Uvodni dio - sjećanje
Čovjekova želja za pobjedom nad smrću uslovila je razvoj mnoštva učenja o načinima ostvarivanja vječnog postojanja. Jedno od najstarijih i najinteresantnijih učenja potječe iz civilizacije Egipta, civilizacije slobodnog uma.

 

Naslov ovog rada s razlogom nosi ime Knjiga živih. Naime, egipatska religija, a time i egipatski čovjek, nije poznavala smrt u onom obliku u kojem je mi danas poznajemo. Moć njihovog razuma, njihova svijest bila je na višedimenzionalnom nivou. Bitna je bila duša. Duša kao ona koja vječno živi, ona koja teži ka spoznaji, ona koja jeste.
 
Kako je "Knjiga mrtvih" bila obavezni dio pogrebne opreme tokom skoro dva milenija, sačuvan je znatan broj primjeraka, ali ne postoje dva identična. Broj poglavlja/kazivanja i njihov redoslijedi nisu nikada bili strogo određeni, pa tako "Knjiga mrtvih" nije uspjela da postane cjelovito, upotpunjeno djelo, da bi se s pravom mogla nazvati knjigom. S druge strane, "Knjiga mrtvih" je posvećena vječnom životu i kako se sama smrt jedva i pominje, knjigu bismo mogli nazvati "Knjiga živih" jer su Egipćani svoje pokojnike najčešće nazivali vječno živima. 
 
Osim toga, i sami Egipćani su je nazivali "Kazivanja o izlasku danju", što nama, razumljivo, ne govori mnogo, a vjerovatno ni prosječni stanovnik drevnog Egipta nije znao šta zapravo označava taj naziv. Egiptaski naziv “pert em hru”, različito je prevođen i teško je reći koji je od tih prevoda najbliži onom značenju koje su Egipćani smatrali ispravnim. Da li pert em hru označava prikazivanje u svjetlu, uzdizanje po danu ili izlazak iz dana, zaista nije moguće precizno odrediti. Valja znati da se pert em (u značenju izlaska iz, ili pojavljivanja) najčešće odnosi na bogove i označava njihovo pojavljivanje ili izlaženje iz svetilišta, pa bi se moglo reći da pert em ima značenje božanskog otjelovljenja.
 
Kultiviranog čovjeka, dok proučava čuda kreacija oko njega, trag vodi nazad kroz mnoštvo sekundarnih uzroka do jednog, velikog, Prvog Uzroka, a s time stiže i vjerovanje u Jednog Nedjeljivog Boga; osjeća se više sigurnim u istinu svog bivstva u proporciji ka jednostavnosti do koje ga ona vodi. S druge strane, znatiželjan ali nefilozofski čovjek, u djetinjstvu svijeta gdje je zabilježio nekolicinu različitih sekundarnih uzroka koji su proizveli sve efekte koji se sreću s njegovim čulima, vjerovatno ne bi gledao odnosno istraživao dalje; on tu dolazi do vjerovanja u mnoštvo bogova.
 
Proučavanjem ostataka maternje religijske književnosti antičkog Egipta dolazimo do spoznaje da je vjera u magiju, odnosno u moći magijskih imena, čini, čarolija, formula, slika, figura, amuleta te obreda, odigrala važnu ulogu u egipatskoj religiji.
Egipatska magija dolazi iz vremena kada su predinastički i predhistorijski stanovnici Egipta vjerovali da su Zemlja, podzemni svijet, zrak i nebo bili naseljeni bezbrojnim bićima, vidljivim i nevidljivim, za koje se smatralo da su prijateljski ili neprijateljski raspoloženi prema čovjeku ravnajući se prema djelovanju prirode, kojom se pretpostavljalo da upravljaju.
U prirodi i osobinama, ova bića su bila učena od strane primitivnog čovjeka da što više liče na njega te da prisvoje svu ljudsku strast, emocije, slabosti i defekte; a glavni cilj magije bio je davanje uzvišenosti čovjeku nad tim bićima.
Magija knjige živih leži u molitvama i uputstvima koja pokojniku treba da omoguće savladavanje svih teškoća na putu do vječnosti.
 
Postoje dva osnovna oblika Knjige mrtvih. To su tzv. redakcije koje nose imena dva najznačajnija centra – Heliopolis i Teba.
U "Heliopoliskoj knjizi mrtvih" zastupljene su religijske dogme svećenstva boga Ra, čiji se kultni centar nalazio u gradu Anu, poznatijem po heleniziranom imenu Heliopolis. Centralno mjesto u tim tekstovima zauzima Ra, čije umiranje navečer i rađanje ujutru simbolizira vječno postojanje. Najstarija poznata zbirka ovih tekstova nastala je krajem V dinastije (oko 2500. – 2350. godine stare ere) i poznatija je pod nazivom Tekstovi piramida. Zbirka tekstova koju nazivamo Knjiga mrtvih, obično podrazumijeva tebansku redakciju, načinjenu po dogmama svećenstva boga Amona čiji se kultni centar nalazio u gradu Uast, također poznatijem po heleniziranom imenu Teba. Ta je zbirka nastala u vrijeme XVIII dinastije (oko 1560. – 1320. godine stare ere).
Nema suštinskih razlika između ove dvije redakcije Knjige mrtvih, iako se po formi bitno razlikuju.
Pored ove dvije redakcije može se govoriti i o četiri razdoblja ili četiri verzije Knjige mrtvih.
 
