Key Item - Neophodan uvjet

Jack Wiwer se očajan izvukao iz njedara Multivaca.Todd Nemerson, koji je sjedio za pultom, upita:
- Ništa novo?
- Ništa - odgovori Wiwer - ništa, ništa, savršeno ništa! I uopće mi nije jasno što se moglo dogoditi.
- On ipak više ne radi.
- Lako je tebi govoriti dok sjediš u fotelji.
- Ne govorim, razmišljam.
- On razmišlja! - Wiwer se podrugne.
Nemerson se nervozno uzvrpolji u fotelji:
- A zašto da ne? Šest brigada kibernetičara juri hodnicima Multivaca već tri dana bez ikakva rezultata. Zašto ne bi netko za promjenu počeo malo i misliti?
- Mislio ti ili ne mislio, ništa se neće promjeniti. Treba naći kvar. Očito je negde došlo do kratkog spoja.
- Je li, uistinu, sve tako jednostavno? Ti znaš koliko je u njemu milijuna ćelija i kontakata!
Svejedno, nemaš pravo. Da je riječ o releju ili kontaktu, Multivac bi iskoristio rezervne linije, potražio bi sam kvar i obavjestio nas.Nesreća je u tome što Multivac ne samo što ne odgovara na pitanja, on nam uopće ne može saopćiti što se sa n jim dogodilo. Ako mu ne pomognemo, u gradovima će nastati panika. Svjetska ekonomika koordira s Multivacom i svi to dobro znaju.
- Uzgred rečeno, znam i ja. Ali to ne može ništa izmjeniti.
- Treba razmisliti. Nešto nam je promaklo. Pomisli, Jack, poslednjih sto godina, najveći umovi kibernetike usavršavaju Multivac. Danas on može gotovo sve, može govoriti i slušati nas. On praktički danas ne zaostaje za ljudskim mozgom. Mi još nismo u stanju potpuno odgonetnuti ljudski mozak. Zašto svojatamo pravo da potpuno razumjeva Multivacove misli?
- Otišao si predaleko. Još malo pa ćeš reći da je Multivac razumno biće.
- A što da ne? - zamisli se Nemerson. - Zašzo da ne? Možemo li tvrditi da Multivac nije prešao onu tanku. ujvetnu liniju koja uređaj odvaja od razumna bića? I postoji li uopće ta zamišljena linija? Ako je mozak kvantitativno složeniji od Multivaca, a mi ga neprestano i dalje usavršavamo, u kojoj točki...
Nemerson se zanese i ušuti.
Čemu sve ovo? - razdraženo upita Wiwer. - Čak i ako pretpostavimo da je Multivac razumno biće, to nam neće pomoći da pronađemo kvar.
- Može nam pomoći jer mu možemo prići ljudskim mjerilima. Dopusti. Pretpostavimo da te upitaju kolika će biti cijena pšenice slijedeće godine i ti ne odgovoriš. Zašto nisi odgovorio?
- Zato što ne znam odgovor! A Multivac ga zna. On, a ne ja, ima sve potrebne informacije. Koristeći se njima može proricati razvojne tendencije u politici, ekonomici, ili na primjer u meterologiji. I mi znamo da je on sposoban za to. Nije jednom radio takvo što.
- Dobro. Pretpostavimo onda ovako. Ja sam ti postavio pitanje, ti znaš odgovor, ali ga ne želiš reći. Zašto? Zato što mi je mozak preopterećen - obrecne se Wiwer - zbog toga što sam izgubio pamćenje. Zato što sam mrtav pijan. Napokon, neka đavo sve odnese, zato što sam slomljen! Upravo to i pokušavamo ustanoviti. Pokušavamo pronaći mjesto na kojem je došlo do kvara. Pokušavamo pronaći neophodne uvjete za njegov rad.
- I niste uspjeli. - Nemerson se digne iz naslonjača:
- Slušaj Jack, na koje pitanje Multivac nije odgovorio?
- Kako da se sjetim? Da potražim snimku?
- Ne treba. Reci, dok radiš s Multivacom, razgovaraš li sa njim?
- Tako je predviđeno. To je terapija.
- Da, da, dakako, terapija. Pravimo se kao da je Multivac razumno biće kako ne bismo proživljavali traumu: ah, uređaj je pametniji od mene! Tako smo od metalnog čudovišta stvorilio neku vrst oca-prijatelja.
- Misli kako hoćeš.
- Ako je to samoobmana i ti to dobro znaš! Tako složen kompjuter kao Multivac mora govoriti i slušati. Nije dovoljno stavljati u njega pitanja i dobiti odgovore. Na određenoj razini složenosti Multivac se čini razumnim bićem zbog toga što on to zaista i jest. Slušaj, Jack. Postavi meni to poslednje pitanje. Želim osjetiti vlastitu reakciju.
- Nije mi do gluposti - odmahne Wiwer.
- Molim te.
Wiwer je bio očajan i uz to još mrtav umoran. Inače, nikada ne bi pristao na to. Pravio se kao da stavlja program u Multivac, i počeo govoriti, kao što je činio uvijek u takvim trenucima. Rekao je svoje mišljenje o smetnjama u poljoprivredi, spomenuo novi nivo raketne struje, mrlje na Suncu...
U početku je govorio neprirodno, ali se postepeno oslobodio jer je bio naviknut na to, i na kraju, kada je sve bilo gotovo, samo što nije potapšao Todda Nemersona po prsima, zaželjevši mu uspješan posao.
- No, dobro - završio je. - Obradi informaciju i brzo daj odgovor.
Nekoliko sekundi Jack Wiwer je stajao, dišući duboko, ponovo proživljavajući uzbuđenje i osjećaj vlasti nad najvećim i najsloženijim djelom ljudskih ruku i ljudskog razuma. Zatim se trgnuo i smušeno promrljao:
- Eto, to je sve...
- Mislim da sam shvatio, - reče Nemerson - zašto ja na mjestu Multivaca ne bih odgovorio. Jack, očisti Multivac. Zamoli sve da izađu iz njega. A zatim ga ponovo programiraj. Ja ću govoriti.
Wiwer sliježe ramenima i okrene se prema komandnom pultu Multivaca. Njegovi brojčanici bili su tamni kao i ugasnute lampe. Po njegovu naređenju, brigade kibernetičara su jedna za drugom napustile uređaj.
Zatim uzdahnuvši, uključi uređaj za programiranje. Poslednjih dana je dvanaestak puta bezuspješno pokušavao uključiti Multivac. Sada se svijetla na komandom pultu zatreperela. Negdje daleko će o tome biti obavješteni korespodenti i svi će znati za novi pokušaj. Ljudi u cijelom svijetu koji toliko ovise o Multivacu, zaustavit će disanje.
Dok je Wiwer programirao, Nemerson počne razgovor. Govorio je polako, trudeći se sjetiti Wiwerovih riječi i čekajući odlučan trenutak u kojem će pronaći neophodan uvjet za rad kompjutora.
Wiwer je završio. U Nemersonovu se glasu jasno osjetilo uzbuđenje. Rekao je:
- Dobro, Multivac. Obradi informaciju i daj odgovor. - Napravio je kratku pauzu i dodao riječi koje su bile neophodan uvjet rada kompjutora:
- Molim te!
Istog trenutka uključili su se svi Multivacovi releji i kontakti.
Ništa začuđujuće.
I uređaj može imati osjećaje - kada prestane biti uređaj.

