.
Pa kao da i samog slušatelja šalje svojim putem, on počinje, zaneseno, da mu sladi uzbudljiv noćni pohod.
— Evo te, perjaš puteljkom kroz visoku raž, orosi ti se čak i kapa, prikradaš se nečijem toru kod koga nema pasa. Osluškuješ kako na niskoj kolibici sve krkelja tanak čamov krov od nečijeg hrkanja. To umorni čoban, grešni najmenik mrtvima vodu vuče, sveci mu pomogli da još bolje utvrdi san.
Trgne se Sava, trepne i onda doda, kao pravdajući se:
— Dobar je ipak bog, pa on lijepo učini da i vi, njegovi sveci, preko noći malčice spavucnete, dremnete kao i svaki drugi božji stvor. Zlo bi bilo da ste uvijek budni. Valjda se sjećaš, Rade, kako si mi znao pravednički zujati i dosadjivati kao podnevni govedji obad.
Unjiri Sava u zatamnjeno svečevo lice i sažaljivo promrsi:
— A šta meni i treba tvoja pomoć kad se predraga noćca na zemlju spusti? U mraku se od mene iščauri nekakav sasvim drugi čovjek, ni ja ga sam poznati ne mogu: domišljat, mudar, junačan. Niti mi treba pomoći niti čijeg savjeta, dovoljan sam sam sebi. Ma šta, ima me čak i za druge, četu bi za sobom vodio.
Onako kratak a stamen, usturi se Sava pred svetim rodjakom kao kočoperni pjevčić djudjan.
— Četu, pravu četu, jakako, moj rodjo, samo da mi je odakle naumaknuti jednu kitu starih ličkih noćnika i delija.
Osokoljen, Sava prijateljski protrlja svoj čekinjast obraz o svečevo lice i smekšano protepa:
— I tebe će tvoj Savica pripaziti i svaku ti poštu ukazati, nećeš ti u mojoj kući sirotovati. Dosta si ti za svog benastog i svakojakog Savu učinio, red je da ti se jedanput pošteno odužim...
Dva dana kasnije, u prvom djedovom komšiluku, iz kuće "amerikanca" Laze Ugarčine ukradena je slika predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Vilsona. Godinama je dokona stojala na svečanom mjestu, iznad malenog stola, lijevo od prozora, uokvirena u uzan srebrn ram. Desno od pendžera, držeći joj u neku ruku ravnotežu, visio je sveti Nikola, Ugarčinova slava, svjetlucajući potamnjelom pozlatom.
Nedjeljom ujutru, kad bi se brijao za onim stolićem, Lazo je ponešto i eglendisao sa svojim prezidentom, tražeći već upola zaboravljene engleske riječi da bi ga sagovornik bar koliko-toliko razumio. A kad je bio štogod zle volje, samo bi kiselo premjerio uštogljenog Amerikanca, gvirnuo u malu sliku kralja Aleksandra, zadjevenu u ćošak Vilsonova okvira, i prožvakao:
— Cvikeraš jedan, cvikeraš drugi, nema tebi, moj Lazo vajde ni od jednoga, džaba ti je to. Gledaj ti onu svoju kobilu pred kućom, bolje će ti biti.
Baš uoči te nedjelje, Lazo će ti kasno leći, ne paleći lampe, pa nije ni primijetio kradje. A kad ujutru, nema slike na njezinu mjestu.
— Ej, ženo, ovamo de, šta ste uradili s Vilsonom?
Izgalami se domaćin na ženu, izvika na djecu, pade i neka ćuška, premetnu se čitava soba, kad u zlo doba opazi stara Ðuja izgaženo cvijeće, napolju, ispod prozora.
— Ukrao neko. Evo, prišuljao se kroz kukuruze, provukao ruku kroz pendžerak i odnio.
Dugo je Lazo gledao kroz otvoren prozorčić i ćutao ničem se ne dosjećajući, a onda se povuče u sobu i diže oči na svetog Nikolu.
— A ti baš tako, nose ti ispred nosa kraljeve i prezidente, a ti ništa. Tu te čovjek slavi pedeset i više godina, a kad je stani-pani bar da si makao prstom.
— De ti, de, kud si popušio Sveto pismo, tud i slavu oporočavaš! — produnduri Ðuja sebi u njedra i ode da namiri prasad.
Po selu brzo puče glas o neobičnoj kradji, a kako su se baš tih dana po selu motali žandari, propitujući se za bradonjine "falične" svece, dodje taj glas i do njih. Već im je pop odranije bio nešto natuknuo o slikarevoj neobičnoj raboti i provukao im kroz uši da se kod Rade Æopića kupe štokakvi — mogli bi lako biti i novovjerci, koji neće vojsku da služe! — pa, sve jedno s drugim, evo ti patrole najprije pred Lazinu kuću. Pošli da se propituju onako poizdalje.
— Taka i taka stvar, veli, jesi li ti opazio da se kod tvog komšije okupljaju i dogovaraju tamo razni, antinekakvi, ovi neki kontra i tako?
— Ama kakvi kontra! Sve su to ovi naši razni benaši i zodalice. Neko krpi samare, neko kalajiše tepsije, neko ...
— A ne bi se tu mogao ispiliti kakav novovjerac il' tako nešto različito, a? — izbeči se brkati narednik Munižaba. — Sjećaš li se samo koliku je uzbunu po svim ovim selima digao onaj čiča s Medjedjeg brda, koji je, tobož, ustao iz mrtvih i prorokovao svijetu. Išlo se k njemu kao na ćabu, čak je i vladika slao pitanje na sveštenstvo.
— Heh, manj ako se u pravednike začislio ovaj komšijin rodjak, Sava, stari lički hajduk — podrugnu se Lazo. — Biva i to, lopovi se najprije pretumbaju i posvete.
— Aha, i Sava je u sve to upetljan! — zloguko otegnu narednik. — Otuda ti meni dodji, sad ja imam konac u rukama.
— A što li njemu treba moj Vilson, ubilo ga kantarsko jaje? — začuda se Lazo.
Povedoše žandari Lazu do Savine kuće, da se nadje kao svjedok prilikom premetačine, a kad tamo, u starčevu sobičku, u srebrnom okviru od Vilsonove slike visi uramljen sveti Rade Lopovski.
— Aha, tu li smo, Rade Æopić, izobražen u formi sveca! — zagudi narednik Munižaba i tako iskolači očurde i mače brkovima da bi prestrašio čitav crkveni odbor, ali, bogme, ne i prekaljenog Savu, koji se u svom vijeku naslušao kako i krupniji mlinovi melju.
— Šta ja znam, od ikona kad sam nepismen od svoje sedme godine — odmahnu on. — Ne znam gledati ni u knjigu, ni u kalendar, ni u sat, čak ni u braveće pleće. Nije me dragi bog u to uputio, pa eto ti.
— A znao si ovoga uokviriti, a?
— To je moj i brat i svetac, i ja druge ne pripoznajem, pa vi radite šta vam drago!
— Aha, kažem li ja — novovjerac! — opet se iščakari Munižaba.
Ukradeni Vilson i kralj Aleksandar pronadjeni su sakriveni u potkrovlju Savina svinjca i to je bio dovoljan razlog da žandari uzmu staroga preda se, pa s njim u svoju kasarnu, u zatvor.
— Opet je Savica nešto smotao — nagadjali su seljaci prateći očima oniskog starinu kako ponosito odmiče dru-mom, kraljevski uokviren s dva stasita "djevera" pod puškama i blistavim bajonetima.
— Ode, vjere mi, k'o na Kosovo!
— Ehej, pogledaj ga, posljednje krejino pero na kićenoj kapi hajdučkoj.
Iz žandarmerijske kasarne Savu prebaciše u sreski zatvor, dobro znanu buvaru, "ćuzu", a odatle ga sprovedoše u čuvenu bihaćku "Kulu", pravi pravcati zatvor — "prdekanu".
E, to je već mirisalo na velikog vraga.
Sreska "ćuza", eh, i to mi je neki zatvor! Čak te pazarnim danom puste da se promuvaš po gradu i da se vidiš s komšijama, pa se možeš još i napiti, i dovesti natrag sa sobom i po dvojicu nakresanih, konagdžija. Sve je to ipak svoje, familijarno, ali već "Kula", to na svašta miriše.
Ispili se, bogami, od čitave te rabote još kakav djavo.
Po selu se proču kako je Sava ne samo ukrao, nego i uvrijedio američkog predsjednika Vilsona i njegovo veličanstvo, kralja, jer ih je, kažu, strpao na neprilično mjesto, u krmeći svinjac, a u njihov okvir postavio faličnog sveca i tako, jasno je, promijenio vjerom. Nije baš sigurno da nije zgodio i u boljševike, koji su upljeskali svoga cara i u crkve konje uveli.
Gonetalo se tako i naklapalo, ispitivani ljudi po selu i tražen slikar bradonja, koji se nekud bez traga izgubio, a poslije mjesec dana evo ti Save natrag. Izvedren i ubijelio, čak i podgojen, on stiže jednog predvečerja našoj kući, nadje djeda na drvljaniku i s njim se dvaput poljubi. Čak i zaplakaše starci, ali sve onako u tišini, ništa ne zboreći. Tek poslije duže stanke djed se promeškolji na bukovoj kladi, pa će ti upitati:
— I šta to bi s tobom, brate Sava?
Starčić se usturi kao na prozivci i osvetnički zavreča:
— Neka me poljube na jedno mjesto zajedno sa Vilsonom, a vala i s onim drugim, de! Ostadoh ja vjeran svom rodjenom Radi, bog mu se radovao. Napopastili me tamo kao konjske muve: te zašto si bacio američkog poglavicu, a srebrom uokvirio toga svoga, kako li ti se samo zove, te je li kralju mjesto tamo, sramota je i reći gdje, te pripoznaješ li ti svoju vjeru pravoslavnu i očenaš, pa znaš li za krst i jevandjelje, te ovo, te ono ...
— A ti?
— Šta "a ja"? Nijesam ja, velim im, ni pop ni crkvenjak pa da sve to moram znati. Ne znam čitati, ne znam pisati...
— A oni?
— A oni: odričeš li se, kaže, toga svog, bog te pita kakvog, sveca za koga si krao tudje okvire?
— A šta ćeš ti reći?
