Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

Registracijom prihvatate pravila foruma.
ConQUIZtador
banner
Trenutno vreme je: 14. Nov 2019, 16:05:40
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
2  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Stevan Bulajić  (Pročitano 23152 puta)
12. Dec 2006, 19:51:39
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Izviđači Vidrinog Jezera




 Sadržaj

Logor Kraj Jezera
Komandir Se Ljuti
Ribolovci
Bjekstvo
Oluja
Kolin San
Gojko Sa Katuna
Tragovi
Oči U Oči Sa Medvjedom
Vukodlak U Vodenici
Rončeva Porodica
Neočekivano
Na Putu U Logor
Epilog




I
Logor Kraj Jezera


 

Četa izviđača-poletaraca spuštala se umornim korakom niz planinu. Taj dan poletarci su mnogo pješačili. Čitavo prijepodne maršovali su tvrdom automobilskom cestom, pa su po podne, poslije ručka i kratkog odmora na nerazvijenim šatorima, okrenuli uz planinu. Stazama koje su vodile kroz zelenu bukovu šumu popeli su se tako visoko da im se odozgo cesta učinila tanka, bijela pantljika. Zatim je četa zašla u sumračnu borovu šumu. Pošto se dobro oznojila, kolona je izbila na planinski prevoj. Tada dječaci ugledaše jezero u dubokoj, šumovitoj dolini.

Jezero se zelenilo i bljeskalo pod zracima sunca na zalasku. Činilo se da je dobra baka-planina uzela u krilo zdjelu sa otopljenim snijegom, pa je ljuljuška i giba radi zabave.

– Šatori! – gotovo u jedan mah uzviknuše izviđači. Komandir, stari izviđač-brđanin, osmijehnu se.

– Izgledaju kao pečurke – reče poletarac Jusa. – Zar ćemo tamo spavati?

– E, tu ćemo ove godine logorovati – objašnjavao je komandir. – Zar si ti, Jusa, vidio negdje izviđača koji u planini traži bolji stan od šatora?

– Nisam. Ja sam prvi put na logorovanju – prizna poletarac.

Poletarci još jednom zaokružiše pogledom po jezeru i počeše da se spuštaju puteljkom obraslim u paprat i malinu. Umor ih je ostavio čim ugledaše cilj.

U prvi sumrak četa se ulogorila na obali Vidrinog jezera. Od jezera je dopiralo lagano pljeskanje talasa. To se sa planine sjurio vjetar noćnik. Zatalasao je zelene ćube na lijeskama i počeo igru po vodi.

Logor poletaraca – sedam velikih šatora – pružao se duž obale. Nasred logora dizao se visok stražarski toranj, sagrađen od kratkih borovih brvana. Do njega, pod granatim širokim brijestom bijeljele su se svježe klupe i stolići ukopani u zemlju. To je bila poljska trpezarija. A pozadi šatora, na ravnom proplanku, kamenjem je bio obilježen krug na kome će se svake večeri paliti logorske vatre. Logor su uredili izviđači-brđani, koji su dan ranije pošli na veliki izviđački marš.

Nekoliko usamljenih borova odvajalo je logor od jezera. U njihovim mrkim granama zaplitao se mjesec, sporo savlađujući svoj kratki noćni put.

Poslije večere poletarci se razmjestiše po šatorima. Polijegaše po niskim poljskim posteljama sa kojih se širio miris uvenule paprati i uskoro logor zanijemi u snu.

Jedino je komandir Borko ostao budan. On pažljivo obiđe čitav logor, provjeri da li su na svim šatorima dobro zategnuti konopci, zaviri u šator kraj same obale i tek kada se uvjeri da svi mirno spavaju, pođe krupnim koracima svom šatoru.

Domalo on opet izađe noseći pušku u ruci. Začas je bio na vrhu tornja. Dugo je sjedio gore na tornju osluškujući rijetke šumove noći. A kada mjesec ispliva visoko nad planinom, komandir osjeti da ga san sve više savlađuje.

– Hajde da provjerim kako su poletarci naučili dužnost stražara – pomisli komandir i siđe s. tornja. Otkri krilo na ulazu jednog šatora i tiho zovnu:

– Kole!... Kole, ustani!

Jedna bunovna ošišana glava pojavi se iz šatora. Kad je čuo da treba da pođe na stražu, Kole se začas rasani. Prebaci vazdušnu pušku na rame i nestrpljivo ponavljajući komandirove naredbe otrča na toranj. Uskoro obliven svjetlom mjesečine poletarac je stajao kao kip na vrhu tornja.

– Ako čuješ kakav krik sa jezera, nemoj se uplašiti – posavjetova ga komandir. – To su noćne grabljivice. Galame da bi poplašile plijen i lakše ga uhvatile ...

– Ne boj se, komandire – odgovori poletarac i priteže pušku. Sjenka komandira utonu u sjene okolnog drveća. Kole osjeti svježe prste vjetra koji ga zagolica ispod košulje. Uzdrhta...

– Piiiih – piiih... piiih – piiiih! – razliježe se iz ševara. Kole se trgnu. Ali se krik ne ponovi. Sve je mirovalo obliveno tamnoplavim mrakom. Gdjekad je sa jezera dopirao mek pljesak, pastrmke. Gotovo nečujno, kao da ptica tare krilo jedno o drugog šumio je ševar, zamršen talasima.

– To je bio vivak – sjeti se Kole. – Sigurno ga je nešto jako uplašilo.

Kolu je godilo što, eto, on jedini vodi brigu o čitavom logoru. Samo je on budan i evo ga kako pogledom pažljivo osmatra okolinu logora. Čak je i komandir zaspao. I dječak, osjećajući se nekako jači i smjeliji zbog povjerene mu dužnosti, nastavi da stražari. Bilo je tako zanimljivo gore, visoko na tornju, da je poželio da smjena nikako ne dođe. Ali, dječak se varao kada je mislio da je samo on budan u logoru. Sat kasnije pod tornjem se zaustaviše dvije sjenke i Kole začu dremovan glas komandira.

– Kole, silazi. Evo ti smjene... Hajde, Jusa, penji se!

Predavši dužnost Jusi Kole se zaputi svom šatoru. Tako kada je predao dužnost, osjeti da mu se strašno spava. Noćni svježi vazduh ga je opijao. I čim leže na meku, mirišljavu postelju, Kote, zaspa a da se nije čestito ni opružio.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
II
Komandir se ljuti


 

Od prvog dana život u logoru poteče po utvrđenom redu. Izjutra se orila truba za ustajanje. Dječaci su se jedva rastajali sa snom da bi čas kasnije istrčali i postrojili se za doručak. Poslije toga nastajalo je užurbano spremanje za kupanje na jezeru. Tamo na plaži, između dva kupanja, poletarci su vodili duge razgovore sa komandirom, pripremajući se za izviđačke ispite. A jezero je sve više otkrivalo poletarcima svoje tajne. Već prvi dan, ploveći na starom splavu koji pronađoše u ševaru, grupa poletaraca otkri malu rječicu što je izvirala iz jezera. Na izvoru rječica je bila plitka i skrivena u visokoj travi, ali je nekoliko stotina metara dalje prelazila u živahne brzake, bogate ribom i zapjenjene od mnogobrojnih slapova.

Dječaci su oduševljeno pričali o tome kako su se sa splavom probijali niz rijeku. Plovili su sve dalje niz klisuru zastrtu sjenama vodenog jasena sa čijih su krošanja visili strukovi bršljana, kao u džungli, pa su na kraju naletjeli splavom na podvodnu stijenu i jedva se izvukli hvatajući se rukama za vrbe.

Splav se razbio i u komadima otplovio niz rijeku. Saslušavši njihovo pričanje komandir Borko se zamisli. Zatim ustade i oštro reče:

– Mogli ste se podaviti. Ja odgovaram za vas. Odsada, da se zapamti: za svaki izlet van logora javljaćete se meni!...

Poletarci su ćutali. Brale, onaj što je pričao, porumenje i zbunjeno poče da gricka vlat trave. Svi su osjećali da je komandir bio ozbiljno ljut.

– Među nama mora da bude reda – nastavi komandir. – Kakav smo mi logor ako svaki luta na svoju stranu? Zar ste zaboravili na izviđačku disciplinu?

– Nismo zaboravili! – glasno se javi Kole. On ustade i rukom se osloni na stablo vrbe u čijem su se hladu okupili.

