Paulo Coelho ~ Paulo Koeljo :: Biblioteka ~ Library

Zahir

Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa
izgubi jednu od njih, ne ostavi onih
devedeset i devet u pustinji te pođe za
izgubljenom dok je ne nađe?
Lk 15,4

Kad kreneš na put prema Itaci,
poželi da dug to bude put,
pun pustolovina, pun spoznaja.
Ni Lestrigonaca, ni Kiklopa,
ni srdita Posejdona ne boj se!
Takve na svome putu nikada susresti nećeš,
ako ti misao ostane uzvišenom, ako ti birani
osjećaji duh i tijelo prožmu.
Na Lestrigonce i Kiklope,
na divljeg Posejdona naići nećeš,
ako ih ne nosiš u duši svojoj,
ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe.
Poželi da dug to bude put.
Svitanja ljetnih neka bude mnogo
kada ćeš radosno i zadovoljno
ulaziti u luke prvi put viđene:
zastani na feničkim trgovima,
i nabavi krasnu robu,
sedefe, koralje, jantar i ebanovinu,
i razbludnih mirisa svake vrste:
koliko god voliš razbludnih mirisa:
pođi u mnoge egipatske gradove,
da se poučiš i naučiš od mudraca.
Uvijek na umu imaj Itaku.
Stići tamo tvoja je sudbina.
Ali ne požuruj nikakvo putovanje.
Bolje je da mnogo godina traje:
i da kao starac pristaneš na otok,
bogat onime što si na putu stekao,
ne očekujući da Itaka bogatstvo ti da.
Itaka ti je dala lijepo putovanje.
Bez nje ne bi krenuo na put.
Ništa ti više ona nema dati.
I ako je siromašnom nađeš, Itaka te nije obmanula.
Tako mudar kako si postao, s tolikim iskustvom,
Već si shvatio što Itake znače.
Konstantin Kavafi (1863.–1933.)

Posveta
U a u t u s a m s p o m e n u o kako sam upravo
bio stavio točku na i prvoj verziji svoje knjige. Kada
smo se počeli uspinjati na neku planinu u Pirinejima, koju
smo smatrali svetom i gdje smo već bili proveli prekrasnih
trenutaka, pitao sam je želi li znati središnju temu ili
naslov knjige; odgovorila je da bi mi vrlo rado postavila to
pitanje, ali da iz poštovanja prema mome radu nije ništa
rekla, samo je bila zadovoljna – iznimno zadovoljna.
Rekao sam joj naslov knjige i središnju temu. Nastavili
smo hodati u tišini, a na povratku smo čuli neku buku; bio
je to vjetar što se približavao, šumio kroz ogoljele krošnje,
prilazio nam i vraćao planini njezinu čaroliju, njezinu moć.
Uskoro je pao snijeg. Zastao sam i promatrao trenutak:
pahulje što padaju, sivo nebo, nju uza se. Nju koja je uvijek
bila uz mene, sve vrijeme.
Želio sam joj reći u tome trenutku, ali ostavio sam da
dozna tek kada prvi puta bude listala ove stranice. Ova je
knjiga posvećena tebi, Christina, ženo moja.
Autor

Po riječima Jorgea Luisa Borgesa, zamisao o Zahiru nalazimo
u islamskoj tradiciji i pretpostavlja se da je nastala
u 18. stoljeću. Zahir na arapskome znači vidljiv, prisutan,
onaj kojega je nemoguće ne primijetiti. Nešto ili netko tko
nam, nakon što ga upoznamo, malo pomalo zaokuplja misli
sve dok se više ne možemo usredotočiti ni na što drugo.
Možemo ga tumačiti kao svetinju ili kao ludost.
Faubourg Saint-Pe`res,
Enciklopedija fantastičnog, 1953.

Ja sam slobodan čovjek
O n a , E s t h e r , dopisnica iz Iraka gdje umalo
što nije započeo rat, 30 godina, udana, bez djece. On, nepoznat
muškarac, između 23 i 25 godina, tamne kose, mongolskih
crta lica. Oboje zadnji puta viđeni u nekom kafiću
u Ulici Faubourg Saint-Honoré.
Policiji je bilo dojavljeno da su se i prije nalazili, premda
nitko nije znao koliko puta: Esther je uvijek govorila
da je taj muškarac – čiji je identitet skrivala iza imena
Mikhail – bio iznimno važna osoba, premda nikada nije
pojasnila je li bio važan za njezinu karijeru novinarke ili
za nju kao ženu.