— A ja se zaintačio kao najtvrdoglavije ličko magare: ne odričem, kažem, on je moj pa kakav bio. Je li glava na panj, jest, ali ja ostajem pri svojoj!
Sava se sjetno osmijehnu i ozareno izjavi:
— I mučenik je slatko biti kad ti je samo nešto za srce priraslo i kad se pošteno utvrdoglaviš. Strašili oni mene, i tukli, bogami, ali ja se ne odrekoh svoga Rade, svog brata i pravog svetitelja. A pravo da ti kažem, gadna ona bihaćka "Kula", gradio je, kažu, nekakav Matija kurvin (Korvin). Možeš onda misliti kakva je.
Djed ga je dugo i dugo gledao, nasmiješen i ćutljiv, a onda mu se istom ote onim njegovim starim, dobrodušnim graktavim glasom:
— I de ti reci, ko je sad veće goveče i beslovesno božje bravče bez repa: il' ti, il' oni koji su te preslišavali, il' bradonja koji je sve ovo zakuvao pa odmaglio, ili, na kraju, ja glavom, koji sveca izrigravam i slušam taku benu, a ne tražim vile da te valjano izmjerim preko ledja zbog tvog trtljanja, lopovije i tvoje magareće vjere?
Sava samo pokorno povi pleća i uvuče glavu medju ramena.
— Ožeži, brate, koliko bolje možeš, posvetila ti se draga ruka! Moj si bio i moj ostaješ, ti pravednik, ja lopov, jedan bez drugog ne možemo, a oni štokakvi Vilsoni i drugi cvikeraši, nek nam se skidaju s vrata, daleko im kuća. Nek bježi, vala, i onaj moj goljo sa sikirom. I bez njih nam je dosta naših mrtvouzlica i naše repate sirotinje.


IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Pohod na Mesec


Tek mi je peta godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ono ne smiješ. Niču tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih gusaka, hoće i da udare.
— Dobićeš ti, mali, po glavi, pa će te proći tvoje budalaštine.
Kako proći! Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a nisam ja.
Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari samardžija Petrak, neumorna skitnica. Još nije ni ušao u avliju, a već grakće na mog djeda:
— Jesi li živ, Rade, stari moj paripe?! Vidi ga, vidi.
Ihi, počelo je! Kad on već djeda smije nazvati paripom, šta li će tek biti sa ostalom čeljadi. Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti, moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar.
Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta dozvoljeno. Penjem se po drveću, zavirujem na tavan, švrljam oko potoka, odem čak i do malog mlina zavučenog podno našušurena gaja. Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa.
— Čekaj ti samo, otići će stari Petrak — prijete mi u kući kad već sasvim prekardašim.
A ti »Petrakovi dani« u ranu jesen obično su uvijek bili praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. Čučim tako na vrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim očima odjednom razgrana gusta krošnja pitomog kestena s raskokanim prezrelim čaurama: ih, u kestenar, šta će mi ribetine!
Šijem tako čitav dan tamo-amo, a kad me suton opkoli i pritjera kući, evo ti opet nove napasti — mjeseca.
Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade:
— Možda bih ga nekako mogao dohvatiti?!
Noću se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:
— Hajdemo!
Dižem se, lak, opsjednut, ali me već na prvom koraku otrijezni glas vječito budnog djeda:
— Baja, kuda ćeš?
Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja — coc! — o tvrdu ledinu.
Sva sreća što jednom u godini dodju i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo štošta može.
Dodje tako jednom na red i mjesec.
Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.
Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.
— Djede, bi l se mjesec mogao dohvatiti grabljama? — iznenada se oglasih ja.
— Heh, šta njemu pade na um! — dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji. — Hoće da dokuči mjesec.
Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.
— Pa neka, ima dječak pravo.
— Šta ima pravo?
— Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge tice danas pjevale.
— Ma šta tice, šta... Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.
— Jok, pobratime — tmurno dočeka starac. — Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? — drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za... ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao. Rade, brate moj...
— Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.
— E, Rade, Rade ... ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda.
Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja ledja, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začudjenom.
— Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.
Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li.
Sporo napredujemo uz mračan zašaptan brijeg. Nad nama razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zakvačimo i povučemo, evo ga začas u krilu.
Iz nizine, od malene tužne djedove vatre, odjekne povik:
— Ehej, budale, vraćajte se!
Žao mi te vatrice u dolini, žao mi vikača, ali požar nada mnom sve je rujniji i širi, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom:
— Umukni, ti dolje, kenjac jedan.
Durašno guramo dalje. Ja se već pomalo i pribojavam kako će to biti, licem u lice s onolikačkim mjesecom, a kao za pakost odozdo se opet čuje dozivanje:
— Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!
— U štalu, sivonjo stari, pa tamo njači — vraća mu samardžija.
Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbudjeno protepam:
— Evo ga?
— Aha, vidiš li?
Starac me prima za ruku i sad zajednički savladjujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskače iza drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.
— Aha, uteče li, je li! — pobjedonosno kliče starac. — Prepao se grabalja, a, lolo jedna.
Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže sokoleći me:
— Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nadji dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, a i ja s tobom.
Hm, nema?! ... Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini. Nit sam ga vidio ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj kući. Ja sam tu, ja ...
— Delija naša — dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu, završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu.
— Pametna djedova glava!
Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno... Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i »vantazija«, što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom.
Pa ipak ... ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundjalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu.
— Ðede Petrače... — zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogadjajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:
— Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.
Nogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.
— He-he, ipak nas čeka stara paripina — rakoli se Petrak. — Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije.
— Evo ih, vraćaju se budalaši! — dočekao nas je djed Rade, čak nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz Amerike. — Šta je, dohvatiste li mjesec?
— To tebe ne budi briga — otresa se samardžija. — Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.
Znamo li — ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbudjen i premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao medju djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoružan grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moćan i stravičan mjesečev požar.
Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vrtio se i budio brata, svoga suložnika. Djed je grdio Petraka i »njegov benasti konjski mjesec«, mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.
Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj. Kao da im je bilo zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.
Jedini stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao brondati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li »oni, rasipnici« (koji to oni?) kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo, te ono ... Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nadje se pobudjen da ga uruži:
— Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao.
Odgundja stric kako baš ni »mjesečari« nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi. (— Ode da spava — primijeti Petrak.) Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s mjesecom.
I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.
Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva:
— Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?


IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Mlin potočar

Ima tako po našim potplaninskim selima tajnovitih mjesta oko kojih se pletu raznorazne priče, obično pune strave, vezane za noć, smrt, nečiste sile i gubljenje duše. Pored grobalja, crkava i džamija, to su obično štokakve jaruge, klanci, provalije i raskršća gdje obnoć voli zasjesti dokoni djavo, ili kakav njegov rodjak i pomagač, pa čudo načiniti s kasnim prolaznikom, seljakom, osobito s grešnom ženskom čeljadi, koja su i bez raskršća uvijek blizu nekakvom stradaniju i belaju.
Takvih se mjesta čovjek sjeća s prvim sumrakom, a zaboravlja ih s pijevcem zornjakom, koji glasno najavljuje kraj svakoj čaroliji:
— Gotovo je, a sad na posao, valja i jutros ljeba jesti.
Nekako po strani od tih sumračnih bestragija, sasvim izdvojeni, stoje seoski mlinovi potočari. Jesu u zabiti, ukriveni, priče se oko njih pletu, pa ipak... ipak nikakav osvit, makar kako jasan, ne skida prozračne trepetljike tajanstvenosti koje igraju oko raspričana mlinčića. On samo briše tamu i strah, i ostavlja bajku da živi, drvenu, brašnjavu, punu lupe i pljuskanja. Ne pomaže tu ni pijetao, jedva ga čuješ, pa umjesto da najavi kraj ukletoj noćnoj huci, on joj samo nadoda zvučnu jutarnju lepezu i pretvori je u dobro znano brujanje marljiva potočara koji neumorno sije brašno i još sanjiva prolaznika, ranoranioca, sa smiješkom vraća na zatravljene staze djetinjstva.
Pa još ako je taj slučajni namjernik neki kićeni pismenko (jedan od starijih, austrijskih, koji zna latinicu, ili možda pomladji, iza devetsto osamnaeste, koji štije i ćirilicu), onda, bogme, dotični ima štogodarce i da pročita na brvnima mlina. Dokle god doseže vrijedna ruka ljetopisca-mlinopisca, tu ti je ugljenom zapisano ko sve »timari« kobilu ili kozu (magarica u nas nema!), pa ko je gdje poljubio mačku i kuju, pa šta je taj i taj pojeo. Pored tih nedoličnih rabota, objelodani se i pokoja ljubavna tajna izmedju kakvog prijašina i neke žene, pa se prilježnom čtecu i brk nasmije, a ne mora baš poslije svakog zapisa pljuckati u stranu i psovati oca nepoznatom kalem-efendiji.
Nadje se tu ponešto i za nepismena čovjeka (a takvih je većina), nacrtano nevještom rukom nekog njegovog burazera, istog takvog nepismenka. Tu ćeš vidjeti čovjeka glavonju s raširenim rukama kao da baš tebe čeka u zagrljaj, pa četveronogo živinče (konjče li je, pašče li je, kanda nije zec?!), pa jednoga koji jaše, bezbeli, na paripu. Ima tu naslikanih i bezobraznih predmeta, grdno uvećanih darežljivom rukom kakvog maštovitog čobanina, pa zato poneka neiskusna i stidljiva mladica, sve u prolazu, zakreće glavu i zabezeknuto šišti:
— Pomozi, bože i sveta Petko! Juf, grom ga ubio!
Pa onda je oko svakog mlina zgusnut neki vrbik, aluga i rasperjane rakite, a u blizini je i kakav šumarak, obično ljeskar, pa sve to navodi na sablažnjive misli čak i usred bijela bjelcata dana. Džabe se ti otimaš napasti kad mlin bez prestanka bruji i zuzuće, pa sve izaziva i budi onu skrivenu bubu u tebi, ter i ona počinje da zuji, prokletnica jedna, lopovska Zuka Zukić:
— Zu-zu-zu-zu, Milja sama kod goveda... Zu-zu, čovjek joj u vojsci, a svekar na kosidbi ... Zu-zu-zuc, da zadjem odovud, od potoka, pa uz kukuruze, a?
