Piter Brok…1

Peter Brock (Piter Brok), autor knjige ,,Media Cleansing: Dirty Reporting,,
(Medijsko čišćenje: prljavo izvještavanje)

Piter Brok je, boraveći na svim stranama tokom ratova u bivšim Jugoslovenskim republikama, i tragajući i upoređujući članke i TV priloge objavljene u medijima širom svijeta, u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Medijsko čišćenje: prljavo izveštavanje”, o novinarstvu i tragediji u Jugoslaviji, sklopio sliku o tome kako su novinari proizvodnjom vijesti, korištenjem glasina i izjava sumnjivih svjedoka „iz druge ruke” od Srba napravili „etničke čistače”, masovne ubice, silovatelje i ratne zločince koji su počinili genocid. Posle brojnih članaka i knjige „Huškačko novinarstvo”, objavljene 1993. godine, u kojima je upozoravao na medijske manipulacije žrtvama i brojevima, Brok je na sebe navukao bijes novinara, ali pojedinih vlada koji su manje istraživali a više koristili servirane priče. Tako je postao „prijatelj Srba”.

U knjizi izdatoj u Los Anđelesu, koja se za sada može naručiti preko Internet adrese http://www.mediacleansing.com/  , Brok je tridesetogodišnjim iskustvom istraživačkog novinara razotkrio mnoge do sada „nesporne” izvještaje, „činjenice”, brojke i događaje koji se nisu dovodili u pitanje.

U namjeri da uporedi odnos prema sedmoj sili u bivšim Jugoslovenskim republikama, Brok u intervju za „Politiku” objašnjava da se tzv., interaktivni „odnos” mora posmatrati sa dva aspekta: jedno su zvanične strukture, a drugo je – javno mnjenje.

– Na početku, Slovenci su primijenili ne baš suptilne metode zastrašivanja koje su uključivale scene o kojima je tako stručno izvještavala Silvija Pođoli (Nacionalni radio) na brifinzima tokom tog desetodnevnog rata. Prisustvo naoružanih vojnika na konferencijama za medije učinilo je mnogo da odvrati Amerikance i druge reportere od istraživanja izvan zidova pres-centra i hotela kako bi utvrdili realna zbivanja u tom konfliktu.

Pa kako su izgledali izvještaji iz Slovenije?

– O tome je izvještavano izvršnim urednicima u evropskim „kontrolnim” biroima i u Americi, koji su minimizovali priloge u američkim novinama na puko izvještavanje o „činjenicama” kojima su ih snabdijevali zvanični Slovenački novinari. I naravno, odnos JNA prema medijima bio je fatalno nepostojeći.

Dakle, vijesti i članci su nastajali na vještački način?

– Tada, na samom početku, nepoznavanje istorije, kulture i jezika, pogotovo kod američkih novinara, bilo je flagrantno, a isključivo korištenje „stringera” (sa otvorenim ili skrivenim vezama sa državnom štampom) na početku je doprinijelo neuspjehu. Američko osoblje za odnose sa javnošću takođe je bilo umiješano u pravljenje medijskih strategija. Ovdje prvenstveno mislim na Filis Kaminski, koju je sam David Fin iz Ruder i Fina identifikovao kao tadašnjeg „starijeg međunarodnog savjetnika” Slovenačke vlade.

Piter Brok …2

A kako vam je izgledalo izvještavanje iz Hrvatske, Bosne i sa Kosova i Metohije?

– Slovenačka medijska „doktrina” odredila je postavke „novinarstva naklonosti” ili „novinarskog lobiranja” koje je preovladavalo tokom ratova koji su uslijedili jedan za drugim u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Strana štampa je trebalo da bude kontrolisana kroz „dojave”, lažne informacije, konstruisane događaje (uključujući zloglasna granatiranja pijaca u Sarajevu) i zvanično bratimljenje tokom te decenije, čak sve do danas, npr. Hag, Srebrenica, „nezavisnost” Kosova, itd.

Zapadna/američka, medijska „eksploatacija” i zastrašivanje rutinski su se obavljali tokom rata u Hrvatskoj, kada je dezorijentacija većine dopisnika postala svakodnevnost. A nekoliko dana poslije „početka” bosanskog rata, „ukopani” mediji u Sarajevu su pokazali da je stvar gotova. Do vremena kada je NATO rat na Kosovu buknuo, američki čitaoci i gledaoci, uključujući Kongres i operativce u inostranoj politici, bili su temeljito instruirani da su „dobri momci” sa bijelim kapama – svi osim Srba.

A srpski medijski odgovor?