Policija je pokrenula službenu istragu. Iznijeli su mogućnost
otmice, ucjene, otmice i ubojstva – što ne bi bilo
posve nevjerojatno s obzirom na to da su ga posao i potraga
za informacijama često dovodili u kontakt s osobama
povezanima s terorizmom. Otkrili su da je u tjednima koji
su prethodili njegovu nestanku redovito uzimao novac s
bankovnog računa: istražitelji su smatrali da je to moglo
biti u vezi s plaćanjem informacija. Nije ponio nikakvu
odjeću, ali začudo, nisu našli ni njegovu putovnicu.
On, stranac, vrlo mlad, bez ikakva policijskog dosjea,
bez ijednoga traga koji bi doveo de njegove identifikacije.
Ona, Esther, dvije međunarodne novinarske nagrade,
30 godina, udana.
Moja žena.

O d m a h s a m p o s t a o sumnjiv i zatvorili
su me – jer sam odbijao reći gdje sam se nalazio na dan
njezina nestanka. Ali zatvorski je čuvar upravo otvorio
vrata i rekao da sam slobodan čovjek.
Zašto sam slobodan čovjek? Zato što danas svi znaju
sve o svakome, dovoljno je poželjeti saznati neku informaciju
i ona je tu: gdje smo koristili kreditnu karticu, na koja
mjesta zalazimo, s kime spavamo. U mojemu je slučaju
sve bilo još jednostavnije: neka žena, također novinarka,
prijateljica moje žene, ali razvedena – pa je, samim time,
mogla reći da je spavala sa mnom – ponudila se kao svjedokinja
mojoj obrani čim je saznala da su me uhitili. Podastrla
je konkretne dokaze da sam bio s njom onoga dana
i one noći kada je nestala Esther.
Razgovarat ću s glavnim istražiteljem, neka mi vrati
moje stvari, neka mi se ispriča i potvrdi da je moje uhićenje
imalo pravnu osnovu, reći ću mu da neću podići optužnicu
protiv Države. Objasnit ću mu da to ne namjeravam
učiniti, znam da je svatko stalno pod sumnjom i da
nas sve nadziru 24 sata na dan, čak i one koji nisu počinili
nikakav zločin.
— Slobodan si — rekla je ponavljajući riječi zatvorskog
čuvara.
Pitam: nije li moguće da se nešto uistinu dogodilo mojoj
ženi? Jer, znala mi je reći da je zbog svojih kontakata,
razgranatih po cijelome terorističkom podzemlju, katkad
osjećala da joj korake prati netko u daljini.
Istražitelj mijenja temu. Ja sam uporan, ali on mi ništa
ne govori.
Pitam može li ona putovati sa svojom putovnicom,
on kaže da može jer nije počinila nikakav zločin: zašto ne
bi mogla slobodno napustiti zemlju i ući u neku drugu?
— Stoga postoji mogućnost da više nije u Francuskoj?
— Mislite da vas je napustila zbog djevojke s kojom
spavate?
To se vas ne tiče, odgovaram. Istražitelj zastaje na tren,
ozbiljan je, kaže da su me uhitili zbog rutinskog postupka,
ali da mu je jako žao zbog nestanka moje žene. I on je oženjen
te, premda ne voli moje knjige (Dakle, zna tko sam!
Nije tolika neznalica kao što izgleda!), može se staviti u
moju poziciju, zna da prolazim teške trenutke.
Pitam ga što mi je dalje činiti. On mi pruža svoju posjetnicu,
kaže da ga obavijestim saznam li kakvu novost –
scena koju gledam u svakom filmu, neuvjerljivo, istražitelji
uvijek znaju više nego što kažu.
Pita me jesam li upoznao osobu s kojom je Esther viđena
posljednji put. Odgovaram da sam znao njegovo lažno
ime, ali da ga osobno nikada nisam upoznao.
Pita me imamo li problema kod kuće. Kažem da smo
zajedno više od deset godina i imamo sve probleme normalnoga
bračnog para – ni više ni manje.
Oprezno me pita jesmo li u zadnje vrijeme razgovarali
o razvodu braka ili je li moja žena razmišljala o rastavi.
