Feljton Jutarnjeg lista ~ SFRJ i Srpska hegemonija ??

1.dio - Piše: akademik Dušan Bilandžić

U prvom dijelu ovog feljtona razmatraju se i pojašnjavaju krize, otvaraju pitanja oko raspada i svih ratova na prostoru cijele bivše Jugoslavije

U ovom feljtonu analiziraju se pitanja poput onog može li se zamisliti neka povijesna prekretnica u Europi i svijetu slična onoj u Prvom svjetskom ratu kada su pala četiri carstva, izbile serije revolucija ili pak 1945. kada je slomljen necifašizam i

Stoljetna, a posebno posljednja iskustva, nastala u ratovima 1991.-1999., nezavršen proces disolucije Jugoslavije, neriješeno pitanje Kosova i BiH, žalosno stanje u Srbiji itd. otvaraju pitanje mogućnosti suživota i dobrosusjedskih odnosa sukobljenih južnoslavenskih naroda i njihovih država, poglavito Srbije i Hrvatske.

Naime, logično je postaviti pitanje bi li se u budućnosti u nekim nepovoljnim okolnostima mogli obnoviti stari sukobi ili se otvara realna mogućnost da se uspostave međusobni prijateljski odnosi slični primjerice onima između skandinavskih zemalja ili između Francuske i Njemačke koje su za samo 70 godina vodile tri rata: 1870./71., 1914.-1918. i 1939.-1945., a danas žive u dobrosusjedskim odnosima.

Hipotetičan odgovor na postavljeno pitanje glasi: držimo da se rađaju potrebne pretpostavke i okolnosti koje pružaju šansu da se završe povijesni sukobi između južnoslavenskih naroda i da se ostvare normalni dobrosusjedski odnosi na principima na kojima se zasniva Europska unija. Ova hipotetična vizija zasniva se kako na tekućem procesu stvaranja novog europskog poretka tako i na dramatičnim promjenama u svakoj od novonastalih država u kojima će se sporo, ali, sigurno lomiti stare naslijeđene nacionalne ideologije i zastarjele državne koncepcije i rađati demokratske snage.

Naša hipoteza, naravno, traži argumentaciju. Ona se nalazi s jedne strane u nedavnoj prošlosti, a s druge u rezultatima i posljedicama ratova 1990.-1999. te s treće u politici EU i SAD-a spram područja jugoistoka Europe. Ovaj kontekst zahtijeva razmatranje krize, raspada i ratova na prostoru cijele bivše Jugoslavije. U Europi, a možda i u svijetu, ne postoji tako maleni geografski prostor na kojemu su se stekle tako velike razlike kao što je to bio slučaj s Jugoslavijom. Može se reći da su se u njoj isprepleli svi glavni problemi i protuslovlja suvremene svjetske civilizacije.

Jugoslavija je bila konglomerat nacija, jezika, kultura i religija. Uz to, iz prošlosti su naslijeđeni elementi iz četiri različita kulturno-civilizacijska kruga: mediteranskog, bizantskog, srednjoeuropskog i islamskog. Uz spomenute razlike, valja znati da su do osnivanja Jugoslavije 1918. njezini narodi stoljećima živjeli odvojeno u Otomanskom i Habsburškom carstvu. Razlike u stupnju moderniteta bile su veće nego između najrazvijenije i najzaostalije europske zemlje. Tako, primjerice, nacionalni dohodak per capita u Sloveniji bio sedam puta veći od onoga na Kosovu.

Izvor i čvor konfliktnosti, krize, raspada i ratova u Jugoslaviji nalazio se u povijesnoj činjenici da je ona bila više umjetna, a manje organska zajednica, u kojoj su se od sredine 19. stoljeća trajno sukobljavale nacionalne ideologije i državne koncepcije o stvaranju nacionalnih država - Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore, BiH i Albanije (Kosova). Stjecanjem povijesnih okolnosti jedino je Srbija sredinom 19. stoljeća ostvarila nezavisnost, dok su drugi južnoslavenski narodi bili pod vlašću Otomanskog i Habsburškog carstva. U procesu stvaranja i širenja svoje države Srbi su od samog početka do raspada Jugoslavije - 150 godina - težili Velikoj Srbiji.

U ratovima 1912.-1918. Srbija se pod imenom Jugoslavije uvećala za oko pet puta. Na tome trijumfalnom uspjehu, euforična srpska nacionalna ideologija uzletjela je do mitskih visina: stvoren je mit kako je “mala Srbija” slomila dva velika carstva - Tursko i Habsburško i kako je za vječna vremena ostvarila svoj san. Jugoslavija je doživljena i shvaćena kao nova, velika, jedinstvena, nedjeljiva i “vječna” srpska domovina - u obliku države Jugoslavije. Stvoren je državni okvir u kojem će se ostali južnoslavenski narodi pretopiti u srpsku naciju kako je to predsjednik Srpske akademije nauka Jovan Cvijić 1908. predvidio u svojim etnografskim radovima. Međutim, povijesni razvitak je išao suprotnim pravcem.

