Krkač Ivan

Krkač Marka Ivan

Rođen je 30. ožujka 1911. godine, u siromašnoj seljačkoj obitelji, u Jakovlju, Krapina, Hrvatska. Svoj dom napustio je dosta rano, i otišao u svijet u potragu za boljim životom. Put ga je doveo u Zagreb, gdje se zaposlio kao radnik. Tu je vrlo brzo upoznao i okusio nepravdu i nevolje koje su pritiskale radnike velikog grada.

Neopravdano otpušten s posla, Ivan Krkač je 1933. pucao, na Savskoj cesti u Zagrebu, na inženjera Elznera. U to doba još nije pripadao organiziranom radničkom pokretu, pa je njegov atentat bio spontan protest protiv postupka poslodavaca prema radnicima. Zbog toga je uhapšen 3. listopada 1933, i osuđen na 4 godine robije. Kaznu je izdržao u kaznionici u Lepoglavi, gdje se upoznao i zbližio s Martinom Franekićem. Franekić, poznati komunist, pomagao mu je da se što bolje upozna s radničkim pokretom, kojemu je Krkač aktivno pristupio čim je pušen s robije. Poslije robije, Krkač se vratio u svoje Jakovlje, i tu već 1938. godine osnovao Odbor Stranke radnog naroda, koji je, dvije godine kasnije, s proljeća 1940, prerastao u partijsku organizaciju. Sekretar novoosnovane partijske organizacije postao je Ivan Krkač, a kada je, listopada iste godine, osnovan Općinski komitet za općine Pušću i Bistru, Krkač je izabran za Člana tog komiteta.

Velike su zasluge Krkača za razvitak naprednih ideja, a kasnije i ustanka u Jakovlju. Zbog takvog rada, žandari su ga stalno imali na oku i progonili, ali to Krkača nikad nije pokolebalo.

Poslije dolaska okupatora u Jugoslaviju, Krkač se aktivno uključuje u pripreme ustanka u svom kraju. Početkom kolovoza 1941. godine, izabran je u Kotarski komitet Komunističke partije za Zagreb, koji je rukovodio organiziranjem ustanka u selima u kojima je djelovao Krkač. Ma tom području, za vrlo kratko vrijeme osnovao je partijske organizacije, a u nekoliko sela i narodnooslobodilačke odbore. Studenoga 1941. godine, na Okružnoj partijskoj konferenciji, izabran je za člana Okružnog komiteta Komunističke partije za Zagreb. Bio je i član Biroa.

Ivan Krkač je jedan od organizatora prvih partizanskih jedinica, osnovanih u ovom kraju ožujka 1942. Kao politički komesar 1. zagorske partizanske čete, hrabro se borio na teritoriju kotara Donje Stubice. 8. travnja 1942. godine, Ivan je s četom napao Donju Stubicu, i tako onemogućio proslavu prve godišnjice Nezavisne Države Hrvatske. Njegova četa izvršila je uspješan napad i na žandarmerijsku stanicu u Donjoj Bistri. Pored ostalih akcija, četa je izvršila i diverziju u Tekstilnoj fabrici u Oroslavlju.

Poginuo je boreći se do posljednjeg daha, u borbi s ustašama i žandarima, 15. svibnja 1942. godine, u Martincima, blizu ceste između Zlatar-Bistrice i Zlatara. Tu je, u seoskom mlinu — gdje se sa svojim pratiocem sklonio da se malo odmori i dalje nastavi put — Krkač opkoljen od ustaša i žandara. Poginuo je hrabro se boreći, kao komesar 1. zagorske partizanske čete. Poslije smrti, u njegovoj ruci nađena je odvijena bomba, koju nije stigao baciti na neprijatelja.

Njegovom smrću Partija je izgubila jednog od najboljih i talentiranih drugova, koji je imao mnogo uslova da se razvije u vrlo sposobnog partijskog funkcionera. Narodnim herojem proglašen je 9. veljače 1952. godine.
[uredi]

Priča o Ivanu Krkaču

Ivan Krkač poginuo je herojskom smrću, s pištoljem u ruci, godine 1942. On nam vise ne može ispričati svoj život borca, koji je još za vrijeme predratne Jugoslavije počeo bori boriti za prava radnika i prava čitavog naroda.