– Druže komandire, i sam si nam govorio da izviđači treba da razvijaju smjelost. Eto, drugovi su otkrili napušteni splav. Oni su ga sami popravili i pošli da izviđaju jezero. Meni se to sviđa... A što im se desila nezgoda...

Komandir ga prekide:

– Koliko imaš godina?

– Devet.

– Slušaj, Kole, a slušajte i vi ostali. Poletarci iz trećeg šatora su prekršili disciplinu. Da ih nije pratila sreća, mogli su nastradati. Podavili bi se, a mi ne bismo ni znali da im treba pomoći. Nijedan od vas nema više od deset godina, a meni je triput toliko. Neću da svako radi na svoju ruku. Od danas ćete me obavještavati o svakom vašem pokretu izvan ovoga kruga – uporno ponovi komandir i rukom ocrta granicu.

Granica toga kruga obuhvatala je, kako se izviđačima učinilo, prilično uzak prostor: logor sa zelenim gajem iza njega i bližu obalu jezera, sa plićacima u koje su se ulivali potočići iz nekoliko izvora.

– A sada, pokret u logor! – komandova Borko. – Poslije ručka – obavezno spavanje!

Dugačka kolona poletaraca pođe za komandirom. Bili su potišteni. Svima se činilo da je komandir preoštar. Nisu ni slutili uzrok Borkove odluke koju je maločas uzbuđeno saopštio. Najtužniji je bio Brale. Činilo mu se da je sa drugovima učinio tako običnu i naivnu avanturu koja ne zaslužuje toliko prekora.

– Šta tu!... Malo smo se provozali na splavu i toliko priče! – bunio se u sebi Brale. I kao da potvrđuje tu njegovu misao, Kole se progura do njega i šapnu mu na uho:

– Ništa zato! Kad položimo ispit smjelosti, komandir će i sam uvidjeti da je pretjerao. A dotada pokušaćemo nešto drugo. Hoćeš li?

– Hoću! – bez predomišljanja reče Brale.

– Poslije ručka, kad zaspu u logoru, povedi mene i Jusu na izvor rijeke. Vidjećeš šta smo pripremili!

Brale je slutio da će biti zanimljivo. On uhvati Kola za ruku, stište je i zavjerenički prošaputa: – Važi! Poslije ručka u gaju!
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
III
Ribolovci


 

Bijeli se i poskakuje pjenušavi mlaz vode, pa se zaigran razbija u sivo riječno kamenje. Ispod slapa je uzan, zeleni vir, koji je već dobro podlokao staru, polutrulu vrbu. Po viru pluta potočna pjena i otkinuto lišće.

– Da probamo ovdje – reče Kole i skide sa ramena dugačak štap. Na prednjem kraju štapa bile su pričvršćene male, šestozube ostve, naročito pravljene za lov na pastrmku.

Tri dječaka pogledaše po vlažnoj zemlji u podnožju vrbe i počeše da osmatraju dubinu vira. U prvi mah vidješe samo svoja lica kako, kao na nemirnom ogledalu, drhture u vodi, pa se istežu i uvijaju kao kod pajaca. Jusa se zasmija kada opazi svoje uši, koje je vodeno ogledalo rasteglo do veličine vesla.

– Tiho! – opomenu ga Kole. – Tiho, da nas ribe ne osjete...

Brale je bio najmirniji. Ukočeno je buljio u Vodu. Lagano je razmicao nanos od granja i gnjilog lišća koji se ljuljao po viru. U dubini od otprilike jednog metra Brale najprije spazi sjenoviti zapećak skriven ispod velikog podvodnog kamena. Zatim, ne ispustivši ni glasa, zagleda se bolje i opazi crvenkastu pokretnu tačkicu. Tačkica se pokrenu i, okrećući lijeno svoja peraja, iz zapećka isplovi velika sjenka pastrmke. Riba se okrenu uz vodu i brzo mašući perajama poče da lebdi pod zapećkom. Osjećala je da napolju još vlada podnevna jara i da je prerano za lov.

Ni tada, kad je ugledao veliku ribu, Brale ne reče ni riječi. I da je htio, ne bi mogao od uzbuđenja. On samo podiže ruku i mahnu Kolu.

Nad vir se nadnesoše tri poletarca. Kole izdiže štap sa ostvama. U uzbuđenju zape gornjim krajem za grane vrbe i strese u vir čitavu pregršt sasušene mahovine. Začas voda izgubi svoju prozračnost, zamuti se. Kada dječaci ponovo upriješe poglede u dubinu, opaziše da se riba povukla dublje u podvodno skrovište. Virio je samo široki rep, prošaran jarkocrvenim pjega­ma.

Nikad dječaci nisu mogli ni slutiti da lov ostvama traži toliko strpljenja i pažnje. Samo jedan nagao pokret ostvama i riba je nestajala u svom skloništu. Po njenim sporim pokretima nije se moglo reći da je previše oprezna. Ali dječaci su slutili da se u tom mirnom plandovanju krije velika opreznost. Znojili su se od bojazni da riba ne izgubi strpljenje i jednim pokretom repa nestane van domašaja njihovih očiju i ostvi.

Već je sunce navijalo zapadu. Još samo nekoliko minuta i pastrmka će izgubiti svoju dnevnu tromost i pretvoriti se u vodenu munju za koju ni najveći brzak ne predstavlja prepreku.

– Spuštaj, Kole, pa šta bude! – nestrpljivo šapnu Jusa. Oči su mu se zamaglile od gledanja u vršak ostvi koji se ljuljao visoko iznad ribe.

– Polako – prošapta Brale.

Ostve su lagano tonule u vodu. U desnoj ruci, u kojoj je držao štap, Kole je osjećao trnce. Već čitav sat su vrebali ribu, stalno ukočeni i napetih mišića. Od vlažne zemlje su im se skvasile košulje, tako da ih je prolazila jeza po čitavom tijelu.

Sporo, neprimjetno, ostve su se približavale tamnim leđima ribe. Mirovala je i samo pokatkad širila poput lepeze crvene škrge. Jusi se činilo da će Kole upropastiti čitav lov. Izgledalo je kao da ostve već diraju tijelo ribe... to je trajalo beskrajno dugo – evo, riba će otići... sad!... – pomisli Jusa i u tom trenutku ostve sinuše kroz vodu i zabiše se u ribu. Na dnu vira voda zapjeni, zamuti se i vitko, srebrnasto riblje tijelo bljesnu trbuhom, zatrese ostvama i smiri se.

Brale kriknu oduševljeno. Kole je još uvijek pritiskao ribu uz dno, kad Jusa smače košulju i skoči u vir. Zaronio je i zajedno sa ostvama izvukao probodenu pastrmku. Bila je to velika, mekousta pastrmka, poznata po tome što kada zagrize udicu, rijetko uspijeva da se otkine, jer plijen hvata široko raširenih vilica.

Pošto izvukoše ribu napolje, dječaci uzeše da je mjere.

– Dva pedlja i još dva prsta... pobjedonosno saopšti Kole.

– Nikada nisam ni vidio toliku – skromno prizna Jusa.

Čučeći pored svoga plijena koji je ležao na zemlji dječaci su se zabavljali prepričavajući pojedinosti ovog neobičnog lova. Kad se oduševljenje malo stišalo, javi se Jusa zabrinutim glasom:

– Šta ćemo reći komandiru? Nismo nikom ništa rekli. Iskrali smo se iz logora i...

– ...i još smo bez pitanja uzeli ostve iz komandirovog ribarskog pribora! – u jedan glas rekoše Brale i Kole.

– Šta ćemo? – ponoviše sva trojica...

– Ništa lakše!... – neočekivano grmnu iza njihovih leđa krupan glas – Sada ćemo svi zajedno u logor da pričamo komandiru i drugovima o vašem podvigu!

Dječaci ugledaše starog lovočuvara. Stajao je i osmjehujući se punio svoju ogromnu, zemljanu lulu. Teška dvocijevka visila mu je o ramenu.

– Hajde! Jedan za drugim, i – pravac logor! – zapovjedi starac i namršti čupave, sijede obrve. – A tamo u logoru ćemo porazgovarati. Vidjećemo kakvi su to poletarci koji ostvama uništavaju ribu. Hajde, krećite! Ribu dajte meni!...

Starac provuče prutić kroz riblje škrge i pođe za dječacima. Puckao je u lulu i bio vrlo zadovoljan.