Pa kud sve, tud i to: od svake kuće ima neka staza ili puteljak pravo prema mlinu. Svakom valja u meljavu, a šta ti možeš tome što će i djavo taj isti put upotrijebiti i za svoju dušegubnu rabotu, vrag mu gnjate prebio!
Eto, po tome su se mlinovi izdvajali od ostalih neobičnih mjesta u našem kraju. Bogomolje, groblja, jaruge i raskršća preko dana su bili pusti i uvredljivo obični, osobito za onoga koji se nekom zgodom tamo namro straha. Oni su odisali hladnoćom i tugom napuštenosti, miruhom šušnja i nevena, dok je mlin tek sa danom otkrivao onu svoju vedru životnu stranu, a ipak ostajao na svoj način začaran i nesvakodnevan. Šta li si samo, čak i u žeženo podne, mogao vidjeti i naslutiti u rasprštanoj magličastoj omaji oko mlinskog točka s vječito prisutnom šarom duge!
Poštetljive muškarce u našem kraju još odavna su uobičajili nazivati »mlinarima«. Počelo se to množiti poslije prvog svjetskog rata. Stigla bratija s raznih frontova, popucale sve stege i veze, okrenuo svijet u »šverc«, pa se našlo i prigodno ime za tu radnju i za takve poslenike.
Čim vidi kakvog dokonjaka da se nešto često mota oko seoskih izvora, živica, potoka, mlinova ili sličnih ukrivenih zakutaka, neko će ti ga već smješljivo priupitati:
— Mlinariš li, a?
— Može li kod ove da se samelje? — pita pajdaš burazera (bivši Švabin soldat srpskog dobrovoljca, solunca) i pokazuje mu pozadružnu snašu, pravu bikulju, a ovaj mu spremno odgovara:
— Može, braco, ali valja ti čekati red. I ovo je poredovnički mlin.
Sve ove novotarije moj djed Rade, kao i obično, nije ni primjećivao, nit su one upadale u njegov jednostavan i svakom otvoren život. Za svako »svjetsko« čudo i pokor on je saznavao posljednji, prekasno, kad to više ni za kog nije bilo ni neobično ni sablažnjivo, a njemu se tek valjalo prilagoćavati. Ispadao je tako bijela vrana koja diže graju u nedoba, beskorisno, da mu se svak smije i čudi.
Mlin je, na primjer, za djeda oduvijek bio kao neko malo svetilište do koga valja, ovda-onda, otpješačiti da se iz njegovih darežljivih ruku primi brašno za »hljeb naš nasušni dažd nam dnes«. Taj dobrodušni sijedi starčić — čarobnjak koji živuje u vrbiku ponad vode, uvijek budan — spreman je u svako doba da sasluša svačiju muku. Možeš mu se povjeriti otvoreno i bez zazora, kao najrodjenijem.
Kad je umrla djedova baba, Milica, potišteni starac duže vremena nalazio je sebi razne poslove sve negdje podalje od kuće, da je ljudima s očiju. Krio je, u stvari, svoju tugu, a već na stranu to što je malo i prisramotno da ozbiljan čovjek žali za ženom. Ta bar toga kupusa ima na izbor, nude ti ga sa svih strana.
Baš u te čemerne dane djed se najviše nasamotavao kod našeg poredovničkog mlina.
Sjedi on tako na tvrdoj osunčanoj ledini naspram obijeljena potočara, uzdahne, a uzdah se ne čuje, istog trena slije se s marljivim veseličastim zujanjem žrvnja i razigrana točka.
E, moj dragi, tako ti je to. Bila je pokojnica, pravo da se kaže, svakakva, to ja najbolje znam. I popiti je voljela, bog joj dušu prostio, jednom tako umalo nije kuću zapalila. Pa opet mi je žao, to samo tebi kažem. Žao doboga.
I opet uzdah koji ni sam djed ne čuje niti ga je čak i svjestan. Sve je upila i odnijela neumorna huka. Tješi ga mlinčić kako najbolje zna i može: oduzima tuzi glas, ućutkava je i zaglušuje.
— Poslušaj ti, starino, mene, ja ću tebi kazati...
I tako iz dana u dan: djedove žalbe sve su kraće i bezglasnije, dok se najzad ne svedu samo na mrmljanja i potvrdno klimanje glavom. Prima starac utjehu i miri se sa životom, s tugom, sa svojom samoćom.
Toga oskudnog i nikakvog proljeća, djedov rodjak, »brat Sava«, pronese po selu onu neslanu priču kako je brat Rade fantazirao, pa se kod mlina, sve nasjedećke, pribogu kao Turčin, povazdan moli bogu i metaniše.
— Rdjak jedan — korio ga je djed izbolovanim glasom — šta on zna šta je svoja muka. Predomišljao se dragi bog bi l načinio goveče il čeljade, pa tako ispao brat Sava.
Iz tih dana potiče i ona sličica, crtež našeg mlina, koju je načinio bradati slikar skitnica i poklonio djedu. Dugo je stajala u starčevoj sobi, obješena pored prozorčića, u sjenci, da se slučajno ne bi posumnjalo da je neka ikona. Ipak je brat Sava na njoj uporno vidio naslikanu samo crkvu i uzaludno je bilo dokazivati da je to mlin. Otkud se mlin može naslikati?
Sjećam se, kad god bih pošao da spavam zajedno s djedom (da mu grijem ledja!), starac bi se sjetio svoga mlina i raznježeno mi napomenuo:
— Sad ćemo nas dvojica da spavamo, a naš će mlinčić da melje, melje, čitavu bogovetnu noć.
Išli smo zajedno i u pravi mlin, i tamo noćivali. Brujanje i klepet, beskrajna priča drveta i kamena, naseljavali su se čvrsto u moj uznemiren dječji san. Budio sam se, skakao na noge i nešto tražio pa opet, nerazbudjen, nastavljao potjeru za nečim što će mi vječito izmicati i prividjati se i kasnije u životu, kad budem najbudniji i najsabraniji.
A tek naša jutarnja vraćanja sa mlinarenja! Svako od njih bilo je svečano pobjedničko nastupanje kroz polja, uveličano našom natovarenom starom kobilom, iza koje sam ja veselo kaskao i potrkivao. Ništa za to što sam bio na začelju kolone, iza kobilina repa, i što se često nisam ni vidio iz visoka žita. Ipak sam bio nerazdvojan djelić najponosnije povorke koja je plovila poljem ispod mlada jutarnjeg sunca.
— Evo nas, živi, zdravi, posao završili! — svečano je objašnjavao djed pred vratnicama našeg dvorišta. Tako bi se on rakolio samo kad se vraćao sa crkvenog sabora, sa kakve svadbe, slave, krštenja ili neke druge radosne dogodovštine, obavljene čestito, od srca, ljudima na korist i veselje, a sebi za dušu, da mu se vidi i pripozna pred strogim isposničkim licem slave njegove Kirijaka Mihaila.
Tako je to išlo sve dok se kod nas nije unajmio u službu Veliki Jovo. Onda je počela da se ispreda velika priča oko našeg poredovničkog mlina, koja je doprla čak i do djedovih ušiju i pogasila sjaj oko njegovog omiljenog pribježišta.
Najmenika smo mijenjali skoro svake godine, obično o Ðurdjevdanu, ali nam se najčešće dešavalo da nam se u službu natandrči baš neki koji se zove Jovo. Svaki drugi — Jovo. Bilo ih je koji nisu znali ni kako im je prezime, ali da se zove Jovo, to već zna, smetenjak nijedan.
— Hajde, kad si Jovo, valjda te sam dragi bog šalje k meni — miroljubivo je govorio djed, odmah gotov da primi i toga strmoglavca.
Za razliku od njegovih ostalih imenjaka, ovome najnovijem Jovi dadosmo nadimak »Veliki«. Bila je to plećata momčina, okretna i poduzetna. Bez mnogo pričanja, on odmah uze u svoje ruke drvarenje, vodarenje i mlinarenje, sve te poslove vezane za put, ranjenje i kašnjenje, za nedoba i svako vrijeme. S njegovim dolaskom otpočinu čitava kuća.
Dan po dan, mic po mic, otpoče po selu šaputanje, proradi Zuko Zukić: te ova se cura sastaje na izvoru s Velikim Jovom, te onu snašu, drvaricu, zatekli u šumi s Æopića najmenikom, te oko mlina se motaju mlade žene, i to baš nedjeljom, kad je naš red i kad Jovo mlinari. Naročito se mnogo govorkalo o mlinu, jer je najmenik po čitav dan ostajao tamo, a često bi i prenoćio.
Ko će prvi dohaberiti djedu o svemu tome, nije se znalo. Sumnjalo se na neku Mikaču, grom-babu, udovičetinu, koja je znala i kositi barabar s muškarcima, a inače nije imala uzla na jeziku. Zato, valjda, djed u prvi mah nije ni povjerovao u te priče i obratio se za savjet — kom će drugom nego »bratu Vuku«, svom rodjaku. Bio je Vuk toliko godina žandarmerijski feljbaba, i to kod Švabe, kod Austrije, znaće taj dobro i te lopovije oko dokonih najmenika i bezobraznih žena.
Na tu djedovu muku i bruku, ispričanu povjerljivo i sa snebivanjem, Vučina zarza glasno i zadovoljno kao izularena paripina.
— Aha-ha-ha, pa ti još ne vjeruješ, oberbudalo! Ta nema ti ljepše zgodacije nego povaliti kakvu snašicu na onu slamu u mlinu. Rade, Rade, u čem tebi prodje vijek?
Djed je zabezeknuto mahao rukama kao da smiruje plamen.
— Æuti, ćuti, bezbožniče! Zar u mlinu, u svetinji, gdje se melje brašno za kruv, za cicvaru, za česnicu, za... Kako te nije sramota na to i pomisliti?
— Aha-ha-ha, baš je Veliki Jovo, živila mu kubura! Mijesi česnicu dolje u slami, a odozgo, ispod žrvnja, brašno sve purnjavi po njemu.
Pred tim skarednim prizorom djed je već gubio glas, mahao je i šištao kao gusak.
— Æuti, ćuti, džandarčino, ne pogani česnice! Zar se ne bojiš da će te dragi bog sažeći?
