Adolf Eichman

PREDGOVOR

Suđenje Adolfu Eichmannu-čovjeku kojega je izraelski sud proglasio krivim zato što je pobio milijune ljudi s namjerom da "zbriše cijeli jedan narod s lica zemlje"- održano je pod prodornim okom svjetskoga publiciteta.Izuzetna priroda suđenja i bura emocija što se tada oslobodila, privukla je u Jeruzalemu stotine novinara i suradnika radija i televizije iz mnogih zemalja.Svaki je od njih na svoj način pokušao prikazati dramatičnu atmosferu sudnice - užas i gnušanje ljudi koji su ponovo proživljavali najmračnije godine svoje povijesti. Suđenje su pratile stotine milijuna ljudi.Ali pojedinosti događaja koje su mu predhodili-traganje, hvatanje i dovođenje Adolfa Eichmanna u Izrael- bile su poznate samo nekolicini odabranih.Ovdje vam predajem vjeran izvještaj o toj operaciji, a koja je okrunjena Eichmannovim izručenjem izraelskoj policiji.U operacijama ovakve prirode različite tehničke pojedinosti koje su zapravo od sporednoga značenja za tok pripovijesti, ne mogu se otkrivati čak ni poslije toliko godina.Isto vrijedi i za identitet ljudi koji su sudjelovali u operaciji: oni se u knjizi spominju pod pseudonimom, a mjestimično je izmjenjen poneki detalj da bi im se sačuvala anonimnost.samo jedan od njih nosi pravo ime, a to je Shalom Dani koji je, nažalost, umro u proljeće 1963, u cvijetu života. Izrael je bio u to vrijeme jedina zemlja u svijetu koja je odlučila da ne propusti ni jednu zakonsku mogućnost da Eichmannu sudi bez okolišanja i političke računice.Isto tako zakonski, logički i historijski opravdano-Izrael je bio najkompetentnijia sudi čovjeku odgovornom za izvršenje "Konačnog rješenja jevrejskog problema". Ovdje je, dakle, sve što se sada može ispričati o OPERACIJI EICHMANN.

