Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 16:13:53
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Julio Cortazar ~ Hulio Kortasar  (Pročitano 7844 puta)
26. Apr 2006, 15:21:19
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Ostrvo u podne

Kad je prvi put ugledao ostrvo, Marini je bio učtivo pognut nad sedištima sa leve strane; nameštao je plastično postolje da na njega postavi poslužavnik sa ručkom. Putnica ga je već više puta zagledala, dok se on udaljavao i opet vraćao, noseći časopise ili čaše sa viskijem. Marini se baš zaustavio i nameštao postolje, pitajući se u dosadi da li vredi odgovoriti na uporni pogled putnice, jedne od mnogih Amerikanki, kada je u jajasto plavetnilo prozorčeta upala obala ostrva, zlatna rojta plaže, brežuljci koji su se uzdizali sa puste zaravni. Nameštajući loše stavljenu pivsku čašu, Marini se nasmešio putnici. “Grčka ostrva”, reče. “Oh, yes, Greece”, odgovori Amerikanka tobože zainteresovana. Kratko odjeknu zvuk zvona i stjuard se uspravi, zadržavajući profesionalni osmeh na svojim finim usnama. Zatim je prišao da usluži neki sirijski bračni par koji je tražio sok od paradajza, ali je ipak u repu aviona priuštio sebi nekoliko časaka, zaustavio se i pogledao naniže. Ostrvo je bilo malo i usamljeno, a Egejsko more ga je opasivalo postojanim plavetnilom okrunjenim zaslepljujućim obodom poput okamenjene beline, što je – tamo dole – mogla biti pena koja se lomila o koralne sprudove i morske zatone. Marini opazi da se pusta žala protežu duž severa i zapada: ostalo je bila planina koja se strmo spuštala u more. Krševito i pusto ostrvo, mada je olovnosiva mrlja uz severni žal mogla biti kuća, a možda i grupa primitivnih kuća. Poče da otvara konzervu soka i kada se ispravio, ostrvo je nestalo iz prozora; ostalo je samo more, beskrajno zeleno obzorje. Ne znajući zbog čega, pogledao je na sat; bilo je tačno podne.

Marini je voleo što mu je dodeljena linija Rim-Teheran, jer je putovanje bilo manje sumorno od severnih linija, a devojke su uvek izgledale srećne što idu na istok ili što će upoznati Italiju. Četiri dana kasnije, priskačući u pomoć jednom dečaku koji je izgubio kašiku i neutešno pokazivao svoj tanjir sa slatkišem, po drugi put je prepoznao rub ostrva. Razlika u vremenu je bila nekih osam minuta, ali kada se nagnuo nad jedan od repnih prozora, nije bilo nikakve sumnje: ostrvo je imalo nekakav nezamenjiv oblik, poput kornjače koja se jedva izvlači iz vode. Posmatrao ga je sve dok ga nisu pozvali, uveren da sivkasta mrlja predstavlja grupu kuća. Uspeo je da razazna glavne poteze nekoliko obrađenih zaravni koje su dopirale do plaže. Prilikom uzletanja iz Bejruta, pogledao je u stjuardesin atlas želeći da sazna da li bi to ostrvo moglo da bude Horos. Radio-telgrafist, neki nezainteresovani Francuz, bio je iznenađen njegovom znatiželjom. “Sva ostrva međusobno liče; već dve godine sam na ovoj liniji i vrlo malo za njih marim. Da, pokaži mi ga sledeći put.” Nije to bio Horos nego Ksiros, jedno od mnogih ostrva po strani od turističkih puteva. “Neće proći ni pet godina”, rekla mu je stjuardesa uz piće u Rimu. “Ako misliš da ideš, požuri, horde će tamo stići svakog časa, Džingis Kuk vreba.” Marini je, međutim, nastavio da misli o ostrvu, posmatrajući ga uvek kada je to mogao se bi da priušti, ili kad bi se našao pokraj prozora, gotovo uvek na kraju sležući ramenima. Ništa od toga nije imalo smisla; preletanje Ksirosa tri puta nedeljno, u podne, bilo je toliko nestvarno kao san da se tri puta nedeljno u podne preleće Ksiros. Sve je bilo izobličeno u toj beskorisnoj, izmičućoj predstavi; osim, možda, želje da se ona ponovi, osim prepodnevnog gledanja na sat, kratkog i bolnog dodira sa zaslepljujućom belom rojtom na ivici gotovo crnog plavetnila i sa kućama, dok su ribari jedva dizali oči da pogledom otprate promicanje ove druge nestvarnosti.

Osam ili devet nedelja kasnije, kada su mu predložili liniju za Njujork, uza sve pogodnosti, Marini je rekao sebi da je to prilika da raskrsti sa ovom nedužnom i dosadnom manijom. U džepu mu je bila knjiga u kojoj je nekakav geograf istočnjačkog imena iznosio mnogo više pojedinosti o Ksirosu nego što je uobičajeno u turističkim vodičima. Odbio je ponudu, slušajući svoje reči kao iz daljine, i pošto je umakao sablažnjivoj zapanjenosti jednog šefa i dve sekretarice, otišao je da jede u kantini kompanije, gde ga je čekala Karla. Njena zbunjenost i razočarenje nisu ga uznemirili; južna obala Ksirosa je nenastanjena, ali su na zapadnoj strani preživeli tragovi lidijske ili možda kritsko-mikenske kolonije, a profesor Goldman je bio pronašao dva glačana kamena s hijeroglifima koje su ribari koristili kao potporne stubove malog mola. Karlu je bolela glava i ubrzo je otišla; hobotnice su glavni izvor života šačice stanovnika, svakog petog dana dolazi brodić da ukrca ulov i da ostavi nešto namirnica i robe. U putničkoj agenciji su mu rekli da će morati da zakupi posebnu lađu od Rinosa, a možda se može putovati i trabalukom koja prikuplja ulov hobotnica, ali će o ovom drugom načinu moći da se obavesti jedino kada bude na Rinosu, na kome agencija nema predstavnika. U svakom slučaju, ideja da nekoliko dana provede na ostrvu bila je u planu tek za junski odmor; tokom narednih nedelja morao je da zameni Vajta na liniji za Tunis, a onda je počeo neki štrajk i Karla je otišla kod svojih sestara u Palermo. Marini se nastanio u jednom hotelu blizu Pjaca Navone, gde je od davnina bilo knjižara; zamajavao se, bez mnogo volje, tražeći knjige o Grčkoj, povremeno je prelistavao priručnik za konzervaciju na grčkom jeziku. Dopadala mu se reč kalimera, koju je u jednom kabareu isprobao s crvenokosom devojkom, docnije je spavao s njom, govorila mu je o svom dedi na Odosu i o nekim neobjašnjivim tegobama u grlu. U Rimu je počela da pada kiša, u Bejrutu ga je uvek čekala Tanja, bilo je i drugih priča, uvek rođaci ili tegobe; a jednog dana opet linija za Teheran i ostrvo u podne. Marini se toliko dugo zadržao pokraj prozora da ga je nova stjuardesa procenila kao osobenjaka i premila mu je da nosi čitav niz postavljenih poslužavnika. Marini je te noći pozvao stjuardesu da zajedno večeraju u Firouzu i nije trebalo mnogo truda da mu prepodnevna rasejanost bude oproštena. Lusija mu je savetovala da se podšiša po američki; on joj je na časak govorio o Ksirosu, ali je potom uvideo da ona više voli hiltonsku votku s limunom. Tako je vreme proticalo u beskrajnim poslužavnicima s jelom, uz osmeh na koji je putnik imao pravo. Avion je na povratku preletao Ksiros u osam ujutru; sunce je jarko sijalo u prozore s leve strane i dopuštalo da se tek nazre pozlaćena kornjača; Marini je radije čekao podne prilikom leta u odlasku, znajući da tada može da provede jedan dugi minut uz prozor, dok bi Lusija (a zatim Felisa) pomalo ironično obavljala svoj posao. Jednom je fotografisao Ksiros, ali je slika ispala mutna; već je znao neke pojedinosti o ostrvu, u nekoliko knjiga je bio podvukao retke komentare. Felisa mu je ispričala da su ga piloti prozvali ludak za ostrvom. Nije se naljutio. Karla mu je najzad napisala da je odlučila da ne rodi i Marini joj je poslao dve novčanice uz pomisao da mu ostatak neće biti dovoljan za odmor. Karla je primila novac i stavila mu do znanja, preko neke prijateljice, da će se verovatno udati za jednog zubara iz Treviza. Sve je tako malo značilo u podne ponedeljkom, četvrtkom i subotom (i dva puta mesečno – nedeljom).

