Josip Juraj Strossmayer (Osijek 4. veljače 1815. - Đakovo 8. svibnja 1905.) biskup đakovačko-bosanski i srijemski (od 1849.), političar, kulturni djelatnik i pisac; jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljeća.

Sadržaj
1 Životopis
1.1 Porijeklo i školovanje
1.2 Promocija u biskupa
2 Zanimljivosti



Životopis

Godine 2005. navršavaju se dvije velike obljetnice velikana hrvatske Crkve, znanosti, kulture i politike, biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Bio je biskup i teolog, humanist i vizionar, političar, mecena i kulturni radnik, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija. Zbog njegove veličine svojatali su ga mnogi: liberali, masoni, marksisti, jugoslaveni, Slaveni i Europa, a zbog širine njegovih pogleda i progresivnosti često puta ga se na neki način plašila Katolička crkva i njegova domovina Hrvatska.

Rođen je 4.veljače 1815.g. u Osijeku, gdje je završio osnovno i gimnazijsko obrazovanje. Studij filozofije započeo je u đakovačkom Bogoslovnom sjemeništu, a završio ga je, zajedno s a studijem teologije, u Pešti i Beču, postigavši doktorat iz filozofije i teologije. Već za vrijeme školovanja pristajao je uz Ilirski pokret u Hrvatskoj. Nakon ređenja za svećenika 1838.g. vršio je službu kapelana u Petrovaradinu. Nastavivši i dovršivši studij u Beču, bio je nekoliko godina profesor u đakovačkom sjemeništu (1842.-1847.), a zatim je 1847.g. imenovan jednim od trojice ravnatelja carskog Zavoda sv.Augustina u Beču i dvorskim kapelanom. Na prijedlog bana Jospia Jelačića i uglednih bečkih Hrvata 1849.g. car Franjo Josip I. imenovao ga je bosansko-đakovačkim i srijemskim biskupom. Zaređen je u Beču 1850.g. te je svečano ustoličen u Đakovu iste godine. Svoj pastoralni i sveukupni životni program izrazio je tom prigodom svojim geslom: «Sve za vjeru i domovinu».

U političkom životu tadašnje Hrvatske bio je jedan od vođa Narodne stranke, zastupnik u Hrvatskom saboru, veliki župan Virovitičke županije i predsjednik Hrvatskog kraljevinskog odbora. Zauzimao se za ujedinjenje Dalmacije, kao i Rijeke i Međimurja sa sjevernom Hrvatskom i Slavonijom, te da se Austro-Ugarska Monarhija konstituira na federalnim načelima, jer samo «podpuna federacija (kadra je) svakomu narodu ravnim načinom prava podieliti». Opirao se germanizaciji i mađarizaciji Hrvatske i svih ostalih slavenskih zemalja unutar Monarhije. Njegova borba za integritet Hrvatske i njezinu suverenost, rad na južnoslavenskoj uzajamnosti, usko su povezani s pokretanjem preporoda svih slavenskih naroda na temeljima duhovne baštine sv.Ćirila i Metoda, da tako Slaveni ravnopravno stanu uz bok Germana i Romana, kako u Europi, tako i u Crkvi. Za banovanja Khuena Hedervaryja Neodvisna narodna stranka, kojoj pripada, iznosi program kojim zahtijeva potpunu autonomiju Hrvatske s Dalmacijom i Rijekom unutar ugarskoga dijela Monarhije. Nakon neuspjeha revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873.g. Strossmayer se sve više posvećuje radu na južnoslavenskoj uzajamnosti i zajedništvu. Krivo je i posve napravedno smatrati Strossmayera «jugoslavenom» u onom značenju koje je taj pojam dobio u 20.stoljeću. Njegovo je južnoslavenstvo tek jedna vizija političkih traženja u ondašnjem geopolitičkom okruženju, vizija koja je za konačni cilj imala suverenu, integralnu i samostalnu Hrvatsku.