Operacija je započeta krajem 1957 godine.Sudionici operacije prvo su saznali Eichmannovu adresu u Argentini.Započeta je detaljna analiza Eichmannovog dosjea.U toku svih nirnberških suđenja nacističkim ratnim zločincima taj je čovjek bio imenovan glavnim krvnikom.On je bio krajnje opasan plijen i po završetku rata je uspio zamesti skoro svaki trag o sebi.Čovjek koji je poslao Eichmannovu adresu bio je (jevrej) sudac,porijeklom iz obitelji pravnika, koji je nakon dolaska nacista na vlast proveo godinu dana u zatvoru.1936. emigrirao je u Dansku ali su ga ponovo uhvatili.Poslije rata se vratio u Njemačku i čvrsto odlučio da se posvetiprivođenju nacističkih ratnih zločinaca na odgovornost.Njegovo pravo ime i prezime je Fritz Bauer.Bauer im je poslao Eichmannovu adresu:4261, Chacabuco Street, Olivos (četvrt u Buenos Airesu).Neki od podataka što ih je poslao odgovaraju poznatim činjenicama o Eichmannu, kao što su stanovite pojedinosti o sinovima rođenim prije nego što je nestao, o tobožjem drugom braku sa ženom Verom, i tako redom.Eichmann je u Argentinu stigao 1947. ili 1948.Vjerojatno je uspio ishoditi argentinske dokumente i kasnije odlučio prijeći u Buenos Aires. Goren (iskusni operativac) I Talmi(Izraelac zaposlen u Argentini)nekoliko su puta izviđali u blizini kuće za koju se smatralo da je Eicmannovo prebivalište.Čak su i tajno snimali zgradu.Zgrada je bila okružena niskom ogradom sa nekoliko stabala.To je na neki način imalo smisla.U to su doba ljudi još uvijek smatrali da nacistički zločinci, kojima je uspjelo pobjeći iz Njemačke, imaju na raspolaganju mnogo novaca.Godinama su kružile glasine da su, kada se Treći Reich počeo tresti, vođe potajno nagomilale dragocjenosti i velike svote novca u različitim tajnim skrovištima, i u Njemačkoj i izvan zemlje, te da se to blago koristilo za njihovo izdržavanje i za financiranje djelatnosti onih nacista koji su sišli u podzemlje. U vezi s Eichmannom vjerovalo se da je u doba, kada je pobjegao, uspio odnijeti velike količine novca opljačkanog od evropskih Jevreja.Gorenov izvještaj je razočarao sudionike.Bilo je jasno da informacija koju je Bauer proslijedio nije bila provjerena.Zapravo, Eichmann je stanovao u toj kući prije preseljenja u ulicu Garibaldi. Nova obavijest koju je dr Bauer donio u Izrael, u prosincu(decembru) 1959, bila je od golemog značenja.Prema novom Bauerovom izvoru, Eichamnn se poslije rata skrivao u jednom njemačkom samostanu pod okriljem katoličkih svećenika iz Hrvatske.Godine 1950. posjetio je svoju ženu u Austriji.U to je vrijeme već posjedovao papire na ime Ricarda Klementa.Tada je brodom otplovio u Argentinu, s pasošem međunarodnog Crvenog križa.U Buenos Airesu mu je izdana osobna karta na novo ime a Ricardo Klement se spominje i u telefonskom imeniku Buenos Airesa za 1952. godinu.Stanovito je vrijeme Klement vodio praonicu rublja u četvrti Olivos ali je posao ubrzo propao.Godine 1952. ili 1953. Klement je bio u poslovnim vezama s bankarskom firmom Fuldner y Compania, čija je adresa u Buenos Airesu bila: 374, Avenida Cordoba, telefon 328785.Ta tvrtka, kojoj je na čelu bio njemački emigrant s prebivalištem u Argentini, bila je zainteresirana za eksploataciju vodnih izvora za električnu energiju i u te svrhe osnovala svoju podružnicu C.A.P.R.I.U rukovodstvu podružnice bio je i Ricardo Klement.Jednom prilikom, za vrijeme pokušaja ustanka u Boliviji, jednome od Klementovih prijatelja, koji je znao za njegov točan identitet, bilo je rečeno da mu natukne kako on radi za tamošnju službu državne sigurnosti.Klement je odgovorio:"Kada čujem riječi 'služba državne sigurnosti', moj se apetit za ubijanjem svaki put otvara."

OSOBNI OPIS ADOLFA EICHMANNA a) Iz jednog dokumenta SS-a od 19. srpnja 1937: visina 177 cm;opseg glave 55,88 cm; obuća broj 8,5 b) Iz dokumenta SS-a od siječnja 1939: visina 175 cm; opseg glave 55,88 cm; obuća broj 9,5; odjeća broj 44. c) Iz Wislicenyjevog nirnberškog svjedočenja od 27. listopada 1946: visina 177 cm; oblik glave- duga i uska; krivonog, kosa rijetka, svijetlokestenjasta; nos dug i uzak, širokih nosnica; oči sivoplave;usnice tanke i stisnute. d) Iz službene liječničke potvrde od 9. studenoga 1934: visina 175 cm (u cipelama); težina 70 kg (odjeven); oči plave; kosa glatka i plava.

POSEBNE OZNAKE a) Iz Wislicenyjeva svjedočenja, listopada 1946: jedva vidljiv ožiljak, oko 3 cm ispod lijeve obrve. b) Iz Wislicenyjeva svjedočenja istoga datuma: dvostruka fraktura lobanje (1932); dva zlatna mosta u gornjem redu zuba, brojne plombe. c) Iz službene liječničke potvrde, 1934: ožiljak od operacije slijepoga crijeva (1922) d) Iz službene liječničke potvrde: fraktura desne ruke. e) Iz službene liječničke potvrde, 1937: ožiljak od 2,5 cm u području desetog rebra s lijeve strane tijela. f) Iz službene liječničke potvrde, 1937: ožiljak iznad lijeve obrve. g) Iz Wislicenyjeva svjedočenja, listopada 1946: tetovirani znak ispod lijevog pazuha, kako je bilo uobičajeno za sve oficire SS-a.

RAZLIČITE OSOBNE POJEDINOSTI a) Njegov broj u SS-u prema dokumentima iz 1932. i 1937.-45326; dodatni SS broj, kojega priroda nije dovoljno jasna-63752; članski broj u nacističkoj partiji-889895. b) Wislicenyjevo svjedočenje, 1946: opis njegovog načina govora, naglasak, jezici koje je govorio, itd.

