Riječ '' vještica '' u našoj kulturi ispunjena je brojnim negativnim značenjima, u kojima se može iščitati duboki strah i otpor patrijarhalnog svjetonazora da prihvati i unutar svojih sistema integrira arhetip snažne, kreativne i inteligentne žene, koja samosvjesno i ravnopravno, poput muških '' stvoritelja '', kreira magične duhovne svijetove, po svojoj slobodnoj volji i predodžbi.

Da bismo mogli razumjeti prauzroke tog straha, moramo se vratiti malo dublje u prošlost, u stare, predkršćanske kulture, u kojima su bila štovana ženska božanstva, često puta u liku trojne boginje, koja je simbolizirala tri aspekta žene i prirode, sa kojom je žena bila izjednačena: prvi aspekt odnosi se na nevinost mlade djevojke, zaštitnice šuma, divljih životinja i slobodnog, iskonskog življenja u suživotu sa prirodom. Taj prvi aspekt simboliziran je i fazom mladog mjeseca, te izražen u likovima grčke boginje Artemide i rimske boginje Diane - zaštitnica lova i vegetacije.

Drugi aspekt drevnih boginja otjelotvoren je u boginjama ljubavi i plodnosti ( sumeranska Innana, feničanska Ishtar, grčka Afrodita, rimska Venus, itd. ), koje simboliziraju puni mjesec kao načelo zrele, u punom potencijalu realizirane ženskosti, gdje žena nije samo svedena na ulogu majke i pasivne domaćice, već je ona i seksualna i kreativna, te često puta, poput sumeranske boginje Innane, ali i grčke Atene, zaštitnica ratničke vještine, kao i " gospodarica divljih zvijeri ", kako su u staroj Grčkoj nazivali boginju Afroditu. Dakle, žena u tim kulturama nikako nije bila podložna i kastrirana u svojim nagonima, u svojoj seksualnosti i prirodnoj agresivnosti, kao što će kasnije to postati unutar velikih monoteističkih religija.

Treće načelo ili aspekt trojne boginje, kao padajući mjesec, jeste mudra stara žena, vještica, šamanka, iscjeliteljica i vračara. Dok su u našoj kulturi stare žene obezvrijeđene u svojoj društvenoj ulozi onog trenutka kad uđu u klimakterij, te izgube fizičku mladost i ljepotu, kod pagana su one bile štovane zbog svoga iskustva i mudrosti, te su imale ravnopravnu ulogu u zajednicama, isto kao i stari, mudri muškarci, napr. kao u zajednicama starih Slavena i Kelta.

Suvremene vještice ponovo otkrivaju lik i paradigmu trojne boginje, u želji da afirmiraju neka načela ravnoteže i ravnopravnosti, koja su izgubljena uspostavom hijerarhije muških bogova i njihovih sinova, kao i njihovih proroka. U duhovnom smislu, za moderne žene, kao i za sljedbenice različitih strujanja nove spiritualnosti, posve je neprihvatljivo da žene budu izbačene iz prostora duhovnosti, te da ne mogu biti ni svećenice, ni biskupinje, ni papise, ali se zato od njih, dakako, očekuje da kao vjernice daju dobrovoljne priloge za crkvu, koja ih još uvijek želi održati u stanju slijepe pokornosti i poslušnosti ! Iako je institucija svete inkvizicije odavno ukinuta, još i danas se u nekim društvima sa velikim zazorom gleda na sve pokušaje ženskog spiritualnog osamostaljivanja, u smislu da žene same preispitaju koliko su zadovoljne sa onim što im pruža službena crkva, koja je svojedobno u 16. i 17. stoljeću spalila milione žena, te i dan danas insistira na tome da nadzire žensku kontrolu rađanja, kao i da se miješa u žensko pravo na slobodan izbor !

U tom smislu se može reći da današnjem svijetu nedostaje boginja, kao simbol potisnutog ženskog načela prirode i života, jer je muško načelo moći i sveopće konkurentske borbe dovelo svijet na rub trećeg svjetskog rata, te do velike bijede i gladi, koja vlada u zemljama trećeg svijeta, ali i u mnogim razvijenim državama. Zbog muških bogova već stoljećima se vode bespoštedni, krvavi ratovi, a načelo " ljubi bližnjeg svoga " postalo je tek puka fraza, do koje nitko više ozbiljno ne drži. Gubitkom arhetipa boginje, svijet je izgubio mudru i saosjećajnu majku, koja aktivno štiti svoju djecu, kao sto je grčka boginja Demetra štitila svoju božansku kćerku Perzefonu, kada ju je mračni Had oteo i poželio zadržati u podzemlju.