Kao biskup Strossmayer 1869./1870.g. sudjeluje u radu I.vatikanskog sabora, na kojem je održao značajne i zapažene govore. U pet sadržajnih, elegantnom latinštinom sročenih govora, đakovački je biskup pokazao odmjerenost, toleranciju i teološku opravdanost zastupanih stavova. Usprotivio se proglašenju dogme o «papinoj nepogrešivosti», vjerujući da će njezino svečano proglašenje štetiti zbližavanju Istočne i Zapadne Crkve. Rim je napustio prije glasovanja, ali je saborsku konstituciju kojom se proglašava nova dogma 1872.g. objavio u svojoj biskupiji. Unatoč protivljenjima ostao je vjerni sin Crkve. Na saboru je proslavio ne samo svoje ime nego i ime svoje male domovine. Nazivali su ga «biskup iz male Hrvatske» i «biskup sa turskih granica». No, njegovo sudioništvo na I.vatikanskom saboru nije bilo samo u argumentiranom protivljenju novoj dogmi, nego prije svega u njegovim prijedlozima o reformi i posuvremenjenju Crkve. On jedini od biskupa predlaže kolegijalno upravljanje Crkvom s papom na čelu, predlaže internacionalizaciju Kardinalskog zbora, položaja pape, izvornu ulogu biskupa, novi odgoj svećeničkih kandidata. U bilješkama čak sprema prijedloge o mjestu i ulozi laika u Crkvi, želi ekumenski otvorenu Katoličku crkvu, kako prema drugim kršćanskim zajednicama, tako i prema društvu. Stoga ga danas objektivni poznavatelji crkvene povijesti mogu nazvati saborskim ocem ne I. nego II.vatikanskog sabora, jer su njegove ideje i prijedlozi ostvareni tek stotinjak godina kasnije, upravo na II.vatikanskom saboru (1962.-1965.). Još jedan njegov prijedlog na hrvatskom crkvenom području, podjela prevelike Zagrebačke nadbiskupije na još dvije biskupije, ostvaren je tek u naše vrijeme.

Na ekumenskom polju Strossmayer je bio pionir zbližavanja kršćanskih crkava i kultura, napose između katolika i pravoslavnih Slavena. Nadao se uspostavi crkvenog jedinstva pravoslavaca s Rimom, a ta ideja pomirenja bila je bitna komponenta njegove sveslavenske, napose južnoslavenske koncepcije. Upravo na tom ekumenskom polju đakovački je biskup vidio veliko poslanje svoga hrvatskog naroda. Kroz 46 godina (1851.-1897.) upravlja kao Apostolski administrator Katoličkom crkvom u Srbiji, kontaktira sa srpskom vladom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Upravo zato što je prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi gajio osobne simpatije i iznimno razumijevanje, teško je doživljavao s koliko se mržnje i prezira neki njihovi predstavnici odnose prema Katoličkoj crkvi i Hrvatima. Nije uspio ni u sklapanju konkordata između Srbije i Svete Stolice, na čemu je mnogo radio. No, uspio je postići sklapanje konkordata s Crnom Gorom 1886.g. kojim su katolici Kotorske i Barske biskupije dobili slobodu života i djelovanja, a nedugo zatim i pravo na upotrebu staroslavenskoga jezika u liturgiji.

Vođen načelom «Prosvjetom k slobodi» biskup Strossmayer je iznimno značenje pridavao kulturnoj djelatnosti Crkve u Hrvata. Iako se Katolička crkva u Europi u to vrijeme, pod pritiskom raznih liberalno-antikršćanskih i antikatoličkih strujanja, počela povlačiti iz kulturnog života, Strossmayer u isto vrijeme ugrađuje hrvatsku Crkvu i crkvena dobra u suvremenu kulturu hrvatskog naroda. Naslijedivši i višestruko unaprijedivši bogato vlastelinstvo đakovačkih biskupa, koristio je njegove prihode za dobrotvorni rad i kulturni razvoj cijele Hrvatske. Utemeljio je 1866.g. Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (danas HAZU), dao izgraditi velebnu Akademijinu palaču te trajno podupirao njezin rad, ostavivši joj vlastitu galeriju slaika starih majstora. Na njegov prijedlog Hrvatski sabor 1861.g. pokreće pitanje Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, koje je, njegovom zaslugom i materijalnom potporom, otvoreno 1874.godine. Vjerovao je da hrvatski narod može biti suveren i ravnopravan europskim narodima samo ako ima svoje najviše kulturne i znanstvene ustanove. Stoga nije pretjerano tvrditi da je Zagreb i Strossmayerovom zaslugom postao kulturna metropola hrvatskog naroda. Osim toga, moralno i materijalno pomagao je izgradnju i rad svih hrvatskih gimnazija, a za njih ustanovljuje «Strossmayerovu zakladu» za pomoć siromašnim đacima. Stipendirao je mnoge perspektivne mlade ljude: pisce, umjetnike, pravnike, liječnike... Novčano je pomagao izdavačku djelatnost kao i osnivanje narodnih čitaonica i to ne samo u Hrvatskoj nego i u ostalim slavenskim zemljama: od Slovačke, Češke i Poljske do Makedonije. Želio je sačuvati ćirilometodsku baštinu i proširiti staroslavenski jezik u liturgiji na sve hrvatske biskupije, ne želeći istisnuti latinski. Naglašavao je latinsko-glagoljsku kulturnu baštinu kao hrvatsku posebnost i dio europske kulture. Ta baština bila mu je polazište ideje o posebnom poslanju Hrvatske prema slavenskom svijetu i prema Europi. Pomagao je katolike i franjevce u Bosni i Hercegovini kako prije tako i nakon njene okupacije 1878.g. Zauzeo se i za uređenje redovite hijerarhije Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, te za njezinu integraciju s Crkvom u Hrvatskoj.