Odlučeno je da se hvatanje izvede 10. svibnja. Svi pripadnici specijalnog odreda koji će aktivno sudjelovati u hvatanju okupili su se 8. svibnja u Doronu(prvi konspirativni stan).Iznesena su dva moguća plana: Planom A se predlagalo da ekipa za hvatanje pričeka Klementa (Eichmanna) u kolima parkiranim u ulici Garibaldi, desetak metara od mjesta gdje se ulica odvaja od ceste broj 202.Vozilo će stajati nasuprot Klementovoj kući.Druga kola, koja će biti u pratnji, treba da budu parkirana na cesti broj 202, dvadesetak metara prije ulice Garibaldi.Bit će okrenuta prema uglu Garibaldijeve ulice a u času hvatanja glavna svjetla će zaslijepiti Klementa i vozače motocikla koji bi mogli naići.Ako dođe do bilo kakvih komplikacija, ljudi iz drugih kola pojurit će u pomoć prvima.Poslije hvatanja, druga kola će slijediti prva dok ne iziđu iz opasnog područja. Planom B se predviđalo da prva kola čekaju na uglu Ulice Garibaldi, nasuprot cesti broj 202, a druga će biti parkirana na cesti boj 202.Bit će parkirana tako da ljudi iz jednih kola vide one u drugom automobilu.Vozač drugih kola dat će znak reflektorima čim Klement izađe iz autobusa i krene pješice cestom broj 202.Istoga trena prva kola će lagano krenuti da bi se mogla zaustaviti uz Klementa čim on napusti glanu cestu i krene u Ulicu Garibaldi; hvatači će iskočiti, svladati ga i ugurati u kola.Za to vrijeme druga će kola ponovo uključiti reflektore da zaslijepe slučajne motoriste na glavnome putu.Zatim će sustići prva kola i pratiti ih do konspirativnog stana. U oba plana je bilo predviđeno da objašnjenje za parkiranje pokraj ceste bude tobožnji kvar na kolima. Naznačena su i tri moguća pravca povlačenja: a) u pravcu Buenos Airesa, cestom broj 202 do raskršća s cestom 197, prema stanu Tira(drugi stan); b) cestom 202 prema Bancalariju i odatle u pravcu Tire; c) cestom 202, kroz San Fernando i Vincente Lopez, u Buenos Aires, do stana Doron. Ako bi u trenutku hvatanja nešto pošlo krivo, Klementa bi prebacili u rezervni konspirativni stan Ramin.U nedjelju su Gabi, Ehud, Eli, Zev i liječnik uvježbavali savladavanje čovjeka najvećom brzinom i djelotvornošću, s najmanje snage, pazeći u isto vrijeme da izbjegnu bilo kakvu ozljedu te da ne ugroze ni sebe ni zdravlje uhapšenika.Za večernjeg sastanka planovi hvatanja su preispitani. Na kraju tog dugog dana operativci su zaključili da hvatanje valja pomaknuti za jedandan, sa 10.svibnja na 11. svibnja.Ekipa je, također, zaključila da Doron ne bi smio poslužiti kao konspirativni stan jer nije bilo načina da se olobode čuvara.Osim toga, velika udaljenost između zone napada i Dorona mogla bi ugroziti put od poprišta otmice do konspirativnog stana.Sva su ta razmišljanja uvjerila Gabija i njegove ljude da je Tira pogodnija od Dorona, bez obzira što je potonji stan imao stanovite prednosti u rasporedu prostorija.Posljednjih dana prije operacije iznajmili su još nekoliko konspirativnih stanova.Šifra za novu kuću bila je Elazar.Osim dva stana u gradu-Maoza i Ramina- iznajmili su još dva.Njihove šifre su Maoledet(domovina) i Kohelet(duhovnici). U vrijeme operacije raspolagali su sa 7 stanova. U toku prijepodneva 11. svibnja Zev je dovršio Eichmannovu zatvoreničku "čeliju" i izgradio tajno skrovište za slučaj potrebe. U 18.30 sati dvoja su kola napuštala kuću Tira.U prvima(kola za hapšenje)sjedili su Gabi, vođa akcije, Kenet za upravljačem, Zev kraj vozača, a Eli do Gabija na zadnjem sjedištu. Ehud je upravljao drugim, pratećim i rezervnim kolima;Ezra je sjedio do njega a liječnik na zadnjem sjedištu.Liječnik je nosio sa sobom uobičajenu liječničku torbu, a u njoj specijalne instrumente koje će koristiti u operaciji.Kola su krenula u zonu akcije različitim prometnicama i susrela su se na unaprijed dogovorenom mjestu na cesti broj 197.Krenula su različitim smjerovima zbog toga da provjere obje ceste, budući da su jednu trebali odabrati za povratak do Tire.Nije bilo nikakvih nadzora ni inspekcije, nisu susreli ni jednu policijsku ili vojnu patrolu.Našavši se ponovno zajedno, odlučili su da se poslije operacije povuku prethodno dogovorenom prometnicom.Oba kola su zastala na trenutak u području između cesta 197 i 202 da stave specijalnu