Budizam

Budizam je etičko učenje i religija čiji je osnivač Buda (sanskritski: probuđeni , prosvetljeni) po kome je ova religija i dobila ime. Buda je zapravo počasno ime indijskog religijskog i moralnog reformatora Sidarte Gautame (oko 560. p.n.e. – 480. p.n.e.) sina vladara plemena Sakja na severu Indije.

Postojbina budizma je Indija, u kojoj je i pre nastanka budizma bila rasprostranjena religija bramanizam, a koja će se kasnije u feudalnom dobu modifikovati u novu religiju, hinduizam i ponovo potisnuti budizam iz Indije.

U svojoj 29. godini Buda je doživeo veliko preobraženje. Napustio je porodicu i počeo da živi kao putujući asket. Težio je filozofsko-religijskom saznanju sveta i oslobođenju od materijalnog sveta - nirvani (sanskritski: gašenje). Nirvana je stanje duševnog mira, krajnje samoodricanje, apsolutno blaženstvo, prosvetljenje, vrhunska mudrost u budizmu, smisao života i cilj svakog vernika, prestajanje volje za postojanjem koje omogućava ponovno rađanje posle smrti. Nirvana se postiže upražnjavanjem pravila tzv. Osmostrukog puta i mogu je postići svi njudi, bez obzira na svoj društveni status ili obrazovanje. Nirvana se može opisati i kao oslobađanje od svih želja za zadovoljavanjem čula, koje su prema budizmu, izvor čovekovih patnji. Pojam “nirvana” sreće se i u bramanizmu, ali tamo nema isto značenje kao u budizmu.

Buda je svojim propovedima stvorio zajednicu pristalica i budistički monaški red. Suština njegovog učenja je u tzv. četiri plemenite istine: o patnji , o uzroku patnje , o ukidanju patnje , i o plemenitom osmostrukom putu ka ukidanju patnje. Njega čine:

1. Ispravno razmevanje (četiri plemenite istine) 2. Ispravna misao (odluku da se svoj život usmeri pravim putem) 3. Ispravan govor (bez laganja, neopravdanog kritikovanja drugih, uvredljivih reči, ogovaranja) 4. Ispravno delovanje (sleđenje pet pravila morala) 5. Ispravno življenje (zarađivanje za život tako da se ne ugrožavaju druga živa bića) 6. Ispravan napor (izbegavanje svih loših misli, onih podstaknutih mržnjom, zavišću i pohlepom. Nastojanje da se što duže održe misli ispunjene blagonaklonošću i ljubavlju) 7. Ispravna sabranost (postati što više svestan svih stanja i procesa u telu, svojih osećanja i misli) 8. Ispravna koncentracija (duboka koncentracija put je do jednog višeg stanja svesti koje se naziva prosvetljenje).

Za razliku od hrišćanstva budizam nema božije zapovesti, zbog čijeg će kršenja čovek biti kažnjen, već postoji pet preporuka kako da svoj život poštedimo patnje. Te preporuke su: (1) uzdržavaj se od ubijanja živih bića, (2) ne uzimaj ono što ti nije dato, (3) ne vrši preljubu, (4) ne laži, ne ogovaraj i ne vređaj druge i (5) ne uzimaj alkohol, droge ili bilo kakva druga sredstva koja menjaju jasnu svest.