Iako je polje djelovanja Josipa Jurja Strossmayera bilo vrlo široko, on je ponajprije bio pastir svojih sjedinjenih biskupija Đakovačke i Srijemske. Mnogi su ga napadali da je, zanesen svojim velikim idejama i pothvatima, zanemario svoju biskupiju i svoj biskupsko-pastirski poziv. No, dovoljno je samo pogledati Đakovo i biskupiju kakvu je naslijedio i kakvu je predao svojim nasljednicima. Kroz 55 godina biskupovanja učinio je Đakovo pravim središtem biskupije. Dao je izgraditi velebnu neoromaničku katedralu (1866.-1882.), obnoviti zgradu sjemeništa, osniva tiskaru i izdaje Glasnik biskupije bosanske i sriemske (1873.) koji izlazi i danas. Zalagao se za studij teologije na hrvatskom jeziku, o čemu piše: «Tkogod je učio te (teološke) nauke na tuđem jeziku, pak poslije morao propovijedati puku, zna koliko ga je truda i muke to stalo upravo stoga što ga škola nije jur privikla našem jeziku. Ja barem ispovijedam da sam s te strane osobite muke oćutio i pretrpio». Neumorno je obilazio župe svoje biskupije, svećenicima i vjernicima upućivao je svoje glasovite okružnice. U Đakovo je doveo Milosrdne sestre sv.Križa kako bi svojim školskim i karitativnim radom pomogle vjernicima biksupije. U Osijeku je otvorio Dječačko sjemenište, pomagao izgradnju velebne neogotičke župne crkve Sv.Petra i Pavla, prozvane osječkom «katedralom». Zalagao se za pripajanje Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji baranjskih župa, kao i župa valpovačkog i donjomiholjačkog dekanata koje su tada pripadale Pečuškoj biskupiji. To je djelomično ostvareno tek nakon I.svjetskog rata, a potpuno početkom sedamdesetih godina 20.stoljeća.

Za svoju domovinu, Crkvu i biskupiju Strossmayer je učinio zaista mnogo. Unatoč čestim razočaranjima, jer mnogi su sprečavali njegov rad, nije odustajao. Bio je doista znak protivljenja, često neshvaćen u svom vremenu, a u kasnijim razdobljima jednostrano prikazivan izvan konteksta i u dnevnopolitičke svrhe svih vlada i država koje su se na ovim prostorima izmijenile tijekom 20.stoljeća. I u naše su ga se vrijeme neki «veliki Hrvati» rado odricali kao «jugoslavena» i zastupnika promašenih političkih ideja, a zapravo ga nisu bili sposobni cjelovito i realno vrednovati. Pa i u crkvenim krugovima njegove ideje iznešene na I.vatikanskom saboru nisu bile shvaćene. Rodio se prerano. Vrijeme za oživotvorenje nekih njegovih ideja došlo je tek stotinjak godina kasnije s II.vatikanskim saborom koji je, prema nekima, bio najbolja Strossmayerova rehabilitacija. O Strossmayerovoj širini i veličini naš pjesnik Antun Gustav Matoš je napisao: «Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, 'Eseker' i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, 'naša dika'...».