Dječaci, zbunjeni i uplašeni, nisu uspjeli ni riječi da progovore. Pošli su oborenih glava. Tek tada počeše da se prisjećaju šta su učinili, i greška im se činila sve veća što su se više približavali logoru.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
IV
Bjekstvo


 

Čuvar lova je mislio da je vrlo šaljiv čovjek. Na putu u logor stalno je peckao dječake i unaprijed im prijetio strašnom kaznom.

– Vama dvojici biće ovako i onako, ali, ti, što si držao ostve, čuvaj se! Imamo mi za takve u šumskoj upravi sve što treba: podrum, a u podrumu bataljon miševa. Pa, kad budeš noćivao sa njima, drž' se!...

Kole mrko pogleda starca koji se slatko smijao svojim dosjetkama. Starac opazi taj pogled, pa primijeti:

– Aha! Kako gledaš?! Vidi se da si kolovođa. Ti si, otprilike, i nagovorio ove mališane da pođu s tobom i da ti pomažu u vršenju protivzakonitih djela... Protivzakonirih, ja! Znaš li šta je to – protivzakonito djelo?

– Ala gnjavi... – prošapta Brale. – Hvališe se kao da je napravio neko junaštvo.

– Čuva ribe, a nas bi da može pojeo! – dobaci Brale.

– Bez govora! – grmnu zapovjednički čiča. – Sada ste lišeni slobode i neću da čujem ni riječi!

Kole se osvrte na starca. Oči mu lukavo zaiskriše.

– Je li, čiko, a zašto na ovoj vrućini nosite suknene čakšire? ,

– To su moje stvari – progunđa starac. – Hajde, ne pitaj!

– A zar vam nije vruće? – pitao je Kole.

– Učitelj nam je pričao da se ljeti nosi lakša odjeća. To je radi zdravlja...

Čiča se naljuti.

– Može vama učitelj pričati šta hoće, a ja znam svoje. Da vaš učitelj ima reumu kao ja, i on bi nosio ovakve gaće...

– A imate reumu?

– Aha! Već dvadeset godina se rvem sa njom. Evo, i sad mi sijeva u koljenima...

– E, onda nas uhvati! – viknu Kole i jurnu. Za njim, prateći ga u stopu, pojuri Brale i Jusa. Bježali su strmom padinom, kroz čestar prema jezeru. Za njima odjeknu starčev hrapavi glas:

– Stoj! Stoj, ili pucam!

Starac se stušti za njima, ali ga noge izdadoše. U trku naletje na širok glogov grm, kaiš od puške mu se omota oko noge i on se prući po ledini, ispustivši ribu.

Dječaci su bježali kroz čestar i gotovo bez daha izbiše na proplanak u blizini jezera. Noge su im bile išibane. Svuda do koljena su bile masnice koje im je ostavilo trnje dok su se spašavali od starca.

Zastali su neodlučni kuda da krenu. U logor im se, poslije svega, nije išlo. Kuda će drugo? Zar će se odvojiti i živjeti sami u planini bez drugova, bez postelje i hrane? U jedan mah sva tri poletarca pomisliše isto.

– Oh, kako je to sve ispalo tužno... Stajali su potišteni i zamišljeni. Tada, odozgo, odjeknu ljutit čičin glas:

– Čekajteee, mangupi... niste pobjegli! U logor ću ja sad da vas prijavim! Platićete vi meni, platitiiii!

Starac je vikao kao da ga kolju. Skriveni u grmlju dječaci ga malo kasnije opaziše kako tromo odmiče putem prema logoru i svaki čas zastajkuje pa prijeti dvocijevkom svojim protivnicima koje nije vidio.

– U logor nam nema povratka! – reče odlučno Kole. – A sada, požurimo!...

Oni zaokružiše jezero sa strane suprotne logoru. Kole je u trku objašnjavao svoju namjeru:

– Drugovi, čekajte me u gaju iznad logora. Sad će trubiti zbor za večeru. Ja ću se uvući u šator i donijeću što nam je najpotrebnije. A, onda ćemo u šumi razmisliti šta da radimo... Jusa, pazi da ne izgubiš ostve...

Trojka se razdvoji. Kole iz sve snage pojuri prema logoru. Jusa i Brale iščezoše u šumarku. Na samom ulazu u logorski krug Kole zaslade, osvrnu se i osmotri. Daleko na stazi ukaza se prilika lovočuvara. Žurio je u logor.

– Ipak sam te prestigao! – pomisli Kole i oprezno, između stabala omorika, poče da se privlači svom šatoru. Pri odbljesku kuhinjske vatre dječak opazi kolonu poletaraca koja se postrojavala za večeru i osjeti kako mu se steže u grlu.

Prvi put se stidio i krio od svojih drugova. Dok se privlačio, on je s mukom zaustavljao suze. Bilo mu je kao da se odvaja od svojih najbližih. Ali drugog izlaza nije bilo. "Bolje i pobjeći nego pred drugovima ispasti lopov – lovokradica. – Tako misli i Jusa i Brale" – reče u sebi dječak i oprezno zaobiđe šator. U šatoru je bilo tamno. Kole skide dva ćebeta sa prve postelje, prostrije ih po zemlji i unutra nabaci dvije porcije i nekoliko parčadi hljeba koji su poletarcima ostali od užine.

Zatim podiže jastuk na svom krevetu, izvuče svoj mali lovački nož i šibice. Pod prstima osjeti korice svoje izviđačke bilježnice. Kole se zamisli, zatim otkinu jedan list i u polutami, nasumice napisa ovo:

"Dragi drugovi! Ja, Jusa i Brale smo otišli. Kuda ćemo, još ne znamo. To za vas, drugovi, nije ni važno, jer smo mi osramotili čitavu četu. To će vam ispričati onaj prokleti lovočuvar... Kole."

Kole položi ceduljicu na krevet sa koga je skinuo ćebad, strpa nekoliko kutija metaka za vazdušnu pušku u džep i sa zavežljajem u jednoj i puškom u drugoj ruci izađe.

Skriven iza šatora, on još jednom pogleda na četu poredanu oko stolova. Prepoznao je malog Danka, koji je imao običaj da uvijek prvo pojede meso pa onda čorbu, i neprimjetno mahnu drugovima u znak oproštaja. Zatim se hitro zaputi u gaj.

Bilo je već krajnje vrijeme, jer se u istom trenutku na ulazu u logor pojavi lovočuvar i još izdaleka poče da se prepire sa stražarom-poletarcem, koji ga zaustavi zvonkim povikom.

– Stoj! Ko ide?!
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
V
Oluja


 

Tri dječaka zađoše duboko u šumu. Išli su držeći se jedan za drugog. Noć je brzo osvajala planinu. Pješačili su više od pola sata, a zatim osjetiše da se šuma prorijedila. Uskoro se pred njima ukaza ogromna stijena. Bila je gola, bez drveća, i samo se poneki žbun crnio na njenim hrapavim ispupčenjima.

Desno i lijevo od stijene počinjala je borova šuma, koja se uzdizala kao tamni, neprobojni zid. Dječaci zastadoše u nedoumici. Iz šume je dopirao neprekidni šum granja. To je vjetar savijao grane borova, odbijao se od njih i zviždao u uskim pukotinama stijena. Mjeseca nije bilo. Nebo se spustilo do same planine, pritislo šumu i život u njoj i prijeti joj burnom ljetnjom olujom. Čak se ni buljina ne javlja svojim jednolikim zviždukom. Sakrila se negdje u duplju drveta tužna što mora da odloži svoj noćni lov.

– Biće kiše – tiho se glasnu Brale.

– Gruuuu!... Gruuuu!... Gruuuu!... – zagrmje planinom. A zatim, sustižući jedna drugu, nebom bljesnuše munje. Grmljavina zatrese planinu. Kao da oživješe borovi zatresoše teškim glavama. Ošinu ih burni pljusak. Kiša je došla tako brzo da dječaci nisu imali vremena ni da se sklone.

Pljusak provali naglo i začas zažuboriše nevidljivi potočići. Stijene koje je preko dana ugrijalo sunce zamirisaše od isparenja. Gore, visoko u stijeni, graknu iznenađeni gavran, zaklepeta krilima i umiri se.