– Svakome ko je proveo neko vrijeme u regionu bilo je očigledno da je odgovor srpskih medija bio katastrofalan. Lično sam imao koristi od kompetentnog „izvještavanja” Tanjuga – čak iako je ono zvanično bilo loše korišteno u domaćoj srpskoj štampi. I bio sam iznenađen da je samo nekolicina zapadnih/američkih novinara koristila izveštaje te organizacije. Takođe su rutinski ignorisane srpske nevladine organizacije, kao i vjerodostojni autoriteti, kao što su Vojin Dabić, dr. Ljubica Toholj i drugi.

Pres-centri su neminovno postali „novinarsko pozorište” sa reporterima kao glumcima.

Da li su Srbi mogli drugačije medijski da odigraju svoju ulogu?

– Naravno, „moglo je biti” nešto... bilo šta „bolje”. Međutim, nisam siguran šta bi to moglo biti, budući da su srpski mediji evoluirali u „novi žurnalizam”.

Razumljivo, ograničena akcija oduzimanja akreditacija i viza od strane predsjednika Ćosića, a kasnije bosanskih Srba, bila je odgovarajuća. Privukla je pažnju američkih urednika u „Vašington postu” i Si-En-Enu, na primer, i obezbijedila nešto vremena na ekranu za predsjednika Karadžića.

Piter Brok…3

Kako su postali neprikosnoveni „loši momci”?

-Što se tiče Srba kao „loših momaka” – srpske zvanične strukture nisu ništa uradile da pomognu da se promijeni taj imidž, a novinari koju su stizali na teren već su imali u glavi predstavu – da su Srbi zlikovci.

-Opoziciona štampa učinila je malo da srpska priča stigne do „spoljnog svijeta”.

Koje su naše osobine i pogrešni potezi doprinijeli da nas pregazi medijski rat?

– „Medijski rat”, kao i stvarni konflikt, nije bio antiseptična pojava. Rat i ratno izvještavanje se ne događaju u vakuumu. Bilo je, kao što sam rekao ranije, jezičkog, istorijskog i kulturnog nepoznavanja od strane zapadnih/američkih reportera – i, što je još važnije, njihovih urednika kod kuće.

Karakterne osobine su uvijek provokativna tema kada se umiješaš u sukobljene kulturne osobenosti. To je osjetljiva tema koju većina zapadnih/američkih novinara ne može da artikuliše i uvijek se na nju gledalo kao na plemenske čarke.

Vaša knjiga je svojevrsna optužnica za medije koji su prljavo izvještavali. Koji biste novinski članak ili TV izvještaj označili kao prelomni u opredjeljivanju zapadnog javnog mnjenja?

– Specijalna TV emisija Pitera Dženingsa na Ej-Bi-Siju „Zemlja demona” očigledno je najnepodnošljivija. Izvještaj Džona Barnsa iz „Njujork tajmsa”, za koji je dobio Pulicerovu nagradu, o Borisu Heraku, jednako je neprihvatljiva i nerazjašnjena.

Lažno izvještavanje o „koncentracionom logoru” u Trnopolju i režirana fotografija Fikreta Alića nesporno je uticala na zapadno javno mnjenje.

Izveštavanje Roja Gatmana u aprilu 1994. o „desetinama hiljada” ratnih zločinaca na slobodi u bivšoj Jugoslaviji, podrazumijevalo je postojanje barem 20.000 takvih, što je bilo smiješno i apsurdno. Njegovi urednici je zbog toga trebalo da budu otpušteni.

Piter Brok…4

U januaru 1993. godine pojavila se priča o 60.000 silovanih muslimanskih žena, izračunali ste da je to 220 dnevno. Koga smatrate najodgovornijim za lansiranje te priče?

– Američki urednici su najodgovorniji u ovom slučaju, kao i stotine drugih zato što nisu tražili dokaze.

Roj Gatman i Džon Barns, dobitnici Pulicerove nagrade za novinarstvo u 1993, medijski se provlače kroz gotovo sve događaje u ratovima u bivšim jugoslovenskim republikama.
U knjizi ste analizirali slabe tačke njihovih izvještaja. Navedite nam ukratko neke od njih.

– Hronologija i jednog i drugog slučaja bolje se razumije u mojoj knjizi. Jedan od najzloglasnijih trendova vidljiv u pisanju ova dva reportera jeste njihovo zanemarivanje izvještavanja o Srbima „očišćenim” iz Hrvatske, Bosne i sa Kosova. Ovaj ogroman jaz u izvještavanju o ratu u Jugoslaviji je zaštitni znak propalog zapadnog/američkog novinarstva, a Barns i Gatman sigurno nisu bili sami u tome.