Najstarija poznata verzija su "Tekstovi piramida", načinjeni na osnovu nepoznatih i mnogo starijih tekstova, ili usmenog predanja. Bez sumnje je da su ti tekstovi pretrpjeli mnoge promjene tijekom stoljeća koji su prethodili V dinastiji. "Tekstovi piramida" su ispisani hijeroglifskim pismom , na unutrašnjim zidovima pet piramida u kojima su bili sahranjeni vladari V i VI dinastije. Dijelovi ovih tekstova su pronađeni na stelama, sarkofazima i papirusima načinjenim tijekom ogromnog vremenskog perioda od VI dinastije do druge polovine II stoljeća nove ere, što obuhvata više od dva milenija.
 
Druga verzija je tebanska Knjiga mrtvih, pisana hijeroglifskim pismom i ukrašenim slikama. Ova je verzija podijeljena na poglavlja (kazivanja) koja, osim nekoliko, imaju određeni naslov, ali nemaju utvrđeni redoslijed. Uglavnom je ispisana na papirusima i bila je u upotrebi od XVIII do XX dinastije (oko 1560. – 1085. godine stare ere).
 
Verzija slična prethodnoj pisana je hijeratskim i hijeroglifskim pismom na papirusima, a korištena je od XX do XXVI dinastije (oko 1085. – 660. godine stare ere).
 
Saiska verzija, dobila ime po gradu Sau, čije je helenizirano ime Sais, a koji je bio prestonica vladara XXVI dinastije. Karakteristika ove verzije je pokušaj da se od zbirke načini knjiga utvrđivanjem redoslijeda poglavlja. Pisana je hijeratskim i hijeroglifskim pismom, a bila je u upotrebi od XXVI dinastije do kraja Ptolomejskog perioda (oko 660. – 30. godine stare ere).
 
Najstarija verzija Knjige mrtvih, kao što je već rečeno, jesu Tekstovi piramida, ispisani na unutrašnjim zidovima piramide faraona Unasa, posljednjeg vladara V dinastije. Ostala četiri primjerka ovih tekstova su ispisana u piramidama Tetija, Pepija I, Mer-en-ra i Pepija II, koji čine VI dinastiju. Dijelovi nekih tekstova se nalaze ispisani i na zidovima grobne sobe u piramidi Uđabeten, kraljice faraona Pepija II, što je prvi put da se takvi tekstovi nalaze u grobnici koja ne pripada samom faraonu. 
Tekstovi piramida jasno pokazuju da su samo izbor iz obimnijih i starijih tekstova, načinjenih, vjerovatno, na osnovu prastarog usmenog predanja. Smatra se da su ti tekstovi uobličeni između III i V dinastije (od oko 2700. do 2400. godine stare ere) i da su to učinili svećenici iz Heliopolisa, namećući Ra kao najznačajnije božanstvo i prisvajajući starije kultove. Iako jako malo liči na kasniju Knjigu mrtvih, zbirka tekstova iz piramida je osnova iz koje se ona razvila.
 
Tekstove piramida sačinjava 714 kazivanja, od kojih se samo nekoliko ponavlja u svih pet piramida. U tekstovima se lako prepoznaju jako stara vjerovanja iz predinastičkog perioda, koja obuhvataju drevne kraljevske rituale, opise ratnih pohoda koji su prethodili ujedinjenju zemlje, kao i pogrebne običaje koji su mnogo stariji od dinastičkog doba.
 
Drugu grupu kazivanja čine opisi nebeskog života kralja nakon obitavanja na Zemlji. U tim kazivanjima se prepoznaju tragovi stelarnog kulta koji je još u davno doba uklopljen u solarni kult. To je sjedinjavanje vjerovatno bilo završeno još u prvim stoljećima dinastičkog doba, ali u piramidama se pokojni kralj još uvijek identifikuje ne samo sa Suncem, već i sa Zvijezdom (Orionom). Važna karakteristika tekstova iz piramida je jačanje kulta Ozirisa, kao svojevrsne alternative kultu Sunca. Postepeno uvođenje ozirijanskih elemenata ipak ne predstavlja rivalitet, jer vladari toga doba bezrezervno podržavaju kult Sunca. Kako i Ra i Oziris simboliziraju vječno postojanje, jedan svakodnevnim rađanjem Sunca, a drugi godišnjim obnavljanjem prirode, što opet znači da nije bilo razloga da se ozirijanski elementi isključuju iz tekstova. 
 
Najznačajnija karakteristika tadašnjih vjerovanja je to što je vječni život među bogovima bio isključiva povlastica vladara, dok za sve ostale, uključujući kraljevu rodbinu i velikodostojnike, zagrobni život predstavlja samo nastavak dobrog ovozemaljskog života, na vječno plodnom imanju u svijetu kojim vladaju bogovi. Vječni život je bio zagarantovan, kao što je kralju bilo zagarantovano sticanje božanskih kvaliteta, a brojne opasnosti koje vrebaju pokojnike na onom svijetu još nisu postojale, i tek će tekstovi iz perioda Srednjeg kraljevstva početi da ih pominju.
 
Staro kraljevstvo, doba kraljeva koji su bili neprikosnoveni vlasnici svih dobara u državi, završava se sa VI dinastijom, a država se raspada na samostalne oblasti. Taj raspad nije nastupio naglo već je bio rezultat postepenog jačanja svećenstva i provincijskih poglavara tijekom V dinastije. Ratovi lokalnih vlastodržaca, opšta nesigurnost i siromaštvo su osnovne karakteristike Prvog prelaznog perioda (oko 2180. – 1990. godine stare ere), a to je moralo imati jak utjecaj, kako na religijski, tako i na toljeća apsolutnog povjerenja u riječ i djelo kralja. Ujedinjenjem zemlje i uspostavljanjem centralne vlasti, tijekom XI i XII dinastije, započinje period Srednjeg kraljevstva, koji će trajati do oko 1700. godine stare ere. Država je bila obnovljena, ali su kraljevi definitivno izgubili status neprikosnovenih svetih vladara kojim su se dičili njihovi prethodnici iz doba procvata Starog kraljevstva.
 
