VRIJEME NOSTALGIJE
(Ja: Zašto me toliko plašiš, dušo moja?

Duša: Zar si toliko iznenađen ovim malim otkrićima! Ali to još nije sve, imaj još malo strpljenja.

Ja: Osnaži me bar malo.

Duša: Osnažimo se uzajamno, čak i ako to na prvi pogled ne liči na osnaživanje.

Ja: Jer ću postradati i spolja i iznutra.)

Ratna duša voli da se sjeća vremena kada nije bilo rata, ali se rat pamtio, na njega su podsjećali stariji, njihovi praznici, vođe, simboli, naprosto sve. U ovom novom ratu, poništeni su simboli prošlog rata, pobjednika, takozvanih revolucionara, a ustoličeni u ona vremena prezreni simboli pobijeđenih, ili samo bliskih pobijeđenim.

Poslijeratne mlade generacije rasle su s otvaranjem ovog socijalističkog zabrana prema svijetu. Polako i uporno, stizala nam je muzika, filmovi, pića, predmeti široke upotrebe. Stvarana je i naša muzika, naši filmovi, naša nova kultura, temelji zejedništva zvanog bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti. Gradili smo pruge i puteve, fabrike i gradove, izgrađivali sebe, svoju socijalističku svijest. Pjevali smo: "Mi gradimo prugu, pruga gradi nas".

U siromaštvu, ushićivale su nas duhovne stvari, naročito muzika. Pratili smo festivale, razmjenjivali originalne i licencne gramofonske ploče. Ipak je to bila jedna zajednička kultura, malo pogruba, ćoškasta, tu i tamo agresivna, ali sasvim nova. Danas je više nema. Kažu - sve to je bila laž, velika socijalistička laž. Zar je bilo normalno da se Srbi dive dalmatinskim pjesmama, narodnim i komponovanim, ili Dalmatinci makedonskim, srpskim, ko zna sve čijim, možda i bosanskim sevdalinakama? Ne, nije bilo prirodno, sami i odgovaraju na to pitanje, sve je to naprosto bila laž.

Laži više nema, ali tu su pjesme. Pjesme naše mladosti.

Okupljeni u velikoj sali, slušaju pjesme svoje mladosti i pjevaju i plaču. Sociolozi nam kažu da je ovo vrijeme nostalgije, našta trgovci odmah reaguju nudeći ponovo sve ono što nas je kao mlade zabavljalo i pratilo zaljubljene.

MRZOVOLJA
Mrzovolja i njene pristalice, druge, zastupnice. Okruženi smo mrzovoljnim osobama, kako je ovo strašno vrijeme mrzovolje, ne možeš da susretneš veselog čovjeka, vedrog, koji će ti ispričati nešto lijepo, nastojati da te razvedri, da te oraspoloži, ne, baš suprotno samo mrzovoljne i stegnute face susrećeš oko sebe, koji ti govore neprijatne stvari, žale se neprekidno na nešto, od zdravlja, preko djece, do države, na koju se, naravno, najviše žale. Uporedo sa ovim ide stalno ogovaranje drugih, do onih koji su čovjeku bili uvijek najbliži, ne samo prijatelja, jer su sva prijateljstva dovedena u pitanje, nego i samog roda koji se ne pomaže, ne voli, ne posjećuje, nego samo izlaže kritici i porugi.

Šta je ova naša mrzovolja, koja je došla, naravno, sa vremenom.? gdje je ona u našoj duši, u kome ćošku, da li s onim vještičijim vretenom koje je namijenila nekoj lijepoj djevojci, jer su je, tu vješticu, uvrijedili na rođenju djetetovom, itd. što znači da je i mrzovolja onaj dio naše povrijeđenosti u odnosu na svijet, koji nas je oštetio, upropastio, nije nam dao priliku, nismo se kao takvi rodili?Mrzovolja je zapretana starost naše duše.

Mrzovolja sjedi u ćošku, ostarjela prije vremena, da li je ikada bila mlada, vrti vreteno, prede vunu, hoće da plete džemper mržnji koja joj je najbliža. Ali ni o njoj mrzovolja nema lijepo mišljenje.

?A ljubav, gdje je ljubav??

?Ne mogu da ti kažem. Potrebno je da je tražiš, pošto si prošao gotovo sve moje prostorije - naći ćeš je, samo ako si uporan.?

?Zašto tako? Zar ne bi bilo lakše da je ona tu, na dohvat ruke??

?Ne, ne bi bilo lakše.?

?Ne razumijem, zar ljubav čovjeku nije potrebnija nego sve ostalo što sam već vidio??

?Vjerovatno ne razumiješ, ali razumjećeš već, sigurna sam u to. Idi i traži, ništa više.?

LJUBAV
U ratu, o ljubavi se ne govori, a ako se i govori tada se više ne zna dobro o čemu je riječ. Tako se desilo da sam tu riječ, uz silan napor i veliko žaljenje, izbjegavao nekoliko godina i konačno izbjegao, odvratio od sebe. Nisam bio siguran da li je ona uopšte puna, da li ima nekog sadržaja osim svoje slovne ljuske, poput oraha koji je spolja kao i drugi, ali njegov zveket otkriva da unutra ničega nema. Tako je riječ ljubav postala obesmišljenom, ispražnjenom. Sve do ovog trena, kada mi se sama vratila i povela me za ruku prema kompjuteru, da i o njoj nešto kažem.

