"Obale pune tišine" iz ciklusa "Pjesme o skrivenom Bogu" publicirana je pod pseudonimom u crkvenoj ediciji 1946.i 1947.I da je Karol Woytila autorom utvrđeno je tek nakon 1978.godine.

1.

Daleke obale tišine počinju tik iza praga.
Nećeš preletjet onamo ko ptica.
Moraš se zaustavit i gledat sve dublje i dublje,
sve dok ne uspiješ dušu podići s dna.

Tamo nikakva zelen vidik ti neće nasitit više,
a oči uhićene neće se vratit.
Mislio si-život će te pred onim tamo Životom sakrit,
nadnijetim nad dubine.

Iz tog ti toka-to znaj-povratka nema.
Zahvaćen tajnom ljepotom vječnosti!
Trajat i trajat.Odlijetanje sjena
ne prekidat,tek trajat
sve jasnije u priprostosti.

U međuvremenu se neprestano povlačiš pred Nekim što odande ide
i,iduć korak ublažava
zatvarajuć tiho za sobom vrata malene izbe
-i ta tišina najdublje seže.

2.

To je prijatelj.Neprestano se u sjećanje vraća
ta rana zora zimskog jutra.
Toliko si već godina vjerovao,pouzdano znao,
a divljenje te ipak ne napušta.

Nagnut nad svjetiljkom,u snopu svjetla vezanom visoko,
ne podižuć svoje lice,jer čemu-
i već ne znaš da li ondje,ondje daleko vidje ga oko,
ili ovdje,u dubini vida zasjenjenog-

Tamo je.A ovdje ničeg osim drhtaja
i riječi nađenih sred ništavnosti-
ah,ostaje ti još djelić toga čudesnoga sjaja
što bit će sadržajem čitave vječnosti.

3.
Sve dok primiš more u otvorene svoje zjenice,
te krugove valovite,
čini ti se,utonut će u tebi sve dubine i sve granice-
al već ti stopalo dotiče val,
a tebi se činilo:
to se More u meni nastanilo
takvu razlijevajuć tišinu uokolo,takav hlad.

Tonut,tonut! Nagnut se,potom polako padat,
ne osjećajuć odlazeći tako,stube
niz koje prikuplja se drhteć-
tek duša,čovjekova duša u malenu uronjenu kap,
duša strujom ponesena.

4.

Drugačiji je elemnat svjetla.
Dok more te žureć se skriva
i u šutljivoj rastapa dubini
-svjetlo s valova tromih okomite sjajeve skida
i polako završava more,a svjetlo se zbiva.

I tad,odasvud vidljiv,u zrcalima dalekim i onima što su bliska
sjenu svoju vidiš.
Kako se u tom sakritom Svjetlu?
Premalo je prozirna,
a svjetlost odasvud zrači.

Tad gledaj u se. To Prijatelj je
koji je jednom iskrom,no i čitavom Glavnjom.
Sobom obuhvaćajuć ti iskru,
više ne zapažaš ništa
i ne osjećaš kakvom si zahvaćen Ljubavlju.

5.

Ljubav mi je sve objasnila,
ljubav sve riješila-
stoga obožavam tu Ljubav,
ma gdje da prebiva.

A postah ravnicom što tihu je otvorena protjecanju
u kojem nema ničeg od onog hučnog vala što živi od
duginih ogledalca,
ali je mnogo od vala što smiruje i u dubinama svjetlo stvara
i tu svjetlost na lišće neposrebreno baca.

U takvoj dakle tišini ja-list,
oslobođen vjetra,
ne brinemo se više ni o jednom danu što pada,
jer znam da sve ih to čeka.

6.

Netko se dugo nadnosio nada me,
ali mi rubove obrva ne pritisnu sjena.
Nešto kao svjetlo puno zelenila,
nešto kao zelen ali bez inačica,
zelen neizraziva,o kapi krvi naslonjena.

To dobro nadnošenje,puno hlada i ujedno žara,
što urušava se u me ostajuć nada mnom,
iako se nešto dalje već gasi-postajuć puninom vjerovanja.

To dobro nadnošenje,puno hlada i ujedno žara,
ta šutljiva uzajamnost.