Sa promjenom društvenih prilika, mijenjaju se i posmrtni tekstovi. Iako se više ne podižu piramide, pojedini dijelovi Tekstova piramida pojavljuju se na sarkofazima i drvenim kovčezima pokojnika, uz mnoge, do tada nekorištene tekstove. Kazivanja koja su se odnosila na kralja – boga su ili izostavljena, ili prepravljena prema statusu onoga za koga su tekstovi pisani. Uočljiva je dominantna uloga Ozirisa u pogrebnom ritualu.
 
Najznačajniji dodatak posmrtnim zapisima su opasnosti koje vrebaju nezaštićene i magične riječi (hekau) kojima se pokojnik može odbraniti. Zagrobni svijet je obogaćen raznim preprekama tako da pokojnik, ako nije opskrbljen znanjem magijskih riječi, ne može stići do Suda pravednosti . Sve ove promjene možemo smatrati svojevrsnom demokratizacijom zagrobnog života. Vječno postojanje i sticanje božanskih kvaliteta nije više privilegija vladara, jer Oziris, mrtvi kralj i kralj mrtvih, obećava vječnost svakome, bez obzira na porijeklo. 
 
Pogrebni rituali se nisu bitno izmijenili, a svako ko uspije da dokaže svoju ispravnost pred Sudom pravednosti može se nazvati Ozirisom i živjeti vječno. Tako je i uveden običaj da se ispred pokojnikovog imena piše Oziris, a iza imena istinorječivi (pravedni), što je postalo pravilo od kojeg se nikada nije odstupalo. Period Srednjeg kraljevstva je i jedini period dominacije Ozirisa u egipatskom panteonu, mada se mora reći da on, po svojoj prirodi, nije mogao biti zaštitnik trona kakvi su Ra ili Amon. Zbog toga je Oziris obično bivao u drugom planu, mada je bio jedini bog koji je uživao nepodijeljeno uvažavanje svih Egipćana.
 
Egipatska država se ponovo raspada poslije XIII dinastije, a to koriste Hiksi, doseljenici sa Istoka, koji preuzimaju vlast u Donjem Egiptu i nameću vazalne obaveze plemićima Gornjeg Egipta. Drugi prelazni period, kako se to razdoblje naziva, trajao je od oko 1670. do oko 1559. godine stare ere. Bilo je to doba poniženja pod tuđinskom vlašću, iz koga skoro da nema nikakvih pisanih dokumenata. Poslije izgona Hiksa, sa XVIII dinastijom započinje doba moćne imperije koja će svoje granice pomjeriti daleko od doline Nila.
 
U to doba nastaje tebanska verzija Knjige mrtvih, najpoznatija i najčešće spominjana zbirka molitava i uputstava pokojniku kako da prebrodi teškoće na putu do Dvorane dvostruke pravednosti, u kojoj će dokazati svoje pravo na vječno postojanje. Nova dinastija vladara nametnula je i novog vrhovnog boga po imenu Amon, ali to nije izazivalo značajnije promjene jer je Ra samo pripojen Amonu. Tako je, kao što je tijekom Starog kraljevstva nastao Ra-Atum, u Novom kraljevstvu nastao Amon-Ra. Poglavlja Knjige mrtvih su niz odvojenih cjelina koje, kao i u tekstovima iz piramida i sarkofaga, nemaju utvrđen redoslijed. Svako poglavlje ili kazivanje, osim malog broja izuzetaka, ima svoj naslov i ilustraciju. Dok su kazivanja u Tekstovima piramida označena kao riječi koje izgovaraju svećenici, u Knjizi mrtvih su riječi stavljene u usta pokojnika, a to je i karakteristika većeg dijela tekstova iz Srednjeg kraljevstva. Ta značajna promjena je nastala vjerovatno u doba siromaštva i nesigurnosti, kada su sahrane sa horovima i svećenstvom bile jako rijetke, pa je tako na veoma jednostavan način data prilika siromašnima da sami zastupaju svoje interese u zagrobnom svijetu.
 
Tebanska verzija Knjige mrtvih je korištena pretežno u Gornjem Egiptu, u vrijeme XVIII i kasnijih dinastija. Vremenom je ilustracijama posvećivana sve veća pažnja i mnogi papirusi jasno pokazuju da je posao slikara postao značajniji jer je za tekst ostavljano sve manje prostora. Zbog toga su mnoge rečenice jednostavno izostavljane, a ponekad je tekst do te mjere zgusnut da je skoro nečitljiv. Brojne greške u pisanju pokazuju da je posao ilustratora povjeravan provjerenim umjetnicima, dok su tekst ispisivali nedovoljno obrazovani ili veoma nemarni pisari.
 
Kao važan dio pogrebne opreme, papirusi sa tekstovima Knjige mrtvih su ispisivani po naručenju, ali kako je moćna imperija stvorila brojnu bogatu birokratiju, trgovce i ugledne svećenike, naglo je rasla potreba za posmrtnim papirusima. Tako se ustalio običaj da se papirusi unaprijed pripremaju, a u tekstu se ostavljaju praznine za naknadno upisivanje imena pokojnika. Rezultat te obimne proizvodnje su česte greške u pisanju, a izostavljene riječi u egipatskom načinu pisanja mogu sasvim promijeniti značenje rečenice. Pažljiva ispitivanja papirusa pokazuju da je izrada povjeravana grupama ilustratora i pisara koji su radili odvojeno, da bi kasnije listovi bili spajani u cjelinu. Ponekad se događalo da se, zbog takvog načina rada, pojedina poglavlja pojave dva puta na istom papirusu.
 
