n e k r o f i l i j a ??????? :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

NEKROFILIJA
(Ponedjeljak, 19 Prosinac 2005) -
Nekrofilièarka govori o svojem “drukèijem” ukusu, radu u mrtvaènicama, èudnim pogrebima i mrtvacima, te o pomodnosti
nekrofilije
Karen Greenlee je nekrofilièarka. Svojedobno je dospjela na naslovne stranice dnevnih listova kada se odvezla
mrtvaèkim kolima i nije se javljala dva dana. Umjesto da preda mrtvaca na groblju, odluèila je provesti neko vrijeme
sama s truplom. Na kraju ju je policija pronašla u susjednom okrugu, predoziranu kodeinom Tylenol. Optužili su je za
protuzakonitu vožnju mrtvaèkih kola i ometanje pogreba (u Kaliforniji ne postoji zakon protiv nekrofilije). U lijesu s tijelom
Karen je ostavila pismo od èetiri i pol stranice u kojem priznaje ljubavne epizode s dvadeset do èetrdeset mrtvih
muškaraca. Pismo je bilo puno kajanja zbog njezine seksualne želje: “Zašto to radim? Zašto? Zašto? Strah od ljubavi, veza.
Nikada ni jedna ljubavna veza nije toliko boljela... To je najgore od najgoreg. Ja sam štakor mrtvaènice. To je moje dno,
možda moj grob.”
Pokazalo se da je pismo njezina propast. Za kraðu tijela i mrtvaèkih kola osudili su je na jedanaest dana zatvora, novèanu
kaznu od 255 dolara i dobila je dvije godine uvjetno, uz preporuku za medicinsko lijeèenje. U meðuvremenu je majka toga
mrtvog muškarca pokrenula tužbu, tvrdeæi da je taj izgred ostavio tragove na njezinoj psihi. Tražila je milijun, ali nagodila se
za 117.000 dolara odštete.
Bio je to važan dan za novine, odvjetnici su se obogatili, a Karen je izgubila svoju karijeru i izvor seksualnog zadovoljstva.
Karen se danas bolje osjeæa u vezi sa svojom seksualnošæu. ‘’Kada sam napisala to pismo, još sam slušala društvo. Svi su
govorili da je nekrofilija nešto pogrešno, tako da ja sigurno èinim nešto pogrešno. Što su me više ljudi htjeli uvjeriti da sam luda,
sve više sam bila sigurna u svoje želje.’’
Intervju koji slijedi obavljen je u Kareninu stanu, malom studiju punom knjiga, nekrofilskih crteža i sotonskih ukrasa.
Miris smrti
Karen, pitanje koje mi najèešæe postavljaju je “Kako to ona izvodi?”
– Da, to je to pitanje! Ljudi postavljaju takva pitanja – èak i ljudi koji se èine prilièno cool, koji naizgled imaju široke poglede – i
kad im kažeš, oni kažu “To je vrlo zanimljivo”, a onda ne žele imati puno posla sa mnom. Nije mi problem reæi ljudima kako to
radim. Meni je svejedno, no netko tko je seksualno iskusan ne bi morao pitati. Ljudi imaju pogrešnu predodžbu da je za
seksualno zadovoljstvo potrebna penetracija, što je sranje! Najosjetljiviji dio žene je ionako prednji dio i tu je potrebna
stimulacija.
Osim toga, postoje razlièiti aspekti seksualnog izražavanja: dodirivanje, poza 69, èak i držanje za ruke. Tijelo tamo samo
leži, ali ima ono što je potrebno da me usreæi. Hladnoæa, aura smrti, miris smrti, pogrebno okružje, sve to pridonosi.
Miris smrti?
– Naravno, miris smrti mi je jako erotièan. Postoje razlièiti mirisi smrti. Pa sad, stigne ti tijelo koje je dva tjedna plutalo u
zaljevu, ili žrtva koja je izgorjela, to mi nije baš privlaèno, ali svježe balzamirano truplo je nešto drugo.
Postoji i ta privlaènost prema krvi. Kada si na tijelu, ono je, dok strastveno vodiš ljubav, sklono izbacivati krv iz usta...
No sa svom tom sidom okolo...
