XXI
Razgovor s gospodarom
Alas, our frailty is the cause, not we\ For such as we are made oj, such we be.\
Twelfth nigh\


Julien je s djetinjim veseljem cijeli sat skupljao riječi. Kad je izašao iz sobe, sreo je svoje đake i njihovu majku; uzela je pismo tako jednostavno i hrabro da ga je taj mir prestrašio.
- Je li ljepilo dovoljno osušeno? - upita ga ona.
"Zar je to ta žena koja umalo nije poludjela od kajanja?" pomisl on. "Koje su ovog časa njezine namjere?" Bio je suviše ponosan je upita, ali mu se, možda, nikada nije sviđala više nego sada.
- Ako mi to ne uspije - doda ona s istom hladnokrvnošću oduzet će mi sve. Zakopajte ovo negdje u planini; to će mi može jednog dana biti cijeli imutak.
Ona mu preda kutiju presvučenu crvenim safijanom, s puno zlat i s nekoliko dijamanata.
- Idite sadi - reče mu ona.
Ona poljubi djecu, a najmlađega i dva puta. Julien je stajao nepomican. Ona se udalji brzim korakom i ne pogledavši ga. Od časa kad je otvorio anonimno pismo, život gospodina de Remla bio je užasan. Tako uzrujan nije bio još od 1816., kad je morao izići na dvoboj, i, da budemo prema njemu pravedan tada ga mogućnost da dobije tane u glavu nije činila tako nesretnu kao što je to bio sada. Ispitao je pismo na sve moguće načine. "Nije li to ženski rukopis?" pitao se. "A ako jest, koja ga je žena pisala?" Zamišljao je redom sve žene koje je poznavao u Verrieresu, ali nije mogao ni jednoj sa sigurnošću pripisati to pismo. "Je li muškarac diktirao to pismo? Koji je to muškarac?" I opet ista neizvjesnost. Bez sumnje mu većina onih koje poznaje zavidi i mrzi ga. ((Valja se posavjetovati sa svojom ženom", pomisli on po navici, digavši se iz naslonjača u koji se bio zavalio.
- Veliki Bože! - usklikne tek što je ustao, lupivši se po čelu - ta baš se pred njom moram čuvati; ona je ovog časa moj neprijatelj!
- I od bijesa mu zasuziše oči.
Bila je pravedna nagrada za bešćutnost njegova srca, u kojoj se sastoji sva provincijska mudrost, što se tog časa gospodin de Renal najviše bojao upravo svojih dvaju najboljih prijatelja. Osim njih, imam možda još desetak prijatelja", i on u mislima učini koliku bi utjehu mogao naći u svakome od njih. "Svima bi, njima", poviče u bijesu, "moj strašni doživljaj učinio najveće zadovoljstvo!" Na sreću, bio je uvjeren da mu ne zavide bez razloga, svoje divne kuće u gradu, koju je kralj *** zauvijek odlikovao prespavavši u njoj, on je vrlo lijepo uredio dvorac u Vergvju. Pročelje je bilo bijelo oličeno, a prozori ukrašeni lijepim zelenim kapcima. Misao na tu krasotu načas ga je utješila. Činjenica je da se taj dvorac mogao opaziti već iz daljine od tri do četiri milje, na vrliku štetu svih ljetnikovaca i takozvanih dvoraca u susjedstvu, koji su bili sačuvali svoju neuglednu sivu boju što su je s vremenom Mrkli.
Gospodin de Renal mogao je računati na samilost i suze jednog od njegovih prijatelja, starješine župne crkve, ali to je bila neka budala koji je zbog svega plakao. Pa ipak, taj je čovjek bio njegovo jedino i očiste.
Koja se nesreća može usporediti s mojom? - uzvikne on bijedo. - Kako sam osamljen.
Da li je moguće", govorio je sebi taj zaista sažaljenja vrijedan čovjek,
Da li je moguće da u svojoj nesreći nemam ni jednog prijatelja da ga i pitam za savjet? Jer moj se um pomutio, ja to osjećam! Ah, Fal- "/! Ah, Ducros!" viknuo je s gorčinom. Bila su to imena dvojice njegovih prijatelja iz djetinjstva koje je on 1814. svojom nadutosti utlaljio od sebe. Oni nisu bili plemići, i on je htio izmijeniti onaj
odnos jednakosti u kojemu su živjeli od djetinjstva. Jedan od njih, Falcoz, čovjek duha i srca, trgovac papirom u Verrieresu, kupio je tiskaru u glavnom gradu tog departmana i osnovao jedne novine. Kongregacija je odlučila da ga upropasti. Njegove su novine zabranjene i oduzeta mu je tiskarska dozvola. U tim žalosnim prilikama pisao je on prvi put nakon deset godina gospodinu de Renalu. Načelnik grada Verrieresa smatrao je svojom dužnošću da odgovori poput starog Rimljanina: - Kad bi mi kraljev ministar iskazao čast da me pita za mišljenje, rekao bih mu: "Upropastite bez smilovanja sve provincijske štampare i stavite ih pod monopol, jednako kao i duhan." Tog se pisma dobrom prijatelju, pisma kojemu se u svoje vrijeme divio čitav Verrieres, gospodin de Renal sjetio s užasom. "Tko bi bio mislio da ću usprkos svom položaju, bogatstvu i odlikovanjima, jednog dana požaliti zbog tog pisma?" U tom gnjevnom raspoloženju, čas protiv samoga sebe, čas protiv' svega što ga okružuje, proveo je jednu strašnu noć; ali mu, srećom, nije palo na um da uhodi svoju ženu. "Navikao sam na Louisu", mislio je on, "ona zna sve moje poslovi kad bih se sutra morao ženiti, ne bih našao druge koja bi je mog! zamijeniti." I uvjeravao je samog sebe kako mu je žena nedužr Taj ga je način gledanja oslobađao dužnosti da pokaže odlučnost mnogo mu je bolje odgovarao. "Ta koliko je već žena oklevetano! "Ali što", povikne on najednom ushodavši se po sobi. "Zar da mi se ona smije zajedno sa svojim ljubavnikom, kao da sam neki prosjak, nitko i ništa? Zar da čitav Verrieres pravi šale na račun moje dobroćudnosti? Sto sve nisu govorili o Charmieru?" (Bio je to neki čovjek za kojega su svi znali da ga žena vara.) "Nije li na svačijim usnama smiješak čim se spomene njegovo ime? On je valjan odvjetnik, a tko ikada govori o njegovu govorničkom daruj Ah, Charmier', kažu, 'Bernardov Charmier', tako ga nazivaju ii nom onoga koji ga je osramotio."
"Hvala nebesima", pomisli gospodin de Renal čas kasnije, "ja imam kćeri, i način na koji ću kazniti majku neće nimalo narušiti  budućnosti moje djece. Mogao bih zateći tog seljačića sa svojoj ženom i oboje ih ubiti; možda bi u tom slučaju tragika oduzela toj događaju smiješnost." Ta mu se misao svidjela; razradio ju je dc najmanje pojedinosti. "Kazneni je zakon na mojoj strani, i što gc se dogodilo, spasit će me naša kongregacija i moji prijatelji iz porete." Pogledao je svoj lovački nož koji je bio vrlo oštar, no pomisao na krv zadavala mu je strah.
"Mogao bih izmlatiti toga drskog odgojitelja i istjerati ga; ali kojeg li skandala u Verrieresu, pa i u cijelom departmanu! Kad je nakon zabrane Falcozovih novina glavni urednik izašao iz zatvora, pridonio sam tome da on izgubi službu koja mu je nosila šest stotina franaka. Kažu da se to piskaralo usuđuje pojavljivati u Besangonu; mogao bi me spretno iznijeti na glas, i to na takav način da bi ga bilo nemoguće dovesti pred sud. Dovesti ga pred sudi... Taj će bezobraznik na tisuće načina dokazivati da govori istinu. Čovjeka iz ilobre obitelji, koji ima položaj kao ja, mrze svi plebejci. Našao bih r u onim strašnim pariškim novinama. Oh, Bože, koje li propasti] Vidjeti kako staro ime de Renal tone u blato rugla... Ako ikada budem putovao, morat ću promijeniti ime. Stol Napustiti ime koje u- moja slava i snagal To je vrhunac nesreće."
Ako ne ubijem svoju ženu i ako je sramotno otjeram, ima ona u lu-sangonu tetku, koja će joj odmah dati u ruke čitav svoj imutak. Moja će žena otići u Pariz da tamo živi sa Julienom; to će se u Ver-i ieresu znati te će me i opet smatrati prevarenom budalom." Napokon je taj nesretnik po bljedilu svoje svjetiljke opazio da se i i da dan. Ode u vrt da udahne malo svježeg zraka. Toga je časa bio odlučio da ne čini skandala, naročito zbog toga što bi skandal ispunio radošću njegove dobre prijatelje u Verrieresu. etnja vrtom malo ga umiri. "Ne", uzvikne on, "nipošto se neću  I reći svoje žene, ona mi previše vrijedi!" S užasom je zamišljao ikva bi bila njegova kuća bez takve žene; sva mu je rodbina bila narkiza de R... stara, glupa i zla.
I sine mu na um jedna izvrsna misao, ali bi njezino izvođenje zahtivalo mnogo veću snagu karaktera no što ju je imao taj bijedni čovjiek. "Ako zadržim svoju ženu", govorio je sebi, "ja ću joj jednog dana kad mi bude dosađivala, predbaciti njezin grijeh. Ona je ponosna, i mi ćemo se posvađati, i to prijenego  naslijedi tetku. A kako će mi se tek tada svi rugati! Moja žena voli svoju djecu, pa će na posljetku sve njima pripasti. Ali ja, ja ću biti predmet smijeha u Verrieresu. 'Sto', reći će svi, 'nije se svojoj ženi znao ni osvetiti!' Nije li bolje da samo sumnjam i da ništa ne proveravam? Time sebi vežem ruke i ne mogu joj, prema tome, i išta predbacivati."
Čas kasnije ponovno se u gospodinu de Renalu javila povrijeđena taština i on se s mukom sjećao svih dokaznih sredstava koje bi navodili igrajući bilijar u Kasinu ili u Plemićkom klubu u Verrieresu, kad bi koji brbljavac prekinuo igru da se našali na račun nekog prevarenog muža. Kako su mu se sada te šale činile okrutne! "Bože, da mi je barem žena mrtva! Tada mi se ne bi mogli rugati. Što nisam udovacl Otišao bih provesti šest mjeseci u najboljim pariškim društvima." Nakon časka zadovoljstva od pomisli na mogućnost da ostane udovac, u mašti se vratio ispitivanju sredstava kojima bi mogao utvrditi istinu. Bi li u ponoć, kad svi budu spavali, posuo tanak sloj pijeska pred vrata Julienove sobe? Sutradan, rano ujutro, vidio bi otiske stopa.
"To sredstvo ne vrijedi ništa!" povikne on bijesno. "Ona nevaljali Eliza opazila bi to i uskoro bi se u kući znalo da sam ljubomoran. U nekoj drugoj priči iz Kasina, muž se uvjerio u svoju nesreću pr čvrstivši s malo voska vlas, tako da je poput pečata zatvarala vrat ženine i ljubavnikove sobe.
Nakon toliko sati neodlučnosti to mu se sredstvo za otkrivanjl njegova slučaja učinilo svakako najbolje, i on odluči poslužiti njime, kadli na zavoju jedne aleje sretne ženu koju je malo prij| poželio vidjeti mrtvu.
Vraćala se iz sela. Bila je na misi u Vergvju. Predaja, koja je po suc trijeznih filozofa vrlo nesigurna, ali kojoj je ona vjerovala, tvrdila j| da je mala crkva kojom se danas služe nekoć bila dvorska kapelic gospodara od Vergvja. Ta je misao mučila gospođu de Renal cijel vrijeme koje je u toj crkvi namjeravala provesti u molitvi. Neprc stano je zamišljala svog muža kako u lovu ubija Juliena, tobož nesretnim slučajem, a zatim je uvečer sili da pojede njegovo srce "Moja sudbina", reče ona sebi, "ovisi o tome što će on misliti sli šajući me. Poslije te odsudne četvrti sata neće možda više biti pr like da s njim govorim. On nije mudar čovjek i njime ne upravljj razum. Mogla bih, dakle, svojom slabom pameću predvidjeti št će on učiniti ili reći. On će odlučiti o našoj zajedničkoj sudbini, ima vlast. Ali ta sudbina ovisi o mojoj spretnosti, o vještini me upravljanja mislima toga mušičavog čovjeka kojega srdžba čini si jepim i sprečava da vidi polovicu stvari. Veliki Bože, potrebna je vještina, hladnokrvnost! Odakle da ih uzmem?"
Čim je ušla u vrt i izdaleka ugledala svog muža, njome kao nekim čudom, ovlada mir. Njegova nepočešljana kosa i neuredno odijelo udavali su da nije spavao.
Ona mu pruži otvoreno, ali nanovo složeno pismo. On je, ne rast vorivši ga, gledao u nju bezumnim pogledom. - To je neka gnusoba - reče ona - koju mi je, kad sam prolazila iz bilježnikova vrta, predao neki čovjek sumnjiva izgleda koji tvr-ili da vas poznaje i da vam duguje zahvalnost. Zahtijevam od vas icdno, a to je da onog gospodina Juliena bez odlaganja otpravite njegovim roditeljima. - Gospođa de Renal se možda malo suviše požurila i izgovorila te riječi samo da bi se što prije oslobodila od stranog zadatka da ih mora reći.
Mrzela ju je radost kad je vidjela veselje što ga je izazvala kod svog muža. Po upornosti pogleda koji je u nju upro, ona je shvatila da je Julien dobro pogodio. Umjesto da se ražali nad tom istinskom nesrećom, ona pomisli: "Kakav genij, kakva savršena pronicavost, i to kod mladića koji je još bez iskustva! Dokle li će on jednom lotjerati? Ah, tada će njegovi uspjesi biti uzrok da me zaboravi!" Taj mali časak divljenja za čovjeka kojega je obožavala potpuno je  ulstranio njezinu zbunjenost.
Mila je veoma zadovoljna svojim postupkom. "Nisam bila nedostojna Juliena", pomisli ona s blagom i iskrenom slašću. Ne rekavši ni riječi iz straha da se ne bi na što obvezao, gospodin  Renal je ispitivao drugo anonimno pismo, koje je, ako se čitatelj seća, bilo sastavljeno od tiskanih riječi nalijepljenih na plavkasti i pir. "Rugaju mi se na sve načine", pomisli gospodin de Renal, ! u van umorom. Opet nove uvrede koje valja ispitati, i opet zbog moje žene!"
Zamalo nije na nju sasuo najgrublje pogrde i samo ga je pomisao i nasljedstvo u Besanc,onu nekako zadržala. Izjedan potrebom da na nečemu iskali, zgužva drugo anonimno pismo i stade hodati likim koracima; osjećao je potrebu da se udalji od svoje žene.
Nekoliko se časaka kasnije vrati k njoj, malo smireniji.
Moramo se odlučiti i otpustiti Juliena - reče mu ona odmah.Naposljetku, on je samo radnički sin. Vi ćete ga odštetiti s neoliko škuda; uostalom, on je učen, polako će naći drugu službu,i primjer kod gospodina Valenoda ili kod potprefekta Maugirona,
koji imaju djecu. Tako neće biti oštećen...
- Govorite kao prava glupača! - poviče gospodin de Renal strašnim glasom. - Ali može li se od žena i očekivati zdrav razum? Nikada ne pridajete pozornost onome što je razumno; kako biste nešto znale? Vaša nebriga, vaša lijenost daje vam snage samo za lov na leptire. Baš smo nesretni što moramo imati u svojoj obitelji tako bijedna stvorenja!...
Gospođa de Renal ga je pustila da govori i on je dugo govorio; iskaljivao je svoj gnjev, kako se kaže u onom kraju.
-  Gospodine - odvrati mu ona napokon - govorim kao žena povrijeđena u svojoj časti, to jest u onome što joj je najdragocjenije.
Gospođa de Renal sačuvala je nepokolebljivu hladnokrvnost za cijelo vrijeme tog mučnog razgovora o kojemu je ovisila mogućnost da još pozivi pod istim krovom sa Julienom. Tražila je misli koje je smatrala najprikladnijima da pomoću njih vodi slijepu srdžbu svog muža. Bila je neosjetljiva za sve uvredljive riječi koje je on izgovorio, nije ih ni slušala, mislila je tada na Juliena. "Hoće li biti zadovoljan sa mnom?" pitala se.
- Taj seljačić kojega smo obasipali susretljivošću, pa i darovima, može biti i nedužan - reče ona napokon - ali on je ipak povod za prvu uvredu koja mi je nanesena... Gospodine, kad sam pročitala to gnusno pismo, odlučila sam da će iz vaše kuće otići ili on ili ja.
- Hoćete li učiniti sablazan, obeščastiti i mene i sebe? Time biste mnogima u Verrieresu učinili veliko zadovoljstvo.
- Istina, većina ljudi ondje zavidi blagostanju u koje je vaša mudra uprava umjela dovesti i vas, i vašu obitelj i grad... Pa dobro, nagovorit ću Juliena da vas zamoli za dopust i da ode na mjesec dana k onom trgovcu drvom u planini, dostojnom prijatelju toga mladog radnika.
- Da se niste usudili išta poduzimati! - reče gospodin de Renal prilično mirno. - Prije svega neću nikako da vi s njim govorite. Ražestili biste se i posvadili biste mene s njim, ta znate kako je taj gospodičić osjetljiv.
- Taj mladić nema ni mrve takta - prihvati gospođa de Renal.
- Možda je učen, to vi bolje razumijete, ali on je u biti pravi seljak. Što se mene tiče, ja sam izgubila svako dobro mišljenje o njemu otkad je odbio oženiti se Elizom. Mogao je sebi tako osigurati budućnost, a odbio ju je samo zato što ona tobože koji put odlazi potajno gospodinu Valenodu.
Ah! - reče gospodin de Renal podigavši obrve pretjerano visoko. - Zar vam je to Julien rekao?
Ne izričito; on mi je uvijek govorio o svom pozivu za svećeničko zvanje, ali, vjerujte mi, prvi je poziv za te sitne ljude da sebi "iguraju koru kruha. Ipak mi je natuknuo da mu ti tajni posjeti isu nepoznati.
A ja, ja to nisam znao! - povikne gospodin de Renal ponovno u najvećem bijesu, naglašavajući svaku riječ. - Pod mojim se krovom zbivaju stvari za koje ja ne znam... Što, zar je bilo nešto omeđu Elize i Valenoda?
Ah, to je stara priča, dragi prijatelju! - reče gospođa de Renal
- A možda i nije bilo ništa zlo. Bilo je to u vrijeme kad   vaš dobri prijatelj Valenod ne bi bio ljutio da se u Verrieresu mislilo kako između njega i mene postoji mala, posve platonska ljubav.
Imao sam jednom taj dojam! - uzvikne gospodin de Renal ."dajući iz čuda u čudo lupkajući se bijesno po glavi. - A vi mi o tome niste ništa rekli?
Zar je zbog jedne beznačajne, prolazne taštine našega dragog upravitelja trebalo zavaditi dva prijatelja? Nema žene iz našeg društva kojoj on nije uputio nekoliko vrlo duhovitih, pa čak i galantnih pisama. Je li i vama pisao? On mnogo piše.
Smjesta mi pokažite ta pisma, naređujem vam - i gospodin de Krnal se uspravi u svoj svojoj visini.
Ne pada mi ni na um - odgovori mu ona blago, gotovo ravnodušnolu. - Pokazat ću vam ih jednoga dana kad budete razboritiji. Smjesta mi ih pokažite, trista mu! - povikne gospodin de Renal, lud od bijesa, a ipak sretniji no što je bio posljednjih dvanaest Ali.
- Zakunite mi se da se nikad nećete posvaditi s upraviteljem ubožnice zbog tih pisama! - zatraži gospođa de Renal vrlo ozbiljno.
Posvađali se mi ili ne, nahodište mu svakako mogu oduzeti. !ego - nastavi on bijesno - hoću ta pisma ovog časa! Gdje su? U ladici mog pisaćeg stola, ali vam nikako neću dati ključ.
- Obit je - poviče on trčeći prema sobi svoje žene.
On zaista željeznom šipkom obije vrlo skupocjen pisaći stol od rena mahagonija koji je bio dobavio iz Pariza i koji je često, kad se činilo da na njemu vidi koju mrlju, trljao krajem svog kaputa.| Gospođa de Renal uspe se trkom uza sto dvadeset stuba golut njaka i pričvrsti ugao bijelog rupca za rešetku prozorčića. U toj času bila je najsretnija žena na svijetu. Suznih je očiju gledala pr ma velikim šumama u planini. "Pod jednom od tih krošnjatih kava Julien zacijelo vreba taj sretni znak", pomisli ona. Dugo osluškivala, zatim je proklela jednolično cvrčanje cvrčaka i ptica. "Da nema te buke, mogao bi od velikih stijena sve doprijeti radosni usklik." Željnim je pogledom promatrala velil padinu tamnog zelenila, ravnog poput livade, što su ga činili vrž stabala. "Kako se nije sjetio", pomisli ona ožalostivši se, "da pri nađe neki znak kojim bi mi javio da je njegova sreća ravna mojoj. Nije silazila s golubinjaka sve dok se nije pobojala da će je njea muž potražiti.
Zatekla ga je bijesna. Gutao je bezazlene fraze gospodina Valen da, koje još nikad nitko nije čitao s tolikim uzbuđenjem. Uhvativši čas kad su joj uzvici njezina muža dopustili da dođe riječi, ona reče:
-  Neprestano se vraćam na svoju misao: najbolje je da Julian otputuje na neko vrijeme. Ma kakav dar pokazivao za latinski, je ipak samo seljak, često neotesan i bez takta; svakog mi danaj uvjerenju da je uljudan, izražava pretjerane i neukusne komj mente, koje valjda uči napamet iz nekog romana.
- On nikad ne čita romane - povikne gospodin de Renal -I tome sam se osvjedočio. Mislite li vi da sam ja gospodar kuće koje slijep i koji ne zna što se kod njega događa?
- Pa dobro! Ako te smiješne komplimente nigdje ne čita, on izmišlja, što je za njega još i gore. Bit će da je na taj način govor o meni i u Verrieresu... i, da ne tražimo daleko - reče gospođa Renal praveći se kao da je nešto otkrila - bit će da je tako govor pred Elizom, što je gotovo isto kao da je govorio pred gospodine Valenodom.
- Ah. - povikne gospodin de Renal potresavši stol i sobu jedni od najjačih udaraca šakom kojim je ikada itko udario po ste - anonimno pismo složeno pomoću tiskanih slova i Valenodol
"Pisma napisana su na jednakom papiru!
Konačno!"... pomisli gospođa de Renal. Pretvarala se kao da ju je otkriće porazilo, i, kako nije imala hrabrosti da ga poprati ma i rdnom jedinom riječju, pođe sjesti daleko na divan u dnu salona.
Od tog je časka bitka bila dobivena; gospođa de Renal se morala ako ljutiti kako bi spriječila svog muža da se ode objašnjavati s
lobožnjim piscem anonimnog pisma.
- Kako ne osjećate da bi bila najveća nespretnost napasti gospodina Valenoda bez dovoljno dokaza? Zavide vam, gospodine. Sto je tome razlog? Vaše sposobnosti. Vaša mudra uprava, vaše vrlo ukupne građevine, miraz koji sam vam donijela i, iznad svega, znatno iđslijeđe kojemu se možemo nadati od moje dobre tetke, naslije-it koje beskrajno preuveličavaju, sve su to razlozi da ste vi sada čuvena ličnost u Verrieresu.
- Zaboravili ste moje porijeklo - reče gospodin de Renal malo se osmjehnuvši.
Vi ste jedan od najodličnijih plemića ove pokrajine - nastavi gospođa de Renal. - Kad bi kralj bio slobodan da čini bi mogao odati priznanje porijeklu, vi biste bez sumnje bili član gornjega doma. I vi u tako sjajnom položaju želite dati Mvisti priliku da vas ocrnjuje!
""Dvoriti gospodinu Valenodu o njegovu anonimnom pismu, znači "bjaviti cijelom Verrieresu, ah, što kažem, cijelom Besangonu, ciloj pokrajini, da je taj sitni građanin, kojemu je jedan Renal mo-'tla nesmotreno iskazivao prijateljstvo, našao načina da ga vrijeđa. Kad bi ta pisma koja ste upravo našli dokazivala da sam ja uzvraća-.i ljubav gospodinu Valenodu, vi biste me morali ubiti, ja bih to sto, ali mu nikako ne biste smjeli pokazati svoj gnjev.Ne zaboravljajte da svi naši susjedi jedva čekaju povod da vam se iHVCte za vašu nadmoć; pomislite da ste 1816. pridonijeli stanovinicimauhićenjima. Onaj čovjek koji se sklonio na svoj krov...
-  Mislim da vi prema meni nemate ni obzira ni prijateljstva! - viče gospodin de Renal sa svom gorčinom koju izaziva takvo sjećanje. - A ja nisam postao per!...
-  Držim, prijatelju - prihvati smiješeći se gospođa de Renal
- da ću ja biti bogatija od vas, da sam vaša družica već dvanaest godina i da zbog svih tih razloga moram i ja sudjelovati, osobito u ovoj današnjoj stvari. Vrijedi li vama više jedan gospodin Julien nego ja - doda ona s tek prikrivenim gnjevom - spremna zimu provesti kod svoje tetke. Te su riječi bile sretno upotrijebljene. Bilo je u njima odlučne koja je nastojala biti puna uljudnosti. One su pridonijele odli gospodina de Renala. Ali on je, prema provincijskom običaju, dugo govorio i ponavljao sve svoje razloge. Žena ga je pustila voriti jer je u njegovu glasu još bilo srdžbe. Napokon je dvos tno nepotrebno brbljanje iscrpio snagu čovjeka koji je cijelu drhtao od gnjeva. Odlučio je kako se ponašati prema gospodi Valenodu, Julienu, pa čak i prema Elizi. Za vrijeme tog velikog objašnjavanja gospoda de Renal umalo jednaput-dvaput osjetila neku simpatiju za tu toliko stvarnu sreću čovjeka koji joj je dvanaest godina bio prijatelj. Ali praj su strasti sebične. Osim toga, svakog je časa očekivala da će spomenuti anonimno pismo što ga je dan prije primio, ali on nije učinio. Gospođa de Renal nije se osjećala sigurna, jer nije poznavala misli koje je možda netko natuknuo čovjeku o kojemu ovisila njezina sudbina. Jer u provinciji muževi su gospodari javne mišljenja. Muž koji se žali postaje smiješan, što u Francuskoj sv ki dan biva sve manje opasno; ali njegova žena, ako joj on ne i novca, postaje radnica s dnevnicom od petnaest sua, i još se dob duše nećkaju da je uposle.
Odaliska u haremu može svakako ljubiti sultana; on je svemoćan i ona nema nimalo nade da bi mu kojekakvim malim lukavstvin mogla oteti autoritet. Gospodareva je osveta strašna, krvava, a vojnička i plemenita: udarac bodežom dovršava sve. U XIX. veku muž ubija ženu izlažući je javnom preziru i zatvarajući j vrata svih salona.
Osjećaj opasnosti oživio je u gospođi de Renal kad se vratila svoju sobu; nemilo je se dojmio nered u kojemu ju je našla. Klji čanice svih njezinih lijepih škrinjica bile su razbijene; nekoliko daščica parketa bilo istrgnuto. "On ne bi imao smilovanja za me pomisli ona. "Tako pokvariti ovaj pod od raznobojnog drveta kc toliko voli! Kad koje od djece uđe ovamo s vlažnim cipelama, c pocrveni od bijesa. A sad je taj pod zauvijek pokvaren!" Poglc na to nasilje odagnao je smjesta i posljednju grižnju savjesti zbi njezine brze pobjede. Julien se s djecom vratio nešto prije nego je zazvonilo na ručak. Pri vršetku ručka, kad se služinčad povukla, gospođa de Renal mu reče vrlo hladnim glasom:
- Vi ste mi izrazili želju da provedete dva tjedna u Verrieresu. Gospodin de Renal pristaje da vam dade dopust. Možete otići kad "god želite. Ali da djeca ne bi gubila vrijeme, slat ću vam svaki dan njihove zadatke da ih ispravite.
Ja vam nikako neću odobriti više od tjedan dana - doda gospofin de Renal vrlo neugodnim glasom. Julien opazi na njegovu licu unemirenost čovjeka koji je vrlo izmučen.
Još se ni na što nije odlučio - reče Julien svojoj prijateljici kad m i načas ostali sami u salonu.
Gospođa de Renal mu brzo ispriča sve što je od jutra do tada uradila.
Noćas ćeš čuti pojedinosti - doda ona smijući se. "Eto ženske lukavosti!" pomisli Julien. "Kakvo ih zadovoljstvo, kakav način ih potiče da nas varaju?"
Držim da vas je ljubav u isti mah i prosvijetlila i zaslijepila - reče joj on hladno. - Vaše je današnje ponašanje divno, samo je riskantno da se večeras pokušamo sastati? Ova je kuća puna neprijatelja; mislite na Elizinu strastvenu mržnju prema meni.
Ta je mržnja uvelike nalik na strastvenu ravnodušnost koju vi pokazujete prema meni.
- Sve da sam i ravnodušan, dužan sam vas izbaviti iz opasnosti u koju sam vas gurnuo. Ako se slučajno dogodi da gospodin de Renal razgovara s Elizom, ona mu jednom riječju može sve otkriti. Zar se om ne bi mogao, dobro naoružan, sakriti kraj moje sobe...
Čak ni hrabri niste više! - reče gospođa de Renal sa svom srdžbom  plemićke kćeri.
Nikada se ne bih tako nisko spustio da govorim o svojoj hrabrosti - reče Julien hladno - to je bijedno. Neka svijet sudi po delima! Ali - doda on uzimajući je za ruku - vi i ne slutite koliko sam vam odan i koliko se radujem što se mogu s vama oprostiti prije nego odem na taj neugodni dopust.