Zatvoren u zagrljaj što lice mi blago dodiruje
i nakon kojeg zapadaju čuđenje i tišina,tišina olovna,
koja ništa ne razumije,ništa ne uravnotežuje-
podižem,u njoj,nada se,nadnošenje Boga

7.
Gospod,u srcu kad zaživi,poput cvijeta je
topline sunca željan.
Naiđi,dakle,o svjetlo,iz dubine nepojmljiva dana
i o moju se osloni obalu.

Plamti,ne preblizu neba
ali ni predaleko.
Zapamti,srce,taj pogled
u kojem čitava te vječnost čeka.

Sagni se srce,sagni,sunce priobalno,
u dubinama očiju zamagljeno,
nad jednom od ruža,
nad nedohvatnim cvijetom.

8.

Što to znači da te toliko zamjećujem kad ne vidim ništa,
kad je već za horizont posljednja ptica zamakla,
kad je val u dalji sakri-pao sam još niže,
zaranjajuć zajedno s pticom smjerom hladnoga stakla.

Vidim to manje što više naprežem vid,
a nad sunce nagnuta voda donosi odraz to bliže
što je udaljeniji od sunca odjeljuje sjenozid
što dalje sjena od sunca odjeljuje moje biće.

U mraku je dakle toliko svjetla
koliko života u otvorenoj ruži,
koliko Boga što silazi
na obale duši.

9.

Polako riječima oduzimam sjaj,
otklanjam misli ko gomile sjena
-polako sve ispunjavajuć ništavnošću
što na dan stvaranja čeka.

Sve to zato da bih otvorio prostor
za ruke Tvoje ispružene,
i kako bih približio vječnost
da sobom prožmeš je.

Jer mi tek dan stvaranja malo znači
za sve većom žudim ništavnošću
kako bih srce naklonio da zrači
Tvojom Milošću.

10.

Za taj tren pun smrti čudne
što u vječnost neizmjernu pline,
za dodir daleke jare
u kojoj vrt duboki gubi svijest.

Pomiješahu se vječnost i tren dana
a more kap obuhvatila-
tišina sunčana pada
u dubine tog jezera.

Je li život valom udivljenja,val od smrti viši?
Samotne ljudske grudi-zaljev povodnja,dnom najtišim.
Kad nagneš se s palube
u nebo dok jedriš odonud,
žamor se začuje
dječji-i ushit tronut.

11.

Obožavam te,sijeno puna vonji,jer još ne znaš
za ponos zrelih klasova.
Obožavam te,sijeno puna vonji,što bila si ležaj
Dječaćiću bosu.

Obožavam te,izdržljivo ti drvo,jer nije ti tuga veća
s opaloga lišća.
Obožavam te,izdržljivo ti drvo,jer si krilo njegova pleća
nakon biča.

Obožavam te,blijedo svjetlo pšeničnoga kruha
u kojem se vječnost na tren smjesti,
do našeg doprijevši kuta
po potajnoj cesti.

12.

Sve dotle dođe Bog i zaustavi se korak do ništavnosti,
tik do naših pragova.
Činilo se srcima otvorenim,tim srcima jednostavnosti,
da ga nesta u sjeni klasova.

A kad su učenici,gladni,pšenična ljuštili zrna,
još se dublje povuče u mlado žito.
-Učite,molim vas,od mene,najdraži,kako se skrivenim biva.

Ja,gdje se skrijem,trajem.

Klasovi uzvišeni,znate li
gdje se pritajio?Recite
Gdje Ga tražiti-klasovi zreli,
gdje Ga tražiti sred te ljetine?

13.

Bog se i svemir odmarahu u srcu,
ali se svemir gasio
polako postajuć razumu Njegovom pjesmom,
sred zvijezda najnižom.

Pričam vam o velikom čuđenju,o majstori Helade:
nije vrijedno bdjet nad postojanjem što izmiče iz ruku,
za stvarniju se Ljepotu znade
pod živom krvlju,odanoj muku.

Djelić kruha stvarniji no svemir,
puniji postojanja i Govora
-pjesma što raste poput mora
-sunca ponor
-izgnanje Boga.

14.

Sine,kad odeš,dubino vječna što nadolaziš
i u kojoj sve ugledah-
Oče,Ljubav naznačava neophodnost
slave što je sve veća.