Koga ste još od novinarskih imena uhvatili u „prljavim izvještajima”?

– Verovatno je najozloglašeniji primjer bio „intervju” koji su uradili Peni Maršal iz Aj-Ti-Ena, Ed Vulijami iz „Gardijana” i Ijan Vilijams iz britanskog Kanala 4, sa montiranim snimljenim materijalom kamermana Aj-Ti-Ena Džeremija Irvina u Trnopolju. Krajnje neoprostivo.

Što se tiče drugih, samo provjerite imena na recepciji hotela „Holidej In” u Sarajevu, i ako počnete sa A pronaći ćete „njeno visočanstvo” Kristijan Amanpur. Spisak se, naravno, nastavlja.

Najsramotnija uloga u cijeloj medijskoj katastrofi u jugoslovenskim ratovima vjerovatno pripada nekom o kome malo ko nešto zna. Bil Ahern, bivši glavni urednik Asošijeted presa, važi za glavnog medijskog policajca, najvećeg svjetskog monopolistu novinskog izvještavanja.

 Pitam se koliko mu je srpski lobi platio da napiše ovakvu knjigu

Piter Brok…5

Koje je za Vas bilo najupečatljivije „kuvanje brojki” u novinarskim izveštajima?

– U TV intervjuu u januaru 1994, Barns je tvrdio ne trepnuvši okom da je 300.000 bosanskih muslimana ubijeno, da ih je možda 900.000 ranjeno i da „stotine dnevno umiru”! Mora da su čak i šefovi propagande u kabinetu predsjedavajućeg
predsjedništva Izetbegovića bili iznenađeni.

Šta smatrate najgorom novinarskom namještaljkom u balkanskim ratovima?

– Teško je odabrati samo jedan događaj. Ali moram da izdvojim nepoznatog propagandistu u štabu generala Veslija Klarka za izvanrednu prevaru koju su skovali kako bi „opravdali” NATO bombardovanje Beograda, Novog Sada i drugih gradova.

Na osnovu Vašeg višedecenijskog istraživanja, šta ste zaključili u koje slučajeve su prste umiješale agencije za marketing?

– Postoje mnoge dobre studije o ovom fenomenu. Jedna od najboljih koja mi pada na pamet je djelo Džona Makartura „Nepouzdani izvori”.

„Novi” američki žurnalizam zaista jeste PR, odnosno – odnos sa javnošću.




Kuvanje brojki

Brok u knjizi otkriva igru brojkama koju su igrali izvesni mediji i vladini službenici, pa se tako događalo da 1993. broj ubijenih Muslimana varira od 20.000 do 200.000. Džon Barns je u „Njujork tajmsu” zaokružio ovu cifru na 300.000. Brok takođe podseća kako je šef odeljenja Stejt departmenta za Jugoslaviju Džordž Kini u analizi o broju žrtava za četiri godine rata BiH izvestio o 70.000 poginulih, ali je taj „balon” preko različitih organizacija, političkih štabova i novinskih izveštaja neprekidno rastao. Slično je bilo i sa silovanim muslimanskim ženama. U tome je Roj Gatman takođe imao centralnu ulogu. Zasluge za više od 60.000 silovanih dele i Čarls Lejn u „Njuzviku” i njegove kolege u „Filadelfija inkvajeru”. Te cifre su, naravno, kasnije drastično splasnule, a o 800 silovanih Srpkinja, što su potvrdile i UN, nisu objavili ni slova.

Na kraju bosanskog rata, 1995. godine, došlo je do ubijanja muslimanskih muškaraca u Srebrenici čije su brojke varirale od nekoliko hiljada u početku do osam, pa čak i deset hiljada, u zavisnosti od izvestilaca. To je uskoro postao „najgori masakr u Evropi od vremena holokausta”. Objašnjavajući pumpanje brojki u „slučaju Srebrenica”, Brok razotkriva i druge slučajeve eskalacije brojeva, kao vrstu retoričke kalkulacije koja je nastajala u sadejstvu medija sa nevladinim organizacijama i različitim vladinim organizacijama. Kalkulacije su rasle do optužbe za genocid, a optužnica Haškog tribunala je uključila na kraju hiljade umešanih.

Isti princip je primenjen i u kosovskoj krizi od 1999. godine, kada je američka vlada u jednom momentu izvestila da su Srbi ubili 100.000 Albanaca.

Brok takođe razotkriva detalje kako su i zašto 1993. godine Džon Barns i Roj Gatman podelili Pulicerovu nagradu, i kako je došlo do „priznanja” bosanskog Srbina Borislava Heraka o 35 ubistava i 16 silovanja, čija je priča objavljena u „Njujork tajmsu”, kao i to kako je Gatman patentirao nacističke logore u Bosni, pa je Trnopolje postalo novi Aušvic.