XXII.
Kako se postupalo godine 1830.
Čovjeku je dana riječ da bi mogao sakriti svoju mise
R. P. Malagric


Tek što je stigao u Verrieres, Julien se stade prekoravati zbog svoje nepravednosti prema gospođi de Renal. "Da je ona iz slabosti podbacila u sceni s gospodinom Renalom, prezirao bih je kao žer skicu. Ovako, ona se izvukla kao kakav diplomat, a ja suosjećam| poraženim koji je moj neprijatelj. U mome držanju ima buržujslku uskogrudnosti; moja je taština povrijeđena jer je gospodin de nal muškarac. Sjajnog li velikog društva kojemu imam čast pripj| dati] Baš sam glupan."
Župnik Chelan bio je odbio sve stanove koje su mu najodličniji berali onoga kraja, natječući se međusobno, ponudili kad je mora napustiti župni dvor. Dvije sobe koje je unajmio bile su zatrpar njegovim knjigama. Julien, htijući pokazati Verrieresu što je  ćenik, ode k svom ocu po dvanaestak jelovih dasaka, koje je sam na leđima nosio cijelom glavnom ulicom. Od svoga bivšega drug posudio je alat i ubrzo napravio police, na koje je poslagao knjigu velečasnog Chelana. - Mislio sam da te svjetska taština pokvarila - reče mu stara plačući od radosti. - Eto, ovime si popravio onu djetinjariju kad si navukao sjajnu odoru počasne garde, koja ti je pribavila toliko neprijatelja.
Gospodin de Renal naredio je Julienu da stanuje u njegovoj kući. Nitko nije ni slutio što se dogodilo. Treći dan nakon svog dolaslo Julien vidje kako u njegovu sobu ulazi nitko manje nego gospodin potprefekt de Maugiron. Tek nakon puna dva sata dosadna razgovora i beskrajnih jadikovanja nad ljudskom zlobom, nad slabim poverenjem onih koji upravljaju javnom imovinom, nad opasnostima koje prijete jadnoj Francuskoj itd, itd, Julien napokon poče nazira i razlog tog posjeta. Bili su već na stubištu, i siromašni odgojitelj, njih je bio napola u nemilosti, ispraćao je s dužnim poštovanjem i u idućeg prefekta nekog sretnog departmana, kad se ovaj izvolio pozabaviti Julienovom sudbinom, pohvaliti njegovu umjerenost u stvarima osobne koristi itd, itd. Napokon ga gospodin de Maugi-ion zagrli kao rođeni otac, predloži mu da napusti gospodina de Kenala i da stupi u službu kod nekog činovnika čiju djecu valja odgojiti, a koji kao kralj Filip, zahvaljuje nebu, ne toliko zato što mu ih je dalo, već zato što su se rodila u blizini gospodina Juliena. Njihov će odgojitelj imati osam stotina franaka plaće, koja mu se neće isplaćivati svaki mjesec, jer to nije otmjeno, reče gospodin de Maugiron, nego svaka tri mjeseca, i to uvijek unaprijed. Sada je bio red na Julienu, koji je već sat i pol dosađujući se čekao da dođe do riječi. Njegov je odgovor bio savršen i, prije svega dugačak kao pastirska poslanica; sve je u tom odgovoru bilo natuknu-to, ali ništa jasno rečeno. U njemu je istodobno bilo izraženo poštovanje prema gospodinu de Renalu, duboko štovanje verrierske javnosti i priznanje slavnom potprefektu. Začuđen što je naišao na još većeg jezuita no što je sam, potprefekt je uzalud nastojao izmamiti neki određen odgovor. Julien je, ushićen, iskoristio priliku da se vježba, pa je ponovno počeo svoj govor, ali drugim riječima. Nikada rječit ministar koji želi iskoristiti kraj sjednice, kad se čini da se skupština probuditi, nije s više riječi manje rekao. Tek što je gospodin de Maugiron otišao, Julien se stade smijati kao lud. Da iskoristi svoj jezuitski polet, napiše gospodinu de Renalu pismo od devet stranica u kojemu ga izvještava o svemu što mu je rečeno i ponizno ga moli za savjet. "Taj mi lupež ipak nije rekao ime osobe koja je stavila ponuda! Bit će da je to gospodin Valenod koji u mom izgnanstvu u Verrieres vidi posljedicu svoga anonimnog pisma." Odaslavši pismo, Julien - zadovoljan poput lovca koji lijepoga jesenskog dana u šest sati ujutro izbije odjednom na ravnicu punu divljači - iziđe posjetiti župnika Chelana i zamoliti ga za savjet. Ali prije no što je stigao do dobrog župnika, nebo kao da mu je htjelo pribaviti što više užitaka, dovede mu u susret gospodina Valenoda. Julien nije tajio od njega brige što mu razdiru srce. Siromašan mladić kao što je on, reče, mora se sav posvetiti pozivu koji mu je nebo usadilo u srce, ali na ovom žalosnom svijetu nije sve u pozivu. Da bi čovjek u vinogradu Gospodnjem dostojno radio i da ne bi bio posve nevrijedan tolikih učenih suradnika, potrebna mu je naobrazba; trebao bi provesti dvije vrlo skupe godine na bogosloviji u Besangonu. Stoga je prijeko potrebno štedjeti, a to može mnogo lakše s plaćom od osam stotina franaka, koje bi primao četiri puta na godinu, nego šest stotina franaka, koji se potroše od mjeseca do mjeseca. Ali s druge strane, nije li mu nebo, smjestivši ga kod de Renalove djece, a naročito pobudivši u njemu posebnu sklonost prema njima, donekle i nagovijestilo da nije pravo napustiti njihov odgoj radi nekog drugog?
Julien je dostigao takav stupanj savršenstva u toj vrsti rječitosti, koja je nadomjestila brzinu akcije iz doba carstva, da mu je napokon i samome dosadio zvuk vlastitih riječi.
Vrativši se kući, zatekao je slugu gospodina Valenoda, u svečanoj livreji, koji gaje tražio po cijelom gradu s pozivom da još istog dana dođe na ručak.
Nikada Julien nije bio kod tog čovjeka; još prije nekoliko dana mislio je samo na to kako bi ga izmlatio batinom, a da se pritom ne sukobi s redarstvom. I mada je ručak bio zakazan tek za jedan sat, Julien je smatrao pristojnim da se već u dvanaest i pol pojavi u radnoj sobi gospodina upravitelja ubožnice. Našao ga je kako se pravi važan usred gomile kutija. Njegovi veliki crni zalisci, neobično gusta kosa, grčka kapica naherena na vrhu glave, golema lula, izvezene papuče, veliki zlatni lanci na prsima isprepleteni u svim smjerovima - sav taj sjaj provincijskog novčara koji sebe smatra ljubimcem žena, nimalo se nije dojmio Juliena; samo je još više mislio na udarce batinom koje mu duguje.
Zamolio je za čast da bude predstavljen gospodi Valenod; no ona se upravo odijevala, pa ga nije mogla primiti. Zato je smio biti nazočan odijevanju gospodina upravitelja ubožnice. Nakon toga su pošli do gospođe Valenod koja mu je suznih očiju predstavila svoju djecu. Ta gospođa, jedna od najuglednijih u Verrieresu, imala je grubo muškaračko lice, koje je za tu svečanu priliku narumenila. Predstavljajući mu djecu, pokazala je majčinsko uzbuđenje. Julien pomisli na gospođu de Renal. Zbog svog nepovjerenja bio je osjetljiv samo za uspomene koje su izazvane suprotnostima, ali bi ga one znale duboko dirnuti. To se njegovo raspoloženje još i pojačalo kad je vidio kuću upravitelja ubožnice kojom su ga proveli. Sve je tu bilo sjajno i novo, i za svaki su mu predmet namještaja rekli cijenu. Ali na Juliena je kuća djelovala prostački; činilo mu se da ona odiše ukradenim novcem. Svi do posljednjeg sluge, svi su se u njoj držali kao da se brane od prezira.
Prvi dođoše poreznik, carinik, oružnički zapovjednik i dva-tri činovnika sa svojim ženama. Zatim je stiglo nekoliko bogatih liberala. Započe ručak. Julien, koji je već bio vrlo loše raspoložen, pomisli da se s druge strane zida te blagovaonice nalaze bijedni \ ranjenici  kojima, možda, uskraćuju obroke mesa da bi platili svu neukusnu raskoš kojom ga žele zabljesnuti.
Oni su možda ovog časa gladni", govorio je sebi; grlo mu se stego i nije mogao jesti, a zamalo ni govoriti. Četvrt sata kasnije bilo je još mnogo gore; tu i tamo čuli su se zvuči neke pučke, i valja priznati, ponešto prostačke pjesme koje je pjevao netko od kažnjenika. Gospodin Valenod pogleda jednog od svojih svečano odjevenih sluga koji nestade. Začas je pjevanje zamuklo. U tom je času sluga ponudio Julienu rajnsko vino u zelenoj čaši, a gospođa Valenod se pobrinula da ga upozori kako to vino košta devet franaka po boci, i to kod proizvođača. Julien je, držeći zelenu čašu, rekao gospodinu Valenodu:
Ne čuje se više ona ružna pjesma.
- Dabome! I ja mislim - pobjedonosno odvrati upravitelj - naredio sam onom lupežu da umukne.
To je bilo previše za Juliena; on je, naime, već bio poprimio ponašanje svog staleža, ali još nije bio stekao njegovu bešćutnost. Usprkos licemjerju kojim se tako često služio, osjeti kako mu krupna suza klizi niz obraz. Pokušao je zelenom čašom sakriti tu suzu, ali nikako nije mogao spiti rajnsko vino. "Spriječiti ga da pjeva!" mislio je on. "Bože moj, ti to dopuštaš!", nitko nije opazio njegovo neumjesno ganuće. Poreznik zapeva neku rojalističku pjesmu. Dok su svi zajedno bučno pjevali pripjev, Julienu je savjest govorila: "Evo prljavog bogatstva do kojeg  ćeš se uspeti i u kojem ćeš uživati na isti način i u istom društvu! Imat ćeš, možda, službu koja će ti donositi dvadeset tisuća
franaka, ali je zato potrebno da dok se sam gušiš u mesu, priječi$> bijednog uhićenika da pjeva; priređivat ćeš gozbe novcem koji si, ukrao od njegova bijednog obroka, a on će za vrijeme tvog ručka biti još nesretniji! O, Napoleone! Kako je bilo slatko u tvoje vrijeme uspeti se do bogatstva kroz opasnosti u nekoj bitki! A kako je | jadno uvećati bol bijednika!"
Priznajem da sam zbog slabosti koje je Julien pokazao u tom moj nologu stekao o njemu slabo mišljenje. Bio bi dostojan drug onii zavjerenicima u žutim rukavicama koji žele iz temelja izmijenit poredak neke velike zemlje, a prežu od toga da se uprljaju zadavS nekome i najmanju ogrebotinu.
Juliena uskoro grubo podsjetiše na njegovu ulogu. Nije on bio pozvan na ručak u tako dobro društvo zato da bi sanjario i šutio. Neki bivši tvorničar obojenog platna, dopisni član akademija u Be-j sangonu i Uzesu, obrati mu se s drugog kraja i zapita ga je li istina ono što se govori o njegovu izvanrednom napretku u proučavanji Novog zavjeta.
Najednom zavlada duboka tišina. Kao nekim čudom našao se rukama tog učenog člana dviju akademija Novi zavjet na latinskom jeziku. Na Julienov zahtjev netko nasumce pročita početak nove latinske rečenice. Ovaj je dovrši i nastavi recitirati; pamćenje ga nije izdalo, i tom su se čudu divili s bučnom energijom svršetl ručka. Julien je gledao zažarena lica gospođa; neke od njih nisu bile ružne. Naročito je zapazio ženu poreznika koji je lijepo pjevao. - Zaista me je stid da pred gospođama tako dugo govorim latinski - reče on gledajući je. - Ako bi gospodin Rubigneau koji je bio član dviju akademija) bio tako dobar da nasumce pročita koji latinsku rečenicu, ja bih, umjesto da dalje recitiram latinski tekstJ pokušao odmah prevoditi. Taj drugi pokus dovede ga do vrhunca slave. Bilo je tu nekoliko bogataša liberala, ali sretnih očeva djece koja mogla dobiti stipendije, koji su zbog toga nakon posljednje misije nenadano promijenili svoje uvjerenje. Usprkos tom znaku lukave politike, gospodin de Renal ih nikada nije htio primiti u svoji kuću. Ti dobri ljudi, koji su Juliena poznavali samo po njegovom dobru glasu i po tome što su ga na dan dolaska kralja *** vidjel na konju, najbučnije su mu se divili. "Kad će se ti glupani zamoriti! slušajući ovaj biblijski stil od kojega ništa ne razumiju?" pomisli on.
Međutim, njih je taj stil zabavljao svojom neobičnošću, smijali su mu se. Ali Julienu dojadi.
Kad je izbilo šest sati, on ozbiljno ustade i poče govoriti o jednom poglavlju Ligorijeve nove teologije koje mora naučiti i sutradan ga naizust govoriti pred župnikom Chelanom. - Jer moje je zanimanje - doda on šaljivo - da drugima zadajem zadaće i da ih sam naučim napamet.
Mnogo su se smijali i divili mu se; takve se izjave smatraju duhovitima u Verrieresu. Julien je već ustao i svi se digoše unatoč društvenim propisima; tolika je moć genija. Gospođa Valenod ga zadrza još četvrt sata; morao je saslušati kako djeca naizust govore katekizam; napravili su najsmješniju zbrku koju je jedino on opazio. Ali on je nije htio otkriti. "Kojeg li neznanja osnovnih vjerskih načela!" mislio je. Napokon ju je pozdravio i nadao se da će moći izmaknuti no morao je još podnijeti jednu La Fontaineovu basnu.
-  Taj je pisac vrlo nemoralan - reče Julien gospođi Valenod.
- U jednoj basni o milostivom gospodinu Jeanu Chouartu drznuo si' izvrgnuti ruglu ono što zaslužuje najveće poštovanje. I najbolji su ga komentatori oštro osudili. - Prije no što je otišao, primio je i ctiri ili pet poziva na ručak. - Taj je mladić dika našeg departmana - povikaše u isti čas svi vrlo razveseljeni gosti. Pošli su čak tako daleko da su govorili o pomoći iz općinskih sredstava da bi mu se omogućio nastavak školovanja u Parizu.
Dok je ta nesmotrena misao odzvanjala u blagovaonici, Julien je brzo stigao do kućnih vrata. "Ah, fukara, fukara!" uzviknu on tri-i ctiri puta tihim glasom udišući s užitkom svjež zrak. U tom se času osjećao kao pravi aristokrat, on, kojega je dugo vremena toliko vrijeđao prezirni smiješak i ohola nadmoć koju je naslućivao u temelju svih pristojnosti koje su mu iskazivali u kući gospodina de Renala. Nije mogao da ne osjeti golemu razliku. "Za-horavimo čak i to", mislio je on odlazeći, "da je posrijedi novac ukraden siromašnim kažnjenicima kojima još zabranjuju i pjevati! Ali, bi li gospodinu de Renalu ikada palo na um da svojim gostima kaže cijenu svake boce vina kojom ih nudi? A taj gospodin Valenod kad nabraja svoj imutak, na što se neprestano vraća, ne može, ako mu je žena nazočna, govoriti o svojoj kući, o svom posjedu itd, a da ne kaže tvoja kuća, tvoj posjed." I a gospođa, koja je očito veoma uživala u vlasništvu, upravo je za
ručkom strahovito izgrdila slugu koji je razbio vinsku čašu i tako raspario jedno od tuceta njezinih čaša, a sluga joj je odgovorio najvećom drskošću.
"Divnog li društva!" mislio je Julien: "Ni kad bi mi dali polovic svega što pokradu, ne bih htio uživati s njima. Jednog bih se dar izdao. Ne bih se mogao suzdržati da im ne pokažem prezir koji meni pobuđuju." Međutim, po nalogu gospođe de Renal morao je biti nazočan pJ nekoliko takvih objeda. Julien je došao u modu; oprostili su mi odoru počasne garde, ili točnije, taje nerazboritost bila pravi uzroj njegovih uspjeha. Uskoro se u Verrieresu nije govorilo ni o čemj drugome doli o tome tko pobijediti u toj borbi i za sebe predobitf učenog mladića, da li gospodin de Renal ili upravitelj ubožnice Ta su gospoda zajedno s gospodinom Maslonom činila trijumvira koji je već godinama tiranizirao grad. Načelniku su svi zavidjeli, liberali su imali i razloga da se na njega potuže; ali uza sve to on je bio plemić i stvoren da bude iznad drugih, dok gospodinu Valenc du otac nije bio ostavio ni šest stotina livara rente. Samilost koji su prema njemu osjećali zbog lošega zelenog odijela u kojem su svi poznavali dok je bio mlad, pretvorila se s vremenom u zavis zbog njegovih normandijskih konja, zlatnih lanaca, odijela koja je  naručivao iz Pariza i cijeloga njegova sadašnjeg imutka. Julien je držao da je u tom mnoštvu ljudi, za njega novih, otkric jednog čestitog čovjeka; bio je to geometar Groš, kojega su sma^ trali jakobincem. Julien, koji se zavjetovao da će uvijek govorit samo ono što se njemu samome čini neistinito, morao se prem; gospodinu Grosu držati vrlo oprezno. Iz Vergvja je primio veliki pošiljke zadaća. Savjetovali su mu da često posjećuje svog oca, a on se pokoravao toj tužnoj potrebi. Jednom riječju prilično je već bio popravio svoj glas, kadli ga jednog jutra probude dvije ruke koje su mu zaklapale oči.
Bila je to gospoda de Renal koja je doputovala u grad i koja je, preskačući po četiri stube i ostavljajući svoju djecu da se bave najmilijim kunićem što su ga ponijela sa sobom na put, stigla nekoliko časaka prije njih u Julienovu sobu. Taj je časak bio divan, ali vrlo kratak: gospoda de Renal je nestala kad su djeca ušla s kunićem kojega su htjeli pokazati svom prijatelju. Julien ih sve lijepo dočeka, čak i kunića. Činilo mu se da je ponovno našao svoju obitelj; osjećao je kako voli tu djecu i da mu godi brbljati s njima. Čudio se njihovim nježnim glasovima, jednostavnosti i plemenitosti njihova ponašanja; osjećao je potrebu da svoju maštu opere od svih prostačkih postupaka i od svih neugodnih misli kojima je bio okružen u Verrieresu. Uvijek samo vječiti strah da se nešto ne promaši i vječita borba između raskoši i bijede! Ljudi kod kojih je večerao povjeravali su u vezi sa svojom pečenkom stvari koje su njih poni-žavale, a koje su se morale zgaditi slušatelju.
- Vi plemići imate razloga da budete ponosni - reče Julien gospođi de Renal. I pripovijedao joj je o ručkovima koje je morao podnijeti.
- Vi ste, dakle, sada u modi - reče gospoda de Renal smijući se od srca pri pomisli na rumenilo koje je gospođa Valenod smatrala  da mora staviti svaki put kad je očekivala Juliena. - Čini se da ima neke ljubavne namjere prema vama - doda ona.
Doručak je bio divan. Premda se činilo da im nazočnost djece smeta, ona je zapravo uvećavala zajedničku sreću. Jadna djeca nisu znala kako bi iskazala svoju radost što opet vide Juliena. Služinčad nije propustila da im ispriča kako je Julienu ponuđeno dvije stotine franaka više za odgoj Valenodove djece.
I Jsred doručka Stanislas-Xavier, još uvijek blijed od teške bolesti koju je prebolio, najednom zapita majku koliko vrijedi njegov srebrni pribor i čaša iz koje pije.
- Zašto pitaš?
- Hoću ih prodati i dati novac gospodinu Julienu, da ne ispadne budala zato što ostaje s nama.
lulien ga suznih očiju poljubi. Njegova je majka doista plakala, a lulien mu je, uzevši ga na krilo, tumačio kako se ne treba služiti i iječju budala jer je u tom smislu upotrebljavaju samo sluge. Vezuci zadovoljstvo koje time čini gospođi de Renal, nastojao je silovitim primjerima, koji djecu zabavljaju, protumačiti što to znači biti budala.
Razumijem - reče Stanislas - to je gavran što je tako glup da ispušta sir koji uzima lisica koja mu je laskala. Gospođa de Renal, luda od radosti, obasipala je djecu poljupcima, to nije mogla učiniti a da se malo ne nasloni na Juliena. Najednom se otvoriše vrata; bio je to gospodin de Renal. Njegovo strofo i zlovoljno lice čudnovato je odudaralo od blage radosti koju je njegova nazočnost otjerala. Gospođa de Renal problijedi; osjećala se nesposobnom da išta porekne. Julien uze riječ i, govoreći vrlo glasno ispriča gospodinu načelniku kako je Stanislas htio prodati svoju srebrnu čašu. Bio je siguran da će ta priča naići na loš prijem. Najprije se gospodin de Renal namrštio, što je bio njegov običaj čim bi čuo riječ srebro. - Spominjanje te kovine - govorio je on - uvijek je uvod u neki napad na moju kesu.
Ali ovdje se radilo o nečem važnijem no što je srebro: bilo je u tome nešto zbog čega je njegova sumnja porasla. Sreća koja je ispunjavala njegovu obitelj kad on nije bio nazočan nije mogla udobrovoljiti čovjeka kojim je ovladala tako osjetljiva taština. Kad mu je njegova žena stala hvaliti način, pun ljubaznosti i duhovitosti, kojim Julien svojim đacima izlaže nove misli, reče on:
- Da, da, ja to znam! Zbog njega ću ja svojoj djeci omrznuti. Lako njemu biti s njima sto puta ljubazniji nego ja koji sam, zapravo, gospodar. U ovom stoljeću sve ide za tim da zakonitu vlast učini omraženom. Jadne li Francuske!
Gospoda de Renal se nimalo nije obazirala na nijanse načina kojim ju je njezin muž dočekao. Nazrela je mogućnost da provede dvanaest sati sa Julienom. Imala je koješta nabaviti u gradu, pa izjavi da će svakako ručati u kavani, i mada se njezin muž tome žestoko protivio, ostane pri svojoj nakani. Djeca su bila oduševljena samom riječju kavana, koju suvremena tobožnja krepost tako voli izgovarati.
Gospodin de Renal ostavi svoju ženu u prvom pomodnom dućanu u koji je ušla i pođe obaviti neke posjete. Vratio se još mrzovoljniji no što je bio ujutro; bio je uvjeren da se cijeli grad bavi njime i Julienom. A zapravo mu još nitko nije bio dao naslutiti ono što je u govorkanju javnosti bilo za njega uvredljivo. Jer ono što su gospodinu načelniku kazali, odnosilo se isključivo na to hoće li Julien ostati kod njega za plaću od šest stotina franaka ili prihvatiti osam stotina franaka koje mu nudi upravitelj ubožnice. Upravitelj je sreo gospodina de Renala u društvu i bio je prema njemu leden. Takvo je ponašanje bilo donekle opravdano; u provinciji ima malo lakoumnosti, a senzacije su tako rijetke da ih ljudi do kraja iskorištavaju.
Gospodin Valenod bio je ono što stotinu milja daleko od Pariza nazivaju faraud; to je neka vrsta grubijana i bezobraznika. Njegovi uspjesi od 1815. godine učvrstili su kod njega te lijepe osobine. On je, da tako kažemo, vladao u Verrieresu pod okriljem gospodina de Renala; ali on je bio mnogo aktivniji, nije se stidio ničega, miješao se u sve, neprestano je hodao, govorio, pisao, zaboravljao poniženja, nije bio uobražen, te je konačno kod crkvenih vlasti stekao jednako povjerenje kao i načelnik. Gospodin Valenod je sitničarima govorio otprilike ovako: - Dajte mi dvojicu koji su među vama najgluplji! - Sucima bi rekao: - Pokažite mi dvije najveće neznalice! - Liječnicima: - Nađite mi dva najveća šarlatana! Pa skupivši najdrzovitije iz svakog zanimanja, rekao im je: - Vladajmo zajedno!
Način tih ljudi vrijeđao je gospodina de Renala. Valenodovu surovost, naprotiv, ništa nije vrijeđalo, čak ni to da ga je mali župnik Maslon znao javno natjerati u laž.
Ali usred tog blagostanja osjećao je gospodin Valenod potrebu da se sitnim i neznatnim drzovitostima osigura protiv krupnih istina sa koje je točno znao da mu ih svaki s pravom može kazati. Bojazni koje je u njemu pobudio posjet gospodina Apperta udvostručile su njegovu djelatnost. Tri puta je odlazio u Besangon; svakom je poštom slao po nekoliko pisama, a ostala je slao po nepoznatim osobama koje su k njemu dolazile po mraku. Možda je pogriješio Sto je tražio da se otpusti stari župnik Chelan, jer su ga zbog toga osvetničkog čina mnoge pobožne žene iz plemićkih obitelji smatrale vrlo zlim čovjekom. Uostalom, ta ga je uloga dovela u potpunu ovisnost o velikom vikaru de Frilairu, od kojega je dobivao čudnovate zadatke. Tako je stajalo s njegovom politikom u času kad se sa zadovoljstvom upustio u to da napiše anonimno pismo. Da neprilika bude još veća, njegova je žena izjavila da želi imati u kući Juliena; smatrala je to pitanjem časti.
U takvom je položaju gospodin Valenod predviđao odlučan obračun sa svojim starim saveznikom gospodinom de Renalom. Očekivao je da doći do žestokih riječi, što ga nije mnogo diralo, ali gospo-ilin de Renal bi mogao pisati u Besangon, ili čak u Pariz. Neki bi se rođak kakvog ministra mogao najednom stvoriti u Verrieresu i oduzeti mu ubožnicu. Gospodin Valenod je pomišljao na to da se približi liberalima; to je i bio razlog što ih je nekolicinu pozvao na ručak kojemu je bio nazočan Julien. Oni bi ga snažno poduprli protiv načelnika. Ali mogli su doći izbori, a bilo je previše očito da su ubožnica i glasanje za opoziciju nespojivi. Tu je politiku gospođa de Renal, koja ju je dobro prozrela, opisala Julienu, i to za vrijeme dok je pod ruku s njim išla iz dućana u dućan. U tom su se razgovoru napokon našli na Šetalištu vjernosti, gdje su proveli nekoliko sati gotovo isto onako mirno kao i u Vergvju. Za to je vrijeme gospodin Valenod pokušavao odgoditi obračun sa svojim nekadašnjim gospodarom držeći se drsko prema njemu. Toga je dana takvim načinom uspio, ali je to povećalo načelnikovu zlovolju.
Nikada taština, u borbi s onim što je u niskoj ljubavi prema novcu najsurovije i najjadnije, nije nekoga dovela u bjednije stanje od onoga u kojemu se nalazio gospodin de Renal ulazeći u gostionicu. A njegova djeca, naprotiv, nikada nisu bila veselija. Ta ga je suprotnost dokraja povrijedila.
- Kako vidim - reče on ulazeći, glasom kojim je htio uliti štovanje - ja sam u svojoj obitelji suvišan!
Umjesto svakog odgovora, njegova ga je žena povukla u stranu i rekla mu kako je potrebno da se Julien udalji. Sati sreće koje je upravo provela vratili su joj lakoću i odlučnost potrebnu za provedbu plana o kojemu je već dva tjedna razmišljala. Ono što je potpuno smutilo jadnog verrierskog načelnika bila je svijest da se u gradu javno rugaju njegovoj privrženosti novcu. Gospodin Valenod bio je darežljiv kao kradljivac, a on se pokazao više oprezan nego izdašan prilikom posljednjih pet-šest sabiranja priloga za bratovštinu svetoga Josipa, za kongregaciju Blažene Djevice, za kongregaciju Presvetog Sakramenta itd.
Ime gospodina de Renala našlo se više nego jednom na posljednjemu mjestu među imenima ladanjskih plemića u Verrieresu i okolici, koji su u popisima braće skupljača bili svrstani točno prema visini svojih priloga. Uzalud se on branio da ništa ne zarađuje. Svećenstvo u takvim stvarima ne zna za šalu.