– To je jedan od razloga zbog kojeg u posljednje vrijeme nisam ništa pokušala. Sigurna sam da bih do sada pronašla naèin
da uðem u ta pogrebna poduzeæa, ali skupina koja je meni privlaèna – mladi muškarci u dvadesetima – upravo su oni koji
umiru od side.
Najèudniji mrtvac
Prisustvuješ li obièno pokopima svojih trupala-ljubavnika?
– O, da. Bilo je zgodno raditi u pogrebnim poduzeæima. Odvezla bih se s obitelji na groblje. Odmah bih tugovala zajedno s
obitelji zbog gubitka voljene osobe. Jedino što sam ja jecala malo drukèije! Ljudi zapravo ne mogu razlikovati jesi li skrhan
tugom ili te obuzela strast. Ponekad bi me zagrlili èlanovi obitelji i rekli “Tako nam je drago što si došla!”. Onda bi morala
isprièati dobro poznatu prièu “Pa da, poznajemo se iz škole...” Ako taj tip nije u životu imao curu misle da si ti bila ta... “O, pa
to je ona.”
http://www.jedigovna.com - www.jedigovna.com Powered by Mambo Generated: 29 May, 2006, 23:45
Kada si prvi put postala svjesna svoje nekrofilije?
– To je nešto što me je privlaèilo cijeli život. Organizirala sam pogrebe za svoje ljubimce kad bi umrli. Imala sam malo groblje
kuænih ljubimaca. Živjela sam u manjem gradiæu i javna fešta se održavala pokraj pogrebnog poduzeæa. Izmislila bih razlog da
odem u kupaonicu, a onda bih skrenula i lutala po mrtvaènici.
Nedostaje li ti rad u pogrebnim poduzeæima?
– Da, užasno! Èak i da nisam nekrofilka, sviða mi se raditi u mrtvaènici. Uživam u balzamiranju i svemu drugom. Osim u
sluèaju gojaznih ljudi. Tijela s kojima sam najviše mrzila raditi su tijela gojaznih ljudi. Posebno ako su prošla autopsiju.
Njihova bi utroba skliznula na pod i sranje... i sve to rastopljeno salo. Bljak!
Koji je najèudniji sluèaj s kojim si se susrela?
–- Hmmm... Bio je jedan klinac koji je ispao iz auta i dok se njegova majka okretala, uspjela mu je prijeæi preko glave. Jedan
drugi klinac se ugušio u omotu od cigareta. Jedan tip je poèinio samoubojstvo tako što si je saèmaricom pucao u glavu.
Morao je pucati u sebe nekoliko puta i trebalo mu je vremena da umre, ali je na kraju uspio. Bio je jedan drugi tip na
kojem sam radila, jedan transvestit koji se nekako udavio vlastitim najlonkama. Mislim da nije bilo namjerno, mislim da je
pokušavao postiæi intenzivniji orgazam davljenjem i na kraju se objesio. Nije prvi koji je napravio tu pogrešku.
Najneobièniji pogreb
A što kažeš na najneobièniji pogreb?
– Jednom je skupina nekih religijskih fanatika održala pogreb za jednu svoju èlanicu. Nisu je htjeli balzamirati, htjeli su je
samo odjenuti i staviti u lijes. Obièno to nismo radili, ali odluèili smo biti obazrivi i staviti je u sveèanu dvoranu. Stajali
smo izvan te dvorane i èuli smo nekog kako govori “Ustani u ime Isusa!”. Molili su i udarali tijelo. Izgovarali su besmislice.
To je bilo èudno!
Èini se da postoji snažno savezništvo meðu ljudima koji rade u mrtvaènicama. Gotovo poput tajnog društva.
– Da, doista je tako. Ljudi koji rade u mrtvaènicama meðusobno su vrlo bliski zato što veæina ljudi ne želi s njima ništa imati.
Primjeæivala sam da bi me, kada bih otišla na tulum, uvijek predstavljali kao “Ovo je Karen i ona radi u mrtvaènici”. Ali ne kažu
“Ovo je Karen, ona je tajnica” ili “ona je veterinarska asistentica”. Mnogo ljudi ima pogrešnu predodžbu da su ljudi koji rade u
mrtvaènicama ozbiljni i mraèni. Da su ikada došli u pripremnu salu i èuli sve viceve, to bi odmah uništilo tu teoriju.
Je li itko od ljudi koji rade u mrtvaènicama svjedoèio u tvojem sudskom procesu?