Vremenom je shvatio da ga jedino Felisa donekle razume; postojao je prećutni dogovor da se ona u podne pobrine oko putnika, čim bi se on priljubio uz prozor u repu. Ostrvo se videlo tek nekoliko minuta, ali je vazduh uvek bio tako prozračan i more je tako potanko i okrutno ocrtavalo oštro da su se i najmanje pojedinosti neumitno uklapale u sećanje sa prethodnih putovanja; zelena mrlja severnog uzvišenja, olovnosive kuće, mreže koje se suše na pesku. Kada nije bilo mreža, Marini je to doživljavao kao neko osiromašenje, gotovo kao uvredu. Palo mu je na pamet da kamerom snimi promicanje ostrva, da bi sliku ponovio u hotelu, ali je više voleo da umesto za kameru novac prištedi za odmor, do koga je preostalo samo mesec dana. Nije vodio suviše računa o danima; ponekad beše Tanja u Bejrutu, ponekad Felisa u Teheranu, gotovo uvek njegovm mlađi brat u Rimu, sve to pomalo maglovito, ljubazno, lako i srdačno i kao u zamenu za nešto, da popuni sate pre i posle leta; za vreme leta sve je takođe bilo maglovito, lako i glupo, sve do onog časa kada bi odlazio u rep i priljubljivao se uz prozor, osećajući hladnoću stakla kao ivicu akvarijuma u kome se sporo miče pozlaćena kornjača sred debelog plavetnila.

Tog dana su se mreže jasno ocrtavale na pesku i Marini se mogao zakleti da je crna tačka s leve strane, uza samo more, bio ribar koji zacelo gleda u avion. “Kalimera”, prođe mu odnekud kroz glavu. Više nije imalo smisla da i dalje čeka, Mario Merolis bi mu pozajmio novac za putovanje i za nepuna tri dana bi bio na Ksirosu. Nasmešio se, usana pripijenih uz staklo, misleći kako će se uspuzati do zelene mrlje, kako će go zaroniti u more severnih zaliva, kako će s meštanima loviti sipe, sporazumevajući se mimikom i osmesima. Konačno se odlučio, a posle ništa nije bilo teško: noćni voz, prva lađa, zatim još jedna stara, prljava lađa, iskrcavanje na Rinosu, beskrajno cenkanje sa kapetanom trabakule, noć na komandnom mostu, zurenje u zvezde, ukus anisa i loja, svitanje među ostrvljem. Iskrcao se čim je svanulo. Kapetan ga je predstavio jednom starcu koji je zacelo bio glava porodice. Klajos ga je uzeo za levu ruku i polako govorio, gledajući mu u oči. Došla su dva dečaka i Marini je shvatio da su to Klajosovi sinovi. Kapetan trabakule je iscrpeo svoj engleski: dvadeset žitelja, sipe, ribarenje, pet kuća, Italijan platiti Klajos smeštaj. Dečaci su se smejali kad je Klajos pogađao drahme; smejao se i Marini, već prijatelj najmlađih, dok je gledao kako se sunce pomalja iz mora svetlijeg od noći; jedna siromašna i čista soba, krčag s vodom, miris žalfije i štavljene kože.

Ostavili su ga samog da bi natovarili trabakulu. Pošto je na brzinu skinuo putnu odeću i obukao pantalone za plažu i sandale, krenuo je ostrvom. Još nikoga nije video, sunce je polako osvajalo, a od šipraga se dizao pomalo oštar, poseban miris, pomešan sa jodom i nošen vetrom. Moralo je biti oko deset kada je dospeo do litice na severnoj strani i prepoznao najveći zaliv. Više je voleo da ostane sam, mada bi se radije kupao na peščanoj plaži; ostrvo ga je zaokupljalo i on je u njemu uživao tako znalački da je gubio moć rasuđivanja ili poređenja. Sunce i vetar su mu pržili kožu kada se svukao da sa jedne stene skoči u more; voda je bila hladna i godila mu je, prepustio se da ga prepredene struje nose do ulaza u jednu špilju, a zatim je isplivao na otvoreno more i izvrnuo se na leđa. Sve je to pomirljivo prihvatio znajući da prihvata svoju budućnost. Pouzdano je znao da neće otići sa ostrva i da će na neki način zauvek ostati na njemu. Uspeo je da zamisli svog brata, Felisu, zraze njihovih lica, kada budu saznali da je ostao da živi od ribarenja na nekoj samotnoj hridi. Kada se okrenuo i zaplivao kao obali, već ih je bio zaboravio.

Sunce ga je odmah osušilo, potom se spustio do kuće gde su ga dve žene posmatrale u čudu pre no što su potrčale i zatvorile se u kuću. Pozdravio je u prazno i sišao do mreže. Jedan od Klajosovih sinova čekao ga je na plaži i Marini mu je pokazao znakom na more, pozivajući ga. Dečko je oklevao, pokazujući svoje platnene pantalone i crvenu košulju. Zatim je otrčao do jedne kuće i vratio se skoro sasvim nag; zajedno su se bacili u gotovo mlako more, koje je blještalo pod suncem u jedanaest.