Odgovaram da ta mogućnost nikada nije postojala iako
smo se – ponavljam, »poput svih bračnih parova« – ponekad
znali posvađati.
Često ili ponekad?
Ponekad, odgovaram.

Pita, još opreznije, je li sumnjala u moju vezu s njezinom
prijateljicom. Kažem da je to bio prvi i posljednji put
da smo spavali. Nije to bila veza, zapravo je to bio nedostatak
posla, dan je bio dosadan, nismo imali što raditi
poslije ručka, igra zavođenja je ono što budi život u nama
pa smo završili u krevetu.
Idete u krevet samo zato što je dan dosadan?
Želim odgovoriti da taj tip pitanja nema veze s istragom,
ali potrebna mi je njegova pomoć, a možda će mi trebati i
kasnije – osim toga, ima jedna nevidljiva institucija koja se
zove Banka usluga i koja mi je uvijek bila vrlo korisna.
— Ponekad se dogodi. Nemamo ništa zanimljivo raditi,
žena traga za osjećajima, ja tražim uzbuđenje, i eto. Sljedećega
dana oboje se pretvaramo da se ništa nije dogodilo i
život ide dalje.
Zahvaljuje se, pruža mi ruku, kaže da u njegovu svijetu
stvari ne stoje tako. Postoji dosada, zamor, pa i želja
da se ode s nekime u krevet – ali stvari su pod kontrolom,
i nitko ne čini ono o čemu razmišlja ili što želi.
— Možda je s umjetnicima sve puno slobodnije — odgovara.
Odgovaram da poznajem njegov svijet, ali da trenutno
ne želim uspoređivati naša različita mišljenja o društvu
i ljudima. U tišini očekujem sljedeći korak.
— Govorili ste slobodno, stoga možete poći — kaže
istražitelj, pomalo razočaran što pisac izbjegava razgovarati
s policajcem. — Sada sam vas osobno upoznao i pročitat
ću vaše knjige; rekao sam da mi se ne sviđaju, ali zapravo
ih nisam ni čitao.
Nije to bio ni prvi ni posljednji put da sam takvo što
čuo. Događaj je poslužio da barem pridobijem još jednog
čitatelja: pozdravljam ga i odlazim.

Slobodan sam. Izašao sam iz zatvora, žena mi je nestala pod
sumnjivim okolnostima, nemam fiksno radno vrijeme, nemam
problema u vezi, bogat sam, slavan, a ako me je Esther
uistinu napustila, brzo ću pronaći neku da je zamijeni.
Slobodan sam i neovisan.
Ali što je sloboda?
Velik dio života proveo sam kao nečiji rob, stoga bih
trebao razumjeti značenje te riječi. Od djetinjstva se borim
da mi sloboda postane najvećim blagom. Borio sam se protiv
svojih roditelja koji su željeli da postanem inženjer, a ne
pisac. Borio sam se protiv školskih prijatelja kojima sam od
prvoga dana bio žrtva njihovih pokvarenih igara, i tek sam
nakon mnogo krvi iz svog nosa, ali i njihovih, i nakon
mnogih dana skrivanja ožiljaka od majke – jer sâm sam
morao riješiti svoje probleme, ne ona – uspio dokazati da
mogu podnijeti batine bez suza. Borio sam se pronaći posao
s kojim bih preživio, radio sam kao dostavljač u trgovini
željezom kako bih se oslobodio poznate obiteljske ucjene
»mi ti dajemo novac, a ti moraš učiniti ovo i ono«.
Borio sam se – premda bez ikakva uspjeha – za djevojčicu
koju sam nekoć, u djetinjstvu, volio, i koja je voljela
mene; na kraju me ostavila jer su je roditelji uvjerili da
nemam budućnosti.
Borio sam se u okrutnome svijetu novinarstva, svom idućem
poslu, kada me prvi gazda prisilio da ga tri sata čekam
i malu pozornost mi posvetio tek kada sam zgrabio knjigu
koju je čitao i počeo je trgati: pogledao me je u čudu i
ugledao čovjeka koji je sposoban suočiti se s neprijateljem
i biti ustrajan u borbi, što su glavne osobine dobra izvjestitelja.
