Noel Malkolm: Kosovo, Bitka i Mit :: Istorija sveta ~ Mitovi i Legende

Noel Malkolm: KOSOVO, BITKA I MIT

Iz knjige britanskog publiciste i istoričara Noela Malkolma "Kosovo - kratka povijest" koja se nedavno pojavila u izdanju sarajevskih "Dana" prenosimo najinteresantnije djelove. Povodom ove knjige kritičar "Njujork tajmsa" Ana Husarska je zapisala:
"Ono što je - u rukama drugog autora - moglo biti tek akademsko seciranje dlake, Malkolm pretvara u uzbudljivu detektivsku priču."

Istorija turske ekspanzije do tog vremena bila je istorija saradnje sa hrišćanskim vladarima

Postoje dvije raširene pretpostavke o velikoj bitki na Kosovu 1389: da je to bila turska pobjeda koja je uništila Srpsko carstvo i da su poraženi Srbi odmah pali pod osmansku vlast. Obje su pogrešne. Prva pretpostavka zanemaruje činjenicu da se Srpsko carstvo raspalo neposredno nakon smrti cara Dušana, 1355. Srpska država je preživjela još sedamdeset godina, sa ograničenim osmanskim uplitanjima u nekim periodima. A što se tiče značaja bitaka, mnogi povjesničari vjeruju da je ranija pobjeda Turaka kod rijeke Marice u Bugarskoj 1371. imala mnogo delakosežnije efekte nego Bitka na Kosovu: Bitka kod Marice je u stvari otvorila put za osmansko osvajanje cijelog Balkana. Bitka kod Marice je za Srbe predstavljala težak udarac: golema srpska vojska je zbrisana u jednom iznenadnom noćnom napadu, a poraz je rezultirao gubitkom važnih teritorija u Makedoniji koje su bile pod vlašću Srba. (Tu su Turci za vazala sa obavezom plaćanja danka postavili sina umrlog "kralja", Marka Kraljevića.)
Ipak, sasvim je logično da su središnje srpske zemlje Bitku na Kosovu smatrale važnom prekretnicom, događajem koji je ukazivao na to da će, prije ili kasnije, doći do gašenja srpske državnosti. U svakom slučaju, značaj ove bitke za srpski narod ne može se mjeriti samo po njenim političko - strateškim posljedicama. Priča o Kosovskoj bitki postala je simbol, neka vrsta talismana srpskog identiteta, tako da ovaj događaj ima status kakav nema ništa drugo u povijesti Srba. Naziv "kosovski mit" za ovu priču sa ideološkim nabojem ne znači da je sve u njoj lažno, nego prije da ona posjeduje djelovanje talismana. Naravno, neki aspekti kosovskog mita su neistiniti, i na istoričarima je da pokušaju sklopiti istinitiji prikaz i objasniti kako i zašto je došlo do stvranja mita.
Kao što smo vidjeli, potkraj 1370-ih zemlje kojima su vladali Srbi isparčana su u kneževine. Najveći dio je bio pod vlašću Lazara Hrebeljanovića, sa središtem u središnjem srpskom gradu Kruševcu, i uključivalo je dio istočnog Kosova. Imajući pod kontrolom najbogatije kosovske rudnike i centralnu Srbiju, Lazar je bio najmoćniji srpski vladar; on je također preuzeo vodeću ulogu kao pokrovitelj Srpske crkve, a patrijarh je ponovo prešao u Žiču, koja se nalazila na njegovoj teritoriji. Veći dio Kosova je držao Vuk Branković, potisnuo je porodicu Balšić iz Peći i Prizrena, ali su još uvijek kontrolisali dobar dio Crne Gore i sjeverne Albanije. Najveća sila u cijeloj regiji bio je kralj Bosne, Tvrtko, koji je zajedno sa Lazarom učestvovao u podjeli teritorije još jedne vladrske familije u zapadnoj i centralnoj Srbiji. Tvrtko i Lazar su uopšteno bili u dobrim odnosima. Lazar je nastojao i da svoje susjede uveže u mrežu porodičnih saveza, tako što je jednu kćer udao za Vuka Brankovića, a drugu za jednog od Balšića. Ali, bilo je teško sve ove odnose održavati u dobrom stanju, s obzirom na to da su Balšići i Tvrtko često međusobno ratovali, boreći se oko teritorije na jadranskoj obali.
Tokom 1385, vladajući Balšić je poginuo u borbi sa turskim četama koje su harala centralnom Albanijom. Njegov nasljednik, Đurađ II Balšić, još mnog ranije, pristao je da postane turski vazal. Možda je smatrao da je to ne samo mudar nego i koristan sporazum: osiguravao mu je veću vojnu moć s kojom se mogao suprotstaviti ne samo prijetnji od bosanske ekspanzije nego i različitim lokalnim buntovnim moćnicima (poput porodice Dukađin i porodice Topia iz Duresa, koja je pozvala Turke da napadnu Balšiće). Savremeni balkanski pisci su skloni svakoga ko je dobrovoljno sarađivao sa Turcima ili ih pozivao kao saveznike u ove krajeve, smatrati krivim za najpodliju izdaju njihovog naroda i njihovog identiteta. Ali, ovakav način gledanja na prošlost potpuno je anahron. Svi srednjovjekovni vladari su, kad god je to bilo moguće, koristili vojske drugih naroda; šurovati i sa potencijalno opasnom silom kako bi se ona okrenula protiv neprijatelja, bilo je sasvim uobičajena praksa. Strani vojnici koji su govorili nerazumljive jezike nisu bili ništa novo: balkanski vladari su već odavna koristili Mađare, Njemce, Katalonce i druge. Jedino što je Turke razlikovalo od ostalih bilo je to što oni nijesu bili hrišćani. Tada to izgleda i nije bilo tako važno: konačno, oni su tu dolazili da se bore, a ne da pripovijedaju, i nisu ni na koji način pokušavali svoje novoosvojene vazalske teritorije preobratiti na islam.
U stvari, cijela istorija turske ekspanzije na Balkanu, do tog vremena, bila je istorija saradnje sa hrišćanskim vladarima. Prvi turski vojnici koji su kročili u Evropu učinili su to na poziv jednog katalonskog komandanta 1305.
Nakon nekoliko godina, pošto su raskinuli sa Kataloncima, došli su u službu srpskog kralja Milutina, koji se nadao da će ih iskoristiti protiv vizantijske vojske; a na kraju ih je naselio na srbijansku teritoriju. (Možda ovo naseljavanje 1.500 Turaka u Milutinovom kraljevstvu objašnjava inače zagonetan navod u jednom dubrovačkom dokumentu iz 1353. o ropkinji s Kosova, "Jeni iz Lipljana", koja je kupljena od "Junana, Turčina").

