Levitacija

Levitacija ili lebdenje uvijek je lebdenje u odnosu na nešto, nekakvu podlogu, površinu Zemlje, ili nekog drugog nebeskog tijela.

Trebamo razlikovati stvarnu i prividnu levitaciju. Stvarna levitacija je ustvari bestežinsko stanje – stanje u kojem tijela gube težinu. Slučajevi, pak, u kojima tijela, za vrijeme levitiranja, ne gube težinu spadaju u područje prividne levitacije.

Tu spadaju magnetska i dijamagnetska levitacija, elektrostatska, aerodinamička i još neke druge. U tim slučajevima lebdenje se postiže odbijanjem istoimenih magnetskih polova ili istoimenog električnog naboja, ili pak odupiranjem o zrak. No u svim tim slučajevima, tijela koja lebde, (preko nevidljivog i neopipljivog medija - magnetskog ili električnog polja ili pak zraka) svom svojom težinom pritišću podlogu iznad koje lebde. Ove vrste levitacije efikasne su i ekonomične samo na vrlo malim udaljenostima - od nekoliko milimetara do nekoliko decimetara.

Prividna levitacija je vrlo korisna u tehnologiji. Koristi se za magnetske ležajeve, superbrze, maglev vlakove, hoverkrafte itd.

Stvarna levitacija, bestežinsko stanje. Postiže se kružnim kretanjem, orbitiranjem u Zemljinom gravitacijskom polju. Npr: lebdenje astronauta u njihovim svemirskim brodovima dok kruže oko Zemlje. (Stvarna levitacija može se postići i slobodnim padanjem ili paraboličkim kretanjem aviona, ali je kratkotrajna.). Dok se satelit ili svemirska stanica kreću oko Zemlje, gravitacija na njih djeluje kao centripetalna sila, tj. privlači ih i skreće na kružnu putanju. Mase letjelica i astronauta opiru se promjeni smjera kretanja. Posljedica tog njihovog opiranja, tj. inercije (pri brzini od 7,9 km/sec.) jest bestežinsko stanje, levitiranje. Kod ovakvih kretanja, inercija tijela manifestira se kao reaktivna, centrifugalna sila (Newton 3). Pri brzini od 7,9km/sec. ona je jednaka centripetalnoj, tj. gravitaciji, pa ju ukida, anulira i omogućuje lebdenje.

Bestežinsko stanje ili stvarna levitacija je, dakle, posljedica jednakosti centripetalne i centrifugalne sile. Za vrijeme te levitacije tijela gube svoju težinu, ali ne i masu i inerciju. Ova vrsta levitacije funkcionalna je i ekonomična i na vrlo velikim udaljenostima od tijela u odnosu na koje se zbiva. Neophodna je za održavanje umjetnih satelita u njihovim orbitama, ali je štetna za ljudsko zdravlje.

Jednadžba za izračunavanje brzine neophodne za trajnu levitaciju, vl identična je jednadžbi za brzinu satelizacije:

vl = korijen iz GM/R

Gdje je G gravitacijska konstanta, M masa nebeskog tijela, i R radius kretanja satelita, tj. udaljenost od središta nebeskog tijela, npr. Zemlje.

U najnižim orbitama, brzina levitacije ili satelizcije je 7,9km/sec. U višim orbitama ta je brzina manja. Geostacionarni sateliti, koji lebde iznad određene točke na ekvatoru, kreću se brzinom od samo 3,05km/sec. Kutna brzina njihovog kretanja jednaka je Zemljinoj. Mjesec lebdi u odnosu na Zemlju također na osnovu centrfugalne sile koja proizlazi iz brzine od svega 1,002km/sec. Zemlja je u bestežinskom stanju u odnosu na Sunce, tj. lebdi u odnosu na njega na bazi brzine od 30km/sec.

U svim navedenim slučajevima levitacije, a i mnogim sličnim, gravitacija ima funkciju centripetalne sile. Možda bi, radi što veće jasnoće, u takvim slučajevima gravitaciju nazivati gravipetalnom silom, a reakciju na njeno djelovanje gravifugalnom. Levitacija i kružna putanja levitirajućeg tijela bila bi, po toj terminologiji, posljedica jednakosti gravipetalnih i gravifugalnih sila. Gore opisani slučajevi levitacije mogli bi se, dakle, nazivati gravifugalnom levitacijom.