Budizam uči da se bića preporađaju iz jednog u drugi život, u krugu koji se naziva samsara, ali on ne propagira verovanje u seobu duša (verovanje da se duša posle smrti tela seli u novo telo-čoveka, životinje ili biljke). U njegovoj analizi sastojaka bića nema mesta za dušu, već je svako biće sastavljeno od pet elemenata: telo, osećaj, opažaj, voljni postupci i svest. Ono što povezuje biće iz sadašnjeg i budučeg života jeste tek akumulirana energija voljnih postupaka karma (karma). Ta energija je neuništiva i ona mora kad-tad doneti svoj plod, u sadašnjem ili budućem životu. Moralno ispravni postupci, u skladu sa već pomenutih pet principa, koji su temelj, ali ne i potpuni opis moralnog ponašanja, donose sreću kao svoj plod. Nemoralni postupci za svoj plod neumitno imaju patnju. Svaki postupkom (misao, reč i telo) stvaramo novu karmičku energiju i ono što je boji kao pozitivnu ili negativno jeste isključivo namera koja stoji iza tog dela. Neistreiranom umu je jako teško da otkrije prave namere svojih postupaka, jer um vrlo vešto i najsebičnije namere može da zaodene u odoru nesebičnosti. Otuda je izuzetno važan jasan uvid, do kojeg jedino može da dođe smiren i fokusiran um. Tu je uloga meditacije, kao discipline negovanja pažnje.

Podela budizma

U trećem veku pre nove ere pod carem Ašokom (272 - 237. p.n.e.) budizam je postao državna vera u Indiji. Ubrzo je počeo da se širi i da se menja. Razlikujemo tri osnovne grane budizma: teravadu (južni budizam) , mahajanu (severni budizam) , i tantrizam (sanskritski: ono što se širi), koji je po nekima samo ogranak mahajane, i koji sadrži izvesne elemente hinduizma.

Teravada među današnjim budističkim školama najbliža je izvornom Budinom učenju, koje je sačuvala u kanonu tekstova pisanih jezikom pali. Proširila se na Šri Lanku, Mjanmar, Tajland, Laos i Kambodžu. Ideal joj je neteistički pojam stanja blaženstva (nirvana), koje je moguće postići jedino individualnim naporom, svako za sebe. Učitelji su samo ti koji pokazuju put.

Mahajana je rasprostranjena na Tibetu, u Kini, Koreji i u Japanu. To je liberalnija i više teistička grana budizma, koja je sem pali kanona tekstova razvila i ogroman korpus svojih dela pisanih najviše na sanskritu. Sklonija je društvenoj brizi i kroz svoj ideal bodisatve izražava težnju ka spasu svih bića.

Treba spomenuti i lamaizam (tibetanski: lama-učitelj), izmenjeni oblik budizma, rasprostranjen na Tibetu. Lamaizam je hibrid filozofije budizma i verovanja u demone i čarolije. Poglavar lamaističke crkve je Dalaj-Lama koji je u isto vreme i svetovni poglavar Tibeta. Sadašnji, četrnaesti Dalaj-Lama postavljen je na presto 1939. godine. NR Kina je okupirala Tibet 1959. i od tada, Dalaj-Lama je živeo u izgnanstvu, sve do nedavno, kada se vratio na Tibet. Osnivač lamaizma je indijski monah [[Padma Sambhavi]] koji je 747. godine došao na Tibet, a reformator lamaizma je Cong Ka Pa (1356. – 1419.). U peridu od trinaestog do šesnaestog veka budizam se proširio na Mongoliju i evropski deo Rusije.Posle drugog svetskog rata lamaizam je u opadanju.

Rasprostranjenost

Iako je nastao na indijskom tlu, danas u Indiji ima svega oko 300 000 budista. Ipak, po podacima iz 2001. godine u svetu ima čak 376 000 000 budista što čini 6% svetske populacije i čini ga četvrtom po broju vernika religijom na svetu, odmah iza hrišćanstva, islama i hinduizma. Budizam je rasprostranjen u Indokini , na Tibetu, u Koreji, Japanu, Mongoliji, Kini. Poslednjih decenija budizam stiče sve više pristalica u Evropi i Americi.

Isus Hristos

Isus Hristos je, prema hrišćanskom verovanju, Sin Božiji, koji je postao čovek, živeo i umro da bi spasao čovečanstvo i učio ga sili i ljubavi Božijoj.

Ime Isus (hebr. Jehošua) znači Spasitelj. Hristos je reč grčkog porekla i sinonim je za hebrejsku reč Mesija, što znači Pomazanik (vidi Isaija 61,1-3).