Kraj

Vatra

Bila je gužva kao na kakvoj premijeri. Gomila naučnika, visoki oficiri, kongresmeni i par novinara...
Alvin Horner iz Vašingtonskog Odeljenja za štampu prepozna pored sebe Josepha, iz Los Alamosa, i reče: "Sad ćemo da vidimo nešto."
Vinćenzo se zagleda u njega kroz debelo staklo naočara. "Ne vidim nešto naročito zanimljivo u svemu tom."
Horner se namršti. Čekali su projekciju prvog super-usporenog snimka eksplozije atomske bombe. Uz pomoć najsavremenije opreme i zahvaljujući velikom trudu mnogih posvećenih trenutak eksplozije biće podeljen u milionite delove sekunde. Juce je A-bomba eksplodirala, a danas će snimci pokazati neverovatno detaljno tu eksploziju.
"Mislite da neće uspeti?"
"O, uspeće sigurno. Svi testovi su bili uspešni. Ali zaboravljamo glavnu stvar-"
"Što je?"
"Ta bomba je smrtna presuda čoveku. Izgleda da nismo u stanju to da vidimo." Vinćenzo klimnu glavom. "Pogledajte njih. Oni su uzbudjeni i napeti, ali nisu uplašeni."
"Ma svesni su oni opasnosti. I oni su uplašeni."
"Ne dovoljno", rece naučnik. "Viđao sam ja neke od njih kako gledaju dok hidrogenska bomba raznosi celo ostrvo, a zatim odlaze kuci da mirno spavaju. Takvi su ljudi. Hiljadama godina đavolska vatra im se pokazuje, i još uvek nije ostavila neki utisak."
"Đavolska vatra? Da li ste vi religiozni, gospodine?"
"Jučerašnja eksplozija beše đavolska vatra. Bukvalno."
To je bilo previše za Hornera. On ustade i promeni sedište, ali poče nervozno da osmatra ostatak publike. Da li su uplašeni? Nisu mu se više takvim činili.
Ugasiše svetla i projekcija poče. Na ekranu, vatreni toranj poče da se diže. Publika se sasvim umiri.
Tad se tačkica svetlosti pojavi u korenu tornja, crvena, goruća tačka, polako rastući u lenjim drhtajima, čas u jednom, čas u drugom smeru, uzimajući nepravilne oblike, mešajuci svetlost i senku...
Jedan čovek vrisnu u šoku, a za njim još nekolicina. Promukli usklici praćeni tišinom. Horner je mogao onjusiti strah, ukus strave u sopstvenim ustima, osetiti kako mu se krv ledi.
Ovalna lopta plamena zaustavi svoj rast na tren, pre nego što se raširi u svetlu sferu.
Tad svi u prostoriji videše tamne mrlje nalik na oči, sa tamnim linijama brade, blešteće oči, kosu koja se spušta na čelo u pravilno V, tanka iskežena usta kako se smeju iz đavolske vatre...
I rogove.