Kao i kod mnogih drugih takvih boraca, tako ćemo i kod Krkača naći podatke o tadašnjem njegovom životu — u policijskim izvještajima. Evo sto se veli u izvještaju uprave policije u Zagrebu: Uhvaćen je 3. X. 1933., »jer je na gradskom majuru na Savskoj cesti broj 1 ispalio iz samokresa na inženjera Branka Eizner pet hitaca, od kojih su ga dva hitca pogodila u lijevu nogu iznad koljena i zadao mu ozljedu teže naravi.« Osuđen je »na 4 godine robije, kaznu je izdržavao u kaznionici Lepoglava...«

28. XI. 1940. »dopraćen od sres. nač. u Stubici gdje je uhićen radi sakupljanja potpisa kao čestitka za Sovjetsko poslanstvo u Beogradu i presuđen na 10 dana zatvora pa je 29. XI. 1940. br. Pov. 56762 (presuđen) sa 20 dana zatvora i na izgon iz Zagreba na 3 godine i 21. XII. otpremljen sres. načel. u D. Stubici.«

Ivan Krkač imao je dvadeset i dvije godine (rođ. 1911. u Jakovlju), kad je pucao na inženjera Eiznera. On još tada nije bio u radničkom pokretu, i njegov je atentat bio spontani protest protiv grubog postupka poslodavca prema radnicima.

»Ja sam bio«, veli Krkač u svojoj žalbi na osudu, »šest godina namještenik u gradskom poduzeću, na tzv. Kajzerici ... Kad je došao ing. Eizner, on me je bez razloga stao maltretirati, zašto, ne znam. Držim da je htio nekog drugog na moje mjesto namjestiti. Moja dva ispričana izostanka iz službe za dan dva sigurno ne mogu biti opravdan uzrok za otpust. Na koncu, ni najprecizniji stroj ne može pet godina raditi bez pogreške ... Ja sam od njega tražio nekoliko puta svjedodžbu. Prošlo je nekoliko mjeseci, nije mi je dao. Kad sam posljednji put tražio svjedodžbu, on je neopravdano tražio od mene da dadem taksu na svjedodžbu od 20 dinara. Ja sam i tu neopravdanost progutao. Posao sam u radionu, u kojoj sam odrastao i odgojio se, da od svojih kolega radnika pozajmim tih 20 dinara. On mi je bez razloga zabranio ulaz u radionu. Kad sam ga upitao, zašto ne smijem, ta ne ću ništa ukrasti, odvratio mije opet kategorički da ne smijem u radionicu. To uvijeno i gospodski znaci, da hoću ukrasti.«

Nezaposleni radnik Krkač, neopravdano otpušten s posla, ogorčen uvredom, izvadio je pištolj i opalio pet metaka prema arogantnom poslodavcu.

Na robiji u Lepoglavi Krkač se upoznao i zbližio s Martinom Franekićem; ovaj mu je pomogao da se bolje upozna s radničkim pokretom, kojemu je Krkač aktivno pristupio čim je otpušten s robije. Već godine 1938. Krkač je u svom selu Jakovlju osnovao odbor Stranke radnog naroda. Taj je odbor dvije godine kasnije, 1940., prerastao u partijsku organizaciju, sekretar koje je bio Ivan Krkač.

Neprocjenjive su njegove zasluge za razvitak naprednih ideja, a kasnije i ustanka u Jakovlju i okolnim selima. Jakovlje je tako postalo jedno od ustaničkih sela koje se uvijek hrabro držalo prema neprijatelju i dalo u borbi velik broj boraca.

Koliko je god narod Krkača volio, toliko su ga mrzili žandari iz Donje Stubice i neprekidno ga progonili. No njega to nije pokolebalo — on je radio sve intenzivnije. U mjesecu listopadu godine 1940., kad je bio osnovan Općinski komitet za općine Pusču i Bistru, Krkač je biran za člana toga komiteta.

Kad je naša zemlja okupirana, Krkač je potpuno napustio posao u Zagrebu i sasvim se posvetio radu na dizanju narodnog ustanka. Na početku kolovoza 1941. izabran je u Kotarski komitet Zagreb, koji je tada rukovodio organiziranjem ustanka u selima gdje je djelovao Krkač.

U vrlo kratko vrijeme Krkač je osnovao tri partijske organizacije, a u nekoliko sela organizirao je narodnooslobodilačke odbore. Na Okružnoj partijskoj konferenciji za Okrug Zagreb, održanoj u studenom godine 1941., Krkač je izabran za člana Okružnog komiteta. Bio je i član Biroa. Krkač je jedan od organizatora prvih partizanskih jedinica osnovanih u mjesecu ožujku 1942. Poginuo je kao komesar Prve zagorske partizanske čete, u borbi s ustašama i žandarima, 15. svibnja godine 1942. Borio se do posljednjeg daha.