O životu i delu Isusa Hrista prema Svetom Pismu

Isus je, po čovečanskoj prirodi, bio Jevrejin, rođen od Device Marije u vreme vladavine Iroda Velikog (oko 5. ili 6. god. pre n.e.), kada su Jevreji bili potčinjeni rimskoj vlasti. Umro je 28. ili 29. god. n.e, kada je Irod Antipa bio marionetski car. Rođen je u Vitlejemu, a odrastao u Nazaretu galilejskom.

Prvi put je posetio Jerusalim kada mu je bilo 12 godina, a krstio ga je Jovan Preteča Krstitelj u reci Jordanu kada je bio spreman da započne svoju spasiteljsku delatnost. Tada je izabrao svoje prve učenike i počeo da čini čuda. Obišao je Galileju, učeći i lečeći bolesnike. Kako je rasla njegova slava, nastajalo je i protivljenje među jevrejskim verskim velikodostojnicima. Početkom Strasne sedmice, poslednje nedelje uoči njegovog krsnog stradanja, ušao je u Jerusalim, i održao Poslednju večeru (Tajnu večeru) sa svojim učenicima, pred jevrejsku Pashu (najveći praznik u Jevreja).

Izdao ga je Juda Iskariotski. Suđeno mu je pred Sinedrionom i pred rimskim namesnikom Pontijem Pilatom. Osuđen je na raspeće na krstu, što je bila najsramnija smrtna kazna u to vreme. Sahranjen je u grobu Josifa iz Arimateje, ali je trećeg dana vaskrsao, kao što je i prorekao za vreme svog delovanja.

Vaskrsli Hristos javljao se jedanaest puta svojim učenicima, ženama mironosicama i prijateljima tokom četrdest dana posle Vaskrsenja - sve do Vaznesenja kada se pokazao poslednji put. Njegovo učenje, poznato kao hrišćanstvo (sledbenici Hristovi dobili su ovaj naziv prvi put u Antiohiji), raširilo se po celom tada poznatom svetu i izmenilo tok istorije.

Muhamed

Muhamed, punim imenom: Abu al-Qasim Muhammad Ibn Abd Allah Ibn Abd al-Muttalib Ibn Hashim, je po Islamu zadnji Božji poslanik. On je rođen 12. aprila 571. godine nove ere, u okolini Meke u plemenu Kurejš. Njegov otac Abdulah je već ranije umro pa je Muhamed ostao samo sa majkom i dedom. Kao mali, živeo je van grada u pustinji, kao što je tad bio običaj u Arabiji. Kada je bio šest godina star, majka mu je umrla, a samo dve godine kasnije umro mu je i deda. Njegov stric, mlađi brat od njegovog oca Abu Talib ga je onda prihvatio i Muhamed je tada počeo da živi sa njim. S njim je još kao dečak putovao u Siriju i tamo upozano neke elemente hrišćanske vere. Otprilike u dvadesetoj godini života stupio je u službu bogate trgovačke udovice Hatidže, pa je s njenim karavanima po svojoj prilici još dva puta boravio u Siriji. Stupivši u brak sa Hatidžom (koja je bila desetak godina starija od njega), Muhamed se oslobodio materijalnih briga i mogao se posvetiti dokolici i razmišljanju.

U tom razdoblju on je posinio Aliju, sina svoga strica Abu Taliba, i mladog oslobođenog roba Zaida ben Harisa, koji je pripadao jednom hrišćanskom arapskom plemenu iz sirijske pustinje. U isto vreme Muhamed se zainteresovao za shvatanje sekte hanifa koja je priznavala Abrahama kao svoga preteču i verovala u jednog boga. Muhamed je u vreme kad se približavao svojoj četrdesetoj godine doživeo svoja prva priviđenja. Činilo mu se da ga doziva glas s neba i naređuje mu da božje ime progovori svome narodu kao božji prorok.