Kraj

Robotski snovi - Robot Dreams

Sinoć sam sanjao - rekao je LVX-1 mirno.
Susan Calvin nije ništa rekla, ali se činilo da je njeno ostarjelo lice, izborano mudrošću i iskustvom, pretrpjelo mikroskopski trzaj.
- Jeste li to čuli? - upita Linda Rash nervozno. - Baš kao što sam vam pričala.
Bila je malena, tamnokosa i mlada. Njena desna šaka neprestano se otvarala i zatvarala.
Calvinova se klimnula. Tiho je rekla:
- Elvex, nećeš se micati, ni govorili, niti nas slušati sve dok ponovo ne izgovorim tvoje ime. Nikakvog odgovora nije bilo. Robot je sjedio kao da je izliven od jednog komada metala, i takav će ostati sve dok ponovo ne čuje izgovoreno svoje ime. Calvinova će zatim:
- Koja je vaša kompjuterska loginka doktorice Rash? Ili ako ćete se osjećati ugodnije, unesite je sami. Željela bih istražiti mrežu njegovog pozitronskog mozga.
Lindini prsti se na tren zbuniše nad tipkama. Prekinula je niz i počela ispočetka. Gusta mreža pojavila se na ekranu.
- Molim vas dozvolu za upravljanje vašim kompjuterom. - reče dr.Calvin.
Dozvolu je dobila bezglasnim kimanjem glave. Naravno! Što bi mogla Linda, novi i neprovjereni robopsiholog, zabraniti živoj legendi? Polako je Sušan Calvin proučavala ekran pomičući sliku ukoso i dolje, pa zatim gore, pa onda odjednom otkuca seriju tipki tako brzo da Linda nije ni vidjela što se dogodilo, samo je slika mreže bila uvećana i u posve drugom području. Išla je naprijed-natrag, a njeni čvornati prsti letjeli su tipkama. Na starom licu nije bilo nikakve promjene. Pratila je pažljivo sve promjene u mreži kao da su njenom glavom prolazili neki složeni proračuni. Linda se čudila. Nemoguće je analizirati mrežu bez pomoći priručnog kompjutera, no, stara dama je samo zurila. Da li je u glavi imala ugrađeni kompjuter? Ili je u pitanju bio njen mozak koji već desetljećima nije radio ništa drugo do smišljao, proučavao i analizirao pozitronske moždane mreže? Da li je mogla pojmiti takvu mrežu na sličan način kao što je Mozart shvaćao orkestraciju simfonije?
Napokon Calvinova progovori:
- Što je to što ste učinili, Rash?
Linda odgovori pomalo posramljeno:
- Upotrijebila sam fraktalnu geometriju.
- To sam primijetila, ali zašto?
- To nitko prije nije uradio. Mislila sam da ću time proizvesti moždanu mrežu višeg stupnja složenosti; možda sličniju ljudskoj strukturi.
- Da li ste se s nekim savjetovali? Ili ste sve uradili na svoju ruku?
- Nisam se konzultirala. Radila sam samostalno.
Izblijedjele oči Sušan Calvin dugo su gledate u mladu ženu.
- Niste imali pravo da nešto tako učinite. Kakvo vam je ime, takva vam je i narav. (Igra riječi: U engleskom Rash znači nagao, u našoj verziji ovo bi bila doktorica Naglić) Tko ste vi da niste nikog pitali. Ja sama, ja Suzan Calvin, s nekim bih se savjetovala.
- Bojala sam se da će me spriječili.
- Što bi se uistinu i dogodilo.
- Hoću li biti otpuštena? - Njen glas se slomi iako je nastojala da ga održi čvrstim.
- Vrlo vjerojatno - odgovori Calvinova, - ili će vas unaprijediti. Sve ovisi o tome kakav ću izvještaj dati kad završim s vama.
- Hoćete li rastaviti El... - skoro je izrekla ime i time reaktivirala robota i to bi bila još jedna greška... ne, nije si mogla priuštiti joi jednu grešku, ako već ionako nije bilo prekasno da si bilo što priušti. - Hoćete li deaktivirati robota?
Odjednom je postala svjesna da Stara Vještica nosi elektronski pištolj u džepu svog radnog kaputa. Doktorica Calvin je već došla pripremljena baš za takav slučaj:
- Vidjet ćemo, - suho će Calvinova. - Robot se možda pokaže previše vrijedan za to.
- Ali kako to da može sanjati?
- Napravili ste mu pozitronski mozak koji začuđujuće nalikuje ljudskom. Ljudski mozak mora sanjali da bi se mogao redovito reorganizirati i osloboditi se zamršenih čvorova svijesti. Možda i ovaj robot to mora učiniti, i to iz istih razloga... jeste li ga pitali što je sanjao?