XXIII.
Brige jednog funkcionara
II piacere di alzar la testa tutto
Vanno e ben pagato da certi quarti
d'ora che bisogna passar.l
Časti

Ali prepustimo tog sišnog čovjeka njegovim sitnim bojaznima. Zašto je uzeo u kuću srčana čovjeka, kad mu je trebala sluganska duša? Zašto ne zna birati svoje ljude? U XIX. stoljeću redovita je pojava da kad moćan i ugledan čovjek naiđe na srčana čovjeka, on ga ubija, progoni, zatvara ili vrijeđa tako da ovaj učini glupost te zbog toga umre od tuge. Ovdje, slučajno, nije srčan čovjek onaj koji trpi. Velika je nesreća malih gradova u Francuskoj i izbornih vlada, poput one u New Yorku, u tome da ne mogu zaboraviti kako na svijetu postoje stvorenja kao što je gospodin de Renal. U gradu od dvadesetak tisuća stanovnika takvi ljudi stvaraju javno mnijenje, a u zemlji koja ima ustav javno je mnijenje strašno. Čovjek otmjene i plemenite duše koji bi bio vaš prijatelj, ali koji živi sto milja od vas, sudi o vama na osnovi javnog mnijenja vašega grada, koje stvaraju glupani što su se slučajno rodili kao plemići, bogataši i umjereni. Jao onome tko se ističe!
()dmah nakon ručka gospodin i gospođa de Renal krenuše natrag u Vergy; ali već za dva dana cijela se obitelj vratila u Verrieres. Nije prošlo ni sat vremena, a Julien je na svoje veliko čuđenje otkrio da gospođa de Renal nešto taji od njega. Čim bi se pojavio, prekidala je razgovor s mužem i gotovo je izgledalo kako želi da se on udalji. Juliena nije trebalo dva puta na to upozoriti. Postao je hladan i suzdržljiv. Gospođa de Renal je to opazila, ali nije tražila objašnjenja. "Hoće li mi uzeti nasljednika?)) pitao se Julien. "Još prekjučer je bila sa mnom tako iskrena! Ali kažu da velike dame baš tako postupaju. One su kao kraljevi: najsusretljiviji su prema ministru koji, došavši kući, nalazi obavijest da je pao u nemilost." Julien je opazio da se u tim razgovorima koji su se naglo prekidali kad bi se on približio često spominje velika, stara, ali prostrana i udobna kuća, vlasništvo verrierske općine, koja se nalazila nasuprot crkvi, u onom dijelu grada gdje je bila najživlja trgovina. "Kakve veze ima ta kuća s nekim novim ljubavnikom?)) pitao se Julien. U svom je jadu ponavljao one lijepe stihove Franje I., koji su mu se činili novi jer nije prošlo ni mjesec dana kako ih je naučio od gospođe de Renal. S koliko je zakletvi, s koliko milovanja ona tada poricala svaki od tih stihova!
"Zena je često prevrtljiva, I baš je lud, tko joj vjeruje."
Gospodin de Renal je poštanskim kolima otputovao u Besancon. Na taj se put odlučio u roku dva sata; izgledao je vrlo uzrujan. Vrativši se, bacio je na stol velik zavežljaj zamotan u siv papir. - Evo te budalaštine - reče on svojoj ženi. Sat kasnije vidio je Julien kako je čovjek koji lijepi oglase odnio taj zavežljaj; pošao je brzo za njim. "Na prvom ću uglu doznati tajnu", mislio je.
Nestrpljivo je čekao pokraj tog čovjeka, koji je svojim velikim kistom premazivao stražnju stranu oglasa. Čim je oglas bio prilijepljen, Julienova je radoznalost ugledala vrlo potanku objavu o tome da se putem javne dražbe daje pod zakup ona velika i stara kuća koju su tako često spominjali gospodin de Renal i njegova žena. Dražba tog zakupa bila je najavljena za sutradan u dva sata u općinskoj dvorani, nakon što dogori treća svijeća. Julien je bio vrlo iznenađen; smatrao je da je rok nešto kratak. "Kako da dotada svi natjecatelji budu obaviješteni?)) Taj oglas, koji je, uostalom, nosio datum od prije petnaest dana i koji je on čitav pročitao na tri razlitičita mjesta,                                                                                                        nije mu ništa objašnjavao.
Pođe pogledati ku što se daje pod zakup. Vratar koji nije vidio da
se on približava, tajnovito je govorio nekom susjedu:
- Koješta, koješta, sve je to uzaludan trud! Gospodin Maslon mu je obećao da će je dobiti za tri stotine franaka; a kako se načelnik opirao, pozvao ga je veliki vikar, gospodin de Frilair, u biskupski dvor.
Julienov je dolazak, čini se, uvelike smeo ta dva prijatelja, pa nisu više rekli ni riječi.
Julien nije propustio doći na dražbu. U slabo osvijetljenoj dvorani nalazilo se mnoštvo ljudi; ali svi su oni nekako čudnovato mjerili jedan drugoga. Sve su oči bile uprte u jedan stol, na kojemu je Julien opazio tri krajička zapaljenih svijeća u kositrenoj zdjelici. Ovrhovoditelj je vikao: "Tri stotine franaka, gospodo!"
- Tri stotine franaka! To je nečuveno! - reče neki čovjek tiho svom susjedu. Julien se nalazio između te dvojice. - Ona vrijedi više od osam stotina; ponudit ću više.
- To ti je isto kao da pljuješ u vjetar. Koja ti je korist od toga da se zamjeriš gospodinu Maslonu, gospodinu Valenodu, biskupu, njegovu groznom velikom vikaru de Frilairu i cijeloj toj kliki.
- Tri stotine dvadeset franaka! - povikne onaj prvi. - Blesane!
- dobaci mu susjed. - A evo upravo kraj nas jednog načelnikova špijuna - doda pokazujući na Juliena.
Julien se naglo okrene da odgovori na te riječi, ali se dvojica seljaka nisu na njega više ni osvrtali. Njihova hladnokrvnost smiri i njega. U taj se čas posljednji krajičak svijeće utrnuo i ovrhovodite otegnutim glasom dosudio kuću na devet godina gospodinu de Saint-Giraudu, predstojniku ureda na prefekturi u ***, i to za tri stotine trideset franaka. Čim je načelnik napustio dvoranu, započelo je ogovaranje.
- Eto - rekao je jedan. - Grogeotova glupost donosi sada općini trideset franaka.
- Ali gospodin de Saint-Giraud će se osvetiti Grogeotu. Vidjet će on! - odgovori netko.
- Koje li sramote! - reče neki krupan čovjek lijevo od Juliena.
- Kuća za koju bih ja dao osam stotina franaka da u nju smjestim tvornicu i još bih učinio dobar posao.
- Što ćete? - odgovori mu neki mladi tvorničar, liberal.- Zar gospodin de Saint-Giraud ne pripada kongregaciji? Nema li četvero njegove djece stipendije? Siromah čovjek! Verrierska mu općina treba na plaću dati još dodatak od pet stotina franaka, eto, to je.
- I da to načelnik nije mogao spriječiti! - primijeti treći. - On je, istinabog, ultramontanac!1, ali ne krade.
- Ne krade? - prihvati neki drugi. - Ne, to golub krade. Sve to ulazi u veliku zajedničku blagajnu i sve se to dijeli na kraju godine. Ali evo malog Sorela; hajdemo!
Julien se vratio loše volje; našao je gospođu de Renal vrlo žalosnu.
- Dolazite li s dražbe? - upita ona.
- Da, gospođo, i imao sam čast dame ondje smatraju špijunom gospodina načelnika.
- Da je mene poslušao, bio bi otišao na put.
Tog se časa pojavi gospodin de Renal; bio je vrlo mrk. Ručak je prošao bez riječi. Gospodin de Renal zapovjedi Julienu da i on ode s djecom u Vergy. Putovanje je bilo žalosno. Gospođa de Renal tješila je muža.
- Vi ste se na to već morali priviknuti, prijatelju.
Uvečer su šutke sjedili oko kućnog ognjišta; praskanje užarenih bukovih cjepanica bila im je jedina razonoda. Bio je to jedan od onih trenutaka tuge koje nalazimo i u najsložnijim obiteljima. Uto jedno od djece veselo poviče:
- Netko zvoni, netko zvoni!
- Dođavola! Ako to gospodin de Saint-Giraud, pod izgovorom da mi se zahvali, dolazi opet dosađivati, reći ću mu što ga ide; to je već previše! - poviče načelnik. - Zahvalnost duguje gospodinu Valenodu, a ja sam se kompromitirao. Što ću ako one proklete jakobinske novine doznaju za taj događaj i ako me uzmu na nišan? Tog časa iza sluge uđe vrlo lijep čovjek s velikim crnim zaliscima.
- Gospodine načelnice, ja sam signor Geronimo. Evo pisma koje mi je pri mom odlasku dao za vas gospodin vitez de Beauvaissis, član ambasade u Napulju, nema tome ni devet dana - doda veselo signor Geronimo gledajući gospođu de Renal. - Signor de Beauvaissis, vaš rođak i moj dobri prijatelj, gospođo, rekao mi je da govorite talijanski!
Dobro raspoloženje tog Napolitanca pretvorilo je žalosnu večer u vrlo veselu. Gospođa de Renal mu je svakako htjela prirediti večeru. Pokrenula je cijelu kuću; na svaki je način htjela rastresti luliena kako bi smetnuo s uma riječ špijun, koju je njegovo uho toga dana dvaput čulo. Signor Geronimo bio je slavan pjevač, iz đobra društva, a ipak vrlo veseo; svojstva koja u Francuskoj više nisu spojiva. Poslije večere je s gospođom de Renal pjevao. Pričao je zabavne priče. U jedan sat ujutro, kad je Julien predložio djeci da pođu spavati, ona su se usprotivila.
- Još samo ovu priču - reče najstariji.
- To je povijest mog života signorino - prihvati signor Geronimo. - Prije osam godina bio sam, kao vi, mlad đak Konzervatorija u Napulju; to jest, bio sam vaših godina, ali nisam imao sreću da Inidem sin slavnog načelnika lijepoga grada Verrieresa.
Na te je riječi gospodin de Renal uzdahnuo i pogledao svoju ženu.
-  Signor Zingarelli - nastavi mladi pjevač pretjerujući malo u svom naglasku, kome su se djeca od srca smijala - signor Zingarelli bio je pretjerano strog učitelj. Nisu ga voljeli na Konzervatoriju; ali on je zahtijevao da se svi drže kao da ga vole. Izlazio sam iz Konzervatorija kad god sam mogao; odlazio sam u malo kazalište San-Carlino, gdje sam slušao božansku glazbu. Ali, o Bože, kako da skupim osam sua, koliko je koštala ulaznica u parter? Golema svota! - reče on gledajući djecu, a djeca prasnu u smijeh. - Signor Giovannone, upravitelj San-Carlina, čuo me kako pjevam. Bilo mi je šesnaest godina. "Taj je dječak pravo blago", reče on.
"Hoćeš li da te namjestim, dragi prijatelju?" predloži mi. "A koliko ćete mi dati?"
((Četrdeset dukata na mjesec". - Gospodo, to je sto šezdeset franaka. Mislio sam da mi se nebo otvorilo.
<(Ali kako da od strogog Zingarellija ishodim da me pusti?" zapitah ja Giovannona. "Lascia fare a me."
- Prepustite vi to meni - poviče najstarije dijete.
- Točno, mladi moj gospodine. Signor Giovannone mi je rekao: "Caro, najprije mali ugovor." Potpisao sam. Dao mi je tri dukata. Nikada nisam bio vidio toliko novca. Zatim mi je rekao što moram raditi.
Sutradan zatražim audijenciju kod strašnog signora Zingarellija.
Njegov me stari sobar uvede. "Sto hoćeš od mene, nevaljalče?" upita Zingarelli. "Maestro" nato ću ja, "kajem se zbog svojih pogrešaka; nikad više neću izlaziti iz Konzervatorija preskačući željeznu ogradu. Bit ću dvostruko marljiviji."
"Kad se ne bih bojao da ću pokvariti najljepši bas koji sam čuo, stavio bih te na dva tjedna u zatvor, o kruhu i vodi, nevaljalče." "Maestro", prihvatih ja, "bit ću uzor cijeloj školi, credete a me. Ali ako me netko dođe tražiti da pjevam izvan Konzervatorija, ja vas molim za milost da to odbijete. Smilujte se, recite da to ne možete dopustiti."
"A koji će vrag tražiti takvog nevaljalog obješenjaka kakav si ti? Zar bih ja ikada dopustio da ti napustiš Konzervatorij? Želiš li mi se rugati? Tornjaj se van", reče on pokušavajući me udariti nogom u stražnjicu, "ili se čuvaj suhog kruha i vode!" Sat kasnije je signor Giovannone stigao k upravitelju. "Dolazim vas zamoliti", reče on, "da me učinite bogatim. Dajte mi Geronima! Neka pjeva u mom kazalištu, i ove zime udat ću svoju kćer."
"Sto ćeš s tom ništarijom?" reče mu Zingarelli. -"Ja neću, ne dam ti ga; uostalom, kad bih i pristao, on nikada ne bi htio napustiti Konzervatorij, upravo mi se na to zakleo."
"Ako se samo radi o njegovoj volji", reče ozbiljno Giovannone izvukavši iz džepa ugovor, carta canta. "Evo njegova potpisa." Zingarelli bijesan odmah pozvoni. "Istjerajte Geronima iz Konzervatorija", poviče on kipeći od bijesa. Istjerali su me, dakle, a ja sam pucao od smijeha. Iste sam večeri pjevao ariju del Moltiplico. Pul-cinella se hoće ženiti te na prste računa što mu sve biti potrebno u kućanstvu i svaki se čas u svom računu zabuni. - Ah, gospodine, hoćete li nam zapjevati tu ariju! - zamoli gospođa de Renal.
Geronimo zapjeva i svima od silnog smijeha poteku suze. Signor Geronimo je tek u dva sata izjutra pošao spavati, ostavivši cijelu obitelj oduševljenu svojim dobrim ponašanjem, svojom ljubazno-šću i veselošću.
Sutradan mu gospodin i gospođa de Renal dadoše pisma koja su mu bila potrebna na francuskom dvoru.
"Dakle, svagdje samo licemjerstvo", pomisli Julien. "Eto tog signo-ra Geronima, koji ide u London s plaćom od šezdeset tisuća franaka. Bez snalažljivosti upravitelja San-Carlina, njegov bi božanski ^las bio možda poznat i slavljen tek deset godina kasnije... Bogami, više bih volio biti Geronimo nego Renal. Nije tako poštovan u društvu, ali mu barem, ne zadaju briga dražbe kao ona danas, i njegov je život veseo."
Jedna je stvar čudila Juliena: samotni tjedni provedeni u Verriere-su, u kući gospodina de Renala, bili su za njega doba sreće. Gnušanje i tužne misli dolazile su mu samo za vrijeme objeda. Zar nije mogao u toj osamljenoj kući nesmetano čitati, pisati, razmišljati? Ondje ga nije svakog časa odvlačila od njegovih sjajnih snova okrutna nužda da proučava namjere neke niske duše i da je, osim toga, još i vara licemjernim postupcima ili riječima. "Zar mi je sreća tako blizu?... Troškovi za takav život su maleni; mogao bih se, kad bih htio, oženiti gospođicom Elizom ili postati Fouqueov ortak." Ali putnik koji se upravo popeo na strmu planinu sjeda na vrhunac i nalazi potpuno zadovoljstvo u tome da se odmara. Bi li on bio sretan kad bi bio prisiljen da se uvijek odmara? Gospođi de Renal nametale su se kobne misli. Usprkos svojim odlukama, priznala je Julienu čitav skandal oko one dražbe. "On će me još navesti da zaboravim sve svoje zakletve!" pomisli ona. Ona bi bila bez krzmanja žrtvovala svoj život da spasi život svog muža kad bi vidjela da je u opasnosti. Bila je to jedna od onih plemenitih i romantičnih duša, koje, kad opaze mogućnosti za neki plemeniti čin, a ne učine ga, trpe od grižnje savjesti gotovo jednako kao da su počinile neki zločin. Ipak je bilo i nesretnih dana, kad nije mogla otjerati sliku prevelike sreće koju bi doživjela kad bi najednom postala udovica i mogla se udati za Juliena. On je njezine sinove volio puno više nego njihov otac; usprkos njegovoj strogoj pravednosti, oni su ga obožavali. Dobro je znala da bi udavši se za Juliena morala napustiti taj Vergy čije su joj sjenovite aleje tako drage. Vidjela se gdje živi u Parizu i omogućava svojim sinovima daljnje školovanje, kojemu se svi dive. Njezina djeca, ona, Julien - svi bi bili savršeno sretni. Kako je čudnovato djelovanje braka, onakvo kakvim ga je učinilo
devetnaesto stoljeće! Dosada bračnog života sigurno ubija ljubav, ako je prije braka bilo ljubavi. Pa ipak, rekao bi kakav filozof, brak u ljudi koji su dovoljno bogati da ne moraju raditi uskoro dovodi do toga da im temeljito dosade svi mirni užici. I jedino u onih žena kojima je duša neosjetljiva ta dosada ne izaziva spremnost da se zaljube.
Razmišljanje tog filozofa opravdava gospođu de Renal u mojim očima, ali u Verrieresu joj nisu praštali, i čitav se grad, a da to ona nije ni slutila, bavio isključivo njezinim ljubavnim skandalom. Zbog toga krupnog događaja nisu se te jeseni ondje toliko dosađivali kao obično.
Jesen i jedan dio zime prohujali su. Valjalo je ostaviti šume Vergy-ja. Verriersko se dobro društvo počelo ljutiti što su njegove anateme tako slabo djelovale na gospodina de Renala. Ozbiljne osobe koje se za svoju uobičajenu ozbiljnost obeštećuju zadovoljstvom da ispunjavaju zadatke takve vrste, pobudile su za nepunih osam dana u njemu najokrutnije sumnje služeći se pritom najumjerenijim riječima.
Gospodin Valenod, koji je igrao vrlo oprezno, smjestio je Elizu u jednu plemićku i vrlo uglednu obitelj, gdje je bilo pet žena. Bojeći se da zimi ne ostane bez službe, kako je govorila, Eliza je tražila od te obitelji samo dvije trećine od plaće koju je dobivala kod gospodina načelnika. Ta je djevojka sama od sebe došla na izvrsnu misao da se ode ispovjediti k bivšem župniku Chelanu, a istodobno i k novom župniku, kako bi obojici ispričala pojedinosti Julienove ljubavi.
Sutradan nakon Julienova dolaska u Verrieres, župnik Chelan je već u šest sati izjutra poslao po njega.
-  Ništa vas ne pitam - reče on. - Ja vas molim, a ako je to potrebno, ja vam i naređujem da ništa ne govorite, i zahtijevam da u roku od tri dana otputujete u sjemenište u Besangon ili k svom prijatelju Fouqueu, koji je još uvijek spreman otvoriti vam divnu budućnost. Sve sam predvidio, sve uredio, samo morate otići i godinu dana ne vraćati se u Verrieres.
Julien nije ništa odgovorio; razmišljao je bi li se morao smatrati povrijeđenim u svojoj časti zbog brige što mu je ukazuje župnik Chelan, koji, uostalom, nije njegov otac.
- Bit će mi čast da vas sutra u isto vrijeme opet posjetim – reče on napokon župniku.
Velečasni Chelan, koji je bio uvjeren da će nad tako mladim čovjekom izvojevati punu pobjedu, govorio je mnogo. Julienovo je ponašanje i lice bilo najponiznije, ali nije progovorio ni riječi. Napokon je izišao i otrčao obavijestiti gospođu de Renal. Zatekao ju je očajnu. Njezin je muž malo prije prilično otvoreno s njom razgovarao. Njegov slab karakter, kao i nada u nasljedstvo u Besa-ngonu, naveli su ga da je smatra posve nevinom. Upravo joj je priznao kako je čudne glasine zatekao u Verrieresu. - Javnost nema pravo, zaveli su je zavidnici, ali konačno, što da se radi? Gospođa de Renal je načas pomislila da bi Julien mogao prihvatiti ponudu gospodina Valenoda i ostati u Verrieresu. Ali to nije više bila ona jednostavna i bojažljiva žena od prošle godine; njezina kobna strast i kajanje prosvijetlili su je. I dok je slušala svoga muža, s bolom je sebi dokazivala da je rastanak, makar i kratak, postao prijeko potreban. "Daleko od mene Julien će se opet prepustiti svojim slavoljubivim planovima koji su tako prirodni kad čovjek ništa ne posjeduje. A ja sam, Bože moj, tako bogata! No to je za moju sreću bez ikakve koristi. On će me zaboraviti. Ovako dostojan ljubavi, bit će ljubljen i sam ljubiti. Ah, nesretnice!... Na što se mogu potužiti? Nebo je pravedno! Nemam zasluga za prekid tog zločina i sad mi ono oduzima sposobnost rasuđivanja. Mogla sam Elizu pridobiti novcem, ništa lakše od toga. Ni trenutak se nisam potrudila da o tome razmišljam, luda ljubavna maštanja ispunjavala su sve moje vrijeme. Zato propadam."
Julien je bio iznenađen što se gospođa de Renal, saznavši strašnu vijest o njegovu odlasku, nije tome suprotstavila ni jednom egoističnom primjedbom. Vidjelo se da s mukom suzdržava suze.
- Moramo biti čvrsti, prijatelju. Odrezala je pramen svoje kose.
- Ne znam što učiniti - reče ona - ali ako umrem, obećaj mi da nikada nećeš zaboraviti moju djecu. Izdaleka ili izbliza nastoj da učiniš od njih čestite ljude! Ako dođe do nove revolucije, svi će plemići biti pogubljeni: otac im možda napustiti zemlju zbog onog seljaka koji je ubijen na krovu. Bdij nad mojom obitelji!... Daj mi ruku. Zbogom, prijatelju moj! Ovo su naši posljednji časovi. Kad ta velika žrtva bude prinesena, nadam se da ću smoći hrabrosti da mislim na svoj dobar glas.
Julien je očekivao očajanje. Jednostavnost tog rastanka potresla ga je.
- Ne, neću se tako od vas rastati. Otići ću; oni to hoće, i vi sami to želite. Ali tri dana nakon svog odlaska doći ću noću da vas posjetim.
Život se za gospodu de Renal sav izmijenio. Julien je, dakle, doista ljubi, kad je sam došao na pomisao daje posjeti. Njezina se strahovita bol pretvori u najživlju radost koju je ikada u životu osjetila. Sve joj je postalo lako. Sigurnost da će opet vidjeti svog prijatelja oduzela je tim posljednjim časovima svu njihovu težinu. Od toga časa ponašanje kao i lice gospođe de Renal bili su plemeniti, odlučni i besprijekorni.
Uskoro se vratio gospodin de Renal; bio je izvan sebe. Konačno je svojoj ženi progovorio o pismu što ga je primio prije dva mjeseca.
- Odnijet ga u Kasino i svima ću pokazati da je od onog podlog Valenoda kojemu sam pomogao da od prosjaka postane jedan od najbogatijih građana u Verrieresu. Osramotit ću ga javno, a zatim ga izazvati na dvoboj. Jer to je ipak previše!
"Bože moj, mogla bih postati udovica!" pomisli gospođa de Renal. Ali gotovo u istom trenutku reče sebi:
"Ako ne spriječim taj dvoboj, a ja ga svakako mogu spriječiti, bit ću ubojica svog muža."
Nikada nije s toliko spretnosti iskoristila njegovu taštinu. Za nepuna dva sata uvjerila ga je, i to uvijek razlozima koje je on sam pronalazio, kako treba prema gospodinu Valenodu pokazivati veće prijateljstvo nego ikada, pa čak i Elizu opet uzeti u kuću. Gospođi de Renal bila je potrebna hrabrost da se odluči i ponovno viđa tu djevojku koja je uzrok svih njezinih nesreća. Ali ta je misao potjecala od Juliena.
Konačno je gospodin de Renal, pošto ga je ona tri-četiri puta dovela na pravi put, potpuno sam došao na misao, koja mu je glede novca bila vrlo nemila, da bi za njega bilo najneugodnije kad bi Julien, usred te uzbuđenosti i govorkanja cijelog Verrieresa, ipak ondje ostao kao odgojitelj Valenodove djece. Julienu je očito u interesu prihvatiti ponudu upravitelja ubožnice. Međutim, čast gospodina de Renala zahtijeva da Julien napusti Verrieres i da uđe u sjemenište u Besangonu ili u Dijonu. Ali kako ga privoliti i od čega će ondje živjeti?
Videći opasnost od novčane žrtve, gospodin de Renal bio je očajniji od svoje žene. Sto se nje tiče, ona je poslije tog razgovora bila u položaju srčana čovjeka koji je, umoran od života, uzeo dozu stramonia; takav čovjek radi još samo automatski i ništa ga više ne zanima. Tako je bilo i s Lujem XIV kad je umirući rekao: "Kad sam bio kralj." Divnih li riječi!
Sutradan rano izjutra dobio je gospodin de Renal anonimno pismo. Bilo je napisano na najuvredljiviji način. Najnepristojnije riječi koje su se dale primijeniti na njegov slučaj nalazile su se u svakom retku. To je pismo bilo djelo nekoga podređenog zavidnika. Ono ga ponovno navede na misao da izazove gospodina Valenoda na dvoboj. Uskoro se toliko zagrija te poželje da tu nakanu smjesta provede u djelo. Izađe sam i ode k oružaru da nabavi pištolje koje dade napuniti.
"Zaista", pomisli on, "sve da se i vrati stroga uprava cara Napole-ona, ja ne bih morao sebi predbacivati lopovština ni za jedan su. Najviše ako sam katkada zatvarao oči, ali ja imam u svom stolu pisma koja me na to ovlašćuju."
Gospođa de. Renal se prepala hladnog bijesa svog muža; to ju je opet navelo na kobnu misao njezina udovištva, koju je s toliko muke otklanjala od sebe. Zatvorila se s njim u sobu. Nekoliko mu je sati uzalud govorila; novo ga je anonimno pismo natjeralo da se odluči. Napokon joj ipak uspije da njegovu odvažnost da ćušne gospodina Valenoda pretvori u hrabrost i Julienu ponudi šest stotina franaka za godinu dana opskrbe u sjemeništu. Gospodin de Renal je, proklinjući tisuću puta dan kad mu je pala na um nesretna misao da uzme u kuću odgojitelja, zaboravio na anonimno pismo. Jedna ga je misao donekle tješila, ali je nije priopćio svojoj ženi. On se, naime, nadao, da će s nešto vještine i iskoristivši romantične ideje tog mladića, postići da on i za manju svotu odbije ponudu gospodina Valenoda.
Gospođu de Renal je stajalo mnogo više muke da Julienu dokaže kako on, žrtvujući ugledu njezina muža mjesto s plaćom od osam stotina franaka, koje mu javno nudi upravitelj ubožnice, može bez stida primiti neku odštetu.
- Ali ja nikada, čak ni na tren, nisam nakanio prihvatiti tu ponudu - neprestano je govorio Julien. - Vi ste me suviše navikli na otmjen život; prostaštvo tih ljudi bi me ubilo.
Okrutna je nužda željeznom rukom slomila Julienovu volju. No njegov ga je ponos naveo da sam sebe zavarava kako svotu koju mu nudi verrierski načelnik prima samo kao zajam i da mu za nju dade obveznicu da će mu za pet godina vratiti novac zajedno s kamatama.
Gospođa de Renal imala je još uvijek nekoliko tisuća franaka skrivenih u maloj špilji u planini.
Ponudila mu ih je dršćući jer je znala da će on ljutito odbiti. - Hoćete li - reče joj Julien - da uspomenu na našu ljubav učinite odvratnom?
Napokon je Julien napustio Verrieres. Gospodin de Renal bio je vrlo sretan. Julienu je u času, kad je trebalo primiti novac, ta žrtva bila suviše teška. Odlučno je otklonio. Gospodin de Renal ga je suznih očiju zagrlio, a kad ga je Julien zamolio za svjedodžbu o dobrom ponašanju, nije u svom oduševljenju našao dovoljno pohvalnih izraza kojima bi veličao njegovo vladanje. Naš je junak imao ušteđenih pet zlatnika, a kanio je isto toliko zamoliti od Fouquea. Bio je vrlo uzbuđen. Ali već milju od Verrieresa, gdje je ostavio toliko ljubavi, mislio je samo na sreću da vidi glavni grad, veliki vojnički grad kakav je Besangon.
Za vrijeme njegova kratkoga trodnevnog izbivanja gospođa de Renal se zavaravala jednom od najokrutnijih ljubavnih obmana. Njezin je život bio snošljiv jer se između tog života i krajnje nesreće nalazio posljednji sastanak što ga je trebala imati sa Julienom. Brojala je sate i minute koji su je dijelili od tog časa. Konačno, noću trećeg dana, čula je već izdaleka ugovoreni znak. Pošto je prošao kroz tisuću opasnosti, Julien se stvorio pred njom. Od tog je trenutka ovladala njome samo jedna misao? "To je posljednji put što ga vidim." Ne samo što nije mogla odgovoriti na žar svog prijatelja nego je bila kao napola mrtva. Kad bi se prisilila da mu kaže kako ga ljubi, izgovarala je to tako nespretno te se činilo da govori neistinu. Ništa je nije moglo otrgnuti od okrutne misli na vječni rastanak. Sumnjičavi je Julien na trenutak pomislio da ga je već zaboravila. Na njegove zajedljive riječi odgovarala je ona samo krupnim suzama koje su tiho tekle i gotovo grčevitim stiskom ruke.
- Ali, veliki Bože, kako hoćete da vam vjerujem? - odvraćao je Julien na hladno poricanje svoje prijateljice; - vi biste sto puta više iskrenog prijateljstva pokazali prema gospodi Derville, svojoj običnoj znanici.
Gospoda de Renal, skamenjena, nije znala što bi odgovorila.
- Nije moguće da je itko nesretniji od mene... Nadam se da ću umrijeti... Osjećam kako mi se srce ledi...
To su bili najdulji odgovori koje je dobivao.
Kad je pred zoru došao čas rastanka, suze gospođe de Renal su posve presušile. Ne uzvraćajući mu poljupce i ne govoreći ni riječi, gledala ga je kako za prozor pričvršćuje uže s uzlovima. Uzalud joj je Julien govorio:
- Evo nas u položaju koji ste toliko željeli. Odsad ćete živjeti bez grižnje savjesti. Nećete više pri najbezazlenijoj bolesti vidjeti svoju djecu u grobu.
-  Žao mi je što ne možete poljubiti Stanislasa - reče mu ona hladno.
Hladni poljupci toga živog lesa duboko su se dojmili Juliena, i on nekoliko milja nije mogao misliti ni na što drugo. Bio je potresen do dna duše, i prije nego što je prešao planinu, sve dok je mogao vidjeti verrierski zvonik, često se okretao.