Uživajući u djedovoj zabuni, Vuk nastavi da kazuje šta sve »pametan svijet« radi u mlinu i oko mlina. Pričao je i sam sebi sladio, sve dok djed od čuda sasvim ne otupi, pa nit je više mahao niti odgovarao. Zurio je ustakljeno u napast pred sobom (jesam li ja ovo opet bolestan od »španjolske«, šta li je?!), pa tako nije kako treba ni dočuo Vukovu izmišljotinu o tome kako je čak i sveti Ignjatije Bogonosac obdan prenosio putnike preko rijeke, a obnoć se valjao sa ženama po mlinu. Osvijesti se tek pošto se Vuk diže da će kući i šupljim glasom objavi:
— Ja više nijesam čovjek od ove države. Došlo vrijeme da se umire, pa to ti je.
Lomna koraka starac je otišao u svoj sobičak, u posljednje skrovište još nezauzeto od sablazni, a kad tamo — slikarev tihi mlinčić već sipa sivo mlivo sutona. Obavlja trudoljubivi mlin svoj čisti, posvećeni posao. Nema oko njega ni bezobraznih ženetina, ni Gnjatija, ni Velikog Jove. Jedini mlin poštedjen od djavola i ružnih priča.
S dokrajčenim danom pogasio se i otplovio u tamu i taj posljednji kutak negdašnjeg djedovog svijeta, odnijele ga sutonske vode, kao da je plutajuća mlin-ladja sa rijeke Une koji nikad i nije stajao na čvrstoj zemlji. Šta ćeš, prodje tako čitav život, nesiguran i zaljuljan, tekao i tekao, a ti, benašu jedan i goveče božje, vječito mislio da čvrsto stojiš na jednom mjestu i da je sve u tvojim rukama. Najzad će te, kao za kaznu, na drugu obalu prenijeti nekakav uprepodobljeni kompanjon Velikog Jove, noćna lija kokošarka, koja se premondurila i prekrstila u bogonosca.
— Zašto baš Bogonosac?
Nema odgovora, kanda nema ni izlaza, a onda se, uz opreznu škripu, ipak otvaraju neka vrata. To se u sobičak uvlačim ja, bosonog, zaprašen i šmrcav, pentram se preko djeda, preko nevidljiva živa brda, i gnijezdim se iza njegovih ledja, kraj zida.
Starac u trenu zaboravlja sve svoje brige i mrtvouzlice, pipka jesam li dobro pokriven i gundja udobrovoljeno, sa zluradim prkosom:
— Baš je nas briga i za Jovom i za Gnjatijem, neka melju kako im drago. Glavno je da ti svom djedu griješ ledja.


IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
Orlovi rano lete


I

Iz gusta ljeskara, na ivici Prokina gaja, javi se glas kukavice:
— Ku-ku! Ku-ku!
Iz tajanstvena sumraka bukove šume, iz daljine, odazva joj se sličan glas:
— Ku-ku! Ku-ku!
Ovaj na izgled običan »razgovor« kukavica ne bi prevario nekog pažljivijeg slušaoca. Glas ovih »kukavica« bio je, istina, melodičan, iako malo tvrd i previše glasan, ali otkud sad, pod samu jesen, da se kukavice toliko razviču?! One se najviše čuju s proljeća, kad se javlja prvi list, ali sad! Ehe, biće to nešto drugo.
I zaista, iz ljeskara, umjesto ptice, ispade dugonog bos dječak i trkom jurnu u sjenovitu dubinu staroga gaja izmeðu golih, i pravih bukovih stabala.
Kud li to dječak otrča, na čiji znak?
Prokin gaj, zapuštena, gusta i prilično velika šuma, na sat hoda udaljen od podnožja planine, bio je oduvijek, čak i za starije ljude, pomalo strašno i tajanstveno mjesto. Babe su šaputale da je uklet i da nikako nije dobro noću kraj njega prolaziti. Začas te, kaže, može ščepati ledena ruka nepoznata čudovišta i povući za sobom pod zašaptane svodove bukovih krošanja. A šta će dalje biti — brr! — strašno je i pomisliti.
Tako, večerom, pored ognjišta, kazuje baka zable-nutom unuku, a dječak samo širi oči i od mačka ućošku čini mu se da je neznana ogromna zvijer s vatrenim očurdama.
Još u bosansko-hercegovačkom ustanku, 1875, u tome Gaju opkoljen je i poginuo od begova čuveni hajduk Jovanče. Borio se dva dana pucajući iz crne ugljar-ske kolibe, a onda je, kažu, čak od Bihaća dovučen top i koliba porušena, a hajduk ubijen. Sahranjen je na samoj ivici Gaja.
Kraj njegova groba, pod kruškom divljakom, za vrelih ljetnjih dana hladuju čobani. Okupe se oko kamene nadgrobne ploče bez natpisa, naherene i obrasle mahovinom, pričaju i smiju se, a kad u širokim bukvama zašumi vjetar, dječacima se čini da se to, dolje u Gaju, još uvijek nastavlja davno minula bitka izmeðu silnih begova i mrka hajduka.
— Predaj se, Jovanče! — ječi sa svih strana.
— Ne predajem se! — tvrdo vraća nevidljiv hajduk.
Šćućureni u sjenci, puni čudne treme, dječaci očekuju kad će da grune garav top, ali sve je uokolo tiho, nad Gajem se smješka zlatno ljeto, a pucanj nikako da se čuje. Davno je nestalo i topova i tobdžija i malog Jovančeta sa srebrnim tokama.
Poneko čobanče tako i zaspi s glavom uz kamenu ploču, sanja čudne snove, a kad se od straha prene, dugo trlja oči buljeći u ovce, miluje otpao kamen i šapuće:
— Gdje si, Jovanče, sad si bio tu? Tako si mi nešto lijepo pričao, a ja zaboravio.
Za ljetnjih noći huču po Gaju avetinjske sove, javlja se ćuk, a truo panj tinja zelenkastim sjajem i plaši osamljena putnika:
— Èekaj samo, sad ću da te zgrabim!
Zimi su sve staze i putevi oko Gaja išarani zečjim i vučjim tragovima. S njima se ukršta trag lisice, a ponekad i zloćude divlje svinje koja se spusti s bliske planine.
Kroz jarugu, duboko u Gaju, mrmori uzan potočić pun trula lišća i brzo se gubi u tijesnu kamenituponoru. Nema te babe u selu koja bi se usudila nad-viriti nad to mjesto. A i kako bi imala hrabrosti, kad se tu, kažu, krije strašno čudovište drekavac, koje za kišovitih noći svojom prodornom drekom ispunjava čitav kraj.
Pa ipak, ipak... čim je iz Gaja čuo glas kukavice, dječak je glavačke jurnuo u šumu. Kako se samo ne boji i ko li ga to zove?
Duge noge brzo su donijele dječaka do jedne manje zaravni usred Gaja. Ličila je na dno kakve plitke činije ili tepsije u kojoj se peku pite. Kad se spustite na to poljanče, već ste zaklonjeni od svačijeg pogleda.
— Ku-ku! — opet se tiho oglasi dječak.
— Ku-ku! — začu se odgovor, ali odnekle odozgo, kao s neba, i istog trenutka niz glatko stablo vitke bukve na ivici zaravanjka spuznu isti jedan takav dječak.
— Oho, majstorski se spuštaš! — pohvali ga dječak došljak.
— Od tebe sam naučio, Striče — nasmija se putnik s bukve. — Eh, još samo da imam tako dugačke noge i ruke kao ti, pa da mogu obuhvatiti svako stablo.
Dječaci se spustiše na malu zaravan i sjedoše pod prastaru debelu bukvu koja je rasla u sredini i svojom širokom krošnjom natkriljivala skoro čitav poljanak.
— Kako je danas bilo u školi, Striče?
— Uf Jovanče, ne pitaj! I ja sam dobio paprene šibe — huknu Stric i pokaza dlanove. — Evo, pogledaj.
— A zbog čega je tebe?
— Zbog Dunava, ðavo ga odnio i Dunav! Kazao sam da se Dunav uliva u Jadransko more, a kad učitelj skoči: »Evo ti, veli, Jadranskog mora, ispruži dobro dlan!« Opali mi dvije vruće, pa će opet: »Deder sad, gdje se uliva Dunav?«
— A šta ti?
— A ja: ne uliva se, kažem, nigdje. »Kako nigdje« — izbeči se on. — Lijepo, velim, ponire pod zemlju kao onaj potočić u Prokinom gaju.
— Uhu, brate moj, ti si zagrdio! Kakva ponornica! U Crno more, bolan.
— E, sad ću i ja zapamtiti da je Crno, jer mi je danas propisno zacrnilo. I Dunav mi je crn, a učitelj još najcrnji. Sad vidim da ti imaš pravo što se kriješ od škole. Evo i mene u tvoju družinu, a biće ih još, sve po izbor junaci.
— Zbilja?
— Pa da. Zbog samog Dunava biće ih najmanje pet, a kad tek uzmeš istoriju — iha! — na samom Kosovu izginuće četvrtina razreda.
— Pa račun! — podsjeti ga Jovanče.
— Iha, nek ðavo izračuna koliko će tu stradati.
— A kad počne da ispituje prirodopis?
— Onda će biti takvih batina da će pola klisnuti u prirodu, to jest u šumu. Èitavu ćemo četu stvoriti ovdje u Prokinu gaju.
Jovanče se zamisli.
— E, nećemo primati sve bjegunce iz škole, samo one najsigurnije, one koji neće nikom odati gdje nam se nalazi četa.
— To si dobro smislio. Vidiš, ja se toga nikad ne bih sjetio — iskreno priznade dugački Stric i s poštovanjem pogleda svog nerazdvojnog druga. — Hajde, hoćemo li sad kući. Djeca su još prije pola sata izišla iz škole.
— Hajdemo... Uz put ćemo se dogovoriti koga ćemo primiti u našu četu.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
II


Početkom te školske godine u selo Lipovo stigao je novi učitelj, zloćud stariji čovjek, koga su, po kazni, zbog pijanstva, premjestili u selo iz obližnje varošice. Èim su ga, prvog školskog dana, ðaci ugledali onako neispavanog, mrkog i zlovoljnog, nastao je bojažljiv šapat:
— U-uh, s ovim neće biti lako. Bome ćemo se poželjeti naše dobre učiteljice Lane.