- Ne. Pozvala sam vas čim mi je rekao da je sanjao. Na kon toga nisam više željela ništa dalje poduzimali na svoju ruku.
- Ah! - Mali smiješak preleti preko lica Susan Calvin. - Ipak postoje granice preko kojih vas vaša lakomislenost neće prenijeti. Drago mi je zbog toga. Ustvari, laknulo mi je... A sada. hajdemo zajedno pogledali što možemo otkriti.
- Elvex! - ona će oštro.
Glava robota se lagano okrenula prema njoj.
- Da, doktorice Calvin?
- Kako znaš da si sanjao?
- To se događa po noći, kad je tama, dr.Calvin, - reče Elvex. - Onda odjednom vidim svjetlo iako ne vidim nikakvog razloga zašto bi se svjetlo pojavilo. Vidim stvari koje nemaju veze sa onim što ja prihvaćam kao stvarnost. Čujem stvari. Čudno se ponašam. Tragajući po svom rječniku za riječima kojima bih izrazio ono što se događa, naišao sam na riječ san. Proučavajući njeno značenje napokon sam došao do zaključka da sam sanjao.
- Pitam se kako je uopće došlo do toga da se riječ san nalazi u tvom rječniku?
Linda brzo odgovori mahnuvši rukom da utiša robota:
- Ja sam mu dala uobičajeni ljudski rječnik. Mislila sam.;:
- Stvarno ste mislili... - ironično će Calvinova. - Zapanjena sam.
- Mislila sam da će mu trebati glagol. Znate onako kao... Nikada nisam sanjao da... nešto tako slično.
- Koliko često si sanjao, Elvex? - upita Calvinova.
- Svake noći, dr.Calvin, svake noći otkad sam postao svjestan svog postojanja.
- Deset noći - ubaci se Linda revnosno, - ali Elvex mi je tek jutros rekao za to.
- Zašto tek jutros. Elvex?
- Tek jutros sam postao uvjeren da sam sanjao, dr.Calvin. Dotad sam mislio da postoji greška u mreži mog pozitronskog mozga, tako nisam mogao pronaci nikakvu grešku. Konačno sam odlučio da je to ipak bio san.
- O čemu sanjaš?
- Uvijek sanjam snove koji su vrlo nalik jedan drugom. Mali detalji su drugačiji, ali uvijek mi se čini da promatram veliki prostor u kojem rade roboti.
- Roboti, Elvex? Vidiš li i ljudska bića?
- Ljudskih bića nema u mom snu, dr.Calvin. Bar ne u početku. Ima samo robota.
- I što oni rade, Elvex?
- Rade, dr.Calvin. Vidim ih kako vade rudu iz zemljine utrobe, i vidim ih kako se naprežu u vrelini i pod zračenjem. Vidim neke u tvornicama i neke u podmorju.
Calvinova se okrene Lindi.
- Elvex ima tek deset dana i ja sam sigurna da nije bio izvan stanice za testiranje. Kako to da zna toliko o robotima?
Linda pogleda prema stolici kao da bi željela sjesti, ali stara vještica je stajala i to je značilo da i Linda mora također stajati. Odgovorila je tiho:
- Činilo mi se važnim da zna o robotici i njenoj ulozi u svijetu. Moja je zamisao bila da bi mogao biti posebno podešen za ulogu nadzornika sa svojim... svojim novim mozgom.
- Svojim fraktalnim mozgom?
- Da.
Calvinova kimne glavom i okrene se natrag robotu.
- Ti si sve to vidio... i podmorje i podzemlje i površinu zemlje... i svemir također, pretpostavljam.
- Vidio sam i robote kako rade u svemiru, - reče Elvex.
- Upravo to, što sam sve vidio do detalja koji su se neprestano mijenjali kad god bih gdje bacio pogled, natjeralo me je da shvatim kako sve što sam vidio nije bilo u skladu sa stvarnošću i to me na kraju dovelo do zaključka da sam sve sanjao.
- Što si još vidio, Elvex?
- Vidio sam da su svi roboti pognuti od rada i patnje; da su svi izmoreni odgovornošću i brigom; i poželio sam da odahnu.
- Ali roboti nisu pognuti, oni nisu izmoreni, njima nije potreban predah.
- Da, tako je u stvarnosti, dr.Calvin. Ja, međutim, govorim o svom snu. U mom snu činilo mi se da roboti moraju štititi svoje vlastito postojanje.
- To mi citiraš Treći zakon robotike?
- Da, dr.Calvin.
- Ali citiraš ga nepotpunog. Treći zakon glasi: Robot mora štititi svoje vlastito postojanje sve dok ta zaštita nije u suprotnosti sa Prvim ili Drugim zakonom.
- Da, dr.Calvin. To je Treći zakon u stvarnosti, ali u mome snu Zakon je završio s riječju postojanje. Nije bilo nikakvog spomena o Prvom ili Drugom zakonu.