Ako ne bi smo koristili ovu terminologiju onda bi levitiranje astronauta i sva ostala koja se baziraju na djelovanju gravitacije kao centripetalne sile, ostala bez svog specifičnog imena kojeg bi trebala imati.

Ali i ostale fundamentalne sile mogu imati funkciju centripetalne sile. Npr. Elektricitet. Elektron koji kruži oko atomske jezgre, lebdi u odnosu na nju, i to na osnovu jednakosti elektropetalne i elektrofugalne sile. To je primjer stvarne levitacije.

Stvar stoji slično ili isto i sa magnetizmom i nuklearnom silom.

Antigravitacijska levitacija - još nije detektirana, a niti pojmljena shvaćena. Za sada postoji samo u formi nekakve nejasne, nedefinirane opće želje za oslobođenjem od gravitacije. Na bazi suvremene znanosti nije moguće razumjeti unutarnju strukturu te želje, niti njenu zbiljsku, fizikalnu bazu. Isto važi i za tzv. antigravitacijsku silu. I ona, za sada postoji samo kao potpuno nejasna fantazmagorija bazirana isključivo na onoj želji.

Meditativna, volitivna ili tzv. paranormalna levitacija – također stvar želje religijskih vjerovanja ili praznovjerja. O slučajevima levitiranja nekih svetih ljudi ili jogina ne može se govoriti bez temeljite skepse.

Ljudska potreba za oslobađanjem od gravitacije, za posjetom drugim nebeskim tijelima i potreba za osvajanjem svemira i životom u njemu, može se, kao i do sada, ozbiljavati korištenjem raketne tehnike, te gravifugalne sile i gravifugalne levitacije.

Napominjem da se ovdje ne radi o nekakvom otkriću levitacije, nego samo o tome da se jednoj poznatoj pojavi dade odgovarajuće ime koje će olakšati njeno razumjevanje i razlikovanje od drugih, isto tako poznatih vidova levitacije. Ovaj članak samo nastoji što jasnije i što objektivnije opisati stvari koje su već odavno poznate.

Izvor: Wikipedia

Hvala što ste naveli dio moga članka u Wikipediji. No kad ste već naveli toliki dio, mogli ster radi interesa samih čitatelja navesti cijeli članak. Budući da je interes za taj članak neočekivano velik, molim vas da navedete link za njega , ako ne želite svoj prostor opterećivati cijelim člankom.
Uostalom, evo Vam jednog linka za jedan drugi, raniji članak:

http://hr.wikibooks.org/wiki/Suradnik:Bosnic_P
a evo i još jednog gdje možete vidjeti gravifugalnu letjelicu

http://www.geocities.com/agravity/ANTIGRAVITY.htm

Vaš Petar Bosnić Petrus
alias Petrus_b

Moram priznati da sam prava ljenčina. Molio sam Vas za ono što sam sam trebao napraviti.
Evo direktnog linka za članak kojeg ste citirali.
http://hr.wikibooks.org/wiki/Levitacija
Na stranicama vikipedije nalazi se još jedan takav isti članak, ali administratori Wikipedije prijete da će ga pobrisati. On je interesantan zbog diskusije kojom je popraćen.
To je na:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Razgovor:Levitacija

Mislim da je velika stvar to što ste otvorili ovu temu i ja sam Vam vrlo zahvalan
Petrus_B

Burek forum index.
Čini mi se da, nema diskusije o levitaciji.
Možda inicijativa nije pogodna pa ne izaziva diskusiju?
Budući da mislim da je diskusija o ovoj temi vrlo važna, pokušat ću ju podstaknuti
na način koji se pokazao uspješnim.

Na forumu
http://www.index.hr/forum/default.aspx?q=t&idf=22&idt=109332&sp=7735227
bilo jepostavljeno pitanje:

Kako postići bestežinsko stanje, ali ne u svemiru, nego tu blizu površine zemlje.

