Feljton Jutarnjeg lista ~ SFRJ i Srpska hegemonija ??

2.dio Srpski ratni porazi 90-ih

U drugom nastavku feljtona autor opisuje s kojih pozicija su južnoslavenski narodi krenuli u rat i s kojim ciljevima, te kako su se odnosi snaga mijenjali sve do okončanja ratnih djelovanja

Kako su instrumenti nadmoći za koncept velike Srbije nestali

Iz perspektive ratnog poraza postavlja se pitanje je li Srbija, koja je zajedno sa Srbima iz ostale Jugoslavije činila 36 % stanovništva, bila svjesna odnosa snaga kao najpresudnijeg elementa za procjenu mogućnosti pobjede u ratu. Kada je S. Milošević 1989. najavio mogućnost rata, toga je trenutka Srbija imala “zastrašujuću” nadmoć u usporedbi s njezinim potencijalnim protivnicima. Koji su to instrumenti nadmoći na koje su Srbija i JNA računale? Evo glavnih:

a) Potpuno razvijen svesrpski nacionalistički pokret, kako u Srbiji, tako i izvan nje, a - naročito u BiH i u Hrvatskoj. Zastrašujuće su djelovali mitinzi na kojima se okupljalo po nekoliko desetina pa i stotina tisuća, a dva puta i po oko milijun zapaljene mase (28. lipnja 1989. na Gazimestanu i 19. studenoga 1989. u Beogradu).

b) SKJ. Cijela povijest stvaranja i održavanja bivše Jugoslavije pokazala je da onaj tko u rukama ima tako moćnu političku organizaciju, sigurno vlada zemljom. Iako se SKJ već bio gotovo raspao, vodstvo Srbije to nije moglo vidjeti.

c) JNA. Indoktrinirana komunističkom ideologijom i jugoslavenstvom, vojna sila koja se cijelo vrijeme od svog postanka pokazala kao pouzdana u obrani režima i države. d) Federalne državne strukture od Predsjedništva, savezne vlade i političkih organizacija do diplomacije također su mišljene kao instrumenti Srbije.

e) Središta financijske moći - Narodna banka, velike banke i vanjskotrgovinske tvrtke - centralizirani u Beogradu.

f) Spremnost, pa čak i odlučnost, cijele međunarodne zajednice da održava cjelovitost Jugoslavije i podrži one snage koje se za nju zalažu, a to je Srbija. Istoči blok, na čelu s SSSR-om, uvijek je bio spreman skočiti u obranu komunističkog režima u Jugoslaviji, unatoč revizionističkom grijehu. Zapadni blok, na čelu sa SAD-om, punih je 35 godina pružao političku, vojnu i ekonomsku pomoć za stabilnost Jugoslavije.

g) Iluzije o postojanju jakih projugoslavenskih i unitarističkih snaga među svim narodima bivše Jugoslavije.

Vjerujući da u rukama imaju spomenute instrumente, nacionalistički pokret Srbije i vrh JNA računali su da mogu slomiti otpore na putu vraćanja Jugoslavije s federalno-konfederalnog na unitarističko-centralističko ustrojstvo i uspostaviti hegemoniju nad nesrpskim narodima.

Na žalost Srbije i JNA, 1989./1990. “preko noći” se dogodila takva prekretnica u odnosu snaga kakva se u povijesti rijetko događa. Preko noći su nestale sve navedene prednosti. Siječnja 1990. raspao se SKJ, stožer jugoslavenskog režima. Slovenski i hrvatski komunisti odbili su sve inicijative srpskih komunista o obnovi centralizma u SKJ i on se raspao. Tim činom je riješena i sudbina države Jugoslavije.

Tako je pala i posljednja iluzija da će se iz Slovenije i Hrvatske barem minimalne snage pridružiti Srbiji. Pokušaj sporazuma Beograda s Muslimanima iz BiH 1991. također je propao. Tzv. beogradska inicijativa, nazvana po pregovorima Miloševića s Adilom Zulfikarpašićem, vođom Bošnjačke stranke, propala je. Glavna politička stranka muslimana, SDA - na čelu s Alijom Izetbegovićem, odbila je 1991. pritisak Miloševića da BiH ostane u Jugoslaviji.