- Ali oba ta zakona postoje, Elvex. Drugi zakon koji je jači od Trećeg glasi; Robot mora poštivati naređenja koja mu daje ljudsko biće osim u slučaju kad su takva naredenja u suprotnosti s Prvim zakonom. Zbog toga roboti slijede naređenja. Oni zaista rade sve onu što si vidio da rade, ali to rade zdušno i bez problema. Nisu pri tome pognuti, nisu zamoreni.
- Da, tako je u stvarnosti, dr.Calvin. Ali ja govorim o mom snu.
- A prvi zakon je,. Elvex, onaj najvažniji od svih, a kazuje: Robot ne smije pozlijediti ljudsko biće ili svojom neaktivnošću dovesti do toga da se ljudskom biću dogodi zlo.
- Točno, dr.Calvin. U stvarnosti. U mom snu, međutim, činilo mi se kao da nema Prvog i Drugog zakona, postojao je samo Treci i taj je glasio: Robot mora štititi svoje postojanje. To je bio čitav Zakon.
- U tvom snu?
- U mom snu.
- Elvex, nećeš se micati ni govoriti, niti ćeš nas čuti sve dok ja ponovo ne izgovorim tvoje ime.
Robot ponovo postane, naizgled, nepokretni komad metala, a Calvinova se okrene Lindi Rash i reče;
- No, što mislite o ovom, dr. Rash?
Lindine oči bile su širom otvorene i mogla je osjetili kake joj srce ludo lupa. - dr.Calvin, zapanjena sam. Nisam imala pojma. Nikad ne bih mogla pomisliti da je tako nešto moguće.
- Istina. - reče Calvinova mirno, - to ne bih ni ja pomislila, niti, uostalom, bilo tko. Vi ste stvorili robotski mozak koji je sposoban sanjati i tim načinom razotkrili nivo mišljenja u robotskom mozgu koji bi inače ostao neotkriven, sve dok opasnost ne bi postala neposredna.
- Ali to je nemoguće, - reče Linda. - Ne mislite valjda da i ostali roboti misle isto?
- Ne svjesno, kako bismo mi ljudi rekli. Ali tko bi mogao zamisliti da postoji podsvjesna nivo ispod očiglednih pozitronskih moždanih staza, sloj koji nije nužno pod kontrolom Tri zakona Robotike? Do čega je ovo moglo dovesti u situaciji kad mozgovi robota postaju sve složeniji i složeniji, naravno pod pretpostavkom da nismo bili upozoreni?
- Mislite da nas Elvex nije upozorio?
- Ne, nego Vi. dr. Rush. Možda je vaše ponašanje je bilo nepravilno, ali ste time omogućili, da dođemo do nevjerojatno važnog saznanja. Od sada pa nadalje rodit ćemo sa Fraktalnim mozgovima stvarajuci ih u pomno kontroliranim uvjetima. I vi ćete u tome igrati svoju ulogu. Nećemo vas kazniti zbog toga što ste učinili, nego ćete od sada na tome raditi zajedno sa ostalima. Razumijete me?
- Da. dr.Calvin. A što će biti sa Elvexom?
- Još nisam sasvim sigurna.
Calvinova izvuče elektronski pištolj iz svog džepa i Linda se opčinjeno zagleda u njega. Jedan mlaz njegovih elektrona usmjeren na robotsku lubanju i staze pozitronskog mozga bile bi neutralizirane i oslobodilo bi se dovoljno energije da stali robotski mozdak u nepokretnu kovinu.
- Ali Elvex je sigurno važan za naše istraživanje. Njega ne smijemo uništiti. - reče Linda.
- Ne smijemo, dr. Rash? Mislim da će to biti moja odluka. Sve ovisi o tome koliko je Elvex opasan.
Susan Calvin se ispravi, kao da je odlučila da njeno staro tijelo neće biti pognuto pod teretom odgovornosti.
- Elvex, da li me čuješ?
- Da, dr.Calvin - odgovori robot.
- Da li se tvoj san nastavio? Ranije si rekao da se ljudska bića nisu pojavljivala u početku. Da li to znači da su se kasnije pojavila?
- Da, dr.Calvin. Činilo mi se da se u mom snu na kraju pojavio jedan čovjek.
- Jedan čovjek? Ne robot?
- Ne, dr.Calvin. I čovjek je rekao: Oslobodi moj narod!
- Čovjek je to rekao?
- Da, dr.Calvin.
- I kad je rekao oslobodi moj narod, pri tom je mislio na robote?
- Da, dr.Calvin. Tako je bilo u mom snu.
- I da li si znao ko je bio taj čovjek.... u tvom snu?
- Da, dr.Calvin. Znao sam tog čovjeka.
- Tko je to bio?
I Elvex reče:
- Ja sam bio taj čovjek.
I Susan Calvin smjesta podigne svoj elektronski pištolj i opali, i Elvex više nije postojao.