Sušeći se na pesku, Jonas poče da imenuje stvari. “Kalimera”, reče Marini, a mališan se zasmeja toliko da se presamitio. Onda je Marini ponovio nove izraze, naučio Jonasa italijanskim rečima. Trabakula se sve više smanjivala na obzorju. Marini oseti da je sada zaista sam na ostrvu sa Klajosom i njegovima. Pustiće da protekne nekoliko dana, platiće smeštaj i naučiće da lovi ribu; jedne večeri, kada ga već dobro upoznaju, kazaće im da želi da ostane i da radi sa njima. Pružio je Jonasu ruku dok se dizao i lagano se uputio ka brežuljku. Padina je bila strma i on se verao na svaku uzvisinu, osvrćući se tu i tamo da pogleda mreže na plaži i siluete žena koje su živo razgovarale sa Jonasom i Klajosom, pogledujući ga kradomice i smejući se. Kada je stigao do zelene mrlje, stupio je u neki svet gde se miris majčine dušice i žalfije mešao sa vatrom sunca i morskim povetarcem. Marini je pogledao u svoj sat, a zatim ga, nestrpljivim pokretom, strgao sa zgloba i stavio u džep. Neće biti lako ubiti strarog čoveka, ali je tu, na uzvisini, napet od sunca i prostranstva, osetio da je i to bilo moguće. Bio je na Ksirosu, bio je tamo gde je toliko puta posumnjao da ikada može dospeti. Svalio se na leđa između toplog kamenja, naslonio rebra i opaljenu kožu i gledao pravo u nebo; izdaleka je doprlo do njega zujanje motora.

Sklapajući oči, rekao je sebi da neće gledati u avion, da neće dopustiti da ga okalja onaj najgori deo njega samoga što će još jednom preleteti preko ostrva. Ali je u polutami kapaka zamislio Felisu kako baš u tom trenutku postavlja poslužavnike, i svog zamenika, možda Đorđa ili nekog novog s druge linije, nekog ko će se takođe smešiti dok bude pružao boce vina ili kafu. Nemoćan da se izbori protiv toliko prošlosti, otvorio je oči i uspravio se, istog trenutka spazivši kako se desno krilo aviona, skoro nad njegovom glavom, neobašnjivo naginje, začuo je promenu zvuka turbina i video gotovo vertikalni pad u more. Svom brzinom sjurio se niz brežuljak, udarajući o stene i ranjavajući ruke o trnje. Ostrvo mu je zaklanjalo mesto gde je avion pao, ali je – pre nego što je dospeo na plažu – skrenuo jednom neslućenom prečicom i probio se preko prvog ogranka padine da bi izbio na najmanju plažu. Na nekih stotinak metara odatle tonuo je rep aviona u potpunoj tišini. Marini se po nagonu bacio u vodu, još se nadajući da će avion ponovo isplivati; ali se nije videlo ništa sem gipke linije talasa, jedne kartonske kutije koja je besmisleno plutala blizu mesta pada i, gotovo na kraju, kada dalje plivanje više nije imalo smisla, pojavila se na časak jedna ruka iz vode, što ga je navelo da pomeni smer i da zaroni. Dograbio je za kosu čoveka koji se borio da ga ščepa i koji je, krkljajući, gutao vazduh što mu je Marini omogućavao da udahne, ne primičući mu se suviše. Dovukao ga je do obale, uzeo na ruke telo u beloj odeći i, polažući ga na pesak, pogledao lice obliveno belom penom gde se smrt već ukotvila, a krv liptala iz ogromne rane na vratu. Ništa nije vredelo veštačko disanje, jer je pri svakom grču izgledalo da se rana još više širi, nalik nekim odvratnim ustima koja su zvala Marinija, vukla ga prema njegovoj maloj sreći za to malo sati na ostrvu i dovikivala mu usred krkljanja nešto što on više nije mogao da čuje. Dojurili su Klajosovi sinovi, a za njima i žene. Kada je stigao Klajos, dečaci su okružili telo opruženo na pesku, ne shvatajući otkuda mu toliko snage da dopliva do obale i da se, krvareći, izvuče na pesak. “Sklopite mu oči”, plačući je molila jedna žena. Klajos je gledao ka moru, tražeći pogledom jednog preživelog. Ali, kao i uvek, bili su sami na ostrvu, a leš otvorenih očiju beše jedina pridošlica među njima.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol
Poruke 1223
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Sjeste

Nekad, u nekom vremenu bez horizonta, setiće se kako je skoro svakog popodneva tetka Adela slušala tu ploču sa glasovima i horovima, one tuge kada bi glasovi počeli da izlaze, jedna žena, jedan čovek, a posle toga mnogo njih zajedno pevaju nešto nerazumljivo, zelena etiketa sa objašnjenjima za odrasle, Te lucis ante terminum, Nunc dimittis, tetka Lorensa je govorila da je to latinski i da govori o Bogu i takvim stvarima, onda bi se Vanda umorila što ne razume, što je tužna kao kad Teresita kod svoje kuće stavi ploču Bili Holidej pa je slušaju pušeći jer je Terezina majka radila a otac odlazio za svojim poslom ili spavao svoju sjestu, pa su onda mogle na miru da puše, ali slušanje Bili Holidej predstavljalo je divnu tugu od koje bi poželele da legnu i da plaču od sreće, bilo je tako lepo u Teresitinoj sobi sa zatvorenim prozorom, sa dimom, dok slušaju Bili Holidej. U njenoj koći joj je bilo zabranjeno da peva te pesme zato što je Bili Holidej crnkinja i što je umrla od tolikog uzimanja droge, tetka Marija ju je terala da još sat duže provede za klavirom učeći arpeđo, tetka Ernestina bi počela sa govorancijom o tome kakva je današnja mladež, Te lucis ante terminum odjekivalo je u salonu u kojem je tetka Adela šila uz osvetljenje iz staklene lopte pune vode koja je (bilo je to lepo) skupljala svu svetlost iz lampe za šivenje. Sva je sreća da je noću Vanda spavala u istom krevetu sa tetka Lorensom, pa tu nije bilo ni latinskog, ni pridika o duvanu i degenericima po ulicama, tetka Lorensa je gasila svetlo pošto bi se pomolila pa bi malo pričale o bilo čemu, skoro uvek o psu Groku, i kad bi Vanda htela da zaspi obuzeo bi je osećaj pomirenja, kao da je malo zaštićenija od tuge u kući uz toplinu tetke Lorense koja je tiho uzdisala, skoro kao Grok, topla i malkice sklupčana i uzdisala zadovoljno kao Grok na tepihu u trpezariji.

- Tetka Lorensa, nemoj da daš da više sanjam čoveka sa veštačkom rukom - molila je vanda one noći kada je imala košmar. - Molim te, tetka Lorensa, molim te.

