Iluzije :: Religija ~ Filozofija ~ Sociologija

Mada nisam posve siguran da tema spada u ovaj pdf, ipak iznosim slijedeću literarnu minijaturu pred uvažene Buregdžije, jer smatram da je pogodna za razgibavanje i osvježenje moždanih vijuga.

Razbijači iluzija

Što je to zapravo iluzija? Iluzija je privid nečega što se doima stvarnim, a zapravo nije ništa. To je, na primjer, kad profesionalni zabavljač, iluzionist pili sanduk u kojemu leži žena i koja se tome smije. Svi znamo da žena nije prerezana, iako sam postupak izgleda jezovito stvarno. Znači, nije se odigralo ništa (osim naravno prevare). Isto tako ne mijenja se u biti ništa kad na primjer žena namaže usnice. Doimlje se da su joj usnice rumene, ali to je iluzija, one su zapravo onakve kakve su i bile prije primjene ruža, odnosno iluzije. Ljudi vole stvarati iluzije i živjeti u njima. Svjesno ih se i stvara i prima. Što su drugo filmovi, razne predstave, romani, droga, alkohol, a u krajnjem slučaju i odjeća, kozmetika pa i prehrana?
Već davno je primijećeno i u jednoj izreci zaključeno da odijelo ne čini čovjeka. Odijelo samo stvara iluziju o njegovom vlasniku i stvara dojam bogatstva, siromaštva, ukusa itd., iako ništa od toga ne mora biti točno. Bogati snob može nositi otrcano odijelo, kao što se neki siromašak može šepuriti u iznajmljenom skupom odijelu. U oba slučaja na dijelu je iluzija. Laž kao sveprisutna pojava također je u službi vječne iluzionističke predstave. Uvijek želimo nešto predstaviti drukčije nego što to u stvarnosti jeste. Kao što svi znamo, niti laž nije ništa. Ipak na kraju svake iluzije dolazi do suočavanja sa stvarnošću. Nekada to može biti vrlo grubo, kada na primjer narkoman, pun droge pokuša poletjeti sa nebodera u iluziji da ima krila, a koji puta vrlo blago, kad na primjer pacijentu u bolnici, u kojoj umire od neizlječive bolesti, lažu da zapravo ima teži oblik gripe i da će se svakako izvući. Znači, iluzija se razbija. Sada se moramo zapitati što se to zapravo razbija?
Može li se razbiti nešto što je sazdano od ničega? A što bi to uopće bilo ako je od ničega? Ništa! Ako je ništa, ne može ništa ni odražavati, pa prema tome nema se što ni razbiti. Ali, iako je ništa doista ništa, postoji pojam o tome ništa, s toga nije nužno da se sastoji od još nečega, osim samog pojma. Razbija li se onda taj pojam? Možda. Za konstatirati je da postoji komunikacija između pojma, koji ne predstavlja ništa, (a kojeg možemo za trenutne potrebe nazvati iluzija) i realnog svijeta, ako je isti doista realan, a nije proizvod same iluzije. Ideje iz sfere iluzije, naime, moguće je odjelotvoriti u realitetu, koji je po svojoj prirodi djelatan, za razliku od svijeta iluzije gdje djelovanje nije moguće, ali je samo po sebi conditio sine qua non, pretpostavke djelovanja. Može se reći, da bez svijeta iluzija ne bi realan svijet egzistirao, jer mu potonji daje smisao. Svakako da realan svijet ne bi postojao, uza svu materiju univerzuma, kad ne bi bio oživotvoren oblikovnom idejom iluzije (iz ničega?). Može se smatrati, da su oba svijeta neophodno potrebna jedan drugome, da bi oni (svjetovi) ili bilo što drugo postojalo. Radi toga moramo prihvatiti postojanje komunikacije među njima, koja po svemu sudeći teče dvosmjerno, pa promjene u realitetu nastale djelovanjem pod utjecajem ideje iz iluzije, reperkusiraju u njoj samoj proizvodeći nove ideje, koje potiču novo djelovanje u realitetu i tako se zatvara beskonačni krug postojanja i djelovanja. Dakle, svijet iluzija, očekuje povratnu informaciju o djelovanju kojeg je idejom potaknuo u realitetu, korigira iduće ideje, te ih poboljšane ili pogoršane, (za naša mjerila), vraća natrag u realitet , čini se sa tendencijom prema savršenom (bilo dobrom ili zlom). Izgleda da je svijet iluzija podijeljen u toliko dijelova, koliko ima korisnika, tako pravedno, da svako ponaosob svoj dio smatra autonomnim vlasništvom, u koje nitko ne može priviriti.