opremu.Zatim su krenuli prema zoni napada-svaka kola prema ranije utvrđenom položaju. Prema ogovoru operacija je trebala početi u 19.40 sati. Sve je proteklo upravo onako kako je bilo zamišljeno. Automobili su se pojavili u zoni napada u 19.35-nešto kasnije nego što je bilo predviđeno-dvije ili tri minute prije dolaska autobusa broj 203.Kada se autobus pojavio Klementa(Eichmanna) nije bilo.Prvi automobil je bio parkiran u Ulici Garibaldi, desetak metara od ugla ceste 202, okrenut Klementovoj kući.Poklopac motora je bio podignut a Zev je nešto popravljao, stojeći tako da ga Klement ne bi primjetio.Eli se postavio s lijve strane kola, također nagnut nad motorom.Kenet koji je za tu priliku nosio naočale, sjedio je za upravljačem, dok se Gabi spustio sa sjedišta na pod promolivši glavu kroz prozor da pripazi ne dolazi li tko.Minutu ili dvije kasnije čovjek na biciklu zaustavio se kraj njih i ponudio se da im pomogne popraviti kola.Ljubazno ali odlučno odbili su biciklistovu pomoć. Druga kola su stajala uz rub ceste 202, između mosta i ugla Ulice Garibaldi, udaljena tridesetak metara od prvih kola.Popravljali su grešku na motoru. Ljudi u drugom automobilu trebali su upaliti reflektore da zaslijepe Klementa, tako da ne ugleda prva kola sve dok ne dođe pred njih. Složili su se da će, ako Klement ne dođe u uobičajeno vrijeme, čekati do 20 sati.Kad su i taj sat dočekali složili su se da čekaju do osam i trideset.Bilo je pet minuta poslije osam.Kada je Ehud pokrenuo kola Klement je već bio na uglu Ulice Garibaldi.Gabiju je trebalo još petnaestak sekundi.U međuvremenu, Klement je zaokrenuo za ugao u ulicu Garibaldi.Eli je izašao iz automobila i obori Klementa na zemlju.U istom trenutku Gabi je izletio iz automobila, uhvatio Klementa za ruku i povukao ga prema kolima, dok su ga Eli i Zev gurali s druge strane.Akcija je trajala nepunu minutu. Ehud je slijedio druga kola do ulice u kojoj je bio kiosk i držao korak s njima do raskršća sa cestom broj 197.U prvim je kolima sve bilo u savršenom redu.Klement nije davao ni znaka otpora.Uz pomoć Zeva Gabi i Eli su mu zapušili usta, vezali oči neprozirnom krpom, svezali mu rukei noge, polegli ga na pod i prekrili dekom.Čitavo vrijeme Eichmann nije izustio ni riječi.Kenet mu je rekao samo jednu rečenicu na njemačkom:"Ne budeš li miran, ubit ću te!" Prvobitno su ga namjeravali drogirati čim ga uhvate, da bi spriječili eventualne neprilike na putu do konspirativnog stana.Ali liječnik je objasnio da-ako je Eichmann pio alkohol ili pojeo neko teže jelo prije hapšenja-anestetik može ugroziti njegov život.Zaustavili su se kako je bilo planirano, na stanovitoj udaljenosti ispred Tire i postavili nove registarske tablice.Stigli su na odredište u 20.55 sati, pedeset minuta pošto se Eichmann iskrcao iz autobusa broj 203.U međuvremenu su Eichmanna položili na žejezni krevet, privezavši mu jednu nogu za okvir kreveta.Skinuli su mu odjeću i navukli pidžamu koju su kupili po njegovim mjerama.Pregledali su njegovo tijelo da bi pronašli prepoznatljiva obilježja i usporedili ih s podacima kojima je Kent otprije raspolagao.Znajući da oficiri SS-a imaju svoju krvnu grupu tetoviranu pod pazuhom, ponajprije su to pretražili, ali na mjestu tetoviranog znaka sada je bio samo mali ožiljak.S popisom Eichmannovih karakteristika, Kent je postavio zarobljeniku seriju pitanja: -Broj vašeg šešira? -Šest i sedam osmina. -Odjeće? -44. Koji broj cipela nosite? -Devet. Pod kojim ste brojem bili učlanjeni u Nacional-socijalističkoj partiji? -889895-rekao je bez oklijevanja. -Kada ste došli u Argentinu? -1950. -Vaše ime? -Ricardo Klement. -Potječu li ožiljci na vašim grudima od ozljede u ratu? -Da. -Onda kako glasi vaše pravo ime? -Otto Heninger. -Jesu li vaši brojevi u SS-u bili 45326 i 63752? -Jesu. -Tada recite kako se zovete! -Zovem se Adolf Eichmann. U pripremam za prebacivanje valjalo je prikupiti četiri glavne grupe obavijesti: a) iscrpne podatke o aerodromu b) precizne pojedinosti o avionu kojim je trebala stići izraelska delegacija c) problemi Eichmannova prijevoza iz konspirativnog stana do aerodroma d) postupci zaštite i skrivanja, i općeg ponašanja Eichmanna i njegovih pratilaca u avionu do Izraela.

