Prodana muza

O Muzo mog srca, dragano palata,
čim ćeš, kad Januar stigne s Vetrinama,
kad sutone snežne pritisne zla čama,
zgrejat modre stope koje studen hvata?

Da li ćeš oživet ramena od kama
noćnim sjajem koji šiklja sa doksata?
Da li s plavog stropa braćeš berbu zlata
kad kao i kesa budeš prazna sama?

Moraćeš da hleba zaradiš bar koru,
da kandilom kadiš k'o dečak u horu,
da pevaš Te Deum* premda nemaš vere,

il', k'o pajac gladni, da otrkivaš draži
i smeh slit sa suzom što te tajno vlaži,
da usne prostaka mogu da se cere.

(* Te Deum - lat: Slava Tebi, Bože - iz jedne stare crkvene himne koja je nastala još u 4. ili 5. veku, a i danas se zadržala u katoličkim misama)

Griznja savjesti

Spavala kad budes, ljepotice mracna
na dnu spomenika od crna mramora
pa ti stan i krevet budu jama placna
od kise i rupa t'jesna, bez otvora;

kad ce kamen - tistec plasljive ti grudi
i bokove, koji za mekocu znaju -
pr'jecit srcu tvome da se, zelec, budi,
a nozi da trci putem, k dogadjaji:

grob, taj pouzdanik sanje mi beskrajne
(raka razumije pjesnika), u vajne
noci bez sna, r'jet ce: "Da l' ti br'jedi sade,

kurtizano jadna sto ne upoznade
za cim mrtvi placu?" - I na te crv ce sjesti
i kozu ti gristi ko griznja savjesti.