Uđi slobodno i na moja vrata. Da bi potom mogao da govoriš, da pričaš o meni onima koji su radi da te slušaju.

Šta da kažem o tebi?

Počni od onoga što ti se čini lakšim a što još uvijek znači vjeru u ljudskost, u čovjekov bolji dio.

Šta je to bolje a što nije postalo gore?

Zar nisi vidio - pomoć, recimo. Oni što su došli, ili nisu ni dolazili, bili su tu, zar ih je malo, koji su htjeli da pomognu, koji su smatrali da im je obaveza da pomognu.

Zar je to ljubav?

Da, i to je ljubav. Ona tako počinje, to joj je osnova na kojoj se potom gradi, u sretnim vremenima veća građevina. Strpljenje, razumijevanje, prijateljstvo. Ljubav je povjerenje u život, u čudesnost života, u božiji dar čovjeku. Ljubav je ispunjenost smislom i sadržajem čak i kad sve to ne vidimo ali smo svjesni da sigurno postoji. Suprotno mizantropstvu i nihilizmu - ljubav je uvijek građenje, rast i razvoj.

(Duša: Kako sve to počinje, pitam.)

Još u djetinjstvu, čuli smo da postoji riječ ljubav. I da označava neki osjećaj, koji treba prvo iskusiti da bi se znao, pa kada se osjeti, onda se kaže - to je ljubav. Ali lakše ga je shvatiti kao nešto potpuno suprotno mržnji.

Ljubav se vezuje za majku, da bi se kasnije zaboravila ta osnova. Način na koji majka voli, u stvari, jedini je ispravan način, ili to je jedini osjećaj koji bi se mogao i nazvati ljubav.

(Duša: Ne pretjeruj. )

Zato što se daje do kraja i ne pita se zašto to čini. Kako da se čovjek, kasnije, uspne do tog osjećanja!

Kako čovjek raste, on sam pojam bolje shvata, iako se ta prva, bitna ljubav gubila, da bi na kraju nestala, negdje se zaturila. Odjednom, više o njoj niko ništa nije govorio, čak ni smijerni ljudi crkve.

(Duša: Ne razumijem, nešto se pomiješao. Majčinska ljubav, crkvena ljubav, vijekovi, godine, mjeseci. Šta ti je?)

Ljubav se sakrila, ili je uopšte nema?

Je li se sakrila sama ili je sakrivena, to me sada zanima. Ipak, do ljubavi danas nije lako doći, ako je uopšte do nje lako doći ikada. Jer više od svih ostalih sušnih stanovnika, ljubav traži požrtvovanje i zaboravljanje sebe. Ko vidi samo sebe, taj nikada neće ugledati ljubav, mada će misliti od mnogih prikaza da je to ljubav - avaj, zna li on kako izgleda ta dama?

Misli neko vrijeme isto što i njegova majka, kako će neka djevojka (ili dječak) da tu majčinsku ljubav zamijeni. Da se nametne i da zauzme to suštinsko mjesto. Ne misli o Bogu, ni o bilo kome drugom. O bližnjima ni u snu, jer ih još ne vidi, niti sebe među njima. Ne vidi ni ko je, ni gdje je, ni čiji je.

Tamo gdje nema ljubavi ništa ne uspijeva. Ako mi to ne opažamo, sami smo krivi. Tamo gdje su ljudi vrijedni i zadovoljni, tamo je i ljubav.

Ljubav je zahtijevna. Ona svijetu, ma ko on bio, kaže - hoću, što znači - mogu i moram. Jer ona ne prima, nego daje. Zato nam u ratnim vremenima izgleda da nema mnogo ljubavi, ali to je samo očiglednost nečega što nam je ranije izmicalo. Uopšte, ljubavi ima malo, sasim malo, jer je toliko dragocijena. Vrijednija od bilo kakve materijalne vrijednosti, tek u teškoćama ona pokazuje svu svoju veličinu. Zato je baš u ratu ljubav najvrijednija.

Kao što je zdravlje nužno za postizanje sreće, tako se i ljubav nalazi u osnovi doživljaja životne potpunosti, konačne ispunjenosti. Apostol Pavle je to izrazio u poslanici Korinćanima, čuvenim stihovima:

Ako jezike čovječije i anđelske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči.

I ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.

I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljuavi nemam, ništa mi ne pomaže.

Ljubav dugo trpi, ilokrvna je: ljubav ne zvidi; ljubav se ne veliča, ne nadima se,

Ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu,

Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.

Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.

LJubav nikad ne prestaje, a proroštvo ako će i prestati, jezici ako će umuknuti, razuma ako će nestati...

A sad ostaje vjera, nad, ljubav, ovo troje; ali ljubav je najveća među njima.

*

Ja: Jesi li usamljeno, dušo moja?

Duša: A ti, vlasniče moj?

Vec kraj ? -_-

Jox, mogao si ovo i na filozofiji da okacis...

bravooo...stvarno si dusica      

Да ли сам обневидела од оволиких слова, или ја не видех извор?

Извор је чувени Joca_jox 

jel neko stvarno procitao ceo tekst 

mislim da je strvarno vise za filozofiju nego psihu.....

 

Divno,divno ...............a ostali zar i ovo kritikujete