Borio sam se za ideal socijalizma, završio u zatvoru,
izašao i nastavio se boriti, osjećao se junakom radničke
klase – sve dok nisam čuo Beatlese i odlučio da je puno
zabavnije uživati u rocku nego u Marxu. Borio sam se
za ljubav svoje prve, svoje druge, svoje treće žene. Borio
sam se da skupim hrabrosti za rastavu od svoje prve, svoje
druge, svoje treće, jer ljubav nije trajala, a ja sam morao
krenuti dalje i pronaći osobu koja se rodila da bi pronašla
mene – a to nije bila nijedna od njih.
Borio sam se da skupim hrabrosti i ostavim posao u novinarstvu
te da krenem u pustolovinu pisanja knjige, premda
sam znao da u mojoj zemlji nitko ne može živjeti od
književnosti. Posustao sam nakon godinu dana i više od
tisuću napisanih stranica, koje su se doimale naprosto genijalnima,
jer ih ni sâm nisam uspio razumjeti.
Dok sam se borio, promatrao sam ljude kako govore
uime slobode, a što bi više stali u obranu toga jedinstvenog
prava, postajali bi sve većim robovima svojih roditelja,
braka u kojemu su obećali ostati uz drugoga »do kraja
života«, ravnoteže, poretka, napola ostvarenih planova, ljubavi
kojima se ne može reći »ne« ili »dosta«, vikenda i ručaka
s osobama s kojima to ne žele. Robovi ugode, privida
ugode, prividnoga privida ugode. Robovi života koji
nisu odabrali, ali koji su odlučili voditi – samo zato što
ih je netko uspio uvjeriti da je to ono najbolje za njih. I
tako su prolazili njihovi jednaki dani i jednake noći u
kojim je pustolovina bila tek riječ u nekoj knjizi ili slika
na vječno uključenom televizoru, a kad bi se koja vrata
otvarala, govorili bi:
»Ne zanima me, nemam volje«.
Kako su mogli znati imaju li volje ili ne ako nikada
nisu pokušali? Ali pitati je bilo uzaludno: zapravo su se
bojali bilo kakve promjene koja bi uzdrmala svijet na koji
su navikli.
Istražitelj kaže da sam slobodan. Slobodan sam sada,
a slobodan sam bio i unutar zatvora, zato što je sloboda i
dalje ono što najviše cijenim. Naravno da sam zbog nje kušao
i loša vina, činio stvari koje nisam smio učiniti i koje
neću ponoviti, zaradio ožiljke na tijelu i na duši, povrijedio
neke osobe – od kojih sam, na kraju, tražio oprost, u
doba kada sam mislio da mogu sve osim natjerati drugu
osobu da me slijedi u mojoj ludosti, u mojoj žeđi za životom.
Nije mi žao trenutaka patnje, svoje ožiljke nosim
poput odličja, znam da je cijena slobode visoka, visoka poput
cijene ropstva; jedina je razlika to što se plaća s užitkom
i osmijehom, čak i kad osmijeh prate suze.
Izlazim iz policijske stanice, dan je lijep, sunčana nedjelja
koja nimalo nije u skladu s mojim duševnim stanjem.
Čeka me odvjetnik uz riječi utjehe i s cvijećem u ruci. Kaže
da je zvao sve bolnice, sve mrtvačnice (ono što se čini
kada netko kasni kući), ali nije pronašao Esther. Kaže da
je uspio spriječiti novinare da saznaju gdje su me uhitili.
Kaže da mora razgovarati sa mnom kako bi razvio pravnu
strategiju koja bi me oslobodila buduće optužnice. Zahvaljujem
mu se na brizi; znam da ne želi razviti nikakvu
pravnu strategiju – jednostavno, ne želi me ostaviti samoga
jer ne zna kako ću se ponašati (Napit ću se i ponovno
će me uhititi? Izazvat ću neki skandal? Pokušat ću samoubojstvo?).
Odgovaram da imam važna posla i da obojica
znamo kako nisam u sukobu sa zakonom. On je uporan,
a ja mu ne ostavljam izbor – na kraju, slobodan sam
čovjek.
Sloboda. Sloboda je biti jadno sam.
Uskačem u taksi prema središtu Pariza, molim da stane
pokraj Arc de Triomphe. Hodam po Champs-Élysées
prema Hotelu Bristol gdje sam često pio toplu čokoladu
s Esther, ustvari svaki puta kada bi se netko od nas vratio
s puta iz inozemstva. Bilo nam je to poput rituala povratka
kući, zaranjanja u ljubav što nas je održavala sjedinjenima
makar nas je život svakim danom usmjeravao drugim
putevima.