Drugovi potrčaše prema stijeni kližući se po ovlaženoj zemlji. Išli su jedan uz drugog, pipajući rukama vlažnu stijenu i tražeći kakav zaklon. Odjednom, Kole koji je išao prvi, osjeti da stijene nestaje. Ispružene ruke su mu lebdjele u mračnoj praznini i on naglo stade. Činilo mu se da ispred njega zija bezdan.

Kole prestrašeno kriknu. Odgovori mu strašni huk.

– Jusa!... Brale!... – plačno uzviknu Kole i okrenu nazad. U mraku se sudari sa Bralom i obojica padoše.

– ...U-aaa! A-eee!... – odjeknu kao odgovor na Kolin uzvik. Bijesnu munja i dječacima se ukaza tamna unutrašnjost pećine.

Pred njima, duboko u stijeni, crnio se otvor pećine. Dječaci su ukočeno stajali nekoliko trenutaka, a zatim se najprije osmjeli Jusa.

– Kole, upali šibicu... ovdje se možemo skloniti – oprezno reče dječak. Pećina nerazgovijetno prenese Jusine rijeci. Dječaci se osmijehnuše. Prvi strah je bio prošao.

Oni pipajući uđoše u pećinu. Kole kresnu šibicu.

Na jednom kraju pećine oni opaziše malu ogradicu od kolja. Po nogama im se osipala ovčija prpoška.

– To je pastirska pećina – sjeti se Brale. – Ovdje preko dana leže i planduju ovce. Tu će negdje biti i ognjište, gdje se čobani s jeseni griju i okupljaju.

Nekoliko minuta kasnije dječaci su sjedili kraj ognjišta na kome je plamsala mala vatrica. Na mekom prostiraču od prpoške Kole je namještao postelju. Na ognjištu su pucketale suve grančice. Začas bi planule i gorjele rasipajući bijeli topli plamen, a onda ih je posipao pepeo i u pećinu se uvlačio vlažni i studeni mrak.

Dječaci su drijemali oko vatre. Kole se trže. Spolja je dopirao ravnomjerni šum kiše. Kole pomisli kako bi trebalo čuvati stražu. Bili su sami u planini koju nisu poznavali. Drugovi su spavali s glavama oborenim na prsi. Kole privuče pušku i zagleda se u mračni otvor pećine.

– Ja ću čuvati stražu, a oni neka spavaju – odluči Kole.

Vatra na ognjištu oživi, zapucketa jasenova grančica i osvijetli čitavu pećinu. Kole osjeti prijatnu toplinu u čitavom tijelu. Zgurio se izlažući vatri pokisla leđa. Mirisala je ugrijana prpoška.

U dječakovoj glavi sve poče da se sliva u prijatnu, meku muziku. Neprekidni pljusak kiše i snažni naleti vjetra brujali su u vratima pećine. Nešto je cvrčalo na ognjištu finim, prigušenim zvukovima.

– Lijepo je ovdje... pomisli Kole... toplo je i tiho. Ja ću čuvati drugove... a oni neka... spavaju. Neka... spavaju, spavaju...

I ne znajući da to njega hvata san, Kole zaspa s puškom među koljenima.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
VI
Kolin san


 

Obuzet snom, sav rumen od nečega što je u snu doživljavao, Kole se vrpoljio na svojoj neugodnoj postelji. U snu Kole je neosjetno kliznuo na krajičak ćebeta i naslonio glavu na Jusine noge.

Kako je u snu izgledalo lijepo!? Kole se radosno osmjehivao.

Trčao je kroz sjenovitu šumu, noge su mu se zaplitale u bujnu paprat. Nad glavom, sa kosih borovih grana njihale su se vriježe paviti i bršljana po kome su iskrsli ljubičasti zvončići.

Dječak je trčao tako brzo da mu je hujalo oko ušiju. Vidio je kako šume nestaje i između rijetkih stabala proviruje plavi krajičak neba. Pred njim se otvori široko polje posuto raznobojnim cvijećem. Na kraju polja nešto se kretalo. Kole pojuri tamo. Ono što je odmah zatim opazio zaprepastilo ga je i obradovalo. Na putu je paslo stado jelena. Svuda okolo, čuvajući svoje porodice, propinjali su se vitki jeleni. Stojeći u travi do koljena u sredini polja pasle su košute. Podizale su svaki čas krupne oči i motrile na tankonogu lanad koja su im se vrzmala oko nogu i sisala. Mljaskali su izduženim, vlažnim njuškama, uzimali gutljajdva mlijeka i kao po dogovoru odbijali se od svojih majki, pa se zalijetali preko polja i izvodili takve vratolomije od kojih je Kolu zastajao dah.

Kole potrči prema jednom lanetu. Htio je da ga uhvati i pomiluje. Toliko je slušao o jelenima, toliko želio da ih vidi. Jelenče mu je bježalo istežući svoje još slabačke noge. Kole ga prestiže i... tada, kada je već bio pružio ruku da uhvati lane, pred njima se ispriječi visok grm. Lane se prope u vazduhu. Nestade ga, a Kole zbunjeno zaslade sa ispruženim rukama. Svega je nestalo. Pred njim više nije bilo ni polja ni živahne jelenske porodice. Umjesto polja pred njim se sada pružalo grdno veliko jezero sa mutnom vodom i golim, visokim obalama.

Iznad jezera bjelasao se visoki vrh planine, okovan ledom i snijegom.

– Jezero! – pomisli u snu Kole. – Pa to je Vidrino jezero... šapnu mu nešto i Kole se sjeiti nečega što je bilo daleko, gotovo zaboravljeno. Gledao je u visoki obronak planine sa kojega je puzio sjajni, blještavi glečer. Iz glečera je poput pjenušave rijeke mlijeka šikljao gorski potok i nestajao u tamnoj jezerskoj vodi.

– Učitelj nam je pričao o postanku glečerskih jezera – sjeti se dječak. – Hiljadama godina se topio vječiti glečerski led i gradio jezero... Ali, kako to da sam ja dospio u to daleko vrijeme? – upita se dječak... Jao, ja sam zalutao!

Kole pokuša da bježi, ali su njegovi koraci bili smiješno spori. Kada se osvrnuo, on spazi na jezeru nešto što mu uledi svaki mišić na tijelu.

Brzo kao strijela jurilo je nešto preko vode. Čuli su se udarci velikog pljosnatog repa, iz vode se pomaljala lukava uska njuška. Pozadi duguljastog tijela životinje ostajao je uskovitlan trag vode. Ogromna vidra jurila je pravo na dječaka. Kole je već vidio njene okrugle, svijetle oči i tanke, kao dlijeto oštre zube.

Jao!... prestrašeno kriknu Kole i osjeti da ga nešto pljesnu po licu. Vidra ga je stezala velikim, mokrim šapama, gubio je dah i uzaludno pokušavao da se izvuče. Zatim ga životinja povuče uvis...

Dugo je Kole trljao oči trudeći se da shvati šta se desilo. Nad njim, držeći ga ispod pazuha, stajao je Jusa. Treskao ga je i drmusao ponavljajući:

– Kole, probudi se... Kole!...

– Ustaj! Evo sunca! – vikao je Brale i skakutao po pećini sav naježen od hladnoće. Dan je već zavirivao u pećinu, a na ulazu se kovitlala izmaglica koju je stvaralo toplo, jutarnje sunce.

Tada, kada su se najmanje nadali, dječaci opaziše na ulazu pećine ogromnu, čupavu glavu. Vidješe kako se propinje i juri prema njima kudravi ovčarski pas, a pećina zatutnja od krupnog, srditog laveža...
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
VII
Gojko sa katuna


 

Čobanin Gojko je imao deset godina, a već četiri ljeta provodio je na katunu. Ljeti, baš u vrijeme školskog raspusta, čitavo Gojkovo selo odlazilo je u planinu na izdig. Živjeli su u malim kolibama sa slamnim krovovima, a stoku su napasali na prostranim planinskim zaravnima.

Gojko je čuvao jaganjce. Njihova ispaša bila je u blizini katuna. Odraslu stoku za mužu gonili su stariji čobani više, pod sami vrh planine, gdje rastu opore trave čovjeku do pasa.

Goneći tog jutra svojih trideset jaganjaca, Gojko je bezbrižno zviždao na prste i vabio svog vjernog pomoćnika Rundova.

– Jutros mi se nešto mnogo odvajaš u stranu! – podviknu dječak na Rundova.

– Šta je?... Što si se tako ustrčao?

