Besnilo??? 

Eto sta su vam zastarele  knjige. Znamo da je nadjen u jarku, pijan. 

Istina je da je Poova smrt 1849.  godine, obavijena velom misterije. Besnilo, delirijum tremes. . . nešto treće?
Međutim, nisu sve Poove pripovetke preteča detektivskog romana (ni detektivskih priča). Neke od njih, koje su dame pomenule  , kakve su ,,Pad kuće Ašerovih", ,,Bunar i klatno" kao i ,,Maska crvene smrti", ,,Ligeja", ,,Crna mačka" i mnoge, mnoge druge, nagoveštavaju ono što bi danas svrstali u žanr horora  :nervious: s'tim što  Poa tu mnogo više zanimaju mračne dubine ljudske duše nego što nastoji da zaplaši čitaoca, pa u tom smislu i Dostojevski (a ne samo Bodler, Malarme, Valeri - ali i Rembo!) može u Pou tražiti očinstvo. A da bi te dubine duše što bolje opisao, Po je sklon da pokaže ekstremna ljudska stanja, stvarajući likove prenaglašene osećajnosti i nervne rastrojenosti. Zbog toga, kao i zbog prikazivanja spoljnjeg sveta kao odraza vlastite, ili duše svojih junaka (mračni pejsaži, ukleti, bilo napušteni bilo ruševni dvorci, egzotičnost enterijera koga čine npr.  neobična umetnička dela i predmeti, prostirke, zastori, odsudstvo svetlosti u prostorijama, kao i  exterijera tih građevina i. t. d.   . . . ) Po je zaista romantičar. Ali, postoji jedan paradoks:romantičar Po stvara jedan intelektualni žanr, žanr koji prethodno klasicističko vreme, ono doba u  kojem je suvereno vladao baš racio, nije moglo stvoriti :detektivsku priču. No, može se reći da je i detektivska priča koju je Po stvorio u izvesnom smislu takođe fantastičan žanr: intelekt glavnog junaka tih priča, Misje Ogista Dipena, fantastičan je, nepojmljiv. I jedna mala ispravka:nije reč o romanima:,,Ubistva u ulici Morg", ,,Ukradeno pismo", ,,Zlatni jelenak" i još neka druga dela su priče, nikako romani. Po je napisao samo dva romana i nijedan od njih ne pripada  detektivskom žanru.
Što se slavnog ,,Gavrana" tiče, ono što će Bodler i njegovi sledbenici preuzeti je pre svega simbolično značenje Poove pesme: gavran u njoj postaje simbol večnog i tragičnog pamćenja. Važno je  spomenuti i veoma značajan teoretski tekst ,,Filozofiju Kompozicije", u kom, objašnjavajući proces nastanka ,,Gavrana" Po prvi put eksplicitno izlaže ideju o poeziji  kao kreaciji intelekta, a ne inspiracije ili Božjeg nadahnuća.
Imajući u vidu čemu je Po sve utro put, šta je sve začeo (fantastična priča, priča strave i užasa, detektivska priča, simbolizam, teoretska postavka o poeziji kao delatnosti intelekta) i činjenicu da su pod uticajem tih dostignuća stvarali i još stvaraju mnogi autori (Dojl, Kristi, Dostojevski, Čendler, Kolins, pomenuti francuski simbolisti, Borhes, Eko. . . . ) ostaje pitanje: da li je zaista bitno da li je Po umro od ,,klasičnog slučaja besnila" kako to naučno i možda podlo dokazuje Dr Benitez, delirijum tremesa ili nečeg trećeg?  :[115]:
 

Edgar Alan Po je svojim raznolikim poetskim darovima bio i ostao za američku književnost ono što za renesansno i kasnije umetničko stvaralaštvo znači višestrani genije Leonarda da Vinčija. Od čiste poezije do raznovrsnih pripovedačkih modulacija, u širokom rasponu je njegova književna umetnost ostavila ne samo nezaobilazni trag nego je duboko obeležila horizonte pisanja kojima se okretala svojom bogatom invencijom i fantazijom....


Po prvi put na srpskom jeziku su izdati romani; Avanture Gordona Pima i Preko Stenovitih planina, u kojima je Edgar Alan Po izmislio celu kasniju književnost putovanja po zagonetnim svetovima odakle nam pritiče nepoznati život što obnavlja sile mašte.... a izdavac je Dereta,koja je takode izdala i sabrane price i pesme...

Evo nesto na srpskom iz Gavrana :

 Gavran

Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše",

Samo to i ništa više.

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke an?eoske, od Lenore rastaviše,

Ah, nje sada nema više.

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.

Samo to je, ništa više."

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospo?o, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -

Mrak je tamo, ništa više.

Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,

Samo to i ništa više.

Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -

Vjetar to je, ništa više.

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj u?e gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,

Sleti, sjede, ništa više.

Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"

Reče Gavran: "Nikad više".

Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne doga?a da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše

S tim imenom "Nikad više".

Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".

Tad će Gavran "Nikad više".

Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,

Od "nikada-nikad više".

Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše

Grakćuć stalno: "Nikad više".

Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše

O n a ne će nikad više.

Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da an?el lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."