neću ponoviti, zaradio ožiljke na tijelu i na duši, povrijedio
neke osobe – od kojih sam, na kraju, tražio oprost, u
doba kada sam mislio da mogu sve osim natjerati drugu
osobu da me slijedi u mojoj ludosti, u mojoj žeđi za životom.
Nije mi žao trenutaka patnje, svoje ožiljke nosim
poput odličja, znam da je cijena slobode visoka, visoka poput
cijene ropstva; jedina je razlika to što se plaća s užitkom
i osmijehom, čak i kad osmijeh prate suze.
Izlazim iz policijske stanice, dan je lijep, sunčana nedjelja
koja nimalo nije u skladu s mojim duševnim stanjem.
Čeka me odvjetnik uz riječi utjehe i s cvijećem u ruci. Kaže
da je zvao sve bolnice, sve mrtvačnice (ono što se čini
kada netko kasni kući), ali nije pronašao Esther. Kaže da
je uspio spriječiti novinare da saznaju gdje su me uhitili.
Kaže da mora razgovarati sa mnom kako bi razvio pravnu
strategiju koja bi me oslobodila buduće optužnice. Zahvaljujem
mu se na brizi; znam da ne želi razviti nikakvu
pravnu strategiju – jednostavno, ne želi me ostaviti samoga
jer ne zna kako ću se ponašati (Napit ću se i ponovno
će me uhititi? Izazvat ću neki skandal? Pokušat ću samoubojstvo?).
Odgovaram da imam važna posla i da obojica
znamo kako nisam u sukobu sa zakonom. On je uporan,
a ja mu ne ostavljam izbor – na kraju, slobodan sam
čovjek.
Sloboda. Sloboda je biti jadno sam.
Uskačem u taksi prema središtu Pariza, molim da stane
pokraj Arc de Triomphe. Hodam po Champs-Élysées
prema Hotelu Bristol gdje sam često pio toplu čokoladu
s Esther, ustvari svaki puta kada bi se netko od nas vratio
s puta iz inozemstva. Bilo nam je to poput rituala povratka
kući, zaranjanja u ljubav što nas je održavala sjedinjenima
makar nas je život svakim danom usmjeravao drugim
putevima.

Nastavljam hodati. Ljudi se smiješe, djeca su sretna zbog
nekoliko proljetnih sati usred zime, promet teče bez zastoja,
sve djeluje mirno – osim što nitko od tih ljudi ne zna,
ili se pretvara da ne zna, ili nikoga naprosto ne zanima činjenica
da sam izgubio svoju ženu. Zar ne shvaćaju koliko
patim? Svi bi trebali biti tužni, svi bi trebali biti solidarni
s čovjekom čija duša krvari od ljubavi; no i dalje se
smiješe, usredotočeni na svoje male i jadne živote koji tek
vikendima teku.
Smiješne li misli; mnoge osobe koje susrećem nose
rastrganu dušu, a ja ne znam ni zašto ni koliko pate.
Ulazim u neki bar kupiti cigarete, osoba mi odgovara
na engleskome. Odlazim u ljekarnu kako bih kupio bombone
od metvice koje volim, a prodavač mi se obraća na
engleskome (oba sam puta tražio na francuskome). Prije
nego što sam stigao u hotel obratila su mi se dvojica mladića
što su upravo stigla iz Toulousa, zanima ih gdje se
nalazi neka trgovina, obraćaju se raznim osobama, nitko
ne razumije što govore. Što se događa? Je li netko promijenio
jezik na Champs-Élysées u posljednja 24 sata dok
sam bio u zatvoru?
Turizam i novac mogu učiniti čuda: ali kako to prije
nisam primijetio? Zato što, kao što je očito, Esther i ja već
dugo nismo pili toplu čokoladu, premda smo u posljednje
vrijeme oboje putovali i vraćali se više puta. Uvijek je nešto
važnije. Uvijek je neki dogovor neodgodiv. Da, ljubavi,
otići ćemo na čokoladu sljedeći put, vrati se odmah,
znaš da danas imam iznimno važan sastanak i ne mogu ići
po tebe u zračnu luku, dođi taksijem, mobitel mi je uključen,
možeš me nazvati iskrsne li što hitno, inače se vidimo
navečer.