Svoje doživljaje je poverio samo svojoj ženi Hatidži i ona je smesta poverovala u njegov proročanski poziv. To ga je ohrabrilo, i on je uskoro za svoja shvatanja pridobio svoje usvojene sinove Aliju i Zaida kao i nekolicinu drugih najbližih rođaka i prijatelja.

Legenda kaže da je godine 610. Muhameda u pećini blizu Meke posetio Melek. On je tad, po legendi, počeo da mu ponavlja Božje reči dok ih Muhamed nije zapamtio. Ovo su bile prve sure i počeci Kurana tako je počeo Islam. Muhamed je brzo počeo da širi Islamsku veru u Meki, gde su Islam prvo prihvatili siromasi. Međutim, trgovci su se bojali da bi nova vera štetila njihovom bogatstvu (trgovci su se bogatili na račun vernika koji su dolazili u Kabu da se mole svojim bogovima) pa su pokušavili da ga isteraju iz Meke. Međutim, dok ga je Abu Talib čuvao niko nije ništa mogao Muhamedu da uradi. Kad je Abu Talib umro 619. godine, stanje Muslimana Muhameda u Meki se značajno pogoršava. Pri svojim prvim javnim istupima u gradu, oko Kabe, Muhamed je nailazio češće na grdnje i poruge nego na odobravanje. Muhamed je žestoko osuđivao mnogoboštvo, ali i gramzljivost bogataša. Pozivao je sve imućne da se odreknu svoga bogatstva i podele ga sirotinji. Zahtevao je da se svi bez razlike jednako podvrgavaju božijoj volji. U neograničenoj pokornosti neosporno je zagovarao društvenu nivelaciju i jednakopravnost među muslimanima. Naročito je sukob izbio kada se dočula Muhamedova priča koju je on počeo širiti, da ga je arhanđel Gavrilo noću čudesnim načinom uzneo do nebesa, gde je razgovarao sa Adamom, Avramom, Mojsijem i Isusom i od samog boga primio naredbe o verskim pobožnostima muslimana.

Posle nekoliko kontakata sklopljen je sporazum o preseljenju Muhameda i njegovih pristalica iz Meke u Jatrib (Medinu), sa svrhom da Muhamed tu ukloni međusobne sporove između arapskog stanovništva i osigura svoju dominaciju, a zauzvrat njegova će vera imati punu slobodu i neometanu mogućnost širenja.

Seoba muslimana (hidžra) počela je 16. juna 622 (1. muharaam). godine, i taj dan postao je prvi dan u brojanju godina po muslimanskoj veri.

U Jatribu je Muhamed razvio veoma snažnu organizatorsku delatnost. On tu više nije bio samo prorok nego je postao i politički vođa. Veoma je brzo oko sebe okupio brojnu zajednicu pristalica. Uži krug su činili „Muhadžiri“, izbeglice iz Meke, a širi krug „Ansari“, obraćenici koji su pristupili pokretu u Jatribu. Svi su oni postali solidarna celina, među sobom jednaka u Islamu. Grad Jatrib, premda je u njemu bila manjina Muhamedovih pristalica koja je prihvatala novu veru, proglašen je za „Prorokov grad“ (Medinaat at Naabi), pa je na toj osnovi nastalo ime Medina. U Medini je Muhamed odmah započeo gradnju bogomolje (mošeje) u kojoj se nalazi „niša“, tj. deo koji je imao obavezni smer klanjanja, a koji je bio okrenut prema Jerusalimu.

U medinskom razdoblju Muhamed je i dalje razvijao svoju religiju mnogim novim elementima, sistematizirao je i izgradio nove obrede. Još u prvoj godine nakon preseljenja u Medinu Muhamed je doneo Ustav svoje versko-političke zajednice pod nazivom „Uma“, odredivši je kao natplemensku organizaciju među sobom jednakih božijih podanika i sledbenika.

