IN < - Karol Woytila - >LO (1/4) > >> :: Odgovori! |
Autor: SerbianFighter : |
"Obale pune tišine" iz ciklusa "Pjesme o skrivenom Bogu" publicirana je pod pseudonimom u crkvenoj ediciji 1946.i 1947.I da je Karol Woytila autorom utvrđeno je tek nakon 1978.godine. |
Autor: SerbianFighter : |
1. Daleke obale tišine počinju tik iza praga. Nećeš preletjet onamo ko ptica. Moraš se zaustavit i gledat sve dublje i dublje, sve dok ne uspiješ dušu podići s dna. Tamo nikakva zelen vidik ti neće nasitit više, a oči uhićene neće se vratit. Mislio si-život će te pred onim tamo Životom sakrit, nadnijetim nad dubine. Iz tog ti toka-to znaj-povratka nema. Zahvaćen tajnom ljepotom vječnosti! Trajat i trajat.Odlijetanje sjena ne prekidat,tek trajat sve jasnije u priprostosti. U međuvremenu se neprestano povlačiš pred Nekim što odande ide i,iduć korak ublažava zatvarajuć tiho za sobom vrata malene izbe -i ta tišina najdublje seže. |
Autor: SerbianFighter : |
2. To je prijatelj.Neprestano se u sjećanje vraća ta rana zora zimskog jutra. Toliko si već godina vjerovao,pouzdano znao, a divljenje te ipak ne napušta. Nagnut nad svjetiljkom,u snopu svjetla vezanom visoko, ne podižuć svoje lice,jer čemu- i već ne znaš da li ondje,ondje daleko vidje ga oko, ili ovdje,u dubini vida zasjenjenog- Tamo je.A ovdje ničeg osim drhtaja i riječi nađenih sred ništavnosti- ah,ostaje ti još djelić toga čudesnoga sjaja što bit će sadržajem čitave vječnosti. |
Autor: SerbianFighter : |
3. Sve dok primiš more u otvorene svoje zjenice, te krugove valovite, čini ti se,utonut će u tebi sve dubine i sve granice- al već ti stopalo dotiče val, a tebi se činilo: to se More u meni nastanilo takvu razlijevajuć tišinu uokolo,takav hlad. Tonut,tonut! Nagnut se,potom polako padat, ne osjećajuć odlazeći tako,stube niz koje prikuplja se drhteć- tek duša,čovjekova duša u malenu uronjenu kap, duša strujom ponesena. |
Autor: SerbianFighter : |
4. Drugačiji je elemnat svjetla. Dok more te žureć se skriva i u šutljivoj rastapa dubini -svjetlo s valova tromih okomite sjajeve skida i polako završava more,a svjetlo se zbiva. I tad,odasvud vidljiv,u zrcalima dalekim i onima što su bliska sjenu svoju vidiš. Kako se u tom sakritom Svjetlu? Premalo je prozirna, a svjetlost odasvud zrači. Tad gledaj u se. To Prijatelj je koji je jednom iskrom,no i čitavom Glavnjom. Sobom obuhvaćajuć ti iskru, više ne zapažaš ništa i ne osjećaš kakvom si zahvaćen Ljubavlju. |
> Odgovori |
^ Povratak na viši nivo |
>> Sledeća strana |