Veliki ovčarski pas kratko lanu kao da saopštava neku novost dječaku, pa nastavi da njuši po još vlažnoj travi.

– Da nije kurjak zorom prošao? – zabrinuto se zapita Gojko i poče da prikuplja stado koje se bilo rasulo po livadi.

Rundov je mahnuo dugačkim, kudravim repom i pažljivo pretresao podnožje stijene. Ćulio je uši osluškujući. Čulo se kako dašće i uzbuđeno škljoca bijelim, snažnim zubima.

– Ovdje nešto ima – zaključi Gojko. – Odoh da dadnem glas u katun, dok je još rano – odluči čobanče i poče da se pentra između stijena, sa čijih se vrhova vidio katun.

Gojko nije vidio kada je Rundov nestao u pećini, ali čas kasnije začu njegov nejasan lavež. Rundovov lavež se izmiješa sa preplašenom vikom. Gojko se brzo skotrlja sa stijene i stežući svoj čobanski štap odlučno potrča prema pećini. Ono što je Gojko opazio kada uđe u pećinu, začudilo ga je više nego da je sreo medvjeda. U jednom uglu pećine stajala su tri dječaka i branila se kočićima, koje su počupali iz ograde, od razbješnjelog Rundova. Kole je okrenuo kundak svoje vazdušne puške i mahao njime ispred iskežene njuške psa.

– Rundove!... Ostavi!... ciknu ljutilo Gojko i ščepa psa za kudravu dlaku na vratu. Rundov pokuša još jednom da jurne na dječake, pa se zadržan Gojkovom rukom prope i leže na zemlju isplazivši crveni jezik. Nekoliko trenutaka dječaci su se šuteći posmatrali, a onda Gojko reče:

– Majko moja, odakle ovi u pećini?!... Zavukli se baš ko medvjedi!

Kole se ljubazno osmijehnu:

– Tako. Pošli smo malo na izlet...

– Da vi niste od onih što im je logor na Vidrinom jezeru? – dosjeti se Gojko.

Kole se zbuni. Nikako nije želio da se dozna odakle su došli, a još manje zašto su napustili logor. Iz neugodnog položaja ga je izvukao Jusa:

– Nismo mi od onih... Mi, vidiš, idemo sami. Imamo i pušku... – doda Jusa i ponosno pokaza oružje.

– E, čudna naroda... začudi se Gojko. – Lutaju planinom i spavaju po pećinama, a naše kolibe su tu pred nosom. Trebali ste doći kod nas da spavate.

Poletarci se zgledaše. Istina, poslije sinoćnje oluje i spavanja u pećini, rado bi legli na postelju ispunjenu mirisnim planinskim sijenom. Ali, pomisao da o njihovom boravku mogu doznati dolje u logoru tjerala ih je dalje.

– Mi danas idemo dalje – zamišljeno reče Kole. Gledao je u Gojkovu torbu iz koje je virio krajičak pšeničnog hljeba. Tek tada osjeti da je gladan.

– Hajdemo napolje, pa ćemo tamo razgovarati – predloži Brale, kome poteče voda na usta kada uhvati Kolin pogled na torbi, koju je već odavno posmatrao.

Dječaci izađoše iz pećine. Sunce se već visoko popelo uz planinu. Svuda iznad borove šume i tamnozelenih pašnjaka dizala se mliječna izmaglica. Okupane kišom ptice su polijetale u vazduh šireći vlažna krila.

– A kuda ste naumili? – upita Gojko pogledajući na jaganjce koji su se rasipali po pašnjaku kao bijele grudve snijega.

– Da niste pošli tražiti jagoda?

– Jagoda! – uzviknuše poletarci u jedan glas. – A gdje ih ima?

– Popnite se onom stazom sve do vrha Papratnog brijega – poče da objašnjava čobanin. – S onu stranu brijega rastu jagode i maline. Ima ih toliko da ih više niko ne bere. Dosadile čobanima, pa ih još samo ovce kupe...

– Toliko ih ima! – oduševljeno uzviknu Brale.

– Ima, vala, mnogo! – reče prosto Gojko. – Sjedneš negdje pored panja, gdje ih najviše ima, i sjedeći ih ubereš toliko da si sit.

Ne pitajući više, dječaci se počeše spremati. Jusa uvi ćebad i prebaci ih preko ramena. Kole uprti pušku.

– Uzmi porcije, Brale. Trebaće nam da naberemo jagoda. Dječaci su se pozdravili sa Gojkom. Već su polazili kad Gojko zapita:

– A jeste li jutros što pojeli? Nekako ne vidim da nosite išta od hrane.

Umjesto odgovora Kole i nehotice pogleda u Gojkovu torbu. A Gojko, shvaćajući taj pogled bolje nego ikakve riječi, razveza torbu, izvadi komad hljeba i nekoliko komadića sira uvijenih u krpu.

– Na, uzmite dok stignete do jagoda – ponudi čobanin svoju užinu. Gledao je dječake i kao da se bojao da ga ne odbiju.

Kole se povrati, izvadi iz džepa mali nožić i pružajući ga Gojku primi hranu.

– Ovo ti uzmi od nas za uspomenu. Da se sjetiš na poletarce, Kola, Jusu i Brala – brzo izgovori dječak.

– I još nešto: nikome nemoj reći da si nas vidio. Hoćeš li?

– Neću nikome!

Gojko čvrsto steže Kolinu preplanulu ruku. Rundov poskoči uz Kola koji je odlazio i prijateljski zalaja.

Dok su se peli uz Papratno brdo, pratio ih je njegov veseli lavež i Gojkovo dozivanje:

– Tako... pravo sve tim puteeeem! Sad okrećite lijevoooo! Dobro jeee!

Trebalo im je dvadeset minuta dok su se ispeli na brdo. Sa vrha im se ukaza divan prizor: svuda blagim padinama brda rasla je šuma paprati, prepletena visokim planinskim cvijećem. Mjestimično, poput ogromnih pečurki, uzdizali su se ostarjeli, užutjeli panjevi davno sječene šume.   
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
VIII
Tragovi


 

Uzbuna koju je u logoru izazvao stari lovočuvar kada je ispričao da je uhvatio poletarce u kradi ribe nije dugo trajala. Komandira, a zatim i čitavu četu, poče da muči misao – gdje su nestali njihovi drugovi. Čitavu noć je četa bila u pokretu. Pretresali su sve okolne šumarke, na čamcu su prokrstarili jezero uzduž i poprijeko, a od dječaka ni glasa. Oko ponoći u logor počeše da pristižu izviđačke grupe koje su tragale za odbjeglim poletarcima i svi su saopštavali isto: – Nema ih!

Komandir prikupi četu, objasni da je dužnost svih da nađu drugove, koji mogu lako nastradati u nepoznatoj planini, pa krenu sa čitavom četom uz planinu. U logoru ostade samo straža i osmatrač na tornju.

Oluja je omela četu da nastavi traganje. Pokisli i tužni poletarci u samu zoru stigoše u logor.

Sutradan, komandir odabra petnaest najokretnijih poletaraca, podijeli ih u pet grupa i uputi raznim pravcima sa zadatkom da tragaju oko jezera i ivicom šume. On sam uputi se duboko u šumu i sat kasnije, ljut i zabrinut, stiže pred pećinu koja je prošle noći poslužila poletarcima kao sklonište.

Komandiru Borku je bio dovoljan samo jedan pogled da utvrdi da su dječaci tu proveli noć. Na mekoj prpošci ostali su tragovi njihovih stopala, a oko vatre koja je još tinjala bile su razbacane sagorjele šibice. Komandir obiđe stijenu i na livadi ugleda stado oko koga je optrčavao kosmati Rundov.

– Ej – hej! Ima li koga u blizini! – viknu komandir. Niko se ne odaziva.

– Alooo! Čobanine, gdje si! Aloo – viknu jače Borko, tako da uplašena jagnjad potrčaše na sve strane.

Komandir nije ni slutio da ga iz jednog udubljenja na stijeni posmatraju dva pažljiva oka. Bio je to Gojko. Čobanin se nije bez razloga skrivao. On je naslutio da komandir traži trojicu dječaka koji su sigurno nešto veliko skrivili. Ali je Gojko bio dječak koji je držao riječ: nije htio da prekrši obećanje dato Kolu, pa je pomislio da je najbolje da se skloni dok komandir sam ne odabere put i ode.