Uskoro u Medinu počinju da pristižu i Mekanski trgovci, pljačkajući stanovnike i vršeći pljačke po gradu. Tako dolazi do novog obračuna sa Mekom. Prva borba se desila 624. kada su medinski muslimani pod vođstvom samog Muhameda napali kod El Bedre veliki karavan trgovaca i mekanske čete, koji su karavanu pritekli u pomoć, nanevši im težak poraz. Muslimani, sa samo 300 vojnika, pobeđuju armiju Meke koja je imala više od 800. Međutim, malo više od godinu kasnije, Muslimani gube bitku kod Uhuda. U bici je sam Muhamed bio ranjen, a trećina boraca je izgubila život. Ipak, poraz nije bio toliko velik, pa se obe strane pripremaju za konačnu odlučujuću bitku. Dve godine kasnije, Meka šalje 10.000 vojnika na Meku. Ipak, Muslimani pobeđuju u toj bici zahvaljujući boljoj strateškoj pripremi. U februaru 628. Muhamed je sa velikom vojskom pošao protiv svoga rodnog grada, ali je pohod okončan sklapanjem desetogodišnjeg mira koji je, uz ostale odredbe, dopustio muslimanima da naredne godine dođu u Meku i tu nesmetano izvrše verske obrede. Potvrdivši time zasnovanost svoje vere na arapskim tradicijama, Muhamed je veoma ojačao svoj ugled.

Kada je u Meki 630. godine bio ubijen jedan musliman, Muhamed se okoristio time i preduzeo presudni vojni pohod protiv Meke. Do borbe nije ni došlo. U Meki su shvatili da je otpor Islamu beskoristan i da se suprotnosti mogu rešiti sporazumom. Muhamed je priznao Meki položaj svetog grada, ali je Kaba morala biti proglašena svetilištem jedinoga boga Alaha. Na toj osnovi došlo je do mirnog zauzeća grada. Najvažnije posledice Muhamedovog zauzeća Meke bilo je podvrgavanje najpre susednih, a zatim i svih udaljenih arapskih plemena Muhamedovom autoritetu.

Iz Meke Muhamed širi granice Islama i Islamske države. On insistira da njegovi saveznici prihvate Islam, i tako je već pola Arabije deo Islamske države. Kada 630. godine čuje o velikoj armiji neprijateljskih država, Muhamed odlazi da ih susretne. Sa pobedom Muslimana u ovoj bici kod Hunajna, preostali delovi Arabije koji nisu pod Muhamedovom kontrolom brzo prihvataju savez sa njim. Muhamed je preminuo 8. juna 632. godine, u svojoj šezdesettrećoj godini, pošto je završena objava Kur'ana Časnog. Za manje od deset godina on je ujedinio celo Arabijsko poluostrvo.

Širenje muslimanske vere u doba Muhameda vršilo se na dva načina: ili je neko pleme priznalo svoju podložnost Umi, ali je zadržavalo svoju veru, pa je stoga moralo plaćati danak (džiziju), ili je prihvatilo Islam, uklapalo se u versko-političku zajednicu (Umu) i plaćalo samo versku dažbinu (zekat). Na takvim odnosima bila je ujedinjena gotovo cela Arabija.

Buda

U budizmu Buda je svako biće koje je postiglo potpuno prosvetljenje, odnosno u sebi je do kraja iskorenilo mržnju, pohlepu i neznanje, oslobodivši tako sebe patnje. Buda dakle znači "Budni", "onaj koji vidi stvari oko sebe onakvima kakve zaista jesu". Takvo stanje naziva se nirvana (pali, nibbana). Budom se obično naziva istorijska ličnost Sidarta Gotama (Siddharta Gotamo), osnivač budističke religije. Rođen je oko 560. god pre Hrista, a umro je u osamdesetoj godini. Živeo je na severoistoku Indije u vreme kada je to područje bilo jedno od najvećih središta intelektualne i duhovne delatnosti.

