Dubrovačka Republika

Dubrovačka Republika (tal. Republika Ragusa) bila je patricijska republika na istočnoj obali Jadrana i jedna od prvih samostalnih južnoslavenskih država. Po svom je uređenju bila republika, prva takve vrste kod nas, gdje je vlast imala vlastela okupljena u Velikom vijeću. Središte Dubrovačke Republike bio je grad Dubrovnik (slav. dubrava = šuma), a zauzimala je područje današnje južne Hrvatske, obližnje otoke i susjedne teritorije. U 15. st. imala je oko 40.000 stanovnika.

Sadrzaj:
1 Počeci grada
2 Razvoj Republike
3 Procvat Dubrovačke Republike
4 Opadanje Dubrovačke Republike
5 Pad Dubrovačke Republike

Počeci grada

Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi se put u historijskim dokumentima spominje 850. g. Oko 992. g. spalio ga je makedonski car Samuilo. Krajem 10. st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno neovisan od Splita. Od 1205. g. priznaje vlast Venecije, što traje do 1358. g. U vrijeme mletačke vlasti Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva.

Razvoj Republike

Iako je priznavao vlast Venecije, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat, te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. g. dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana.

U vrijeme uspona Raške Dubrovačka Republika se uspješno branila od njenih napadaja. U 13. st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat sa Stonom. 1345. g. i Mljet ulazi u sastav Republike.

Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća rijeke Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovačka Republika je osigurala kada je krajem 14. st. od Bosne kupila Konavle. Tada su utvrđene granice Republike, koju od kraja 14. st. priznaju svi dubrovački susjedi.

Zadarskim mirom 1358. g. posjedi Venecije na našoj obali pripali su hrvatsko-ugarskoj državi, pa je Dubrovnik kao dio Dalmacije došao pod vlast vladara. Dubrovnik je prihvatio kraljevo vrhovništvo (Ludovik I.) i plaćao danak od 500 dukata, čime se osigurao i od nasrtaja Venecije.

Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. g. razvija se u samostalnu državu.

Procvat Dubrovačke Republike

U Dubrovačkoj Republici, koja je bila organizirana kao patricijska republika, vlast je imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo - Vijeće umoljenih (vlada), koje se još zvala i Malo vijeće. Knez se birao na mjesec dana. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku, već samo redare i stražu, a ako je bilo potrebno, uzimao je plaćenike. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika.

Dubrovačka Republika doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Osmanlijama, kojima plaćaju danak u novcu i robi. Istovremeno zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanskog carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu sa Portom, ali i Italijom i Španjolskom.

Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu, sa oko 180 brodova. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Mediterana i stizali sve do Engleske.

Temelj privrednog razvoja Dubrovačke Republike činili su pomorstvo i trgovina sa okolnim područjima (pogotovo srednjovjekovnom Bosnom), ali i zanat. U 15. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i gospodarske ustanove. U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Osnivaju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Grad Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine.

U Dubrovniku je najviše na cijeni bila sloboda. Republika je imala svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavila je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim evropskim zemljama. Njihove interese na dvorovima europskih vladara zastupaju poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca diljem civiliziranog svijeta.

Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španija, a najveći neprijatelj njenoj nezavisnosti i slobodi vječiti konkurent - Venecija. U drugoj polovici 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim geografskim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i nizozemskih pomoraca je sve veća.

Opadanje Dubrovačke Republike

Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan potres, u kojem je stradao velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno.

Potres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke Republike. Naime otkrićem Amerike trgovački su se putevi premjestili na Atlantik, izgradnja splitske skele od strane Mlečana, te činjenica da više nisu imali monopol na trgovinu s Osmanlijama neki su od glavnih uzročnika. Potres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nedaća koje su u to doba zadesile Dubrovnik.

Nakon višestoljetnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okružju - Mletačke republike i Osmanskog carstva, opća evropska ofenziva protiv Osmanlija (poraz pod Bečom 1683., kod Mohača 1687.) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Osmanlija i uzimanjem trebinjskog kotara posve odrezali Dubrovnik od Osmanskog carstva i bosanskog zaleđa, te grad doveli u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. morala se Venecija povući iz Popova polja i vratiti ga u osmanske ruke, a tom je prilikom provedeno i prvo sistematsko razgraničenje Osmanskog carstva i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomacijom, oslobodili opasnosti, da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa.