Nekoliko činjenica koje su izvjesne u vezi sa Kosovskom bitkom može se sažeti u par riječi

Milutin je imao i snažnu vojsku turskih Kumana, a car Dušan je zapošljavao Turke u svojoj vojci. Bizantski građanski rat iz 1340-ih, koji je omogućio Dušanu da krene u snažnu ekspanziju, bio je povezan sa korištenjem turskih snaga: car koji se borio da povrati prijesto, Jovan Kantakuzenus, godinama je zavisio od vojske i mornarice zapadnog turskog emira. Kada ga je taj saveznik napustio, Kantakuzenus se obratio najmoćnijem od svih turskih emira, osmanskom vladaru Orhanu i dao mu svoju kćer za ženu. Kantakuzenus je nahuškao Turke da osvoje nekoliko gradova zapadno od Konstantinopolja i, kada su Osmanlije okupirali široki priobalni pojas 1354. i odbili da ga se odreknu, to za njega sigurno nije bilo iznenađenje. Bilo je to uporište Osmanlija u Evropi. 1360. g. Orhana je naslijedio mlađi sin Murat, koji je krenuo u snažnu ekspanziju prema Trakiji, Bugarskoj i Makedoniji, osvojivši ključni grad Adrianopolj (Jedrene) 1361. i odnijevši i odlučujuću pobjedu na rijeci Marici, deset godina kasnije.
Oko 1380, Srbija i Bosna, napredne zemlje sa visoko produktivnim rudnicima srebra, postale su, sasvim očigledno, sljedeća meta. 1386. Murat napada Lazareve teritorije i osvaja grad Niš koji je, sa svojim položajem uz rijeku Moravu i vezama sa dva glavna putna pravca, imao ogroman strateški značaj. Mnogi historičari tvrde kako je tada Lazar pristao da postane turski vazal sa obavezom plaćanja danka; ali jedini dokaz za ovu pretpostavku jeste izvještaj utjecajnog osmanskog povjesničara sa početka šesnaestog stoljeća, Nešrija, koji je pokušao opravdati Muratova osvajanja 1389. kao odmazdu protiv Lazareva koji je prekršio svoje obećanje. Pošto postoje drugi dokazi o vojnim okršajima između Lazarovih i Muratovih snaga neposredno nakon zauzimanja Niša, tvrdnja o vazalstvu vjerovatno nije prihvatljiva. Međutim, u slučaju Đerđa Balšića, dokazi su mnogo jači. Najvjerovatnije su baš uz Balšićevu pomoć velike osmanske snage napale južni dio Bosne 1388. (U istoj godini je zabilježen i manji osmanski upad na Kosovo, koji je vjerovatno bio povezan sa ovim pohodom.) Ali, pohod je propao nakon što su doživjeli težak poraz u sukobu sa bosanskom vojskom pod komandom Vlatka Vukovića, vojnog komandanta kralja Tvrtka. Kako bi se osvetio za ovo poniženje i osigurao važnu teritoriju između svojih postojećih posjeda i dugoročne mete - Bosne, Murat je sakupio svoju vojsku i napredovao na Kosovu u ljeto 1389. Lazar je pozvao Bosance u pomoć, i oni su poslali veliku vojsku pod komandom Vlatka Vukovića. Lazarev zet, Vuk Branković, čije su se teritorije nalazile na samom pravcu osmanskog napredovanja, došao je sa snažnim trupama. Tako su vojske trojice vođa (uz još neke), pod komandom kneza Lazara, raspoređene na Kosovu polju, nekoliko kilometara sjevorozapadno od Prištine, na sastavcima rijeka Lab (alb.: Llap) i Sitnica, ujutro 15. juna 1389.
Ono nekoliko činjenica koje su izvjesne u vezi sa ovom bitkom može se sažeti u par riječi. Borbe su bile žestoke, gubici teški na obje strane. I Lazar i Murat su poginuli. Na kraju bitke, polje je ostalo u rukama Turaka. Murata je naslijedio sin Bajazid, koji je komandovao nekim turskim odredima u bitki; potom je ono što je ostalo od njegove vojske vratio u osmansku zemlju kako bi osigurao nasljeđivanje prijestola. Lazara je naslijedio njegov mladi sin Stefan Lazarević, koji će kasnije, po savjetu svoje majke udove kneginje Milice, postati turski vazal. Sve ostalo u vezi sa Kosovskom bitkom je neizvjesno: ko je sve učestvovao, kolike su bile vojske, kako je tekla bitka, koje su bile glavne prekretne tačke u borbi, kada i kako je smrt zadesila Lazara i Murata i da li, na kraju, treba smatrati da je to bila pobjeda ili neriješen ishod?
Postoje velika razmimoilaženja u mišljenjima oko sastava vojski. Naprimjer, srbijanski historičari slabo ili gotovo nikako ne spominju albanske snage u Lazarevoj vojsci, dok im albanski daju istaknuto mjesto. Postoji valjan dokaz o tome da su Albanci učestvovali: u porodičnoj povijesti plemićke albanske porodice Muzaka (ili "Musachi") sa početkom šesnaestog stoljeća, zabilježeno je da je Teodor Muzaka poveo"veliku grupu Albanaca" da se pridruže Lazarevoj vojsci, zajedno sa "drugim albanskim plemićima", i da je poginuo u bitki. Mnogi drugi detalji u ovim zabilješkama su provjereno tačni, tako da se i ova tvrdnja može uzeti kao vjerodostojna. S druge strane, albanske historijske knjige tvrde da je Srbo-Albanac Đerđ Balšić, koga one tretiraju kao čisto albansku ličnost, također učestvovao, što gotovo sigurno nije tačno. Jedina osnova za ovakvu tvrdnju jeste bilješka ranog osmanskog povjesničara Nešrija, koji, nastojeći opravdati Muratova osvajanja iz 1389, iznosi naširoko razrađenu priču o prekršenim obećanjima i zavjereništvu između Balšića, Lazara i Tvrtka. Kao što smo vidjeli, ova priča je u slučaju Lazara sumnjiva, a poznato neprijateljstvo između Tvrtka i Balšića čini je još manje vjerovatnom. U svakom slučaju, dokazano je prije gotovo sto godina da se Balšić u vrijeme bitke vjerovatno nalazio u Ulcinju, na crnogorskoj obali.

Poznato je da su srpski vladari u svim svojim vojnim pohodima oduvijek zavisili od plaćenika