Mobitel! Vadim ga iz torbe, smjesta ga uključujem, zvoni
nekoliko puta, srce mi zastane sa svakim pozivom, na
ekranu vidim imena osoba koje me zovu, ne javljam se
nikome. Da se barem pojavi »skriveni broj«; to bi mogla
biti samo ona, jer taj broj ima nešto više od dvadeset osoba
koje su obećale da ga neće proslijediti. Ne pojavljuje
se, samo brojevi prijatelja ili bliskih suradnika. Zacijelo
žele saznati što se dogodilo, žele pomoći (kako pomoći?),
pitati trebam li štogod.
Telefon i dalje zvoni. Trebam li se javiti? Trebam li se
sastati s nekim od tih ljudi?
Odlučujem se ne javljati dok ne saznam što se događa.
Dolazim u Bristol, hotel za koji je Esther uvijek govorila
da je jedan od rijetkih pariških hotela gdje se prema klijentima
odnose kao prema gostima, a ne kao prema beskućnicima
u potrazi za krovom nad glavom. Pozdravljaju
me kao da sam kod kuće, biram stol ispred lijepoga sata,
slušam klavir, promatram vrt.
Moram biti praktičan, proučiti mogućnosti, život ide
dalje. Nisam ni prvi ni zadnji muškarac kojega je napustila
žena. Ali, zar se to moralo dogoditi na ovako sunčan
dan, dok se ljudi na ulici smiješe, djeca pjevaju, proljeće
daje prve znakove, sunce sja, motoristi poštuju pješačke
prijelaze?
Uzimam ubrus, izbacit ću te misli iz glave i staviti ih na
papir. Ostavimo se osjećaja i pogledajmo što mi je činiti:
A) razmotriti mogućnost da je zaista oteta, život joj je
u opasnosti, ja sam muškarac, njezin prijatelj u svakome
trenutku, moram prevrnuti nebo i zemlju da
je nađem.
Odgovor na ovu mogućnost: uzela je putovnicu. Policija
ne zna, ali uzela je i neke osobne predmete, kao i novčanik
sa slikama svetaca zaštitnika što ga je uvijek nosila sa
sobom kada je putovala u inozemstvo. Podigla je novac iz
banke.
Zaključak: spremala se otputovati.

B) razmotriti mogućnosti da je povjerovala nekom obećanju
koje se pretvorilo u zamku.
Odgovor: mnogo se puta našla u opasnim situacijama
– bile su dio njezina posla. Ali uvijek me upozoravala, jer
sam bio jedina osoba kojoj je potpuno vjerovala. Govorila
mi je gdje je, s kim se trebala naći (iako je, kako me ne
bi dovela u opasnost, najčešće koristila njihova lažna imena)
i što mi je činiti u slučaju da se ne vrati u određeno
vrijeme.
Zaključak: nije imala na pameti sastanak s izvorima
informacija.
C) razmotriti mogućnost da je upoznala drugoga muškarca.
Odgovor: nema odgovora. Od svih pretpostavki, ova
jedino ima smisla. A ja je ne mogu prihvatiti, ne mogu
prihvatiti da tako odlazi, da mi ne kaže razlog. I Esther i ja
uvijek smo bili ponosni što se znamo suočiti s problemima
zajedničkoga života. Patili smo, ali jedno drugome nikada
nismo lagali – i makar to bio dio igre, nismo prešućivali
događaje izvan našega braka. Znam da se počela mijenjati
puno vremena nakon što je upoznala tog Mikhaila,
ali opravdava li to prekid desetogodišnjega braka?
Ako je i spavala s njime, ako se zaljubila, ne bi li odvagnula
sve naše zajedničke trenutke, sve što smo skupa ostvarili,
prije nego što se upusti u pustolovinu bez povratka?
Slobodno je putovala kad god je željela, bila je okružena
muškarcima, vojnicima koji dugo nisu vidjeli žene, nikada
je ništa nisam pitao, ona mi nikada ništa nije govorila.
Oboje smo bili slobodni, na to smo bili ponosni.
No, Esther je nestala. Vidljive je tragove ostavila samo
meni, kao da je riječ o kakvoj kratkoj poruci: odlazim.
Zašto?

Vrijedi li uopće odgovarati na to pitanje?