— Vidi mu samo nosa, kao paprika.
Dugački Stric, najviši ðak u razredu, sjedeći u posljednjoj klupi, prosto nije povjerovao svojim roðenim očima: zar umjesto njihove Lane da doðe ovaj ovdje?
— Ne, ne, to nije istina!
Stric je čvrsto zažmurio očekujući da novi učitelj iščezne kao priviðenje, ali kad je ponovo otvorio oči, umjesto leptiraste plave Lane, za katedrom je stajao još uvijek podbuli stranac s crvenim nosom.
— Ih, nos mu, kao paprika. Gospodin Paprika!
Stric je ponovo zažmurio i počeo u sebi da čita nešto kao molitvu:
— Dragi bože, i sveti Nikola, i sveti Pankracije, i sveti Akakije, dovedite u razred našu staru učiteljicu, gospojicu Lanu, a ovoga Papriku nosite kud znate.
Iako je molitva bila iskrena i od srca, kad je Stric otvorio oči, za katedrom je i nadalje stajao natmureni crvenonosi.
— Hajde da još jednom oprobam.
Stric opet zažmuri, prisjeća se imena svih svetaca koje je čitao u nekom starom kalendaru, načetom od miševa, pa počinje da reða:
— Sveti Petre, i sveti Luka, i svete Èasne Verige, i sveta Petko, i sveta Suboto, i sveta Bogorodice Trojeručice, i sveta Stonogice, nosite ovoga svetog Papriku kud god znate, a vratite nam našu Lanu, makar bosu, amin!
Sve uzalud. Stric otvara oči, a novi učitelj, stoji li stoji, i mršti obrve.
Dječak ogorčeno pljucne.
— Phi, baš su mi i to neki kićeni sveci! Da oni mene nešto zamole, na primjer da se igramo »trule kobile« ili šta bilo drugo, ja bih odmah skočio.
— Ma šta ti to gunðaš? — upita ga Jovanče, njegov drug iz klupe.
— Ništa. Naš se učitelj zove »gospodin Paprika«. Javi dalje.
Jovanče stade da se smije krišom, u šaku, pa gurnu druga ispred sebe:
— Pero, ovaj se učitelj zove gospodin Paprika. Javljaj dalje.
Kad je vijest o nadimku »Paprika« stigla negdje do sredine razreda, novi učitelj primijeti kako se ðaci sašaptavaju, pa opruži noge i brzo dopade do njih.
— Šta vi tu šapćete, a?! — grmnu on tako strogo da najbliži ðak šaptač i nehotice sunu naviše i ukoči se u mjestu kao ledenica.
— Šta šapćete?
Preplašenom ðaku — škljoc-škljoc! — samo zazvoniše zubi i riječi same od sebe poletješe iz usta:
— Molim gospodine Paprika, kažu da se vi zovete gospodin Paprika.
— Paprika! Ko je to kazao?
— Molim, otuda, od zadnje klupe.
Dok je strašni učitelj prilazio posljednjoj klupi, Stric je osjećao kako mu se njegove duge noge sve više drvene od straha kao da se pretvaraju u dva obična bukova štapa. Da lav na nj jurne, čini mu se, on s mjesta ne bi mogao da makne. Da mu miš potrči uz nogavicu, ne bi ni onda. Eh, kud baš on izmisli onaj prokleti nadimak?!
— Ko je od vas dvojice ono kazao?
Odjednom, neočekivano, Jovanče ustade s mjesta i mirno, čvrstim glasom, odgovori:
— Ja sam rekao.
Iznenaðen, učitelj malčice ustuknu.
— Baš ti?
— Jeste.
Dječakov postojan glas i tvrd pogled odjednom razgoropadiše pijanca. On iznenada vreknu kao jare:
— A tako, ti, buntovniče, je li! Èekaj samo! Ej ti dugački — viknu on na ukočenog Strica — brzo donesi jednu dobru šibu!
Same od sebe pružiše se Stričeve noge-drvenlije i začas iznesoše dječaka napolje iz razreda. Prolazeći uzduž zida on se oglednu na prozorčiću od nužnika i sam udari sebi žestok šamar.
— Magarče, nijesi imao kuraži da se javiš, nego si ostavio druga da zbog tebe strada, je li! I još baš ti ideš da šibu doneseš kojom će da ga biju, a! Evo ti još jedna zaušnica.
Stric se još jednom prezrivo iskezi na svoj lik u prozorčiću i progunða:
— Paprika! Ništa pametnije nijesi mogao da izmisliš.
U obližnjem ljeskaru, odakle je valjalo donijeti šibu. Stric se naðe u velikoj neprilici. Koji god bi prut odabrao, taj bi mu se činio isuviše opasan.
— Zar ovaj? A, ne, ne! Baš ovakvim tukao me je djed Todor. Boli kao vrag.
Mašio bi se za drugi i odmah trgao ruku.
— Ne, ne, ni taj neću! Nečim sličnim vijali su me oko crkve kad sam skidao vrapčija gnijezda. Sve su mi noge bile modre.
Odlučio se najzad za jednu potpuno suvu mladicu. Iz bogatog iskustva, isprobanog na roðenim leðima, znao je da se suvi prutovi najlakše lome, već od prvog udarca.
— Evo, ovo sam baš tražio.
Kad se vratio u razred, učitelj se nabusito otrese na nj:
— Jesi li bio na Sjevernom polu kad te tako dugo nema?
— Ne, bio sam u obližnjem ljeskaru — odvrati Stric tako ozbiljno da čitav razred, i pored svega straha, prasnu u smijeh.
Učitelj švićnu po vazduhu donesenom šibom da joj isproba vitkost, ali ona istog trenutka puče preko sredine. Gospodin Paprika sinu poput munje na dječaka podnoseći mu pod nos patrljak od pruta.
— Je li ovo ta tvoja šiba, a?
— Pa to je samo polovina moje šibe — zbunjeno dočeka Stric.
— Dobićeš polovinu i ti i onaj tvoj drug! — razgoropadi se učitelj, pa jurnu prema posljednjoj klupi, ali Jovanče istog trenutka trkom dopade do otvorenog prozora i poput lopte iskoči napolje.
— Opa! — ote se Stricu oduševljen uzvik.
Učitelj i sam pojuri prema prozoru, virnu napolje, pa se okrenu razredu i ljutito povika:
— Hvatajte ga! Svi za njim!
Èitav razred, kao da je jedva dočekao tu komandu, veselo jurnu napolje i prosu se niz dvorište u pravcu gusta ljeskara kud je umakao bjegunac.
— Drži ga! Drži gaaa!
— Aha, ne daj tamo!
Dok je namršteni Paprika sa školskog praga ljutito zurio za njima, gonioci se brzo izgubiše u lisnatu ljeskam derući se koliko je ko više mogao. Jedan preplašen zec iskoči ispod niska žbuna i jurnu nekud udesno. Stric se nadade za njim.
— Eto ga tamo! Drž, ne daj!
Još uvijek larmajući kao da traže bjegunca, djeca se dadoše u berbu prezrelih lješnika, koji su već sami ispadali iz svojih požutjelih čašica. Preduzimljivi Stric već je čučao visoko u krošnji rodna oraha na drugoj strani šikare i dernjao se:
— Aha, drži ga, drži! Oho, evo ga! Evo još dvojica! Iha, brzo hvataj, u njedra trpaj!
Naš bjegunac, zadihan i crven, već je bio na ivici Prokina gaja. Kad je stigao pod staru krušku do groba hajduka Jovana, svog čukundjeda, on sjede u prezrelu jesenju travu i pomilova rapavu nadgrobnu ploču.
— Èukundjede, evo i mene, pobjegoh u hajduke!
Tišina. Nad hajdukovim grobom samo tiho šušketa kruška sitnim izjedenim lišćem, ali se dječaku čini da ga njegov davni predak i vidi i čuje. Suze mu naviru na oči i čitav predio pred njim počinje da treperi i rastapa se.
— Ne dam da me na pravdi biju. Kriću se u Gaju, tamo gdje je nekad bila koliba iz koje si se ti borio.
Dječak je od starijih čuo tek ponešto o pravdi, ali sluti da je dobro i pravedno to što je pokušao da zaštiti svog druga Strica. To ga ispunjava čudnom snagom i radošću i daje mu odvažnosti da sam samcit krene u dubinu puste šume.
— Idem da potražim mjesto za svoj hajdučki logor.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
III


Stričevo pravo ime bilo je Stevo, ali su ga u razredu prozvali Stricem zato što je bio najviši u čitavoj školi, pa je ličio na nekog zajedničkog ðačkog strica. Osim toga uvijek je nosio čakšire, prsluk i slamni šešir svog mršavog sitnog strica, a zimi, bogme, i stričeve stare cokule, krut crn gunj i dugačak šal kojim bi se omotao oko vrata jedno četiri puta. Dječak je bio siroče, bez oca i matere, stric ga je othranio i podigao uz pomoć dječakova djeda i nikad ga nije, koliko se zna, istukao. To je ponekad činio samo djed, a dobri striko, ako bi se kadgod i naljutio, tukao je prutom, stari gunj u kome nije bilo dječaka, i karao ga:
— Evo ti, nevaljalče, sad si dobio što te spada!
Pa čak bi se i zbog toga ražalostio i. brišući suze, stao je da miluje gunj.
— Neće tebe tvoj striko, šalim se ja samo.
Po visini Stric je ličio na svog brata od tetke, očeve sestre, krupnu seosku momčinu Nikoletinu Bursaća. Kad god bi ga gdjegod susreo, Nikoletina je dobrodušno gunðao:
— Zdravo, brate Striče!
Kad se Jovanče predveče vratio iz Gaja, Stric ga presrete na pašnjaku.
— Šta misliš sad? Paprika je ljući od prave paprike, prebiće te kad sutra doðeš u školu.
— A ja zato neću ni doći.
Stric samo zinu. Toj mudrosti on se već ne bi dosjetio: ne doðeš u školu, nema batina, prosta stvar.
— Pa šta ćeš onda raditi?
Jovanče veselo uzvi obrvama.
— Ehe, to sam ja već smislio. Ponesem ujutru knjige i ručak u torbici kao da ću u školu, pa kad naiðem pored Gaja...