Pad Dubrovačke Republike

Mirom u Požarevcu 1718. napravljen je koridor između Neuma i Kleka, koji je ostao Bosni i Hercegovini. Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tokom ratovanja s Osmanlijama (1683-1699.) Dubrovčani su se odlučili vratiti pod ugarsko-hrvatsku krunu i obnavljaju ugovor iz 1358. g. U 18. st. ponovno jača dubrovačko gospodarstvo i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih europskih pomorskih sila na Atlantik Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike.

U 18. st. Dubrovnik ima više od 85 konzulata. Najjači gospodarski činitelj bilo je građanstvo, jer se vlastela nakon potresa 1667. g. prorijedila.

Izvor: Wikipedia

Dubrovačka Republika
Respublica Ragusina
Dubrovačka republika
Grb Dubrovačke Republike

Službeni jezici   italijanski,
posle latinski
Državna religija   Rimokatolička crkva
Glavni grad   Dubrovnik
Najveće mesto   Dubrovnik,
Trajala   od 14. veka. do 1808.

Dubrovačka Republika je državica koja je prestala postojati početkom 19. veka. Obuhvatala je uglavnom područje današnje Dubrovačko-neretvanske županije.

Bila je zemlja vrlo jakog pomorstva i sačuvala je svoju nezavisnost trgovinom sa velikim silama, poput Osmanskog Carstva. Dubrovnik, teritorijalno mali kao država, morao je trgovati sa silama, davati im deo teritorija - i tako je uspeo do ranog 18.veka. U 15. i 16. veku Dubrovnik je na vrhuncu ekonomske moći. Ubraja se među najrazvijenije zemlje ondašnjeg sveta. Njegovi brodovi putuju po svim evropskim i sredozemnim morima, Atlantskom i Indijskom okeanu.

Temelj dubrovačkog bogatstva bila je posrednička trgovina i pomorstvo. Dubrovnik je nabavljao sirovine i rude na Balkanu i izvozio ih na Zapad. Tehničku i luksuznu robu kupovao je na Zapadu i izvozio je po balkanskim državama. U Dubrovniku je na vlasti bila vlastela. Na čelu zemlje je bio knez koji se birao svakih mesec dana, da ne bi pohrlio za bogatstvom. Veliko veće je donosilo zakone, a Malo veće predstavljalo je izvršnu vlast.

Dubrovnik su snašle dve velike nezgode. Godine 1348., južnu i srednju Evropu pogodila je kuga. U Dubrovniku s okolinom pobila je oko 7 000 ljudi. Druga nesreća dogodila se 6. aprila 1667. Strašan zemljotres uništio je veliki deo grada i nakon njega usledio je požar koji je spalio vrednosti. Pod ruševinama je poginulo 4 000 Dubrovčana. Dubrovnik se jedva oporavio, u 17. veku počinje nazadovati. Trgovina je sve slabija, a 1806. crnogorska vojska, uz pomoć ruske razara Dubrovnik. Prevarom su ušli Francuzi, koji su 1808. ukinuli Dubrovačku Republiku.

Službeni jezik Republike bio je italijanski, od 1492. latinski.

Porodice
Porodice Gundulić (Gondola)
Porodice Getaldić (Ghetaldi)
Porodice Bonda
Porodice Bunić (Bona)
Porodice Pucić (Pozza)
Porodice Sorkočević (Sorgo)
Porodice Gradić (Gradi)
Porodice Gučetić (Gozze)