Ne. Budući da se u odgovoru krije moja nesposobnost
da uza se zadržim ženu koju volim. Vrijedi li je pokušati
pronaći kako bih je uvjerio da mi se vrati? Preklinjati,
isprositi još jednu priliku za naše vjenčanje?
Izgleda smiješno: bolje je patiti kao što sam i prije patio,
kada su me, na kraju, ostavljali oni koje sam volio.
Bolje je lizati rane, i to sam u prošlosti radio. Neko ću vrijeme
misliti na nju, postat ću čangrizav, živcirat ću svoje
prijatelje jer nemam o čemu misliti do o odlasku svoje žene.
Trudit ću se pronaći opravdanja za sve što se dogodilo,
danima i noćima ću se prisjećati svakoga trena što sam ga
uz nju proveo, na kraju ću zaključiti da se grubo ponijela
prema meni, koji sam se uvijek trudio činiti ono najbolje.
Naći ću si druge žene. Dok budem hodao ulicama, svakim
ću trenom susretati osobu koja bi mogla biti ona. Patit
ću danonoćno. To može trajati tjednima, mjesecima,
možda i cijelu godinu.
Sve dok se jednog jutra ne probudim, primijetim da
mislim na nešto drugo i shvatim da je ono najgore prošlo.
Srce je zgaženo, ali oporavlja se i ponovno prepoznaje
ljepotu života. Već se to događalo, dogodit će se ponovno,
u to sam siguran. Netko odlazi zato što će netko drugi
doći – ponovno ću pronaći ljubav.
Na tren uživam zamišljajući svoje novo stanje: samac
i milijunaš. Mogu izaći s kime poželim usred bijela dana.
Na zabavama se mogu ponašati kako nisam mogao svih
ovih godina. Vijest će se brzo proširiti i uskoro će mnoge
žene, mlade ili ne tako mlade, bogate ili ne toliko bogate kao
što se predstavljaju, inteligentne ili naprosto obrazovane
da mogu reći što misle da bi mi se svidjelo... uskoro će mi
kucati na vrata.
Želim povjerovati da je sjajno biti slobodan. Ponovno
slobodan. Spreman pronaći istinsku ljubav svoga života,
ljubav što me čeka i koja neće dopustiti da više ikada
proživim ovo poniženje.
Ispijam čokoladu, gledam sat, znam da je još prerano za
taj ugodni osjećaj da sam ponovno dio ljudskog roda. Na
trenutke sanjam da Esther ulazi na vrata, korača po krasnim
perzijskim sagovima, sjeda uz mene bez riječi, puši
cigaretu, gleda unutrašnji vrt i drži me za ruku. Prolazi pola
sata, pola sata vjerujem u priču koju upravo smišljam,
dok ne shvatim da sam u bunilu.
Odlučujem se ne vratiti kući. Odlazim na recepciju,
tražim sobu, četkicu za zube, dezodorans. Hotel je popunjen,
ali upravitelj pronalazi načina: dobivam krasan apartman
s pogledom na Eiffelov toranj, s terasom, pariški krovovi,
malo pomalo svjetla se pale, obitelji se okupljaju kako
bi večerali ove nedjelje. I vraća se onaj osjećaj što me
obuzeo na Champs-Élysées: koliko je ono što me okružuje
ljepše, toliko se ja jadnijim osjećam.
Nema gledanja televizije. Nema večere. Sjedam na terasu
i promatram svoj život, mladić koji je sanjao da postane
slavan pisac, a odjednom shvati da je stvarnost potpuno
drugačija – piše na jeziku koji gotovo nitko ne čita,
u zemlji za koju kažu da nema čitatelja. Obitelj ga prisiljava
da se upiše na fakultet (dobar je bilo koji, sine moj, samo
da dobiješ diplomu – u suprotnome, ostat ćeš nitko i
ništa). Buni se, putuje svijetom u vrijeme hippieja, pronalazi
nekog pjevača, piše tekstove za glazbu i odjednom mu
pođe za rukom zaraditi više novca od svoje sestre koja je
poslušala roditelje i postala inženjerkom kemije.
Pišem glazbu, pjevač je svakim danom sve uspješniji,
kupujem nekoliko stanova, posvađam se s pjevačem, ali imam
dovoljno novca da sljedećih nekoliko godina ne moram raditi.