U okviru rada na historiji NOB u Hrvatskom Zagorju pokušana je rekonstrukcija pogibije Ivana Krkača, jer su podaci o tome bili veoma oskudni, čak nejasni i nesigurni.

Dobiven je podatak da je poginuo u mlinu Ernesta Knausa, u Martincima, blizu ceste između Zlatar-Bistrice i Zlatara. Onda je bio tmuran dan, padala je kiša, a ustaše i žandari nisu kretali — kao sto su pripovijedali kasnije mlinarevi ukućani — samo sa ceste nego su sa svih strana opkolili kuću.

Kuća je ova na čistini, nekoliko stotina metara udaljena od ceste. Mlin je, naravno, kraj potoka, preko kojega vodi brv. Ondje je opet čistina nekoliko stotina metara, a onda se uzdižu brežuljci sa šumarcima.

U ovaj mlin ušao je Krkač sa svojim pratiocem, koji je poznavao vlasnika Ernesta Knausa. Oni su stigli oko 5 sati ujutro, da bi odatle uspostavili daljnju vezu, ili su pak došli da se odmore, kako bi krenuli dalje prema, možda, nekom određenom cilju. Ernest Knaus toga dana nije bio kod kuće. Ukućani nahraniše putnike kavom i žgancima. Prema njihovu opisu, oko 8 sati izjutra kuća je bila opkoljena. Začuvši iznenadnu i žestoku pucnjavu žene su se kojekuda razbježale.

Prema svim okolnostima i vjerojatnostima, kuća je morala biti iznenada opkoljena. Da je grupa žandara i ustaša kretala samo sa ceste, morala bi biti primijećena. A Krkaču i njegovu drugu ne bi tada, bilo naročito teško prebaciti se preko potoka i potrčati prema šumarcima.

Možda bi ih se dohvatili, a možda i ne bi. No, u svakom slučaju ne bi bili zatečeni u kući. Ali je ipak nejasno nešto. Okršaj se, dogodio oko 8 sati izjutra. Kuća je sa svih strana opkoljena čistinom. Kako su se žandari i ustaše privukli, a da ih nitko nije primijetio? Jesu li ustaše već možda dan prije imali podatke da će se Krkač uputiti prema mlinu, pa su ga već ranije opkolili? Nije, međutim, mnogo vjerojatno da bi takav prekaljeni revolucionar i borac kakav je bio Krkač, nekome povjerio svoje namjere. Kako su dakle ustaše i žandari tako iznenada zatekli Krkača i njegova pratioca? To su pitanja na koja nije moguće odgovoriti. Ukucani mlinara sjećaju se samo pucnjave i paničnog straha koji ih je potjerao da se sakriju kuda koji.

Jedno je sigurno: borba se odigrala u samom mlinu. Ustaše i žandari pucali su kroz prozor i vrata. Prema tome je sasvim vjerojatno, prvo, da su Krkač i njegov pratilac u posljednji čas primijetili neprijatelja, i drugo, da je Krkač na njih pucao iznutra. Krkač je nađen sa odšarafljenom bombom, koju prema tome nije dospio baciti, i sa prostrijeljenom glavom.

Ustaše su poslije toga uzeli kobilu od Josipa Pisačića i kola od jednog seljaka, i Pisačićev sluga je Krkačevo mrtvo tijelo odvezao do groblja. Tu su ga ustaše bacili pred ulaz u groblje, gdje je ležao do drugoga dana ujutro.

Grobar Lacko Pulčan dobio je naređenje da ga pokopa. Njegova nam je žena, Jana, pripovijedala da su bili prisutni Bizjak i još jedan ustaša. Oni su zgrabili Krkačev leš za noge, pridigli ga tako i lupali mecima izrešetanu glavu o zemlju. Krkač je imao na nogama čizme. Jedan je dječak onuda prolazio. — Hoćeš li čizme? — upita ustaša Bizjak dječaka. — Skini ih, poklanjamo ti. — Zemi si ih ti — odvrati dječak prezirno — meni ne trebaju!