Gotama je rođen kao sin radže (kralja) plemena Sakja, čija je prestonica bio grad Kapilavastu u podnožju Himalaja. Oženio se rano i imao sina. U dobi od dvadeset devet godina, vođen nekim unutarnjim podsticajem napustio je taj spolja sjajan život i živeo beskućničkim životom svetog čoveka. Njegova odluka je očigledno bila rezultat dugo osećane težnje prema višim stvarima i povezanosti s duhovnijom religijskom orjentacijom Upanišade i pojavom beskućničkog života u Indiji, kao pravog načina najupornijih tragača za duhovnim istinama.




Karma

Zakon karme ili uzroka i posledice deluje i u moralnim i fizičkim dimenzijama ljudskog života.Čovek robuje tom ciklusu posledica dobrih i zlih dela.

Reinkarnacija

Kroz reinkarnaciju ili ponovno rođenje sva ljudska bića snose posledice svojih dela. Vrednost delovanja njihovog tela,njihovog govora i misli u prošlim životima određuje okolnosti njihovog ponovnog rođenja.

Oslobađanje od karme

Razumevanjem ljudskog položaja -zatvorenost u procesu karme- i pokoravanjem pravim uslovima, moguće je prekoračiti ljudsko stanje. To ne znači uništenje karme, već oslobađanje od njene unutrašnje moći i ponovno usmeravanje života. Počinje nov proces kojim se može stvoriti takozvana dobra karma, a njene se dobre posledice osećaju u sebi i u drugima.

Četiri plemenite istine

Budino iskustvo ukratko je izloženo u Četri plemenite istine:

   1. Opšte ljudsko iskustvo je patnja, duhovna i emocionalna kao i fizička - posledica prošle karme.
   2. Uzrok takve patnje je čežnja, posezanje za pogrešnim stvarima, ili za pravim stvarima na pogrešan način. Osnovni ljudski problem jeste pogrešno primenjen osećaj za vrednosti, kojim se stvarima ili osobama pripisuje vrednost koju oni ne mogu izdržati. Ništa u materijalnom svetu nije vredno krajnjeg poštovanja. Ništa ne može u njemu zavisiti u krajnjem smislu.
   3. Moguće je ukinuti patnju.
   4. Do prestanka patnje vodi Plemeniti osmorostruki put

Plemeniti osmorostruki put

- ispravna spoznaja - ispravni stavovi - ispravni govor - ispravna delatnost - ispravan način života - ispravan napor - ispravno zalaganje - ispravna meditativna sabranost Osam stavki puta mogu se svrstati u tri grupe: - prve dve pod mudrost ili razumevanje - sledeće tri pod etičko ponašanje - poslednje tri pod duhovnu disciplinu.

Nirvana

Cilj života je Nirvana. Ona nije uništavanje sebe, već je ona preobražen oblik ljudske svesti, isto tako nezavisna stvarnost s vlastitim dinamizmom.Ona je radikalno druga od materijalnog sveta-ona je večno kraljevstvo, krajnje pouzdano istinsko utočište.

Martin Luter

Martin Luter (nemački: Martin Luther) (1483.-1546.) je osnivač hrišćanske protestantske (luteranske) crkve u Nemačkoj i jedan od vođa reformacije (pokreta za reformu katoličke crkve), sveštenik, profesor moralne filosofije na Univerzitetu u Erfurtu i biblijske egzegeze u Vitenbergu.




Neposredni povod za njegovu aktivnost usmerenu na reformu i obnovu hrišćanskog učenja bilo je nastojanje pape Lava X da prodajom indulgencija obezbedi sredstva za dovršenje hrama Svetog Petra u Rimu. Luter je svoje zahteve izložio u 95 teza, koje je 1517. godine objavio, prikucavši spis sa tezama na vrata dvorske crkve u Vitenbergu. Tražio je povratak novozavetnom hrišćanstvu, odbacivanje teologije svetih otaca i posredništva crkvene organizacije i hijerarhije u spasenju, te mogućnost da svaki vernik otkriva Boga u spostvenoj savesti. Njegov učenik Melanhton branio je to reformističko učenje na saboru u Augsburgu 1530. godine, pod vidom tzv. augsburške veroispovesti. Pokušaji vrhova tadašnje Rimokatoličke crkve da ekskomunikacijom Lutera onemoguće reformistički pokret nisu uspeli, te je druga velika "shizma" (šizma) u hrišćanstvu od tada postala konačna. Nova (protestantska) crkva je ustanovljena.