Rače Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili ?avo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"

Reče Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili ?avo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, An?eosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"

Reče Gavran: "Nikad više".

"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"

Reče Gavran: "Nikad više".

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše

Ustat ne će - nikad više!


Evo i njegove Anabel Li :

Anabel Li

U carstvu na žalu sinjega mora -
pre mnogo leta to bi -
življaše jednom devojka lepa
po imenu Anabel Li;
i samo jedno joj beše na umu
da se volimo mi.

U carstvu na žalu sinjega mora
deca smo bili mi,
al volesmo se više no iko
ja i Anabel Li,
ljubavlju s koje su patili žudno
nebeski an?eli svi.

I zato, u carstvu na morskome žalu,
pradavno ovo se zbi
poduhnu vetar noću sa neba,
sledi mi Anabel Li
i dodjoše od mene da je odnesu
njezini ro?aci svi,
u grob na morskome je spustiše žalu
da vecni sanak sni.

An?ele zavist je morila što su
tek upola srecni ko mi
da! zato samo ( kao što znaju
u carstvu onome svi)
poduhnu vetar sa neba i sledi
i ubi mi Anabel Li.

Al mi nadjačasmo ljubavlju one
što stariji behu no mi -
što mudriji behu no mi -
i slabi su an?eli sve vasione
i slabi su podvodni duhovi zli
da ikad mi razdvoje dušu od duše
prelepe Anabel Li

Jer vecite snove, dok Mesec sjaj toči,
snivam o Anabel Li
kad zvezde zaplove, svud vi?am ja oči
prelepe Anabel Li
po svu noć ja tako uz dragu počivam,
uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,
u grobu na žalu, tu ležimo mi,
a more buči i vri.

Iako po meni sve njegovo na engleswkom mnogo bolje zvuci...nekako je ...drugacije...


Napisao  je malo toga,ali je ,ipak, Po je ostavio dubok trag u mnogim žanrovima. Postavio je temelje za detektivske romane a moglo bi se reći da je  jedan od začetnika horora.
Interesovao se i istraživao okultne i mistične pojave i pisao, svojim mračnim stilom, o njima.
Meni je zanimljivo što je uspeo da na neki lirski način piše o krajnje tužnim, čak strašnim stvarima.


U snu san

Primi poljub sad u čelo
Na rastanku hoću smelo
Da ti priznam, uzavrelo:
Istina je, nije zgran
Da mi dani behu san.
Kome prošlost prodje kad,
Pa neka je jad, nejad,
Ona prodje i njen sklad-
Bio rad, ne bio rad.
Svemu, svačem, svud si stran-
Sve je samo u snu san.

Gde je morski peščan žal
Bije val, tutnji val-
Na dlanu mi zrnca peska
Zlatna sjaja, bleska reska-
Malo ih je, skliznu, ginu,
Sva kroz prste, u dubinu.
U dubinu, u tudjinu.
Osipa se pesak plah,
Plačem: obuzo me strah,
Svako zrnce, sav taj prah-
Moći nemam ni nad kim
Da ih čvršće zadržim.
Zar nijednom zrncu spas
Od bezdani ispod nas?
Kom sam blizak, kom sam stran?
Zar je samo u snu san?

Prevod: Stanislav Vinaver


i...


THE CITY IN THE SEA
by Edgar Allan Poe, 1831

Lo! Death has reared himself a throne
In a strange city lying alone
Far down within the dim West,
Where the good and the bad and the worst and the best
Have gone to their eternal rest.
There shrines and palaces and towers
(Time-eaten towers that tremble not!)
Resemble nothing that is ours.
Around, by lifting winds forgot,
Resignedly beneath the sky
The melancholy waters he.

No rays from the holy heaven come down
On the long night-time of that town;
But light from out the lurid sea
Streams up the turrets silently-
Gleams up the pinnacles far and free-
Up domes- up spires- up kingly halls-
Up fanes- up Babylon-like walls-
Up shadowy long-forgotten bowers
Of sculptured ivy and stone flowers-
Up many and many a marvellous shrine
Whose wreathed friezes intertwine
The viol, the violet, and the vine.
Resignedly beneath the sky
The melancholy waters lie.
So blend the turrets and shadows there
That all seem pendulous in air,
While from a proud tower in the town
Death looks gigantically down.

There open fanes and gaping graves
Yawn level with the luminous waves;
But not the riches there that lie
In each idol's diamond eye-
Not the gaily-jewelled dead
Tempt the waters from their bed;
For no ripples curl, alas!
Along that wilderness of glass-
No swellings tell that winds may be
Upon some far-off happier sea-
No heavings hint that winds have been
On seas less hideously serene.

But lo, a stir is in the air!
The wave- there is a movement there!
As if the towers had thrust aside,
In slightly sinking, the dull tide-
As if their tops had feebly given
A void within the filmy Heaven.
The waves have now a redder glow-
The hours are breathing faint and low-
And when, amid no earthly moans,
Down, down that town shall settle hence,
Hell, rising from a thousand thrones,
Shall do it reverence.



 

Meni se ne svidja "Gavran" ali mi je "Anabel Lee" super........
I posto je valjda bio kockar,alkoholicar,a nije radio,pa neki misle da je ubijen zbog duga