XXIV.
Glavni grad
Koliko buke, koliko zaposlenih ljudi.
Koliko misli o budućnosti u glavi
dvadesetogodišnjeg mladića.
Koliko li sve to odvraća od ljubavi.
Barnave

Konačno je na nekom udaljenom brijegu opazio tamne zidine: bila je to besanconska tvrđava. "Kako bi to bilo posve drukčije kad bih dolazio u taj plemeniti vojnički grad da budem doporučnik u jednoj od pukovnija koje ga brane!"
Besangon nije samo jedan od najljepših gradova Francuske, on obiluje i hrabrim i duhovitim ljudima. Ali Julien je bio samo seljačić i nije imao nikakvih mogućnosti da se približi odličnicima. Od Fouquea je bio uzeo građansko odijelo, i u njemu je prešao pomične mostove. Kako je bio pun znanja o povijesti opsade toga grada godine 1674., htio je, prije nego što se zatvori u sjemenište, vidjeti bedeme njegove tvrđave. Umalo ga dva-tri puta nije uhitila  straža, jer je došao do onih mjesta na koja je vojska općinstvu zabranila pristup, da bi svake godine mogla prodati za dvanaest do petnaest franaka sijena.
Visina zida, dubina jarka i strašan izgled topova zaokupljali su ga nekoliko sati, dok nije prošao pokraj velike kavane na bulevaru. Od udivljenja je stao kao ukopan; uzalud je čitao riječ "kavana" ispisanu velikim slovima iznad dvojih vrata, nije mogao vjerovati svojim očima. Svladao je svoju plašljivost, osmjelio se ući i našao se u dvorani dugoj trideset do četrdeset stopa, čiji je strop bio najmanje dvadeset stopa visok. Toga ga je dana sve oduševljavalo. Upravo su se igrale dvije partije bilijara; konobari su izvikivali bodove; igrači su trčali oko bilijarskih stolova koji su bili opkoljeni gledateljstvom. Oblaci duhanskog dima izvijali su se iz svih usta i obavijali sve u plavkast veo. Visok stas tih ljudi, njihova zaobljena ramena, težak hod, veliki zalisci, dugački salonski kaput, sve je to privlačilo Julienovu pažnju. Ta plemenita djeca starog Bisontiu-ina govorila su tako glasno kao da viču; željeli su izgledati poput strašnih ratnika. Julien je stajao kao ukopan i divio se; mislio je na veličinu i divotu glavnoga grada kao što je Besangon. Nije se nikako mogao odvažiti da jednoga od nadute gospode koji su izvikivali bodove kod bilijara zamoli za šalicu kave.
Ali gospođica koja je sjedila za blagajnom spazila je krasno lice toga mladog provincijalca koji je, stojeći tri koraka od peći i držeći mali zavežljaj pod rukom, promatrao kraljevo poprsje od lijepe bijele sadre. Ta gospođica iz Franche-Comtea, visoka, vrlo stasita i dobro odjevena, kako se to priliči u takvoj kavani, već ga je nekoliko puta pozvala tihim glasom da bi je mogao čuti samo Julien: "Gospodine, gospodine!" Julien susretne blagi pogled njezinih velikih očiju i shvati da to njemu govori.
Brzo se približi blagajni i lijepoj djevojci kao da pristupa neprijatelju. Kako se brzo okrenuo, pao mu je zavežljaj. Kakvu bi samilost naš provincijalac izazvao kod pariških srednjoškolaca koji već s petnaest godina znaju vrlo otmjeno ući u kavanu! Ali ta djeca, koja su s petnaest godina tako uglađena, s osamnaest postaju sasvim obična. Strasnu plahost koju susrećemo u provinciji neki mladići uspiju svladati i ona tada razvija u njima odlučnu volju. Približavajući se toj lijepoj djevojci koja se udostojala osloviti ga, Julien, koji je pobijedivši plahost postao hrabar, pomisli: "Moram joj kazati istinu."
- Gospođo, prvi put u životu dolazim u Besanelon; želio bih kupiti komad kruha i šalicu kave.
Gospođica se malo osmjehne, a zatim porumeni: strahovala je da se na toga lijepog mladića ne osvrnu svojim ironičnim primjedbama i šalama igrači bilijara. On bi se poplašio i ne bi više došao.
- Smjestite se ovdje, blizu mene - reče mu ona pokazujući mramorni stol gotovo, posve skriven golemom blagajnom od mahagonija, koja je bila u dvorani.
Gospođica se nagnula izvan blagajne, tako da joj se pružila prilika pokazati svoj divni stas. Julien je to opazio; sve su mu se misli poremetile. Lijepa je gospođica postavila pokraj njega šalicu, šećer i zemičku. Skanjivala se pozvati konobara i naručiti kavu jer konobarovim dolaskom ne bi više bila sa Julienom nasamo. Julien je zamišljen uspoređivao tu plavu i veselu ljepotu s uspomenama koje su ga često uzbuđivale. Pomisao na ljubav koju je, doživio gotovo gaje posve oslobodila od bojažljivosti. Lijepoj je gc spođici samo časak bio dovoljan, čitala je u njegovim pogledima.
- Ovaj vas dim i lula tjera na kašalj, sutra dođite na doručak prije osam ujutro; tada sam gotovo posve sama.
- Kako vam je ime? - upita Julien s umiljatim smiješkom sretnj bojažljivosti.
- Amanda Binet.
- Biste li mi dopustili da vam za jedan sat pošaljem zavežljaj, velik kao ovaj?
Lijepa je Amanda malo razmišljala.
- Nadziru me. To što vi tražite moglo bi me izvrgnuti neugodnosti, ali ću vam napisati svoju adresu na kartu koju ćete pričvrstiti na zavežljaj. Pošaljite mi ga bez bojazni.
- Zovem se Julien Sorel - reče mladić. - U Besanconu nemam ni rođaka ni znanaca.
- Ah, razumijem - reče ona veselo - vi ste došli studirati pravo?
- Nažalost, ne! - odgovori Julien. - Šalju me u sjemenište. Na Amandinom se licu odrazilo najveće razočaranje. Pozvala je konobara; sada se usudila. Konobar natoči Julienu kavu i ne pogledavši ga.
Amanda je na blagajni primala novac; Julien je bio ponosan što se usudio govoriti. Kod jednog bilijarskog stola izbi svađa. Povici i svađa igrača orili su se tom golemom dvoranom i stvarali buku kojoj se Julien čudio. Amanda se zamislila i spustila pogled.
- Ako želite, gospođice - reče on iznenada i sa sigurnošću - reći ću da sam vaš rođak.
Taj ponešto samosvjesni način svidi se Amandi. "Nije to kakav god čovjek", pomisli ona. Odgovori mu brzo i ne gledajući ga, jer je pazila ne približava li se tko blagajni.
- Ja sam iz Genlisa kraj Dijona; recite da ste i vi iz Genlisa i da ste rođak moje majke.
- Svakako ću tako učiniti.
- Ljeti svakog četvrtka u pet sati gospoda bogoslovi prolaze ovdje ispred kavane. Ako mislite na me, držite u ruci kiticu ljubica kad budem ovuda prolazio.
Amanda ga začuđeno pogleda; taj je pogled pretvorio Julienovu hrabrost u preveliku smionost; ipak jako porumeni rekavši joj:
- Osjećam da vas volim najsnažnijom ljubavlju.
- Govorite tiše! - reče mu ona ustrašeno.
Julien se nastojao prisjetiti rečenice iz jednog nepotpunog sveska Nove Helo'ise, što ga je bio našao u Vergvju. Pamćenje ga nije izdalo, i on je deset časaka gospođici Amandi napamet govorio Novu Heloisu, a ona ga je slušala ushićena; bio je sretan zbog te svoje majstorske izvedbe, kadli se najednom lijepoj gospođici iz Franc-he-Comtea sledi lice. Jedan od njezinih ljubavnika pojavio se na vratima kavane.
On se zviždukajući i mičući u hodu ramenima približi blagajni i pogleda Juliena. U Julienovoj mašti koja je uvijek bila sklona krajnostima, smjesta iskrsne misao na dvoboj. Sav problijedi, odgurnu šalicu i samosvjesnim izrazom lica stade vrlo pozorno mjeriti svog suparnika. Kako je taj suparnik sagnuo glavu, i, kao da je u svojoj kući, natočio sebi na blagajni čašicu rakije, Amanda je pogledom naredila Julienu da spusti pogled. On posluša i dvije je minute posve mirno sjedio na svome mjestu, blijed, odlučan i misleći samo na ono što će se dogoditi; tog je trenutka zaista bio lijep. Suparnik se začudio Julienovu pogledu; ispivši na dušak čašicu rakije, reče nešto Amandi, gurne ruke u džepove svoga velikog kaputa i približi se jednom bilijarskom stolu zviždukajući i gledajući Juliena. Ovaj sav bijesan ustane, ali nije znao kako bi se ponašao da bude bezobrazan. Ostavi svoj zavežljaj i s najnehajnijim izrazom lica i kretnjama pođe prema bilijarskom stolu.
Uzalud mu je razbor govorio: "Pobit se u dvoboju tek što si stigao u Besangon, znači upropastiti svećeničku karijeru." uSvejedno! Barem nitko neće moći reći da sam se povukao pred jednim drznikom."
Amanda je opazila njegovu odlučnost koja je bila u lijepoj opreci s njegovim naivnim ponašanjem; načas joj se više sviđao nego onaj veliki mladić u salonskom kaputu. Ustala je i, držeći se kao da pogledom prati nekoga tko prolazi ulicom, postavila se između njega i bilijarskog stola.
- Da se niste usudili poprijeko gledati onog gospodina, on je moj šurjak!
- Što me se tiče? On me je pogledao izazovno.
- Hoćete li da zbog vas budem nesretna? Svakako, on vas je gledao, možda će čak doći i govoriti s vama. Rekla sam mu da ste rođak moje majke i da ste došli iz Genlisa. On je iz pokrajine Franche-Comte i nikad nije bio dalje od Dola na cesti prema Bo-urgognei, recite dakle što god hoćete, ništa se ne bojte.
Julien je još oklijevao; ona brzo nastavi, jer ju je mašta kavanske blagajnice u izobilju opskrbljivala lažima.
- Bez sumnje, gledao vas je, ali je bilo u času kad me pitao tko ste vi; on je prema svakome tako neotesan, nije vas htio uvrijediti. Julien je pogledom pratio tobožnjeg šurjaka; vidio je kako je platio ulog za igru na najudaljenijem bilijarskom stolu. Čuo je njegov grubi glas koji je prijeteći vikao: - Ja počinjem! - Brzo promakne pokraj gospođice Arnande i zakorači prema bilijarskom stolu. Amanda ga zgrabi za ruku:
- Najprije mi platite! - reče mu ona.
"Tako je dobro", pomisli Julien, "ona se boji da bih mogao otići ne plativši". Amanda je bila jednako uzrujana kao i on i vrlo crvena; vraćala mu je sitan novac što je polaganije mogla ponavljajući mu tihim glasom:
- Smjesta iziđite iz kavane ili vas više neću voljeti; a ja vas veoma volim.
Julien je zaista izašao, ali polagano. "Nije li moja dužnost", ponavljao je sebi, "da sada ja odem i promjerim onog grubijana." Ta ga je neizvjesnost držala čitav sat na bulevaru ispred kavane: gledao je hoće li taj čovjek izići. Ali on se nije pojavio, i Julien se udalji. Bio je u Besane,onu tek nekoliko sati, a već ga je obuzela grižnja savjesti. Stari mu je major kirurg, usprkos svojoj kostobolji, bio dao nekoliko lekcija iz mačevanja; to je bila sva znanost kojom je raspolagao Julienov bijes. Ali to ne bi bila nikakva zapreka, samo da je znao kako bi izazvao sukob, a da ne ćušne suparnika; jer kad bi došlo do šakanja, njegov bi ga protivnik, onakva ljudeskara, iz-mlatio i ostavio osramoćena. "Za bijednika kakav sam ja", mislio je Julien, "bez zaštitnika i bez novca, nema velike razlike između sjemeništa i zatvora; moram ovo građansko odijelo ostaviti u nekoj gostionici gdje ću opet obući svoje crno odijelo. Ako kada izađem na koji sat iz sjemeništa, moći ću vrlo lako u svom građanskom odijelu posjetiti gospođicu Amandu." Takvo je razmišljanje bilo vrlo lijepo, ali Julien se, prolazeći pokraj mnogih gostionica, nije usudio ući ni u jednu. Napokon, kad je opet prošao pored hotela "Ambasador", njegov se nemirni pogled sreo s pogledom neke debele, još prilično mlade rumene žene sretna i vesela lica. Približio joj se i ispričao joj svoj slučaj.
- Svakako, lijepi moj popiću - reče mu vlasnica "Ambasadora".
- Čuvat ću vam vaše građansko odijelo, štoviše, često ću ga dati isprašiti. U ovo doba nije dobro da se sukneno odijelo ostavlja netaknuto. - Ona uze ključ i sama ga odvede u jednu sobu, preporučivši mu da zapiše sve što će tu pohraniti.
-  Bože moj, kako ste lijepi ovako, velečasni gospodine Sorele!
- reče mu debela žena kad je sišao u kuhinju. - Idem vam naručiti dobar ručak; stajat će vas samo dvadeset sua, umjesto pedeset koliko svi plaćaju - dometnu tiho -jer valja štedjeti vašu mršavu kesu.
- Ja imam deset zlatnika - odvrati Julien sa stanovitim ponosom.
- Ah, Bože moj - odgovori uplašeno dobra gostioničarka - nemojte tako glasno govoriti! Ima u Besangonu mnogo zlih ljudi. Začas bi vam to ukrali. A osobito nemojte nikada ići u kavane, one su pune lopova.
- Zaista! - reče Julien, koga su te riječi ponukale na razmišljanje.
- Dođite uvijek samo k meni, kuhat ću vam kavu. Sjetite se da ćete ovdje uvijek naći prijateljicu i dobar ručak za dvadeset sua; bit ćete zadovoljni, nadam se. Sjednite sada za stol, sama ću vas podvoriti.
- Ne mogu jesti - reče joj Julien - suviše sam uzbuđen; od vas odlazim ravno u sjemenište. - Dobra mu žena nije dopustila tla ode dok mu nije džepove natrpala hranom. Napokon se Julien uputio prema tom strašnome mjestu; gostioničarka mu je s vrata pokazala put.

XXV.
Sjemenište
Trista trideset šest ručkovapo 85 santima, trista trideset šest večera po 38 santima, čokolade onome koji na nju ima pravo; koliko se
tu može zaraditi na pokornosti! Besangonski Valenod


Već izdaleka spazio je pozlaćeni željezni križ na vratima; polagano se približavao; koljena su mu klecala. "Evo, dakle, tog pakla na zemlji iz kojega neću moći izaći!" Konačno se odlučio pozvoniti. Zvuk zvona odjekne kao da je tu sve pusto. Nakon deset časaka dođe mu otvoriti neki blijedi, u crno odjeveni čovjek. Julien ga pogleda i odmah spusti pogled. Taj je vratar imao čudnovatu fizionomiju. Zelene i izbuljene zjenice njegovih očiju bile su okrugle kao u mačke; nepomični obrisi vjeđa nagovještavali su da je tu isključen svaki osjećaj simpatije; njegove su tanke usne činile polukružnice nad zubima koji strše. Ali to lice nije bilo zločinačko, nego je ono prije pokazivalo onu savršenu bešćutnost koja mladim ljudima ulijeva mnogo više straha. Jedini osjećaj koji je Julienov brzi pogled mogao otkriti na tom dugom, pobožnom licu bio je dubok prezir za sve što bi mu netko htio reći, ako to nema veze s nebom. Julien s naporom podigne pogled i, glasom koji je drhtao od snažnog lupanja srca, objasni da želi govoriti s gospodinom Pirardom, ravnateljem sjemeništa. Ne rekavši ni riječi, crni mu čovjek dade znak da ga slijedi. Uspeše se na drugi kat širokim stubištem s drvenom ogradom; iskrivljene stube sasvim su se nagnule na suprotnu stranu od zida, te se činilo da će se svakog časa srušiti. Vratašca, nad kojima je visio velik nadgrobni križ od mekog drva, crno oličen, s mukom su se otvorila; vratar ga uvede u mračnu i nisku sobu gdje su na obijeljenim zidovima visjele dvije slike pocrnjele od starosti. Ovdje Julien ostade sam; bio je slomljen, srce mu je žestoko lupalo; najradije bi bio zaplakao da se usudio. U cijeloj je kući vladala grobna tišina.
Nakon četvrt sata, što su mu se učinila kao cijela vječnost, vratar zloslutna lica opet se pojavio na vratima na drugom kraju sobe i, ne udostojavši se progovoriti, dade mu znak da dođe. Julien uđe u vrlo slabo osvijetljenu sobu, još veću od prve. Zidovi su također bili obijeljeni, ali namještaja nije bilo. Samo je u kutu kraj vrata Julien opazio krevet od mekog drva, dvije slamnate stolice i mali naslonjač od jelovih dasaka bez jastuka. Na drugom kraju sobe, kraj malog prozora s požutjelim staklima, koji je bio ukrašen prljavim loncima cvijeća, opazi za jednim stolom čovjeka u otrcanoj reverendi; izgledao je vrlo ljut i uzimao je iz jedne hrpe jedan za drugim male četverouglaste papiriće koje je slagao po stolu pošto bi na njima zapisao nekoliko riječi. Nije opažao Julienovu nazočnost: ovaj je nepomično stajao usred sobe, tamo gdje ga je ostavio vratar koji je izašao zatvorivši vrata.
Tako je prošlo deset časaka; čovjek u pohabanom odijelu neprestano je pisao. Julien je bio tako uzbuđen i uplašen da mu se činilo kao da će se srušiti. Filozof bi, možda i varajući se, rekao: "To je snažan dojam ružnoga na dušu stvorenu da voli ono što je lijepo". Čovjek koji je pisao podiže glavu; Julien je to opazio tek časak kasnije, ali je i dalje ostao nepomičan kao da je smrtno pogođen strašnim pogledom onoga koji ga je motrio. Julienove zbunjene oči jedva su razabirale dugačko lice sasvim pokriveno crvenim pjegama, osim na čelu koje je bilo mrtvački blijedo. Između tih crvenih obraza i blijedog čela sjajila su se dva mala crna oka, stvorena da ustraše i najhrabrijeg čovjeka. Široko čelo bilo je obrubljeno gustom kosom, glatkom i crnom kao smola.
- Hoćete li prići, da ili ne? - najzad će taj čovjek nestrpljivo. Julien pođe naprijed nesigurnim korakom i konačno se, gotov da se sruši i blijed kako još nikad u svom životu nije bio, zaustavi tri koraka pred malim stolom od mekog drva, prekrivenim četverou-glastim papirićima.
- Još bliže! - reče čovjek.
Julien priđe još bliže pružajući ruku kao da se želi za nešto uhvatiti.
- Vaše ime?
- Julien Sorel.
-  U velikom ste zakašnjenju - reče mu onaj čovjek uprijevši opet u njega svoj strašni pogled.
Julien nije mogao podnijeti taj pogled i, ispruživši ruku kao da će se zadržati, sruši se na tlo svom svojom dužinom. Čovjek pozvoni. Julien nije izgubio svijest, samo nije mogao otvoriti oči niti se micati; čuo je korake koji su se približavali. Podigoše ga i smjestiše u mali naslonjač od jelovine. Čuo je strašnog čovjeka kako govori vrataru:
- Po svoj prilici boluje od padavice. Samo bi nam još to trebalo. Kad je Julien opet otvorio oči, vidio je čovjeka crvenog lica kako i dalje piše; vratar je nestao. "Moram biti hrabar", mislio je naš junak, "a prije svega, moram skrivati ono što osjećam." Bilo mu je strašno mučno. "Ako mi se nešto dogodi, bogzna što će o meni misliti." Napokon čovjek prestane pisati i gledajući Juliena postrance, reče:
- Jeste li sposobni da mi odgovarate?
- Jesam, gospodine - odgovori Julien oslabljenim glasom.
- To je dobro.
Čovjek u crnom napola se uspravio i nestrpljivo tražio pismo u ladici svoga jelovog stola, koja se škripeći otvorila. Nađe ga, polako sjedne i ponovno gledajući Juliena kao da mu hoće iščupati ono malo života što mu je još preostalo, reče:
- Preporučio vas je župnik Chelan; on je bio najbolji župnik u biskupiji, čovjek neobično bogat vrlinama i moj prijatelj već trideset godina.
- Ah, pa to ja imam čast govoriti s velečasnim Pirardom! - reče Julien smrtnim glasom.
- Čini se - odgovori ravnatelj sjemeništa gledajući ga ljutito. Njegove male oči jače zabliješte, a mišići u kutovima usta nehotice mu zadršću. Izgledao je poput tigra koji unaprijed uživa u zado-_ voljstvu što će proždrijeti svoju žrtvu.
- Chelanovo pismo je kratko - reče on kao da govori sam sebi. I
-  Intelligenti pauca1, dandanas čovjek ne može pisati dovoljno kratko. - Čitao je naglas:
"Šaljem vam Juliena Sorela, iz ove župe, kojega sam krstio prije dvadesetak godina; sin je bogata tesara, ali mu otac ništa ne daje. Julien će biti vrijedan radnik u vinogradu Gospodnjem. U njega je dobro pamćenje i inteligencija i znade razmišljati. Hoće li njegov poziv biti trajan? Je li iskren?"
-  Iskren? - ponovi opat Pirard začuđeno, gledajući Juliena; ali sada opatov pogled više nije bio lišen svake čovječnosti. – Iskren - ponovi on tišim glasom i nastavi čitati:
"Molim Vas da Julienu Sorelu dodijelite stipendiju; on će je zavri-jediti položivši potrebne ispite. Nešto sam ga poučavao u teologiji, u onoj staroj i dobroj teologiji našeg Bossueta, Arnaulta, Fleurvja. Ako vam taj mladić ne odgovara, vratite mi ga; upravitelj ubožnice, kojega vi dobro poznajete, nudi mu osam stotina franaka prihvati li mjesto odgojitelja njegove djece. - Moja je duša, hvala budi Bogu, smirena. Privikavam se na strašan udarac. Vale et me ama. Opat Pirard, usporavajući glas dok je čitao potpis, izgovori s uzdahom riječ Chelan.
- Njegova je duša smirena - reče on. - Zaista je njegova vrlina zaslužila tu nagradu. Želio bih da je Bog i meni dodijeli kad bude za to vrijeme!
On pogleda u nebo i prekriži se. Videći taj sveti znak, Julien osjeti kako ga napušta onaj duboki užas od kojega se sledio čim je ušao u tu kuću.
- Imam ovdje tri stotine dvadeset jednog kandidata za najsvetije zvanje - reče napokon opat Pirard strogim, ali ne zlim glasom.
-  Samo su mi sedmoricu ili osmoricu od njih preporučili takvi ljudi kakav je župnik Chelan; tako ćete vi od tri stotine dvadeset jednog kandidata biti deveti. Ali moja zaštita ne znači ni naklonost ni slabost, ona je samo pojačanje brige i strogosti protiv poroka. Zaključajte ona vrata!
Juliena je stajalo muke da zakorači, ali uspio je ne srušiti se. Opazio je da prozorčić blizu ulaznih vrata gleda na otvoreno polje. Gledao je stabla; taj mu je vidik godio kao da je opazio stare prijatelje.
- Loquerisne linguam latinam? (Govoriš li latinski) - upita ga opat Pirard kad se vratio.
- Ita, pater optime (Da, časni oče) - odgovori Julien kojemu se polako vraćala snaga. Bez sumnje mu se još nikada nijedan čovjek nije činio manje častan nego u posljednjih pola sata opat Pirard. Razgovor se nastavio latinski. Izražaj opatovih očiju ublažavao se; Julien je opet stekao nešto hladnokrvnosti. "Kako sam slab kada dopuštam da me se dojmi takav privid vrline", pomisli on. "Taj je čovjek možda običan lupež poput župnika Maslona" i Julien se obraduje što je gotovo sav svoj novac sakrio u čizme. Opat Pirard je Juliena ispitivao teologiju; iznenadio se opsegu njegova znanja. Njegovo je čuđenje još poraslo kad ga je posebno ispitivao Sveto pismo. Ali kad je došao do pitanja o učenju svetih otaca, opazio je da Julien o tome gotovo ništa ne zna i da je jedva čuo za imena svetog Jeronima, svetog Augustina, svetog Bonaven-ture, svetog Bazilija itd.
"Doista", pomisli opat Pirard, "tu se vidi ona nesretna sklonost za protestantizam koju sam Chelanu uvijek predbacivao: duboko i preduboko poznavanje Svetog pisma."
(Julien mu je upravo, a da ga on nije ni pitao, govorio o tome u koje je vrijeme zaista napisana Geneza, Petoknjižje itd.) "Kuda vode ta beskonačna razglabanja Svetog pisma", mislio je opat Pirard, "ako ne osobnom provjeravanju, a to znači najstrašnijem protestantizmu? A uz takvo neoprezno učenje, ništa o svetim očima, čime bi se ta opasnost mogla smanjiti." Ali čuđenju ravnatelja sjemeništa nije bilo granica kad je Juliena pitao o papinskoj vlasti i očekivao da će čuti načela stare galikanske crkve, a mladić mu stao naizust govoriti cijelu knjigu de Maistrea. "Čudan li je čovjek taj Chelan", mislio je opat Pirard; "je li mu tu knjigu pokazao kako bi ga ponukao da joj se ruga?" Ispitujući Juliena, uzalud je nastojao doznati vjeruje li on ozbiljno u de Maistreovo naučavanje. Mladić se, odgovarajući, služio samo pamćenjem. Od tog se časa Julien vrlo dobro osjećao, opažao je da vlada sobom. Nakon vrlo dugog ispitivanja učinilo mu se da je strogost opata Pirarda prema njemu još samo hinjena. Zaista, da nije već prije petnaest godina sam sebi nametnuo načela stroge ozbiljnosti prema svojim učenicima teologije, ravnatelj sjemeništa bi u ime logike bio zagrlio Juliena, toliko je u njegovim odgovorima nalazio bistrine, točnosti i jasnoće.
"Eto, to je smio i zdrav duh", govorio je sebi, "ali corpus debile (tijelo je slabo)."
- Padate li vi često onako? - upita on Juliena francuski, pokazujući mu prstom pod.
- To je prvi put u mom životu. Vratarevo me lice zastrašilo - doda Julien pocrvenjevši kao dijete.
Opat Pirard se gotovo nasmiješi.
- To je posljedica taštog sjaja ovoga svijeta; vi ste očito navikli na nasmijana lica, prave pozornice laži. Istina je ozbiljna, gospodine. A nisu li i naše dužnosti na ovom svijetu ozbiljne? Morate pripaziti da se vaša savjest čuva ove slabosti: Suvišne osjetljivosti za varave čari vanjskog svijeta.
Da mi niste preporučeni - reče opat Pirard prešavši opet s očitim zadovoljstvom na latinski - da mi niste preporučeni od takva čovjeka kakav je Chelan, govorio bih vam ispraznim jezikom ovog svijeta, na koji ste, kako se čini, previše navikli. Rekao bih vam da je dobiti punu stipendiju, kako vi to želite, najteža stvar na svijetu. Ali župnik Chelan bi za pedeset šest godina svog apostolskog rada vrlo malo zaslužio kad ne bi mogao raspolagati jednom stipendijom u sjemeništu.
Nakon tih riječi opat Pirard preporuči Julienu da bez njegove privole ne stupi ni u koje društvo ili tajnu kongregaciju. -- Dajem vam časnu riječ - reče Julien sa zanosom poštena čovjeka. Ravnatelj sjemeništa prvi se put nasmiješi.
-  Te riječi nisu ovdje na mjestu - reče mu on - one suviše podsjećaju na ispraznu čast svjetskih ljudi koja ih vodi do tolikih pogrešaka, a često i do zločina. Vi mi dugujete poslušnost na osnovi paragrafa sedamnaestog bule "Unam Ecclesiam" pape Pija V Ja sam vaš crkveni starješina. U ovoj kući, dragi sinko, čuti znači isto sto i poslušati. Koliko imate novca?
"Eto ti ga", pomisli Julien, "zato sam mu bio dragi sinko."
- Trideset pet franaka, oče.
-  Brižno bilježite na što trošite novac, morat ćete mi položiti račun.
To mučno ispitivanje potrajalo je tri sata. Opat pozove vratara.
-  Smjestite Juliena Sorela u ćeliju broj 103 - reče opat Pirard vrataru.
Dodijelio je Julienu zasebnu sobu, što je bilo veliko odlikovanje.
- Odnesite onamo i njegov kovčeg - doda on.
Julien spusti pogled i točno nasuprot sebi opazi svoj kovčeg, u koji
je tri sata gledao, a da ga nije prepoznao.
Stigavši u ćeliju broj 103, malu sobicu osam stopa dugu i osam stopa široku, na najgornjem katu zgrade, Julien opazi da ona gledana bedeme, a iza njih se vidi lijepa ravnica koju Doubs dijeli od grada.
- Divnog li vidika! - usklikne Julien i ne znajući što tim riječima izražava.
Tolika snažna uzbuđenja koja je doživio u ovo kratko vrijeme što se nalazi u Besangonu potpuno su iscrpla njegove snage. Sjeo je kraj prozora na jedinu drvenu stolicu koja se nalazila u njegovoj ćeliji i odmah je usnuo dubokim snom. Nije čuo zvono koje je pozivalo na večeru ni ono koje je zvalo na molitvu; zaboravili su ga. Kad su ga sutradan probudile prve sunčane zrake, našao se gdje leži na podu.

