Oton I. Veliki, car Svetog Rimskog Carstva

Oton I. (njemački Otto I.) (* 23. studenog 912. u Wallhausenu; † 7. svibnja 973. u Memlebenu)

saski vojvoda i njemački kralj (936. - 962.), njemačko-rimski car (962. - 973.). Česti naziv Oton Veliki potječe od srednjovjekovnog povjesničara Otta von Freisinga i nije suvremen.

Prijestolonasljednik

Oton je bio sin kralja Henrika I. i Matilde. O njegovoj mladosti nije ništa poznato, ali je vjerojatno dobio vojničku izobrazbu. Oton prema predaji nije znao latinski i tek ga je kasnije naučio čitati i pisati. Prva ratna iskustva Oton je stekao na istočnoj granici Kraljevstva u borbi protiv slavenskih plemena. 930. Oton se vjenčao s Edgithom, polusestrom anglosaskog kralja Æthelstana.

Dolazak na vlast

Nakon smrti svoga oca Henrika I. Otona su njemački velikaši izabrali za kralja. Pomazan je i okrunjen 7. kolovoza 936. u Aachenu. Oton je na krunidbi nosio franačku odjeću i time se svjesno pozvao na tradiciju Karla Velikog.

Sukobi u kraljevskoj obitelji i ustanci u Saskoj i Kraljevstvu

No još i prije Otonove krunidbe došlo je do sukoba unutar kraljevske obitelji. Otonova majka Matilda htjela je naime da kralj postane njen mlađi sin Henrik, a ne Oton. Oton je stoga dao u vrijeme svoje krunidbe Henrika internirati, a majku je lišio svakog utjecaja na državne poslove.

Neposredno nakon krunidbe došlo je do ustanka u Saskoj. Tamo su naime umrli mnogi značajni velikaši, a Oton je tada njihova imanja dao sebi vjernim velikašima. To je pogodilo one velikaše koji su bili pouzdanici njegove majke. Zbog toga su se mnogi saski velikaši odlučili na vojni ustanak protiv kralja. Pridružili su im se i Otonov polubrat Thankmar, a kasnije i Otonov mlađi brat Henrik. Nakon što je nekoliko puta vojnički pobijedio Henrika i dao ga zatvoriti, Oton se 941. izmirio s bratom kao i sa svojom majkom koja je podupirala Henrika protiv Otona. oton je morao gušiti i ustanke drugih velikaša. Razlozi za te ustanke bio je otonov stil vladanja. On je naime vojvodstva i plemićka imanja smatrao kraljevskim domenama te ih je zauzimao i dijelio po volji nimalo ne poštujući zahtjeve za nasljedstvom koje su postavljali članovi obitelji umrlog velikaša kao niti plemićku hijerarhiju.

Vanjska politika

Otonova vanjska politika počela je još krunidbom u Aachenu. Aachen se naime nalazio u Lotaringiji na koju su polagali pravo francuski kraljevi. I Oton je predstavljajući se kao nasljednik Karla Velikog. Francuski kralj Luj IV. iskoristio je ustnak Otonova mlađeg brata Henrika i pokušao 940. osvojiti Lotaringiju, ali bezuspješno. Tom neuspjehu nije toliko pridonijela Otonova vojnička snaga koliko činjenica da je Lujev unutarnjopolitički rival Hugo bio oženjen Otonovom sestrom Hedwigom.

Oton se umiješao i u unutarnje prilike Zapadne Franačke (Francuske) nastupajući kao posrednik u sukobima između Luja IV. i Huga. Više članova francuske kraljevske obitelji bili su više puta gosti na Otonovim dvorskim slavljima što je samo povećavalo njegov prestiž.

Nakon smrti burgundskog kralja Rudolfa II. godine 937. doveo je Oton njegova maloljetnog sina Konrada na svoj dvor kako bi spriječio da Burgundiju preuzme Hugo od Arlesa koji se odmah vjenčao s Rudolfovom udovicom, a svoga sina Lotara zaručio s njegovom kćeri Adelheid. Nakon Hugove smrti 947. ili 948. pobrinuo se Oton da dijelovi Hugova kraljevskog dobra u Provansi i na rijeci Rhôni dobije Burgundija što je samo ojačalo njegove veze i utjecaj na tu zemlju.

I u Bizantu su smatrali Otona najistaknutijim zapadnoeuropskim vladarom.