Istorijske činjenice
 
Dubrovačka republika pre 1808.
27. januara 1416. godine Dubrovnik je prvi u Evropi ukinuo ropstvo. Primer, Engleska je to učinila 1569., SAD 1865., a Brazil je trgovao ljudima sve do 1888.
Dubrovačka Republika napravila je 1296. jedan od prvih srednjevekovnih sistema kanalizacije, koji je i danas u upotrebi.
Apoteka Male Braće spada među najstarije u Evropi. Za godinu osnivanja apoteke uzima se godina izgradnje: 1317. Međutim, zasigurno je najstarija u Evropi po kontinuitetu delovanja.
U početku je to bila samostanska apoteka za potrebe bolesne braće (franjevci), a zametak joj je u odredbi franjevačkog Pravila: neka se braća brinu za potrebe bolesne braće (VI. poglavlje). Vremenom, najviše iz humanitarnih razloga, apoteka je prešla uski krug samostanskih zidina i postala javna apoteka za potrebe građana, te je time ispunjavala i propis istog Pravila (poglavlje V), naime, da se braća uzdržavaju od svoga rada. Stoga su franjevci slali na studije pojedinu braću da se osposobe za apotekarsku službu o čemu svedoče apotekarske knjige, tzv. farmakopeje iz raznih krajeva Evrope, koje se čuvaju do danas i neke od njih se mogu videti u muzeju samostana Male braće.
Prvi do sada poznati spomeni organiziranog sprečavanja i gašenja požara u Evropi
- 1272. godine u Dubrovačkom statutu, u knjizi VI, poglavlje 57, donesen je, između ostalih zakona, zakon o zabrani pravljenja kuća od slame. Sve kuće je trebalo praviti na način kako bi se sprečio nastanak i širenje požara unutar gradskih zidina.
U knjizi VI, poglavlje 55, ni jedan obućar nije smio ložiti vatru ispod kotlova, prilikom stavljenja kože unutar gradskih zidina.
Jedna zabrana i kazna nalazi se u poglavlju 27 i 37. a odnosi se na deo grada sa ranije izgrađenim kućama koje su obuhvaćene novim zidom. Svi oni koji imaju drvene kuće u njima ne smiju držati vina, a u kamenim kućama mogu koliko hoće. Cilj je bio, da mogući porok i nepažnja ne bi upalili kuću. Kuhinje su imale biti građene na vrhovima kuća, jer je u kuhinjama bila upotreba vatre, a tako i velik rizik od požara. Pošto je kuhinja na vrhu u koliko se dogodi požar velika je mogućnost da se kuća spasi od potpune propasti.
- 1309. godine, 6. januara, u Dubrovačkom statutu u knjizi VII, poglavlje 60, uvedene su precizne odredbe o organizaciji gašenja požara. U slučaju požara, uz predvođenje upućenih ljudi, svi stanovnici su imali žurnu obvezu pristupiti gašenju sa svojim sekirama ili punim vedrima vode. U slučaju uništenja alata opština je bila dužna nadoknaditi štetu. Ako bi trebalo zbog gašenja požara srušiti susednu kuću, za to je opština morala dati naknadu.
Karantin, je izvoran dubrovački izum, i prvi put je uvoden 1377.: za razliku od Venecije koja je u doba kuge jednostavno zabranjivala ulaz svim brodovima u lagunu, ili Milanskog vojvodstva koje je provodilo stroge i gotovo okrutne mere kućnog pritvora i praktično zazidavanje oboljelih, dubrovačke vlasti su odredile da posada i roba svih brodova koji dolaze iz (locis pestiferis) mogu provesti mesec dana na otocima Supetar, Mrkan ili Bobara u Župskom zalivu. Karantin, koja je osporavala, ali ne i zaustavljala pomorsku trgovinu, zanimljiva je tim više što je nastala kao racionalan izraz empirijskog iskustva dubrovačkih vlastelina-trgovaca, a ne onodobne medicinske profesije, opterećene humoralno-mijazmatičkim teoretskim sistemom. Dubrovačka administracija do ideje o karanteni došla zahvaljujući iskustvu s izolacijom oboljelih od lepre. Od života pod vedrim nebom na malim ostrvima pred dubrovačkom lukom, karantin se u sledećih stotinjak i više godina razvio u instituciju sa svim pripadnim odrednicama: regulativom, zgradama (prvi lazaret otvoren je 1397. na otoku Mljetu) i osobljem, tzv. officiales cazzamortuorrum (kačamorti), posle officiali sopra la sanita.
Sedma knjiga Statuta Grada Dubrovnika iz 1272. g. sadrži isključivo članke koji regulišu pomorsko pravo. To je najstari takav dokument na svetu.
1395. donesen je zakon o osiguranju koji je najstariji u Evropi. Reč je o pomorskom osiguranju. Ovaj zakon je tri veka stariji od Lloyd-ovovog osiguranja krajem 17. veka
U Dubrovniku je naj stariji arboretum u Europi – Arbroretum Trsteno. Osnovan je 1498.
Znatno je stradao u Srpsko-crnogorskom agresiji 1991. - 1995.