Svjetsko-povijesni događaj koji je najjače i najpresudnije utjecao na razvoj i rasplet jugokrize, a naročito na sudbinu Srbije, bio je slom komunizma u europskim zemljama 1989./1990., raspuštanje Varšavskog pakta i raspad SSSR-a u kolovozu 1991., dakle u trenutku kad su tenkovske kolone iz Beograda krenule u istočnu Slavoniju prema Vukovaru. S raspadom SSSR-a i agonijom Rusije Srbija je izgubila sigurnog saveznika, a to je presudno olakšalo borbu za stvaranje samostalnih država na tlu bivše Jugoslavije, a također omogućilo i Zapadu da već u jesen 1991. napusti ideju očuvanja Jugoslavije.

Nošena na krilima nacionalne ideologije stvaranja velike Srbije, vladajuća elita, podržana masovnom euforijom gotovo cjelokupnog naroda, nije shvatila da su nesrpski narodi spremni na borbu za svoju državnu suverenost, a nije uzela u obzir slom komunizma u Europi i raspad sovjetskog imperija kao svjetsko-povijesnu prekretnicu, već je jurnula u avanturistički rat.

Istog dana kada su Slovenija i Hrvatska odlučile da se osamostale, 27. lipnja 1991. počeo je rat u Sloveniji. Ratni cilj JNA bio je očuvati cjelovitost Jugoslavije. Međutim, već nakon 7-8 dana neuspjele vojne intervencije, Srbija je “prisilila” vrh JNA da se povuče iz Slovenije i da ona slobodno može izaći iz Jugoslavije, što je već 1990. bilo dogovoreno između Beograda i Ljubljane. Milošević je prisilio vojni vrh JNA da amputira dijelove Hrvatske koje su smatrali srpskim i priključi ih Srbiji.

Nakon intervencije u Sloveniji glavne snage JNA, srpske paravojne jedinice iz Srbije i pobunjeni Srbi u proljeće 1991. krenuli su na Hrvatsku vjerujući da će ona kapitulirati jer u tom času nije imala svoju vojsku.

Plan, međutim, nije uspio. Hrvati su pružili otpor i već krajem 1991. slomili agresiju, ali nisu imali snage osloboditi okupirana područja. Srpski ustanici pobunjenici uz pomoć Srbije i JNA osnovali su svoju paradržavu na jednoj četvrtini hrvatskog teritorija koja bi bila uključena u Srbiju. Ta tvorevina je početkom 1992. sporazumno između Srbije i Hrvatske stavljena pod zaštitu OUN. Srbija je računala da će referendumom nakon rata dobiti Krajinu.

Na osnovi iskustva rata u Sloveniji i Hrvatskoj, vidjevši očigledan raspad Jugoslavije, međunarodna zajednica je 18. listopada 1991. odlučila da digne ruke od te države i prizna neovisnost svake jugoslavenske republike koja to zatraži. Dok su se četiri republike izjasnile za državnu samostalnost - Srbija i Crna Gora odbile su ponudu.

I BiH je u proljeće 1992. dobila međunarodno priznanje i primljena je u OUN. Nova situacija, nastala međunarodnim priznanjem četiriju republika bio je dovoljan razlog da Srbija odustane od nastavka agresije. Napad na BiH je dakle napad na članicu Ujedinjenih naroda. Srbija to nije prihvatila, već je nastavila ratnu avanturu. Srbija je računala na naklonost Londona i Pariza, svojih saveznika iz oba svjetska rata - od kojih su dobivali signale da će se održati teze: “nismo uspjeli spasiti Jugoslaviju, ali pomoći ćemo vam da se proširite na BiH i dio Hrvatske”.

I konačno, Milošević je očekivao da će Hrvatska braniti samo dio BiH - uglavnom Hercegovinu i dio srednje Bosne koji je bio u sastavu Banovine Hrvatske 1939.-1941., što se, više-manje i dogodilo sporazumom u Grazu 6. svibnja 1992. godine. Srpski opći napad na BiH u proljeće 1992. je uspio. U prva dva, tri mjeseca Srbi su zauzeli oko dvije trećine BiH, ali BiH nije pala. Bošnjaci su brzo stvorili armiju od oko 200.000 i održali vitalne dijelove - Sarajevo, tuzlansko i zeničko područje, te Posavinu, što je bilo djelo zajedničke borbe Bošnjaka i Hrvata.