XXVI.
Svijet, ili ono što nedostaje bogatašu
Sam sam na svijetu; nitko na me i ne misli. Svi oni koje vidim da uspijevaju u životu, drzoviti su i imaju tvrdo srce, kakvo ja nikako nemam. Mrze me zbog moje prirodne dobrote1. Ah1. Uskoro ću umrijeti, bilo od gladi, bilo od jada što su ljudi tako bešćutni.
Young

Požurio se očetkati svoje odijelo i sići; zakasnio je. Nadzornik ga strogo ukori; umjesto da se pokuša opravdati, Julien prekriži ruke na prsima i reče pokajničkim glasom:
- Peccavi, pater optime (Zgriješio sam, časni oče).
Taj njegov početak imao je velik uspjeh. Lukaviji bogoslovi vidješe odmah da imaju posla s čovjekom koji u tom zanatu nije početnik. Kad je došlo vrijeme odmora, Julien primijeti da je postao predmet opće radoznalosti. Ali on se pokazao krajnje suzdržljiv i šutljiv. Držeći se načela koja je sebi postavio, smatrao je tri stotine dvadeset jednoga družbenika svojim neprijateljima; najopasniji je u njegovim očima bio opat Pirard.
Nekoliko dana kasnije Julien je morao izabrati ispovjednika; uru-i'ili su mu popis.
"Ah, Bože moji Za koga li me smatraju?", reče on sebi. "Zar misle tla ja ne razumijem što to znači?" i izabere opata Pirarda. laj je korak bio odsudan, ali on to nije ni slutio. Neki posve mladi bogoslov rodom iz Verrieresa, koji se od prvog dana izjasnio njegovim prijateljem, poučio ga je da bi možda pametnije učinio da je izabrao opata Castanedea, podravnatelja sjemeništa.
-  Opat Castanede je Pirardov neprijatelj, kojeg sumnjiče zbog jansenizma - dodao je mali seminarist nagnuvši se prema Julie-novu uhu.
Svi prvi koraci našeg junaka, koji je sam sebe smatrao tako mudrim, bili su, kao i izbor ispovjednika, same budalaštine. Smućen svim mogućim pretpostavkama čovjeka bujne mašte, držao je svoje namjere gotovim djelima i bio je uvjeren da je savršen licemjer. U svojoj ludosti išao je tako daleko da se čak prekoravao zbog uspjeha u toj vještini slabosti.
"Nažalost, to je moje jedino oružje", govorio je sebi. "Da živim u neko drugo doba, zarađivao bih svoj kruh rječitim djelima licem u lice s neprijateljem."
Zadovoljan svojim ponašanjem, gledao je oko sebe; svuda je nalazio privid najčistije kreposti.
Osmorica ili devetorica bogoslova uživali su glas svetosti i imali su priviđenja kao sveta Tereza i kao sveti Franjo, kad je na brdu Vernia u Apeninima primio znakove rana Isusovih. Ali to je bila velika tajna, njihovi su je prijatelji krili. Ti jadni mladići s priviđenjima ležali su gotovo uvijek u bolesničkoj sobi. Stotinjak drugih sjedinjavalo je u sebi čvrstu vjeru s neumornom marljivosti. Radili su toliko da su gotovo oboljeli, ali nisu baš mnogo naučili. Dvoji-ca-trojica odlikovala su se pravom darovitošću, među njima i neki Chazel; ali Julien je zazirao od njih, a oni od njega. Ostali su bili surova stvorenja koja nisu bila posve sigurna da razumiju latinske riječi što su ih cijeli dan ponavljali. Gotovo svi su bili seljačka djeca i više su voljeli zarađivati kruh recitirajući neke latinske riječi nego kopajući zemlju. Ta su zapažanja već od prvog dana uvjerila Juliena da će postići brze uspjehe. "U svakoj su službi potrebni pametni ljudi jer, naposljetku, potrebno je obaviti neki posao", mislio je Julien. "Pod Napoleonom bio bih zapovjednik, među tim ću budućim župnicima biti veliki vikar." "Svi su ti bijednici", nastavljao je on u mislima, "težaci od djetinjstva i hranili su se do svog dolaska ovamo kiselim mlijekom i crnim kruhom. U svojim su kolibama jeli meso samo pet-šest puta na godinu. Kao što su rimski vojnici rat smatrali odmorom, tako su i ti grubi seljaci ushićeni divotama sjemeništa." U njihovim tupim očima Julien nije nikad mogao pročitati ništa drugo doli odraz zadovoljene tjelesne potrebe nakon ručka i očekivanja tjelesnog zadovoljstva prije obroka. Takvi su bili ljudi među kojima je trebalo istaknuti se. Ali Julien nije znao nešto, a oni su se čuvali da mu to kažu, naime, da je biti prvi u različitim predmetima koji se uče u sjemeništu, u dogmi, crkvenoj povijesti itd., u njihovim očima samo sjajan grijeh. Od Voltaireova vremena, od vremena vlade dvaju domova - što je zapravo samo znak nepovjerenja i osobnog provjeravanja i što duh naroda potiče na lošu naviku da sumnja - Crkva je u Francuskoj, čini se, shvatila da su knjige njezini pravi neprijatelji. Pokornost srca, to je u njezinim očima najvažnije. Uspjeh u znanostima, čak i svetima, njoj je sumnjiv, i to s razlogom. Tko će nadmoćan duh spriječiti da ne prijeđe na drugu stranu, kao Sieves ili Gregoirel Crkva koja strepi, drži se pape kao jedine mogućnosti spasa. Jedino papa može pokušati zapriječiti osobno provjeravanje i pobožnim sjajem svečanosti svog dvora utjecati na umorni i bolesni duh ljudi iz visokog društva. Kad je Julien napola prozreo sve te istine koje, uostalom, svaka riječ izgovorena u sjemeništu neprestano pobija, pao je u duboku melankoliju. Mnogo je radio i brzo je uspio naučiti stvari koje su svećeniku vrlo korisne, ali koje su u njegovim očima bile lažne i koje su mu se činile nezanimljive. Smatrao je da nema ništa drugo raditi.
"Zar me cijeli svijet zaboravio?" pitao se on. Nije znao da je opat Pirard primio i spalio nekoliko pisama sa žigom iz Dijona u kojima se, usprkos najdoličnijem stilu, osjećala najdublja strast. Činilo se kao da se velika grižnja savjesti bori protiv te ljubavi. "To bolje", mislio je opat Pirard, "žena koju je taj mladić ljubio barem nije hezbožna."
Jednoga je dana opat Pirard otvorio pismo napola izbrisano suzama. Bio je to oproštaj zauvijek. "Napokon mi je", stajalo je u tom pismu, "nebo poklonilo milost da mogu mrziti, i to ne uzročnika svoga grijeha, jer on će uvijek ostati ono što mi je najmilije na svijetu, nego sam svoj grijeh. Žrtva je prinesena, prijatelju moj. Kako vidite, to nije išlo bez suza. Spasenje bića kojima se moram posvetiti i koja ste vi toliko voljeli, nadvladalo je. Pravedni, ali strašni Bog neće se više na njima osvećivati zbog zločina njihove majke. Zbogom, Juliene, budite pravedni prema ljudima!" Kraj pisma bijaše gotovo posve nečitljiv. Bila je navedena neka adresa u Dijonu, ali je usprkos tome bila izrečena nada da Julien nikada neće odgovoriti, ili bar da će se služiti riječima što bi ih žena koja se vratila na put kreposti mogla čuti, a da se ne crveni. Julienova je melankolija, povećana slabom hranom kojom ih je za 83 santima po obroku dobavljač opskrbljivao, počela je utjecati na njegovo zdravlje, kad se jednog jutra Fouque iznenada pojavi u njegovoj sobi.
- Napokon mi je uspjelo ući. Neću ti prigovarati, ali već sam pet puta dolazio u Besangon posjetiti te. Svaki sam se put našao pred zatvorenim vratima. Postavio sam nekoga da stražari pred sjemeništem; dođavola, zar ti nikada ne izlaziš?
- Tu sam kušnju sam sebi nametnuo.
- Čini mi se da si se jako izmijenio. Ali konačno te opet vidim. Dva zlatnika po pet franaka poučila su me da sam bio glup što ih nisam već kod prvog dolaska ponudio.
Razgovoru dvojice prijatelja nije bilo ni kraja ni konca. Julien je pocrvenio kad mu je Fouque rekao:
- Uostalom, znaš li da se majka tvojih učenika predala najdubljoj pobožnosti?
Govorio je o tome na onaj neusiljen način koji se tako neobično doima strastvene duše kada sugovornik, i ne sluteći ništa, dira u njezine najživlje osjećaje.
- Da, prijatelju, upravo pretjeranoj pobožnosti. Kažu da odlazi na  hodočašća. Ali, na vječitu sramotu župnika Maslona, koji je tako dugo uhodio onog jadnog Chelana, gospođa de Renal ga nikako nije htjela za ispovjednika. Odlazi na ispovijed u Dijon ili u Besa-ngon.
- Ona dolazi u Besangon - reče Julien, a čelo mu pocrveni.
- Prilično često - začuđeno odgovori Fouque.
-  Imaš li pri sebi koji broj "Constitutionnela" - ponovi Julien najmirnijim glasom. - Ovdje se prodaje po 30 sua broj.
-  Stol Zar čak i u sjemeništu ima liberala! - poviče Fouque.
- Jadna Francuska! - doda on oponašajući licemjerni glas i blagi ton župnika Maslona.
Ovaj bi posjet ostavio vrlo dubok dojam na našeg junaka da ga već sutradan riječi onoga malog bogoslova iz Verrieresa, kojega je smatrao tako djetinjastim, nisu navele na vrlo važna otkrića. Otkad je bio u sjemeništu, Julienovo je ponašanje bilo samo niz pogrešnih postupaka. Gorko se narugao samome sebi. Istina, važne pothvate u svom životu pametno je vodio, ali se nije brinuo za sitnice, a prepredeni su bogoslovi gledali baš samo na sitnice. I već su ga njegovi družbenici smatrali kritičnim duhom. Odao se mnoštvom sitnih postupaka.
U njihovim očima on je bio počinio golem grijeh da misli; on je samostalno rasuđivao umjesto da se slijepo drži autoriteta i primjera. Opat Pirard mu nije bio ni od kakve pomoći; ni jedan jedini put nije mu upravio riječ, osim u ispovjedaonici, a i ondje je više slušao nego govorio. Bilo bi sasvim drugačije da je izabrao opata Castanedea.
Od časa kada je postao svjestan svoje ludosti, Julien nije više gubio vrijeme. Želio je spoznati svu zamašnost zla, te je stoga malo popustio u oholoj i upornoj šutnji kojom je dotada odbijao svoje družbenike. No, sad su mu se oni osvećivali. Njegove su pokušaje dočekali s prezirom koji je prelazio u ismijavanje. Spoznao je da od njegova dolaska u sjemenište nije bilo jednog sata, osobito za vrijeme odmora, koji ne bi imao posljedica, povoljnih ili nepovoljnih za njega, koji ne bi uvećao broj njegovih neprijatelja ili mu pribavio sklonost kojeg zaista kreposnog ili nešto manje surovog bogoslova nego što su ostali. Zlo koje je trebalo ispraviti bilo je golemo, zadaća je bila vrlo teška. Odsada je Julien bio neprestano na oprezu; morao se prikazati kao sasvim drugačiji čovjek. Imao je mnogo muke, na primjer, da vlada svojim pogledima. Nije to bez razloga što na tim mjestima ljudi idu spuštena pogleda. "Što li sam ja sebi umišljao u Verrieresu!" govorio je Julien. "Mislio sam da živim, a samo sam se pripremao za život. Evo me napokon u svijetu u kojemu ću živjeti do kraja svoje uloge, okružen pravim neprijateljima. Kakva je strašna muka ovo neprekidno licemjerstvo! Herkulov posao nije ništa prema tome! Herkul modernog doba je Siksto V, što je svojom smjernošću petnaest godina varao četrdeset kardinala koji su ga za cijele njegove mladosti znali kao vatrena i ohola čovjeka."
"Znanje, dakle, ovdje ništa ne vrijedi", govorio je on bijesno. "Samo se prividno cijeni napredovanje u dogmatici, u crkvenoj povijesti i u ostalim predmetima. Sve što se ovdje o tome govori, govori se samo zato da bi se lude, kao što sam ja, uhvatile u zamku. Moja je jedina zasluga, nažalost, bila u mom brzom napretku, u mojoj sposobnosti da ovladam svim tim glupostima. Tko zna da li ih oni, zapravo, ne cijene prema njihovoj pravoj vrijednosti i ne misle o njima kao i ja? A ja sam bio toliko glup da se ponosim tim znanjem] Najbolje ocjene, koje uvijek dobivam, samo su mi stvorile ogorčene neprijatelje. Chazel, koji zna više nego ja, uvijek umeće u svoje sastavke neku budalaštinu koja ga baca na pedeseto mjesto; ako dođe na prvo mjesto, to je iz rastresenosti. Ah, kako bi mi jedna riječ, jedna jedina riječ opata Pirarda bila pomogla!" Od časa kad je Julien uvidio svoju zabludu, dugačke vježbe u asketskoj pobožnosti, kao što je moliti krunicu pet puta na tjedan, pjevati Presvetom Srcu Isusovu i slično, koje su mu se prije činile nepodnošljivo dosadne, postale su sada za njega najzanimljivi trenuci rada. Razmišljajući strogo o samome sebi i pazeći naročito da ne precijeni svoje snage, Julien u prvi mah nije težio za tim da, kao oni bogoslovi koji služe za uzor drugima, svakog časa učini neko značajno djelo, to jest da pokaže neku vrstu kršćanskog savršenstva. U sjemeništu postoji stanovit način jedenja meko kuhanog jaja koji odaje napredak u bogobojaznom životu. Neka se čitatelj, koji se možda smiješi, udostoji sjetiti svih pogrešaka što ih je jedući jaje počinio opat Delille kad je bio pozvan na ručak k nekoj velikoj dami na dvoru Luja XVI. Julien je najprije nastojao da dostigne stupanj non culpa, stanje u kojemu mladi bogoslov svojim hodom, kretnjama ruku, pogledima itd. ne odaje zaista ništa svjetovno, ali još ne pokazuje da je zaokupljen jedino mišlju na drugi svijet i na puko ništavih ovoga. Julien je neprestano na zidovima hodnika nalazio ugljenom bojom ispisane rečenice poput ove: "Sto je šezdeset godina kušnje prema vječnosti nebeskih slasti ili prema vječnosti vrelog ulja u paklu!" Nije ih više prezirao; shvatio je da te rečenice valja neprestano imati na umu. "Što ću ja raditi cijelog života?" pitao se. "Prodavat ću vjernicima mjesto u nebu. A kako ću im to mjesto učiniti vidljivim? Razlikom u vanjštini između mene i laika." Premda je Julien nekoliko mjeseci svakog časa na sebe pazio, još o je uvijek izgledao kao čovjek koji misli. Način kako je otvarao i zatvarao oči i micao usnama još ni sada nije pokazivao slijepu vjeru spremnu da sve prihvati i sve podnese, pa čak i mučeništvo. Julien je bio bijesan videći kako su ga u tome pretekli i najgrublji seljaci. No, kod njih je postojalo više razloga da ne izgledaju kao mislioci. Koliko li se on trudio da bi stekao tu fizionomiju slijepe i gorljive vjere, pripravne da sve vjeruje i sve izdrži, koju tako često nalazi-
mo u talijanskim samostanima, a o kojoj je nama laicima Guercino ostavio tako savršene uzore na svojim crkvenim slikama. Na velike su blagdane bogoslovi dobivali kobasice s kiselim kupusom. Julienovi su susjedi kod stola opazili da je on neosjetljiv za tu sreću. To je bio jedan od njegovih prvih grijeha. U tome su njegovi družbenici vidjeli ružan znak najglupljeg licemjerstva; to mu je pribavilo najviše neprijatelja. "Gledajte tog buržuja, gledajte njegov prezir", govorili su oni, "pretvara se kao da uopće ne cijeni mesnu hranu, kobasice s kiselim kupusom! Pi! Gad, oholica, prokletnik!"
"Ah", uzdahnuo bi Julien u trenucima očaja, "neznanje tih seoskih mladića, mojih družbenika, golema je prednost za njih! Kad su došli u bogosloviju, profesori ih nisu trebali oslobađati od onoga strahovitog mnoštva svjetovnih nazora koje sam ja donio sa sobom i koje mi čitaju na licu ma što ja učinio!"
Julien je s pomnjom, koja nije bila daleko od zavisti, proučavao najgrublje među tim seljačićima što su dolazili u sjemenište. U času kad su im skidali kaput od gruba sukna da ga zamijene crnom haljom, sav njihov odgoj bio je golemo i beskrajno poštovanje zvečećeg i tekućeg novca, kako se to kaže u pokrajini Franche-Com-te.
To je posvećen i herojski način kojim se izražava uzvišen pojam o gotovu novcu.
Za bogoslove, kao i za junake Voltaireovih romana, sreća se sastoji prije svega u dobru jelu. Julien je gotovo kod svih otkrio prirođeno poštovanje prema čovjeku koji nosi odijelo od skupog sukna. Taj osjećaj cijeni distributivnu pravdu kakvu nam dijele naši sudovi onoliko koliko vrijedi, čak i manje nego što vrijedi. - Kakva ti korist - često su ponavljali između sebe - ako se parničiš s kakvim krupnim?
To je riječ kojom se u dolinama Jure označava bogat čovjek. Zamislite sada njihovo poštovanje prema najvećem od svih bogataša - prema vladi!
Ne nasmiješiti se s poštovanjem pri samom spomenu imena gospodina prefekta smatraju seljaci pokrajine Franche-Comte nerazboritim; a nerazboritost se kod siromaha brzo kažnjava nedostatkom kruha.
Pošto ga je prvo vrijeme, tako reći, gušio osjećaj prezira, Julien je konačno osjetio samilost; očevima većine njegovih družbenika često se dešavalo da vrativši se zimi u svoje kolibe, ne nađu ni kruha, ni kestena, ni krumpira. "Zar je onda čudo", mislio je Julien, "da je u njihovim očima sretan čovjek onaj koji je dobro ručao, a zatim onaj koji posjeduje dobro odijelo] Moji družbenici osjećaju nepokolebljiv poziv, što znači da oni u svećeničkom zvanju vide dugo trajanje ove sreće; dobro ručati i imati zimi toplo odijelo." Julien je čuo nekog mladog bogoslova bujne mašte kako govori svome drugu:
- Zašto ja ne bih postao papa kao Siksto V, koji je čuvao svinje?
- Samo Talijani postaju pape - odgovori mu prijatelj. - Ali sigurno će neki od nas biti izabran na položaj velikih vikara, a možda i biskupa. Gospodin P..., biskup u Chalonsu, sin je bačvara. I moj otac je bačvar.
Jednoga dana usred sata dogmatike opat Pirard pozove Juliena. Jadni mladić bio je presretan što može načas napustiti fizičku i moralnu okolinu u koju je utonuo.
Kod gospodina ravnatelja naiđe na isti onaj primjer koji ga je na dan njegova ulaska u sjemenište tako prestrašio.
- Objasnite mi što je napisano na ovoj igraćoj karti - reče opat gledajući ga kao da ga hoće satrti u prah.
Julien pročita:
"Amanda Binet, kavana <Žirafa>, prije osam sati. Treba reći da ste
iz Genlisa i da ste rođak moje majke."
Julien je shvatio svu veličinu opasnosti. Policija opata Castanedea
ukrala mu je tu adresu.
- Onoga dana kad sam stigao ovamo, bio sam vrlo zastrašen - odgovori on gledajući u čelo opata Pirarda jer nije mogao podnijeti njegov strašni pogled. - Gospodin Chelan mi je kazao da ovdje vrvi denuncijacijama i pakostima svake vrste i da se tu potiče uhođenje i doušništvo među družbenicima. To tako hoće nebesa da bi mladim svećenicima pokazala život onakav kakav jest i pobudila u njima odvratnost prema svijetu i njegovim užicima.
- Zar meni govorite te fraze! - bijesno reče opat Pirard. - Lupežu nijedan!
- U Verrieresu su me braća tukla kad su imala razloga da mi budu zavidna... - nastavi hladno Julien.
- Na stvari Na stvari - vikne opat Pirard gotovo izvan sebe. Julien, ni najmanje zastrašen, nastavi pričati:
- Na dan dolaska u Besanc,on, oko podne, bio sam gladan, te sam ušao u jednu kavanu. Srce mi je bilo puno odvratnosti prema tako bezbožnu mjestu, ali sam mislio da će tu moj doručak biti jeftiniji nego u gostionici. Neka gospođa, koja je izgledala kao vlasnica, smilovala se videći da sam novajlija. "Besanc,on je pun zlih ljudi, strah me za vas, gospodine", rekla mi je. "Ako vas snađe kakvo zlo, obratite se meni, pošaljite po mene prije osam sati. Ako vam vratar sjemeništa odbije tu uslugu, recite da ste moj rođak i da ste iz Genlisa"...
-  Sve će te brbljarije biti provjerene - poviče opat Pirard koji nije mogao ostati miran, nego je šetao sobom.
- Vratite se u svoju ćeliju!
Opat je slijedio Juliena i zaključao ga, a ovaj je odmah stao pregledavati svoj kovčeg, na dnu kojega je bio brižno sakrio onu kobnu i vdulju. U kovčegu ništa nije manjkalo, ali je mnogo toga bilo pokano. A on je uvijek imao ključ uza se. "Koje li sreće", pomisli lulien, "što u vrijeme svoje zaslijepljenosti nikad nisam iskoristio dozvolu da iziđem, što mi je gospodin Castanede tako često nu-1 lio s dobrohotnošću koju sada razumijem. Možda ne bih odolio iskušenju da se presvučeni i pohodim lijepu Amandu, a tada bih stradao. Kad su izgubili nadu da ću na taj način iskoristiti onaj podatak, upotrijebili su ga za denuncijaciju da ne bi propao." Dva sata kasnije bio je pozvan k ravnatelju.
Niste lagali - reče mu opat s blažim pogledom - ali čuvati ta-kvu adresu neopreznost je kojoj vi ne možete dokučiti posljedice. Nesretno dijete! I za deset godina to će vam još možda škoditi.

XXVII.
Prvo životno iskustvo
Sadašnjost, veliki Bože, to je zavjetni kovčeg; jao onome tko u nju dirne!
Diderot


Neka nam čitatelj dopusti da o ovom razdoblju Julienova života iznesemo vrlo malen broj jasnih i točnih podataka. Ne zbog toga što ih ne bismo imali, baš naprotiv, ali bi možda ono što je on vidio u sjemeništu bilo previše crno za umjerene boje koje želimo sačuvati na ovim stranicama. Suvremenici koji trpe zbog stanovitih stvari, mogu na njih misliti samo s užasom koji im onemogućava svako uživanje, pa i ono da čitaju jednu priču. Julienu su slabo polazili za rukom pokušaji da u svojim kretnjama bude licemjeran; bilo je trenutaka kad ga je obuzimalo gnušanje, pa i potpuna malodušnost. Nije imao uspjeha, i to u tako gadnoj karijeri. Najmanja pomoć izvana bila bi dovoljna da ga ohrabri, teškoća koju je valjalo svladati nije bila tako velika. Ali on je bio sam kao barka napuštena usred oceana. "Pa da i uspijem", mislio je on, "preda mnom je čitav život koji moram provesti u tako lošem društvu! Proždrljiva, koji misle samo na pečena jaja sa slaninom što će ih proždrijeti za ručak, ili opati kakav je Castanede, kojima nijedan zločin nije suviše crn! Oni će doći do vlasti, ali uz koju cijenu, veliki Bože!"
"Čovjekova volja je moćna, svuda to čitam, ali je li dovoljna da svlada takvu odvratnost? Zadatak je velikih ljudi bio lak; ma kako strašna bila opasnost, oni su je smatrali divnom. A tko, osim mene, može razumjeti ružno onoga što me okružuje?"
Bio je to čas najveće kušnje u njegovu životu. Tako bi mu bilo lako stupiti u jednu od lijepih pukovnija posade u Besangonu! Mogao hi postati učitelj latinskog jezika; tako mu je malo potrebno za opstanak! Ali tada ne bi više bilo karijere, u njegovoj mašti ne bi više hilo budućnosti; to bi značilo umrijeti. Evo pojedinosti jednoga od njegovih tužnih dana.
"U svojoj umišljenosti tako sam se često radovao što se razlikujem od ostalih seoskih mladića!" mislio je on jednog jutra. "A eto, sad sam iskusio kako razlika rađa mržnju." Tu mu je veliku istinu otkrio jedan od njegovih najbolnijih neuspjeha. Osam je dana nastojao da se umili nekom đaku koji je bio poznat po svojoj svetosti. Šetao je s njime dvorištem pokorno slušajući gluposti od kojih bi čovjek stojeći zaspao. Najednom se vrijeme promijenilo, nastade oluja, j;rom zatutnji, a sveti učenik poviče odgurnuvši grubo Juliena:
-  Slušajte: na ovom svijetu svatko čuva svoju glavu, ja neću da moju munja spali. Bog bi vas mogao ubiti gromom jer ste bezbožnik kao Voltaire.
Sa stisnutim zubima od bijesa i s pogledom uprtim u nebo išarano munjama, Julien uskliknu: "Zavrijedio bih da se utopim ako usnem dok oluja traje! Pokušajmo predobiti neku drugu budalu!" Zvono je najavljivalo predavanje opata Castanedea iz crkvene povijesti.
Tim mladim seljacima, koje je mučan rad i siromaštvo njihovih otaca toliko zaplašilo, opat Castanede toga je dana tumačio da ona koja je tako strašna u njihovim očima, to jest vlada, ima stvarnu i zakonitu vlast samo onda ako ju je dobila od pape, Božjeg namjesnika na zemlji.
- Pokažite se dostojni papine dobrote svetošću svog života i poslušnošću. Budite kao batina u njegovim rukama - dodao je on
- pa ćete dobiti divno mjesto gdje ćete samostalno zapovijedati, daleko od svakog nadzora, doživotno mjesto za koje vlada daje trećinu plaće, a dvije ostale trećine daju vjernici koje vi svojim propovijedima odgajate.
Nakon predavanja opat Castanede se zaustavio u dvorištu.
- Za župnika se svakako može reći: koliko vrijedi čovjek, toliko vrijedi i mjesto - tumačio je on đacima koji su ga okružili. - Ja sam poznavao župe u brdima gdje su usputni prihodi vrijedili više nogo u mnogim gradskim župama. Nosile su isto toliko novca, a da se i ne broje debeli kopuni, jaja, svježi maslac i tisuću sitnili darova. A tamo je župnik svakako prvi: nema dobra ručka na koji ne bi bio pozvan, svečano dočekan itd.
Tek što je opat Castanede otišao u svoju sobu, daći se podijeliše u dvije skupine. Julien nije pripadao ni jednoj: ostaviše ga po strani kao šugavu ovcu. U svakoj je skupini vidio po jednoga đaka kako u zrak baca po jedan su; ako bi u igri pismo-glava pogodio, njegovi bi kolege zaključili da će on uskoro dobiti jednu od onih župa s bogatim usputnim prihodima.
Zatim su došle na red anegdote. Taj i taj mladi svećenik, zaređen tek prije godinu dana, poklonio je gazdarici nekoga starog župnika pripitomljena kunića, i zato ga je župnik tražio za kapelana. Nekoliko mjeseci nakon toga župnik je umro i mladi svećenik ga je naslijedio u toj dobroj župi. Neki je drugi, opet, uspio biti postavljen za nasljednika u župi nekog vrlo bogatog trgovišta zato što je bio nazočan svim obrocima staroga uzetog župnika i predano mu rezao piletinu.
Bogoslovi su, kao i mladići u svim drugim zanimanjima, precjenjivali učinak tih sitnih sredstava koja su im se činila neobična i uzbuđivala njihovu maštu.
"Moram se", pomisli Julien, "naviknuti na te razgovore." Kad se nije govorilo o kobasicama i dobrim župama, razgovarali su o svjetovnoj strani crkvenih doktrina, o razmiricama između biskupa i prefekta, između načelnika i župnika. Julien je opažao kako se pojavljuje ideja jednoga drugog Boga, kojega se valja mnogo više bojati i koji je moćniji od prvoga; taj drugi Bog bio je papa. Govorili su, ali šapćući i samo onda kad su bili sasvim sigurni da ih ne čuje opat Pirard, kako se papa samo zato ne trudi da imenuje sve prefekte i sve načelnike u Francuskoj, što je tu brigu prepustio francuskom kralju imenovavši ga najstarijim sinom Crkve. U to je vrijeme Julien pomislio kako bi Knjigu o papi gospodina de Maistrea mogao iskoristiti da poveća svoj ugled. I zaista, zapanjio je svoje družbenike; ali i to je bila nesreća. Izlažući im njihove misli bolje od njih samih, on ih je ozlovoljio. Župnik Chelan bio je neoprezan za Juliena kao što je to bio i za sebe. Pošto ga je navikao da ispravno sudi i da se ne zadovoljava praznim riječima, propustio je kazati mu kako je za nesmotrene ljude takva navika zločin: jer svako ispravno rasuđivanje vrijeđa Julenovo su vješto izražavanje smatrali, dakle, novim zločinom. Njegovi su kolege, razmišljajući o njemu, pronašli konačno jednu jedinu riječ da izraze sav užas koji im je ulijevao: nazvaše ga Martin Luther. "Naročito", govorili bi, "zbog te paklene logike kojom se toliko ponosi."
Mnogi su bogoslovi imali svježiju boju lica i mogli su se smatrati ljepšim mladićima nego što je bio Julien; ali je on imao bijele ruke i nije mogao prikriti stanovite navike profinjene čistoće. To nipošto nije bila prednost u žalosnoj kući u koju ga je sudbina bila bacila. Prljavi seljaci među kojima je živio, izjavljivali su da on ima raskalašene navike. Ali, bojimo se da ćemo zamoriti čitatelja nabrajanjem tisuću nezgoda našeg junaka. Na primjer, najjači među njegovim drugovima htjeli su ga tući; bio je prisiljen naoružati se željeznim šestarom i dati im na znanje, ali samo kretnjama, da će se njime i poslužiti. Kretnje, naime, uhoda u svom doušništvu ne može tako iskoristiti kao riječi.