Posle je pričala o tome Teresiti, i Teresita se nasmejala, ali to nije bilo smešno, ni tetka Lorensa se nije smejala dok joj je brisala suze, davala joj da popije čašu vode i polako je smirivala, pomažući joj da otkloni te slike, mešavinu sećanja na neko drugo leto i drugi košmar, čovek koji je toliko ličio na muškarce iz albuma Teresitinog oca, ili iz ćorsokaka gde ju je u sumrak čovek u crnom presreo, prilazeći joj polako dok na kraju nije stao i pogledao je čitavog lica obasjanog sjajem punog meseca, sa naočarima sa metalnim okvirom, sa senkom šešira boje dinje koji mu je skrivao čelo, i onda pokret desne ruke koja se diže ka njoj, sa ustima tankih usana, urlik ili jurnjava koja ju je spasla od kraja, čaša vode i milovanje tetka Lorense pre laganog povratka punog strepnje u san koji će trajati do kasna, tetka Ernestinini purgativi, blaga supica i saveti, ponovo kuća i Nunc dimitis, ali na kraju dozvola da ide da se igra sa Teresitom mada se toj devojčici nije moglo verovati kako ju je majka vaspitavala, sigurno ju je čak učila nekim stvarima ali ipak, gore je bilo gledati ono njeno ispijeno lice a malo zabave neće joj škoditi, ranije su devojke vezle u vreme sjeste ili učile solfeđo, ali današnja mladež.

- Ne samo što su lude nego su i glupe - rekla je Teresita, pružajući joj jednu od cigareta koje je krala od oca. - Kakve ti tetke imaš, devojko. Znači dale ti purgativ? Jesi li već išla, ili? Drži, gledaj šta mi je pozajmila Ćola, sva jesenja moda je tu, ali prvo vidi kakve su Ringove slike, kaži, zar nije pravo srce, gledaj ga samo sa tom raskopčanom košuljom. Ima dlačice, gledaj.

Posle je htela da čuje još, ali Vandi je bilo teško da nastavi da priča o tome sad kad joj se odjednom vratio prizor bekstva, mahnita jurnjava kroz uličicu, i to nije bio košmar mada skoro da je morao biti kraj more koju je zaboravila kad se probudila zapomažući. Možda je pre toga, krajem nekog drugog leta, i mogla da ispriča Teresiti, ali je ćutala iz straha da će ova ispričati tetka Ernestini, u to vreme je Teresita još dolazila kod nje i tetke su iz nje izvlačile neke stvari uz pomoć tosta i mlečnog krema sve dok se nisu posvađale sa njenom majkom pa Teresitu više nisu htele da primaju, mada su nju puštale da odlazi tamo ponekad kada bi popodne imale goste i htele da ostanu na miru. Sad bi sve mogla da ispriča Teresiti ali više nije vredelo jer je i košmar bio kao i ono drugo, možda je ono drugo bilo deo košmara, sve je toliko ličilo na album Teresitinog oca i ništa se nije stvarno završavalo, sve je bilo kao one ulice u albumu koje su se gubile u daljini baš kao u košmarima.

- Teresita, otvori malo prozor, toliko je vrućina kad je ovako zatvoreno.

- Ne budi guska, posle će moja stara da pobesni što smo pušile. Ima njuh kao Pegavičin Tigar, u ovoj kući na sve mora da se pazi.

- Da nisi rekla makar ubili boga u tebi.

- Jeste, ti ćeš kući i šta te briga. Večito ostaješ isto derište, eh, ti.

Ali Vanda više nije bila derište iako joj je Teresita još time trljala nos ali sve manje i manje od onog popodneva kad je isto bilo vrućina i kad su razgovarale o raznim stvarima, pa joj je posle Teresita pokazala ono pa je sve postalo drugačije mada joj je Teresita još govorila da je derište kad god bi se naljutila.

- Uopšte nisam derište - reče Vanda, ispuštajući dim kroz nos.

- Dobro, dobro, nemoj da si takva. Imaš pravo, grozna je vrućina. Bolje da se skinemo i da sipamo vino s ledom. Reći ću ti nešto, ti si to sanjala zbog tatinog albuma, a još tamo nema nikakve veštačke ruke, ali zna se kako je sa snovima. Gledaj kako mi rastu.

Ispod bluze se nije primećivalo bog zna šta, ali onako obnažene su dobijale na važnosti, pretvarale je u ženu, menjale joj lice. Vandu je bilo sramota da skine haljinu i pokaže grudi koje jedva da su se pomaljale. Jedna Teresitina cipela odletela je do kreveta, druga se izgubila ispod sofe. Ali razume se da je to bilo kao muškarci iz albuma Teresitinog tate, muškarci u crnom koji su se ponavljali na skoro svim slikama, Teresita joj je pokazala album jednog popodneva za vreme sjeste kad je njen tata upravo izašao i kuća bila tako pusta i tiha kao i saloni i kuće u albumu. Smejući se i podgurkujući se koliko su bile nervozne popele su se na gornji sprat gde su ih ponekad Teresitini roditelji pozivali da popiju čaj u biblioteci kao prave gospođice, pa tih dana nisu baš mogle da puše ni da piju vino u Teresitinoj sobi jer bi Pegavica odmah primetila, zato su koristile priliku kad god bi kuća pripala samo njima pa bi se popele cičeći i gurkajući se baš kao što je sad Teresita gurkala Vandu sve dok je nije sasvim oborila da sedne na plavo kanabe i skoro u istom pokretu se sagnula da skine gaćice i ostane gola pred Vandom, obe su se gledale smejuljeći se malo isprekidano i čudno sve dok Teresita nije prasnula u smeh i upitala je da li je tako glupa ili ne zna da tu rastu dlačice kao na Ringovim grudima. "Ma imam i ja", rekla je Vanda, "počele su da mi rastu prošlog leta". Baš kao u albumu gde su ih sve žene imale, i to mnogo, skoro na svim slikama ili su odlazile ili dolazile ili sedele ili ležale na travi i u čekaonicama po stanicama ("lude su", mislila je Teresita), i baš kao i sada gledale jedna drugu ovolikim očima i uvek je bio pun mesec a žene su gole šetale po ulicama i stanicama, mimoilazeći se kao da jedna drugu ne vide i kao da su užasno same, i ponekad muškarci u crnim odelima ili sivim mantilima koji su ih posmatrali kako prolaze ili proučavali retko kamenje kroz mikroskop, ne skidajući šešir.

- U pravu si - reče Vanda, - mnogo je ličio na muškarce iz albuma, isto je imao šešir boje dinje i naočari, bio je kao i oni, ali sa veštačkom rukom, a uz to prošli put kad...

- Prestani s tom veštačkom rukom - reče Teresita. - Ostaćeš tako celo popodne? Prvo se žališ na vrućinu, a posle se ja skidam.

- Treba da idem u kupatilo.

- Purgativ! Nee, pa tvoje tetke su slučaj za posmatranje. Hajde brzo, a kad se vraćaš donesi još leda, gledaj kako Ringo ne skida oka sa mene, anđeo moj dragi. Sviđa vam se ova trbica, ljubavi? Dobro je pogledajte, protrljajte se tu, tako, tako, Ćola će me ubiti kad joj vratim zgužvanu sliku.

