Bitka za Grčku (7. april - 30. april 1941.) je nastavak grčko-italijanskog rata i ime za nemačku invaziju Grčke. Napad na Grčku je deo Balkanske kampalje u Drugom svetskom ratu. Završava pobedom Sila osovine i okupacijom regiona.

Bitka

Istodobno s napadom na Jugoslaviju 06. aprila, nemačke postrojbe započele su operacije i u Grčkoj. Grčke granične postrojbe na samoj granici pružile su kratkotrajni, ali snažan otpor, a kasnije su se pod borbom povukle na utvrđene položaje Metaxosove crte. Iako su bile nadmoćnije njemačke postrojbe prvog dana nisu zabilježile veći uspjeh i značajnije rezultate, jer su grčke postrojbe obranile sve svoje položaje. Međutim padom maraka, 06. aprila situacija za grčke postrojbe nije bila dobra. Na zapadnim padinama planine Belasice njemačka 6. brdska divizija potisnula je jugoslavenske postrojbe dolinom Strumice, pa su njezine postrojbe bez problema upale u dolinu Butkovske rijeke. Istodobno prednji jurišni odredi njemačke 2. oklopne divizije nastupajući preko jugoslavenskih položaja izbijaju zapadno od Dojranskog jezera, a time je ugrožen cijeli grčki borbeni položaj na Metaxosovoj utvrđenoj crti. Ujutro 07. travnja uz snažnu topničku, tenkovsku i zrakoplovnu potporu njemačke postrojbe krenule su u napad, ali opet bez značajnijih uspjeha, jer nisu zauzele niti jedno zanačajnije utvrđenje Metaxosove crte. Grčke postrojbe u prva dva dana rata uspjele su zadržati svoje obrambene položaje istočno od Strume, ali situacija kod Dojranskog jezera postajala sve teža. Do 09. aprila grčke postrojbe hrabro i uporno su branile svoje položaje na Metaxosovoj crti istočno od planine Belasica, a baš tu je usmjeren glavni napad njemačkih postrojbi. Međutim, grčka Istočnomakedonska armija našla se u teškom položaju kada je njemačka 2. oklopna divizija 18. korpusa prešla jugoslavensko-grčku granicu, zaobišla lijevi bok grčkih postrojbi i 09. travnja u 0700 sati zauzela grad Solun. Odsječene grčke postrojbe istočno od rijeke Vardar predale su se istog dana oko 1300 sati. Slijedećih dana njemačke postrojbe napadaju grčko-britanske postrojbe u zapadnoj Makedoniji (ovo je grčka pokrajina Makedonija, da ne bi bilo zabune).Njemački 18. i 40. korpus imaju za cilj da brzim prodorima onemoguće povlačenje grčke vojske iz Albanije i organiziranje grčke nove crte obrane Olimp – Smolikas – grčko-albanska granica. Prethodnice ovih njemačkih korpusa 10 travnja zauzele su grad Florinu i tako ispunile zadaću kojom je onemogućena grčka obrana na Olimpu. Grčka Zapadnomakedonska i Epirska armija 07. aprila krenule su u napad prema Albaniji, ali su poradi dubokih nemačkih prodora morale od toga odustati.

Dana 13. aprila u napad je krenula 9. italijanska, a 14. aprila i 11. talijanska armija sa svojih položaja u Albaniji. Istodobno njemačke snage postupno su svladavale otpor grčko-britanskih postrojbi kod Olimpa i nastavile napad poradi izbijanja u Tesaliji. Do 21. aprila njemačko-talijanske postrojbe nastavile su koncentrirano nadirati u namjeri da okruže i rastroje grčko-britanske postrojbe koje su i dalje pružale otpor. Njemačko zrakoplovstvo snažno je bombardiralo pristaništa u Jonskom i Egejskom moru, a lovački zrakoplovi stalno su napadali grčko-britanske kolone. Nakon što su 19. aprila nemačke postrojbe izbile u Tesaliju i zauzele grad Larisu, a delom postrojbi nastavili prema Janini s namerom da presjeku odstupnicu grčkim snagama koje su još bile u Epiru. Englezi pak nimalo viteški, stanu povlačiti svoje postrojbe iz Grčke i tako na cjedilu ostavljati grčke vojnike. To je poljuljalo moral grčkim vojnicima i časnicima, ali su oni riješili da će nastaviti pružati otpor. Kako su Britanci odstupili noću 19. na 20. aprila prema Termopilima, za njima su prodirale nemačke postrojbe koje su bez problema zauzele gradove Volos, Farsalu i Lamiju, a u Epiru su nemačke snage izbile pred grad Janinu i tako ugrozile odstupanje grčkih postrojbi koje su se nevjerojatne sporo povlačile iz Albanije. Nakon što je u dogovoru sa zapovednicima 1. i 2. korpusa, zapovednik 3. korpusa Colakoglu, smijenio zapovjednika Epirske armije generala Drakosa, bez odobrenja Vrhovnog zapovjedništva Colakoglu je počeo pregovore s Nijemcima 21. aprila. Tako je 23. aprila u Solunu potpisana kapitulacija grčke vojske. Istog dana grčki kralj Georg II. i vlada napustili su Atenu i zrakoplovom pobjegli na otok Kretu. Nakon svega toga grčko Vrhovno zapovjedništvo koje nije željelo priznati kapitulaciju, prikupilo je manji broj lojalnih i odanih postrojbi i sve do 30. aprila te grčke postrojbe štitile su odstupnicu britanskim postrojbama koje su se ubrzano povlačile. Nijemci su 28. aprila zauzeli Atenu i zarobili oko 8000 britanskih vojnika s kompletnim naoružanjem i opremom. Slijedećeg dana je zauzet i Peloponez. Grčke postrojbe i dalje su pružale otpor i tako omogućile Britancima da se sve do 1. svibnja izvlače iz Grčke. Od 62 000 britanskih vojnika na otok Kretu uspjelo se izvući 53 000 vojnika, dok su istodobno Nijemci zauzeli sve otoke u Egejskom moru, a Talijani u Jonskom moru. Slabe grčke postrojbe bez potpore iz zraka, bez pomoći Britanaca i bez modernijeg naoružanja više nisu bile u stanju zaustaviti njemačke prodore. Prema britanskim izvorima Britanci su u grčkom ratu izgubili 11 840 vojnika, Nijemci 5 100 vojnika, a Italijani preko 100 000 vojnika (kod Italijana su uračunati i gubici tokom 1940. godine iz grčko-italijanskog rata).

Izvor: Wikipedia