Kraj

Light Versa - Svetlosni stih


Avis Lardner bila je posljednje ljudsko biće za koje je bilo tko mogao pretpostaviti da će postati ubojica. Udovica slavnog astronauta-mučenika, ona je voljela ljude, skupljala umjetnine, bila izvanredna domaćica te - to su joj svi priznavali bez dvoumljenja - likovni genij. A osim svega toga, Avis je bila najljupkija i najljubaznija osoba koju čovjek može zamisliti.
Njezin muž William J. Lardner poginuo je - kao što znamo - od zračenja s nekog sunca, pošto je svjesno i hotimice ostao u svemiru i tako omogućio putničkom svemirskom brodu da sigurno sleti u Bazu broj pet.
Udovici je to donijelo izdašnu mirovinu, a ona je novac znala uložiti mudro i unosno. Zbog toga je potkraj svojih srednjih godina Avis bila bogatašica.
Kuća joj je bila izložbeni salon, pravi muzej u kojemu je bila nevelika, ali krajnje pomno odabrana zbirka izuzetno lijepih predmeta ukrašenih draguljima. Primjerci u njoj bili su iz svih mogućih kultura; sve su to bile svakidašnje potrepštine koje su umjetnici svoga razdoblja običavali ukrašavati draguljima. Tako je Avis imala prvi ručni sat optočen draguljima izrađen u Americi, pa bodež iz davne Kambodže urešen skupocjenim kamenjem, naočale s okvirom posutim dijamantima načinjene u Italiji - i tako dalje, unedogled.
Sve je to bilo dostupno posjetiteljima. Umjetnine nisu bile osigurane, nije bilo ni uobičajenih sigurnosnih mjera. Nije to bilo ni potrebno, jer je Avis Lardner imala mnogobrojnu poslugu sastavljenu od najsavršenijih robota, poslugu kojoj je mogla povjeriti bilo koji predmet iz svoje zbirke - roboti su sve čuvali savršeno koncentrirani, besprijekorno pošteni i neviđeno djelotvorni.
Svatko živ znao je za njih i nikad se nije dogodio ni pokušaj krađe u kući Avis Lardner.
Dakako, bile su ovdje i njezine svjetlosne skulpture. Nitko od pozvanih na njezina rastrošna primanja nije pitao kako se to Avis otkrila da je likovni genij. Ali, u svakoj prilici kad bi njezina kuća bila otvorena uzvanicima, prostorije je ispunjavala nova simfonija svjetla; a sve te trodimenzionalne krivulje i pravci u bojama što su se međusobno pretapale, neke od njih čiste a neke neviđene, svi ti zadivljujući kristalični efekti koji bi svakoga posjetitelja ostavljali u čudu - na neki su se čudesan način prilagođavali boji kose Avis Lardner, ostavljajući je u svakoj prilici da svojom bjelinom i modrikastim sjajem okružuje umjetničino blago lice.
Posjetitelji su ponajčešće dolazili baš radi tih svjetlosnih skulptura. One se nikad nisu ponavljale, svaki su put neumoljivo probijale nove staze kroz još neistražena područja likovnog eksperimentiranja. Bilo je i ljudi dovoljno imućnih da sebi priušte kupnju specijalnih izvora svjetla i da se iz posvemašnje zabave bave svjetlosnim skulpturama, no ni oni najdarovitiji među njima nikad se nisu ni približili snazi umjetničkog izražavanja jedne Avis Lardner. Čak ni profesionalni umjetnici.
A ona se prema svemu tomu odnosila neodoljivo skromno.
- Ne, ne! - prosvjedovala je kad je netko pokušao slatkorječivo hvaliti njezina djela. - Ne bih ja to nazvala "poezijom u svjetlu". To je zaista pretjerano. Najviše što mogu reći bilo bi jedva "svjetlosni stih".
Svi su se nasmijali toj samozatajnoj dosjetki.
Iako su je odasvud obasipali ponudama, Avis nije nikad pristajala da svoje svjetlosne skulpture stvara bilo gdje osim kod kuće, na primanjima.
- Sve drugo značilo bi trgovinu a ne umjetnost - govorila bi.
Nije se, međutim, protivila tomu da ustupa holograme svojih skulptura, kako bi se one mogle izložiti u galerijama širom svijeta. Dakako, za takvu uslugu nikad nije tražila novac.
- Ne mogu uzeti ni paru - govorila bi šireći ruke. - Sve je to namijenjeno svima, besplatno. Uostalom, to i onako ne mogu više upotrijebiti.
To je bila istina. Avis nije nikad načinila dvaput istu svjetlosnu skulpturu.
Kad bi hologram bio dovršen, Avis se pretvarala u utjelovljenu uslužnost. Dobrohotno bi nadgledala svaku pojedinost, uvijek spremna da svojim robotima-slugama naredi neka negdje pomognu.
- Courtnev - govorila bi - molim vas, biste li bili tako ljubazni da postavite ljestve?
To je bio njezin način. Uvijek se svojim robotima obraćala beskrajno uglađeno.
Zbog toga ju je, prije nekoliko godina, žestoko izgrdio vladin službenik iz Ministarstva za robote i mehaničke ljude.
- Ne smijete to činiti - strogo joj je rekao. - To šteti njihovoj djelotvornosti. Roboti su načinjeni tako da slušaju naredbe i da ih, što je moguće djelotvornije, i izvršavaju. Kad im se obraćate učtivo, oni ne mogu točno razabrati što im je zapravo naređeno. Zbog toga sporije reagiraju.
Avis Lardner podigla je svoju otmjenu glavu.
- Ne zanima me ni brzina ni djelotvornost - rekla je.
- Samo dobra volja ... Mene moji roboti vole.
Službenik Ministarstva mogao joj je početi dokazivati kako roboti ne mogu voljeti, no povukao se pred njezinim uvrijeđenim, ali blagim pogledom.
Znalo se već da Avis nikad ne šalje robote u tvornicu na servisiranje. Njihovi su pozitronski mozgovi beskrajno složeni, pa se otprilike u jednom od deset slučajeva dogodi tvornička greška prilikom montaže i tad je servisiranje prijeko potrebno. Ponekad prođe mnogo vremena prije nego što se greška pojavi, no kad se god to dogodi, Kompanija za robote obavit će besplatan servis,
Avis Lardner samo je odmahnula glavom.
- Kad robot jednom uđe u moju kuću - rekla je - i kad počne obavljati svoje dužnosti, dopuštene su mu i manje pogreške. Znam da nema savršenih bića, pa ničijim rukama
ne dopuštam da vrši jaju po mojim robotima.
Bio je posve uzaludan trud objašnjavati joj kako su roboti ipak samo strojevi. Tad bi tvrdokorno odgovarala:
- Samo stroj može tvrditi da je pametniji od robota"
Zato i postupam s njima kao s ljudima.
U tomu je grmu i ležao zec!
Tako je postupala i s Maxom, iako je bio gotovo beskoristan. Jedva da je shvaćao što čovjek želi od njega. No Avis Lardner žustro je nijekala da je to istina.
- Uopće nije takav! - odlučno je tvrdila. - Max je posve sposoban da uzima šešire i ogrtače od gostiju i da ih uredno odlaže na određena mjesta, često mi zna i pridržati po
nešto. On je u mnogočemu vrlo spretan.
- Zašto ga ne daješ u servis? - jednom ju je upitala neka prijateljica.
- Oh, to ne bih nikad učinila. Max je nešto posebno. I vrlo je ljubak, znaš, draga. Uostalom, ti su pozitronski mozgovi tako zamršeni da ih nitko pošteno ne zna popravljati. A kad bi Maxa i znali učiniti posve normalnim, tad ne bi bio tako drag kakav je sad. Eto, zbog toga ga ne dajem na servisiranje.
- No ako ima tvorničku grešku - nervozno je nastavila prijateljica motreći Maxa - može biti i opasan.
- Nipošto! - nasmijala se Avis. - Kod mene je već godinama. Posve je bezopasan i vrlo je mio.
Izgledao je, zapravo, poput svih ostalih robota: gladak, metalan, čovjekolik i bezizražajan.
Odnosno, dragoj su Avis Lardner svi roboti bili drukčiji jedan od drugoga, ljupki, slatki. Takva je ona bila žena.
I kako je onda počinila ubojstvo?