– Jedan direktor pogreba svjedoèio je u korist pogrebne prakse. Pitali su ga koliko èesto se javlja nekrofilija. Rekao je: “To
gotovo ne postoji u ovoj profesiji”.
To je velika laž!
– Da, svakako... nekrofilija je mnogo èešæa nego što veæina ljudi zamišlja. Pogrebna poduzeæa to jednostavno ne prijavljuju. Bilo
je jedno mjesto gdje sam provalila, i znam da su oni znali da nešto nije u redu. Zapravo su me uhvatili u samom èinu i
pustili me da se izvuèem.
Na jednom drugom mjestu gdje sam radila, jedan tip mi je prišao i rekao “Netko se zezao s mrtvacem. Izgleda kao da su
pokušali jebati truplo!” Rekla sam “O Bože! Stvarno?” Mislim da su skužili kasnije. Znam da su znali.
Jedan muškarac s kojim sam radila u mrtvaènici volio je uzeti trokar (veliku šuplju iglu koja se rabi za usisavanje tekuæine iz
trupala) i zabiti u penis svakog muškog trupla. Rekao bi: “O, vidi, mrtvac ima erekciju”. Taj je tip bio stvarno èudan. Izgledao
je kao Larry iz komièarske grupe Three Stooges. Mislim da je imao neke nekrofilske tendencije. Jako bi se uznemirio ako
ne bi bilo ženskih trupala s kojima treba raditi. Poèeo bi koraèati gore-dolje. Jednom sam ga ulovila u pripremnoj sali.
Rekao je da je samo pišao u posudu na kraju stola. Upravo je navlaèio gaæe kad sam ušla. Rekla sam: “Neæu reæi ako ni ti ne
kažeš.”
Zašto nisam poput drugih?
Jesi li primijetila bilo kakve promjene u stajalištima ljudi prema nekrofiliji?
– Pa da, kada sam ovdje izašla van s tim, primijetila sam. Gotovo da je u modi! Nisu to pravi nekrofili, nego nazovinekrofili.
Poput kulta smrti! Ali vjerojatno postoji mnogo ljudi koji bi to napravili da imaju priliku.
Sigurno je frustrirajuæe kada ljudi kažu “Moramo te izlijeèiti” ili “Trebala bi biti više poput nas”.
http://www.jedigovna.com - www.jedigovna.com Powered by Mambo Generated: 29 May, 2006, 23:45
– Da, jest. Ponekad se uhvatim kako razmišljam “Pa da, to nije normalno. Zašto ne mogu biti kao ostali ljudi. Zašto nisam
poput drugih?”. Prošla sam kroz sav taj privatni pakao i napokon prihvatila sebe i shvatila da sam to ja. To je moja priroda i
mogla bih u njoj uživati. Jadno se osjeæam kada pokušavam biti nešto što nisam. Isto tako, veæina tih ljudi koji me odbacuju
imaju probleme gore od mojih ili rade stvari koje bi osobe njima ravne mogle smatrati upitnima. Imala sam prijatelja
homiæa koji je, kada je doznao da sam nekrofilka, rekao “Možeš otiæi u pakao zbog toga”. Nakon 1979., kada sam uvjetno
puštena na slobodu, dio uvjeta je bio da krenem na terapiju. Imala sam stvarno dragu socijalnu radnicu. Bila je cool. Nije
previše osuðivala. Što sam više razgovarala s tim ljudima, sve više sam uviðala da za mene nekrofilija ima smisla. Razlog zbog
kojeg sam imala problem jest što nisam mogla sebe prihvatiti. Još sam pokušavala živjeti svoj život prema mjerilima drugih
ljudi. Prihvatiti to znaèilo je smirenje. Ti ljudi koji su me uvijek pokušavali promijeniti samo su mi pomogli da više doðem u
kontakt sa svojim osjeæajima. Obièavala sam iæi iz ureda terapeuta u pogrebno poduzeæe. To nije upalilo, ljudi!
S engleskoga prevela Suzana Kovaèeviæ.
Pod naslovom The Unrepentant Necrophile objavljeno u Apocalypse Culture, ur. Adam Parfrey, Feral House, 1990.
http://www.jedigovna.com - www.jedigovna.com Powered by Mambo Generated: 29 May, 2006, 23:45