Izvor: Wikipedia

Jakovlje u NOB

Ivan Krkač počeo je zalaziti Starome i s njim voditi cesto veoma žive diskusije o Komunističkoj partiji, o HSS-u, o tome sto narod zapravo želi. »Imao je bolje argumente«, rekao je kasnije Martin Brcko - Stari, »i meni naravno nije preostalo drugo nego da se opredijelim za ono što mi je govorio Krkač, jer sam volio narod i želio mu sreću.«

Jednog je dana bio sastanak članova HSS-a u selu. Govorilo se o ratu koji se približavao granicama naše zemlje; neki su članovi HSS-a tvrdili da ce pobijediti haesesovska taktika čekanja. »To je prazno obećanje«, rekao je Stari. »Ne će pobijediti HSS, nego istina,« Krkač je u selo donosio i partijski materijal. Tada su se uz Krkača i Starog već povezali Florijan Fijan i Juraj Đunđek.1

U to su vrijeme Nijemci već okupirali zemlju za zemljom. »Dečki, sad smo mi na redu« — rekao je Krkač. Stari je okupio oko sebe: Martina Papu, Matu Papu, Vida Fijana, Matu Cipeka-Vujca.

U ožujku godine 1941. sastali su se kod Florijana Fijana, osim njega, još i Vid Fijan i Martin Brcko-Stari. Na sastanak je došao i Joža Tucman, koji je rekao: »Drugovi, treba se spremiti za borbu; Švabe će ući u nasu zemlju!« I Švabe su zaista već u travnju došli sa svojom motorizacijom i u Jakovlje. Krkač je ponovio: »Treba ići u borbu!« I omladinci su odmah započeli borbu: zabijali su u daske čavle i stavljali na cestu. Zasada su pucale samo gume na fašističkim kamionima i automobilima. No bilo je to mnogo, bio je to početak bitke, u kojoj će pobijediti oni koji su se fašističkoj motorizaciji oduprli čavlima usađenim u daske.

Tako su se već 1941. godine, počeli okupljati omladinci. Uz već spomenutog Jurja Đunđeka, tu su se našli: Ivan Poturica, Franjo Poturica, Vid Coka, Ivan Coka, Ivan Svetec i Jura Vodopija.3

Godine 1942., kad su u Jakovlje dolazili, osim Krkača, već i Marko Belinić, Pavle Žukina -Šumski i Milan Kuren-Gubec, pokret se rasplamsao, utjecaj mačekovaca je potpuno oslabio, a narod se spremao za borbu protiv okupatora.

Našla su se dva izdajnika koja su davala prijave ustašama o propagandi sto su je pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta vršili u selu. Bilo bi opasno sada dopustiti da se razbije organizacija koja je s toliko uspjeha funkcionirala. Zato je odlučeno: izdajnike uništiti. Jedne ožujske noći godine 1942. udarna grupa izvršila je zadatak.

Već drugi dan uhapšeni su: Florijan Fijan, Alojz Bočina, Juraj Đunđek i Stjepan Vranešić. Nekoliko dana kasnije upali su u selo Nijemci na motociklima i poduzeli raciju. Ivan Coka je htio pobjeći prema Luki, no bio je ranjen u desnu ruku i uhapšen.

Zatim su bili uhapšeni Florijan Fijan, Ivan Poturica i Pavao Fijan. I obitelji svih uhapšenih bile su također odvedene u zatvor u Donju Stubicu, gdje su ih zlostavljali. Starom Fijanu čupali su u žandarmerijskoj stanici brkove, no on nije ništa priznao. Ivan Krkač otišao je tada u partizane. Isto je to učinio i Franjo Kuhta, koji je otišao u Slavoniju.

Veze su bile za kratko vrijeme prekinute. Trajalo je to otprilike tri mjeseca. Pavle Žukina - Šumski bio je tada ranjen u Podgori. Sklonio se kod učitelja Petra Žmaka3 tu je Šumski uspostavio vezu sa Starim.

Pokret se ponovo, i još jace nego prije, razmahao. Počeo je masovni rad. Kad je ono bila časovito prekinuta veza, neki su pripadnici pokreta bili otišli u domobranstvo. Nakon ponovnog uspostavljanja veze svi su se vratili svojim kućama da nastave s radom za pokret.

U mjesecu prosincu 1942. formirana je u Jakovlju i partijska ćelija, u koju su ušli: Vid Fijan (sekretar), Martin Brcko-Stari, Florijan Fijan, Martin Papa, Mato Papa i Josip Krkač.

Stari se s Jožom Tucmanom sastajao »kod vrbe«, kod rijeke Krapine. Sa svakog je sastanka donosio nove letke i brošure, koje su se po selu čitale, Žukina je dao Starom zadatak da se poveze s nekim drugovima u Vrapču, što je on i učinio.

