Emina

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoc neće!
Ja joj nazvah selam. al' moga mi dina
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti džule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njom crko'!...

*
Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom ko od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svetlija si od njenog đerdana.
Nikad se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito sumim i da pjevam tebi.
I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode
I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!

Elegija

Zasto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?
Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce iste?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.
Sve što sam imo ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.
Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.
Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.

Hljeb

Parobrod spreman. More se koleba.
Posljednji plamen na zapadu trne;
Suton se rađa i s jesenjeg neba
Polako pada na hridine crne.
Paluba puna. Ruke uzdignute
Pozdrav šalju i rupcima mašu.
U mnoštvu ovih vidim čeljad našu,
Naslonili se na pervaz pa ćute...
Zemljaci moji, dokle ćete, dokle?
"Tamo daleko! Jer nas usud prokle
I na nas pade tvrda tuca s neba..."
A zar vam nije zavičaja zao?
"Žao je brate... Bog mu sreću dao...
No hljeba nema... Zbogom! Hljeba... hljeba..."

Mi znamo sudbu

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi.
Volovi jaram trpe, a ne ljudi. -
Bog je slobodu dao za čovjeka.
Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati sviko -
U svojoj smrti da nađe lijeka
Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!
Sve tako dalje tamo, do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!

Moja noći...

Moja noći, kada ćeš mi proći?
- Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
- Nikad!
Moja srećo, kada ćeš mi se javit?
- Nikad!
Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?
- Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
- Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
- Nikad!

Moja domovina

Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.
Ovdje, u bolu srca istrzana,
Ja nosim kletve svih patnji i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka
To je krv moja iz mojijeh rana.
U meni cvile duše miliona -
Moj svaki uzdah, svaka suza bona,
Njihovim bolom vapije i iste.
I svuda gde je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.

Moji očevi

Moji su očevi iz onijeh strana
Gde motika zvoni i gdje krasna bije;
Gdje znoj s čela kaplje i gdje ralo rije;
I tvrde se grude drobe ispod brane...

Moji su očevi iz koliba grubi',
Gdje se gusle čuju, pripovjesti, bajke,
Gdjeno djecu uče proste, dobre majke
Kam rođeni kako brani se i ljubi...

Moji su očevi sa timora tije'
Gdje gnijezdo svoje krstaš oro vije,
I sa vihorima bije se i tuče...

Moji su očevi buntovnici sveti,
Sa dušom oluja što hrli i leti,
I krilima zlatne raspaljuje luče..

Na po puta

Ostale su za mnom bašte jorgovana,
Sjaj proljeća moga, šum, pjesme i vela...
Studena me jesen na po puta srela,
I po meni pada suho lišće s grana.

K'o ranjena tica, što bi nebu htjela,
Otima se duša iz olovnih dana,
Ali kobni vjetar grabi je sa strana,
Pa se natrag trgne premrzla i svela.

Moji vrti, više ne čekajte na me,
Vratiti se neću iz studene tame
Svog života... Sunce polagano gasne...

Hladni suton pada... Noć sve bliže ide...
Jednu crnu ruku moje oči vide -
I ja čujem samo udar tvrde krasne.

Naš stari dome

Naš stari dome, kako si orono!
Kapije tvoje niko ne otvara,
Po njima mirno crv dube i šara -
Grize, ko čežnja jedno srce bono.
Evo mi sobe! O duvaru jošte
Ikona visi, prašnjava i sama,
I u me gleda i šapće iz rama
O dobu sreće, djetinjsta, milošte.
Ovde sam prve stihove napiso,
Ovdje je s dušom poletela miso
Visoko, tamo gdje se istok žari.
Ovdje mi negda bješe raj... A sada?
Na moje srce grobna zemlja pada,
I ja se rušim ko ti, dome stari..