U knjizi je osvetljena uloga prljavih medijskih izveštaja koji su se pojavljivali u Ej-Bi-Si njuzu, Si-En-Enu, „Kriščen sajens monitoru”, „Vašington postu”, ali i britanskom Bi-Bi-Siju, „Gardijanu”…

koja nije tacna???

a koliko je bosnjacki lobi platio ovim gore nabrojanim svecima ispravnog novinarstva?

ah,da zaboravio sam...vi ste nevinasca i vecite zrtve velikosrpskih mucitelja i zlocinaca

Nataša Kandić...1

Human rights - Jan 15, 2004 05:31 (*.solpa.net)
Tvrdnjom da posjeduje dokument VJ o navodnom etničkom čišćenju na Kosmetu, Nataša Kandić i novinar Džek Keli obmanuli američku javnost
Nataša Kandić, manje poznata kao predsjednik Fonda za humanitarno pravo, a više kao osoba koja sebe predstavlja kao "borca za ljudska prava", čiji je angažman dosad u nekoliko navrata u zemlji ozbiljno doveden u pitanje, dospjela je zbog iznošenja grubih neistina na crnu listu i u Americi. Novinska priča naslova - "UN: Dokaz povezuje Srbe sa ratnim zločinima", objavljena u jednom od vodećih američkih listova "USA Tudej", koja govori o navodnom etničkom čišćenju koji je na Kosmetu planirala i izvršila Vojska Jugoslavije, a za koji je izvor bila Nataša Kandić, ispostavila se kao gnusna laž.

Novinar Džek Keli, koji ju je objavio 14. jula 1999. godine, izgubio je posao, trenutno je pod istragom i gotovo sigurno po dosadašnjem toku istrage biće maksimalno kažnjen. Nacionalov pouzdani izvor iz lista "USA Tudej", koji je želeo da ostane anoniman jer je istraga u toku, ističe da bi Nataša Kandić da je državljanin Amerike takođe, trenutno sjedila na "optuženičkoj klupi".

Ovom ekskluzivnom pričom koju Nacional objavljuje, potvrđuju se i ne samo navodi nekoliko srpskih generala koji su tvrdili da Kandić iznosi grube neistine kada je 1999. godine, ali i više puta kasnije, glasno u javnosti tvrdila da posjeduje dokument u kome su ispisane naredbe, gdje i kada VJ treba da izvrši etničko čišćenje na Kosovu i Metohiji.

Priča koja je dovela i do poslovnog ali i životnog kraha novinara "USA Tudeja", Džeka Kelija govori o "etničkom čišćenju sela Kusce", kod Gnjilana u Kosovskom Pomoravlju. List "Vašington post" koji se takođe bavi ovom pričom piše; "navodi su zasnovani na priči iz Beograda sa aktivistom za ljudska prava Natašom Kandić"..., kojoj pak, Keli u tada objavljenom tekstu koji je bio i na naslovnoj strani novine, nije pomenuo ime. Ime Nataše Kandić kao izvora koji tvrdi da ima u posjedu izvještaj Jugoslovenske armije, Keli navodi po prvi put pred istragom.

- Novina "USA Tudej" je sprovela internu istragu koju je vodio Mark Memot. Istražitelj je razgovarao sa Natašom Kandić. Ona je priznala Memotu da nikada nije imala u posjedu onu svesku sa dokazima, i da nikada nije ni vidjela dokaze za genocid koji je počinila Vojska Jugoslavije - navodi za Nacional izvor iz "USA Tudeja", potanko upoznat sa detaljima istrage i dodaje;

- Takođe, za vrijeme istrage Kandić je prvo rekla Memotu da nikada nije upoznala novinara Kelija. Čak je jednom prilikom Keliju i jednom od glavnih ljudi u listu Galageru rekla da se ne sjeća susreta sa Kelijem, ali uz izvinjenje i obrazloženje da je imala mnogo razgovora za novinarima. Kasnije, ipak je priznala da se srela sa Kelijem barem jednom - dodaje naš izvor i ističe da "tvrdnje da ništa ne zna o Keliju "padaju u vodu" jer je tokom istrage kao dokaz korišten i telefonski listing Kelijevog telefona":