U siječnju 1943. sklonila se u Jakovlju, kod Staroga, prva partizanska grupa. Iz Jakovlja pak odlaze u partizane Slavko Krkač i Dragutin Papa.4

Pokret se sve više razvija. U mjesecu travnju 1943. odlaze u Žumberak Stjepan Krkač, Ivan Kuhta, Vid Sovenički, Stjepan Brcko, Pavao Piškur i Stjepan Đunđek.

U to je vrijeme formirana udarna grupa sastavljena isključivo od omladinaca. Bilo ih je jedanaest na broju: Ivan Poturica (komandir), Franjo Poturica-Buncek, Marko Pučić, Stjepan Pučić, Pavao Papa, Mirko Papa, Franjo Buhina, Stjepan Fijan, Franjo Blaža Poturica, Gabro Brcko i Franjo Bužinec.

Zadatak je grupe bio obilaziti teren i nanositi neprijatelju iznenadne udarce, Evo nekoliko njihovih značajnih akcija: zapalili su arhiv u općinama Bistra i Gornja Stubica, spalili barake pomoćnog aerodroma u Jablanovcu, napali kamion ustaša — i niz drugih sličnih akcija. Osim toga su neprestano prikupljali oružje i odijela te održavali veze s ostalim kotarima: Klanjec, Sv. Ivan Zelina, Krapina itd.

Godine 1943. osnivani su narodnooslobodilački odbori po selima i zaselcima. Osnovano je šest mjesnih NOO-a i jedan općinski u Jakovlju, I oni su radili na sirenju propagandnog materijala5, skupljanju ljudstva i oružja za partizanske odrede itd.

U to je vrijeme dolazila ovamo drugarica Strina, koja je formirala odbor AFŽ-a: Spomenut ćemo neke odbornice i druge aktivne žene: Mara Fijan, Bara Papa, Anka Severin, Slava Golubić, Jela Zorko, Mara Petolas, Jaga Jankec, Terezija Papa, Bara Ivček itd.

Uoči osnivanja Zagrebačkog odreda odlučeno je na partijskom savjetovanju, održanom u Gornjoj Stubici u mjesecu kolovozu 1943., da dva člana Partije iz Jakovlja skupe grupu omladinaca i odu u odred. Određeni su Ivan Poturica i Mato Papa, koji nije mogao poći, jer je bio bolestan. Ivan Poturica skupio je grupu od 24 omladinca i 10. listopada krenuo s njima u Zagrebački odred.

Na sve sire i veće akcije partizana na ovom području reagirao je neprijatelj represalijama. No na represalije je sa svoje strane reagirao i narod: pokret se sve vise rasplamsavao. Jedanaestog rujna 1943. ubijen je u kući Franje Gradičeka u Jakovlju član Okružnog komiteta drug »Škrba«. S njim je poginuo još jedan drug, nazvan »Kamion«. Ustaše su 1. studenog 1943. poduzeli raciju i strijeljali šest ljudi: Valenta Soveničkog, Pavla Soveničkog, Franju Đunđeka, Stjepana Bužinca, Franju Poturicu i Ivana Vodopiju. Na Staru godinu 1943. okupatori su uhapsili 46 drugova. Među njima bio je i stari Rok Poturica, otac Ivana, koji je za Zagrebački odred mobilizirao 24 omladinca. Roka su osudili na godinu dana zatočenja, no on se nikada nije vratio iz logora — zaglavio je u Jasenovcu.

Ujesen 1943. došli su u ovaj kraj prvi diverzanti, na čelu s Dragutinom Jambrekom iz Vrapča i Dalmatincem Stjepanom Mršićem. Oni su rušili pruge čak i u blizini Zagreba. Jakovljani su diverzante hranili, a njihove ranjenike previjali i sakrivali u svojim kućama.

U mjesecu studenom 1943. Franjo Poturica-Buncek organizirao je, zajedno s Ivanom Puckom i Vidom Čizmekom, napade na kontingente sukna koje se iz tvornice u Oroslavju vozilo u Zagreb, sklanjao to sukno najprije kod seljaka, a onda ga prebacivao partizanima.

Na početku 1944. okupatoru nije preostalo drugo nego da i na ovom području organizira jaka vojnička uporišta. Neka od njih, Luka i Kupljenovo, veoma su blizu Jakovlju. No Jakovljani su se borili i dalje. Pravili su nacrte cesta i neprijateljskih uporišta, skupljali žito i narodni zajam, odjeću i plahte.