U kupatilu je Vanda sačekala što je duže mogla da ne bi morala ponovo da se vraća, bolelo ju je i bila je besna zbog purgativa, a i Teresita ju je posle na plavom kanabetu gledala kao da je derište, podsmevala joj se kao onda kad joj je pokazala ono pa Vanda nije mogla a da ne pocrveni, tih popodneva kada je sve bilo drugačije, prvo je tetka Adela pustila da duže ostane kod Teresite, ionako je to odmah tu a meni dolaze upravnica i sekretarica iz Marijine škole, kad nam je kuća ovako mala bolje idi da se igraš sa drugaricom ali se pazi kad se vraćaš, dođi pravo kući i da ti nije palo na pamet da se zamajavaš po ulici sa Teresitom, ta voli da se švrćka, znam ja nju, posle su pušile neke nove cigarete koje je Teresitin otac zaboravio u jednoj fioci u pisaćem stolu, sa zlatnim filterom, čudne boje, pa joj je na kraju Teresita pokazala ono, teško joj je bilo da se seti kako se to desilo, pričale su o albumu, ili je možda to sa albumom bilo početkom leta, tog popodneva su bile toplije obučene i Vanda je imala žuti pulover, onda još nije bilo leto, na kraju nisu znale šta da kažu, gledale su se i smejale se, skoro bez reči su izašle na ulicu da malo prošetaju pored stanice, izbegavajući ugao na kojem je Vandina kuća jer tetka Ernestini ne bi promakli njihovi koraci makar bila i sa upravnicom i sekretaricom. Na staničnom peronu su ostale da se malo prošetaju kao da čekaju voz, gledale su kako prolaze lokomotive od kojih su peroni podrhtavali a nebo se prekrivalo crnim dimom. Tada, ili možda kad su se već vratile i kad je bilo vreme da se rastanu, Teresita joj je kao usput rekla da pazi na to, nije svejedno, pa je Vanda koja je pokušavala da zaboravi pocrvenela i Teresita se nasmejala i rekla joj da to što je bilo te večeri niko ne sme da zna, ali da su njene tetke kao Pegavica, i ako ne pazi, jednom će je uhvatiti, a onda će da vidi svoje. Ponovo su se nasmejale ali to je bilo tačno, baš je tetka Ernestina morala da je iznenadi posle sjeste mada je Vanda bila sigurna da niko neće ući u to doba u njenu sobu, svi su otišli da odremaju malo i u dvorištu se čuo Grokov lanac i zujanje osica pobesnelih od sunca i vrućine, jedva da je imala vremena da navuče čaršav do grla i da se napravi da spava, ali je već bilo kasno jer je tetka Ernestina stajala kod nogu kreveta, strgnula je čaršav jednim pokretom, bez reči, i samo je pogledala pantalone od pidžame srozane do listova. Kod Teresite su zaključavale vrata mada im je Pegavica to branila, ali tetka Marija i tetka Ernestina su govorile o požarima i o tome kako zaključana deca umiru u plamenu, mada sad tetka Ernestina i tetka Adela nisu govorile o tome, prvo su joj prišle bez reči i Vanda je pokušala da se pretvara kako ne shvata sve dok je tetka Adela nije ščepala za ruku i zavrnula joj je, a tetka Ernestina joj zalepila prvi šamar, pa još jedan, pa još jedan, Vanda se branila kroz plač, lica zarivenog u jastuk, vičući da nije uradila ništa ružno, da je samo svrbelo pa onda, ali tetka Adela je skinula papuču i počela da je udara po turu dok ju je držala za noge, i govorile su kako je izopačena, i sigurno je Teresita, pa ta omladina, pa nezahvalnost, pa boleštine, pa klavir, pa zatvoriće je u kuću, ali naročito izopačenost i boleštine, sve dok tetka Lorensa nije ustala preplašena kricima i plačem pa se odjednom sve smirilo, ostala je samo tetka Lorensa koja ju je tužno gledala, nije je ni smirivala ni milovala, ali je uvek to bila tetka Lorensa, baš kao sad dok joj je davala čašu vode i štitila je od čoveka u crnom, ponavljajući joj na uvo da će lepo spavati, da više neće imati moru.

- Jela si previše čorbe, videla sam. Čorba je teška uveče, kao pomorandže. Hajde, prošlo je, spavaj, ja sam tu, nećeš više sanjati.

- Šta čekaš da se skineš? Opet moraš u kupatilo? Prevrnućeš se kao rukavica, tvoje tetke su lude.

- Nije baš tolika vrućina da baš budemo gole - rekla je Vanda tog popodneva, skidajući haljinu.

- Ti si prva počela s vrućinom. Daj mi led i donesi čaše, ima još slatkog vina ali je juče Pegavica zagledala flaše i pravila grimase. Kao da ja ne znam te njene grimase. Ništa ne govori ali napravi grimasu i ja znam da ona zna. Sva sreća da stari ne misli ni na šta drugo osim na poslove i nikad ga nema. Stvarno, već imaš dlačice, ali malo, još si kao devojčurak. Pokazaću ti nešto u biblioteci ako mi se zakuneš.

Teresita je slučajno otkrila album, polica je zaključana, tvoj tata drži naučne knjige a to nisu stvari za tvoj uzrast, kakve budale, ostala su im otključana, i tamo je bilo rečnika i jedna knjiga sa sakrivenim leđima, baš kao da se ne primeti, i još drugih sa anatomskim slikama koje nisu kao one u školi, ove su skroz završene, ali čim je izvukla album anatomske slike je više nisu zanimale jer je album bio kao fotoroman, ali strašno čudan, natpisi prava šteta što su na francuskom, jedva da se razumela po neka reč, la sérénité est sur le point de basculer, sérénité znači vedrina, ali basculer, ko zna, čudna neka reč, bas znači čarapa, les bas de Dior koje nosi Pegavica, ali culer, čarape za culer ne znači ništa, a žene na slikama uvek su gole ili u suknjama i tunikama ali nisu nosile čarape, možda je culer nešto drugo, i Vanda je isto tako mislila kad joj je Teresita pokazala album pa su se smejale kao lude, to je dobro kod Vande popodne za vreme sjeste kad ostanu same kod kuće.

- Nije baš tolika vrućina da se skidamo - reče Vanda. - Zašto tako preteruješ? Rekla sam, stvarno, ali nisam to htela da kažem.

- Znači ne sviđa ti se da budeš kao žene na slikama? - podsmevala joj se Teresita protežući se na kanabetu. - Dobro me pogledaj i kaži, zar nisam ista istijata kao ona gde je sve kao od stakla a u daljini se vidi neki malecki čovek koji dolazi ulicom. Skini te gaćice, budalo, zar ne vidiš da kvariš efekat.

- Ne sećam se te slike - reče Vanda, spuštajući neodlučno prste na lastiš na gaćicama. - Ah, da, čini mi se da se sećam, na plafonu je bio luster, a u dnu neka plava slika sa punim mesecom. Sve je bilo plavo, jel' tako.