Porijeklo i školovanje

Porijeklom iz kroatizirane njemačke vojničke obitelji iz Osijeka, Strossmayer je rođen 4. veljače 1815. godine u Osijeku. Strossmayerov pradjed se iz Gornje Austrije nastanio u Osijeku gdje se vjenčao Hrvaticom. U rodnom Osijeku pohađao je pučku školu i gimnaziju, a dvogodišnji filozofski tečaj završio je u katoličkom sjemeništu u Đakovu. Potom je pohađao visoko sjemenište u Budimpešti gdje 1834. godine stječe doktorat filozofije. Godine 1838. je zaređen, i dvije godine boravi u Petrovaradinu kao vikar. Dvije godine kasnije (1940.) odlazi u Augustineum u Beč i 1842. godine postaje doktor teologije i profesor kanonskog prava na bečkom Sveučilištu, polaganjem disertacije o problemu crkvenog jedinstva. Od 1842. do 1847. godine profesor je đakovačkog sjemeništa, a potom je dvije godine u Beču dvorski kapelan i jedan od trojice direktora u Augustineumu. U to doba predavao je i kanonsko pravo na Bečkom sveučilištu.


Promocija u biskupa

Na prijedlog bana Josipa Jelačića imenovan je 18. studenoga 1849. đakovačkim biskupom. Prigodom ustoličenja u čast i dužnost biskupa Strossmayer je svoj program izrazio riječima: "sve za vjeru i za domovinu" i tom je vjerskom i narodnosnom programu ostao vjeran čitava života. J.J. Strossmayer je kao biskup naslijedio golema imanja đakovačke biskupije, koja je iskoristio za svoje kasnije mecenatske priloge i darove na kulturnom i prosvjetnom polju. Najveću i najizrazitiju mecenatsku aktivnost Strossmayer je razvio u vrijeme najžešćih političkih borba u Hrvatskoj. To je bilo razdoblje između 1860. i 1873. godine. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara Franje Josipa I. o liberalizaciji društvenoga života imenovan u "carevinsko vijeće", gdje traži samostalnost Hrvatske i ujedinjenje svih njezinih dijelova. Od 1861. do 1862. godine veliki je župan Virovitičke županije. Ističe se na Vatikanskom koncilu (1869-1870), gradi katedralu u Ðakovu, zgradu HAZU (1877-1880), podaruje Akademiji zbirku slika starih majstora (koja postaje temeljem Strossmayerove galerije 1884), pomaže rad hrvatskih škola i knjižnica, čitaonica, rad na rječniku, podržava Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, pomaže časopise, novine, književnike, znanstvenike i umjetnike. Materijalno je pomagao i tiskanju raznih znanstvenih djela u akademijinim izdanjima. Zalaže se za ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa potičući narodni duh riječima: "Narodna je knjiga i glavni plod duha svakoga naroda i glavno pomicalo njegova razvitka, pače u nesnosnim prilikama javnoga života jedino sidro, koje ga čuva od propasti." U političkom se pogledu zauzimao za sjedinjenje hrvatskih zemalja, za građanske slobode i za prava hrvatskoga jezika. Na kulturnom planu zauzimao se za to da hrvatski narod ide u korak s ostalim kulturno razvijenim narodima Europe. Akademijina knjižnica, arhiv i galerija slika najveće su kulturne dragocjenosti hrvatskoga naroda.

Josip Juraj Strossmayer, darovatelj, osnivač i pokrovitelj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, HAZU (tada JAZU, 1866.), utemeljitelj obnovljenoga Hrvatskog sveučilišta (1874.), skupljač umjetnina, znameniti domoljub i čovjek koji je golemom snagom djelovao na mnoge svoje suvremenike. O tome govore i mnoga njegova pisma.

U Pešti je ušao u krug prijatelja Jana Kolara i surađivao s češkim političarima Františekom Palackym i Rigerom. Istupao je kao pristalica kulturnog i političkog zbliženja slavenskih naroda. Kao dvorski kapelan, u periodu od 1849. - 1859. godine, u doba austrijske kontrarevolucije odlučno je bio na strani bana Jelačića. Od 1860. godine pa narednih 13 godina vođa je Narodne stranke (1860.-1873.). U doba aktivnog bavljenja politikom smatrao je kako Austrija mora postati federativna država u kojoj će svi narodi doći do izražaja. Težio je ujedinjenju južnih Slavena u okviru Austrije pod vlašću Habsburgovaca. Nastojao je Austriji prokrčiti put na slavenskom jugu šireći njenu utjecajnu sferu na južnoslavenske zemlje izvan granica austrijske države. U Pojačanom vijeću u Beču zalagao se 1860. godine za federaciju te zahtijevao prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj kao i uvođenje hrvatskog jezika u administraciju i škole.