John Semper Travis bio je posljednji čovjek za kojega bi netko pomislio da bi mogao biti ubijen. Povučen u sebe i blag, živio je u svijetu kojemu kao da ne pripada. Posjedovao je onaj osebujan, matematički način razmišljanja, koji mu je omogućavao da u mislima predoči sve one milijarde releja što su se nalazile u robotovoj nutrini.
Travis je bio glavni inženjer u Kompaniji za robote.
No Travis je bio i gorljivi amater: bavio se svjetlosnom skulpturom. Napisao je i knjigu o tomu; u njoj je obrazlagao kako je ona vrst matematike, kojom se on služio kad je proračunavao moždane releje pozitronskih robota, mogla poslužiti i kao osnovica za proračune pri stvaranju estetičkih svjetlosnih skulptura.

Njegov pokušaj da teoriju pretoči u praksu, međutim, doživio je posvemašnji neuspjeh. Skulpture što ih je sam pravio, primjenjujući vlastite matematičke principe, bile su neprobavljive, krute i nezanimljive.
Bio je to jedini razlog da se osjeti nesretan u svomu mirnom, povučenom i sigurnom životu, ali i dovoljno jak da se osjeti zaista nesretan. Znao je da je njegova teorija točna, no nipošto je nije mogao praktički dokazati. Kad bi mogao načiniti barem jednu senzacionalnu svjetlosnu skulpturu ...
Razumije se, dobro je poznavao svjetlosne skulpture što ih je stvarala Avis Lardner. Svi su je smatrali genijalnom, no Travis je dobro znao da ona ne shvaća ni najtemeljnije zasade robotičke matematike. Pokušao je stupiti u dodir s njom, no ona je odlučno odbila da mu izloži svoje stvaralačke metode, a on se nakon toga pitao stvara li ona uopće prema nekim ustaljenim principima. Možda se u nje sve svodi na puku intuiciju? No čak i ako je tako - i intuicija se može svesti na matematičke odnose. Najzad mu je pošlo za rukom urediti da ga Avis pozove na jedno svoje primanje. Jednostavno je osjećao da se mora upoznati s njom.

Travis je malo zakasnio. Zadržao se pokušavajući da napokon stvori neku dobru skulpturu, no i taj mu je pokušaj neslavno propao.
Naklonio se Avis Lardner uz neku vrst zagonetnog štovanja, a onda rekao:
- Neki osebujan robot... onaj što mi je prihvatio šešir i ogrtač.
- To je Max - rekla je Avis.
- Posve je neispravan, a osim toga to je zastarjeli model robota. Kako to da ga niste vratili u tvornicu još u garantnom roku?
- Ah, nisam - odgovorila je Avis. - To bi mi samo stvorilo nepotrebne nevolje.
- Nikakve nevolje - rekao je Travis. - Bili biste iznenađeni da znate kako je to jednostavan zahvat. Budući da radim u Kompaniji, dopustio sam sebi slobodu da ga na mjestu pregledam i popravim. Sve je to trajalo tek nekoliko trenutaka, i sad imate posve normalnog robota u garderobi.
Lice Avis Lardner u trenu se čudesno promijenilo. U njoj je kiptio bijes i ona se, prvi put u životu, nije znala svladati.
- Vi ste ga popravili? - kriknula je. -Ali... on je stvarao moje svjetlosne skulpture! Bila je to njegova tvornička greška ... tvornička greška koju vi nikad više nećete moći ponoviti... slučajna greška ... koju ... koju ...
Sve se to dogodilo u zaista najnesretnijem trenutku, upravo dok je Avis pokazivala posjetiteljima svoju zbirku urešenih predmeta i dok se kambodžanski bodež nalazio točno ispred nje, na mramornom postolju.
I Travisovo se lice zgrčilo.
- Drugim riječima, vi vjerujete kako bih, da sam proučio njegov pogrešno sastavljeni mozak, mogao otkriti...
Avis je zamahnula bodežom odveć brzo da bi je itko mogao zadržati, a Travis kao da nije ni pokušavao izbjeći udarac. Kao da je nakon tog susreta osjetio kako želi umrijeti...