Znak koji je Eichmann posjedovao ispod pazuha, skinut je prije bijega iz logora.U logoru je proveo šest mjeseci.

Eichmann je želio da se suđenje obavi u Njemačkoj, zato što je on građanin Njemačke.To mu nije dozvoljeno.

Avion,kojim se vrši transport Eichmanna, je trebao poletjeti iz Lydda za Buenos Aires 18. svibnja u jedanaest sati.U Buenos Aires je trebao stići 19. svibnja u 17 sati.U planu koji su posljednji utanačili bilo je predviđeno da Eichmanna iz Tire prebace do aviona u uniformi kompanije.On će uz sebe imati dokumente na ime Zichroni.Eichmann će, nadali su se, proći kao član posade aviona koji je ozlijeđen u prometnoj nezgodi.Liječnik je poduzeo sve što je potrebno da ga drogira u toku prebacivanja. Razradili su plan kako da Mengelea(anđela smrti) dovedu u avion neposredno prije polijetanja. Avion je poletio pet minuta poslije ponoći, 21.svibnja 1960. Eichmann nije spavao ali se besprijekorno ponašao. Kada je avion sletio u Izrael bila je nedjelja, 22. svibnja 1960. Eichmann je prebačen do privremenog mjesta zatočenja. Adolfu Eichmannu je sudio Izraelski sud po Kaznenom zakonu o nacistima i nacističkim kolaboratorima iz godine 1950. Eichmanna je Izraelski sud proglasio krivim zato što je pobio milijune ljudi s namjerom da "izbriše cijeli jedan narod s lica zemlje..." Eichmannov branioc dr Robert Servazius. Branilac Servazius je startao ništa manje nego sa zahtjevom da se izraelski sud proglasi nenadležnim. No, sud se proglasio nadležnim i to na temelju izuzetno iscrpne argumentacije tužioca Hausnera. I dakako, ne iznenađujući nikoga, 17. travnja 1961. sud žrtava proglasio se nadležnim da sudi glavnom pogonskom inžinjeru nacističke veleindustrije smrti, koji se ni za jednu od 15 točaka optužnice nije osječao krivim... Tri mjeseca je trajalo dokazivanje nečega dokazanog tako rekoć samim identitetom Eichmanna, i to stoga što sud iz pravnih, a tužilac iz vanpravnih razloga nisu svoju energiju usmjerili na nespornu činjenicu genocidno-zatiračkog zločina, nego su u tom stravičnom prostoru sazidanom od 6 milijuna samo jevrejskih smrti, cjepidlačno, pa možda pomalo i morbidno, tražili dokaze da je Eichmann u obavljanju zločina bio i samoincijativan, dok su Eichmann i njegov branilac insistirali na izvršavanju naređenja... Od stotina tisuća aktera u tom neizmjernom zločinu jedan jedini, nacistički guverner Poljske Hans Frank osjetio se pred sucima nirnberškog procesa krivim. Završeno je, na žalost, dvodimenzijalnom istinom, to jest istinama iz dokumenata i istinama svjedoka, ali bez otkrivene istine iz usta zločinca. I TAKO JE OSTALA JEDNA PRAZNINA, JOŠ UVIJEK NEOBJAŠNJAVANA KAO NOV ZLOČIN, KAO NOVA, TRAJNA KONSPIRACIJA, KAO MOGUČNOST ZA MISTIFIKACIJE, ZA OŽIVLJAVANJA, ZA...ČAK I UVJERENJE PONEKOG MLADOG ČOVJEKA U NJEMAČKOJ:"HITLER JE BIO DOBAR ČOVJEK." Sudac Richter Landau je pročitao presudu:SMRT VJEŠANJEM. Adolf Eichmann je obješen 31. svibnja 1962. godine.