Knjiga mrtvih, jako slična tebanskoj verziji, bila je u upotrebi od XX do XXVI dinastije, a tijekom tog perioda je vidna dalja degradacija teksta, kao i sve grublje greške u pisanju. Slava i moć Egipta opadaju, a kratki period pokušaja obnove stare slave, u doba XXVI dinastije, donosi i neke izmjene u Knjizi mrtvih. Mnoga poglavlja kojih nema u starijim papirusima pojavljuju se u to doba, ali se ne mogu smatrati novim jer je poznato da je u to vrijeme prepisivan i iznova tumačen veliki broj starih zapisa. Na žalost, pisari nisu mogli tačno pročitati i protumačiti zapise koji su već tada bili stari više od jednog milenija, a razlika između jezika kojim se govorilo u doba Starog kraljevstva i jezika iz doba XXVI dinastije, uslovila je mnoga kontradiktorna i pogrešna tumačenja starih mitova i legendi. Osim toga, najveći broj papirusa su ispisivali toliko nevješti pisari, da je izostavljanje riječi, pa i cijelih rečenica, bilo sasvim uobičajeno. Uprkos tome, to je jedini period u razvoju Knjige mrtvih kada su poglavlja svrstana po utvrđenom redoslijedu, ali dalji pokušaji stvaranja koherentnog teksta nisu načinjeni.
 
Egipat je bio imperija na izdisaju, a VI stoljeće stare ere je donijelo i prvu okupaciju i vladavinu Perzijanaca. Nekada skoro savršeno organizovana država potpuno se raspala, a sa njom i dobro organizovani religijski i kultni centri. Nakon kraćeg perioda samostalnosti, uslijedila je druga perzijska okupacija, a potom dolazak Aleksandra Makedonskog koji je dočekan kao oslobodilac. Tako je otpočeo period posljednje dinastije čiji su vladari, iako Grci, pokušavali da se prilagode egipatskom načinu života. Izgleda da su pokušaji vladara iz dinastije Ptolomeja da prevedu na grčki jezik drevne zapise samo povećali zabunu, nastalu još u doba XXVI dinastije. Prevodioci su obično bili Egipćani koji su znali grčki i vjerovatno su više brinuli o svom društvenom i materijalnom položaju, no što su vodili računa o tačnosti prevoda. Zahvaljujući tome, ptolomejski period karakterišu pokušaji obnavljanja degradiranog i praktično napuštenog kulta Amona. Za razliku od faraona XXVI dinastije, Grci nisu pokušavali revitalizirati drevne običaje, koje nisu ni poznavali ni razumijevali, već su misticizam i mitologiju smatrali osnovnim vrijednostima egipatske kulture. Nema sumnje da Grci nikada nisu ni pokušavali da shvate pravu prirodu drevnih egipatskih vjerovanja i običaja.
 
Izgubivši samostalnost, Egipat je izgubio i mogućnost očuvanja svojih religijskih centara koji su bili u središtu nauke, umjetnosti i pismenosti. Tako je duboko ukorijenjeno vjerovanje u magiju izgubilo religijsko usmjerenje, pa su se ljudi vratili primitivnim magijskim ritualima. U to doba se ustaljuje običaj ispisivanja pojedinih odlomaka Knjige mrtvih na komadima papirusa koji su potom zamotavani zajedno sa izdvojenim dijelovima tijela pokojnika. Tako je pisana riječ, tada već jedva ikome razumljiva, dobila status amajlije i očuvala ga kroz period kršćanstva i islama jer se zapis još uvijek može sresti u ovim kulturama kao navodno sredstvo izlječenja. Kopije Knjige mrtvih, načinjene u to doba, ne mogu se pročitati bez upoređivanja sa starijim i čitkijim zapisima, a sve veći dijelovi teksta su sasvim nerazumljivi ili nečitljivi. Sa širenjem kršćanstva, od druge polovine prvog stoljeća, Egipćani sasvim napuštaju svoje pismo i prihvataju neznatno dopunjeni grčki alfabet.
 
Iako je prestala postojati, Knjiga mrtvih prenosi svoj utjecaj na kasnije periode. On se osjeti najviše u ranom kršćanstvu; počevši od samog naziva zagrobnog svijeta i njegovog opisa u djelima gnostike, susrećemo se sa nesumnjivim pozajmicama iz drevnih tekstova. Nekadašnji Amentet, zagrobni svijet, postao je amentu, naziv za Pakao egipatskih kršćana. Taj Pakao je bio podijeljen na dvanaest dijelova, baš kao i svijet tame kroz koji se moralo proći prije izlaska pred Ozirisa. Veliki broj imena anđela je izveden od egipatskih ili heleniziranih egipatskih imena koja nalazimo na drevnim papirusima.
Egipatska knjiga živih: Značenje i književnost (III dio)
"Simbolika povratka u trbuh, kako kaže Mircea Elijade u svojoj knjizi Sveto i Profano, uvek ima izvesnu kosmološku valencu. Sa neofitom se celokupni svet simbolički vraća u kosmičku Noć, da bi mogao da bude stvoren iznova, to jest da bi mogao da bude obnovljen."
 
Današnji čovjek mogao bi mnogo toga naučiti od drevnih kultura poput Egipta. Svakako jedan od najvećih problema modernog svijeta, a i prije, bila je religija, odnosno institucije koje "propovijedaju" religiju. Ono što je najpotrebnije čovjeku, a vječno mu to oduzimaju, jeste sloboda duha, u smislu slobode razuma odnosno slobode svijesti. Gledajući s ekonomske i političke strane, to jednoj religijskoj ustanovi nikako ne odgovara. Služeći se svetim tekstovima poput Knjige mrtvih postaje nam jasno da je zapravo cijela stvar pogrešne "današnjice" povezana sa nedostatkom poštovanja ka svome stvaraocu, odnosno ka samome sebi. 
 