Car

Nakon smrti burgunskoga kralja Lotara godine 950. Berengar od Ivreje zatočio je njegovu udovicu Adelheid i sam se proglasio kraljem. Berengarovi protivnici pozvali su na to u pomoć Otona koji je tako 951. pošao na svoj prvi vojni pohod na Italiju, oslobodio Adelheid, vjenčao se s njom i preuzeo titulu kralja Italije.

U kolovozu 961. Oton je poduzeo drugi vojni pohod na Italiju protiv Berengara od Ivreje. Gornju Italiju osvojio je bez borbi, a Berengar se povukao u svoje utvrde.

U siječnju 962. Oton je s vojskom ušao u Rim gdje ga je papa Ivan XII. 2. veljače okrunio za cara. S njim je kao suvladarica bila okrunjena i njegova žena Adelheid što je najvjerojatnije prva zabilježena krunidba neke carice u Zapadnoj Europi. Otona se zato smatra pravim osnivačem Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti jer nijedan car prije njega nije bio iz njemačke vladarske obitelji. Zato se i razdoblje njemačke povijesti od 962. pa sve do kraja Svetog Rimskog Carstva 1806. zove razdobljem Prvog Carstva (Erstes Reich).

Oton je kao car postao zaštitinikom Crkve. Papinstvo je dapače palo u ovisnost o njemu. Oton je naime izdao ispravu prema kojoj je svaki izabrani papa morao dobiti njegovu potvrdu i nije smio bez njegove dozvole biti posvećen.

To se nije svidjelo papi Ivanu XII. koji je počeo intrigirati protiv cara tako da je sin Berengara od Ivreje Adalbert zauzeo Rim. Oton je odgovorio ponovnim zauzećem Rima te je dao svrgnuti Ivana XII. i za novoga papu izabrati Leona VIII. I Berengar je u međuvremenu kapituliarao pred Otonovom vojskom. Kad je Oton u siječnju 964. opet napustio Rim u njemu se pojavio svrgnuti papa Ivan XII. koji je dao da ga sinoda biskupa iz Rima i okolice ponovo postavi za papu te svrgne Leona VIII. Oton je ponovo umarširao u Rim i ponovo na papinski tron vratio Leona VIII. Osiguravši tako carsku krunu Oton se 965. vratio u Njemačku.

Posljednje godine vladanja

U Njemačkoj je Oton organizirao više reprezantativnih dvorskih proslava (Hoftage) kako bi pokazao sav sjaj svoje carske vlasti. 965. Oton je osnovao nadbiskupiju Magdeburg, ali za to mu je trebala papinska potvrda. Ali u Rimu je opet došlo do nemira jer je nasljednika umrlog Leona VIII. Ivana XIII. rimska opozicija protjerala iz Rima našto je on u pomoć pozvao cara. Na Božić 966. Oton je opet došao u Rim, vratio Ivana XIII. na papinski tron i zajedno s njim kasnio ustanike. Papa je 967. potvrdio osnutak nadbiskupije Magdeburg. Iste je godine car odredio svoga sina Otona II. za nasljednika. 968. - 970. Oton je vodio rat protiv Bizanta jer je Bizant polagao prava na južnu Italiju čiji su velikaši priznali Otona za svoga vladara. Rat je završio primirjem i vjenčanjem Otonova sina Otona II. s bizantskom princezom Theofano. Nakon svoga povratka iz Italije Oton je održao sjajnu dvorsku proslavu u Quedlinburg na koju su došli poslanici iz gotovo cijelog tada poznatog svijeta.

Oton I. umro je na vrhuncu moći 7. svibnja 973. Pokopan je u katedrali u Magdeburgu. Naslijedio ga je sin Oton II..

Djeca

od otmjene žene slavenskog podrijetla:
Wilhelm († 968), nadbiskup Mainza

s Edgithom:
Liudolf (930. – 957.), vojvoda Švapske
Liutgard (931. – 953.) – 947. vjenčala se s vojvodom Lotaringije Konrad Crvenim

s Adelheid od Burgundije:
Henrik, rođ. krajem 952./početkom 953., † 7. travnja 954.
Brun, rođ. krajem 953./početkom 954., † 8. rujna 957.
Mathilde, opatica u Quedlinburgu
Oton II. (955. – 983.), njemačko-rimski car

Izvor: Wikipedia