Izvor: Wikipedia

Dubrovački arhiv

Dubrovački arhiv je savremena arhivska ustanova pod nazivom Državni arhiv u Dubrovniku.

Zbog obilja historijske građe Državni arhiv u Dubrovniku je nezaobilazan u proučavanju srednjovjekovne Bosne. Kako je oskudno stanje srednjovjekovne arhivske građe u Bosni i Hercegovini, arhiv u Dubrovniku je jedno od najvažnijih uporišta u potrazi za novim podacima iz historije srednjovjekovne Bosne.

Postanak Dubrovačkog arhiva povezan je za razvoj notarijata, vremena kada su se u Dubrovniku notarski koncepti počeli smatrati državnom svojinom. Proces primanja italijanskog notarijata u Dalamciji dovršen je i prihvaćen kao javnopravna institucija krajem 12. i početkom 13. vijeka. Prema dobrom poznavaocu D. arhiva Gregoru Čremošniku dubrovačka vlada je osnovala arhiv 1277. ili 1278. Od tada pa do propasti Dubrovačke republike 1808., pa i kasnije, on je punjen izvorima prvog reda, izrastajući kvalitetom i kvantitetom materijala među najbogatije arhive današnjeg doba.

Notarske poslove u početku vrše domaći svećenici. Dubrovačka vlada 1277. na mjesto notara dovodi školovanog stranca, magistra Tomazina de Savere iz Reggia u Lombardiji. Tomazin je tvorac prvih arhivskih knjiga Dubrovačkog arhiva. Radi lakše evidencije podijelio je poslove u odgovarajuće struke i za svaku od njih napravio je posebne svezke ili knjige. Početkom 1284. razdvojena je državna kancelarija na Kancelariju (za sudske i državne poslove) i Notarijat (za pismeno fiksiranje privatnopravnih poslova).


Najstarija očuvana povelja (isprava) D. arhiva je originalna bula pape Benedikta VIII iz 27.9. 1022., kojom dubrovačkom nadbiskupu dodjeljuje palij ističući njegovu metropolitansku vlast nad podređenim biskupijama. Ovaj dokument nije sačinjen u Dubrovniku, već je upućen Dubrovniku. Prva sačuvana povelja sastavljena u Dubrovniku je iz 1023., a tiče se osnivanja benediktinskog samostana na Lokrumu. Najvažniji dio arhiva jeste arhiv Dubrovačke Republike i francuske uprave od 1022. do 1814. On se dijeli na 92 serije (zbirke), sa ukupno oko 6.000 svezaka. Među najvažnijim zbirkama su: Diplomata et acta (samostalne povelje i akti); Reformationes (zapisnici sva tri vijeća 1301-1415, a od 1415., ova se zbirka dijeli na zasebne za svako vijeće), Acta Consilli Rogatorum (zapsnici Vijeća Umoljenih); Acta Consilli Minoris (Zapisnici Maloga vijeća); Acta Consilli Maioris (Zapisnici Velikog vijeća); Letterae et commissiones (Pisma i uputstva Dubrovačke republike); Diversa Notariae; Diversa Cancellariae (Razni spisi kancelarije); Debita Notariae (Knjige zaduženja); Testamenta (Oporuke); Procurae (Punomoći); i dr.

Niz okolnosti je utjecao na fond arhiva. Dubrovački arhiv je često stradao od požara. Naročito štetnim pominju se požari iz 1296, 1463, 1642, 1667, 1706 i 1817. Uništavajuće je bilo i vrijeme potresa 1520. i 1667. Osim toga arhiv je često preseljavan, a svaka nova vlast u Dubrovniku i u arhivu je ostavljala negativne tragove. Bilo je slučajeva pljačke u vrijeme kriznih situacija poput požara i potresa, kada je arhiv bio prepušten sam sebi. Kobne su bile i dvije revizije dokumenata iz 1358. i 1807. koje je preduzimao dubrovački senat. Tim revizijama uništavana su akta koja su smatrana nevažnim. Agresija na Republiku Hrvatsku 1991. nije poštedila ni jezgro staroga Dubrovnika, pa ni samu palaču Sponza u kojoj je smješten arhiv. Preventivne mjere zaštite arhivskog blaga rezultirale su njegovim izmještanjem u Italiju i mikrofilmovanjem građe. Poslije je sve to vraćeno na staro mjesto.

Izvor: Wikipedia