Luter je pored teoloških spisa, autor prvog prevoda Biblije na nemački jezik, čime je, nasuprot internacionalnom karakteru katoličanstva, afirmisan nacionalni karakter protestantizma.

Pravoslavlje

Osnovna učenja pravoslavne Crkve su izneta u Simbolu vere koji je usvojen na Vaseljenskim saborima u prvim vekovima hrišćanstva i bili su obavezujući za celu Crkvu. Kasnije je došlo do promene delova Simvola vere od strane zapadnog dela Crkve i njenog napuštanja evharistijske zajednice sa Istočnim delom Crkve 1054. godine.

Najznačajniji aspekti hrišćanskog života jesu post i molitva. I post i molitva imaju za cilj da čoveku pomognu da lakše savlada sve teškoće koje pred njega dolaze i da zasluži Carstvo Nebesko.U pravoslavnoj crkvi ima sedam svetih tajni koje svaka za sebe stavlja pečat na zajednicu Boga i čoveka:

    * Sveta tajna krštenja
    * Sveta tajna miropomazanja
    * Sveta tajna pokajanja
    * Sveta tajna pričešća
    * Sveta tajna braka
    * Sveta tajna jeleosvećenja
    * Sveta tajna sveštenstva

Značajna odlika Crkve jesu svetitelji koji su svojim životom i delima doprineli mnogo dobrobiti Crkve. Oni su još ovde na zemlji svojim usavršavanjem u hrišćanskim vrlinama postali bliski Bogu i zaslužili život večni i Carstvo Nebesko. Mnogi od ovih svetitelja su još za života činili čuda, isceljivali teške bolesnike i mnoge utešili i na ispravan put izveli. Neki su i posle smrti činili čuda preko svojih netruležnih moštiju.

Najvažnija uloga pravoslavnih hramova je da služe kao mesto gde živa Crkva - vernici, uznose Bogu svoje molitve a najvažniji deo crkvenog života jeste Sveta liturgija tj. bogosluženje, koje se služi nedeljom i drugim praznicima u hramovima. Osim liturgije, vrše se jutarnje i večernje molitve, časovi i bdenija, koja ujedno imaju poučni karakter - tzv. katiheza. Liturgiju služi sveštenik uz prisustvo vernog naroda, a uz pomoć pevnice koja nije neophodna ukoliko narod zna da odgovara na liturgiju.

Postoje tri stepena svešteničke službe: đakon, sveštenik (jerej), episkop. Episkop može da vrši sve svete tajne osim da postavlja drugog episkopa, za to su potrebna tri episkopa. Sveštenik može da vrši skoro sve svete tajne, osim što ne može da rukopolaže druge sveštenike, uloga đakona je još manja nego sveštenika - on je na neki način pomoćnik svešteniku.

Najznačajnije delo na kojem se zasniva liturgija jeste Sveto pismo koje čini Stari i Novi zavet, kao i Sveto predanje. Za pravoslavlje je posebno značajan Novi zavet koji predstavlja život i učenje Gospoda Isusa Hrista.

Srpska pravoslavna crkva

Srpska pravoslavna crkva je jedna od pomesnih pravoslavnih crkava i zajedno sa ostalim pravoslavnim crkvama čini jedinstvenu Crkvu.

Svoju autokefalnost Srpska pravoslavna crkva stekla je inicijativom Svetog Save 1219. godine. Danas ona je u rangu patrijaršije i ima eparhije i parohije u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, zatim u ostalim republikama bivše Jugoslavije kao i u Evropi, Severnoj Americi, Australiji i svuda gde žive pravoslavni Srbi.