Najraniji osmanski izvještaji, napisani u petnaestom stoljeću, spominju Albance u Lazarevoj vojsci; oni navode i mnoge druge etničke komponente. Među njima su bili plaćenici iz Srbije, Albanije, Bosne i Mađarske; u jednom se toj listi pridodaju i vojnici iz Wallachie (dio Rumunije), te Bugari, Česi i "Franci" (zapadni Evropljani); Nešri, u jednoj sintezi nekoliko ranijih verzija, spominje sve njih zajedno. Ali, s druge strane, turski autori su se trudili da povećaju brojnost i značaj Lazareve vojske koja je, po njima, bila daleko snažnija od Muratove, kako bi tursku pobjedu prikazali još blistavijom: najraniji od ovih izvještaja jednostavno kaže da je Lazar sastavio svoju vojsku "od svih onih koji su živjeli na zapadu". Prema Nešriju, Lazar je okupio tako ogromnu vojsku, trostruko veću od osmanske, da su njegovi ljudi bili potpuno ubijeđeni u pobjedu pa su noć prije bitke proveli opijajući se namrtvo. Ovim osmanskim tvrdnjama se ne može vjerovati. Naravno, u Lazarevoj vojsci je moglo biti ljudi iz raznih zemalja; srpski vladari su oduvijek ovisili od plaćenika u svojim vojnim pohodima (poznat je primjer Dušanove brojne lične partije sastavljene od Njemaca). Posebno je vjerovatno učešće Mađara, s obzirom na to da je Lazar imao dugotrajne bliske odnose sa svojim sjevernim susjedima i da se jedna od njegovih kćeri udala za mađarskog plemića. Ali, glavninu njegove vojske su vjerovatno činili njegovi vojnici, ljudi Vuka Brankovića i bosanskog vojnog komandanta Vlatka Vukovića.
Što se tiče osmanske vojske, moguće je da je i ona uključivala značajne kontingente ne - turskih vojnika. Dva srpska vladara na susjednim makedonskim i bugarskim teritorijama, Marko Kraljević i Konstantin Dejanović, bili su turski vazali, a prvi uvjet njihovog vazalstva je bio da obezbjeđuju vojnike: pretpostavlja se da su to i činili, a mnogi istoričari smatraju da se jedan od njih ili obojica lično borili na turskoj strani. Jedna rana talijanska hronika, napisala sedamnaest godina kasnije, ističe prisustvo "grčkih i hrišćanskih" vojnika u turskoj vojsci, i zaključuje: "Muratova pobjeda leži u 5.000 hrišćanskih strijelaca, unajmljenih od Grka i Đenovljana, i mnogo drugih vojnika u sedlu. Ovo spominjanje đenovljanskih vojnika, osim što odražava neke predrasude samog hroničara (koji je Firentinac), možda sadrži i trun istine. Poznato nam je da je pretendent na vizantski prijestol, Jovan VII Palaiologos, prihvatio tursko vazalstvo i posjetio Đenovu (vjerovatno uz Muratovo dopuštenje) u maju 1389, kako bi zatražio podršku za napad protiv svog djeda, Jovana V. Do tog napada je zaista i došlo narednog proljeća, kada je Jovan VII opkolio Konstantinopolj uz pomoć mješovitih snaga, koje su se sastojale od njegovih ljudi, đenovljanskih vojnika i Turaka. Dakle, sasvim je moguće da je ista kombinacija bila na djelu i na Kosovu juna 1389.
Najranija srpska hronika, napisana vjerovatno nekoliko godina nakon bitke, kaže da su Muratovu vojsku sačinjavali Grci, Bugari i Albanci. Prve dvije kategorije smo već uzeli u obzir; dok identitet Albanaca je ovdje već teže utvrditi a priori. Dva ratnička katolička plemena sa Malesija, Mirdita i Kelmendi, mnogo godina kasnije ustvrdit će da su se borila na turskoj strani u ovoj bitki, za šta će dobiti značajne privilegije. Ovakve tvrdnje treba uzimati veoma obazrivo: radi poreskih olakšica, ljudi su mogli krivotvoriti usmeno predanje jednako temeljito kao što su srednjovjekovni cehovi krivotvorili svoje dokumente (i uz manje opasnosti da budu otkriveni). Ipak, s obzirom na konfuznu političku situaciju u cijelom albanskom regionu i stupanj osmanskog uticaja koji je već bio i prisutan u nekim djelovima centralne i sjeverne Albanije, sasvim je moguće da su se neki Albanci zaista borili na turskoj strani.
Što se tiče ukupne brojnosti vojski, tu jednsotavno nema pouzdanih informacija. Nešri prvo kaže da je Lazarova vojska bila neizbrojiva, a potom da je brojala 500.000 ljudi; prva tvrdnja je očitio uvjerljivija od druge. Jedan raniji turski hroničar (sredina petnaestog vijeka, po imenu Uruc, Muratovu vojsku zaokružuje na 60.000, ali čak i ovo je bila previsoka brojka za to doba. I osmanski pisci kažu za svoju stranu da je bila malobrojnija; srpsko predanje tvrdi isto za Srbe. Pošto su Turci barem ponudili neke brojke, njihova verzija je imala više uticaja na mnoge savremene povjesničare: uobičajne procjene iznose 40 - 60.000 ljudi za Muratovu vojsku i 100.000 za Lazarevu. Ali ova posljednja je nemoguće visoka. Srpski vojni istoričari su preokrenuli proporcije i smanjili brojke: 40.000 pod Muratom naspram 25.000 pod Lazarom, odnosno 27 - 30.000 za Murata i 15 - 20.000 za Lazara. Ovu posljednju procjenu je prihvatio i vodeći zapadni autoritet u oblasti srednjovjekovnog Balkana.

Prekretnica je nastupila kada su Turci napali zdesna a srpske snage se rasule i dale u bijeg

Nema direktnih dokaza ni o rasporedu vojnika. Ali tvrdnje hroničara su tu barem nešto uvjerljivije, s obzirom na to da su u skladu sa opštom vojnom praksom tog doba. Pretpostavlja se da je Murat komandovao centrom; njegove evropske trupe su bile na desnom krilu pod komandom mlađeg sina Bajazida i njegovog najpouzdanijeg komandanta Evrenoza; stariji sin Jakub je komandovao anadolskim trupama na lijevom krilu. Nešri daje i detaljan ali možda i pomalo fantastičan prikaz razgovora o taktici između Murata i Evronoza, prije bitke, u kojoj je Murat navaljivao da u prve redove stavi kamile kako bi poplašio srbijanske konje; Evrenoz ga je na kraju ubijedio da ih postavi malo pozadi. Ovo se barem slaže sa jednim od najstarijih dokumenta koji se odnose na bitku, pismom koje je odaslano iz firentinskog senata bosanskom kralju (kao odgovor i komentar na poruku koju im je on uputio u vezi sa ishodom bitke), oktobra 1389, u kojem se spominju "kamile u lancima" koje su stajale ispred Murata. Podudara se i sa onim što znamo o vojnoj praksi tog doba: osmanska vojska je obično zauzimala odbrambeni položaj, dok su Srbi, poput ostalih Evrpljana, stavljali tešku konjicu naprijed, što nije odgovaralo odbrambenoj borbi. Što se tiče Lazarove vojske, kažu da je on komandovao centrom; Vuk Branković je bio desno; a svi strani kontingenti su bili skupljeni na lijevom krilu, pod bosanskim generalom i (prema Nešriju) izvjesnim Dimitrijem, sinom Junda - o kome će biti više riječi kasnije.
Što se tiče samog toka bitke, i tu se moramo osloniti na znatno kasnije izvore. Ne postoji nijedan opis bitke nekog od učesnika. Postoje dva pisma koja je navodno napisao Bajazid, Muratov sin i nasljednik, koja neki današnji historičari smatraju autentičnim; međutim, ima obilje dokaza da se radi o falsifikatima nekog turskog zvaničnika krajem šesnaestog stoljeća, koji se inače naveliko bavio falsificiranjem dokumenata. Najdetaljnija verzija koju imamo opet dolazi od Nešrija, po kome su Srbi uspjeli probiti lijevo krilo osmanske vojske, dok se u centru vodila žestoka borba; odlučujuća prekretnica je nastupila kada je Bajazid (praćen Evrenozom) napredovao zdesna, usljed čega su se srpske snage rasule i dale u bijeg. Pošto je Bajazid naslijedio prijestol, nije se moglo ni očekivati da ova priča drugačije zvuči.
Svi prikazi toka borbi u ovoj bitki su sa tri međusobno isprepletene teme: navodna izdaja Vuka Brankovića, vrijeme i način Muratove pogibije i vrijeme i način Lazarove pogibije. Možemo primijetiti da se priča o tome kako je Vuk Branković izdao Lazara postepeno razvijala nakon bitke. Jedna srpska manastirska hronika, napisana nekih trinaest godina nakon bitke, navodi uz oklijevanje: "Ne znam uistinu šta reći o tome, da li je Lazara izdao jedan od njegovih ljudi ili je ispunjena Božija volja". Nekoliko godina nakon bitke, jedan katalonski autor je došao do potpuno drugačije priče, u kojoj se Lazarov zet (Vuk Branković) ne optužuje za zavjerenički čin izdaje, nego jednostavno zato što je napustio bojno polje kad je Lazar poginuo: "vratio se na svoju zemlju da vlada". Jedan historičar bugarskog porijekla, koji je proveo neko vrijeme na dvoru Lazarevog sina prije nego što je napravio svoj prikaz 1430, nigdje ne spominje izdaju; ali navodi da od mnogih srbijanskih plemića Lazarov sin nije dobio nikakvu podršku nakon bitke, jer ih je Lazar "od početka gazio". A jedan bivši janjičar, koji je 1490. napisao žestok tekst protiv Turaka, za poraz okrivljuje neke srpske plemiće koji su na bitku gledali "kroz prste".
Jedan drugi autor iz istog perioda, neki anonimni Venecijanac ili Dalmatinac, spominje izdajničkog kapetana Dragoslava Probišića, za koga se pričalo da je svoje ljude u jednom trenutku okrenuo protiv Srba, i tvrdi da je bosanski vojni komandant, čuvši za to, povukao svoju vojsku s bojnog polja. Prebišićevo ime se ne spominje ni u jednom drugom prikazu, a neki povjesničari sumnjaju da je uopće postojao.