Takav arhetip majke iz paganskih mitova nema mnogo zajedničkog sa djevicom Marijom, Isusovom majkom, koja je u društvenom i kreativnom smislu posve neaktivna, a za moderne i osviještene žene problematičan je i način njezinog začeća - nijedna normalna zemaljska žena ne može začeti bez seksualnog odnosa sa zemaljskim muškarcem, osim ako nije u pitanju neki vid umjetne oplodnje ili genetske manipulacije. Isticanje ideala '' bezgrešne '' majke od strane patrijarhalne kulture zapravo je pokušaj da se obezvrijedi ženska seksualnost, koja je u likovima paganskih boginja bila snažan izvor radosti i osobne moći. Zbog tog surovog, nedostižnog ideala ženske " čistoće ", koji je nametnut od strane crkve kao simbol kastrirane seksualnosti, žene često pate od brojnih frustracija i seksualnih neuroza, naročito one koje su odgojene u kulturama, gdje se snažno štuje ideal djevice i '' bezgrešnog '' začeća.

Također, gubitkom boginje, u našoj civilizaciji dolazi do ekološkog debalansa: žensko načelo cjelokupne prirode biva degradirano, ozloglašeno kao nečisto, primitivno i nerazumno, u suprotnosti sa " uzvišenim duhom ". Sve životinjsko, instinktivno, lunarno i arhetipsko u čovjeku biva podvrgnuto kritici i torturi inkvizitorskog svjetonazora, a posljedice toga izravno se daju uočiti u načinu na koji danas tretiramo naš planet - bez imalo poštovanja istrebljuju se brojne životinjske i biljne vrste, voda i zrak se zagađuju, u svijetu vladaju glad i bolesti, dok sa druge strane crkva muškog svećenstva gomila ogromna materijalna bogatstva, te istovremeno licemjerno propovijeda svojim vjernicima potrebu za skromnošću i poniznošću...

Pokret suvremenih vještica, kao reakcija na religije patrijarhata, počeo je otkrivati i redefinirati duhovnost starih kultura, koje su štovale boginju i unutar kojih je žena i sveukupno žensko načelo bilo poštovano mnogo više, nego sto je to slučaj u današnjim vremenima. Ne radi se tu ni o kakvim " zlokobnim crnomagijašicama ", već su u većini slučajeva u pitanju kreativne, pametne žene, pretežito ljevičarskih svjetonazora, a koje su snažno razočarane službenim, tradicionalnim vjerskim sistemima, koji se nisu na pravi način uhvatili u koštac sa problemima suvremenog svijeta. Moderne vještice njeguju načelo nenasilja, kao i poštovanje sveukupnog života, posebno čovjekovog. One vjeruju da ni jedna ideologija i nikakva religiozna ideja ne smiju biti opravdanje, u ime kojega će se ubijati druga ljudska bića: svaki izraz nasilja zapravo je prikriveni vid nesposobnosti da se konflikti razriješe mirnim, inteligentnim putem, kroz žensku asertivnost, umjesto kroz mušku agresivnost. Također se zalažu za toleranciju i suživot svih živih bića koja žive na planeti, jer su sva živa bića zapravo manifestacija metaforičke planetarne boginje i njezina djeca.

One ne vjeruju u " transcendentalnog " boga, koji je nevidljiv, nespoznatljiv i odvojen od svojih tvorevina, kao što ne vjeruju ni u boga koji surovo kažnjava svoju djecu, već insistiraju na načelu osobne odgovornosti: energija koju si odaslao, bit će ti vraćena - dobro sa dobrim, a loše sa lošim ! U tom svjetonazoru, čovjek je sam odgovoran za posljedice svojih dijela - boginja mu neće " oprostiti grijehe ", niti će mu itko obećavati raj na nebu, nakon što je tako bezobzirno i surovo uništio raj na zemlji ! Boginju prije svega moramo pronaći u sebi, u svojim srcima i uvjerenjima, kao princip neuništive i preobražavajuće majčinske duše svijeta, unutar koje smo na višim razinama svijesti svi ipak povezani nevidljivom mrežom međuodnosa, u kojima se stalno stvaraju i razaraju novi svijetovi i tvorevine.

Kada to konačno uspijemo spoznati, tada će simbolička '' svrgnuta boginja '' postati svjetla i blistava duša planete, a '' vještice '' će biti njezine razigrane i magične, vilenjačke svećenice, vjesnice novog doba i svjetlijih vremena na zemlji.

Napisala: Krešimira Gojanović

To neke Wicca ribe or ?