Razmišljajući o ovom neobičnom jutarnjem događaju, Gojko je posmatrao Borka. Komandir je sjedio na kamenu i nepomično posmatrao šumu koja se uzdizala iznad livade. Primijetio je stazicu kojom su se poletarci zaputili u potragu za jagodama.

Gojko vidje kako komandir izvadi nož i na jednom stablu napravi dva bijela zareza, što je za ostale izviđače trebalo da znači "ovuda sam prošao", pa se brzo uputi stazom prema vrhu Papratovog brda.

Negdje u sredini brda komandir zaslade, sagnu se i poče da posmatra tragove na omekšaloj zemlji, a zatim, gotovo trčeći, pojuri prema vrhu.

Kada se komandirova prilika izgubi, Gojko siđe sa stijene. Sve što je jutros doživio uzbuđivalo ga je. Nije znao ni zašto dječaci bježe, ni razlog ovako brze potjere, ali je bio na strani dječaka u kojima je vidio svoje nove drugove i strepio je za njih. Pomisli da pokuša da ih dozove, ali je to bilo nemoguće. Njegovo dozivanje bi čuo svakako komandir. Bilo je pitanje da li bi ga čuli dječaci. Gojko sjede u travu i zamisli se. Ništa pametno nije mu dolazilo u glavu.

– Šta ćemo Rundove? – reče poluglasno i pogledom potraži psa.

– Rundo... Rundove! – viknu najednom dječak, ali uzalud. Pas je bio nestao.

– Čudna stvar! – pomisli Gojko. – Kud li se samo izgubio?

Zvao je i dozivao psa tako glasno da su mu stijene vraćale odjek njegova glasa, ali se Rundov nije pojavljivao.

– Ovo mu se nikad nije desilo – progunđa ljutito dječak – otišao je, ostavio i mene i jaganjac. Proskitao se... Mora da mu se Kole dopao, ali ništa! Doći će on već kada ogladni. Znamo se mi od ranije...

Spomenuvši Kolino ime, Gojko se sjeti poklonjenog nožića, a onda mu opet iskrsnu pred očima komandirova užurbana prilika kako zamiče za vrh Papratovog brda. Mislio je na dječake i na neugodni susret koji im predstoji. Sav se vrpoljio od briga kako da im pomogne. Bilo je kasno da potrči kakvim prečacem i stigne prije komandira do dječaka. Osim toga, tu su bili i jaganjci. Nije ih smio ostaviti, pogotovu kada je i Rundov odmaglio onako, bez pitanja.

– Šta mogu?! – zaključi dječak. – Pa ako ih i nađe, neće ih, sigurno, progutati. Biće da su nešto skrivili dok onako brzo stružu...

Gojko je imao i svojih briga. Još malo pa će i popasak kada se jaganjci tjeraju s paše na pojilo. Onda im treba pronaći dobar hlad ispod nekog većeg drveta, kako bi mogli na miru preživati.

Čobanče se podiže, prikupi jaganjce uvrh livade, pa se onda prući na meku travu. Sunce je ojačalo. Gojko osjeti na plećima tople zrake i skide košulju. Jaganjci su se tromo kretali. Neki su prestajali da pasu. Ravnodušno su blenuli u pašu, bili su siti. Kao da su shvatili da nema Rundova, koji ih vječito vraća i prikuplja, oni su se lagano rasipali po hladovima.

Očekujući Rundova, Gojko se skanjivao da ustane i da ih prikupi. Bilo mu je teško da ustaje. Nemirno je pomišljao na dječake i mučio se da odgonetne kako li će se sve to svršiti.

Vrijeme je odmicalo, a od Rundova i dječaka ni traga. Zabrinut, želeći da odagna svoju brigu, Gojko izvadi nožić i poče da djelje svoj čobanski štap. I baš kada je dovršavao prvu šaru na štapu, on začu umorno dahtanje iza leđa i opazi psa. Vraćao se sav mokar od znoja.

– Šta je, dosadilo ti tražiti jagode po Papratnom brdu? – viknu Gojko tobož ljutilo na Rundova. – A ja mislio da ćeš ostati za stalno s njima.

Rundov je premoreno dahtao. Skičao je narogušen i smeten.

– Gdje su poletarci! Je li ih našao njihov komandir? – pitao je dječak, pogledajući prema vrhu brda. Očekivao je da će se pojaviti Borko sa dječacima.

Međutim, gore u brdu sve je bilo mirno, nepokretno. Gojko očeknu, postaja minut-dva i zabrinuto se glasnu:

– Šta li se desilo s njima?...

On nije ni slutio da je jutros, pokazujući im put do jagoda, uputio dječake u grdnu opasnost. Začuđeno je gledao Rundova koji mu se motao oko nogu i pribijao se uz njega kao da traži zaštitu.

Najednom dječak preblijedi. Sjetio se priče koju je po katunu raspredao lovac Marko. Tvrdio je da se u malinjaku pojavljuje ogroman medvjed.

Marko je pričao da je svojim očima vidio medvjeda u jagodištu jednog jutra dok je lutao po logu. Kada je naišao kroz jagodnjak, opazio je, crnu kao brdo gomilu. Pošao je prema toj gomili i kada se približio, medvjed je podigao glavu. Zarežao je potmulo i Marko nije imao više vremena da ga bolje upozna. Pobjegao je glavom bez obzira i u silnom strahu posijao putem polovinu metaka namijenjenih mršavim planinskim zečevima.

Niko ovu Markovu priču nije uzimao ozbiljno, tim prije što je Marko iz svakog lova donosio po jednu ili dvije slične priče i njima zabavljao čitav katun naveče uz vatru. Tek sada, kada je nagli nestanak dječaka izazvao gomilu sumnja, Gojko se sjeti Markovog pričanja i prvi put povjerova u priču o medvjedu.

On navrat-nanos prikupi svoje jaganjce, zviznu Rundovu i što je brže mogao potjera stado na katun.

U isto vrijeme, kada je Gojko uplašen za sudbinu poletaraca potrčao na katun da javi o nestanku nepoznatih dječaka, komandir Borko stiže u dolinu jagoda. On najprije osmotri po papratištu i u njegovom gornjem dijelu opazi neki pokret. Brzo se uputi tamo. Prešavši nekoliko koraka, Borko samo, kao u snu, vidje ogromno crno tijelo koje mu se začas okrenu, pa mašući velikom glavom kao prikaza nesta u šumi.

Komandir izvuče svoj široki, izviđački nož i pojuri u pravcu u kome je nestao medvjed. Na nekoliko koraka od mjesta na kom ga je ugledao Borko opazi prevrnutu porciju s jagodama. Dva koraka dalje ležalo je izviđačko ćebe vlažno i umrljano medvjeđim šapama. I, ma koliko da se trudio, Borko više ništa ne pronađe.

Obuzet crnom slutnjom, komandir Borko je stajao ne znajući šta da učini.

Bio je nesretan. Tjerao je od sebe pomisao na ono najgore, na to da su dječaci, možda, nastradali. Ali susret sa medvjedom, ćebe i prevrnuta porcija jagoda ukazivali su baš na to najgore.

I što je više Borko razmišljao, mogućnost takve nesreće bila je sve očiglednija. Izgledalo je da se tu više ništa ne može popraviti. Ukočen, s nožem u ruci, Borko je nepomično gledao u šumu, kao da je od nje iščekivao odgovor na svoju mučnu sumnju...

Iz tog stanja trže ga jedan, a odmah za njim drugi pucanj. Jeka ispaljenih metaka lomila se planinskim alugama. Ivicom šume, pravo prema Borku, trčalo je nekoliko ljudi. Ispred svih bio je čobanin Gojko. Oni su nešto nejasno vikali i njihovi poklici su se stapali u dugi, krupni lavež ovčarskih pasa.

To su ljudi sa katuna polazili u potjeru za medvjedom, po čijem su svježem tragu jurili neustrašivi čuvari torova, jarosno lajući.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
IX
Oči u oči sa medvjedom


 

Medvjed je osjetio hajku mnogo prije nego što su psi stigli do mjesta na kome je jutros napao poletarce. To je bio iskusan medvjed-mesožder i dobro je poznavao sva iznenađenja koja dolaze od ljudi. Sa daljine od nekoliko kilometara on je sigurno razlikovao uzbuđeno štektanje pasa koji gone trag od njihovog ravnodušnog i lijenog laveža kada obilaze stado.