Godine 1861. u Hrvatskom Saboru održao je čuveni govor o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj, a u kome se zalagao za federalni savez s ugarskim narodima. Pet godina kasnije (1866.) izabran je za predsjednika Hrvatske regnikolarne deputacije za pregovore s Mađarima, a koji su bezuspješno završeni. Na crkvenom polju smatrao je za najvažniji zadatak svog biskupskog zvanja propagiranje vjerskog jedinstva među Slavenima. Nastojao je spasiti privilegije slavenskog bogoslužlja kao most jedinstva među slavenskim narodima. Njegovim posredovanjem došlo je do konkordata između Vatikana i Crne Gore 1866. godine, a radio je na tome da i Rusija sklopi konkordat s Vatikanom. Godine 1868. poklanja svoju privatnu zbirku slika Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Na prvom vatikanskom koncilu (1869. - 1870.) u Rimu bio je jedan od najzapaženijih protivnika neograničene papinske vlasti i tom se prilikom istaknuo kao vičan govornik održavši čuveni trosatni govor protiv dogme o papinskoj nepogrješivosti, poslije kojeg je s manjom skupinom biskupa napustio Rim. Papa je tada pohvalio Strossmayera da jako dobro govori latinski.

Pri zaključenju Hrvatsko-mađarske nagodbe borio se protiv ukidanja hrvatske autonomije po pitanjima proračuna i financija. Godine 1872. izabran je u Regnikolarnu deputaciju za reviziju Nagodbe. Nakon propasti pokušaja proširenja hrvatske autonomije povukao se iz aktivnog političkog života i iz vodstva Narodne stranke, reviziju Nagodbe nije odobrio. Stao je na stranu državno-pravne oporbe Makanaca, a kasnije uz Nezavisnu narodnu stranku. Kao apostolski vikar za Srbiju posjetio ju je sedam puta u periodu od 1852. - 1886. Za vrijeme njegovog biskupovanja sazidana je katedrala u Đakovu, koju je Strossmayer posvetio slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slogi i ljubavi naroda svog. Imao je značajnu ulogu u osnivanju JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti) 1867. u Zagrebu. Danas ta ustanova nosi ime HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Također je igrao veliku ulogu u osnivanju zagrebačkog Sveučilišta 1874. godine. Pomagao je osnivanje tiskare na Cetinju, a zatim Matice slovenske. Također tiska prvu zbirku makedonskih narodnih pjesama braće Miladinova (1861.). Djeluje u duhu sjedinjenja katoličke i pravoslavne crkve, inicira kult slavenskog bogoslužlja Ćirila i Metoda i tiska glagoljske misale, pozdravlja proslavu devedestogodišnjice kijevskog pokrštenja svetog Vladimira. Obimnim priljevom iz dijeceza služio se prvenstveno kako bi utemeljio škole, sjemeništa i akademiju znanosti, likovnu galeriju i ornamentalnu katedralu u Đakovu (1866. - 1882.) u kojoj je i sahranjen. Preminuo je 8. svibnja 1905. godine u Đakovu u 90-oj godini života.


Zanimljivosti

Možda je zanimljivo spomenuti zanimljivost (za koju ne jamčim da je istina) a koju nisam, bar do sada, uspio pronaći u knjigama ali jednom prilikom spomenula je to moja nastavnica povijesti. Naime, obitelj Josipa Jurja Strossmayera imala je dva sina blizanca: Josipa i Jurja. Jedan od njih je još kao beba preminuo. Roditelji nisu bili sigurni tko - Josip ili Juraj, pa su stoga odlučili da preživjela beba nosi oba imena. No, ono što je provjereno točno jeste da su Osječani svog znamenitog sugrađanina od milja zvali - Štroco.

Imenom Josipa Jurja Strossmayera (čitaj: Štrosmajer) nazvane su ulice u mnogim hrvatskim gradovima i mjestima. U Osijeku je njegovim imenom nazvana jedna od glavnih ulica, koja vodi od središnjeg gradskog Trga Ante Starčevića prema zapadu odn. prema Višnjevcu. Tu ulicu Osječani žargonski i odmila zovu - ŠTROSIKA.

Izvor: Wikipedia