XXVIII.
Procesija
Sva su srca bila ganuta. Činilo se da je sam Bog sišao u te gotičke ulice koje su brigom vjernika bile ukrašene sagovima i posute pijeskom Young

Uzalud je Julien upinjao prikazati se skromnim i glupim; nije se mogao svidjeti jer se previše razlikovao od ostalih. "Međutim", mislio je on, "svi su ti profesori vrlo pronicavi ljudi, odabrani između tisi ća; kako to da ne vole moju pokornost?" Činilo mu se da samo jeds iskorištava njegovu spremnost da sve vjeruje i da tobože svemu n^ sjeda. Bio je to opat Chas-Bernard, ravnatelj ceremonije u katedral gdje su mu već petnaest godina obećavali mjesto kanonika; čekajuj to mjesto, poučavao je u sjemeništu crkveno govorništvo. U vrijeme dok je Julien bio zaslijepljen, njegov je predmet bio jedan od onih u kojima je on obično bio najbolji. To je bio razlog što mu je opat Chas iskazivao prijateljstvo i poslije predavanja rado bi ga uzimao pod ruku da s njim malo prošeće vrtom.
"Što on time namjerava?" pitao se Julien. S čuđenjem je slušao opata, koji mu je satima govorio o svečanim crkvenim ornatima što ih katedrala posjeduje. Osim žalobnih ornata, imala je ona sedamnaest ukrašenih misnih ruha. Mnogo se još očekivalo od stare predsjednice de Rubempre; ta gospođa, devedesetogodišnja starica, čuva već najmanje sedamdeset godina svoje vjenčane haljine od divnoga lvonskog sukna protkanog zlatom. - Zamislite, prijatelju - govorio je opat Chas zaustavivši se naglo i razrogačivši oči - te haljine stoje uspravno, toliko je u njima zlata. U Besangonu se općenito
misli da će se oporukom predsjednice riznica katedrale obogatiti za više od deset misnih ruha, ne računajući tu četiri do pet plašteva za velike svetkovine. A ja očekujem još i više - doda opat Chas tišim glasom - i s razlogom mislim da će nam predsjednica ostaviti osam veličanstvenih svijećnjaka od pozlaćena srebra, za koje kažu da ih je kupio u Italiji vojvoda burgundski Karlo Smjeli kojemu je jedan od njezinih predaka bio najmiliji ministar.
"Sto li namjerava taj čovjek sa svim tim starudijama?" pitao se Julien. "Te vješte pripreme traju već cijelu vječnost, a ništa se još ne vidi. Mora da baš nema povjerenja u mene! Mnogo je spretniji od svih ostalih, kojima čovjek za dva tjedna točno prozre tajne ciljeve. Ali to je razumljivo, njegovo častoljublje trpi već petnaest godina!" Jedne večeri, usred pouke u mačevanju, opat Pirard pozove Juliena i reče mu:
-  Sutra je blagdan Corpus Domini (Tijelovo). Gospodin opat Chas-Bernard treba vas da mu pomognete ukrasiti katedralu. Idite i slušajte ga.
Opat Pirard ga zovnu da se vrati i izrazom sažaljenja nadometne:
- Na vama je da odlučite hoćete li iskoristiti tu priliku da prođete gradom.
- Incedo per ignes - odgovori Julien. (Imam potajnih neprijatelja.)
Sutradan, ranom zorom, Julien ode spuštena pogleda u katedralu. Godio mu je pogled na ulice i život koji se budio u gradu. Svuda su zbog procesije ukrašavali kućna pročelja. Sve vrijeme koje je proveo u sjemeništu učinilo mu se samo kao trenutak. Njegove su misli bile u Vergvju i kod lijepe Amande Binet, koju je mogao susresti jer njezina kavana nije bila daleko. Već je izdaleka opazio opata Chas-Bernarda na vratima njegove drage katedrale; bio je to krupan čovjek vesela i otvorena lica. Tog je dana izgledao pobjedonosno. - Čekao sam vas, dragi sinko - povikao je već izdaleka čim je spazio Juliena. - Dobro mi došli! Posao će danas biti dugotrajan i naporan, okrijepimo se prvim doručkom, drugi će biti u deset sati za vrijeme velike mise.
- Želim - reče mu Julien ozbiljnim glasom - da ne budem ni časa sam; izvolite primijetiti - doda on pokazujući na sat iznad njihovih glava - da sam stigao minutu prije pet sati.
- Ah, bojite se onih mladih zlobnika iz sjemeništa! Oni ne zaslužuju da na njih mislite - reče opat Chas. - Zar je neka staza manje lijepa zato što u živici uz put ima trnja? Putnici idu dalje i ostavljaju zlo trnje da čami na svome mjestu. Uostalom, dragi prijatelju, na posao, na posao1.
Opat Chas je imao pravo kad je rekao da će posao biti naporan. Uoči toga dana bila je u katedrali velika posmrtna svečanost, te se ništa nije moglo pripraviti. Valjalo je, dakle, u jedno jedino prijepodne sve gotičke stupove, koji su stvarali tri lađe, presvući nekom vrstom presvlake od crvene svile koja je sezala trideset stopa u visinu. Gospodin biskup bio je naručio iz Pariza četiri tapetara, ali oni nisu mogli sami obaviti sav posao i još su svojim podrugivanjem povećali nespretnost svojih besangonskih kolega umjesto da je umanje. Julien je vidio da se sam mora popeti na ljestve; njegova mu je okretnost mnogo koristila. Preuzeo je dužnost da nadgleda mjesne tapetare. Opat Chas ga je razdragano gledao kako skače s ljestava na ljestve. Kad su svi stupovi bili presvučeni svilom, trebalo je pet golemih perjanica pričvrstiti na veliki baldahin iznad glavnog oltara. Bogata kruna od pozlaćena drva počivala je na osam velikih stupova od talijanskog mramora. No, da bi se dospjelo do središta baldahina, iznad tabernakula, moralo se hodati po starom drvenom vijencu, možda i crvotočnom, na visini od četrdeset stopa. Pogled na taj teški put raspršio je blistavu veselost pariških tapetara; promatrali su ga odozdo, mnogo su raspravljali, ali se nisu uspinjali. Julien dohvati te perjanice i potrča po ljestvama. Perjanice je vrlo lijepo smjestio na ukrasu u obliku krune, u sredini baldahina. Kad je sišao s ljestava, opat Chas-Bernard ga je zagrlio.
- Optimel - povikao je dobri svećenik. - Pripovijedat ću to mon-sinjoru.
Doručak u deset sati proveli su vrlo veselo. Nikada opat Chas nije svoju crkvu vidio tako divnu.
- Dragi učenice - reče on Julienu - moja je majka u ovoj časnoj bazilici iznajmljivala stolice, tako da sam ja othranjen u ovoj velikoj zgradi. Robespierreov nas je teror upropastio, ali ja sam već s osam godina, koliko mi je tada bilo, ministrirao po kućama, i toga bih dana dobivao ručak. Nitko nije znao misno ruho složiti bolje od mene, nikada mu nisam potrgao vrpce. Otkad je Napoleon obnovio bogoslužje, imam sreću da u ovoj časnoj crkvi upravljam svim poslovima. Moje ju oči gledaju pet puta na godinu uređenu ovim lijepim ukrasima, ali još nikada nije bila tako divna, nikada ova široka svila nije bila tako dobro pričvršćena kao danas niti je ikada tako pristajala uz stupove.
"Sad će mi, napokon, odati svoju tajnu", mislio je Julien. "Eto, govori mi o sebi, otvorit će mi svoje srce." Ali tom očito ushićenom čovjeku nije umaklo ništa neoprezno. "Pa ipak", mislio je Julien, "on je mnogo radio; sretan je, dobro se vino nije štedjelo. Kakvog li čovjekal Kojeg li primjera za mene! Baš je sila!" (Taj je izraz naučio od starog kirurga.)
Kad je za velike mise zazvonio sanctus, Julien je htio obući misničku košulju i ići za biskupom u veličanstvenoj procesiji. - A kradljivci, prijatelju, a kradljivci? - poviče opat Chas. - Zar ne mislite na njih? Procesija će izići iz crkve, a mi ćemo ovdje paziti, vi i ja. Bit ćemo vrlo sretni ako nam bude nedostajalo samo nekoliko aršina ove lijepe vrpce kojom je opasan donji dio stupova. I to je također dar gospođe de Rubempre i potječe od njezina pradjeda, slavnoga grofa; od suhog je zlata, dragi moj prijatelju, ništa nije lažno! - dodao je opat šapćući mu u uho, očito zanesen. - Vama povjeravam da pazite na sjeverno krilo, ne ostavljajte ga, ja ću paziti na južno krilo i na glavnu lađu. Pazite na ispovjedaonice! Odande uhode, žene kradljivaca, vrebaju tren kad im okrenemo leđa. Dok je to govorio, izbijalo je jedanaest sati i tri četvrt; odmah se oglasilo i veliko zvono. Zvonilo je iz sve snage, a ti zvuči, tako puni i svečani, dirnuli su Juliena. Njegova je mašta napustila zemlju. Miris tamjana i ružinih latica koje su mala djeca, odjevena poput svetog Ivana, prosipala pred svetim sakramentom, potpuno ga je
zanio.
Duboki zvuči tog zvona bili bi smjeli probuditi u Julienu samo misao na rad dvadesetorice ljudi, od kojih je svakome plaćeno po pedeset santima, i kojima je pomagalo petnaest do dvadeset vjernika. Trebalo je da misli na to da se uže i grede troše, da prijeti opasnost od samog zvona, koje se svaka dva stoljeća sruši, da razmišlja kako bi se mogla smanjiti plaća zvonarima ili kako bi se oni mogli namiriti nekim oprostom ili kojom drugom milošću iz crkvene riznice koja ne bi naškodila njezinoj blagajni.
Umjesto da se preda tim razboritim razmišljanjima, Julienova je duša, ponesena tim krepkim i punim zvucima, bludila u carstvu snova. Nikada on neće biti ni dobar svećenik ni dobar činovnik.
Duše koje se tako uzbuđuju, najviše ako mogu čovjeka učiniti umjetnikom. Ovdje se potpuno jasno očitovala Julienova taština. Pedesetak njegovih kolega bogoslova, upozoreni na životnu stvarnost općom mržnjom i jakobinstvom za koje im govore da iza svakog plota vrebaju u zasjedi, pomišljali bi slušajući zvukove velikog zvona katedrale samo na plaće zvonara. Oni bi s Baremeovom genijalnošću ispitivali može li se ganuće vjernika mjeriti s novcem koji su dobili zvonari. Da je Julien htio misliti na materijalne interese katedrale, njegova bi mašta, vinuvši se iznad cilja, tražila način kako da crkvenoj imovini uštedi četrdeset franaka, a propustila bi priliku da izbjegne izdatak od dvadeset i pet santima.
Dok je procesija po najdivnijem vremenu polagano prolazila Besa-ngonom i zaustavljala se kod blistavih žrtvenika što su ih vlasti podigle natječući se međusobno, crkva je ostala u dubokoj tišini. U njoj je vladala polutama i ugodna svježina; bila je još puna mirisa cvijeća i tamjana.
Tišina, duboka samoća, svježina dugih lađa, sve je to povećavalo milinu Julienova sanjarenja. Nije se bojao da će ga smetati opat Chas koji je imao posla u drugom dijelu crkve. Njegova je duša gotovo napustila svoj smrtni omotač, što se šetao laganim koracima po sjevernom krilu, koje je bilo povjereno njegovu nadzoru. Bio je mirniji zato što se uvjerio da se u ispovjedaonicama nalazi samo nekoliko pobožnih žena; oči su mu gledale, ali nisu ništa zamjećivale. Njegove je rastresenosti, međutim, napola nestalo kad je spazio dvije vrlo lijepo odjevene žene koje su klečale, jedna u ispovjedaonici, a druga na klecalu tik do nje. Gledao je, a da nije vidio. Međutim, bilo zato što je ipak bio nekako neodređeno svjestan svoje dužnosti, bilo zato što se divio otmjenoj i jednostavnoj odjeći tih gospođa, opazio je da u ispovjedaonici nema svećenika. "Cudnovato", pomisli on, "da te lijepe gospođe ne kleče vani pred kojim oltarom, ako su pobožne, ili se ne nalaze na nekom balkonu, u prvom redu da ih svi vide, ako pripadaju otmjenom društvu. Kako je ta haljina dobro skrojena! Koje li dražesti!" Usporio je korak da bi ih promatrao. Ona koja je klečala u ispovjedaonici, čuvši usred te velike tišine šum Julienovih koraka, malo je okrenula glavu. Najednom vrisnu i onesvijesti se.
Izgubivši svijest, ta je gospođa pala natraške. Njezina prijateljica, koja je bila blizu nje, priskoči da joj pomogne. U isti čas Julien spazio                                                                                                                                        ramena gospođe koja je pala natraške. Njegovu pozornost privuče ogrlica s krupnim upredenim biserima koju je dobro poznavao. A kako mu je tek bilo kad je prepoznao kosu gospođe de Renal! Bila je to ona. Gospođa koja je nastojala da joj pridrži glavu i spriječi da posve ne padne, bila je gospođa Derville. Julien, izvan sebe, priskoči; gospođa de Renal bi možda pri padu za sobom povukla i svoju prijateljicu da ih Julien nije zadržao. Vidio je glavu gospođe de Renal, blijedu, potpuno bez svijesti, kako se njiše na ramenu. Pomogao je gospođi Derville da tu dražesnu glavu položi na naslon slamnate stolice. On je klečao. Gospođa Derville se okrenula i prepoznala ga.
- Bježite, gospodine, bježite! - reče mu ona gnjevnim glasom. - I pogotovu da vas ona ne vidi ponovno. Vaša joj pojava zaista mora ulijevati užas, ta bila je prije tako sretna! Vaš postupak je grozan. Bježite, udaljite se, ako vam je još preostalo nešto stida!
Te su riječi bile izrečene s toliko odlučnosti, a Julien je u tom času bio tako slab da se udaljio. "Uvijek me mrzila", govorio je u sebi misleći na gospođu Derville.
U isti je čas odjeknuo u crkvi unjkav pjev prvih svećenika u procesiji; ona se vraćala. Opat Chas-Bernard je više puta zovnuo Juliena, koji ga najprije nije čuo; napokon ga uhvati za ruku iza jednog stupa gdje se Julien, polumrtav, bio sklonio. Htio ga je predstaviti biskupu.
- Vama nije dobro, dijete moje - reče mu opat opazivši da je blijed i da gotovo ne može hodati. - Suviše ste radili. - Opat ga uze ispod ruke. - Dođite, sjednite na ovu klupicu iza mene, na kojoj inače sjedi čovjek koji dijeli blagoslovljenu vodu; ja ću vas sakriti.
-  Nalazili su se pokraj velikih vrata. - Umirite se, proći će još dobrih dvadesetak časaka dok se biskup pojavi. Nastojte da se oporavite; kad bude prolazio, ja ću vas poduprijeti; jer ja sam usprkos svojim godinama jak i snažan.
No kad je biskup prolazio, Julien je toliko drhtao da je opat Chas odustao od zamisli da ga predstavi.
- Nemojte se suviše žalostiti - reče mu on - ja ću već naći priliku da vas predstavim.
Uvečer je poslao u kapelicu sjemeništa deset funti svijeća, koje su, reče, ušteđene Julienovom brigom i brzinom kojom ih je pogasio. U tome nije bilo ni truna istine. Siroti je mladić sam bio ugašen; otkad je vidio gospođu de Renal, bio je bez ijedne misli.