Kada je hajka stigla do jagodnjaka, medvjed je bio već duboko u šumi. Slab vjetar, neosjetan za čovjeka, dotjerao mu je mirise velikog broja ljudi.

U te mirise miješao se oštar vonj ispaljenog baruta. Medvjed ga je dobro poznavao. Prije nekoliko godina on je, jedanput, kada je jurnuo na mladog bika koji se bio odvojio od stada, osjetio taj isti miris praćen treskom. Njegov ograničeni um nije mogao da shvati odakle je došao taj tresak i onaj strašan udarac u zadnju šapu. Shvatio je samo da je čovjek koji je neustrašivo dotrčao da spašava bika posjedovao taj grom, a zatim je, bježeći osjetio da mu rana krvari i šapa postaje sve nesigurnija.

Zrno je ostalo u nozi i on je nekoliko dana stenjao od bolova. Mnogo kasnije, kada je rana potpuno zarasla, zvijer je povremeno osjećala štrecanje u nozi. Tako se i očuvala uspomena na čovjeka i ljut miris baruta, poslije koga dolazi rana i bol.

Medvjed je bio toliko pametan da se odlučio za bjekstvo. Čuo je pucnje koji su potresali vazduh i osjećao pse za sobom.

U ovom trenutku, u kome su psi razmrsili trag i naglo jurnuli naprijed u šumu, medvjed je izbio na vrh grebena. Ispod grebena pružala se mračna aluga obrasla tankim jelama i planinskim šibljem. Medvjed pohita u nju. U gornjem dijelu aluge bio je njegov brlog. Usred stijenja obraslog u mahovinu nalazilo se široko udubljenje, slično pećini, u kome se medvjed odmarao. Samo jedna stazica, utabana njegovim šapama, vodila je do brloga. To je značilo da medvjed ne bježi ako je napadnut u svom skloništu. Postoji samo jedan put – onaj kojim jedino može doći i medvjed i njegov neprijatelj. I, ako dođe do sukoba, jedan od njih se obično ne vraća.

Bježeći ispred potjere medvjed je na oštrom trnju ostavljao čitavo pramenje dlake, ali je uporno krčio put. Htio je da dobije vremena i da se pripremi za okršaj.

Pola sata kasnije grupa ljudi izbi na vrh grebena. Kao zubati, ogromni rep ispred njih se valjala gomila ovčarskih pasa. Na grebenu se najprije ukaza pogurena prilika čika-Ratka, koji je na rukama nosio ogromnu, "venderlovu" pušku. Čika-Ratko je imao puno razloga da se ne odvaja od svoje starinske, jednometne puške. Poštovao je njene nišane, koji ga nisu varali, a još više njene teške metke, veličine čovječjeg prsta, koji kada lete kroz vazduh, huje poput topovskih granata.

Trenutak kasnije na grebenu se pojavi Borko.

Po Ratkovom razočaranom licu on odmah zaključi da je hajka propala.

– Zavukao se u guštar – progunđa čiča. – A tamo se taj delija ne boji nikoga. Neće ustuknuti ni onda kada bi ga napalo dvadeset pasa.

Borko je bio očajan. Sumnja koja ga je mučila otkad je u jagodnjaku otkrio poletarsko ćebe, pretvorila se u uvjerenje da su dječaci postali žrtve ogromnog zlikovca koji im je umakao ispred nosa. A gdje je tada bio on, komandir poletarske čete, čovjek koji je dječacima na logorovanju zamjenjivao roditelja i staraoca? Šta je on činio? Bio je strog i stran dječacima, toliko da su od njega bježali zbog malo krupnije greške.

– Kako... kako ću pogledati u oči njihovim roditeljima kada me budu pitali gdje sam izgubio njihovu djecu? – mislio je Borko. – Šta će reći Kolinoj majci, kojoj je Kole sve što ima?... I svako će reći: – Pustio si djecu da gladna i bespomoćna lutaju planinom, a ti si ležao u logoru i čekao da se vrate i priznaju pogreške!

– Ne, bolje je da i ja odem za njima! – glasno reče Borko.

Ne gledajući hajkače koji su se prikupljali na grebenu on pođe pravo prema jaruzi. Ništa više nije čuo ni osjećao. Stezao je u ruci svoj dugački nož i išao pravo na medvjeda. Nije čuo ni dozive čika-Ratka. Išao je samo sa jednom mišlju: Ubiću ga, ili neka on mene rastrgne!

Borko odlučno prođe gomilu pasa koji su se vrzmali po ivici guštara, nemajući smjelosti da zagaze u nju. Tada ga jedan snažan poziv zaustavi. On se okrenu i opazi Gojka. Trčao je za njim i vikao:

– I ja ću s tobom, komandire! Ja i Rundov ćemo s tobom...

Isplazivši svoj crveni jezik Rundov je trčao za Gojkom dašćući mu u pete. Borko zastade i dograbi dječaka, izdiže ga u vazduhu i poljubi.

– Idi nazad! Vrati se... ti mi ne trebaš – reče uzbuđen i dirnut hrabrošću čobančeta.

– I ja ću s tobom, komandire – usprotivi se dječak. – Ja sam kriv!... ja sam kriv za sve! – plačući prizna Gojko.

– Ja sam im pokazao put do jagodnjaka!...

– Kome? . .

– Koli... i Jusi i Brali. Vidio sam ih jutros... i tebe sam vidio. Nisam htio da kažem kuda su otišli, jer su me molili!... – jecao je dječak.

Borko osjeti kako mu se srce steže. Bilo mu je žao čobančeta, ali je gnjev na njega bio jači.

– Idi nazad! – viknu ljutite. – Kad se nisi javio ranije, ne trebaš ni sada...

On se okrete i zađe u šumu. Nije napravio ni dva koraka kad s grebena odjeknu glas čika-Ratka:

– Pričekaaaaj!...

Čika-Ratko se lagano spuštao prema jaruzi.

– Pričekaj! Nas dva, a on jedan – valjda ćemo mu doskočiti... – podviknu čiča i otkoči pušku.

Oni zađoše u šibljem prepletenu jarugu. Išli su jedan do drugog, gotovo rame uz rame.

– Polako idi, ali pažljivo gledaj – prošapta Ratko. – Kad ga ugledamo, stoj i čekaj. Pustićemo ga nek on napada...

Išli su korak po korak, od drveta do drveta, između sivih, vlažnih stijena. Jaruga je bila mirna. Kao da je zamro sav život u njoj. Ni ptice da poleti. Nigdje nijednog šuma.

– Pritajio se i vreba... šapnu Ratko. – Tu je negdje...

– Pazi!...

Na deset metara od njih, kao da se otkide od stijene uz koju se bio pritajio, uspravi se ogromni, mrki medvjed. On se prope na stražnje šape pokazujući široke grudi obrasle dugačkom, žućkastom dlakom. Riknu potmulo, zatim riknu još jednom, otkrivajući bijele, strašne očnjake i jurnu...

Borko začu nejasan pucanj teške "venderlovke". Vidio je ogromnu, mrku masu koja se kretala na njega i kad medvjed pređe pola rastojanja koje ih je dijelilo, on mu jurnu ususret.

Čuo je udar svoga noža i osjetio kako sječivo uđe duboko u kosmato tijelo, a zatim pade oboren udarcem prednje šape...

Sat kasnije Borko je sjedio sa zavijenom glavom pokraj oderanog medvjeda. Čika-Ratko je mirno pušio lulu i čačkao oko svoje puške. Grupa katunjana se nagađala oko toga koliko je medvjed težak. Obilazili su ga sa svake strane i divili se sigurnom pogotku.

– Sreća da mu je zrno slomilo kičmu, pa da je šapa omlitavila – reče čika-Ratko smijući se... – A kako je bio uzmahnuo, pomilovao bi te da više ne ustaneš.

– A možda bi i do tebe stigao – osmijehnu se Borko. – Nema ništa bolje od noža za ovakve zlikovce.

– E, sad bilo kako bilo, ali on svoje dobi, – šalio se Ratko. – Nego, da se kreće. Hajdemo!

Jedan seljak natovari medvjeđu kožu na leđa i oni krenuše. Borko je išao posljednji, zamišljen i tužan. U blizini medvjeđeg brloga nije pronašao nikakvog traga o dječacima. Nestali su kao da su u zemlju propali.