— A ti na drvo! — dočeka Stric koji je pred svim potjerama i opasnostima uvijek bježao na prvo drvo poput uplašena mačka.
— Ne, ne, u šumu, u hajduke, kao moj čukundjed Jovanče. Ima u Prokinu gaju jedna zaravnjena udoljina, ja sam je nazvao Tepsija, tamo ću logorovati.
— Ihaj, i ja ću s tobom, čim dobijem prve batine! — povika Stric.
— To te već sutra čeka.
— Ih, nek me samo Paprika jedanput kljucne, eto me tebi u Tepsiju pa makar se odmah u njoj ispekao.
— Primam, te, dobar si drug. A predveče, kad se ðaci vraćaju kući, i mi ćemo kretati natrag kao da se vraćamo iz škole.
Sutradan je i Stric, kao što smo već čuli, dobio batine zbog rijeke Dunava i odmah odjurio u Prokin gaj, do Tepsije, da se naðe s drugom.
Uz put, vraćajući se iz Gaja, dogovorili su se koga će, od bijenih ðaka, primiti u družinu.
— Curice nikako! — svečano izjavi Stric i ratoborno namače na čelo svoj otrcani slamni šešir.
— A zašto?
— Sve će izbrbljati, istorokati, znam ja njih. Sastanu se jedna s drugom, pa na uvo: hi-hi-hi, ho-ho-ho! — kažu i šta su ručale, i šta su vidjele, i šta su čule. Za pola sata sve bi selo saznalo za našu Tepsiju.
— Tako je, bogami.
— Djevojčice meni trebaju za nešto drugo. Od njih ću ja najprije doznati ko je u školi dobio batine, šta učitelj sprema za nas bjegunce, šta se o nama priča. Samo je malo potegnem za jezik, a ona se rastoroče.
— Je l' takva i tvoja Lunja?
— Ih, ðavo je odnio, dabogda crkla! — pocrvenje Stric i još jače natuče šešir. — Ne mogu očima da je vidim.
Lunja je bila tiha ćutljiva desetogodišnja djevojčica, velikih mirnih očiju, Stričeva prva komšinica. Uvijek je ćutke, i nepozvana, išla za dječacima, posmatrala šta rade i kako se igraju, pronalazila ih u ribarenju oko rijeke, u kraði lubenica, u potrazi za ptičjim gnijezdima. Vikali su na nju, prijetili joj i čak je tjerali kamenjem, ali tiha radoznala djevojčica sklonila bi se samo za kratko vrijeme i tek je dječaci smetnu s uma, a ona već viri iza nekog žbuna ili šuškajući izlazi iz visoka kukuruza.
— Eno je opet, ðavo je odnio! — istom bi povikao neko od družine.
Lunja se pojavljivala otud odakle joj se najmanje nadaš: iz visoke travuljine pored rijeke, sa štaglja punog slame, iza krda mirnih goveda, s mračna tavana, ispod guste nagnute lijeske, Odasvud si je mogao očekivati kao nekakvog čarobnjaka.
Jednom je dječake ljetnja kiša zatekla iznenada na pašnjacima pod samom planinom. Trkom su pojurili do polurazvaljene čobanske kolibe, kad tamo, pod ostacima niska krova, sjedi glavom — ko? — Lunja! Ništa nije kazala, samo se skromno povukla sasvim u ćošak da ostalima načini mjesta i sve ih je gledala srećno i s ljubavlju svojim velikim precrnim očima. Bila je radosna što su pored nje i što su pobjegli od pljuska.
— U jazavčevu jazbinu da se uvučem, tamo bi sigurno Lunju našao — uvjeravao je ostale dječake Stric, njezin komšija. — Vidio bi je gdje sjedi i bulji u kuma jazu onim svojim garavim očurdama.
Nije zato ni čudo što je Stric, pri pomenu Lunjina imena, počeo da viče i da se zabrinuto roguši.
— Da znaš, Jovanče, ona će nas prva pronaći, budi u to siguran.
— Kako će nas naći, ako joj niko ne reče? — čudio se mali harambaša.
— Kako? Šta ja znam kako. Ima ti ona za te stvari nos. Samo se uputi kroz šumu i — njuc, njuc! — evo je usred Gaja, na Tepsiji.
— I stane uz drvo, gleda nas! — dopuni ga Jovanče.
— Bulji kao pečen brav, i ne trepće!
— Pa neće nas valjda izdati, ako nas i pronaðe — poče da ga tješi Jovanče.
— E, to već ne znam — iskreno priznade Stric.
— Ona ćuti čak i kad je tuku, a ja se, na primjer, tako slavno dernjam da se pola sela sleti kod moje kuće.
Pretresoše i ostale ðake kakav je koji i je li pogodan za družinu, a na rastanku Stric još jednom potvrdi da već od sutrašnjeg dana kreće da »kupi vojsku«.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
IV


Grupa djevojčica s grajom se vraćala iz škole i uprav kad su prolazili pokraj gusta ljeskova žbuna obavijena divljom lozom, jedna od njih preplašeno vrisnu:
— Jao, noge! Eno nogu!
Curice se skameniše u mjestu. Iz ćubasta žbuna zaista su virile nečije duge zaprašene noge i kao da nekom daju lukav tajni znak, one istog trena počeše micati prstima, a zatim i čitavim tabanima.
— Pst, miču se! — prošaputa jedna djevojčica.
— Miču se kad ih ja mičem! — zabobonji iz žbuna neki djevojčicama dobro poznat glas.
Èitava grupa sad malo slobodnije živnu. Nije tamo, znači, nikakav razbojnik, mrtvac ili nešto slično. To je neko od poznatih.
— Ej, pokaži se, nemoj nas plašiti.
Prsti na nogama opet obijesno poigraše. Djevojčice su i dalje neodlučno stajale, a onda se iz grupe izdvoji mirna Lunja i poðe prema žbunu.
— Radoznalico prokleta, svud ti moraš prva zaviriti! — dreknu iz lijeske ljutit glas i na put s praskom iskoči glavom i bradom — Stric.
— Ehe-he, jeste li se prepale?
— Da znaš, tužićemo te učitelju da nas plašiš! — svadljivo viknu jedna djevojčica.
— Ne idem ja više u školu pa da me učitelj izbije kao tebe danas — dočeka Stric.
— Eto baš nije mene, nego Ðoku Potrka! — zlurado zakrešta svadljivica.
— A koga još?
— E baš ti neću kazati!
— Ne znaš, pa zato nećeš. Ne znaš, ne znaš, baš, baš!
— Znam, baš znam: Ðoku Potrka i Lazara Mačka, eto ti! Obojicu je danas istuko. Eno ih, ostali su u zatvoru.
Lukavom Stricu ništa drugo nije ni trebalo nego da sazna ko je bio bijen u školi. Eto novih junaka u družinu. I to baš Mačak i Potrk, dvije delije, iz četvrtog razreda kakve se samo zamisliti mogu. I Potrk i Mačak bili su nadimci. Potrka su zato tako nazivali što je trkom i dolazio u školu i vraćao se kući, potrkivao je i onda kad na tablu izlazi. Jednom su mu čak, u nekoj crkvenoj procesiji, dali da nosi pred narodom krst, a on ga je pograbio i trkom pojurio oko crkve tako da su babe digle viku:
— Držite ga, odnese krst!
Naravno procesija se pokvarila, Ðoko dobio batine i nadimak »Potrk«.
Lazar Mačak bio je omalen prgav dječak, gotov uvijek na svaðu i boj, ako ga samo neko naljuti. Nije se bojao ni mnogo starijih i većih od sebe i smjelo se zalijetao na njih frčući kao srdit mačak. Drugovi su ga voljeli zato što je bio vesele ćudi, okretan, otvoren i veliki majstor za pravljenje najrazličitijih igračaka: pušaka i prskalica od zove, zamki za ptice i zečeve, raznih vrteški, čigri, strijela, praćki i bezbroj drugih mudrolija. U kući svog oca, kolara, on je na tavanu imao čitavu malu radionicu u kojoj je ðacima popravljao noževe, polupane tablice i kutije od pera, pernice. Popravio je čak i stari školski globus, samo je na njemu zemljinu kuglu malo isuviše nakrivio, pa je ličila na pijanca koji se upravo sprema da legne.
Po školi je kružila priča: Lazar Mačak bio ljut pa nakrivio Zemlju!
Mnogi bivši ðaci te škole čitavog života zamišljaše zemljinu kuglu u onome položaju u koji je postavljena vještim rukama dječaka Mačka na polumračnom tavanu seoske kuće, uz opasno zuzukanje osa, koje su mališanu smetale i pokvarile mu majstoriju.
Naš preduzimljivi Stric sad se ponovo postavio u zasjedu da sačeka ove dvije delije koje su čamile u školskom zatvoru, »u tamnici kući neobičnoj«.
Prvi se na vidiku pojavio Ðoko Potrk. Jurio je drumom kao da ga vija roj pčela, bijesno pseto ili kakav Gligorije crkvenjak s toljagom na ramenu.
— Stoj! — ispade preda nj dugački Stric, a zahuktali Ðoko, prije nego se mogao zaustaviti, još dvaput optrča oko Strica i tek onda zastade još uvijek pocupkujući i podviknu:
— O-op, sto-oj!
— Tebe danas istukoše, a? — priupita Stric.
— Izmlatiše, brate, sve po nogama, po mojim brzim trčaljkama! — veselo dočeka Ðoko i obazrije se kao da mu je učitelj još za petama. — Kako li samo tako brzo do tebe stiže taj glas, brže nego ja sam?
— A bi li ti pošao sa mnom na jedno mjesto gdje neće biti tuče i batina? — lukavo zaškilji Stric.
— Evo me odmah! O-op! — i Ðoko pojuri drumom.
— Ej, stoj, kuda ćeš?
— Pa tamo gdje ne tuku! — viknu Ðoko vraćajući se trkom.
— A gdje je to?
— Da, zbilja, nijesi mi još ni kazao. Gdje je?
Kad mu Stric ispriča za Jovančeta i za Tepsiju, Ðoko samo veselo podvrisnu i stušti se putem u pravcu Prokina gaja.
— O-op, juriš u hajduke!