Za nastanak mita o Kosovu zaslužni su folklor i literatura a mnogo manje istorijske činjenice

Ali pronađeni su novčići koje je kovao Probišić i koji su veoma slični onima Vuka Brankovića, tako se sad pretpostavlja da je on bio jedan od Brankovićevih vazala.
Prvi pisani izvor u kojem se Vuk Branković naziva izdajicom jeste jedna vrlo utjecajna knjiga historije koju je objavio dubrovački monah Mavro Orbini. "Kako neki kažu", zabilježio je, "Branković je imao tajne pregovore sa Turcima prije bitke, i pristao je da izda svog komandanta".
Kompletan Orbinijev prikaz Kosova nastao je pod snažnim utjecajem narodnog epskog predanja i jasno da se, 200 godina nakon bitke, ovdje radi o visokostiliziranoj i mitologiziranoj verziji događaja, koja je nastala više iz folklorno-literarnih potreba nego na osnovu neke historijske analize. Priča o zavjereničkom izdajici ima svoje pandane u drugim epovima, kao što Pjesma o Rolandu; i ova usmena epska tradicija, kao i francuska, gradi se na dramatskoj i psihološkoj zanimljivosti sukoba između dva plemića, od kojih je jedan odan (junak koji je ubio Murata), a drugi izdajica. U nekim poemama koje su očuvane, Vuk Branković, izdajica, prije bitke optužuje Miloša Kobilića, junaka, da nije vjeran; upravo zbog te lažne optužbe koja Miloša teško pogađa (i u koju je povjerovao i Lazar), on se zaklinje da će ubiti turskog sultana. Ova zamisao da su to bila dva Lazarova zeta koji su se dugo nadmetali za njegovu naklonost, posjedovala je i poželjnu simetriju i psihološku jačinu; ovaj aspekt priče je uočio jedan njemački pisac koji je oko 1450. živio u Hercegovini, što dodatno potvrđuje da je u to vrijeme ovo narodno epsko predanje uveliko živjelo.
Ali do 1601. g. narodna tradicija je mogla biti pod utjecajem prikaza druge bitke na Kosovu, koja se desila na Kosovu polju 1448. između turske vojske i osvajačkih snaga plemića iz Transilvanije, Janoša Hunjadija. Hunjadijevu akciju je sabotirao tadašnji vladar većeg dijela Srbije, Đurađ Branković (Vukov sin), koji je pokušao spriječiti Hunjadija da prođe kroz srpsku teritoriju, vjerovatno i obavijestio sultana o njegovim pokretima te potom ga bacio u tamnicu. Vrlo je vjerovatno da je proglašenje Brankovićevog oca za izdajicu u kosovskim narodnim pjesmama dijelom rezultat miješanja ove dvije bitke u narodu. Sasvim je sigurno da je barski nadbiskup Marin Bici, porijeklom Dalmatinac, u jednom tekstu o Kosovu koji je napisao 1610, stavio zajedno "Gianca" (Lancu de Hunedoara) i "Miloša Cobilicha" (Miloš Kobilić, Muratov ubojica); a mnogi narodni epovi sasvim bezobzirno miješaju likove iz različitih vremenskih perioda.
Visokostilizorani folklorno-književni karakter epa, sam po sebi predstavlja razlog da se priča o Vukovoj zavjeri ne prihvati kao historijska činjenica. To potvrđuje i historijski dokazi iz kojih se da, istovremeno, naslutiti šta je bila osnova za ove do u detalje razrađene optužbe o izdaji. Da je Vuk Branković postigao tajni sporazum sa Muratom, bilo bi za očekivati da se nakon bitke pojavi kao najistaknjtiji i najprivilegiraniji Bajazidov vazal u tom području. Naprotiv, izgleda se on opirao da postane vazal. Zadržao je izvjesnu trajnu teritorijalnu autonomiju, a jedino čega se morao odreći tri godine kasnije bilo je Skoplje - njegov dragocjeni posjed; mada je konačno pristao da postane turski vazal 1392, on nije učestvovao u kasnijim Bajazidovim balkanskim vojnim akcijama 1395. i 1396. (dok Lazarov sin i drugi vazali u regiji jesu); na kraju su ga Turci svrgnuli i poslali u zatvor, gdje je i umro. Ovo ne liči na životni put proturskog zavjerenike. Ali, s druge strane, želja za autonomijom i ličnom vlašću uočljiva je još od prije 1389, kroz različite sukobe i tenzije sa Lazarom (posebno oko kontrole nad Srbijanskom crkvom). Branković možda i nije bio orijentiran proturski, ali nije bio ni osobito sklon Lazaru.
Ako ostavimo po strani priču o njegovom čovjeku Dragoslavu Probišiću (jer su dokazi isuviše neuvjerljivi da bi imali neku težinu), ipak možemo primijetiti da se u nekoliko ranih prikaza daju naslutiti kako nedostatak entuzijazma kod nekih Lazarovih plemića, tako i momenat preokreta u toku bitke uzrokovan povlačenjem značajnog dijela trupa. Možda je najbliži istini bio katalonski pisac, koji tvrdi kako Vuk Branković, vidjevši da je Lazar poginuo, više nije želio da nastavi borbu i "vratio se na svoju teritoriju da vlada".
Osmanski izvori ne kažu ništa o srpskom izdajici; ali to ne iznenađuje, jer bi takvo objašnjenje srbijanskog poraza umanjilo slavu turske vojske. S druge strane, u vezi sa pitanjem o Muratovoj pogibiji, osmanski autori imaju reći mnogo toga. Svi se slažu da je Murata ubio samo jedan kršćanski vojnik, koji se uspio približiti sultanu pukom srećom ili lukavstvom.

Ideja o upadu u neprijateljski tabor i ubistvu Murata potekla je od epskih pjesama o krađi mlade