Ova rečenica nema "bogohulno" značenje, ona samo ističe činjenicu da smo svi dio jednog velikog SEBE, slobodno možemo reći KOSMOS-a, kao reda u vremenu i bivstvovanju. Čovjek zapravo teži ka pronalasku samoga sebe ("Spoznaj samoga sebe" kaže naslov na ulazu u Delfsko proročište) kroz projekciju SVOGA svijeta u kojem živi. Kosmos se nalazi sam u sebi, jer to je jedan oblik koji proizilazi iz samoga sebe, u beskraj, stoga ovo tumačenje možda najviše odgovara fizici gdje se, recimo, može povući paralela između atoma i Sunčevog sistema. Sunce koje je jezgro možemo nazvati božanstvom, devet planeta, sistema u kojem su elektroni možemo nazvati u nama, a centar Sunca kao centar kosmosa i vječnog postojanja možemo porediti sa protonima i neutronima jezgre atoma. Samom fraktalnošću Univerzuma dolazimo do zaključka da je sve, čitav kosmos zapravo jedno veliko biće, jedna svijest, koja bivstvuje u harmoniji. Onaj koji naruši harmoniju čini nered i dovodi kosmos u opasnost disharmonije koja vodi u nepovrat jer sâmo ništa ne može biti, odnosno postojati. Svaki nestanak dovodi novi početak, samo u drugoj formi.
 
Naš svijet je uvijek u centru. "Uvek je reč o jednom savršenom Kosmosu, ma koje prostranstvo inače on obuhvatao. Cela zemlja (Palestina), jedan grad (Jerusalim), svetilište (Hram u Jerusalimu) predstavljaju svaki za sebe, “imago mundi." 
Specifična crta tradicionalnog društva je ponavljanje slike Svijeta i mnoštvo "Centara" koja se kao i imago mundi ponavlja unutar nastanjenog svijeta.
 
Svjetlost ne postoji bez tame i obrnuto. Dobro ne postoji bez zlog. Stoga je današnje učenje monoteističkih religija u krivu, jer samim tim što određuju da je Bog dobro, određuju i da je zlo, ali to poriču jer nije profitabilno. Mircea Eliade kaže: "Jasno je zašto se ista inicijatička shema, patnja, smrt, uskrsnuće (preporađanje), nalazi u svim misterijama, kako u obredima puberteta, tako i u onima koji označavaju pristup nekom tajnom društvu; kao i zašto se isti scenario da naslutiti u potresnim intimnim iskustvima koja prethode mističkom pozivu (kod primitivnih to su, inicijatičke bolesti, budućih šamana). 
 
Čovek primitivnih društava nastojao je da pobedi smrt pretvarajući je u “obred prelaska”. Drugim rečima, uvek se umire u nečemu, što nije bitno, naročito u profanom životu. Čovjek drevnog Egipta, kako je ranije navedeno, imao je svijest na jednom drugom nivou, višem od nivoa današnjeg čovjeka. Smatra se da su stari Egipćani bili u mogućnosti komunicirati sa tišinom, imali su tako jak nivo svijesti koji je danas nama nerazumljiv. U momentu kada čovjek smišlja pismo, odnosno mogućnost zapisivanja onoga što mu je na umu, umjesto pamćenja istoga, svijest lagano opada. Stoga je možda književnost drevnog Egipta baš takva, književnost pisana jezikom neizrecivoga. Vrlo je interesantno promatrati to na taj način.
 
Jezik neizrecivoga je zapravo jezik simbola; pri tome moramo imati na umu bitnu razliku između, na prvi pogled sličnih, znaka i simbola. Profesor doktor Tvrtko Kulenović navodi da je; 
"Definicija simbola u jednom svom bitnom i osnovnom dijelu identična definiciji znaka: i simbol je stvar, koja zamjenjuje nešto drugo, što nije ona sama. Odatle, međutim, počinju dopunske definicije simbola koje su u izvjesnom smislu "pomične", to jest ne odnose se na svaki pojedini slučaj, ali se tiču pojma simbola u cjelini. Prva dopuna bi bila ona koja kaže da, za razliku od znaka, ono, nešto drugo, u simbolu ne postoji na drugi način nego preko samog simbola. Taj aspekt simbola je naročito važan u religioznoj komunikaciji, ali se pojavljuje i u umjetničkoj. Tu je simbol blizak obliku, odnosno jednoj interpretaciji njegovog značenja, onoj koja kaže da nas, čisti oblici, podsjećaju na svijet ideja, drugim riječima na, najvišu realnost, na Boga.
 
Egipatska knjiga živih je sveti tekst. "Kako je tekst, po Solaru , ...niz nekako organiziranih znakova, načela organizacije tih znakova mogu se utvrditi npr. matematičkim metodama: mogu se ustanoviti pravila prema kojima se moraju, redati znakovi, izračunati učestalost pojavljivanja određenih elemenata, npr. slova, opće statističke zakonitosti grupiranja nekih znakova, mogućnosti odstupanja i sl."
 
Ova vrsta svetog teksta, zanemarujući greške tijekom nastajanja, ne može nikako postojati kao red znakova bez onog "dodatnog" značenja simbola. Tekst ne postoji kao samostalna jedinica već kao oblik misli. Nemoguće ju je izreći bez određenog znanja koje se odnosi na svijest, odnosno na spoznaju koju su tadašnji ljudi posjedovali. Bez tog znanja zvučalo bi besmisleno. Oni nisu vjerovali u tzv. zagrobni život, oni su jednostavno znali. Zato je pismo uključivalo simboliku svih dijelova prirode jer je čovjek znao i osjetio da je jedno s majkom Zemljom i sa samim kosmosom.
 