Prvi puta ženim se ženom starijom od sebe, mnogo
učim – kako voditi ljubav, zapovijedati, govoriti engleski,
dokasna spavati, ali na kraju se rastajemo jer sam onaj kojega
ona smatra »emotivno nezrelim, što trči za svakom
djevojkom bujnih grudi«. Ženim se drugi i treći put, osobama
koje će mi, vjerujem, podariti emocionalnu stabilnost:
dobivam ono što želim, ali shvaćam da toliko sanjana
stabilnost dolazi uz ogromnu dosadu.
Još dva razvoda. Ponovno sloboda, ali to je samo osjećaj;
sloboda nije nedostatak obaveza, nego sposobnost odabira
i obavezivanja na ono što je bolje za mene.
Nastavljam ljubavnu potragu, i dalje pišem za glazbu.
Kada me pitaju čime se bavim, odgovaram da sam pisac.
Kada kažu da su čitali samo moje tekstove za glazbu, kažem
da su tekstovi tek dio moga posla. Kada se ispričaju
i kažu da nisu čitali niti jednu moju knjigu, kažem da radim
na nekom projektu – a to je laž. Zapravo, imam novca,
imam veza, ono što nemam je hrabrost da napišem
knjigu – moj je san postao moguć. Ako pokušam i ne uspijem,
ne znam kako će izgledati ostatak moga života:
stoga je bolje živjeti i misliti na san nego se suočiti s mogućnošću
da taj san propadne.
Jednoga dana dolazi mi neka novinarka na razgovor:
želi znati kako je kada cijela zemlja pozna moj rad, a da me
osobno nitko ne pozna, jer se najčešće samo pjevač pojavljuje
u medijima. Lijepa, pametna, samozatajna. Ponovno
se susrećemo na nekoj zabavi, sada bez pritiska što ga
donosi posao, polazi mi za rukom odvesti je u krevet iste
noći. Zaljubljujem se, ona misli da je to zbog droge. Zovem
je telefonom, uvijek kaže da je zauzeta. Što me više
odbija, ja sam zagrijaniji – dok je ne uspijem nagovoriti da
provede vikend u mojoj vikendici (makar bio i crna ovca,
biti pobunjenik vrlo često bude nadoknađeno – bio sam
jedini od svojih prijatelja koji je u toj životnoj dobi uspio
kupiti vikendicu).

Tri smo dana potpuno sami, promatramo more, ja kuham,
ona priča o svome poslu, na kraju se zaljubi u mene.
Vraćamo se u grad, počne redovito spavati u mome stanu.
Jednoga dana odlazi ranije i vraća se sa svojim pisaćim
strojem: od tog trena, bez ijedne riječi, moja se kuća pretvara
u njezinu.
Počinju sukobi koje sam imao s prethodnim suprugama:
ona stalno traži stabilnost, ja pustolovine i nepoznato.
Ipak, ovaj put veza traje dulje; unatoč tome, nakon dvije
godine smatram kako je vrijeme da Esther vrati pisaći stroj
svojoj kući, kao i sve što je donijela sa sobom.
— Mislim da neće ići.
— Ali ti me voliš, i ja tebe volim, zar ne?
— Ne znam, ako me pitaš uživam li u tvojem društvu,
odgovor je da. Želiš li znati mogu li živjeti bez tebe,
odgovor je također da.
— Nisam se željela roditi kao muškarac, vrlo sam zadovoljna
svojim ženskim obličjem. Napokon, sve što vi
očekujete od nas je da dobro kuhamo. Nasuprot tome,
od muškaraca se očekuje sve, apsolutno sve – da budu
sposobni zarađivati, voditi ljubav, brinuti se o potomstvu,
spremati ručak, biti uspješni.
— Ne radi se o tome: vrlo sam zadovoljan samim sobom.
Uživam u tvome društvu, ali uvjeren sam da neće ići.
— Uživaš u mome društvu, ali prezireš svoje vlastito
društvo. Uvijek tražiš pustolovine kako bi zaboravio važnije
stvari. Živiš od adrenalina u svojim venama, a zaboravljaš
da u njima mora teći krv i ništa više.
— Ne bježim od važnih stvari. A što bi to, na primjer,
bilo važnije?
— Napisati knjigu.
— To mogu učiniti bilo kada.
— Pa učini to sada. Kasnije se, ako i dalje budeš želio,
možemo rastati.