Na početku mjeseca svibnja formiran je Omladinski bataljon, koji je potpao pod komandu Zapadne grupe i koji je preuzeo čitavu organizaciju na mobilizaciji i prikupljanju materijala za partizanske odrede.

Ivan Poturica bio je tada povučen iz odreda i uklopljen u Omladinski bataljon. On je bio sekretar partijske organizacije, dok je za komandanta bataljona određen Vlado Pozaić iz Poznanovca, a za komesara Drago Birač - Gavran6

»Krenuli smo iz Jakovlja 12. lipnja«, pripovijeda drug Poturica, »preko ceste, uz rijeku Krapinu, prema Jablanovcu, Bilo je oko tri sata izjutra. U jednom smo vinogradu imali zasjedu. Oko 9 sati naišao je automobil u kojem su bili ustaški oficiri. Zatim je naišao kamion sa 37 ustaša. Otvorili smo vatru. Ustaše su poskakali iz kamiona i polijegali iza njega. Jurišali smo na njih. Zarobili smo jednog ustašu, ostali su poginuli. Od naših su poginula samo trojica: zamjenik komandira čete Pavao Piškor iz Jakovlja, Dragutin Brcko iz Oborova i Vlado Jeđut-Rus. Imali smo i jednog ranjenika, Ivana Catelu iz Vrapča, koji je noću umro.«

Nekako u to vrijeme sklonio je Martin Brcko-Stari kod sebe ranjenog Matu Trusića. Mato Trusić bio je puškar u Zagrebu. Radio je za partizane. Ustaše ga jednog dana uhapsile. Vozili su ga u kamionu, kroz Vrapče, vjerojatno da ga objese. Iskoristio je povoljan trenutak i iskočio iz kamiona. Uspjelo mu je da pobjegne.

Narod ga je usput upućivao kuda da ide, i on je preko Bistre došao u Jakovlje, do Staroga. Bio je istučen i potpuno iscrpljen od napora. Nekoliko dana nije mogao uzimati nikakvu hranu. No uz brižljivu njegu Staroga oporavio se i otišao u partizane. U jednom okršaju s neprijateljem izgubio je obje ruke.

Na Staru godinu 1944. provalili su u Jakovlje ustaše u jačini od 2000 ljudi. Bilo je rano ujutro kad su došli, još prije nego što je svanuo dan. Počeli su palež. Popalili su oko 300 kuća, opljačkali seljake, odveli oko 500 komada blaga. No nisu se zadovoljili samo time: pobijeno je, postrijeljano i pobacano u vatru 29 osoba, još 2 osobe umrle su kasnije od rana zadobivenih u tom pokolju, a dva su čovjeka — Alojz i Lovro Zovko — obješeni na jednu voćku kod ceste Zagreb—Donja Stubica.

No ni to nije pomoglo ustašama: akcije su trajale i dalje. Narod je odlazio u partizane, domobrani su dezertirali i preko Sljemena ih je iz Zagreba dolazio priličan broj u Jakovlje, jer su ih putem slali ovamo, neka se jave »Naceku«.7 A »Nacek« ih je upućivao u partizane.


1 Juraj Đunđek poginuo je poslije u Jasenovcu.

2 Ivan Svetec, Ivan Coka i Jura Vodopija poginuli su u Jasenovcu.

3 Petar Žmak sada je na dužnosti u Istri.

4 Dragutin Papa kasnije je u borbi poginuo.

5 Koliko je narod tražio najraznovrsniji propagandni materijal u kojem se govorilo o ciljevima Narodnooslobodilačke borbe, rječito govori ovaj citat iz izvještaja Kotarskog komiteta KPH Stubica Okružnom komitetu u Zagrebu, od 21. VIII. 1943.: »Treba nam poslati što više partijske štampe, jer ovo što dolazi — premalo je.«

6 U mjesecu rujnu prebačen je Omladinski bataljon u sastav III. brigade KNOJ-a.

7 Vid Fijan

Izvor: Wikipedia

Zasto ove nebitne NH ne stavis u okviru jedne grupe, kako nebi zauzimali prostor. 

Pozdrav svima od Zagorca! Žao mi je što se nisam mogao logirati pod svojim nadimkom ali mi je izimno drago što ste spomenuli Ivana Krkača jednog od Heroja Hrvatskog Zagorja.