Ubrzo se drumom pokaza i Lazar Mačak. Po onome kako je išao, vidjelo se zaista da je zaslužio svoj nadimak. Zavirivao je u živicu, čačkao po okolnom žbunju i zvjerao za pticama kao kakav proskitani seoski mačak, lukava beskućna mačorčina, koja samo cunja i gleda što će zdipiti na zemlji, ispod zemlje i na drveću. Od takvih su samo zvijezde sigurne, pa i one po čitavu noć nepovjerljivo žmirkaju kao da će reći:
— Kuda li se to ti smucaš, protuvo jedna, kad sav pošten svijet spava?
Kad Mačak stiže do žbuna za kojim se krio Stric i poče okolo njuškati, dugajlija iznenada skoči preda nj i dreknu:
— Pis, macane!
Lazar prestrašeno odskoči u stranu, ali se brzo pribra i borbeno naroguši.
— Hoćeš da se biješ? Èik!
— Tebe su već izbili — poče da se ceri Stric. — Ih, da sam na tvom mjestu, ja više ne bih učitelju u ruke.
— Bogme i neću! — planu prgavi Mačak.
— Pa kuda onda misliš?
— Smisliću nešto kod kuće, na tavanu. Ja se uvijek gore zavučem kad nešto smišljam.
— Doði u našu družinu — predloži mu Stric i sve mu ispriča o Jovančetu i o logoru Tepsiji, Mačku sinuše oči.
— Oho, šta li ćemo sve tamo načiniti da samo znaš. Pusti me, idem odmah na svoj tavan da mislim. Eto me sutra u Gaj.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
V


U Prokinu gaju, u logoru male družine, Ðoko Potrk, zahuktan kao ždrebence, optrčavao je poljanakTepsiju. Stric je dokon jahao na grani stare bukve, a Jovanče i Mačak su vodili ozbiljan razgovor.
— Kako ti se dopada naš logor? — ispitivao je Jovanče. — Dobro je sakriven u hladovini...
— A šta ćemo kad udari kiša? — sjeti se razboriti Mačak.
— Zar ne vidiš ovu bukvetinu nad nama, zaklonila je čitavu Tepsiju.
Mačak diže pogled, ozbiljno osmotri moćan zelen svod nad glavom i uvjerljivo reče:
— Prokisnuće.
— Ðavoli me oderali, ako prokisne i za najvećeg pljuska! — povika Stric odzgo s grane. — Ja ću čitav dan prosjediti pod ovom bukvom, pa da pada ne znam kakva kiša.
— A bude li kišovito i sutradan, šta onda? — zaškilji Mačak. — Prokapaće i kroz najgušću krošnju.
— E, toga se već nijesam sjetio — prostodušno priznade Stric.
— Onda se mora praviti neka koliba — predloži Jovanče.
— To sam i ja sinoć na tavanu smislio — reče Mačak. — I još sam nešto smislio, ali žestoko.
— Šta to, šta to?! — u trku dopade Ðoko i radoznalo užiži očima.
— E, za tu nam rabotu treba i jedno magare.
— Šta tu treba magare! — poskoči Ðoko'. — Evo mene. O-op, ja sam brži od svakog magareta.
— E, kada bi bilo na trku, ali tu treba nositi, i to dobar tovar — poče da objašnjava Mačak. — Hoću svoju radionicu s tavana da preselim ovamo.
Dugajlija Stric hitro se smandrlja s grana.
— Dovešću svoje magare. Mogu još noćas. Idem s njim u mlin pa kad se budem vraćao.
Toga poslijepodneva, dok su Lazarevi radili u polju misleći da je dječak u školi, Jovanče i Lazar prevukoše s tavana sav onaj krš od razne starudije i alata koji je Mačak s ponosom nazivao »moja radionica«. Sveto posakrivaše iza jedne živice u dnu bašte, tamo gdje niko nije zalazio.
Uveče se oprezni Mačak jedva nekako izvuče neopazice iz kuće i poðe na drum da sačeka Stričev povratak iz mlina. Napinjao je uši i buljio u tamu, ali što je više naprezao vid, okolni žbunovi i drveće dobijali su sve čudnije oblike. Pojaviše se neki divovi visoki deset metara, zamahaše dugim rukama avetinjske babe, umjesto trnova žbuna čučao je crn medvjed.
Lazara Mačka podiðe jeza. Èvrsto zatvori oči i poče da šapuće:
— Znam ja, znam, nijeste vi ni babe, ni divovi, ni medvjedi. Sve je to drveće.
Pa da bi se još bolje ohrabrio, on glasno zovnu:
— Lazare!
Odmah zatim odazva se sam sebi izmijenjenim glasom:
— Šta je?
— Bojiš li se? — pitao je debeli glas.
— Ne bojim.
— Lažeš! — tvrdio je kobajagi onaj drugi.
— Bogami ne lažem! Ne bojim se ni koliko za mali prst.
Ni ovo mu nije bilo dovoljno, pa zato viknu i trećim glasom, piskavim, ženskim:
— Šta to vas dvojica pričate?
— Šta je tebe briga! — dočeka obični Lazarev glas.
— Šta je tebe briga! — ponovi i onaj debeli.
Tek što je Mačak tako sam sebe malo okuražio, iza okuke druma začu se pjesma:
"Tele riče, domaćica viče:
Zašto ričeš, izjeli te vuci?"
— Aha, evo Strica! — poveseli se Mačak. — Prepao se pa pjeva. Ih, a još je u društvu s magarcem!
Istrčao je na put i još poizdalje povikao:
— Ej Striče, pjevaš li to da odagnaš strah?
Stric je jedva dočekao da čuje drugarev glas pa, obradovan, odgovori sasvim iskreno:
— Tjeram ga, ali on stalno kaska za nama i škaklja me po vratu. Pobjegao je tek sad, kad si se ti javio.
— Ehe, zna on da se Lazar ničega ne boji! — isprsi se Mačak.
Provukoše se po mraku do one živice podno bašte i počeše da tovare magare.
Èega li se sve tu nije našlo i čim li sve jadno magare nije opterećeno!
U Stričeve prazne mlinarske vreće najprije su pobacane sitnije stvari: šarafi, ekseri, stare turpije, brusovi, skoble, tesle, dlijeta, čekići, kliješta, izlizana bradva, kutija od masti za cokule marke »Arap«, šila, burgije, zumbe, probojci, kresivo, kremenje, polovina od mašica, donja konjska vilica, jagnjeće krzno, točak sa kolica i sa šivaće mašine kao i neke ogromne mamuze, zatim nekoliko potkovica, običnih i »turskih«, pa razne kuke, lanci, kutija od sata budilnika, neko staro prošupljeno suðe i još bezbroj drugih stvari, i bezimenih i s imenom.
— Hm, ovde ti još nedostaje samo pop s bradom i Maðar sa štapom, pa bi sve bilo u redu! — začuðeno progunða Stric.
Povrh one dvije vreće na magarčev samar naslagaše, natovariše, objesiše, natrontaše i privezaše još vazdan koješta: suvih dasaka, obručeva, sindžira, kostur od drvena sedla, pola kolske rude, a sve to pokriše izderanom austrougarskom zidnom kartom Bosne i Hercegovine, koju je Mačak našao na školskom tavanu.
— E, sad je sve gotovo!
Da je bio dan, ispod toga ogromnog tovara, vidjele bi se samo magarčeve noge, dio njuške i jedno uvo koje je virilo kroz rupu na geografskoj karti, i to baš negdje izmeðu Bihaća i Travnika.
— Naprijed, Sivče!
Magarac samo u neprilici mače svojim himalajskim uvom iznad bihaćke ravnice kao da dalekim zvijezdama nad sobom daje znak da i one pogledaju ovaj kolarsko-kovački muzej na njegovim leðima, ali se ni za dlaku ne pomjeri s mjesta.
— Sijevaj, Sivče! — glasnije reče Stric i razmahnuprutom. Zveknu starudija.
Sivac je i dalje uporno ćutao kao da u sebi prijekorno misli:
— Bezdušnici jedni, nije vam dosta tolikih krntija, nego mi još odozgo dodadoste Herceg-Bosnu!
Prut nije ništa pomagao, jer je magare prosto bilo oklopljeno gvožðem i drvenarijom kao kakav srednjovjekovni vitez. Zato Stric popade s njega onu kolsku rudu i raspali ga svom dužinom — krr!
Istog trenutka Sivac ðipnu i trkom nadade u noć. Za njim se stuštiše Lazar i Stric odreðujući pravac prema zveketu starudije.
— Stoooj!
Magare na drumu naleti na pripitog seoskog crkvenjaka, koji se odnekle kasno vraćao, a ovaj prestrašen od neobična klempava čudovišta, strugnu preko polja i pljesnu u baru, u neko staro močilo za konoplju. Tu je još dugo čučao u žabokrečini, krstio se i gunðao:
— Oče naš, iže jesi, ono je bio sam ðavo! Kako li je samo naoružan, sve zvoni!
Lazar i Stric na kraju su jedva uhvatili magarca i za ular ga poveli kroz Prokin gaj. Pipajući, spotičući se i zvečeći tovarom, jedva nekako doguraše do logora Tepsije i tu rastovariše Sivca.
— Ti se sad vraćaj kući, a ja ostadoh da ovde spavam — reče Stric pipajući ubijeno koljeno. — Kazaću kod kuće da sam noćio u mlinu.
Mačku se nije vraćalo samom kroz šumu, pa poče da ga straši:
— A zar ne misliš na vuka?
— Nek na nj misli magarac — progunða umorni Stric. — Izreka veli: ujeo vuk magarca, a ne: ujeo vuk Strica!
— A ti bar viči »ku-ku-ku-ku« dok ja ne iziðem iz Gaja — zamoli ga Mačak. — Manje će me biti strah.
Dok je Lazar žurio, spoticao se i pipao kroza šumu. Stric je neko vrijeme marljivo kukao, a kad se pucketanje suvih grana sasvim udalji, on se nešto dosjeti, pa stade iza svega glasa da tuli oponašajući vučje zavijanje:
— Auuu! Av-av-auuu!
Pri kraju Gaja, na onoj srani kud se izgubio Mačak, začu se neki lom i kršenje. Stric se prosto zavali od smijeha:
— Aha-ha-ha, čuješ li, Sivče, kako naš junak struže!