Heterogene nacionalne snage su se u času formiranja Jugoslavije žestoko sukobile i trajno vodile borbu za i protiv opstanka tako stvorene umjetne države.

Naime, potpuno suprotnoj viziji o pretvaranju južnoslavenske etničke mase u jednu naciju proces stvaranja ostalih južnoslavenskih nacija - Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca - završio se prije stvaranja Jugoslavije.Najžešći sukob je trajno bio između Hrvatske i Srbije. Hrvatska je u Austrougarskoj imala status države s ograničenim suverenitetom: imala je ime - kraljevina - austrijski car je krunisan hrvatskim kraljem - imala je svoj priznati teritorij, svoga bana kao vicekralja, parlament (Sabor), vladu i nacionalne vojne jedinice. Ulaskom u Jugoslaviju - sve je to poništeno.

Drugi hendikep Hrvatske je bio izlazak iz zavidno razvijene pravne države, kakva je bila Habsburška monarhija. Ona je iz srednjoeuropskog civilizacijskog kruga došla pod primitivni srbijansko-balkanski vojno-policijski režim. U istu situaciju su stavljena i Slovenija i Vojvodina. Te tri zemlje pod vlašću Habsburške monarhije bile su u svim aspektima - stupnju industrijalizacije, urbanizacije, kulture, prosvjete itd. - iznad Srbije. Hrvatska je, unatoč rečenom, prihvatila Jugoslaviju jer je alternativa bila da bude podijeljena između Velike Srbije, Velike Italije i Austrougarske (da se ona nije raspala).

Na bazi srpske i hrvatske nacionalne ideje, od sredine 19. stoljeća pa sve do raspada Jugoslavije vodila se borba za BiH. I Srbi i Hrvati su držali da su Bošnjaci islamizirani Srbi odnosno Hrvati. Nije u pitanju relativno mali granični teritorij kao u slučaju Elzasa i Lorena, nego se radilo o tome da su sve tri zemlje iste veličine: BiH ima 51.129 km2, Srbija kao kraljevina do 1912. 55.968 km2, a Hrvatska 56.538 km2.

Duboko sukobljena Jugoslavija je 1941. kapitulirala bez otpora. Komunistička partija Jugoslavije je, u duhu lenjinističkog učenja i internacionalizma, vjerovala da narodi Jugoslavije mogu živjeti zajedno pa i sretno, ako se razbije velikosrpski režim i stvori federacija - što je i ostvareno u NOB-u 1941.-1945. Međutim, velikosrpska ideja se nije povukla. Ona je uočila da se može nametnuti preko državnog centralizma.

Naime, komunisti su, po uzoru na SSSR, konstituirali centralističku državu u kojoj je Srbija vidjela mogućnost postepene obnove svoje hegemonije. Srbi su prihvatili državni centralizam Jugoslavije nakon II. svjetskog rata, nadajući se da će federalizam vremenom postati mrtvo slovo na papiru, a da će Srbija pomoću takvog centralizma vladati Jugoslavijom. Zato je Srbija do sredine 1960-ih godina težila okamenjenju centralizma, a Hrvatska, Slovenija i Makedonija su se tome suprotstavljale.

Transformacija centralističke Jugoslavije u konfederaciju šest republika i “razbijanje” Srbije na dvije autonomne pokrajine, što je ostvareno reformama u razdoblju od pada A. Rankovića 1966. do Ustava 1974. u Srbiji je taj razvitak osviješten kao historijski poraz velikosrpske nacionalne ideje i kao poništenje rezultata četiriju ratova 1912.-1945.

Takvom razvitku srpska politička i intelektualna elita odgovorile su iniciranjem nacionalističkog pokreta protiv konfederativnog, a za obnovu unitarističko-centralističkog državnog uređenja - u čemu do smrti Tita, Kardelja, Bakarića nisu uspijevali.

Na bazi stoljetne svijesti o Jugoslaviji kao proširenoj Srbiji i uvjerenju o tendenciji njenog raspada, odmah poslije Titove smrti 1980. pojavio se svesrpski nacionalni pokret za rušenje jugoslavenske (kon)federacije i za obnovu srpske hegemonije. U prvoj fazi - 1980.-87. - Srbija je pokrenula ustavnu inicijativu za recentralizaciju Jugoslavije, ali su ostale republike i srpske pokrajine blokirale tu inicijativu, a onda je Srbija krenula u ratove...

eto bit će još , pa da malo prokomentiramo Smile

Izvor: Jutarnji.hr