Erazmo Roterdarmski (1465. - 1536.)

Erazmo Roterdarmski, ili pravim imenom Geert Geerts, nizozemski humanist, književnik, filolog i filozof rođen je 28. listopada 1465. (prema nekim izvorima 1466.) u Rotterdamu. Završivši prve škole u Deventeru i Herzogenbuschu, a u Steynu novicijat, nakon kojeg je stupio u augustinski red prelazi u službu Henrija de Bergue, biskupa u Cambraiu. U toj službi ostaje pet godina da bi zatim otišao na nastavak studija u Pariz.

Uzdržavajući se jedno vrijeme davanjem privatnih lekcija upoznaje mladog engleskog lorda Williama Mountjoya koji mu postaje prijatelj i mecena. U strahu pred epidemijom bježi iz Pariza te živi neko vrijeme u južnoj Francuskoj, a zatim odlazi u Englesku gdje stječe mnoge prijatelje u znanstvenim i političkim krugovima Londona. Krhkog zdravlja, kojemu ne prija engleska klima vraća se ne kontinent. Pod teškim životnim uvjetima lutajući i naporno radeći proveo je neko vrijeme u Parizu, Orléansu, Rotterdamu i Louvainu. Zatim se vraća u Englesku i u Cambridgeu postaje baccalauresu teologije. Izabran je za odgojitelja nezakotinog sina Jakova IV. Godine 1506. putuje u Italiju, doktorira u Torinu, posjećuje Bolognu i Rim. U Veneciji je gost Alda Manuzija koji objavljuje njegovu zbirku sentencija Adagia. Neko je vrijeme u Padovi uz svoga štićenika zatim je opet u Rimu gdje ga vatikanski krugovi nastoje zadržati u svojoj sredini. Ali on prihvaća poziv novog engleskog kralja Henrika VIII te po treći put odlazi u Englesku. Stanujući u kući kancelara Thomasa Moorea piše i posvećuje domaćinu svoju Encomium Moriae, sjajnu satiru na neuku i lijenu raspuštenost samostanaca, nadutu učenost teologa i gramziv nemoral visoke crkvene hijerarhije.

Pozvan je na sveučilište u Cambridgeu gdje predaje grčki jezik i egzegezu, a kada mu se izjalovio pokušaj da se posredstvom novog pape zaposli u Rimu polazi na duže putovanje po Njemačkoj. Trijumfalno dočekan u nizu gradova biva konačno pozvan na dvor Karla Habsburškog u Bruxellesu s titulom kraljevskog savjetnika i rentom od 400 florina. Njegov boravak u Bruxellesu poklapa se s počecima Reforme. Luther i čitav reformatorski krug očekuje da će Eramzo kao istaknuti kritičar papinstva i crkvenih zloupotreba pristupiti pokretu. Ali Eramzo vrlo brzo prozire netolerantni fanatizam i sekataški duh reformatorskih vođa i unatoč svojim simpatijama za proturimski smjer Reforme i prijateljstvu s mnogim njenim pobornicima čuva svoju javnu neutralnost. Godine 1522. povodom objavljivanja Eramzovih Colloquia Luther definitvno odbacuje Eramza. Od tada počinje njihovo smrtno neprijateljstvo. Na Eramzovu raspravu De libero arbitrio Luther odgovara žučljivim pamfletom De servo arbitrio u kojem Eramza naziva pironovcem, epikurejcem, ateistom i svetogrdnikom. I upravo kad je Eramzo svojom replikom na Lutherove ispade (Hyperaspites) udaljio od sebe i one reformatorske elemenente koji su mu još bili skloni započinje protiv njega bjesomučna kampanja i s papističke strane.

Sorbonne pokreće protiv njega proces, osuđuje ga (1527.) kao neprijatelja Crkve, a prevoditelj njegovih Razgovora Louis Berquin biva spaljen na lomači. Omražen i obasut klevetama iz oba tabora Eramzo se sklanja u Basel, ali odatle - zbog vjerskih nemira - mora bježati. Neko vrijeme živi u Freiburgu (Breisgau), gdje se namjerava stalno nastaniti. Zbog zdravstvenih razloga ipak se vraća u Basel i posve povlači iz učenjačkog rada. Odbija poziv Klementa VII na koncil u Augsburgu, ostaje nijem i na breve Pavla III, kojim mu papa dodjeljuje priorat u Deventeru, godišnju rentu od 3.000 forinti i najvešćuje karidnalski šešir. Smrt (12. srpnja 1536.) pretječe ostvarenje njegove želje da se vrati u rodnu Nizozemsku i on umire u kući svog dugogodišnjeg prijatelja, baselskog izdavača Frobena. Njegovoj agoniji nije prisustvovao nijedan svećenik.

Po svom književno-znanstvenom radu i životnom stavu Eramzo je najsvjetlija i najznačanija ličnost humanizma. Majstor latinskog stila, on njeguje sve književne forme od poezije do znanstvenog traktata. Njegova izdanja Aristotela, Novog zavjeta, Jeronima, Augustina, Ambrozija itd. fundamentalna su djela evropske filologije i tekstovne kritike. Njegov spis De ratione studii prvi je sistematski program humanističkog školskog obrazovanja, dok iz niza njegovih dijatriba i pisama izbija lik čovjeka koji vedrim životnim optimizom, širinom i kritičnošću svojih znanstvenih gledanja, nepomirljivošću prema moralnom licemjerju i falsifikatima ljudskih svetinja, ali i tolerantnom samilošću prema ljudskim nevoljama i slabostima visoko nadrastao svoju epohu.

---

Pojmovi:
Baccalauresu: U zemljama engleskog jezika oznaka za čovjeka koji je završio koledž ili fakultet.
Breve (tal. breve - kratak): Kratka službena isprava, osobito papinska, o stvarima manje važnim i izdana manje svečanom formom.
Dijatriba (grč. dijatribo - satirem): Žučljiva, pretjerana kritika, žestoka prepirka, pogrda, pamflet.
Egzegeza (grč. exegesis - vođenje, razlaganje): Tumačenje tekstova.
Epikureizam: Nauka starogrčkog filozofa materijalista i ateista Epikura koji je materijalistički tumačio svijet na temelju atomizma. Antireligiozna etička nauka Epikurova zasnovana je na razumu i težnji čovjeka za srećom.
Novicijat (lat. novus - nov): Škola za redovničke pripravnike.
Pironizam: Krajnji skepticizam, po imenu starogrčkog filozofa Pirona iz Elide koji je naučavao da je sve na svijetu relativno ida se treba čuvati svakog izvjesnog suda.
Priorat (lat. prior - po vremenu i redu prvi) : Poglavarstvo samostana kod nekih katoličih redova.
Sentencija: Izreka moralnog sadržaja, mudra poduka, poslovica.
Traktat (lat. tractatus - obrađivanje) : Teoretsko djelo koje raspravlja o nekom pojedinom pitanju, rasprava, spis, studija.