Prvi vazdušni jastuk izumljen je 1973. godine, komercijalno je zaživio tek krajem osamdesetih godina; nakon toga dolaze bočni vazdušni jastuci, zatim vazdušne zavjesice da bi na kraju završilo se sa vazdušnim jastucima za pješake.
Američki Ford pokrenuo je  istraživanja na projektu vazdušnog jastuka za pješake, radi povećanja njihove sigurnosti u prometu
aime, tim Fordovih stručnjaka okupljen na ovom projektu, ugradio je vazdušne jastuke u branik auta, na haubi između branika i brisača i ispod brisača. Za testni auto izabran je jedan od najvećih Fordovih modela džip ford excursion. Osnovni razlog zašto su se u Fordu odlučili za ovaj model je taj što putevima u svijetu krstari sve više ovolikih krstarica. Pored toga posljedice u nalijetanjima ovakvog automobila daleko su ozbiljnije nego kada je u pitanju neki manji model. Vazdušni jastuci su kontrolisani od strane mikroprocesora  koji dobija podatke od senzora ugrađenih  u braniku auta.
Pored toga što treba da zaštite pješake nji
hova funkcija je takođe i da budu zaštita pri čeonim sudarima dva auta ili nalijetanju na  čvrstu prepreku. Glavni problem kada su u pitanju vazdušni jastuci za pješake je taj kako da procesor odredi jačinu sudara sa pješakom i kako spriječiti njihovo eventualno samoaktiviranje ili aktiviranje u slučajevima kada to nije potrebno. Zbog tih problema do realizacije ove zamisli i njihove eventualne serijske ugradnje treba sačekati još vremena. Prema predviđanju učesnika u projektu taj period ne bi trebao biti duži od pet godina.