- Iz listinga se vidi da je Keli nekoliko puta zvao kancelariju Nataše Kandić - precizira naš izvor iz "USA Tudeja". Za razliku od izjave date Amerikancima u okviru ozbiljne istrage, Nataša Kandić sa kojom je Nacional stupio u kontakt prije dva dana, na pitanje da li posjeduje dokument VJ sa naredbom za etničko čišćenje odgovorila je kao iz rukava:

- Kako da ne. To je zapravo dnevnik jednog oficira... - odgovorila je prije dva dana Kandić i zamolila da je poslije iznošenja naših navoda pozovemo tokom sutrašnjeg dana. Dogovor da se iznova čujemo Kandić međutim, nije ispoštovala. Tokom jučerašnjeg dana uzaludno smo pokušali u nekokoliko navrata da stupimo u kontakt sa njom. Iako joj je mobilni telefon bio uključen, ona se nije javljala.

Nataša Kandić...2

U "USA Tudeju" vjeruju da su zapravo njihov novinar i Nataša Kandić u dogovoru "pustili" lažnu priču, a kao dokaz za to navode detalje iz istrage:

- Dokumenta, zapravo, nema, a to su, gotovo je sigurno, znali oboje u trenutku kada je tekst pravljen. Keli je u više navrata tokom istrage mijenjao priču o tome ko je bio prisutan prilikom intervjua. Po jednoj od verzija pored njega i Kandić, bili su prisutni prevodioci i dva istražitelja UN. Posle je na pitanje istražitelja ko je bio prevodilac, i zahtjev da navede ime bar jednog, Keli naveo ime Danijele Jaćamović, koja je navodno u Beogradu. Istražitelj Memot je pokušao preko ambasade USA u Beogradu da stupi u kontakt sa prevodiocem, ali mu je odgovoreno da takva osoba ne postoji - navodi naš izvor iz "USA Tudeja" i dodaje:

- Međutim, dogodilo se da Memota pozove, navodno, taj prevodilac Jaćamović, i kaže mu da je radila za Kandić i da zove iz Beograda. Čak do u tančine potvrdi i Kelijevu priču. Međutim, istragom i bilježenjem brojeva telefona utvrđeno je da osoba koja je zvala, nije iz Srbije, nego je Ruskinja, i da je poziv bio iz Teksasa. Posle ovih saznanja Keli priznaje da se radi o laži i da je u pitanju Ruskinja iz Teksasa. Tada je i dobio otkaz - precizira naš izvor.

Na pitanje upućeno našem sagovorniku iz "USA Tudeja" šta misli koji je bio interes Nataše Kandić u cijeloj priči, on kaže:

- Šokantno je da to neko radi svom narodu, pa ma šta mislio o njemu. Takođe, ona je borac za ljudska prava i postavlja se pitanje njenog kredibiliteta da se takvim poslom uopšte bavi. Postavlja se veliko pitanje njene odgovornosti - precizira naš izvor iz "USA Tudeja".

Ova novinska priča pisana je u vrlo teškim trenucima za Vojsku Jugoslavije, narod u Srbiji i na Kosovu i Metohiji. Bilo je to neposredno po potpisivanju Kumanovskog sporazuma i u vrijeme povlačenja Vojske i progona Srba sa Kosmetskih prostora. Bila je to, ne samo još jedna u nizu priča o navodnim genocodima koje su izvršili Srbi, nego i umalo prilika za novinara Džeka Kelija, da dobije najprestižniju novinarsku nagradu Pulicer. "ta je sa ovom pričom želela da postigne Nataša Kandić, obzirom da se ne javlja na telefon - ne znamo. Možemo samo da pretpostavimo... Ipak, gotovo je nevjerovatno da je i dalje spremna za dvije priče; jednu, kada daje izjavu istražitelju - da ne posjeduje dokument o etničkom čišćenju, da ga nikada nije ni vidjela, i onu drugu kada je niko ne poziva na odgovornost osim one koju bi za javnu riječ trebalo da ima pred sobom samom i čitaocima, a kada kaže da ga posjeduje.

Inače, nije zgoreg pomenuti da je selo Kusce oduvijek bilo čisto Srpsko selo, znači i prije rata na Kosmetu. Otuda je potpuno jasno da nije ni moglo biti izvršeno etničko čišćenje. Takođe, cio taj kraj i tokom rata bio je prilično miran i jedini su sukobi bili sa UČK pred kraj rata prilikom njihovog povlačenja iz podujevskog kraja, kada su ih planine vodile ka Pomoravlju... Ipak, u nedostatku Kandićkinog objašnjenja, može se naslutiti da za priču Kusce nije izabrano slučajno. Upravo je idealno, jer u njemu žive samo Srbi. Dokaz je to, po tvorcima priče, da je etničko čišćenje već izvršeno.

InterNacional