XXIX.
Prvo unapređenje
Upoznao je svoje stoljeće, upoznao je svoju županiju i bogat je.
"Le Precurseur"


Julien se još nije prenuo iz dubokog sanjarenja u koje je utonuo nakon doživljaja u katedrali, kadli ga jednog jutra strogi opat Pirard pozva k sebi.
- Evo mi gospodin opat Chas-Bernard piše vrlo pohvalno o vama. Uglavnom sam prilično zadovoljan vašim ponašanjem. Do kraja ste neoprezni, pa i lakoumni, iako se to ne opaža; međutim, srce vam je dosada dobro, čak plemenito; duh vam je izvanredan. Sve u svemu, u vama paluca jedna iskra koju ne treba zapustiti. Nakon petnaestogodišnjeg rada ja napuštam ovu kuću; moja je krivica u tome što sam bogoslove prepustio slobodnom rasuđivanju i što nisam ni zaštićivao ni pobijao ono tajno društvo o kojem ste mi govorili u ispovjedaonici. Prije nego što odem, želim učiniti nešto za vas. Da nije bilo one klevete osnovane na adresi Amande Binet, koju su kod vas pronašli, bio bih to učinio već prije dva mjeseca, jer vi to zaslužujete. Imenujem vas repetitorom za Novi i Stari zavjet.
Julien je, ponesen zahvalnošću, pomislio da padne na koljena i da zahvali Bogu, ali je popustio iskrenijoj pobudi. Pristupio je ocu Pirardu, dohvatio njegovu ruku i poljubio je.
- Što je to sada? - vikne ravnatelj ljutito. Ali Julienov je pogled govorio i više nego njegova kretnja.
Opat Pirard ga začuđeno pogleda, kao čovjek koji se već odavna odvikao da susreće nježna uzbuđenja. Ta je pažnja izdala ravnate-- Da, dijete moje, ja sam ti sklon. Nebesa znaju da je to protiv moje volje. Morao bih biti pravedan i ne bih smio ni prema kome osjećati ni mržnju ni ljubav. Tvoj će put biti težak. Opažam u tebi nešto što prosječan čovjek ne voli. Pratit će te zavist i kleveta. Bilo kamo te Providnost smjestila, tvoji će te kolege uvijek gledati s mržnjom, a ako budu hinili da te vole, bit će to zato da bi te što sigurnije mogli izdati. Tome ima samo jedan lijek: obraćaj se samo Bogu koji, da bi te kaznio zbog tvoje taštine, svakako hoće da te mrze; neka tvoje ponašanje bude ispravno; jedino u tome vidim tvoj spas. Ako nepokolebljivom upornošću ustraješ uz istinu, tvoji će neprijatelji prije ili kasnije biti poraženi.
Julien već tako dugo nije bio čuo prijateljsku riječ da mu valja oprostiti jednu slabost: briznuo je u plač. Opat Pirard ga zagrli; taj je trenutak bio vrlo nježan za obojicu.
Julien je bio lud od sreće; to je bilo njegovo prvo unapređenje; prednosti koje je time dobio bile su goleme. Da bi ih shvatio, čovjek mora biti osuđen provesti mjesece i mjesece bez i jednog trenutka samoće, u neposrednom dodiru s kolegama koji su u najmanju ruku neugodni, a najčešće nepodnošljivi. I sami njihovi povici do-stajali bi da uznemire neko nježnije biće. Bučna veselost tih dobro hranjenih i dobro odjevenih seljaka nije znala uživati sama za sebe i bila je potpuna samo onda kad su oni vikali iz punih pluća. Sada je Julien ručao sam, ili gotovo sam, sat kasnije nego ostali bogoslovi. Imao je ključ od vrta i mogao se šetati kad u njemu nije bilo nikoga.
Na svoje veliko čuđenje opazio je da ga manje mrze; on je, naprotiv, očekivao da će se njihova mržnja udvostručiti. Potajna želja da ga nitko ne oslovljava, koja je bila previše očita i pribavila mu tolike neprilike, nije više bila znak smiješne oholosti. U očima surovih stvorenja koja su ga okruživala bio je to opravdan osjećaj vlastitog dostojanstva. Mržnja se osjetno smanjila, naročito među njegovim najmlađim sudrugovima, koji su postali njegovi đaci i prema kojima se odnosio s mnogo uljudnosti. Malo-pomalo stekao je čak i pristaša; postalo je neumjesnim nazivati ga Martinom Lutherom. Ali čemu spominjati njegove prijatelje i njegove neprijatelje? Sve je to gadno, to gadnije što je slika vjernija. A ipak su oni jedini učitelji morala koje narod ima, i što bi on kad njih ne bi bilo? Hoće li novine ikada moći zamijeniti župnika?
Otkad je Julien zauzeo novi položaj, ravnatelj sjemeništa je nastojao da nikada s njim ne govori bez svjedoka. Bilo je u takvu postupku opreznosti i za učitelja i za učenika; ali je prije svega bilo iskušenja. Nepromjenjivo je načelo strogog jansenista Pirarda bilo: "Ako ti se neki čovjek čini darovit, stavljaj zapreke svim njegovim željama, svim njegovim pothvatima. Ako je zaista darovit, on će umjeti oboriti ili ukloniti te zapreke."
Bilo je vrijeme lova. Fouqueu je palo na pamet da kao dar Julie-novih roditelja pošalje u sjemenište jednog jelena i jednog vepra. Ubijene su životinje bile obješene u prolazu između kuhinje i blagovaonice. Tu su ih svi bogoslovi, idući na ručak, vidjeli. Bile su predmet velike radoznalosti. Najmlađi su se plašili vepra, iako je bio mrtav; dirali su njegove kljove. Osam dana nije se ni o čemu drugom govorilo.
Taj dar, koji je Julienovu obitelj svrstao u onaj dio društva koje valja poštovati, zadao je smrtan udarac zavisti. Njegova je nadmoć bila potvrđena bogatstvom. Chazel i najugledniji bogoslovi posta-doše prema njemu vrlo susretljivi i umalo mu se nisu potužili što ih nije upozorio na bogatstvo svojih roditelja i tako skrivio da su propustili pokazati poštovanje novcu.
Provodilo se novačenje, od kojeg je Julien kao bogoslov bio izuzet. Ta ga je okolnost duboko uzbudila. "Eto izgubio se, dakle, u nepovrat trenutak u kojemu bi, prije dvadeset godina, bio započeo za mene herojski životi"
Šetajući sam vrtom sjemeništa, čuo je razgovor zidara koji su radili na zidu ograde.
- Evo nam novog novačenja, valja ići.
- U vrijeme onoga drugog bila je to sreća! Zidar je mogao postati časnik, pa i general; bilo je toga.
-  A vidi kako je sada! Samo siromašni odlaze. Oni koji imaju mogućnosti, ostaju kod kuće.
- Tko se rodio kao siromah, taj i ostaje siromah, eto, to ti je.
- Ah, je li zbilja istina što govore, da je onaj mrtav? - upita treći radnik.
- To govore bogataši, znaš. Oni su se njega bojali.
- Kakva razlika! Koliko se samo u njegovo vrijeme gradilo! I kad čovjek pomisli da su ga izdali njegovi maršali. Kako netko može
biti takva izdajica?!
Taj je razgovor malo utješio Juliena. Udaljujući se ponavljao je s uzdahom:
(Jedini kralj kojemu je narod sačuvao uspomenul" Došlo je vrijeme ispita. Julien je sjajno odgovarao; opazio je da i sam Chazel nastoji pokazati sve svoje znanje. Prvog su se dana ispitivači, koje je imenovao glasoviti veliki vikar de Frilair, jako ljutili što su neprestano morali stavljati na prvo ili bar na drugo mjesto svog popisa tog Juliena Sorela, a bili su upozoreni da je on ljubimac opata Pirarda. U sjemeništu su se neki kladili da će Julien biti prvi na popisu cjelokupnog ispita, što sa sobom donosi čast da se ruča kod biskupa. Ali, pri kraju ispitivanja, kad je bila riječ o crkvenim očima, jedan je spretni ispitivač, pošto je Juliena pitao o svetom Jeronimu i njegovoj ljubavi prema Ciceronu, stao govoriti o Horaciju, Vergiliju i drugim svjetovnim piscima. Julien je, a da to njegovi kolege nisu ni znali, naizust naučio mnoga mjesta iz djela tih pisaca. Zanesen svojim uspjesima, zaboravio je gdje se nalazi te je na opetovana pitanja tog ispitivača sa žarom recitirao i tumačio nekoliko Horacijevih oda. Pošto ga je pustio dvadesetak časaka da se tako zalijeće, ispitivač je najednom promijenio izraz lica i s ogorčenjem mu predbacio što je gubio vrijeme na te svjetovne znanosti i napunio glavu beskorisnim i grešnim mislima.
- Ja sam budala, gospodine, a vi imate pravo - reče Julien skromno, spoznavši spretnu varku kojoj je pao žrtvom. Čak se i u sjemeništu lukavstvo tog ispitivača smatralo ružnim, što nije spriječilo opata de Frilaira - toga spretnog čovjeka, koji je tako smišljeno organizirao mrežu besangonske kongregacije i koji je svojim brzojavima u Pariz tjerao strah u kosti sucima, prefektu, pa i višim časnicima posade - da svojom moćnom rukom stavi pokraj Julienova imena broj 198. Radovao se što na taj način može poniziti svog neprijatelja, jansenista Pirarda. Već mu je deset godina glavna briga bila da Pirardu oduzme upravu sjemeništa. Taj opat, koji se i sam držao onih načela što ih je preporučio Julienu, bio je iskren, pobožan, revan u svojim dužnostima i nije spletkario. Ali su mu nebesa u svom gnjevu dala žučljivu ćud koja je duboko osjećala nepravdu i mržnju. Ni jedna od uvreda koje su mu nanosili nije promašila tu vatrenu dušu. Već bi stotinu puta dao ostavku, ali je smatrao da je koristan na mjestu na koje ga je Providnost smjestila. "Sprečavam napredovanje jezuitima i idolopoklonstvu", govorio je sebi.
U doba ispita već koja dva mjeseca nije bio progovorio ni riječi s Julienom, a ipak je bio osam dana bolestan kad je u službenom izvještaju o uspjehu kraj imena đaka kojega je smatrao ponosom svoje škole vidio brojku 198. Tom čovjeku stroga karaktera bila je jedina utjeha da usredotoči na Juliena sva svoja sredstva nadzora. S ushićenjem je otkrio da u njega nema ni srdžbe, ni planova za osvetu, ni malodušnosti.
Nekoliko tjedana kasnije Julien je zadrhtao primivši neko pismo; na njemu je bio pariški žig. "Napokon se gospođa de Renal sjetila svojih obećanja", pomisli on. Neki gospodin, koji se potpisao kao Paul Sorel i naveo da je njegov rođak, slao mu je novčanom uputnicom pet stotina franaka. Dodavao je da će Julien, ako s uspjehom nastavi proučavati dobre latinske pisce, primati svake godine toliku svotu.
"To je ona, to je njezina dobrota]" raznježeno pomisli Julien. "Zeli me utješiti; ali zašto nema ni jedne prijateljske riječi?" Varao se glede tog pisma. Gospođa de Renal, kojom je upravljala njezina prijateljica, gospođa Derville; posve se predala dubokom kajanju. I protiv svoje volje često je mislila na ono čudno stvorenje koje je posve izmijenilo njezin život, ali se čuvala da mu piše. Kad bismo govorili jezikom sjemeništa, mogli bismo u toj pošiljci od pet stotina franaka vidjeti čudo i reći kako se nebo poslužilo samim opatom de Frilairom da bi Julienu poslalo taj dar. Dvanaest godina prije opat de Frilair bio je došao u Besangon sa sasvim malom putnom torbom u kojoj je, po navodima kronike, bio sav njegov imutak. Sada je bio jedan od najbogatijih posjednika u departmanu. U vrijeme svog bogaćenja kupio je polovicu posjeda kojega je druga polovica naslijeđem pripala gospodinu de La Mo-leu. Zbog toga je među njima došlo do velike parnice. Usprkos svom sjajnom položaju u Parizu i dužnostima koje je obavljao na dvoru, markiz de La Mole je osjetio da je opasno boriti se u Besane,onu protiv velikog vikara za kojega se držalo da postavlja i svrgava prefekte. Umjesto da traži naknadu od pedeset tisuća franaka, prikrivenu pod bilo kojim imenom što ga proračun dopušta, i da opatu Frilairu prepusti taj mršavi proces od pedeset tisuća franaka, markiz se tvrdoglavio. Smatrao je da ima pravo; kao da je to neki razlog.
- Ali - ako smijem tako reći - gdje je taj sudac koji nema sina ili bar nekog rođaka kojega bi želio progurati u visoko društvo? Da otvori oči i onima koji su potpuno slijepi, osam dana nakon prve sudske presude opat de Frilair uze kočiju preuzvišenog biskupa i doveze s k svom odvjetniku da mu osobno preda Križ Legije časti. Gospodin de La Mole, ponešto zbunjen prisutnošću protivničke stranke i osjećajući da odlučnost njegovih odvjetnika slabi, zamoli za savjet župnika Chelana, koji ga poveže s opatom Pirardom.
Te su veze u vrijeme naših događaja trajale već nekoliko godina. Opat Pirard je u tu borbu unio svu svoju strastvenu ćud. Neprestano u dodiru s markiževim odvjetnicima, proučavao je njegov predmet i, smatrajući da je pravedan, otvoreno se stavio na stranu markiza de La Molea, a protiv svemoćnoga velikog vikara. Taj je bio razjaren takvom drskošću i to drskošću jednoga malog zanesenjaka.
- Vidite li kakvo je to dvorsko plemstvo koje drži da je tako moćno! - govorio je opat de Frilair svojim prisnim prijateljima. - Gospodin de La Mole ne samo da svom zastupniku u Besane,onu nije pribavio ni jedno jedincato odlikovanje, nego će čak i dopustiti da ga jednostavno svrgnu. Pišu mi, međutim, da taj otmjeni per ne propušta ni jednog tjedna da ne ode u salon ministra pravosuđa, bez obzira na to tko to bio, da se razmeće svojim odlikovanjem s modrom lentom.
Usprkos svim nastojanjima opata Pirarda, i iako je gospodin de La Mole uvijek bio u prijateljstvu s ministrom pravosuđa, a osobito s njegovim osobljem, ipak je sve što je nakon šest godina zalaganja postigao bilo u tome da nije posve izgubio parnicu. Kako se neprestano dopisivao s opatom Pirardom o stvari koju su obojica strastveno pratila, markiz je napokon zavolio način mišljenja opata Pirarda. Malo-pomalo njihovo je dopisivanje, usprkos golemoj razlici u društvenom položaju, poprimilo prijateljski ton. Opat Pirard priopćio je markizu kako ga uvredama hoće prisiliti da preda ostavku. U srdžbi koju je u njemu izazvalo podlo lukavstvo upotrijebljeno protiv Juliena, kako on reče, ispričao je markizu njegovu povijest. Taj velikaš, iako vrlo bogat, nije bio nimalo škrt. Nikad još nije bio uspio privoljeti opata Pirarda da primi makar samo naknadu za poštanske troškove parnice. I tako je došao na pomisao da njegovu najmilijem đaku pošalje pet stotina franaka. Gospodin de La Mole se sam potrudio da napiše popratno pismo; pri tome je mislio na opata.
Jednoga dana dobije ovaj pisamce u koje je bio zamoljen da bez odlaganja, hitno, dođe u neku gostionicu u predgrađu Besanecona. Tamo je našao upravitelja imanja gospodina de La Molea.
- Gospodin markiz mi je naredio da vam dovezem njegovu kočiju
- reče mu taj čovjek. - On se nada kako ćete, kad pročitate ovo pismo, pristati da za četiri ili pet dana otputujete u Pariz. Ja ću vrijeme koje vi izvolite odrediti, iskoristiti za to da pogledam imanja gospodina markiza koja leže u pokrajini Franche-Comte. Nakon toga, otputovat ćemo u Pariz onoga dana koji vama odgovara. Pismo je bilo kratko.
"Oslobodite se, dragi moj gospodine, svih provincijskih zanovijetanja i dođite u Pariz da odahnete. Šaljem Vam svoju kočiju, koji će četiri dana čekati na Vaše odredbe. Ja sam čekam Vas u Parizi do utorka. Potreban je samo pristanak s Vaše strane, gospodine, u Vaše ime prihvatim jednu od najboljih župa u pariškoj okolici.) Vaš najbogatiji budući župljanin nije Vas nikada vidio, ali Vam je odaniji nego što mislite; to je markiz de La Mole." Strogi je opat Pirard, a da toga nije bio svjestan, volio sjemenište u| kojem je imao neprijatelja i kojemu je petnaest godina posvećivao! sve svoje misli. Pismo gospodina de La Molea bilo je za njega isto! što i dolazak kirurga koji mora obaviti tešku ali potrebnu operaciju. Ali bilo je posve sigurno da će biti otpušten. Ugovorio je si upraviteljem imanja sastanak za tri dana. Četrdeset osam sati mučila ga je groznica neizvjesnosti. Naposljetku je odgovorio gospodinu de La Moleu i sastavio za biskupa pismo, remek-djelo crkvenoga stila, ali nešto predugačko. Bilo bi J teško naći izraze koji bi bili besprekorniji i koji bi odavali iskrenije  poštovanje. A ipak je to pismo, kojemu je bila svrha da gospodinu i de Frilairu pripremi neugodan sat kod njegova poglavara, točno izlagalo sve predmete ozbiljnih žalbi i iznosilo čak i male prljave; podvale koje je opat Pirard strpljivo podnosio šest godina, a koje  ga sada sile da napusti biskupiju. Krali su mu drva iz drvarnice, otrovali mu psa itd.
Dovršivši to pismo, dade probuditi Juliena, koji je u osam sati navečer već spavao kao i svi bogoslovi.
- Vi znate gdje se nalazi biskupski dvor? - upita ga on lijepom latinštinom. - Odnesite to pismo monsinjoru! Ne tajim vam da vas šaljem među vukove. Sav se pretvorite u oko i uho. Neka u vašim odgovorima ne bude laži, ali mislite na to da će onaj koji vas ispituje osjetiti možda veliko zadovoljstvo bude li vam mogao naškoditi. Vrlo mi je drago, dijete moje, što vas mogu obogatiti tim iskustvom prije nego što vas napustim jer, neću vam to zatajiti, pismo koje nosite sadržava moju ostavku.
Julien je stajao kao ukopan; volio je opata Pirarda. Razum mu je uzalud govorio:
"Nakon odlaska toga poštenog čovjeka stranka Presvetog Srca Isusova svrgnut će me možda i protjerati."
Nije mogao misliti na sebe. Zadavala mu je muke rečenica koju je želio izraziti na vrlo uljudan način, a nikako nije bio kadar smisliti
- Što je, prijatelju, zašto ne odlazite?
- Kažu, gospodine - reče bojažljivo Julien - da vi za svoga dugog službovanja niste ništa zaštedjeli. Ja imam šest stotina franaka. Suze su ga spriječile da nastavi.
-  I to će se pamtiti - reče hladno bivši ravnatelj sjemeništa.
- Idite sada u biskupsku palaču, kasno je.
Slučaj je htio da te večeri opat de Frilair bude u službi u salonu biskupije; biskup je bio na večeri u prefekturi. Julien je, dakle, predao pismo samom gospodinu de Frilairu, ali on ga nije poznavao. U čudu je gledao kako taj opat odlučno otvara pismo naslovljeno na biskupa. Na lijepom licu velikog vikara uskoro se pojavilo iznenađenje pomiješano sa živim zadovoljstvom, ali se odmah zatim uozbiljio. Dok je on čitao, Julien je, iznenađen njegovom ljepotom, imao vremena promatrati ga. To bi lice bilo još dostojanstvenije da se u nekim crtama nije očitovala krajnja prepredenost, koja bi odavala čak i lažljivost da je vlasnik toga lijepog lica samo načas prestao misliti na njega. Vrlo ispupčen nos tvorio je savršenu ravnu crtu i davao, na nesreću, njegovu profilu, inače vrlo otmjenu, nepopravljivu sličnost s fizionomijom lisice. Uostalom, taj opat koji je izgledao vrlo zaokupljen Pirardovom ostavkom bio je elegantno odjeven, što se Julienu jako sviđalo. Takvu eleganciju nije nikada bio zapazio ni kod jednog svećenika.
Julien je tek kasnije doznao u čemu je posebni talent opata de Frilaira. Znao je zabavljati svog biskupa, ljubaznog starca, koji je bio stvoren da živi u Parizu i koji je svoj boravak u Besane,onu smatrao progonstvom. Biskup je bio vrlo slaba vida, a strastveno je volio ribe. Opat de Frilair je spretno vadio kosti iz riba koje su biskupu servirali.
Julien je šuteći promatrao opata, koji je ponovno čitao ostavku, kad se najednom vrata bučno otvoriše. Lakaj, bogato odjeven, brzo prođe, i Julien se jedva dospio okrenuti prema vratima; opazio je mala starca s križem na prsima. Smjerno se poklonio. Biskup mu se dobrohotno nasmiješi i prođe. Lijepi je opat pošao za njim i Julien je ostao sam u salonu, te se po volji mogao diviti njegovoj pobožnoj uzvišenosti.
Besane,onskom biskupu, čovjeku kome je duga bijeda progonstva stavila duh na tešku kušnju, ali ga nije skršila, bilo je više od sedamdeset pet godina i nije se ama baš ništa uznemiravao zbog onoga što će biti za deset godina.
- Tko je onaj bogoslov oštroumna pogleda kojega sam, čini mi se, opazio u prolazu? - upita biskup. - Ne moraju li oni, po mojoj odredbi, u ovaj sat već spavati?
- Ovaj je vrlo budan, monsinjore, jamčim vam, i donosi veliku vijest: ostavku jedinog jansenista koji je ostao u vašoj biskupiji. Onaj strašni opat Pirard konačno je razumio što se od njega hoće.
- E pa, kladim se - reče biskup smijući se - da ga nećete moći zamijeniti čovjekom koji bi mu bio ravan. I da vam pokažem vrijednost tog čovjeka, pozivam ga sutra na ručak.
Veliki je vikar htio ubaciti nekoliko riječi o izboru njegova nasljednika. Ali prelat nije bio raspoložen da razgovara o poslovima, te reče:
- Prije nego što pozovemo drugoga, doznajmo nešto o tome kako ovaj odlazi. Uvedite tog bogoslova, istina je u dječjim ustima. Pozvaše Juliena. "Naći ću se između dva inkvizitora", pomisli on. Nikada se nije osjećao hrabrijim.
U času kad je ušao, monsinjora su svlačila dva sobara, ljepše odjevena i od samoga gospodina Valenoda. Prije nego što će povesti razgovor o opatu Pirardu, prelat je smatrao da mora Juliena zapitati o njegovu učenju. Govorio je malo o dogmama i začudio se.
Uskoro su prešli na humaniste, na Vergilija, Horacija, Cicerona. "Ta su mi imena", pomisli Julien, "pribavila brojku 198. Nemam što izgubiti, pokušat ću se proslaviti." Uspio je: prelat, i sam izvrstan humanist, bio je oduševljen.
Na večeri u prefekturi neka djevojka, s pravom znamenita, bijaše recitirala pjesmu o Magdaleni. Bio je raspoložen govoriti o književnosti te je uskoro zaboravio opata Pirarda i sve poslove raspravljajući s bogoslovom o tome je li Horacije bio bogat ili siromašan. Prelat je citirao nekoliko oda, ali čim bi ga njegovo pamćenje iznevjerilo, odmah bi Julien skromno dovršio cijelu odu. Biskupa je iznenadilo što Julien sve to govori tonom kao da razgovara: izgovorio je dvadeset-trideset latinskih stihova isto onako kako bi govorio o onome što se događa u njegovu sjemeništu. Dugo su govorili
0 Vergiliju i Ciceronu. Napokon se biskup nije mogao suzdržati da ne pohvali mladog bogoslova.
- Nemoguće je postići bolji uspjeh u učenju.
- Monsinjore - odgovori Julien - u vašem sjemeništu ima sto devedeset sedam đaka koji su mnogo dostojniji vaše visoke pohvale.
- Kako to? - upita biskup, začuđen tom brojkom.
- To što sam imao čast da kažem pred monsinjorom, mogu potvrditi i službenim dokazom. Na godišnjem ispitu u sjemeništu, odgovarajući baš iz predmeta koji mi je ovog časa pribavio monsi-njorovu pohvalu, prošao sam kao sto devedeset osmi.
- Ah, pa to je ljubimac opata Pirarda - uzvikne biskup smijući se
1 gledajući gospodina Frilaira. - To smo morali i očekivati, ali to je dopušteno po ratnom pravu. Zar ne, prijatelju - doda on obraćajući se Julienu - probudili su vas da vas pošalju ovamo?
- Da, monsinjore. Samo sam jednom u životu izašao sam iz sjemeništa, i to na Tijelovo da pomognem gospodinu opatu Chas-Bernardu ukrasiti katedralu.
- Optimel - reče biskup. - Zar ste vi onaj mladić koji je pokazao toliko hrabrosti stavivši perjanice na baldahin? Svake mi godine zadaju straha; uvijek se bojim da tko zbog njih ne izgubi život. Prijatelju moj, daleko ćete dotjerati, ali ja neću prekinuti vašu karijeru, koja će biti sjajna, puštajući vas da umrete od gladi.
Na biskupovu zapovijed donesoše biskvit i malagu, kojih se Julien spremno prihvati, ali ne spremnije od opata de Frilaira, koji je znao da njegov biskup voli gledati kad se jede s veseljem i tekom. Prelat, sve zadovoljniji svršetkom te večeri, stade govoriti o crkvenoj povijesti. Vidio je da Julien ne razumije. Prešao je na moralno stanje u Rimskom Carstvu za vrijeme vladara Konstantinova stoljeća. Svršetak poganstva pratilo je ono isto stanje uznemirenosti i sumnje koje u XIX. stoljeću muči umorne i tužne duhove. Mon-sinjor primijeti da Julien o Tacitu ne zna gotovo ništa osim imena. Čudio se Julienovu bezazlenu odgovoru da se taj pisac ne nalazi u knjižnici sjemeništa.
- To mi je vrlo drago - odvrati biskup veselo. - Izvukli ste me iz neprilike; već deset časaka tražim način da vam zahvalim na ugodnoj zabavi koju ste mi priredili ove večeri, i to zaista posve iznenada. Nisam očekivao da ću u đaku svog sjemeništa otkriti učenjaka. Poklonit ću vam Tacita, iako taj dar nije baš kanonski. Prelat naredi da mu donesu osam prekrasno uvezenih svezaka i na naslovnu stranicu prvog sveska vlastoručno napiše latinsku pohvalu Julienu Sorelu. Biskup se ponosio svojom lijepom latinštinom; na kraju mu vrlo ozbiljnim glasom, koji se mnogo razlikovao od ostalog razgovora, reče:
-  Mladiću, budete li pametni, jednog ćete dana imati najbolju župu u mojoj biskupiji, ni stotinu milja od moje biskupske palače; ali treba biti pametan.
Ponoć je izbijala kad je Julien sa svojim knjigama i vrlo začuđen napustio biskupsku palaču.
Monsinjor mu nije rekao ni riječi o opatu Pirardu. Julien se najviše čudio izvanrednoj biskupovoj uljudnosti. On nikada ne bi bio mogao ni zamisliti takvu uglađenost forme, spojenu s toliko prirodnog dostojanstva. Još mu je jače udarila u oči opreka kad je spazio tmurnog opata Pirarda, koji ga je nestrpljivo iščekivao.
- Quid Ubi dixerunt? (Sto su ti rekli?) - vikne on snažnim glasom izdaleka, čim ga je ugledao.
Prevodeći na latinski biskupove riječi, Julien se malo smeo.
-  Govorite francuski i točno ponovite monsinjorove riječi, ne dodajući i ne oduzimajući ništa - reče bivši ravnatelj sjemeništa svojim tvrdim glasom i na svoj savršeno neotmjeni način.
- Čudnovata li dara jednog biskupa mladom bogoslovu! - reče on listajući krasnog Tacita, čiji mu je pozlaćeni rez, kanda, ulijevao užas.
Dva su sata izbila kad je on, nakon vrlo potankog izvještaja, dopustio najmilijem učeniku da ode u svoju sobu.
- Ostavite mi prvi svezak Tacita na kojem je pohvala preuzviše-nog biskupa! - reče on. - Taj će vam latinski redak, nakon mog odlaska, biti gromobran u ovoj kući.
Erit tibi, fili mi, successor meus tanquam leo auarens quem devo-ret. (Jer prema tebi će, sine moj, moj nasljednik biti kao bijesan lav koji traži koga će proždrijeti.)
Sutradan ujutro opazio je Julien nešto čudnovato u načinu kojim su njegovi kolege s njim govorili. Postao je još povučeniji. "To su", pomisli on, "posljedice ostavke opata Pirarda. Ona je svima poznata, a mene smatraju njegovim ljubimcem." U njihovu ponašanju jamačno je bilo nešto uvredljivo, ali on to nije mogao opaziti. Naprotiv, u očima svih onih koje je sretao duž spavaonica nije bilo nimalo mržnje: "Što bi to trebalo značiti? To je bez sumnje neka stupica. Valja biti na oprezu!" Konačno mu je mali bogoslov iz Ver-rieresa rekao smiješeći se: "Cornelii Taciti opera omnia" (cjelokupna djela Kornelija Tacita).
Te su riječi čuli i ostali te su svi, natječući se, čestitali Julienu ne samo na divnom daru koji mu je monsinjor poklonio, nego i na dvosatnom razgovoru kojim ga je počastio. Znali su sve do najmanjih sitnica. Od toga trenutka više nije bilo zavisti; ponizno su mu se dodvoravali. Opat Castanede, koji se još dan prije odnosio prema Julienu s najvećom osornošću, uhvatio ga je pod ruku i pozvao na doručak.
Na nesreću je Julienov karakter bio takav da mu je drskost tih grubih stvorenja zadavala mnogo jada, ali njihova mu je puzavost bila odvratna i nije mu činila nikakvo zadovoljstvo. Oko podneva opat Pirard se oprostio od svojih đaka ne propustivši da im održi strog govor:
- Želite li časti ovoga svijeta - rekao im je on - sve društvene prednosti, zadovoljstvo da možete zapovijedati, ne poštovati zakone i nekažnjeno biti drski prema svima? Ili želite svoje vječno spasenje? Da biste razlikovali ta dva puta, dovoljno je i najzaostalijima među vama da otvore oči.
Tek što je otišao, bogomoljci "Presvetog Srca Isusova" pošli su u kapelu da zapjevaju Te Deum. Nitko u sjemeništu nije ozbiljno shvatio ravnateljev govor. - On se jako ljuti zbog toga što je otpušten - govorili su svi. Ni jedan bogoslov nije bio toliko lakovjeran da bi povjerovao u dobrovoljnu ostavku na položaj koji sa sobom donosi tolike veze s velikim dobavljačima. Opat Pirard smjestio se u najljepšem svratištu u Besanconu; tu je želio, pod isprikom poslova kojih nije imao, provesti dva dana.
Biskup ga je pozvao na ručak, i, da bi malo naljutio svoga velikog vikara de Frilaira, nastojao mu je pružiti priliku da se odlikuje. Pri kraju ručka stigla je iz Pariza neobična vijest da je opat Pirard imenovan župnikom u divnoj župi N..., četiri milje od glavnoga grada. Dobri mu je prelat iskreno čestitao. On je u cijeloj toj stvari vidio spretnu igru, koja ga je raspoložila i pobudila u njemu najbolje mišljenje o opatovim sposobnostima. Dao mu je prekrasnu svjedodžbu na latinskom jeziku, a opatu de Frilairu, koji se usudio prigovoriti, naredio je da šuti.
Uvečer je monsinjor izrazio svoje divljenje kod markize de Ru-bempre. Bila je to velika novost za visoko besane,onsko društvo; gubili su se u nagađanjima o toj izvanrednoj milosti. Već su u opatu Pirardu gledali i biskupa. Najlukaviji su smatrali da će gospodin de La Mole postati ministar, te su se toga dana usudili podsmjehnuti oholom držanju opata de Frilaira, kojim se on isticao u društvu. Sutradan ujutro umalo što na ulicama nisu trčali za opatom Pirar-dom, a trgovci su izlazili na vrata svojih dućana kad je pošao obići markiževe suce; bilo je to prvi put da su ga uljudno dočekali. Strogi jansenist, ozlojeđen svime što je vidio, obavio je sav posao s odvjetnicima koje je izabrao za markiza de La Molea te je zatim otputovao u Pariz. Pogriješio je što je dvojici-trojici svojih prijatelja iz profesorskog zbora, koji su ga dopratili do kočije i divili se njezinu grbu, rekao da nakon petnaestogodišnjeg upravljanja sjemeništem napušta Besancon s ušteđevinom od pet stotina dvadeset franaka. Prijatelji su ga plačući zagrlili, a poslije su jedan drugome govorili: - Dobri je opat mogao sebi uštedjeti tu laž, suviše je smiješna. Taj prosti svijet, zaslijepljen ljubavlju za novcem, nije mogao shvatiti da je opat Pirard upravo u svojoj iskrenosti nalazio snagu koja mu je bila potrebna da se šest godina sam bori protiv Marie Alaco-que, Presvetoga Srca Isusova, jezuita i svog biskupa.

XXX.
Častoljubac
Postoji samo jedan plemićki naslov, a to je naslov vojvode; titula markiza je smiješna; na riječ vojvoda ljudi se osvrću.
"Edinbourgh Review"