Najraniji turski pisac, Ahmed, koji je radio u Bajazidovom domu i umro 1412, opisuje šta se desilo kada se vojska srpskog protivnika raspala i razbježala:
Mnogi vojnici su krenuli u potjeru za neprijateljem i samo su vladar i nekolicina njegovih dvorjana ostali na jednom mjestu... Ali tu je ležao jedan nevjernik, sav u krvi od glave do pete. Krio se među tijelima poginulih, ali je mogao lako vidjeti junačkog Kana. I sudbina je htjela da on ustane, baci se nožem na vladara i izbode ga.
Drugi autori, poput Uruca (sredinom petnaestog stoljeća), pričaju sličnu priču ali je smještaju u centar bitke, a ne na kraju. Oni dodaju i elemenat prevare: nevjernik je zamolio da poljubi sultana u ruku, što mu je Murat velikodušno dozvolio. Time se objašnjava kako su njegovi dvorjani i čuvari mogli počiniti fatalnu gešku i dopustiti kršćanskom vojniku da priđe tako blizu Muratu. Prvi naučnik koji je uporedio sve ove prikaze, Aleksej Olesnicki, zaključio je da osmanski pisci jednostavno nisu znali šta se dogodilo; to objašnjava zašto nijedan od njih ne kaže šta se nakon toga desilo sa ubojicom, niti iznosi bilo kakve pojedinosti o njemu. Po njemu, jedini zaključak koji se može izvući jeste da je Murat nakratko ostao sam bez čuvara (vjerovatno tokom bitke, a ne nakon nje), i da je potom pronađen mrtav.
Predanje koje se razvilo na srpskoj strani također se zasniva na djelu pojedinca i prevari; ali se razlikuje u svemu ostalom. U konačnoj verziji priče, koja se susreće u narodnoj poeziji, podvig je izvršio Miloš Kobilić prije početka bitke. Podboden sumnjičenjim Vuka Brankovića, i/ili povrijeđen Lazarovim prigovaranjima, Miloš je odjahao tog jutra do šatora sultana Murata, kako bi saopštio da je odlučio preći na tursku stranu. Sultan je zatražio da izvrši ritualni čin pokornosti i poljubi ga u nogu (ili koljeno).
Kao i u priči o izdaji Vuka Brankovića, i cijeloj drami o rivalstvu između Vuka Brankovića i Miloša Kobilića, i ova priča se doima kao da je oblikovana književnim predanjem. Ima pretpostavki da je ideja o ulasku u neprijateljski tabor na konju i lukavoj prevari potekla od tradicionalnih pjesama o krađi mlade, gdje junak upada u neprijateljski teritorij i pomoću hrabrog lukavstva ugrabi djevojku. Ukoliko je priča o Milošu Kobiliću uveliko proizvod književnog modela, onda je on djelovao već u najranijoj fazi. Historičar bugarskog porijekla, Konstantin koji je pisao oko 1430, već je imao sve glavne elemente ove priče: nepravedno optuženi plemić koji se prevarom probija do sultana i ubija ga kako bi oprao vlastito ime. Znamo da su srpski narodni pjevači imali običaj svaki događaj gotovo istog časa prenositi u pjesmu. (Jedan nezaboravan primjer imamo u pjesniku-seljaku Anti Nešiću, koji je bio član srpske Narodne skupštine 1873-74; svaki dan bi se pojavio iz skupštine i čitavu debatu o Zakonu o novčanoj reformi i budžetu pretvorio u čiste stihove pred zadivljenom publikom.) Konstantin je bio na dvoru Lazarevog sina od 1411; drugi elementi epske tradicije (ne epizoda o Milošu Kobiliću, nego herojski govor koji je održao Lazar prije bitke), utjecali su na jedan još raniji tekst, memorijalni govor koji je najvjerovatnije sastavio srpski patrijarh oko 1390.
Epska tradicija je bila vrlo snažna, i na kraju je potpuno prevladala. Ali u prvim stoljećima nakon bitke morala se takmičiti sa drugačijom verzijom događaja, koja je takođe kolala među hrišćanskim piscima. Ova verzija, koja Muratovu pogibiju povezuje sa odvažnim jurišem usljed bitke, prvo se pojavljuje u jednom od najranijih dokumenta, u komentarima (iz oktobra 1389) koje su firentinski senatori dali na izvještaj o bitki što su ga primili od bosanskog kralja Tvrtka:
Srećne li su, najsrećnije, ruke dvanaestorice odanih plemića koji su svojim mačevima prokrčili put, prodrli kroz neprijateljske redove i kroz obruč lancima vezanih kamila, i junački se probili do šatora samog Murata. Srećniji od svih je onaj koji je tako silovito ubio tako moćnog ratnika ubodom svoga mača...
Većina istoričara je pojedinosti iz ove priče smatrala izmišljenim; broj od dvanaest vjernih ljudi se doima sumnjivo sumboličnim, a jedan od vodećih naučnika je jednostavno odbacio ovaj prikaz kao čudan, odnosno, "poseban slučaj". Ali ostaje činjenica da je ovaj firentinski dokument najbliži samim događajima od svih ostalih koje posjedujemo: to je direktan komentar o izvještaju koga je nekoliko mjeseci nakon bitke otposlao vladar čiji su ljudi u njoj učestvovali. Indicija o redu kamila vezanih lancima slaže se sa ostalim izvještajima; a bez obzira na to da li je broj dvanaest tek neka namjerna simbolika, osnovna zamisao o maloj grupi vitezova koji napadaju Murata uopšte ne izgleda kao "poseban slučaj".

I najnakićeniji biseri epske mašte možda rastu oko nekog komadića istorijske građe

Anonimni firentinski hroničar, koji je pisao vjerovatno manje od dvadeset godina nakon bitke, daje malo razrađeniju verziju iste priče: po njemu, Lazar je lično sa još dvanaestoricom ljudi napao Muratov šator (nakon što su Turci porazili Lazarovu vojsku na polju) i ubio ga kopljem. Elementi ove priče se pojavljuju u još jednom prikazu sijenskog trgovca koji je živio na osmanskom teritoriju do 1402, a svoje historijske radove je objavio 1416. U njegovoj verziji priče, Lazar i nekoliko njemu odanih ljudi jurnili su na Muratov šator, ali su zaustavljeni i zarobljeni; a onda, kada su izvedeni pred sultana, jedan od njih je uspio da ga izbode. Ovdje vidimo dvije priče spojene u jednu - viteški napad i lukavo ubistvo nožem.
Međutim, od svih ranih prikaza, najdetaljniji i najfascinantniji je onaj anonimnog katalonskog autora, koji je sigurno napisan prije 1402. Većina povjesničara Kosova ne posvećuje dovoljnu ili gotovo nikakvu pažnju tom prikazu bitke, zato što on dolazi na kraju jednog uglavnom izmišljenog teksta, sentimentalne romanse pune čudesnih izmišljotina. Samo djelo predstavlja romansiranu biografiju Jakoba, starijeg Muratovog sina, koga Bajazid ubija nakon bitke kako bi osugurao prijestol za sebe. (Završni odlomak knjige opisuje Bajazida koji je još na vlasti, što ovaj tekst smiješta u vrijeme prije nego što ga je porazio i zarobio Tumirlenko 1402.) Ipak, što su uočili i mnogi katalonski naučnici, opis Kosovske bitke, koji čini zadnji dio knjige, sasvim je drugačiji od izmišljene romanse koja mu prethodi: on se izgleda dobrim dijelom temelji na jednom ili više istorijskih prikaza, koje su možda napisali neki bizantski Grk ili Turčin koji je pripadao antibajazidskom lobiju. U cijeloj knjizi, autor pokazuje neobično tačno poznavanje naziva mjesta, osmanskih običaja i povijesnih detalja.
Prema ovom autoru, Lazarove snage (26.000 pješadije i 4.000 naoružane konjice) uključivale su "mnogo Njemaca i mnogo Mađara". Jedan od vitezova na konju, "krupan Mađar", tražio je od Lazara da ga stavi na čelo vojske; udovoljeno mu je i dobio je pod svoju komandu više od jednog cijelog odreda (ostali komandanti su bili sam Lazar i "njegov zet", tj. Vuk Branković). Autor potom iznosi razne detalje o dvijama vojskama, uključujući i to da je Murat poredao kamile u tri reda, jedne ispred drugih, "vezane debelim lancima". (Ovo je važan detalj, jer se potpuno slaže sa navodom o vezanim kamilama u pismu firentinskih senatora.) Tokom bitke jedna grupa njemačkih vitezova probila se kroz redove kamila i prodrla duboko u tursku vojsku. U nastaloj zbrci, mađarski vitez koj se bio zakleo da će se lično boriti s Muratom, podbo je svog konja pravo na sultana, ne bojeći se strijela koje je na njega ispaljivao sam Murat.
On se probi, sa kopljem u ruci, i zada mu takav udarac potpomognut konjem u jurišu, da su Muratov štit i oklop potpuno probijeni, a vrh koplja mu se zario četiri prsta duboko u tijelo, i Murat se sruči na tlo teško ranjen.
Mađarskog viteza je odmah potom oborila kiša strijela; Murat je uskoro podlegao ranama.
Indentificiranje Muratovog ubice kao mađarskog viteza vrijedi ozbiljno razmotriti. Kao što smo vidjeli, Lazar je gotovo sigurno u svojoj vojsci imao i mađarski kontingent; njegov zet, Nikolas Garai, bio je jedan od najmoćnijih plemića u Mađarskoj i veoma angažovan u balkanskim događajima. Sam Garai nije bio prisutan prilikom bitke, ali svaki vitez višeg ranga koga bi on poslao dobio bi počasno mjesto. Možda ona simetrija sa dvojicom zetova, koja se pojavljuje u epskom predanju, ima neke veze s ovim. Još jedna karateristika ovog epskog predanja bi mogla imati mađarsko objašnjenje. Među najčuvenijim pjesmama su one koje opisuju podvige devetorice Jugovića, braće koji su se viteški borili i izginuli u bitki. Prema narodnom predanju, oni su bili braća Lazarove žene, kneginje Milice; ali povijest ne zna za njihovo postojanje. Međutim, često se dešava da imena u epskoj poeziji imaju neku, makar i vrlo daleku pozadinu u stvarnosti: čak i najnakićeniji biseri epske mašte možda rastu oko nekog minijaturnog komadića istorijske građe. (Već smo spominjali jedan primjer iz jedne druge kulture: albanski nazivi mjesta koji su se, u iskrivljenom obliku, našli u Pjesmi o Rolandu.) U najranije zabilježenoj pjesmi o Kosovu, ime koje će kasnije autori zabilježiti kao "Jugović" u stvari je bilo "Ugović", a prvi redak u kome se pojavljuje to ime povezuje braću Ugović sa "ugarskim", tj. mađarskim, plemićima. Možda su Ugovići prvobitno bili "Ugarovići", mađarski sinovi - mala grupa vitezova koje je poslao Lazarov mađarski rođak. Veza sa Garaiem možda objašnjava zašto su oni, u epu, posmatrani kao neka vrsta svojte kneza Lazara.