Preuzeto iz knjige:Kuća u Ulici Garibaldi-Isser Harel

Izvor: Wikipedia

Adolf Ajhman

SS-Oberšturmbanfirer Adolf Oto Ajhman   
rođen:   19. mart, 1906.
Zolingen, Nemačka   
preminuo:   1. jun, 1962.
Ramla, Izrael   

Adolf Oto Ajhman (Adolf Otto Eichmann, 19. mart, 1906. – 1. jun, 1962.) bio je oficir visokog ranga u nacističkoj Nemačkoj i služio je kao Obersturmbannführer u SS. Bio je zadužen za koordinaciju plana istrebljenja miliona ljudi tokom Holokausta, posebno Jevreja, koje je nazvano „Konačno rešenje“ (Endlösung). Organizovao je pronalaženje i odvođenje ljudi u razne koncentracione logore. Stoga, često je nazivan i "Glavni egzekutor" Trećeg Rajha. Posle pada Rajha Amerikanci ga hapse, ali je greškom pušten. Uspeva da pobegne u Južnu Ameriku (Argentinu), gde živi sve do 1960. godine kada ga pripadnici tajne izraelske službe hapse. Suđeno mu je u Izraelu, a kao bivši SS potpukovnik i ratni zločinac osuđen je na smrt vešanjem. Smrtana kazna je izvršena u Izraelskom zatvoru u Ramli 1. juna, 1962.

Rani život

Rođen u nemačkom gradu Zolingenu, Adolf Ajhman bio je sin srednje uspešnog biznismena i industrijaliste. 1914., njegova se familija seli u Linc (Austrija) i tokom Prvog svetskog rata u Austro-ugarskoj armiji. 1920., Ajhmanova familija se seli u nemačku.

Nacistička Partija i SS

Ajhmanov prvi kontakt sa Nacističkom partijom bio je kad se pridružio pokretu Vanderfogel, koji se opisuje kao "seljačko arijevsko bratstvo bazirano na anti-semitskim idejama". Postoje dokazi da su neke Vanderfogel grupe bile sačinjavane i od Jevreja, te je sigurno da anti-semitizam nije postojao u svim delovima pokreta. 1932., Ajhman se vraća u Austriju i službeno pristupa austrijskoj Nacističkoj partiji.

Na savet starog prijatelja familije Ernsta Kaltenbrunera, Ajhman se pridružuje austrijskom ogranku SS-a kao SS-Anverter 1. aprila 1932. Prihvaćen je kao punopravni član SS-a novembra iste godine, postajući SS-Man, i dobiva SS broj 45326.

1933., kada nacisti osvajaju vlast u nemačkoj, Ajhman se vraća u tu zemlju, i pridružuje se celovremenskoj SS. Promaknut je u Šarfirera u administraciji logoru Dahau.

Izvor: Wikipedia