Ko zna zašto su se onog popodneva kad su gledale album toliko zadržale na toj slici mada su druge bile zanimljivije i čudnije, na primer ona sa Orphée, što je u rečniku pisalo da znači Orfej, otac muzike koji je sišao u pakao, a na slici uopšte nije bilo nikakvog pakla nego samo neka ulica sa kućama od crvenih cigala, malkice kao na početku košmara mada je posle sve bilo drugačije pa je to opet bila slepa ulica i čovek sa veštačkom rukom, a tom ulicom sa kućama od crvenih cigala dolazio je goli Orfej, Teresita joj je odmah pokazala iako je Vanda na prvi pogled pomislila da je to još jedna od nagih žena sve dok Teresita nije počela da se smeje i stavila prst baš tamo pa je Vanda videla da je to neki vrlo mlad muškarac ali ipak muškarac pa su dugo gledale i proučavale Orfeja i pitale se ko li je ta žena okrenuta leđima tamo u bašti i zašto li je okrenuta leđima sa napola otvorenim rajsferšlusom na suknji kao da se tako šeta po bašti.

- To je ukras, nije rajsferšlus - otkrila je Vanda. - Ostavlja takav utisak, ali ako pažljivo pogledaš to je neki šav koji izgleda kao rajsferšlus. Ali ne shvatam zašto Orfej ide ulicom i go je, a žena ostaje okrenuta leđima u bašti iza zida, mnogo je čudno. Orfej liči na ženu sa tom tako belom kožom i tim kukovima. Samo što ima to, razume se.

- Hajde da potražimo drugu gde se vidi izbliza - reče Teresita. - Jesi li ti već videla muškarce?

- Nisam, otkud bih - reče Vanda. - Znam kako to izgleda, ali kako da ih vidim. Kao kod dečaka, ali veći, jel' da? Kao kod Groka, ali on je pas, nije to isto.

- Ćola kaže da im se poveća tri puta kad su zaljubljeni, pa onda dođe do oplodnje.

- Da se dobiju deca? Oplodnja je to ili šta?

- Glupa si, klinko. Gledaj ovu, skoro kao da je ista ulica ali ima dve gole žene. Zašto slika tolike gole žene taj nesrećnik? Gledaj, kao da se mimoilaze a da se ne vide i svaka ide svojim putem, skroz su lude, gole na sred ulice a nema nikakvog čuvara da se buni, to nigde ne može da se desi. Gledaj ovu, ima neki čovek ali je obučen i krije se u nekoj kući, vidi mu se samo lice i ruka. A ova žena obučena u granje i lišće, kažem ti ja da su lude.

- Nećeš više ništa da sanjaš - obećala je tetka Lorensa, mazeći je. - Spavaj sad, videćeš da više nećeš da sanjaš.

- Tačno, već imaš dlačice ali samo malo - rekla je Teresita. - Čudno, još si kao klinka. Upali mi cigaretu. Dođi.

- Ne, ne - rekla je Vanda, želeći da se otme. - Šta to radiš? Neću, pusti me.

- Kako si glupa. Gledaj, videćeš, ja ću ti pokazati. Ama neću ti ništa, smiri se pa ćeš da vidiš.

Uveče su je poslale u krevet i nisu joj dozvolile da ih poljubi, večera je bila kao na slikama na kojima je sve bila tišina, samo bi je tetka Lorensa pogledala s vremena na vreme i sipala joj večeru, popodne je iz daleka čula tetka Adelinu ploču i glasovi su dopirali kao da je optužuju, Te lucis ante terminum, već je bila odlučila da se ubije i prijalo joj je da plače misleći na tetka Lorensu kad je bude našla mrtvu i kad se sve one pokaju, ubiće se tako što će da se baci u vrt sa simsa ili će da raseče vene tetka Ernestininim žiletom ali sad još ne jer je prethodno morala da napiše oproštajno pismo Teresiti i da joj kaže da joj oprašta, i drugo pismo profesorki geografije koja joj je poklonila ukoričen atlas, i sva sreća što tetka Ernestina i tetka Adela ne znaju da su Teresita i ona išle na stanicu da gledaju kako prolaze vozovi i da su popodne pušile i pile vino, a naročito što ne znaju za onaj put kad se predveče vratila od Teresite, i umesto da prepreči onako kako su joj naredile, ona je obišla krug oko bloka i čovek u crnom joj je prišao da je pita koliko je sati kao u košmaru, i možda je to bio samo košmar, o, da, dragi Bože, baš na ulazu u uličicu koja se završavala zidom sa puzavicama, pa ni onda nije primetila (ali je to možda bio samo košmar) kako čovek sakriva jednu ruku u džepu na crnom odelu sve dok nije počeo da je izvlači sasvim polako i pitao je koliko je sati i to je bila ruka kao od ružičastog voska sa tvrdim i sastavljenim prstima, bila je zavučena u džep i malo po malo se izvlačila, kao da je neko cima, i onda je Vanda otrčala bežeći od ulaza u slepu ulicu ali skoro da se više i ne seća da je trčala i da je pobegla od čoveka koji je hteo da je satera u dno slepe ulice, kao da je postojala neka praznina jer je strah od veštačke ruke i od usta tankih usana zaustavio taj trenutak pa nije postojalo ni pre ni posle kao kad joj je tetka Lorensa dala da popije čašu vode, u košmaru nije postojalo ni pre ni posle, a što je najgore ona nije mogla da ispriča tetka Lorensi da to nije bio samo san jer više nije bila sigurna i toliko se plašila da one ne saznaju i sve se mešalo i Teresita i jedino je bilo sigurno da je tetka Lorensa tu uz nju u krevetu, da je greje svojim rukama i obećava joj miran san, da je miluje po kosi i obećava joj.

- Jel' da ti se sviđa? - reče Teresita. - Može i ovako, gledaj.

- Ne, nemoj, molim te - reče Vanda.

- Ma hajde, ovako je još bolje, oseća se duplo bolje, Ćola tako radi, i ja, vidiš da ti se sviđa, nemoj da me lažeš, ako hoćeš, lezi ovde pa radi sama sad kad znaš.

- Spavaj, mila - rekla je tetka Lorensa, - videćeš da više nećeš sanjati.

