Smrt umetnika

Kol'ko još puta da ti, uz zveku praporaca,
poljubim nisko celo, mutno izoblicenje?
Da pogodim u metu, to tajno odrecenje,
koliko, moj toboce, da strela još pobacam?
Spletkama oštroumnim istrošicemo duše
i mnoge cemo teške skele da pokrhamo
pre nego što Stvorenje veliko ugledamo
za kojim nas paklena želja i jecaj guše
Neki još ne videše Idola za života,
vajari koje prati prokletstvo i sramota
te hode bijuci se u celo i u grudi,
a nada im je, mracni Kapitol, samo ovo:
da ce im Smrt, lebdeci ko neko sunce novo,
pupoljke mozga jednom u cvece da razbudi!

Neprijatelj

Mladost mi je bila mračna nepogoda
koji samo katkad sunce bleskom probi,
i u mojoj bašti sad je malo ploda,
kad nakon oluje osta u grdobi.

Evo već se jesen mojih misli šunja;
sad ašov i grobvlje tražim, radi truda
da izravnim zemlju plavu, punu mulja,
gde ko reke grdne jame zjape svuda.

No da li će cveće novo koje sanjam
do mistične hrane životne da dođe?
korenom u zemlju pustu da uranja,

O boli! To vreme život jede, mrvi,
i dušman mračni što nam srca glođe
raste snažan mlazom istekle nam krvi.

Miris

Čitaoče, reci, udahnu li kada
Zrak crvke starinske, gdje se tamjan vije?
S nasladom, polako, da l' uskrsnu kada
Dah mošusa starog, što torbica krije?
Zanosom dubokim opaja nas lako
Sjaj minulih dana, kad obasja zjene!
Nad ljubljenim tijelom ljubavnik se tako
Nadvija i srče pelud uspomene.

Njena teška kosa mirisna je puna,
Iz nje vonj divljine vio se i peo
kao tamjan loga i omame veo.

A iz haljine njene od meka baršuna,
Što mladošću nagom natopljena sva je,
Hlapio se miris krzna u odaje.

Radosni mrtvac

Za svoje ću kosti sam izdupsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prkosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvao jato gavranova,
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! slijepi druzi, oguhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci, koje tručež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima il još koje
Za trup bez duše, za to tijelo moje.

Spleen
(LXXXI)

Kad svod nizak, težak kako poklop tlači
Duh izmučen stravom drugih čamotinja,
I kad sapet krugom neba, što se mrači,
Tužniji od noći dan sivkasti tinja;

Kad zatvoru vlažnom sliči lice svijeta,
U kojemu Nada bojažljivo krili
I ko šišmiš slijepo oko ziđa lijeta,
O stropove glavom udara i svili;

Kad mlazovi pljušte jednolika zvuka
I rešetku rišu tamnice prostrane,
I kad nijemo mnoštvo odvratnih pauka
Na dnu mozga mreže raspinjati stane,

Tad nejednom jeknu zvona poput groma
I urlike nebom prospu grozomorno,
Ko dusi što blude samotni, bez doma,
Pa jecati počnu dugo, tvrdokorno.

Niz mrtvačkih kola promiče bez glasa
Dušom, dok mi Nada shrvana zavija,
A despotska Strepnja prepuna užasa
U ludanju moju crni stijeg zabija.

Suton

Evo ljupko veče, pobratim svih hulja,
Korakom ortaka nečujno se šulja;
Ko ložnica velja nebo se zatvara,
A čovjek nestrpljiv u zvijer se pretvara.
O prijazno veče, želčjkuju te oni
Koji s pravom vele - umorni i boni -:
''Radili smo danas''! - veče melem nosi
Duša koja trpi i počinak prosi,
Starcu učenjaku kome vjeđe teže,
I radniku svakom koji trudan liježe.

U zraku, međutim, demoni se bude
Po nemiru nalik na poslovne ljude,
Sve kapke i strehe okrznu u letu.
Dok svjetla na vjetru ziblju se i letu,
Ulicama svuda Blud se pali tada,
Ko mravinjak vrvi u njedrima grada;
On posvuda krči sebi put potajni,
Dušmaninu sličan, sprema prepad tajni;

Rijući po blatu što sred grada diše,
Poput crva snagu iz Čovjeka siše.
Odsvakud se čuje iz kuhinja pisak,
Kazališta žamor i kapele vrisak;
Za stolom gdje koska užitak je fini,
Sjate se bludnice i sudruzi njini;
Tokovi što noću za odmor ne znadu,
Uskoro i oni prionut će radu:
Provalit će vrata i opljačkati kase
Da požive malo, odjenu metrese.

Saberi se, dušo, u tom teškom času
I ne slušaj ciku što gradom se rasu.
To je čas kad patnje bolesnih su ljuće
Mračana Noć ih davi i u ponoć vuče
- u bezdanu jamu, zajedničku svima,
Bolnice su pune njinim jaucima.
Mnogi više neće uveče kraj vatre
Sa voljenom dušum da sjede i snatre.

A koliki nisu osjetili nikad
Toplinu svog doma, nit živjeli ikad!

Veze

Priroda je hram gde mutne reči sleću
Sa stubova živih ponekad, a dole
ko kroz šumu ide čovek kroz simbole
ma što ga putem prisnim pogledima sreću.

Ko odjeci dugi što daljem se svode
u jedinstvo mračno i duboko što je
ogromno ko noć i kao svetlost, boje
mirisi i zvuci razgovore vode.

Neki su mirisi ko put dečija sveži,
zeleni ko polje, blagi ko oboje,
- drugi iskvareni, pobednički, teži,

što u beskraj prostiranje svoje,
kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuha
koji peva zanos čula nam i duha

Epitaf jednoj osuđenoj knjizi

Dobroćudni, mirni čitaoče,
kojem srce trezvenošću bije,
baci ovu knjigu, vedra nije,
iz nje sjeta i razvrat se toče.

Ako niši školovat se htio
kod Sotone - meštra prepredena -
za tebe će ostat nesvaćena
il ćeš reći da sam mahnit bio.

Ako udes snagu ti je dao
da zaroniš u ponore zala,
štij me da bi ljubiti me znao.

Bolna dušo, dušo radoznala,
koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
poželi me! - il prokleta budi!

Uznesenost

Iznad svih jezera i iznad dolina,
i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina

Kreće se misao sa toliko strasti,
kao dobar plivač među valovima,
i ostavlja brazdu među prostorima
sa neizrecivom i mužijačkom slasti.

Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!

Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zmamglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!

I nalik na ševu samo zato mari
da svakoga jutra čistog zraka kuša,
- tko nad svime lebdi i bez muke sluša
razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!

Ljepota

Lijepa sam, o ljudi, kao san od kama,
moja grud, pred kojom svako sladan pade,
stvorena je ljubav pesniku da dade,
vječnu, nijemu kao materija sama.

Vladam nad azurom, tajnu sfinge krijem,
sniježno srce imam, labuđu bjelinu;
mrzim pokret, jer narušava cjelinu,
nikada ne plačem, nikad se ne smijem.

Pjesnici pred mojim uzvišenim stasom,
što ih sjeća stava gordih spomenika,
u predanom radu ne škrtare časom;

jer ja, da očaram vjernog ljubavnika,
ogledala imam što draž svemu daju:
oči, krupne oči koje večno sjaju!