Sine,gle nedaleko od svjetlosti Tvoje
klasovi bubre zreloćom-
Doći će dan kad će Ti oduzet sjaj
i kad ću jasnost Tvoju zemlji odat.

Oče,gle,nedaleko od ljubavi moje
moj je pogled
kojim oduvijek obuhvaćam
taj dan nadolazećeg zelenila.

Ruke će tvoje odijelit od mojih ramena-
Sine,vidiš li to uništavanje,
Sjaj tvoj,kad dan taj dođe
predat ću klasovima zemlje koja raste.

Oče,ruke oduzete ramenima Tvojim
spojit ću stablom lišenim zelenila
blijedim svjetlom pšeničnim zasitit ću
taj sjaj,kad ga u klasove budeš promijenio.

Sine,ljubavi vječna kad odeš
tko će Te obuhvatit tokom najbližim?

Oče,ostavljam Tvoj pogled što nalik je nailazećoj poplavi sunca,
ljudske izabirem oči-
izabirem oči ljudske preplavljene svjetlom pšeničnim.

15.

Stati tako preda Te i gledati očima
u kojima putanje sa zvijezda gnijezde-
O oči,nesvjesne Toga što u vama prebiva
i lišava Sebe sjaja neizmjernog i zvijezde.

Znati dakle još manje a u vjeri bit još veći.
Kapke polako sklapat pred svjetlom što drhtaj ga svladava,
potom pogledom plimu zvijezdanih obala spriječit,
nad kojim visi dan.

Bože bliski,prometni sklopljene oči
u oči širom otvorene-
o lagašni lahor duše što u pukotinama ruža trepti
silnim vjetrom odjene.

16.

Često mislim o tom danu viđenja
što pun bit će čuđenja
nad tom Jednostavnošću
iz koje Svijet proističe
i u kojoj prebiva nalik priči
sve dosad
-i dalje no dosad.

I tad jednostavna neophodnost sve većom postaje čežnjom
za tim danom,
što sve će obuhvatit onom Jednostavnošću neizmjernom,
ljubavi dahom.

17.

Povedi me,Učitelju,u Efrem i dopusti da tamo s Tobom budem
gdje obalne tišine daleke na krilima silaze ptica,
kao raslinje,ko bujni val dodirom vesla nepomućen,
ko širok krug na vodi,sjenom straha neuplašen.

Hvala Ti što tako daleko odmaknu od vreve mjesto duše
gdje boraviš prijateljski okružen mnoštvom čudnih oskudica,

Neizmjerni;Tebi dostaje ćelijica,
voliš predjele bezljudne i puste.

I jer si samom Tišinom,velikom Šutnjom,
oslobodi me napokon glasa,
i prožmi tek drhtajem Svog Postojanja,
jezom vjetra sred zelenog klasja.

Epilog

U Njemu živio, mičemo se i jesmo…

Tko je On?
Evo, stvarateljske ruke Svemogućeg Starca uperene prema Adamu.

Na početku Bog je stvorio…
Onaj koji sve vidi…

Sikstinska mnogobojnsot, prenosit će Riječ Gospodnju:
Tu es Petrus! Ti si Petar!
Čuo je Šimun, sin Jonin.
Tebi ću predati ključeve Kraljevstva.

Rod, kojemu je povjerena skrb za ostavštinu ključeva,
sastaje se ovdje, obavijen sikstinskom polikromijom,
Vizijom koju je Michelangelo ostavio.

Bilo je tako u kolovozu i potom u listopadu
U nezaboravnoj godini dviju konklava.
Bit će tako ponovno, kada bude potrebno,
Nakon moje smrti.

I njima će govoriti Michelangelova vizija.
»Cum-clave» - s ključem: brižno sudništvo u skrbi za ostavštinu ključeva,
Ključeva Kraljevstva.
Evo, vide se između Početka i Kraja
Između dana Stvorenja i dana Suda…

Čovjek umire samo jednom i onda Sud!
Konačna prozirnost i svjetlo.
Prozirnost događaja.
Prozirnost savijesti.

Na konklavama Michelangelo poručuje rodu:
Ne zaboravite: Omnia nuda et aperta dunt ante oculis
Sve je golo i otvoreno pred očima
Ti koji prožimaš sve – Pokaži!
On će pokazati.