Ali Teresita se nagnula napola sklopljenih očiju, kao da je odjednom toliko umorna pošto je pokazivala Vandi, i ličila je na onu plavušu na plavom kanabetu samo što je mlađa i tamnija, i Vanda je mislila na onu drugu ženu sa slike koja je gledala upaljenu sveću mada je u staklenoj sobi bio luster na plafonu, i ulica sa fenjerima i čovek u daljini kao da su ulazili u sobu, kao da su postajali deo sobe kao i uvek na tim slikama mada im se ni jedna nije učinila toliko čudna kao ona koja se zvala gospođice iz Tongra, jer demoiselles na francuskom znači gospođice i dok je Vanda gledala Teresitu koja je teško disala kao da je jako umorna to je bilo isto kao da ponovo gleda sliku sa gospođicama iz Tongra, mora da je to bilo nekakvo mesto jer se pisalo velikim slovom, one su se grlile umotane u plave i crvene tunike ali ispod tunika nage, i jednoj su grudi bile otkrivene i milovala je drugu i obe su imale crne beretke i dugu plavu kosu, milovala ju je prelazeći prstima niz leđa kao što je radila Teresita, a ćelavi čovek u sivom mantilu bio je kao doktor Fontana kad ju je tetka Ernestina odvela i doktor joj je, pošto je nešto tajno razgovarao sa tetka Ernestinom, rekao da se skine a ona je imala trinaest godina i već je počela da se razvija i zato ju je tetka Ernestina odvela iako možda i nije bilo samo zato jer je doktor Fontana počeo da se smeje i Vanda je čula kad je rekao tetka Ernestini da te stvari nisu tako važne i da ne treba preterivati, i posle ju je slušao i pogledao joj oči i imao je mantil kao onaj na slici samo što je bio beo, i rekao joj da legne na sto i pipao je dole i tetka Ernestina je bila tu ali je otišla da gleda kroz prozor mada ulica nije mogla da se vidi jer su na prozoru bile bele zavesice, sve dok je doktor Fontana nije pozvao i rekao joj da se ne brine i Vanda se obukla dok je doktor pisao recept za neko sredstvo za jačanje i neki sirup za bronhitis, i ona noć kad je imala košmar bila je pomalo takva jer je u početku čovek u crnom bio ljubazan i osmehivao se kao doktor Fontana i samo je hteo da zna koliko je sati, ali posle je dolazila slepa ulica kao onog popodneva kad je ona obišla krug oko bloka, i na kraju nije mogla ništa drugo nego da se ubije žiletom ili da se baci sa simsa pošto napiše pisma profesorki i Teresiti.

- Baš si budala - rekla je Teresita. - Prvo ostaviš otvorena vrata kao neka ćurka, a posle ne umeš ni da se pretvaraš. Upozoravam te, ako tvoje tetke ispričaju Pegavici, jer će sigurno mene da optuže, glavačke će da me pošalju u internat, tata me je već upozorio.

- Popij još malo - reče tetka Lorensa. - Sad ćeš da spavaš do jutra i ništa nećeš da sanjaš.

To je bilo najgore, što nije mogla da ispriča tetka Lorensi, da joj objasni zašto je pobegla od kuće onog popodneva kad su tetka Ernestina i tetka Adela, i lutala ulicama i ulicama i nije znala šta da radi, mislila kako mora odmah da se ubije, da se baci pod voz, gledala na sve strane jer je možda onaj čovek opet tu i kad zađe na neko pusto mesto prići će joj i pitaće koliko je sati, možda žene sa slika idu gole ulicama zato što su i one pobegle od kuće pa se plaše tih muškaraca u sivim mantilima ili crnim odelima kao od onog čoveka iz slepe ulice, ali na slikama je bilo mnogo žena a ona je ulicama međutim sad išla sama, mada sva sreća što nije gola kao one druge i što ni jedna u crvenoj tunici nije došla da je zagrli i da joj kaže da legne kao što su joj rekli Teresita i doktor Fontana.

- Bili Holidej je bila crnkinja i umrla je od tolikog uzimanja droga - reče Teresita. - Imala je halucinacije i tako to.

- Šta su to halucinacije?

- Ne znam, nešto grozno, urlaju i grče se. Znaš da si u pravu? Grozna je vrućina. Bolje da se skinemo.

- Nije baš tolika vrućina da budemo gole - rekla je Vanda.

- Pojela si previše čorbe - rekla je tetka Lorensa. - Čorba je teška uveče, baš kao i pomorandže.

- Može i ovako, gledaj - rekla je Teresita.

Ko zna zašto se najviše sećala slike sa onom tesnom ulicom sa drvećem s jedne strane i nekim vratima u prvom planu na suprotnom pločniku, i još odozgo na sred ulice stočić sa upaljenom lampom i to u sred bela dana. "Prestani s tom veštačkom rukom", reče Teresita. "Ostaćeš tako celo popodne? Prvo se žališ na vrućinu, a posle se ja skidam." Na slici se ona udaljavala vukući po zemlji neku tamnu tuniku, a na vratima u prvom planu stajala je Teresita i gledala sto sa lampom, ne primećujući da u dnu čovek u crnom čeka Vandu, nepomičan na toj strani ulice. "Ali to nismo mi", pomislila je Vanda, "to su odrasle žene koje idu gole po ulici, nismo mi, to je kao košmar, pomislim da je tu, ali nije, i tetka Lorensa neće dozvoliti da još sanjam." Da je mogla da zamoli tetka Lorensu da je spase od ulica, da joj ne dozvoli da se baci pod voz, da se više ne pojavljuje čovek u crnom koji je na slici čekao u dnu ulice, sada dok obilazi krug oko bloka ("dođi pravo kući i nemoj da si se zamajavala po ulici", rekla je tetka Adela) a čovek u crnom prilazio joj je da je pita koliko je sati i polako je saterivao u slepu ulicu bez prozora, ona se sve više pribijala uza zid sa puzavicama, nesposobna da viče ili moli ili da se brani baš kao u košmaru, ali u košmaru je na kraju bila rupa jer je tetka Lorensa bila tu i smirivala je i sve je nestajalo sa ukusom hladne vode i milovanjem, i popodne sa slepom ulicom se završilo kod rupe, kad je Vanda pobegla ne osvrćući se sve dok nije ušla u kuću i zamandalila vrata i pozvala Groka da pazi na ulaz jer nije mogla da ispriča istinu tetka Adeli. Sad je opet sve bilo kao i pre ali u slepoj ulici više nije bilo te rupe, nije mogla da pobegne niti da se probudi, čovek u crnom saterao ju je uza zid i tetka Lorensa je neće utešiti, bila je sama u to predvečerje sa čovekom u crnom koji je pitao koliko je sati, koji je prilazio zidu i počinjao da izvlači ruku iz džepa, sve bliže i bliže Vandi priljubljenoj uz puzavice, i čovek u crnom više nije pitao koliko je sati, voštana ruka je tražila nešto po njoj, ispod suknje, i muški glas joj je govorio na uvo budi mirna i nemoj da plačeš, hajde da radimo ono što te je naučila Teresita.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Pocetnik

skitnica...

Zodijak
Pol Žena
Poruke 5
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 7.0
"Shkolice"


84.  poglavlje


"Dok lutam kejom de Selestin, gazim suvo lišće; kada podignem list i pažljivo ga zagledam, vidim da je pun prašine starog zlata a odozdo ima neku duboku zemlju kao miris mahovine koji mi se lepi za ruku.  Stoga donosim suvo lišće u sobu i pričvršćujem ga za abažur.  Dolazi Osip, ostaje dva sata, a lampu čak i ne opaža.  Sutradan dolazi Etjen, s beretkom u ruci, Dis donc, c'est epatant ca! diže lampu, proučava lišće, oduševljava se, Direr, nervature itd.  