U fazi rata, točnije već 1991. i u 1992. stvorena je “nova” srpska država - Republika Srpska - kao dio matice Srbije. Srbija se prebacila preko Drine - sve do Une i gotovo cijelim tokom Save do Drine. Istodobno je stvorena i hrvatska paradržava u obliku Hrvatske Republike Herceg Bosne. Britanija i Francuska 1993. prihvatile su podjelu BiH na tri republike - srpsku, hrvatsku i muslimansku. Na tom rješenju, točnije rušenju BiH, najtvrđi je bio britanski političar Lord David Owen koji je podržavao ideje Miloševića i Tuđmana. On je čak i Izetbegovića dobio za ideju stvaranja muslimanske republike.

U toj fazi, a nakon osnivanja hrvatske paradržave, u BiH je u proljeće 1993. izbio rat između Hrvata i Bošnjaka. Na pritisak SAD-a i Njemačke, a donekle i Vatikana te uz inicijativu dijela Hrvata iz Bosne, posebno njezinih franjevaca prekinut je rat Hrvata i Bošnjaka. Tuđmanu su naredili ukidanje Herceg Bosne i stvaranje federacije BiH. Clinton je sudjelujući u ceremoniji potpisivanja Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. najavio da očekuje i likvidaciju Republike Srpske, što se nije dogodilo.

SAD, predvodeći tzv. kontaktnu grupu velikih sila - Rusije, Njemačke, Francuske i V. Britanije, odlučio je da se ratno klanje u BiH i u Hrvatskoj konačno prekine. One su postigle sporazum da se srpska paradržava smanji s oko 70 % na 49 % teritorija BiH, a federacija Bošnjaka i Hrvata poveća na 51 %. Bosanski i hrvatski Srbi su tražili da Srbija primi njihove paradržave u svoj sastav, što je odbijeno. Srpski ratovođe u BiH i Hrvatskoj, u svome ludilu, uvjereni u pobjedu, odbili su mir i nastavili rat.

Od ljeta 1994. do ljeta 1995. nastala je pat-pozicija na ratištima u BiH i Hrvatske. U toj pat-poziciji na inicijativu SAD-a, uz zračni udar NATO-a, koordinirane vojne snage iz Hrvatske i BiH - Hrvati i Bošnjaci - u ljeto 1995. razbile su vojsku RS i RSK, prvo u Hrvatskoj - operacije “Bljesak” i “Oluja” - a zatim i u BiH. Srbija nije pritekla u pomoć svojoj braći u Hrvatskoj i BiH. Nakon toga svi akteri rata u BiH - u jesen 1995. potpisali su Daytonski sporazum, kojim je sačuvana BiH država, ali podijeljena na dva entiteta - RS i federaciju s tri konstitutivna naroda. RS je ustupila 23 % osvojenog teritorija BiH i smanjila se na 49 % teritorija. Herceg Bosna je rasformirana.

Nakon završetka ratova u Hrvatskoj i u BiH Srbija izložena ekonomskoj blokadi i međunarodnoj izolaciji nije imala snage za nastavak ranije politike. Međutim, ostao je problem Kosova. Dobivši predah 1995.-1999. Srbija je krenula na Kosovo da uništi “albanske teroriste” i da se što veći broj Albanaca iseli.

Albanci su jednako tako spremali oružani otpor. U oružanom sudaru došlo je do masovnog egzodusa Albanaca pa je zbog toga Srbija bila dva i pol mjeseca izložena bombardiranju NATO pakta i 1999. praktično kapitulirala. Konačno i Crna Gora se ove 2006. odcijepila od Srbije, što je ranije bilo nezamislivo. Većina Crnogoraca nije htjela i dalje pratiti sudbinu Srbije. Disolucija Jugoslavije je završena. Koncept velike Srbije je poražen.

Višegodišnji se rat nije mogao završiti odlučujućim porazom sukobljenih strana. Zato je rat mogao trajati tko zna koliko; morala je intervenirati međunarodna zajednica. Slično se dogodilo i na kraju Drugog svjetskog rata. I tada je klanje u Jugoslaviji prestalo zahvaljujući završetku rata između “velikih”. I sada - opet su odlučili “veliki”.

Izvor: Jutarnji.hr