Anijev papirus
 
Među do sada otkrivenim kopijama Knjige mrtvih, Anijev papirus važi za jedan od najočuvanijih i najbolje ilustrovanih papirusa, a uz to je i jedan od najdužih (23,77 m x 0,38 m). Najveći njegov dio nije izrađen po naručenju već ga čine unaprijed pripremljeni tekstovi u kojima je bilo izostavljeno ime pokojnika. Naknadno upisivanje imena i titule pokojnika je obavljeno prilično nespretno, a na nekim mjestima je i izostavljeno. Papirus je ispunjen greškama i propustima koji nisu bili neuobičajeni jer je veliki broj papirusa imao slične nedostatke. Smatra se da je papirus iz doba XVIII dinastije. Što se samog Anija tiče, papirus ne daje značajnije podatke iz njegovog života, osim titule koja ukazuje na njegov visoki položaj u društvu. Titula pisara Anija doslovno glasi: 
 
”Kraljevski pisar pravi, pisar i računovođa žrtvenih ponuda svim bogovima. Upravnik žitnice gospodara Abdua, bilježnik gospodara Uasta”.
 
Naznaka da je pisar pravi pokazuje da se ne radi o počasnoj tituli kakve su inače bile uobičajene.
Tekstove Anijevog papirusa možemo podijeliti u dvije grupe. Prvu čine dvije neuobičajene verzije himni Rau i Ozirisu, slika rađanja Sunca i slika Suđenja koju prati tekst čiji se dijelovi ne nalaze ni na jednom drugom poznatom papirusu. Drugi dio teksta obuhvata šezdesetak kazivanja, odnosno poglavlja.
 
Zašto je Knjiga živih književno djelo?
 
"Knjige koje nitko ne bi čitao, odnosno koje nitko ne bi mogao čitati na takav način da mu to omogući razumijevanje njihova jezika u smislu umjetničkog doživljaja, ne bismo mogli nazvati književnošću; književnost se ostvaruje tek u suradnji autora, djela i publike; ona je komunikacija između pisca i čitatelja, a književno je djelo svojevrsna poruka koju autor upućuje čitatelju." 
 
Egipatska knjiga živih gledajući po ovoj Solarovoj ideji ne spada u književno djelo, a time ne pripada ni umjetnosti, jer ne nosi karakteristiku niti jedne druge umjetnosti, sem možda slikarstva, mada zbog načina na koji su papirusi nastajali ne možemo biti ozbiljni u tom pogledu. Da su drevni Egipćani znali da će ovi tekstovi toliko zainteresirati "budućeg", tj. današnjeg čovjeka, onda bi se mogla i zvati književnošću po ovoj zadnjoj stavci Solara, da je književno djelo svojevrsna poruka autora čitaocu. 
 
Egipatska knjiga živih je zapravo umjetnost po tome što nas pokušava navesti na razmišljanje o nama samima i to direktnim putem, za razliku od ostalih oblika umjetnosti. Čitajući je ne možemo a da ne zastanemo i ne razmislimo o "najvećoj pravdi" koja bi nas trebala sačekati u momentu naše smrti, našeg prelaska. Mi smo danas toliko zaokupljeni materijalnim stvarima koje ni ne zaslužuju da nose to ime, mater. Sve se svelo na preživljavanje vrste beskrupuloznim gaženjem po moralu i "zdravoj pameti". Sve što je potrebno za vječni mir i povratak harmoniji jeste slobodan duh, jeste empatija i jeste ljubav. Okruženi smo svaki dan čudima, kako ih moderni čovjek voli nazivati, kraj kojih samo prođemo, nemamo namjeru zastajati, a kasnije ćemo ih zahtijevati od vrhovnog bića kojeg krivimo, a zapravo ni ne znamo ništa o njemu. Književnost je na kraju krajeva, a i sama umjetnost, nastala kroz magiju, kroz riječi moći (hekau) kako to tumači knjiga živih.
 
Djelo slične tematike, Tibetanska knjiga mrtvih u originalu nosi naziv Bardo Thödol što znači Veliko oslobađanje slušanjem u posmrtnom nivou. Knjiga stalno naglašava da otvorena svijest mora samo slušati i upamtiti učenja ukoliko želi biti oslobođena.
Ova knjiga je također uputstvo, tj. vodič kroz stanja poslije smrti. Trebalo bi da je osobi na samrti poslije smrti čita neko upoznat sa učenjem. Savremeni čitalac je teško može shvatiti bez izvjesnog poznavanja tradicije iz koje potiče.
 
Obred traje četrdesetdevet dana (sedam puta sedam), izvodi se pred kipom koji predstavlja pokojnika, na kraju se kip spaljuje. 
Neki eventualno mogu "zapeti", ostati u bardou i postati duhovi odnosno preći u stanje aveti.
 
Dudjom Rinpoche (imenovan od strane Dalai Lame kao vrhovni vođa Nyingma tradicije Tibetanskog Budizma; prosvjetljeni majstor joge i meditacije) je objašnjavao da u toku dvadesetprvog dana bardoa imate jako sjećanje na prethodni život i to je najvažnji period u kome živi mogu da pomognu mrtvom. U bardou moramo čekati sve dok ne uspostavimo karmičku, (a karma jeste jedan od najvažnijih budističkih pojmova; karma je refleks ili "trag" u našem umu; kada učinimo dobro djelo vođeni dobrim namjerama, te dobre namjere izviru iz našeg uma; učinivši to dobro djelo, razvijamo sklonost našeg uma ka dobrim djelima, u njemu ostaje takav "trag" ili refleks - to se naziva "dobrom karmom"; isto važi za loše postupke, govor ili misli, Buda ih naziva "nevješti" ili "štetni" postupci, počinjene iz pohlepe, mržnje itd.) vezu sa budućim roditeljima. 
 