Jedna ista situacija i dve verzije. . .  Zamislim se nad svakim listom koji neću videti ja, skupljač lišća, zamislim se nad tolikim stvarima koje će biti u vazduhu a koje ove oči ne vide, jadni slepi miševi iz romana, bioskopa i sasušenog cveća.  Na sve strane biće lampi i lišća koje neću videti.  

I tako, de feuille en aigulle, mislim na ona izuzetna stanja kada se na časak naslućuje nevidljivo lišće i nevidljive lampe, kada se osećaju u vazduhu koji je izvan prostora.  To je veoma jednostavno, svako uzbuđenje ili neraspoloženje gura me u stanje pogodno za

nazvaću to paravizijama

to će reći (a ono što ne valja to je da se kaže)

trenutnom sposobnošću da izađem iz sebe, da odjednom sebe obuhvatim spolja, ili iznutra ali u drugoj ravni,

kao da sam ja neko ko me gleda

(ili još bolje - jer u stvari ne vidim sebe - kao neko ko me živi).  

To ne potraje, svega dva koraka na ulici koliko je inače potrebno da se duboko udahne (ponekada prilikom buđenja može i malo duže da potraje, ali onda je to basnoslovno)

i u tom trenutku znam šta sam jer upravo savršeno saznajem šta nisam (a to je ono što kasnije uopšte neću znati).  Ali nema reči za materiju između reči i čiste vizije poput bloka očiglednosti.  Nemoguće je učiniti objektivom, precizirati tu nedostatnost koju sam magnoveno uhvatio a koja je bila jasno odsustvo ili jasna greška i jasna nepotpunost ali

ne znajući čega, čega.  

Pokušaj da se ovo drugačije iskaže.  Kada se to desi, ja više ne gledam prema svetu, od mene ka onome drugom, nego sam za trenutak ja svet, spoljašnja ravan, ono ostalo što mene gleda.  Vidim sebe onako kako drugi mogu da me vide.  To se jedva primećuje, zato i traje tako kratko.  Merim svoju nedostatnost, uočavam sve ono što usled odsustva ili kakve mane nikad ne vidimo u sebi.  Vidim ono što nisam.  Na primer (ovo naknadno sastavljam, ali otuda potiče): ima ogromnih područja do kojih nikada nisam stigao, a ono što čovek nije upoznao, to je ono što on nije.  Čovek tada poželi da potrči, da uđe u neku kuću, u onu radnju, da uskoči u voz, da pojede čitavog Zunadaoa, da zna nemački, da upozna Aurangabad. . .  To su lokalizovani i traljavi primeri koju mogu da daju neku predstavu, neku ideju (ideju?)

Još jedan pokušaj da se ovo iskaže: nedostatnost se više oseća kao intuitivno siromaštvo nego kao puki nedostatak iskustva.  Zaista nisam preterano zabrinut što nisam pročitao celog Zundaoa, možda sam malko setan što je život isuviše kratak za tolike biblioteke itd.  Nedostatak iskustva je neizbežan, ako pročitam Džojsa automatski žrtvujem drugu knjigu i obrnuto itd.  Osećanje nedovoljnosti je oštrije u

To je donekle ovako: vazduh ima svoje struje pored tvoje glave, tvoga pogleda,

zona zaustavljanja tvojih očiju, tvog čula mirisa, tvog čula ukusa,

što znači da šetaš okolo sa svojom granicom spolja

a dalje od te granice ne možes stići kad pomisliš da si potpuno pojmio neku stvar, ta ti stvar, slično ledenom bregu, pokazuje jedan svoj delić, onaj spolja, a sav njen ogromni ostatak je podalje od tvoje granice i upravo zbog toga je "Titanik" i potonuo.  Hovaj Holiviera daje huvek neke takve primere.  

Budimo ozbiljni.  Osip nije video suvo lišće na lampi jednostavno zato što je njegova granica s ovu stranu onoga što lampa znači.  Etjen ga je odlično video ali, s druge strane, njegova granica mu nije dopustila da vidi da sam ja tmuran i da ne znam šta da radim sa Polom.  Osip je odmah primetio i stavio mi to do znanja.  I sve tako.  

Zamišljam čoveka kao amebu koja baca pseudopodije da bi sustigla i obavila svoju hranu.  Ima i dugih i kratkih pseudopodija, premeštanja, okolišenja.  Jednog dana se to fiksira (to je ono što nazivaju zrelošću, odraslim čovekom).  S jedne strane stiže daleko, a s druge ne vidi lampu na dva koraka.  I tu se ništa ne može.  Neki dasa može tako da živi prilično uveren da mu ništa zanimljivo neće izmaći sve dok mu jedan trenutni odron sa strane ne pokaže nesto za sekundu ali mu na žalost ne da vremena da zna šta,

pokazuje mu njegovo isparcelisano biće, nejednake pseudopodije,

slutnju da negde dalje, tamo gde sada vidi čist vazduh,

ili u ovoj neodlučnosti, u raskrsnici opredeljenja,

ja lično, u ostatku stvarnosti koju ne poznajem,

samog sebe uludo čekam.  


(Suite)

Tipovi poput Getea zasigurno nisu obilovali ovakvim iskustvima.  Da li zbog urođenog dara ili zbog namerne sklonosti (genije je onaj koji bira genijalnost za sebe i pogađa cilj) - uglavnom takvi pružaju svoje pseudopodije do kraja i u svim pravcima.  Obuhvataju uvek jednakim prečnikom, njihova granica je njihova koža projektovana u mislima na ogromnu daljinu.  Čini se kao da nemaju potrebu da žele ono što počinje (ili se nastavlja) dalje od njihove goleme sfere.  Zato i jesu klasici, nego šta.  

Amebi uso nostro ono nepoznato prilazi sa svih strana.  Mogu mnogo znati ili dugo živeti u jednom datom smislu, ali se onda ono drugo prikrada sa one strane koja ima najviše šupljina i počeše me po glavi svojim ledenim noktom.  Nevolja je u tome sto me čese kad me ne svrbi, a kad me svrbi - kada bih želeo da upoznam - sve sto me okružuje je tako postavljeno, tako smešteno, potpuno i masivno i etiketirano, da pomišljam tada da sam sanjao i da mi je ovako dobro, da se ionako lepo snalazim i da se ne smem prepustiti mašti.  


(poslednja suite)

Mašta je prekomerno hvaljena.  A jadnica ne može ni makac dalje od granice pseudopodija.  Prema ovamo - velika raznovrsnost i živahnost.  Ali u onom drugom prostoru gde duva kozmički vetar koji je Rilke osećao nad glavom, Dame Imagination ne prolazi.  Ho detto. "

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 16:13:53
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.097 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.