Tek u osamnaestom vijeku jedan izdavač uljepšao je ime Kobilić i napisao Obilić što je pogrešno

I, da odemo još malo dalje u ovim spekulacijama, možda je takva jedna grupa eltinih mađarskih vitezova, predvođena "krupnim Mađarem" iz katalonskog prikaza, krenula na Murata, da bi poslije bili stavljeni kao dvanaestorica vjernih vitezova u ranom izvještaju koji je u Firencu uputio bosanski kralj Tvrtko.
Nijedan od ranih kršćanskih izvora ne može se mjeriti sa ovim talonskim prikazom kada je riječ o podrobnosti detalja. Ali, postoji još jedan tekst, bugarska hronika napisana u periodu između 1413-21, koja ne samo da daje jednu (vrlo kratku) verziju viteške priče, nego dodaje i jedan vrlo važan element: imenuje viteza koji je ubio Murata. "A među ratnicima biješe čovjek ogromne snage, po imenu Miloš, koji je svojim kopljem pribo nevjernika Murata, baš kao sv. Dimitrije..." Pred kraj petnaestog stoljeća spominje se cijelo ime Miloš Kobilić ili Kobilović; a u nekoliko narednih stoljeća ono se stalno pojavljuje u bezbroj varijanti kao u kineskoj igri šaputanja: Milois, Miloss Kobyla, Milos Kobilith, Milossus Kobyliczh, Milosch Khobilovitz, Milo Comnene i Minkos Koplaki. U folklorno-epskoj tradiciji to je uvijek Miloš Kobilić - odnosno uvijek je bio, sve dok jedan nadobudni izdavač iz osamnaestog stoljeća nije odlučio da ga "uljepša" u "Obilić", u želji da sugerira riječ obilje. Oblik "Obilić" koriste svi suvremeni srbijanski pisci; začudo, čak i vrlo ozbiljni historičari i književni stručnjaci nastavljaju da ga koriste, mada su potpuno svjesni da se radi o patvorini i očiglednoj izmjeni.
Može li se išta zaključiti na osnovu originalnog imena? Nažalost, odgovor glasi da se mogu ili bi se mogle zaključiti mnoge stvari, ali nijedna sa sigurnošću. Ako pretpostavimo da je to bilo pravo ime stvarne ličnosti, onda bi dokazi sadržani u hrivosuljama ukazivali da je on vjerovatno došao sa zapadnog Kosova, gdje je ime "Miloš" u to doba bilo vrlo popularno. Mada danas Miloš zvuči potpuno srpski, imena koja su se završavala na -oš ili -uš nisu bila tako uobičajena u srednjem vijeku, i moguće je da su odražavala izvjestan albanski utjecaj; dok je ime Miloš bilo popularno na zapadnom Kosovu, u sjevernim dijelovima ga uopće nije bilo. Isto tako, "Kobilić" ili "Kobilović" je moglo nastati od vlaške ili albanske riječi "copil" odnosno "kopil", koja, kao što je već rečeno, znači "dijete" ili "vanbračno dijete". "Kopil" se u nekim srednjovjekovnim spisima pojavljuje i kao vlastito ime Vlaha; postoji također i selo po imenu Kobiliće i Kopiloviće na sjeverozapadnom Kosovu. S obzirom na sve to, bilo je tvrdnji da je Miloš Kobilić bio vlaško-albanskog porijekla.
Međutim, po jednoj drugačijoj etimologiji, "Kobilić" se izvodi iz riječi kobila: "Kobilić" bi prema tome značilo "kobilin sin". U tom smislu je narodna tradicija tumačila ovo ime: prema legendi, Miloša je u djetinjstvu dojila kobila. Podsjetimo se da je osmanski historičar Nešri spominjao vodećeg viteza na srbijanskoj strani po imenu Dimitrije, "Jundovog sina" (Yund-oglu): yund u stvari stara turska riječ koja znači "kobila". Ostaje nejasno zašto ga naziva Dimitrije umjesto Miloš; možda je pobrkao "Miloš" i "Mito" (deminutiv za Dimitrije), ili se radi o utjecaju popularnog poređenja sa sv. Dimitrijem (kao kod ranije spomenutog bugarskog hroničara). Ali ono što je ovdje važno jeste da se taj "Yund-oglu" opisuje kao komandant Lazarevog lijevog krila, gdje su bile raspoređene strane trupe - što se u potpunosti podudara sa prikazom koji daje anonimni Katalonac.
Ukoliko smatramo da ovo pridonosi vjerodostojnosti katalonske verzije, onda bismo možda trebali razmotriti mađarsko porijeklo vitezovog imena. Vjerovatno bi bilo pretjerano pretpostaviti da je "Miloš" prvobitno bio "Miklos" (mađarska verzija imena Nikola", a da je "Kobilović" u stvari nastalo od kaborlovog ("vitez-lutalica" na mađarsko društvo tog doba bilo je još uvijek pod snažnim utjecajem šamanizma koji su Mađari donijeli sa sobom iz centralne Azije. Te tradicije su bile osobito snažne u vojsci: naprimjer, mađarski vojnici tog vremena su na svojim odijelima nosili magijske kosti (motiv koji se zadržao na uniformama husara, oblikovan zlatnim širitima). Ova vjerovanja nisu njegovali samo vojnici iz sela: umjetničko-historijski dokazi pokazuju da se tokom ovog perioda mađarski plemići namjerno usvajali lokalne "etničke" nošnje i običaje.