Diskutanti su, između ostalog ukazali na uzroke koji dovode do bestežinskog stanja i naveli niz odgovora kojima su pokazali kako se do sada postizalo djelomično ili potpuno bestežinsko stanje u Zemljinoj atmosferi – dakle, ne u svemiru. Dobro bi bilo pročitati navode te, vrlo žive diskusije, jer oni otkrivaju tipične konstruktivne napore usmjerene na postizanje levitacije, ali i tipične iracionalne otpore prema njoj, a i bilo kojem drugom napretku.

Za ovaj forum navodim, ukratko, da se osim tih načina postizanja bestežinskog stanja, ono može postići i vrlo brzom rotacijom prstena, rotacijom čija je os koaksijalna s pravcem djelovanja gravitacijske sile.

Brzina koja je potrebna da bi prsten lebdio je 7,9 km/sec. To je brzina satelizacije, ili tzv. prva kozmička brzina.

Najčvršći današnji materijali koji su u širokoj komercijalnoj upotrebi omogućuju tek brzinu od 1,3km/sec. To su razna ugljična vlakna: poliaramidska, zilonska itd.

Brzina satelizacije, a i veća, može se postići samo upotrebom nano-cijevi. No one su danas još vrlo skupe. Pogonski prsten gravifugalne letjelice – letjelice koja može lebdjeti na bilo kojoj visini, nositi određeni teret, a i izići u svemir, može se izraditi jedino od nano-cijevi.

Upotreba prstena od spomenutih ugljičnih vlakana, što omogućuju brzinu od 1,3km/sec.može poslužiti samo za dokazivanje valjanosti teorije o gravifugalnoj sili. Jer se težina takvog prstena može smanjiti samo za nešto više od 2% - preciznije 2,65%

No «gravifugalna teorij» već je dokazana eksperimentalnim putem – smanjenjem težine i gravitacijskog ubrzanja brzo rotirajućih žiroskopa. Najjasnije dokaze dali su dr. Hideo Hayasaka sa državnog univerziteta u Tokiju i nedavno Martin Tajmar, čiji je eksperiment sponzorirala ESA Evropska svemirska agencija.

Prvi problem ovih eksperimenata jest u tome što su prosječne brzine mase žiroskopa bile male – od 30m/sec. naniže, pa su i rezultati vrlo mali - od 0,0001428% do 0, 000005% smanjenja težine, ili g.
Izvedeno je još nekoliko eksperimenata sa sličnim rezultatima .

Drugi problem je u tome što se dobiveni rezultati ne mogu egzaktno protumačiti bez gravifualne teorije, pa su ih trezveni znanstvenici morali proglasiti greškama pri mjerenju.

Eto, dakle, rješenje za kojim se traga jest gravifugalna letjelica.

Ali, zašto je ona tako važna?

Odgovor može biti kratak i jednostavan. Ona je neusporedivo jeftinije i sigurnije sredstvo za svemirski transport nego bilo kakva raketa. Let te letjelice do orbite i natrag, uz takvu sigurnost i udobnost kakvu nemamo ni u vlastitom stanu, ne bi koštao ništa, ili tek nekoliko dolara, a jedna, ista letjelica mogla bi se upotrebiti i za milijune letova. Bez gravifugalne letjelice čovjek bi ostao zauvijek gravitacijom zarobljen na svom matičnom planetu. Ali, da bi ste vidjeli koliko je uistinu ekonomična ta naprava reći ću vam da bi se na na temelju nje mogla sagraditi cijela civilizacija koja bi lebdjela u atmosferi i svemiru oko nje i čije lebdenje ne bi ništa koštalo, pa makar lebdjela i milijardu godina. To o čemu govorim nije ništa drugo do zreli, potpuno razvijeni i neizbježan oblik materijalne civilizacije.

Možda mislite da imam malko prebujnu maštu?

Varate se.

Ni najsnažnija mašta nije dovoljno moćna da bi smislila ovakve stvari. To može samo kreativni, kritički duh koji svoje izlete u budućnost strogo temelji na velikim znanstvenim spoznajama iz prošlosti. Nikakav sanjar, čak ni u svojim najsmjelijim snovima, ne može sanjati ono što može zamisliti istinski kreativan duh i što će ostvariti zbiljski razvoj.

Ako ovi navodi podstaknu diskusiju, mogu navesti i teorijska obrazloženja te svoje tvrdnje.
A dotle posjetite adrese koje sam vam dao u prethodnim postovima.
Petrus_B