Borko se sjeti Gojka i njegovog priznanja, pa poče da se raspituje o dječacima i susretu sa njima. Ništa novo nije doznao. Gojko je kroz suze ispričao sve, priznao je čak i za poklonjeni nožić, ali njegovo priznanje nije koristilo. Dječaci su posljednji put bili na jagodnjaku. Sudeći po bačenom ćebetu i prevrnutoj porciji sa jagodama, susreli su se sa medvjedom koji je maloprije zaglavio. Kuda ih je strah potjerao, gdje su se zaustavili da uhvate dah, to ni ptice ne bi znale.

Jedno je bilo sigurno: medvjed je skupo platio svoj susret sa poletarcima, ako mu se ne uračuna i ono što je dotada počinio po katunu.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
X
Vukodlak u vodenici


 

Ček... ček, čeka-čeka, čeka-čeka... ček-ček! – lupalo je čegetalo. Stari vodenički točak umorno je okretao izlizano mlinsko kamenje. Skrivena u riječnoj okuci vodenica je podsjećala na sivu, zgurenu pticu, koja nikako ne može da se smiri u svom snu.

– Još malo pa će biti pure – govorio je Jusa i pažljivo skupljao kukuruzno brašno u maramicu. Kole i Brale su na sredini vodenice ložili vatru. Voda u porciji je ključala. Pregršt zaostalog kukuruza u košu naglo je nestajala pod mlinskim kamenovima.

Čegetalo je završavalo svoju iskidanu pjesmu. Posljednje zrno kukuruza skliznu pod točak i tanki mlaz brašna prestade da teče. Koš je bio prazan.

– Skloni čegetalo – reče Kole. – Naići će neko i začuditi se otkud vodenica melje.

Jusa povuče daščicu i skinu prenosni kaiš. Mlini stadoše.

Dječaci su jedva dočekali dok se skuvala pura. Nisu imali kašika, nego su je pojeli pomoću daščica koje je odjeljao Kole. Prvi put od svog odlaska iz logora jeli su toplo jelo.

Sjedili su kraj ognjišta i zijevajući razmišljali. Koliko su danas prevalili! Strah od medvjeda potjerao ih je naniže prema rijeci. Išli su čitav dan obalom rijeke. Izdaleka su prepoznali vrbu i vir ispod nje u kome su onako nesretno lovili. Oko podne su naišli kroz šljivik, samom ivicom sela. Zaobišli su ga ukrivajući se iza ograda. Žalosno su gledali nedozrele šljive i oblizivali se pri pomisli na modre, avgustovske plodove.

– A oči kakve su mu!... uzdrhta Brale, – malene, a sijaju kao vatra... uhhh!

– Je li ti to opet o medvjedu? – s dosadom zapita Kole.

– Pa dobro, sreli smo ga, vidjeli i pobjegli... Dobro je da nas nije gonio.

– Zadovoljio se Bralinim jagodama – nasmija se Jusa.

– Bogami je dobar poklon dobio – jagode za doručak i ćebe za spavanje. Baš si ti, Brale, velikodušan!...

Brale se naljuti.

– E, sad ste obojica junaci. A jutros... brže su vam pete bile od prstiju. Pa i Kole zaboravio na svoju "karabinku". Da ti nije nestalo municije?...

Kole se zbunjeno osmijehnu. Sjeti se kako je u bježanju izgubio kutijicu metaka. Nije ni mislio da se vrati po nju. Svoj trojici se činilo da na leđima osjećaju medvjeđi dah.

Medvjedu, opet, nije bilo ni nakraj pameti da ih goni. Bio je sasvim zadovoljan što je ostao sam na jagodnjaku. Poigrao se ostavljenim ćebetom, prevrnuo Bralinu porciju i pokupio jagode. A kada se na suprotnoj strani pojavio Borko, bio je već sit jagoda i spremao se za ozbiljniji lov. Da ga nije sustigla hajka, čobani sa katuna bi sigurno ožalili neko neoprezno june koje je obad otjerao dublje u šumu.

Umor od pređenog puta i toplo jelo neodoljivo su tjerali na san. Dječaci zadrijemaše na svom ćebetu.

Bila je tiha, mjesečna noć. Kao široke bijele sablje prodirala je mjesečeva svjetlost kroz rastavljenu šindru na krovu. Škripao je i kloparao vodenički točak. Ponekad, kad je vodeni mlaz nailazio na mjesta gdje su nedostajale lopatice, točak je usporavao kretanje. Stenjao je zagnjuren u vodi i opet se s mukom okretao tresući trošnim stubovima na kojima počiva vodenica.

Spolja, sa livada prekrivenih zrelom travom, u vodenicu je dopirao svjež povjetarac. Upirao je svojim slabačkim grudima u vrata i uvlačio se ispod praga ližući bose noge dječaka. Zavlačio se oko koša i meo sa njega brašnenu prašinu...

U dubokoj noći Bralu probudi neki šum. On uplašeno podiže glavu i pogleda prema vratima. Jedna ogromna sjenka motala se oko praga stružući šapama po daski.

Na mutnoj mjesečevoj svjetlosti Brale nazre grdno veliku, izduženu njušku koja pokušava da uđe. Eno, popustile su šarke i vrata se širom otvaraju. Bjelasaju se iskeženi, gusti zubi. Čudovište dašće i lagano se primiče ležaju.

Brale bi htio da vikne i probudi drugove, ali nije imao glasa. Uledio se oslonjen na ruke i razrogačenih očiju piljio u dva žarka kruga što mu se primiču.

– Vukodlak!... s užasom misli Brale. – Sad će skočiti i ščepati me za grlo... Ispiće svu krv iz mene... Evo ga! Već je razjapio čeljusti!... Na pedalj ispred Bralinog lica vukodlak otvara usta i dječak osjeća vreo dah na obrazima. Čudovište zadovoljno gunđa i pritiskuje šapama dječaka uz postelju. Brale ne može da učini nijedan pokret. Osjeća samo kako šape sve silnije pritiskuju njegove grudi i kako nokti prodiru kroz njegovu izviđačku košulju.

Ružna, čupava glava se još više primiče i vrelim jezikom dotiče poletarčev obraz. Dječak ciknu. Ruke mu popuste i on padne natrag na uzglavlje...

Prigušen lavež i uzbuđeni glasovi Kole i Juse bilo je prvo što je razabrao Brale. Preko vodenice dižući prašinu i paspalj valja se ćebe i u njemu zapleten vukodlak. Poklopili su ga i Kole i Jusa kada su skočili iza sna.

– Pa, to je Rundov! – viknu Jusa i skide ćebe sa iznenađenog psa. – Hej, Rundove, šta je tebe ovamo dovelo?!

Rundov ne odgovara. I sam začuđen, on maše bujnim repom i. pokušava da lizne Kolinu ruku. Dašće od umora, a slabine su mu sjajne od znoja.

– Izgleda da si se natrčao dok si nas pronašao – kaže Kole i miluje psa između plećki.

– Uplašio se medvjeda pa udario po našem tragu! – prisjeća se Jusa.

– Da. I odsad će ostati sa nama. Hoćeš li? Nećemo te pustiti. Možda želiš da se vratiš nazad i otkriješ naš stan. Hajde, dođi!

Kole otpasa svoj opasač i priveza psa za osovinu od žrvnja. Zatim dobro pritvori vrata i podupre ih polovinom slomljenog vodeničkog kamena.

Brale se pribrao. Sva trojica se glasno smiju ispod ćebeta. A Jusa, tarući oči, sa kojih je poput ptice odletio san, počinje da pecka:

– Aoj, Brale, ala si se uplašio! Još drhtiš od straha!

– Ma, nije. Zima je... – brani se Brale i prikuplja noge ispod ćebeta.

I zaista, u vodenicu lagano prodire studen praskozorja. Vodeničko kolo klopara i kao da svakim okretajem ubacuje u vodenicu vlažnu svježinu sa rijeke. Već se ocrtavaju grede pod krovom. Nestalo je mjesečevih sabalja. Rundov se sklupčao ispod kamena i zavukao glavu između šapa.

– Zima! – šapće Kole.

– Zima. – drhturi Jusa.

Dječaci tonu u lagani jutarnji san koji tka brundava škripa vodenice, a kida i čini ga lakim hladno milovanje zore.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 14. Nov 2019, 16:05:40
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: 24sata :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: ConQUIZtador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: Advokat Draganić :: MojaFirma

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.091 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.