Prema svemu što danas znamo logično je zaključiti da je Murata ubio neki Mađar

A među raznim totem-životinjama koje su koristili mađarski šamani, konj je bio najmoćnija i najpopularnija. Vjerovali su da svaki šaman ima svog bijelog čarobnog konja koji će ga odnijeti na nebo. I, mada je identificiranje Miloša Kobilića kao Mađara prilično nepouzdano, zanimljivo je primijetiti da je Mađarska, više nego ijedna druga zemlja u regionu, posjedovala kulturu koja je mogla proizvesti harizmatičnog ratnika koji je imao neku magičnu vezu sa kobilom.
Naravno, ukoliko je cijeli prikaz katalonskog autora tačan, onda postaje teško objasniti zašto su turski historičari razradili potpuno drugačiju priču o Muratovoj smrti. I ovdje je moguće ponuditi nekoliko objašnjenja. Pogibija sultana u bitki predstavljala je događaj bez presredan; možda je podmuklo ubojstvo i blo manje uvredljivo za tursko samopoštovanje od obične pogibije u borbi. Možda je kombinacija dviju priča koju nudi sijenski autor upad na konjima, zarobljavanje vitezova, a potom iskorištena prilika za ubojstvo od jednog od njih - bila bliža istini. Možda se juriš mađarskog viteza završio neuspjehom, tako da je Murat ubijen u drugom odvojenom događaju; kršćanski izvori su možda zabilježili samo da je vitez posljednji put viđen kada se bacio na sultana, i da je kasnije objavljeno kako je sultan ubijen. Bez dodatnih dokaza, prava istina možda nikada neće biti utvrđena. Ali prema svemu što sada znamo, moguće je logično zaključiti da je Murata ubio neko, vrlo moguće neki Mađar koji se zvao, ili čije ime je zvučalo slično, odnosno čije ime je naknadno promijenjeno ili je značilo isto što Miloš Kobilić.
I Lazarova smrt je bila predmetom brojnih različitih priča; i tu su književni zahtjevi narodnog epa igrali važnu ulogu. U nekim verzijama epa, završni, dramatični sukob se dešava između Lazara, koji umire, i Murata, koji je već zadobio smrtonosne rane. Kod otomanskih povjesničara, priča je jednostavnija: zarobljenog Lazara dovode pred Bajazida na kraju bitke, koji naređuje njegovo pogubljenje; najranije srpske hronike daju vrlo sličan prikaz. Verzije prema kojima je Lazar bio vitez koji je ubio Murata prate, naravno, drugu liniju priče; ali ove prilično prozirne pokušaje da se Miloševa uloga pripiše Lazaru, ne treba uzimati za ozbiljno. I ovaj put, Katalonac daje najprozaičniji prikaz; po njemu, ubrzo nakon Muratove smrti gine i Lazar, "nakon što se uključio u borbu protiv Ajna-bega" (komandant anadolske konjice na lijevom krilu osmanske vojske". Kada bi ovo bilo sasvim istinito, tad bi bilo sasvim razumljivo zašto je srpski narod težio drugačijoj varijanti priče, u kojoj je Lazar imao priliku barem da održi još jedan junački govor prije nego što pogine.
Možda se čini čudnim pitanje da li je ova bitka bila turska pobjeda ili neriješeni boj, s obzirom nato da se radi o najčuvenijem porazu u srbijanskoj povijesti. Ipak, neki od ranih izvora iznose još čudniju tvrdnju; oni bitku opisuju kao srpsku pobjedu. Pismo firentinskih senatora ne ostavlja nimalo sumnje da ih je kralj Tvrtko obavijestio o velikoj pobjedi protiv Turaka; isti dojam se stiječe nekoliko godina kasnije, čitajući knjigu francuskog autora Filipea de Mezieresa; a prva reakcija bizantiskih prisaca bila je da ustvrde kako je Kosovo bilo poniženje za Turke. Neki stari srpski vjerski tekstovi o Lazaru, napisani u obliku pohvale, kažu da je Murat poražen. Narodne epske pjesme koje je čuo neki slovenački putnik prolazeći Kosovom oko 1530., slave Miloša Kobilića koji je ubio Murata, završavajući: "Kad su Turci izgubili svog vođu, dali su se u bijeg. Tako su Markogrof (Lazar), njegova vojska i njegova zemlja oslobođeni od Turaka.
Očigledno su postojala dva osnovna razloga za formiranje ovih različitih ocjena ishoda bitke. Prvi je bila činjenica da je sultan poginuo u ovoj bitki: to je privuklo zanimanje bizantskih pisaca, koji inače ne bi mnogo marili za ono što se desilo u ovoj udaljenoj slavenskoj kneževini. To je bio najvažnije i za pisce srpskih podvala koji su, usredsređeni na Lazara, sve događaje u bitki posmatrali na vrlo ličan, umjesto na vojno-strateški način: omiljeno im je poređenje bilo sa Davidom i Golijatom, koji su se naravno borili kao pojedinci, a ne kao vojskovođe. Drugi razlog je najvjerovatnije bio taj što, nakon bitke, tuska vojska nije krenula dalje u osvajanje srpske teritorije, nego se brzo povukla u Anadoliju (radi osiguravanja prijestola za Bajazida). To je moglo ostaviti dojam da su Turci uspješno odbijeni.

Svaki prikaz bitke nastao je pod pritiskom vjerskih, književnih i političkih uticaja