Markiz de La Mole dočekao je opata Pirarda bez ikakvih sitnih velikaških prenemaganja, koja su tako uglađena, a ipak tako uvredljiva za onoga tko ih razumije. Bilo bi to gubljenje vremena, a markiževi su važni poslovi toliko uznapredovali da nije mogao gubiti vrijeme.
Već je šest mjeseci spletkario kako bi privolio u isti mah i kralja i narod da prihvate neki ministarski kabinet koji bi ga, zauzvrat, učinio vojvodom.
Markiz je već godinama uzalud zahtijevao od svog besanconskog odvjetnika jasan i točan prikaz svojih parnica u Franche-Comteu. Ali kako da mu ih slavni advokat protumači kad ih ni sam nije razumijevao? Mali komadić papira koji mu je predao opat objašnjavao je sve.
-  Dragi moj opate - reče mu markiz pošto je u manje od pet minuta odbacio sve fraze uljudnosti i pitanja o osobnim stvarima
-  dragi moj opate, ja usred svog tobožnjeg blagostanja nemam vremena da se ozbiljno bavim dvjema malim, a ipak dosta važnim stvarima: obitelji i poslovima. Uvelike se brinem za napredak svoje kuće i mogu je daleko dovesti, vodim brigu o svojim užicima, a to je važnije od svega ostaloga, bar u mojim očima - dodao je opazivši čuđenje u očima opata Pirarda. Iako je opat bio razuman čovjek, iznenadilo ga je da jedan starac tako otvoreno govori o svojim užicima.
-  Bez sumnje u Parizu postoji i rad - nastavi velikaš - ali je njegovo mjesto na petom katu; čim se ja približim nekom čovjeku, on uzima stan na drugom katu, a njegova žena uvodi dan primanja. Posljedica je toga da nema više rada ni drugih nastojanja osim da uđu u visoko društvo ili da izgledaju kao ljudi iz tog društva. To im je jedina misao čim dođu do kruha.
Za svoje parnice imam advokate, i to za svaku parnicu posebnog; oni se ubijaju radeći. Prekjučer mi je jedan umro od sušice. Ali biste li vjerovali, gospodine, kako ima već tri godine što sam odustao da za svoje poslove, općenito uzevši, tražim čovjeka koji bi se, dok za mene piše, udostojao malo ozbiljnije misliti na ono što radi. Uostalom, sve je ovo samo uvod.
Ja vas cijenim i, usuđujem se dodati, ja vas volim, iako vas prvi put vidim. Hoćete li biti moj tajnik s plaćom od osam tisuća franaka ili s dvostruko toliko? Ja bih na tome još i zaradio, kunem vam se; a moja bi briga bila da vam sačuvam vašu lijepu župu do onog dana kad više ne bismo jedan drugome odgovarali. Opat ga odbi, ali ga potkraj razgovora prava neprilika u kojoj se markiz nalazio navede na jednu misao.
-  Ostavio sam u svom sjemeništu siromašna mladića kojega će tamo, ako se ne varam, strahovito progoniti. Da je samo običan redovnik, bio bih već in pače.
Zasada taj mladić zna samo latinski i Sveto pismo, ali nije isključeno da jednog dana razvije velike sposobnosti, bilo kao propovjednik, bilo kao dušobrižnik. Ne znam što učiniti, ali u njemu je sveti plamen, on može daleko dotjerati. Kanio sam ga dati našem biskupu, ako bi nam ikada došao takav koji bi imao nešto od vaših pogleda na ljude i na poslove.
- Odakle je vaš mladić? - zapita markiz.
- Kažu da je sin nekog tesara iz naših brda, ali ja bih prije rekao da je nezakoniti sin kakva bogataša. Vidio sam da je primio anonimno ili pseudonimno pismo s doznačnicom od pet stotina franaka.
- Ah, to je Julien Sorell - reče markiz.
-  Odakle znate njegovo ime? - zapita opat u čudu. Pa kad je zbog svog pitanja pocrvenio, markiz mu odgovori: - To vam neću reći.
- Pa dobro - nastavi opat - mogli biste pokušati da njega učinite svojim tajnikom, on je energičan i pametan; ukratko, moglo bi se pokušati.
- Zašto ne? - odgovori markiz. - Ali ne bi li se taj čovjek dao potkupiti od prefekta policije ili koga drugoga da bude uhoda u mojoj kući? To je jedino što bih primijetio.
Kako ga je opat Pirard uvjeravao da je to nemoguće, markiz uze novčanicu od tisuću franaka i reče: - Pošaljite ovo Julienu Sorelu za putni trošak i pobrinite se da dođe k meni. ¦- Vidi se doista da živite u Parizu - reče opat Pirard. - Ne poznajete tiraniju koja pritišće nas jadne provincijalce, osobito svećenike koji nisu prijatelji jezuita. Neće htjeti pustiti Juliena Sorela, znat će oni to opravdati najspretnijim isprikama, odgovorit će mi da je bolestan, da su se na pošti izgubila pisma itd. -- Onda ću ovih dana zatražiti od ministra pismo za biskupa - reče markiz.
- Zaboravio sam vas upozoriti na nešto: taj mladić, iako je niskog podrijetla, ponosnog je srca, vrlo je osjetljiv i nećete imati od njega koristi ako dirnete u njegov ponos; tada postaje glup.
- To mi se sviđa - reče markiz - bit će prijatelj mojem sinu, je li to dovoljno?
Neko vrijeme nakon toga Julien primi pismo od nepoznate ruke sa žigom iz Chalonsa, u kojemu je bila novčana uputnica na ime nekog trgovca u Besangonu i obavijest da se bez odlaganja uputi u Pariz. Pismo je bilo potpisano izmišljenim imenom, ali, otvorivši ga, Julien zadrhta: jedan list, otkinut od stabla, pade mu pred noge. Bio je to znak ugovoren s opatom Pirardom. Mije prošao ni puni sat, a Juliena pozvaše u biskupiju gdje ga do-Trkaše s pravom očinskom dobrotom. Citirajući Horacija, biskup mu je vrlo spretno čestitao na sjajnoj karijeri koja ga čeka u Parizu, te je, zauzvrat, očekivao objašnjenja. Julien nije mogao ništa reći, već i zato što nije ništa znao, i monsinjor je osjetio prema njemu veliko poštovanje. Jedan je neznatni svećenik biskupije pisao nacelniku, a taj se požurio da sam donese potpisanu putovnicu u kojoj nije bilo napisano ime putnika.
loš iste večeri, prije ponoći, Julien je bio kod Fouquea, čiji se trijezni razum više začudio nego razveselio budućnosti koja je, čini se, i ekala njegova prijatelja. - To će za tebe svršiti tako - reče mu liberal - da ćeš dobiti službu kod vlade, što će te obvezati na neke postupke o kojima će novine pisati s prezirom. Vijesti koje budem dobivao o tebi, bit će vijesti o tvojoj sramoti. Upamti da, čak i kada je riječ o novčanoj strani, više vrijedi zaraditi sto zlatnika u poštenoj trgovini drvom kojoj si sam gospodar, nego primati četiri tisuće franaka od neke vlade, pa bila to i vlada kralja Salomona.
Julien je u tome vidio samo uskogrudnost provincijskog malograđanina. Ta on će se konačno pojaviti na pozornici velikih događaja! U njegovim je očima sve zasjenila sreća što ide u Pariz u kojemu, zamišljaše on, žive ljudi koji su veliki spletkari i veliki licemjeri, ali uglađeni poput biskupa iz Agdea i biskupa iz Besangona. Svom je prijatelju predstavio stvar tako kao da ga je pismo opata Pirarda lišilo slobodne odluke.
Sutradan oko podneva stigao je u Verrieres kao najsretniji čovjek na svijetu. Računao je da će ponovno vidjeti gospodu de Renal. Najprije je otišao k svom zaštitniku, dobrom župniku Chelanu. Naišao je na vrlo strog doček.
-  Smatrate li da prema meni imate neke obveze? - dočeka ga Chelan i ne odgovorivši na njegov pozdrav. - Ručat ćete sa mnom, dotle ćemo vam iznajmiti drugog konja, i vi ćete napustiti Verrieres, a da u njemu nikoga ne posjetite.
-  Čuti, znači pokoriti se - odgovori Julien s izrazom što ga je usvojio u sjemeništu; zatim su govorili samo o teologiji i o lijepoj latinštini.
Uzjahao je konja i prevalio jednu milju, a zatim se, ugledavši šumu i videći da ga nitko ne motri, zavukao u nju. Kad je sunce zalazilo, pustio je konja da se vrati. Kasnije je otišao k nekom seljaku, koji je pristao da mu proda ljestve i da ih ponese do šumarka iznad Šetališta vjernosti u Verrieresu.
"To je neki jadni vojni bjegunac... ili krijumčar", pomisli seljak opraštajući se s njim. "Ali što me se tiče! Moje su ljestve dobro plaćene, a i ja sam već u životu koješta prošao." Noć je bila vrlo tamna. Oko jedan sat u noći Julien je, noseći svoje ljestve, ušao u Verrieres. Spustio se što je brže mogao u korito brzice koja protječe divnim vrtovima gospodina de Renala u dubini od deset stopa i između dva zida. Julien se lako uspne ljestvama. "Kako će me dočekati psi čuvari?" pomisli on. "U tome leži sve." Psi zalajaše i jurnuše prema njemu, ali on tiho zazviždi i oni priđoše umiljavajući se.
Penjući se zatim od terase do terase, premda su sva vrata na ogradama bila zatvorena, s lakoćom je došao pod prozor spavaće sobe gospođe de Renal, koji je s vrtne strane bio samo osam do deset stopa iznad zemlje.
Na kapcima je bio mali otvor u obliku srca, koji je Julien dobro poznavao. Na njegovu veliku žalost, kroz taj mali otvor nije prodirala svjetlost noćne svjetiljke.
"Veliki Bože", pomisli Julien, "zar gospođa de Renal noćas nije u ovoj sobi? Gdje onda spava? Obitelj je u Verrieresu, jer su i psi ovdje; ali u ovoj sobi u kojoj ne gori svjetiljka mogao bih naići na samoga gospodina de Renala ili na kojeg stranca, a onda, koje li sablazni!"
Najpametnije bi bilo da ode; ali takva je odluka bila za Juliena užasna. "Ako je unutra kakav stranac, ostavit ću ljestve i pobjeći najvećom brzinom; ali ako je ona, kako će me dočekati? Ona se sva predala kajanju i najvećoj pobožnosti, o tome nema sumnje, ali ipak je sačuvala neku uspomenu na mene, kad mi je nedavno I->isala." Taj je razlog odlučio.
Sa strahom u srcu, ali spreman da pogine ili da je vidi, bacao je kamenčiće o kapke; odgovora nije bilo. Naslonio je ljestve uz prozor i sam je pokucao na kapke, najprije tiho, zatim jače. "Koliko god je mračno, netko bi mogao pripucati na mene", pomisli Julien. Ta je pomisao svela ludi pothvat na pitanje hrabrosti. "U ovoj sobi noćas nitko ne spava", pomisli, "ili ako ipak netko spava, sada se već probudio, tko god to bio. Zato ne treba više nikakvih obzira prema njemu; potrebno je samo da ništa ne primi-icte oni koji spavaju u drugim sobama."
Siđe, prisloni ljestve na jedan od kapaka, ponovno se popne i gurnuvši ruku kroz otvor u obliku srca, imao je sreću da prilično brzo napipa željezni zasun zakvačen o kuku kojom je kapak bio zatvoren. Povukao je zasun i s neizrecivom radošću osjetio da kapak nije više pričvršćen i da popušta. Otvorio je kapak koliko je potrebno da uvuče glavu i tihim je glasom ponavljao: "Ja sam, prijatelj." Napevši sluh, uvjerio se da ništa ne narušava duboku tišinu te sobe. Na kaminu posve sigurno nije gorjela svjetiljka, čak ni napola ugašena; to je bio zaista loš znak. oValja se čuvati puščanog metka!" Malo je razmišljao, a zatim se odvažio da prstom zakuca po staklu. Odgovora nije bilo; zakucao je jače. "Treba to privesti kraju, pa makar i okno razbio." Dok je tako vrlo snažno kucao, učinilo mu se da usred tame vidi neku bijelu sjenu kako prolazi sobom. Napokon više nije moglo biti sumnje, zaista je vidio sjenu, koja se, kanda, sasvim polagano približavala. Najednom je opazio obraz, koji se prislonio uz staklo na kojem je bilo njegovo oko. Zadrhtao je i malo se odmaknuo. Ali noć je bila tako tamna da čal ni na toj udaljenosti nije mogao razabrati je li to gospođa de Renal.l Strahovao je da će začuti dozivanje u pomoć; čuo je pse kako se' oko njegovih ljestava šuljaju i muklo reže. - To sam ja - ponavljao je on prilično glasno - prijatelj. - Odgovora nije bilo, a bijela je sjena nestala. - Budite dobri,
otvorite mi, moram s vama govoriti, vrlo sam nesretan] - i pri tome je lupao kao da hoće razbiti staklo.
Čuo se tih i kratak šum; zasun je na prozoru popustio; gurnuo je| prozor i lagano uskočio u sobu. Bijela, se sjena udaljavala; uhvatio ju je za ruke; bila je to žena.! Nestalo je sve njegove hrabrosti. "Ako je to ona, što reći?" A kako mu je tek bilo kad ga je njezin tihi krik uvjerio da je to gospođa de Renal?] Zagrlio ju je; drhtala je i jedva smogla snage da ga odgurne.
- Nesretnice! Sto to radite?
S mukom je izgovorila te riječi, toliko joj se grlo steglo. Julien vidje  u njima najiskreniju srdžbu.
- Dolazim da vas posjetim nakon četrnaest mjeseci strašnog rastanka.
- Odlazite, smjesta me ostavite! Ah, zašto mi je župnik Chelan  zabranio da mu pišem? Bila bih spriječila ovu strahotu. - Odgurnula ga je zatim neobičnom snagom. - Kajem se zbog svog zločina; nebo se smilovalo da me prosvijetli - ponavljala je ona isprekidanim glasom. - Odlazite Bježite!
- Nakon četrnaest mjeseci patnje nipošto neću otići a da ne govorim s vama. Želim znati što ste sve radili. Ah, ja sam vas doista ljubio toliko da zaslužujem to povjerenje... Hoću sve znati.
I protiv volje gospode de Renal taj se odlučni način dojmio njezina
srca.
Julien, koji ju je strastveno grlio opirući se njezinim pokušajima da se oslobodi, pustio ju je iz zagrljaja. To je gospođu de Renal malo umirilo.
- Uvući ću ljestve - reče on - da nas ne bi izdale ako je kojeg slugu probudila buka te obilazi oko kuće.
-  Ne, nego odlazite, odlazite] - reče mu ona s istinskim gnjevom. - Što me se tiču ljudi? Bog vidi strašan prizor koji mi priređujete i on će me zbog njega kazniti. Vi podlo zlorabite osjećaje koje sam prema vama gajila, ali kojih više nemam. Razumijete li, gospodine Juliene?
Uvukao je ljestve vrlo pažljivo da ne bi činio buke.
- Je li tvoj muž u gradu? - upita on, ne zato da bi joj prkosio, nego ponesen nekadanjom navikom.
- Ne govorite mi tako, zaklinjem vas, ili ću pozvati svoga muža. Već sam dovoljno kriva zato što vas nisam otjerala pa bilo što bilo. Ali žao mi vas je - reče ona nastojeći povrijediti njegov ponos, za koji je znala da je vrlo osjetljiv.
lb odbijanje da mu govori "ti" i grubi način kojim je kidala njihovu 11 ježnu vezu, na koju je on još računao, dovedoše do ludila Julienov liubavni zanos.
- Što? Zar je moguće da me više ne ljubite? - reče on onim usr-i Inim glasom koji je tako teško hladnokrvno slušati.
Ona ne odgovori; on je gorko plakao. Doista, više nije imao snage govoriti.
<Eto, potpuno me zaboravilo jedino stvorenje koje me ikada ljubilo! Čemu dalje živjeti?" Napustila ga je sva njegova hrabrost čim više nije trebalo da se boji da će susresti nekog muškarca; iz njegova je srca iščezlo sve osim ljubavi.
Dugo je šuteći plakao. Uhvatio je njezinu ruku; ona ju je htjela istrgnuti, ali nakon nekoliko gotovo grčevitih kretnji ipak mu je ostavi. Bio je potpun mrak, sjedili su jedno pokraj drugoga na krevetu gospođe de Renal.
"Kako li je sve bilo drugačije prije četrnaest mjeseci]" pomisli Julien i suze mu još jače potekoše. "Tako odsutnost nesmiljeno razara hudske osjećaje]"
- Budite dobri i recite mi što ste sve doživjeli - reče napokon Julien, zbunjen njezinom šutnjom i govoreći glasom isprekidanim od plača.
-  Svakako su moje zablude bile poznate u gradu kad ste vi otišli - odgovori gospođa de Renal tvrdim glasom u kojemu je bilo nešto oporo i prijekorno za Juliena. - Ta u vašim je postupcima bilo toliko nesmotrenosti! Nakon nekog vremena, kad sam već bila očajna, došao me posjetiti poštovani župnik Chelan. Uzalud je dugo vremena nastojao od mene izmamiti priznanje. Jednoga je dana zamislio da me odvede u onu crkvu u Dijonu u kojoj sam se prvi put pričestila. Tu se usudio prvi progovoriti... - Gospođu dej Renal prekinule su suze. - Kako sam se stidjela u onom trenutku![ Sve sam priznala. Taj me čovjek, toliko dobar, nipošto nije satrol svojim prezirom; žalostio se zajedno sa mnom. U to sam vam vrijeme svakog dana pisala pisma, koja se nisam usudila slati; brižnoj sam ih skrivala, a kad sam bila suviše nesretna, zaključavala sam se u svoju sobu i ponovno ih čitala. Napokon me župnik Chelan sklonuo da mu ih predam. Neka odi njih, koja su bila pisana nešto smotrenije, poslana su vama, ali vi mi niste ništa odgovorili.
- Kunem ti se da u sjemeništu nikada nisam primio ni jedno pismo od tebe.
- Veliki Bože, tko ih je onda zadržao?
- Predstavi sebi moju bol; od onog dana kad sam te vidio u katedrali, nisam ni znao jesi li još živa.
- Bog mi je udijelio milost da shvatim koliko sam zgriješila prema I njemu, prema svojoj djeci i svome mužu - nastavi gospoda de Renal. - On me nikada nije volio onako kako sam tada vjerovala da me vi volite...
Julien joj se baci oko vrata, zaista bez neke namjere i sav izvan sebe. Ali gospođa de Renal ga odgurnu i nastavi s priličnom odlu-| čnošću:
- Moj časni prijatelj, gospodin Chelan, objasnio mi je da sam se I udajom za gospodina de Renala obvezala da ću sve svoje osjećaje njemu posvetiti, čak i one koje nisam poznavala i koje prije one kobne veze nisam nikad ni osjetila... Nakon one velike žrtve, kad sam se odrekla pisama koja su mi bila tako draga, moj je život prolazio, iako ne sretno, a ono bar prilično mirno. Nemojte ga uznemiravati; budite mi prijatelj... moj najbolji prijatelj! - Julien joj je ruke obasuo poljupcima; osjetila je da još plače.
- Nemojte plakati, zadajete mi toliku bol... Sada vi meni pričajte što ste radili. - Julien nije mogao govoriti.
- Želim čuti kako ste živjeli u sjemeništu - doda ona - a zatim čete otići.
Ne misleći na ono što priča, Julien je govorio o zavisti i bezbrojnim spletkama s kojima se najprije susretao, a zatim o svom mirnijem životu, kad je bio imenovan repetitorom.
- Bilo je to onda - dodao je on - kada ste mi nakon duge šutnje, koja me je bez sumnje imala uvjeriti o onome što danas previše dobro vidim, naime da me više ne ljubite i da sam vam postao ravnodušan... - Gospođa de Renal stisne njegove ruke. - Bilo je to onda kad ste mi poslali pet stotina franaka.
- Nikada vam ih nisam poslala - reče gospođa de Renal.
- Na tom je pismu bio žig iz Pariza i potpis Paul Sorel, da bi se uklonila svaka sumnja.
Sad su malo raspravljali o tome tko je mogao poslati to pismo. Njihovo se psihičko stanje izmijenilo. A da nisu bili svjesni toga, napustili su svečani ton i vratili se na ton nježnog prijateljstva. Nisu vidjeli jedno drugo, toliko je mrak bio dubok, ali je zvuk njihova glasa govorio sve. Julien je rukom obujmio svoju prijateljicu oko pasa, a ta je kretnja bila vrlo opasna. Ona je pokušala ukloniti Julienovu ruku, no on je u taj čas prilično spretno privukao njezinu pažnju na neku zanimljivu pojedinost svoje priče. Ruka kao da je bila zaboravljena i ostala je ondje gdje se nalazila. Nakon mnogo nagađanja o podrijetlu pisma s pet stotina franaka, fulien je nastavio pričati; ovladao je opet sobom pričajući o svom proteklom životu, koji ga je vrlo malo zanimao u usporedbi s onim Uo se upravo događalo. Svu svoju pažnju usredotočio je na to kako i c se ovaj posjet završiti. - Morate otići - ponavljala mu je od vremena do vremena gospođa de Renal odrješitim glasom. "Koje li sramote za mene ako me tako otpravi! Uspomena na to zatrovat mi cijeli život, i ona mi nikada neće pisati", mislio je on.
- Bog zna kad ću se vratiti u ovaj kraj!" Od toga je časa iz Julienova u a naglo nestalo sve što je bilo nebesko u njegovu položaju. Sjeli vi pokraj žene koju je obožavao i držeći je gotovo u zagrljaju, u kojoj je nekad bio tako sretan, usred duboke tame, u kojoj već neko vrijeme točno razabirao da ona plače i po nadimanju njinih grudi osjećao da jeca, njegova je nesreća bila u tome što postao hladan političar, gotovo jednako proračunan i leden kao uda kad je u dvorištu sjemeništa bio izložen zlobnim šalama kojega od svojih kolega jačega od njega. Julien je svoje pričanje raste-gnuo i govorio o nesretnom životu što ga je vodio otkad je napustio Verrieres. "Tako je, dakle, on", govorila je gospođa de Renal u sebi, "nakon godine dana odsutnosti, gotovo bez ikakva znaka sjećanja od mene i dok sam ga ja zaboravljala, neprestano mislio samo na sretne dane provedene u Vergyju." Njezini ce jecaji podvostručiše. Julien je opazio uspjeh svoga pričanja. Shvativši da treba pokušati s posljednjim sredstvom, prešao je naglo na pismo što ga je upravo primio iz Pariza.
- Oprostio sam se s preuzvišenim biskupom.
-  Što, zar se više ne vraćate u Besangon? Zar nas zauvijek ostavljate?
- Jest - odgovori Julien odlučnim glasom. - Jest, ostavljam kraj gdje me zaboravlja i ono biće koje sam u svom životu najviše volio, ostavljam ga da se nikada više ne vratim. Idem na Pariz...
- Ti ideš u Pariz! - poviče prilično glasno gospoda de Renal. Njezin je glas bio gotovo ugušen suzama i svjedočio je o njezinu krajnjem uzbuđenju. Julienu je to ohrabrenje bilo potrebno; namjeravao je iskušati korak koji je mogao sve okrenuti protiv njega; prije tog uzvika, kako ništa nije vidio, nije mogao predvidjeti dojam koji će pobuditi. Sada nije više oklijevao; strah od grižnje savjesti vratio mu je svu sigurnost. listajući, rekao je hladno:
- Da, gospođo, ostavljam vas zauvijek, budite sretni, zbogom! Zakoračio je prema prozoru; već ga je otvarao. Gospođa de Renal poleti prema njemu i baci mu se u naručje.
Tako je nakon trosatnog razgovora Julien postigao ono što je s toliko strasti želio prva dva sata. Da se gospođa de Renal nešto prije vratila nježnim osjećajima, njezino bi zatomljivanje grižnje savjesti značilo za njega božansku sreću, ali ovako, polučeno spretnošću, bilo mu je samo užitak. Usprkos upornoj molbi svoje prijateljice, Julien je na svaki način htio zapaliti svjetiljku.
- Zar hoćeš - govorio je on - da mi ne ostane nikakva uspomena na to da sam te vidio? Zar da ljubav koja se odražava u tim krasnim očima bude za mene izgubljena? Da ne vidim bjelinu o\v divne ruke? Misli na to da te ostavljam možda na vrlo dugo vrijeme!
Pri toj pomisli, koja joj je tjerala suze na oči, gospođa de Renal nije mogla ništa odbiti. Ali zora je počela živo ocrtavati obrise u planini istočno od Verrieresa. Umjesto da ode, Julien je, pijan od sladostrasti, zamolio gospodu de Renal da smije cijeli dan provesti skriven u njezinoj sobi i otići tek iduće noći.
-  Zašto ne? - odgovori ona. - Ovaj moj kobni ponovni pad oduzima mi svako poštovanje prema samoj sebi i bit će zauvijek moja nesreća - reče i pritisne ga na srce. - Moj muž nije više onaj isti, on sumnja; uvjeren je da sam ga prevela žedna preko vode i vrlo je ljut na mene. Ako čuje i najmanju buku, izgubljena sam, protjerat će me kao nevaljalu ženu, što i jesam.
- Ah, to su fraze opata Chelana! - reče Julien. - Prije mog nesretnog odlaska u sjemenište ne bi tako govorila; onda si me ljubila!
Julien je bio nagrađen za hladnokrvnost koju je unio u te riječi; vidio je kako njegova prijateljica najednom zaboravlja opasnost u koju je dovodi blizina njezina muža i kako razmišlja o mnogo većoj opasnosti da Julien ne posumnja u njezinu ljubav. Naglo se danilo i u sobu je prodirala jaka svjetlost. Julien je doživio svu nasladu ponosa što je mogao u svom zagrljaju i gotovo do svojih nogu gledati tu krasnu ženu, jedinu koju je ljubio, a koja je još prije nekoliko auti bila puna užasa pred strašnim Bogom i sva predana svojim dužnostima. Odluke što ih je čitavu godinu učvršćivala postojanošću nisu mogle odoljeti njegovoj odvažnosti.
Uskoro se u kući začula buka. Nešto na što nije bila mislila uznemirilo je sada gospođu de Renal.
- Ona pakosna Eliza ući će u sobu; što da radim s tim golemim Ijestvama? - upita ona svog prijatelja. - Gdje da ih skrijem? Odnijet ću ih na tavan - povikne ona najednom nekako veselo.
- Ali treba proći kroz sobu gdje je sluga - reče Julien začuđe-
no.
Ostavit ću ljestve u hodniku, dozvati slugu i poslati ga po nekom poslu.
- Smisli što ćeš reći u slučaju da sluga, prolazeći hodnikom, opazi ljestve.
- Hoću, anđele moj - reče gospođa de Renal poljubivši ga. - A ti misli na to da se što brže sakriješ pod krevet ako Eliza uđe dok mene nema.
lulien je bio iznenađen tom nenadanom veselošću. "Nju, dakle, silina stvarne opasnosti ne zbunjuje, nego joj, dapače, vraća veselost jer zaboravlja na grižnju savjesti! Zaista izvanredna žena. Ah, slavno je vladati takvim srcem!" Julien je bio oduševljen. Gospoda de Renal uze ljestve; očito su bile preteške za nju. Julien joj htjede pomoći. Divio se njezinu elegantnom stasu koji je odavao sve prije nego snagu, kadli ona dohvati ljestve te ih bez pomoći podigne kao da diže neku stolicu. Brzo ih odnese u hodnik na trećem katu gdje ih položi uzduž zida. Pozove slugu i, da bi mu ostavila vremena da se obuče, popne se u golubinjak. Pet časaka i kasnije, kad se vratila u hodnik, ljestava više nije bilo. "Sto se si njima dogodilo?" Da Julien nije bio u kući, ta je opasnost ne bi] nimalo dirnula. Ali kad bi njezin muž sada spazio te ljestve, mogaoj bi taj događaj biti užasan! Gospođa de Renal trčala je posvuda. Napokon je ljestve otkrila pod krovom, kamo ih je sluga odnio te] ih čak i sakrio. Ta je okolnost bila vrlo čudnovata i nekada bi je bila] zbunila.
"Sto me se tiče", pomislila je, "što se može dogoditi za dvadeselj četiri sata kad Julien ne bude više ovdje? Neće li tada za mene sve biti grižnja savjesti i užas?"
U glavi joj je bila kao neka nejasna misao da se mora oprostiti životom, no ona nije za nju marila. Nakon rastanka koji je smatra vječnim, on joj se vratio, opet ga je vidjela, a ono što je on učii da bi došao do nje, odavalo je toliko ljubavi! Ispriča Julienu što se dogodilo s ljestvama.
- Sto da odgovorim svome mužu ako mu sluga kaže da je našž ljestve? - Načas se zamislila. - Treba im dvadeset četiri sata pronađu seljaka koji ti ih je prodao. - Bacivši se Julienu u naruči i stežući ga grčevito, ponavljala je: -Ah, umrijeti, umrijeti ovako
- i obasipala ga poljupcima. - Ali ti ne moraš umrijeti od gladi
- uzvikne smijući se.
- Dođi! Najprije ću te skriti u sobu gospođe Derville, koja je uvjek zaključana. - Otišla je na kraj hodnika da pripazi, a Julien potrčao. - Nemoj otvoriti ako netko kuca - reče mu ona zaklji čavajući ga - to bi u šali mogla učiniti samo djeca igrajući se.
- Dovedi ih u vrt pod prozor da mogu uživati gledajući ih i navedij ih da govore.
-  Hoću, hoću - dovikne mu gospođa de Renal udaljujući se.] Uskoro se vratila s narančama, biskvitom i bocom malage; nije] uspjela ukrasti kruh.
- Što radi tvoj muž?
- Sastavlja nacrt za ugovor sa seljacima. Ali osam sati je izbilo, i u kući je bilo vrlo bučno. Da nisu vidjeli
ospođu de Renal, bili bi je svuda tražili; zato ga je morala ostavi   Uskoro se bez ikakve opreznosti vratila noseći mu šalicu kave;sijala se da on ne umre od gladi. Nakon doručka joj je uspjelo dovesti pod prozor sobe gospođe Derville. Činilo mu se da
je  narasla, ali da ne izgledaju više onako otmjeno, ili su se to mola njegovi nazori promijenili. Gospođa de Renal govorila im je lulienu. Iz odgovora najstarijeg vidjelo se da on još voli bivšeg Igojitelja i da žali za njim, no pokazalo se da ga je dvoje mlađih lovo zaboravilo, ospodin de Renal nije toga jutra izlazio, neprestano je između
i i zemlja i prvog kata išao gore-dolje, zaokupljen sastavljanjem ovora sa seljacima kojima je prodavao krumpir. Do ručka nije spođa de Renal imala ni trenutka vremena za svog zatočenika. Cula je zvono pozvalo na ručak i kad je trebalo sjesti za stol, palo
njoj  je na pamet da za njega ukrade tanjur vruće juhe. Približavajući posve tiho vratima sobe u kojoj je bio Julien i noseći oprezno tanur, našla se licem u lice sa slugom koji je ujutro bio sakrio ljestve. Istog se časa i on nečujno približavao hodnikom kao da osluškuje.Vrojatno je Julien neoprezno hodao po sobi. Sluga se udaljio smeten. Gospoda de Renal odvažno uđe k Julienu; ugledavšije, on protrne.
Ti se bojiš! - reče mu ona. - A ja bih prkosila svim opasnostima ovoga svijeta a da ni okom ne trepnem. Samo se jednoga bojim: časa kad ću nakon tvog odlaska ostati sama. - I ona ga otavi i otrča. Oh", reče u zanosu Julien sam sebi, "grižnja savjesti je jedina opastost koje se ta uzvišena duša boji!" mačno dođe i večer. Gospodin de Renal ode u Kasino, i njegova žena izjavi da je strahovito boli glava i povuče se u svoju sobu. Elizu je brzo otpravila i odmah opet ustala da bi otvorila ilienu. Kazalo se da on zaista umire od gladi. Gospođa de Renal ode u Kuhinju da donese kruh. Julien je začuo oštar vrisak. Gospođa Renal se vrati i ispriča mu da je, ušavši u smočnicu bez svjetla i
ibliživši se ormaru gdje stoji kruh, pružila ruku i dotaknula neku žensku ruku. To što je Julien čuo, bio je Elizin vrisak.
- Sto je ona tamo radila?
- Krala je slatkiše ili nas je vrebala - odgovori gospođa de
sa savršenom ravnodušnošću. - Ali ja sam srećom našla paštet i kruh.
-  Sto imaš tu? - upita Julien pokazujući džepove njezine pre gaće.
Gospođa de Renal zaboravila je da su joj već od ručka džepovi bi puni kruha.
Julien ju je s najvećom strasti stisnuo u zagrljaj; nikada mu se nije učinila tako lijepa. "Ni u Parizu", mislio je on zbunjeno, "neću nak na uzvišeniji karakter." U nje je bila sva nespretnost žene koja nijj navikla na takve brige, a u isto vrijeme i istinska hrabrost bića kojj se boji samo opasnosti druge vrste, što su kudikamo strasnije. Dok je Julien s velikim tekom večerao, a njegova se prijateljic šalila na račun jednostavnosti tog obroka jer se bojala ozbiljno govoriti, netko najednom snažno prodrma vrata. Bio je to gospoc de Renal.
- A zašto si se zatvorila? - poviče on. Julien se jedva stigao za vući pod kanape.
-  Sto, vi ste posve odjeveni! - reče gospodin de Renal ulazeći.
- Večerate, a zaključali ste vrata!
U svako drugo doba to bi pitanje, postavljeno sa svom bračnom osornošću, zbunilo gospođu de Renal, ali ona je bila svjesna da njezin muž treba samo malo da se sagne pa da opazi Juliena jer se gospodin de Renal bacio na stolicu nasuprot kanapeu na kojoj je čas prije sjedio Julien.
Jaka je glavobolja poslužila kao isprika za sve. Dok joj je sada njezin muž nadugo pričao pojedinosti partije bilijara koju je dobio u Kasinu, "dobitak od devetnaest franaka, vjere mi," spazila je ona na jednoj stolici, tri koraka ispred njih, Julienov šešir. Njezina se hladnokrvnost udvostruči; ona se poče svlačiti i u jednom času, prolazeći brzo iza svog muža, baci haljinu na stolicu sa šeširom. Konačno je gospodin de Renal otišao. Ona zamoli Juliena da joj ponovno priča o svom životu u sjemeništu. - Jučer te nisam slušala; dok si govorio, mislila sam kako bih sebe prisilila da te otpravim. Bila je do krajnosti neoprezna. Govorili su vrlo glasno i bilo je možda oko dva sata u noći kad ih je prekinuo snažan udarac u vrata.
lio je to opet gospodin de Renal.
Otvorite mi brzo, lopovi su u kući! - reče on. - Saint-Jean je |jutros našao njihove ljestve.
Sad je svemu kraj! - uzviknu gospođa de Renal bacivši se Ju-Ilionu u naručaj. - On će nas oboje ubiti, ne vjeruje on u lopove. lUmrijet ću u tvom zagrljaju, sretnija u svojoj smrti nego što sam Ibila u životu. - Uopće nije odgovarala svome mužu koji je bjenio; strastveno je cjelivala Juliena.
Spasi Stanislasovu majku! - reče joj on uz zapovjedni pogled. Skočit ću u dvorište kroz prozor kabineta i pobjeći kroz vrt, Ipsi su me prepoznali. Smotaj moje odijelo i baci ga u vrt što prije Ifnožeš, a dotle ga pusti da provali vrata. I nikakvih priznanja, to ti [naročito zabranjujem! Bolje je da sumnja nego da bude siguran. -- Ubit ćeš se skačući - bio je njezin jedini odgovor i njezina jedina bojazan.
Pošla je s njim do prozora kabineta, zatim je dospjela sakriti njegovo odijelo. Konačno je svom razbjesnjelom mužu otvorila vrata. On je pregledao sobu pa kabinet i udaljio se ne govoreći ništa.Bacila je Julienu odijelo, on ga je dohvatio i brzo otrčao na kraj
vrta, prema Doubsu.
Dok je trčao, čuo je fijuk metka i odmah zatim hitac iz puške. ¦'lb nije gospodin de Renal", pomisli, "on suviše loše puca." Psi su tiho protrčali pokraj njega; drugi je hitac po svoj prilici razmrskao f.apu jednom psu jer je stao tužno zavijati. Julien preskoči zid terase, potrča u zaklon pedeset koraka, a zatim stane trčati m drugom smjeru. Čuo je glasove koji se dozivaju i točno je vidio slugu, svog neprijatelja, kako puca iz puške; jedan je zakupnik s o Iruge strane vrta također ispalio nekoliko hitaca, ali je Julien već stigao do obale Doubsa gdje se obukao, sat kasnije bio je već milju daleko od Verrieresa na putu za Ženevu. "Ako sumnjaju", mislio je Julien, "tražit će me na cesti koja vodi u Pariz."