Tako svaka individua misli da uživa u neprobojnoj kapsuli svog svijeta ideja. Ali avaj, pa taj vlastiti svijet sagrađen je od tuđih ideja, koje su nam podmetnute kao kukavičja jaja, a mi ih gajimo i čuvamo kao da su naše. I tako se naši fajlovi, do kraja života, nadopunjuju tuđim idejama, pa se moramo upitati, u kojoj su mjeri naši svjetovi iluzija stvarno naši. Kako nismo baš sigurni da su naše ideje doista naše, ne možemo se oteti dojmu da netko s namjerom, (programirano), puni naše fajlove idejama, koje ne mogu odražavati ništa drugo doli ono čemu su namijenjene. Tko i zašto to radi, ostati će još dugo tajna, možda i vječna. Tu svakako dolazi u pitanje i izvorište prve ideje koje je ujedno i suštinsko pitanje bitka, pa prema tome i pitanje svih pitanja. Kako ljudski razum nije u stanju odgovoriti i na manje zahtjevna pitanja, sva je prilika da će se čovjek u svojoj ograničenoj prirodi osjećati zbunjenim pa i prevarenim. Od bezbroj ideja koje su u opciji, nikada ne će znati koje su ispravne, koje su njegove, koje su pametne, a koje glupe, a takva pitanja nizati će se u nedogled. Zbog čega bi netko, oblikujući našu individualnu svijest, a sumom individualnih svijesti oblikovao svekoliki svijet ideja? Našlo bi se razloga. Ako bi takav razlog našli mi, našao bi ga i netko drugi. Taj nas je drugi očito pretekao. Da li je to razbijač iluzija, na vječnoj straži, da se ne bi neka ideja ili kombinacija ideja otela nadzoru i počela djelovati samostalno?
Pitanje razbijača postaviti će si svatko, tko u beskrajnim potragama za originalnom idejom nailazi na besplodno tlo. Možemo zamisliti nestanak svih barijera i granica između svih individualnih svjetova iluzija. Tada bi primijetili da je na sceni ostala jedinstvena supstanca, a drugačije ne bi moglo ni biti, jer su svi individualni svjetovi punjeni sa istog izvorišta. Sigurnosne kapsule koje razdvajaju individualne svjetove ne služe ničemu, doli stvaranja lažnog utiska, da smo mi kao individue, nešto posebno od drugih. Bit će da smo slični povećoj seriji boca punjenih istim vinom. Kada bi ta boca mogla razmišljati, rezonirala bi otprilike ovako: ja sam nešto posebno u odnosu na druge (boce), jer zašto bi me inače izdvojili od drugih (boca). Prihvaćajući sebe kao različitu od drugih, mora prihvatiti da su druge različite od nje. I eto nam situacije gotovo identične našim svjetovima iluzije: svi mislimo da smo različitog sadržaja , a punjeni smo iz istog bureta. Za one, teže shvaćajuće, dokazi se aktiviraju tek kada se kamion prevrne i sve se boce razbiju, a tada i zadnja budala uviđa da je sadržaj svih boca isti. Možebitni su i drugi razlozi radi kojih su podignuti plotovi među našim svjetovima iluzija. U svakom slučaju, vrlo su dvojbene (poštene?) namjere Majstora. Zašto? Zato kada bi te namjere bile poštene, individue se ne bi osjećale zbunjenima i prevarenima. Pretpostavimo da ipak nisu prevareni, (već da udovoljavaju potrebama nekog višeg cilja), ali sam osjećaj da su prevareni dovoljan je razlog da se ozbiljno posumnja u dobre namjere Graditelja ograda. Da li je boca (ograda, kapsula ili sl.) ta iluzija? Da li je Graditelj ujedno i razbijač tih iluzija? Ako je to tako postavlja se pitanje: koja je svrha posla u kojem se stalno gradi, a ono što se izgradi ruši? U našoj ograničenoj percepciji, logičnog odgovora na to pitanje nema. To može značiti nekoliko stvari: da se odgovor krije izvan našeg okvira logičkog poimanja, da odgovora nema ni u, ni izvan okvira našeg logičkog poimanja, da je odgovor tu negdje, ali neprecizan kao što je i pitanje neprecizno. Tko ga uopće postavlja, preciznije i ne može biti. Sasvim je moguće da, kad bi nam netko pretpostavimo i dao točan odgovor, naši intelektualni alati ne bi bili u stanju otključati smisao takove informacije, s toga bi gledali blesavo poput teleta kojem dadete točnu informaciju npr. da je dva i dva četiri, ali tele očekuje pregršt trave. Tako i mi, nude nam se nebeske visine, a mi poput muha u noćnoj posudi očekujemo govno. K tome nemamo ni krila ni mašte. Valja nam se valjati u kaljuži kamo izgleda jedino i pripadamo.

Ima li nešto u gore izrečenom?
Ili je sve iluzija, pa će svaki komentar biti iluzoran?
Ili još gore, iluziine iluzije iluzija?