Još nekoliko puta zapitao je Sivca šta misli o Mačkovoj hrabrosti, ali kako se magarcu očito nije pričalo, Stric na kraju mudro zaključi:
— Imaš pravo, treba spavati.
Dječak se pokri jednom vrećom i kartom Bosne i Hercegovine, a druga vreća, prostrta pod njim, učini mu se kao najmekša slamarica na kojoj on ubrzo potonu u dubok mlinarski san.
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne tece to reka,nego voda!Ne prolazi vreme,već mi!

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 18761
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
VI


Rano jutarnje sunce tek što je počelo ovdje-ondje da se probija kroz guste bukove krošnje i da pali po šumi vesela okca, kad se Lazar Mačak oprezno ušunja u Prokin gaj. U ruci je nosio dobro naoštreno sjekirče i zvjerao lijevo-desno kao da nešto očekuje. Onda sastavi ruke oko usta i javi se glasno i otegnuto:
— Ku-ku, ku-ku!
Tišina, šapuće samo ustreperen list i negdje šuška sakriven kos. Mačak se rastuži.
— Jadni moj Stric, noćas ga je zaista onaj vuk pojeo. Dobro sam ga čuo kako zavija.
Dječak izvuče iz njedara nekakvu starinsku kuburu, pa sjekiricu uze u lijevu, a kuburu u desnu ruku i tako, gotov za bitku, još opreznije krenu prema logoru Tepsiji.
— Sad neko ima da pogine!
Prvo što je smotrio u plitkoj udoljini bila je neka siva zvjer koja je, sagnute glave, vjerojatno nešto jela. Mačku odumriješe noge.
— Vuk! Doručkuje ili magarca ili Strica.
Kako bi sad Mačak rado strugnuo, kad bi samo vladao nogama! Ali, umjesto nogu, pod njim su dva drvena stuba, dvije krute ledenice, ne možeš ih pomaći s mjesta. Može sad vučina komotno prići i smazati ga, kao pitu gužvaru, on se ni lecnuti ne može.
A kubura? Kad ona grune, sam bi ðavo pobjegao.
Mačak nanišani u hrbat zvjerke, zatvori oči i povuče za obarač.
Kvrc!
Prevari ga vjerna kubura, ne opali. Kvrcnu samo oroz, ali to majstora Mačka više uplaši nego da je zagrmio top.
— Pazi, zaboravio sam da je potprašim barutom! E, jesam neka šeprtlja.
Ono zvijere, kao da je slutilo da se radi o njegovoj koži, odjednom podiže glavu i zagleda se pravo u Mačka. Dječaku od straha stadoše oči.
— Majko mila, koliki je! Gle mu samo ušiju! Pa gle... Pa on ima ular na glavi! Zaularen vuk, ej!
Kvrc, kvrc! — kresnu dva-tri puta nešto u Mačkovoj glavi i onda pred njim sinu jasna vesela svjetlost.
— Pa ovo je Stričev magarac Sivac!
U dva skoka bio je kod magareta i oduševljeno stao da ga grli.
— Dragi moj, roðeni, pametni! Baš mi je milo što si to ti, a nije vuk! Volim te više nego deset vukova!
Kad ga minu prvi talas razdraganosti, tek tada se sjeti da pogleda šta je sa Stricem. Ispod karte Bosne i Hercegovine čulo se šumno struganje i čitava teritorija odizala se i spuštala u ritmu Stričeva disanja kao da to dolje, u podzemlju, šišti pritajen vulkan i sprema se da Bosnu baci u vazduh.
— Èekaj, čmavalo jedno, sad ćeš vidjeti!
Mačak pograbi podužu suvu granu, raspali njome po karti i hitro skoči iza velike bukve. Istog trena čitava Bosna i Hercegovina poletješe uvis i prevrnuše se na leða, a ispod njih iskrsnu Stric, čupav, razbarušen i unezvijeren.
— Jao, propadoh!
Prestrašeno je buljio oko sebe, jer je upravo sanjao kako pade s neke kruške. Kakve, vraga, kruške, kad je nad njim bukva! A osim toga, kad je već pao s drveta, trebalo bi da ga bole noge i tur, a gle — njega bole ramena! Šta je sad to?
Začuðeni Stric zagleda se u svog magarca i progunða:
— Što zuriš u mene, budalo?! Pao, pa pao, što se to tebe tiče!
Kako je još uvijek bio pospan, on prigrnu Mačkovu vreću i ponovo leže.
— Ehe, idem opet na onu krušku. Tek sam bio počeo da berem.
Iza bukve se opet pokaza Mačkova glava. Udarac ponovo tresnu po spavaču.
Stric skoči sad još više poplašen.
— Šta je sad ovo?! Batine s neba padaju ili...
Dječak popade magarca za ular.
— Ti si se na mene ritnuo, priznaj!
Sivac samo strignu ušima kao da će reći:
— Možda jesam, a možda baš i nisam.
Dječak smotri prelomljenu granu i zabezeknu se:
— Pa ti si to mene granom, a?! Kako si to izveo, deder?
Kako je magarac i dalje mirno stajao i ćutao, Stric uze da gunða u velikoj neprilici:
— Dobio sam po leðima, grana je tu, prelomljena, a Sivac nema ruku! Šta onda? Ili je ovo neko čudo ili sam ja magarac još veći od Sivca!
— Ti si magarac, i to najveći! — dreknu Mačak iskačući iza bukve.
I opet prestrašen i iznenaðen, Stric mu skoči u susret, zgrabiše se od radosti u pleći, pohrvaše i poguraše, dok se ne spotakoše o Sivca i oba padoše na zemlju. Tek tada, zaduvan i crven, Stric spazi svoj slamni šešir i povika:
— Šta je ovo? Neko mi izgrizao šešir.
Zaista, pola oboda Stričeva šešira bilo je otkinuto i nekud iščezlo.
— Stoj — povika Mačak. — Znam ko je kriv. Virio sam iza drveta i mislio da to tebe jede vuk, a kad ono Sivac ...
— Jede moj šešir — zapanjeno dodade Stric. — Ej, crni Sivče, zar ne naðe boljeg doručka?!
Kad bi sad kazali da se Sivac pravdao i kleo kako nije ni takao šešira, to ne bi bilo istina, nit bi nam ko vjerovao. Sivac je, pravo da rečemo, ponovo krenuo da zagrize pokazani šešir misleći da mu ga nude, ali je Stric hitro trgao ruku.
— Jedi svoj ular, a ovo je krov za moju glavu!
Samo je sad nevolja bila u tome što je taj Stričev slamnati »krov« s jedne strane bio odvaljen, a tako kusa krova stidila bi se najcrnja ciganska kovačnica, a kamoli ne bi jedna ovakva kićena hajdučka glava kao što je bila Stričeva.
— Šta da sad radim s ovim čudom? — zabrinu se dječak. — Lazare, ti si majstor, daj pomozi. Kad si znao popraviti zemaljsku kuglu, umjećeš i ovaj šešir za moj »globus«.
Mačak uze šeširčinu u ruke, znalački je zagleda, coknu dva-tri puta jezikom kao što to čine odrasli majstori kad procjenjuju neku krntiju, a onda zamišljeno reče:
— Hm, hm, hm!
— Šta ti znači to tvoje »hmkanje«? — radoznalo će Stric.
— Prvo »hm« znači da je tvoj škrljak mnogo oštećen, drugo »hm« da mi treba igla i konac, a treće »hm« kaže da mi valja naći nešto od čega ćemo načiniti pojedeni kraj oboda.
— Može li kakav komad lima? — upita Stric.
— Ta nije tvoj šešir crkva pa da ga limom krpimo. Bolje bi bilo da izvučemo kakvu sargiju iz magarčeva samara.
— A zar sam ja magarac? — pobuni se Stric.
— Ama nijesi, brate. Magare ima četiri noge, a ti samo dvije. Taman si za pola magarca.
— A zajedno s tobom sam čitav čitavcati magarac! — doskoči mu Stric i oba udariše u tako grohotan smijeh, da čak i Sivac diže glavu i prijekorno ih pogleda kao da veli:
— Budale il se smiju il po glavi češu!
Najzad Mačak pronaðe u svojoj »radionici« veliku iglu za šivenje samara, zvanu »samarnjača« ili »čuvaldus«, zatim jak i debeo konac i, konačno, čvrst karton od jedne kutije u koju je nekad bio pakovan otrov za pacove. Na kartonu je pisalo crnim štampanim slovima:
»Ništa nema da te brine,
od ovoga pacov gine!«
Stric pročita neobični natpis i poče da se buni:
— Ih, ko bi to nosio! Pa to će onda ispasti da sam ja neki otrov za pacove.
Lazar se nasmija.
— Pa i mene zovu Mačak, a to je smrt za miševe. Taman spadaš u moje društvo.
Mačak je tako napravio šešir da je izgledao nov novcijat. Dodao mu je čak i pantljiku načinjenu od poruba stare djevojačke marame i zatakao iza nje tri cvijeta ciklame.
— Evo pa probaj, izgledaćeš za petnaest godina mlaði.
Stric veselo nakrivi svoj slamnato-kartonsko-ciklamni šešir s pantljikom. Istinu budi rečeno, nije baš izgledao petnaest godina mlaði, jer je ranije imao svega dvanaest, ali je tako, sa slamom, ciklamom i djevojačkom trakom, ličio na veseo seoski jesenji vašar na kome čupoglava curica prodaje najbolji »antipacolin«.
— Ihaj, ovo treba da vidi čitavi svijet! — veselo povika dugonogi dječak i brzo zagrebe uz prvu bukvu. Popeo se do na sami vrh, sve dok mu glava nije izronila povrh treperava mora od lišća.
— Ehej, narode čitavoga globusa, pogledajte moj šešir!
Od približno dvije i po milijarde ljudi na ovome svijetu baš niko nije primijetio znamenitog šešira. Izgubljen u zelenu šumskome moru, ispod nebeskog okeana, on je bio zapažen samo od strane izlizanog tanjušnog jutarnjeg mjeseca, koji s čuðenjem naheri glavu i poče da sriče čudnovat natpis:
"Ništa nema da te brine,
od ovoga pacov gine!"
IP sačuvana
social share
Ako je Supermen tako pametan zašto nosi donji veš preko odela??
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4 ... 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 09:26:31
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.136 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.