Da li je bosanski kralj Tvrtko imao neki dodatni, skriveni razlog, da širi vijesti o pobjedi - naprimjer, kako bi dobio vojnu ili finansijsku podršku od talijanskih vlasti, koji su, u protivnom, mogle dodijeliti Mađarskoj - o tome možemo samo nagađati.
Još jedna karakteristika bitke koja je sigurno uticala na ove izvještaje jeste činjenica da su i Turci pretrpjeli teške gubitke. S obzirom na strašne gubitke u ljudstvu na obje strane, postojala je osnova da se na bitku gleda kao na neriješen rezultat za koji je plaćena visoka cijena. Jedan stari srpski vjerski tekst zaključuje: "Obje strane su bile iscrpljene, i bitka je prestala", više ranih hronika, talijanskih i dubrovačkih, daju približno istu verziju ishoda. Većina savremenih povjesničara su skloni opisati bitku kao uglavnom neriješenu, ali uz dvije bitne kvalifikacije. Prvo, u tehničko-vojnom pogledu, bitka se ipak može okarakterisati kao osmanska pobjeda, zato što se srpska vojska raspala i dala u bijeg, dok je turska na kraju dana zadržala polje u svom posjedu. Drugo, dok su Srbi upotrijebili svoju punu vojnu snagu, Turci su bili u stanju da iz dana u dan dovlače nove i sve jače jedinice. Stoga, dugoročno gledano, ova bitka se s pravom može smatrati velikim porazom srpske strane. Postoje i jasni dokazi da su tako mislili i ljudi s Kosova u sljedećoj generaciji ili dvije: bugarski pisac Konstantin, koji je bio na dvoru Lazarovog sina od 1411, jasno je opisao bitku kao tursku pobjedu. Isto je postupio i katolički biskup Martino Segono, koji je služio na Novom Brdu u prvoj polovici petnaestog stoljeća.
Ali, da li su gledišta pisaca poput Konstantina i Segona uopće predstavljala javno mišljenje? Na ovo nema sasvim sigurnog odgovora. Svaki prikaz bitke sačuvan do naših dana je sačinjen pod pritiskom različitih posebnih utjecaja - vjerskih, književnih i političkih. Nema načina da se prodre u pozadinu tih tekstova i izvora i izvrši neka vrsta imaginarne ankete među lokalnim stanovništvom. Jedino što možemo učiniti jeste da uočimo i pratimo najranije niti predanja koje su, na kraju, utkane u popularni, savremeni "mit o Kosovu" (uglavnom u devetnaestom stoljeću), koji danas prevladava u srpskom načinu razmišljanja.
Najuočljivija nit koja se pojavljuje vrlo rano jeste srpski pravoslavni kult kneza Lazara. Oko godinu dana nakon bitke, Lazarovo tijelo je prebačeno i ponovo sahranjeno u manastiru koji je on osnovao u Ravanici, između Niša i Beograda. Napisani su vjerski tekstovi koji su ga proglasili mučenikom, a za godišnju komemoraciju 15. juna sastavljena je posebna liturgija, koja je sadržavala pripovijest o njegovom životu i smrti. Međutim, glavni akcenat u ovom i drugim manastirskim tekstovima bio je na njegovim pobožnim djelima. Mnogo više prostora je posvećeno njegovom zavještanju Ravanice nego njegovoj posljednjoj bitki protiv Turaka. Jedini važan doprinos koji su ovi tekstovi dali kasnijem mitu o Kosovu bilo je, u nekima od njih, uključivanje govora koji je navodno Lazar održao svojim vojnicima prije bitke, i u kojem im je, koristeći retoričke modele, rekao da je "bolje poginuti u borbi nego živjeti u sramoti... Živjeli smo dosta na ovom svijetu; na kraju, želimo prihvatiti mučeničku borbu i vječno živjeti na nebu".
Kao što smo vidjeli, od tih religijskih tekstova (manji broj) opisuju bitku kao Lazarovu "svetu pobjedu". Standardni način slavljenja svetaca bilo je recitiranje njihovih dostignuća, a ne patnji; u Srpskoj crkvi je postojala snažna tradicija kraljevskog svetaštva, ali ne i mučeništva. Stoga ne iznenađuje da se Lazarova komemoracija sastoji uglavnom od nabrajanja njegovih vrlina i uspjeha - među kojima se ubojstvo Murata smatra najvećim. Slavljenje je važnije od oplakivanja u ovim tekstovima: i mada se tu spominju i pogibije srpskih vojnika na Kosovu, u ovoj ranoj fazi se još ne naslućuje nastanak mita o nacionalnoj katastrofi. Ni ovo nas ne treba čuditi; kada su pisani ovi tekstovi, deceniju ili dvije nakon bitke, Lazarov sin je neometano vladao srpskim zemljama i, štaviše, činio je to kao lokalni sultanov vazal. Za monahe, koji su ovisili od njegovog pokroviteljstva, ne bi bilo baš mudro opisati ovakvo stanje stvari kao katastrofalno za narod - čak i ako su ga smatrali takvim, što je malo vjerovatno.
Ova prva liturgija slavljenja Lazarove smrti 15.juna svake godine (28. juna po novom kalendaru) mogla bi izgledati kao dokaz neprekinute tradicije obilježavanja godišnjice Kosova od 1390. g. do danas. Međutim, taj kontinuitet je ustvari vrlo krhak.

Nacionalisti poput Vuka Karadžića uzeli su kosovsko predanje i pretvorili ga u ideologiju

Kult Lazara se naravno održavao na Ravanici; svi manastiri su njegovali kult svojih svetih osnivača. Međutim, potkraj sedamnaestog stoljeća Ravanica je bila jedino mjesto gdje se još slavio njegov kult. Možda je još poneka crkva tu i tamo obilježavala 15. jun kao Vidovdan; ali u zvaničnom crkvenom kalendaru, taj dan je bio posvećen Amosu iz Starog zavjeta, dok je sv. Vid formalno unesen u kalendar tek u devetnaestom stoljeću. Cijela zamisao nacionalno-vjerske proslave ovog dana u stvari je izum devetnaestog stoljeća.
Šire o poznatim tradicijama može se naći u narodnim epskim pjesmama. Najranije pisane verzije ovih pjesama o Kosovu pojavljuju se tek u drugoj polovini osamnaestog stoljeća; ali to je jasan dokaz (na osnovu bilješki putnika i vidljivog stoljća; ali to je jasan dokaz (na osnovu bilješki putnika i vidljivog utjecaja pjesama na druge pisane tekstove) kontinuiranog prenošenja i razvoja, koji se protežu od najranijih godina neposredno nakon bitke. Pažljivim proučavanjem ranih dokaza dolazimo do zaključka kako su neposredno nakon bitke sačinjene dvije glavne pjesme: "Smrt Lazara" i "Smrt Murata od ruke Miloša Kobilića". Razrađena je zajednička linija priče koja povezuje ove dvije, a dodate su i neke druge pjesme, kao što je ona o kneginji Milici i njenoj braći Jugovićima ili Ugovićima. Međutim, počev već od petnaestog stoljeća, jasno je da je najpopularnija od svih bila pjesma o Milošu Kobiliću. (To je pjesma kojoj je slovenački putnik Benedikt Kuripešič posvetio svoj prikaz iz 1530, opisujući je kao takvo slavljenje srpskog junaštva, da se cijela bitka doima kao poraz Turaka).
Neke od pjesama o Lazaru uključuju stihove koji bitku oslikavaju kao istorijski poraz cijelog srpskog naroda; ali, čak i u tim pjesmama, fokus je na sudbini samog Lazara kao junaka-mučenika, a ne na nacionalnoj sudbini Srba. Nema sumnje da je u dugim stoljećima osmanske vladavine bilo mnogo Srba koji su ove pjesme shvatali kao izraz nečega što je povezano sa istorijskim korijenima njihove nesrećne sudbine kao turskih podanika. Ipak, tradicija narodnih pjesama se teško moće koristiti kao direktni dokaz "javnog mišljenja" o političkim pitanjima: kako bi se ona tako tumačila, tada bismo trebali izvući sasvim drugačiji zaključak iz činjenice da je najpopularniji junak u narodnoj poeziji - daleko popularniji od Lazara i vjerovatno popularniji čak i od Miloša Kobilića - bio Marko Kraljević, osmanski vazal, koji je gotovo sigurno davao vojnike za Muratovu vojsku i koji se možda i sam borio u njoj.
Ideja da ova folklorno-pjesnička tradicija posluži kao građa za samu suštinu posebne vrste historijsko-nacionalne samosvijesti kod Srba u stvari je produkt devetnaestog stoljeća. Nacionalistički nastrojeni autori i graditelji nacije, poput Vuka Karadžića (utjecajni sakupljač narodnih pjesama sa početka devetnaestog stoljeća i autor rječnika) i Petra Petrovića Njegoša (pjesnik i kneževski vladar Crne Gore, čija je poznata epska poema "Gorski Vijenac" objavljena 1847), uzeli su elemente narodnog kosovskog predanja i pretvorili ih u nacionalnu ideologiju. Ni ovo ne treba da nas čudi. Devetnaesto stoljeće je bilo period u kojem je došlo do razvoja nacionalnih identiteta u mnogim dijelovima Evrope; u slučaju Srbije, sama ideja o formiranju nezavisne nacionalne teritorije nužno je podrazumijevala pobunu ili rat protiv osmanskih Turaka. Nacionalni mit zasnovan na simboličnom tretnutku turskog osvajanja, istovremeno usredotočuje svu pažnju na neprijatelja i podsjeća Srbe na slavnu prošlost prije Osmanlija.

Kraj

Noel Malcolm