Igor Mandić
Razgolitio samog sebe

Pisac, novinar, britki polemičar i komentator Igor Mandić doživeo je pre dve godine tragediju zbog koje se jedno vreme bio povukao iz javnog života. U Bazelu, u Švajcarskoj, od plućne embolije preminula je njegova 36-godišnja kćerka Ada (pet dana nakon pokušaja samoubistva), jedino njegovo i Slavičino dete. U dnevničkim zapisima, koje je počeo pisati godinu dana ranije, a koji su nedavno objavljeni u Zagrebu pod naslovom „Sebi pod kožu“ (u izdanju „Profila“), nije mogao preskočiti tu tragediju („odurnu sudbinu koja je birala preko reda“), o njoj je, na kraju, ispisao najpotresnije stranice knjige.

Ta, 26. po redu njegova knjiga, „nehotična autobiografija“, odmah je postala bestseler, zauzela je prvo mesto na top-listama najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj i s tog mesta ne silazi već nekoliko nedelja. I po čitanosti u bibliotekama drži prvo mesto.
Jeste li očekivali toliki interes javnosti za poslednju knjigu?

- Očekivao sam da će knjiga biti prihvaćena sa radoznalošću. Znam koliko sam truda uložio u prepričavanje vlastite intime, i fizičke i psihičke. Kao kritičar znam da je vrlo malo sličnih knjiga uopće u hrvatskoj i jugoslavenskoj književnosti, pa čak i šire. Ima bespoštednih ispovijesti, ali se u njima pisci obično skrivaju iza nekog lika, a u ovom slučaju lik je sam pisac, koji je razgolitio samog sebe.
Najteže vam je svakako bilo ispisati kraj knjige, koji ste posvetili vašoj umrloj ćerki?

- Bilo je najbolnije, ali sam morao ispisati i ono što je za mene neizrecivo. Iako sam svjestan da se radi o svojevrsnom mazohističkom bacanju sebe gomili u ralje. Bio sam bespoštedan u razotkrivanju privatnosti i kopanju pod kožom.
Nedavno ste dobili najvišu nagradu Hrvatskog novinarskog društva „Otokar Keršovani“ za životno delo. Kako ste se osećali dobijajući takvu nagradu?

- To je moja prva veća ozbiljnija nagrada, pa odmah doživotna. Tako se i osjećam: doživotno (smeh).
Svojevremeno ste oštro reagovali i na Leksikon stranih pisaca objavljen u Zagrebu. Šta vam je najviše zasmetalo?

- To što su u njemu svi naši susjedi proglašeni strancima - što, nažalost, i jesu, jer države tako hoće - i njihovi pisci minimizirani, očito s podsvjesnom sugestijom da će na taj način hrvatska književnost porasti u vlastitim očima. Taj je leksikon pokazao da smo se mi zatvorili, ušančili u jednu malu garsonjeru i da se plašimo odmjeravanja svoje literature sa susjednim literaturama, u prvom redu sa srpskom. A lako je biti velik u vlastitim očima. To je najlakše.
Kao jednu od teških posledica raspada SFRJ naveli ste mešovite brakove, „konstantu koja je na ovim prostorima trajala barem hiljadu godina“.

- Ja sam od djetinjstva naučio da se ljudi ljube kao muško i žensko, a ne po nacionalnosti. Moja teta, majčina sestra, bila je udata za Srbina, koji me, kao dječaka u Splitu, dosta odgojio u srpskim mitovima, legendama i jeziku. Dakle, usred jedne dosta katoličke sredine mojoj su teti roditelji dopustili da se iz ljubavi uda za Srbina. On je, nažalost, umro nakon Drugog svjetskog rata, ali i dan-danas gori kandilo pred njegovom ikonom u jednoj splitskoj ulici. To je meni bio primjer od malih nogu. Odrastao sam uz mater i odlazio u katoličku crkvu, a istovremeno svraćao barbi Dušanu na njegove uzrečice i pošalice. On me od najmanjih nogu naučio da su ljudi svi jedni te isti, da ih ne razlikujem ni po vjeri, ni po nacionalnosti.
Teško je poverovati u priču da više nećete pisati knjige, da vam je „Sebi pod kožu“ poslednja.

- Sada sam u takvom raspoloženju da mi se čini da je zadnja. A vjerojatno i jest zadnja. Nemam više tog erosa. Adina smrt me dotukla. Izdržljiv sam, ništa me nije moglo slomiti osim jedne stvari - kada je smrt birala preko reda…

Mira Šuvar

Izvor: Blic