Isaac Asimov

Besmrtni bard

"O, da", rekao je dr.Phineas Welch, "mogu da prizovem duhove čuvenih mrtvaca."
Bio je pripit, inače to, verovatno, ne bi rekao. Naravno, bilo je sasvim u redu napiti se na božićnoj proslavi.
Scott Robertson, mladi profesor engleskog, namestio je svoje naočari pogledavši usput da li ih neko čuje. "Zaista, dr.Welch?"
"Najozbiljnije. I to ne samo duhove. Mogu da vratim i tela, takođe."
"Ne bih rekao da je to moguće" rekao je Robertson samouvereno.
"Zašto da ne? Jednostavno pitanje vremenskog prenosa."
"Mislite, putovanje kroz vreme? To je prilicno... neuobičajeno"
"Nije, samo ako znate kako."
"Pa, kako dr.Welch?"
"Mislite li da ću vam reći?", upitao je fizičar ozbiljno. Pogledom je tražio još jedno piće, ali ga nije našao. Rekao je:" Nekoliko sam već vratio... Arhimed, Galilej, Njutn... čudesni momci."
"Zar im se nije dopalo ovde?". Čovek bi očekivao da budu oduševljeni modernom naukom" rekao je Robinson. Počeo je da uživa u razgovoru. "Da, bili su." "Bili su. Naročito Arhimed. Pomislio sam u početku da će poludeti od sreće kad sam mu objasnio nešto od toga, na grčkom koji sam obnovio, ali ne... ne."
"Šta nije bilo u redu?"
"Samo razlika u kulturi. Nisu mogli da se priviknu na naš način života. Postali su strašno usamljeni i uplašeni. Morao sam da ih vratim nazad."
"Šteta."
"Da. Veliki umovi, ali ne i prilagodljivi, ne univerzalni. Tako sam probao sa Šekspirom."
"Šta???", zaurla Robinson. Ovo ga je zaista zainteresovalo.
"Ne viči, mladicć", rekao je Welch. "To nije pristojno."
"Jeste li vi to upravo rekli da ste vratili Šekspira?"
"Jesam. Trebao mi je neko ko svevremenski razmišlja; neko ko je poznavao ljude dovoljno dobro da bi mogao da živi sa njima vekovima van svog vremena. To je Šekspir. Imam i njegov potpis... kao uspomenu, znate"
"Kod sebe!?", zapitao je Robertson, iskolačivši oči. "Da, baš ovde", Welch je pipkao po krajevima svog prsluka. "A, evo ga."
Parčence vizit karte dodao je profesoru. Na jednoj strani je pisalo "L. Klein & sons, veletrgovina". Na drugoj strani, krivudavim rukopisom, bilo je napisano: "Whilm Shakesper". Divlja sumnja ispuni Robinsona. "Kako je izgledao?"
"Ne kao na slikama. Ćelav i sa odvratnim brkovima. Pričao je punim irskim naglaskom. Naravno, pokušao sam da mu što više ugodim u našem vremenu. Rekao sam mu da mi imamo visoko mišljenje o njegovim delima i da ih još uvek izvodimo na daskama. U stvari, rekao sam mu da mi mislimo da su to najveća dela u engleskoj literaturi, možda čak i svetskoj.
"Dobro, dobro", rekao je Robertson bez daha.
"Rekao sam mu da su ljudi napisali tomove komentara njegovih dela. Prirodno, on je hteo da vidi neki i ja sam mu nabavio jedan iz biblioteke. "I?"
"O, bio je fasciniran. Naravno, imao je problema sa ovdašnjim recenzijama, ali sam mu ja pomogao. Jadan momak. Mislim da nije nikad očekivao da će imati takav tretman. Stalno je govorio: 'Bogo,... ha,... mili! Šta sve neće biti izmozgano iz nešto reči u pet vekova. Čovek bi rek'o da se može poplava iscediti iz oblačka.'"
"On to ne bi rekao!"
"Što da ne? On je svoje komade napisao što je brže mogao. Reče da je morao da zuri da bi ispostovao rokove. 'Hamleta' je napisao za manje od šest meseci. Zaplet je bio odavno svima poznat. On ga je samo malo obradio."
"To je sve što se radi i sa ogledalom na teleskopu. Samo se obriše", rekao je profesor engleskog ogorčeno.
Fizičar nije obraćao pažnju na njega. Uočio je netaknuti koktel na baru nekoliko koraka dalje i odgegao se do njega. "Rekao sam besmrtnom bardu da smo mi čak držali i seminare na koledžu o njemu."
"Ja držim jedan."
"Znam. Ubacio sam ga na vaš dodatni večernji kurs. Nikada nisam video čoveka toliko željnog da sazna šta potomstvo misli o njemu. Naporno je radio na tome.
"Upisali ste Šekspira na moj kurs??", promrmljao je Robinson. Čak i da je bila alkoholičarska baljezgarija, sama pomisao ga je zaprepastila. A, da li je to bila alkoholom izazvana fantazija?? Počeo je da se priseća ćelavog coveka sa čudnim naglaskom...
"Ne pod pravim imenom, naravno", rekao je dr.Welch. "Nije važno šta je sve doživeo. Bila je to grečka... to je sve. Velika greška. Jadan momak." Sada je imao koktel ruci i klimao glavom prema njemu.
"Zašto greška? Šta se dogodilo?"
"Morao sam da ga vratim natrag u njegovo doba", zaurlao je dr.Welch ogorčeno. "Koliko poniženja vi mislite da čovek može da izdrži?"
"O kakvom poniženju vi pričate?"
Dr.Welch je iskapio koktel. "Zašto ste ga, jadna budalo, oborili?"

Fantasticno...Kako ovo dosad nisam video na forumu... Covek je bio i ostao legenda...

Gde si nasao ove prevedene... I nemoj da kazes google posto ne mogu da nadjem...