IN < - Karol Woytila - >LO
(1/4) > >> :: Odgovori!
Autor: SerbianFighter :
"Obale pune tišine" iz ciklusa "Pjesme o skrivenom Bogu" publicirana je pod pseudonimom u crkvenoj ediciji 1946.i 1947.I da je Karol Woytila autorom utvrđeno je tek nakon 1978.godine.
Autor: SerbianFighter :
1.

Daleke obale tišine počinju tik iza praga.
Nećeš preletjet onamo ko ptica.
Moraš se zaustavit i gledat sve dublje i dublje,
sve dok ne uspiješ dušu podići s dna.

Tamo nikakva zelen vidik ti neće nasitit više,
a oči uhićene neće se vratit.
Mislio si-život će te pred onim tamo Životom sakrit,
nadnijetim nad dubine.

Iz tog ti toka-to znaj-povratka nema.
Zahvaćen tajnom ljepotom vječnosti!
Trajat i trajat.Odlijetanje sjena
ne prekidat,tek trajat
sve jasnije u priprostosti.

U međuvremenu se neprestano povlačiš pred Nekim što odande ide
i,iduć korak ublažava
zatvarajuć tiho za sobom vrata malene izbe
-i ta tišina najdublje seže.
Autor: SerbianFighter :
2.

To je prijatelj.Neprestano se u sjećanje vraća
ta rana zora zimskog jutra.
Toliko si već godina vjerovao,pouzdano znao,
a divljenje te ipak ne napušta.

Nagnut nad svjetiljkom,u snopu svjetla vezanom visoko,
ne podižuć svoje lice,jer čemu-
i već ne znaš da li ondje,ondje daleko vidje ga oko,
ili ovdje,u dubini vida zasjenjenog-

Tamo je.A ovdje ničeg osim drhtaja
i riječi nađenih sred ništavnosti-
ah,ostaje ti još djelić toga čudesnoga sjaja
što bit će sadržajem čitave vječnosti.
Autor: SerbianFighter :
3.
Sve dok primiš more u otvorene svoje zjenice,
te krugove valovite,
čini ti se,utonut će u tebi sve dubine i sve granice-
al već ti stopalo dotiče val,
a tebi se činilo:
to se More u meni nastanilo
takvu razlijevajuć tišinu uokolo,takav hlad.

Tonut,tonut! Nagnut se,potom polako padat,
ne osjećajuć odlazeći tako,stube
niz koje prikuplja se drhteć-
tek duša,čovjekova duša u malenu uronjenu kap,
duša strujom ponesena.
Autor: SerbianFighter :
4.

Drugačiji je elemnat svjetla.
Dok more te žureć se skriva
i u šutljivoj rastapa dubini
-svjetlo s valova tromih okomite sjajeve skida
i polako završava more,a svjetlo se zbiva.

I tad,odasvud vidljiv,u zrcalima dalekim i onima što su bliska
sjenu svoju vidiš.
Kako se u tom sakritom Svjetlu?
Premalo je prozirna,
a svjetlost odasvud zrači.

Tad gledaj u se. To Prijatelj je
koji je jednom iskrom,no i čitavom Glavnjom.
Sobom obuhvaćajuć ti iskru,
više ne zapažaš ništa
i ne osjećaš kakvom si zahvaćen Ljubavlju.
> Odgovori
^ Povratak na viši nivo
>> Sledeća strana