Sogyal Rinpoche :
"Ponekad razmišljam o bardou kao o nečemu poput tranzitne čekaonice, u kojoj možete da čekate i po 49 dana prije nego što se prebacite u sledeći život."
 
Ipak, postoje dva posebna slučaja koja ne moraju čekati u prelaznom stanju jer ih snaga njihove karme odmah "ubacuje" u novi život. Prvi su oni koji su vodili izuzetno pozitivan život, drugi, oni koji su za vrijeme života bili negativni, odnosno širili negativnu energiju.
 
Dr. W. Y. Evans – Wentz (prvi koji je preveo Tibetansku knjigu mrtvih na engleski jezik, 1927. godine, uz asistenciju tibetanskog lame Kazi Dawa-Samdupa) je držao da je nauk o smrti iznesen u Bardo Thödolu rezultat istinskih iskustava kroz koja su prošli učeni lame koji su, umirući, ukazivali svojim učenicima na sam proces umiranja, sa svim njegovim potankostima. Protiv ove hipoteze svjedoče trojica konzumenata psihodeličnih droga 
(u knjizi The Psychedelic Experience. A manual based on the Tibetan Book of the Dead, autora prof. dr. Timothy-ja Leary-ja, prof. dr. Ralpha Metzner-a i prof. dr. Richarda Alpert-a).
 
O Bardo Thödolu oni su rekli: 
 
"Ova knjiga bila je stara 2.500 godina, i kroz sve ove godine bila je upotrebljavana od strane lama u svrhu umiranja i ponovnog rađanja. A kad je otvorimo, u njoj nalazimo opis 49 dana poslije smrti i prije ponovnog rođenja, koji predstavljaju savršen opis naših iskustava što smo ih prošli sa psihodeličnim drogama. 
 
Kako je to moguće? Poredeći naše iskustvo s opisima u knjizi, doista je bilo tako.
Autori su knjigu opisali kao priručnik umiranja i novog rađanja ali u psihološkom smislu, držeći da je ona zaista bila samo metafora u smislu psihološkog umiranja i ponovnog rađanja, a ne nužno u smislu fizičke smrti i reinkarnacije." Pozivajući se na Kazi Dawa - Samdupa i na druge učene lame, i sam Evans - Wentz ukazuje na simboličko značenje Bardo Thödol-a tvrdeći da je on napisan "međunarodnim tajnim kodom simbola koji se koristi među iniciranima, koji nudi ključ razumijevanja okultnih učenja još uvijek ljubomorno čuvanih u krugu vjerskih bratstava u Indiji, Tibetu, Kini, Mongoliji i Japanu."
 
Sličnost Egipatske i Tibetanske knjige mrtvih je vrlo jasna. Ova studija nas dovodi do razmišljanja o finalnom značenju knjiga, svetih tekstova koje proučavamo. Može li biti istina da je zapravo sve metafora, odnosno da se sve svodi na vježbe učenjaka, vježbe oslobađanja duha, vježbe prelaska na "više" nivoe svijesti. Znači li to da je sloboda mnogo bliže nego što se čini. Naravno, korištenje droga i opojnih sredstava ne dovodi do prosvjetljenja, vjerovatno samo uz pravilnu upotrebu dovodi do otvaranja uma, do prve faze dolaska do "svjetlosti", slikovito se može reći otvara prva rata ka četvrtoj dimenziji.
 
Smirenje nervnog sustava i rješavanje standardnih, "dnevnih", problematičnih misli dovodi um u "vantjelesno" stanje, kako se to danas zove, gdje se život živi potpuno isto, a opet potpuno drugačije. Četvrta dimenzija, po nekim osobama koje tvrde da su zakoračile u nju, nema gravitaciju, boje su drugačije, sve na šta pomislimo pojavi se pred nama, zapravo smo sto-postotno svjesni SEBE i svoje povezanosti sa kosmosom. Tada JESMO, po prvi pravi put.
 
Misao, koja je obilježavala naš život, da je vanjski svijet nešto odvojeno od nas, postaje najveća utopija i najteža iluzija. Istina o iluziji je pronalazila svoj put kroz velike i manje poznate ljude tijekom historije i evolucije (svijesti) čovjeka.
 
Slobodan um se može jednostavno objasniti preko djeteta do neke njegove treće godine. Dijete dolazi na svijet prividno kao tabula rasa . Treba spoznati uz pomoć svojih pet čula okolinu i neke od bitnih stvari za život. Na prvi pogled, dok mu se ne objasni ili dok iskustvom samo ne shvati, djetetu se sve čini kao jedno. Hrpa stvari na stolu, za primjer recimo knjiga, olovka, gumica, papir, makaze, djetetu se čini kao jedno, jer nije svjesno odvojenosti tih materija. Dijete uživa u prirodi jer je sve novo i sve funkcioniše u sklopu zajednice. Ne vidi problem, ali ga osjeti. 
 
To je opet pitanje, zašto dijete osjeti strah? Kada bi ga ostavili, na primjer, samog u prostoriji na pola sata, dijete plače i nelagodno se osjeća ili, s pravom možemo reći, osjeća strah. Mi dolazimo na svijet, na ovaj, takoreći trodimenzionalni svijet sa potisnutim znanjem o svojoj prošlosti i tijekom života postajemo ga svjesni, na ovaj ili na onaj način. Kroz snove, kroz de-ja-vu, kroz strah i kroz sreću. Zato je zapravo čovjekov glavni i osnovni cilj da se vrati u stanje djeteta, odnosno u stanje svijesti koje dijete ima. Stari ljudi svakako s godinama dolaze u, biološki gledano, osjetljivo stanje. Prvi ipak strada mozak. Bude se vizije, osjetila su jača, lako se povrijede...
 
Pablo Picasso je jednom zgodom rekao da mu je želja crtati kao dijete, baš radi te čistoće razuma i svijesti riješene problema koji odraslog čovjeka okupiraju, s godinama sve više i više. Stoga su i njegove slike dosta ličile na dječije radove, odnosno na neke od dječijih poteza rukom.
 
"Galaksija se probija iz mentalnog okvira u koji ju je ono zatvorilo; zvezde i magline stadoše da promiču mimo njega, tvoreći privid beskrajne brzine. Utvarna sunca rasprskavala su se i ostajala za njim dok je ono klizilo poput sena kroz njihova jezgra; hladne, tmaste pustoši kosmičke prašine, kojih se jednom bojalo, izgledale su mu sada podjednako tričave kao i lepet gavranovih krila spram pročelja Sunca. Zvezde su se proređivale; blistavost Mlečnog Puta tamnila je u bledu utvaru veličajnosti koju je ono upoznalo, i koju će, kada bude spremno za to, upoznati ponovo. Vratilo se upravo tamo gde je i želelo, u svemir koji su ljudi držali za stvaran."
 
Ovaj pasus je odlomak iz djela 2001: Odiseja u svemiru, Arthur-a C. Clarke-a .
Govori slično kao i sveti tekstovi koje smo dosad spominjali, samo na jedan drugi, romanskiji način, govori o ideji prosvjetljenja tako što duša odlazi van treće dimenzije i biva jedno s kosmosom u obliku embrija. To je jedna moderna slika koja je prikazana vrlo lijepo i uvjerljivo u istoimenom filmu Stanley-a Kubrick-a.
 
Zaključni dio – buđenje
 
23 Isus je hodao u hramu po trijemu Salomonovu.
 
24 Tada ga opkoliše Židovi i upitaše: "Dokle ćeš mučiti dušu našu? Ako si ti Krist, kaži nam otvoreno!" 
 
25 Isus im odgovori: "Ja vam rekoh, i ne vjerujete. Djela, koja činim u ime Oca svojega, ona svjedoče za me. 
 
26 Ali vi ne vjerujete, jer niste od mojih ovaca. 
 
27 Ovce moje slušaju glas moj, i ja poznam njih, i za mnom idu. 
 
28 I ja im dajem život vječni, i neće propasti dovijeka, i nitko ih neće oteti iz ruke moje. 
 
29 Otac moj, koji mi ih dade, veći je od sviju, i nitko ih ne može oteti iz ruke Oca mojega. 
 
30 Ja i Otac jedno smo." 
 
31 A Židovi opet uzeše kamenje, da ga kamenuju. 
 
32 Isus im reče: "Mnoga vam dobra djela pokazah od Oca svojega. Za koje me od ovih djela kamenujete?" 
 
33 Židovi mu odgovoriše: "Za dobro te djelo ne kamenujemo, nego za hulu na Boga, i što ti, premda si čovjek, 
praviš se Bogom." 
 
34 Isus im reče: "Ne stoji li pisano u zakonu vašemu: Ja rekoh: bogovi ste? 
 
Evanđelje po Ivanu, 10:23
 
Endokrina žlijezda, hipofiza, nosi također i naziv Um Krista. Kada je ova žlijezda u potpunosti probuđena čovjek može proživjeti duhovnu, svetu povezanost. Putem ove žlijezde, putem stimulacije meditacijom, um duše upoznaje Svetoga Duha. Ukoliko hipofiza djeluje tijekom nečijeg života na najvišoj razini, taj će vjerovatno moći "nastaniti" odgovarajući posmrtni život koji je u vezi sa planetom Merkurom. Prema Cayce-u je posmrtni nivo zapravo nivo uma. Planeta Merkur, ili Budha, je planeta koja leži najbliže Suncu i smatra se da prima sedam puta više Sunčeve svjetlosti i toplote nego planeta Zemlja. 
 
Također zauzima jako važno mjesto u antičkoj mitologiji, jer predstavlja princip Budizma, Ezoteričnu Mudrost, i time je poistovjećen sa bogom mudrosti, poznatim pod mnogim imenima. U antičkoj mitologiji i astrologiji veza između mudrosti (Merkura) i Grčke leži u Hermesu, glasniku bogova, sinu Zeusa i Maje, Atlantove kćerke, dok je veza s Egiptom prikazana u liku Tehutija ili Tot-a, boga pisma, sudije i gospodara magijskih vještina. Dakle, čitava mudrost Egipatske knjige živih, kao jednog književnog djela, leži u vezi čovjeka i njegovog razumijevanja samog sebe kroz magični tekst koji mu ona pruža. Zapravo bi se na naslovnicu knjige trebao staviti natpis sa proročišta u “Delfima”, spoznaj samoga sebe, jer zaista, ovdje se ni očemu drugome i ne radi, nego o buđenju svijesti, oslobađanju uma i postajanja jedno sa svime.
 
Cayce kaže: "...i na Oku Jednakosti, vječna borba Svjetla i Tame spušta se na drugu razinu, ali, na ovoj materijalnoj Zemlji, mi moramo gledati ka zločinu upamćenom samo kolektivnim odjekom u ljudskoj svijesti... dok je Pet bilo kao Jedan..."
 
Težimo da pet kontinenata, pet nacija, pet sfera, pet čula.. postane jedno. Mir je u nama. Zavirimo duboko u odaje svoje duše i potražimo magične riječi, našega JA i dosegnimo razinu vječnog bivstva, tamo gdje je svjetlo tama, a tama je svjetlo. 
 
"Slava vama, sledbenici Raovi, koji pratite Ozirisa!"



Preuzeto sa  Link