Patrijarh

Na čelu Srpske pravoslavne crkve nalazi se patrijarh, sada je to patrijarh Pavle. Osobi sa titulom patrijarha se protokolarno obraća sa: Njegova svetost Gospodin Gospodin. Sve značajne odluke za život crkve donosi Sveti arhijerejski Sabor koji čine svi arhijereji (episkopi i mitropoliti) Srpske pravoslavne crkve i koji se sastaje dva puta godišnje na prolećnom i jesenjem zasedanju. Osim toga, postoji i Sveti arhijerejski Sinod koji upravlja Crkvom i čine ga 6 arhijereja i patrijarh, Sinod se sastaje češće nego Sabor.




Srpski Svetitelji

Najznačajniji svetitelji Srpske pravoslavne crkve su:

    * sveti Sava, prvi srpski arhiepiskop
    * sveti Simeon Mirotočivi
    * sveti knez Lazar
    * sveti kralj Stefan Dečanski
    * sveti Vasilije Ostroški
    * sveti Petar Cetinjski
    * sveti Joanikije Devički
    * sveti vladika Nikolaj Velimirović

i još veliki broj svetitelja, prepodobnih, velikomučenika i mučenika koju su postradali ispovedajući pravoslavnu veru.

Hramovi i Manastiri

Srpska pravoslavna crkva ima veliki broj hramova i manastira.

Među najpoznatije i najznačajnije spadaju:

Hram Svetog Save na Vračaru, Saborna crkva i Crkva svetog Marka u Beogradu,... manastiri: Hilandar, Studenica, Žiča, Gračanica, Dečani, Sopoćani, Pećka patrijaršija, Devič, Mileševa, Ravanica, Ljubostinja, Ćelije, Tronoša, Ostrog, Cetinjski manastir, Hopovo, Krušedol, Vraćevšnica, Manasija, Đurđevi Stupovi, Lepavina, Krka, Krupa, Dragović, Banjska, Piva, Savina, Soko, Gornjak, Vitovnica, Radovašnica, Tavna, Moštanica, Dobrun...




Mnogi od ovih manastira i crkava su nastali u vreme Nemanjića (12. vek) i imaju ikone i freske od izuzetnog značaja i vrednosti za celokupnu svetsku kulturu, a naročito za hrišćansku kulturu i civilizaciju. Stoga je UNESKO na listu svetske kulturne baštine do sada uvrstio manastire: Visoki Dečani, Studenica i Sopoćani, dok se u postupku nalaze i manastiri: Gračanica i Pećka patrijaršija, kao i crkva Bogorodice Ljeviške u Prizrenu.

Pravoslavne Patrijaršije

Pravoslana crkva smatra da je pravoslavlje ostalo verno izvornom hrišćanstvu nakon 1054. godine. Pored toga Srpska pravoslavna crkva ima i svoje specifične odlike u odnosu na druge pravoslavne crkve, a jedna od njih je i krsna slava koju nemaju ostali pravoslavni narodi.

Druge pravoslavne crkve sa rangom patrijaršije su: Vaseljenska patrijaršija, Aleksandrijska, Antiohijska, Jerusalimska, Ruska, Bugarska, Rumunska i Gruzinska. Pravoslavna crkva u Grčkoj ima rang arhiepiskopije.

Katoličanstvo

Katoličanstvo ili katolicizam (latinski catholicismus, od grčkog καθολικός, sveopći, univerzalni), kršćanski ogranak čiji je nauk definiran na dvadeset i jednom ekumenskom koncilu; vjeroispovijedni sustav Katoličke crkve. Uz pravoslavlje, protestantizam, monofizitizam i nestorijanizam glavna kršćanska konfesija ili vjeroispovijest. U nazivu je naznačena univerzalnost kršćanske evanđeoske poruke, namijenjene svakom čovjeku, narodu, jeziku, kulturi, civilizaciji i društvu, što je jedno od četiriju obilježja svake kršćanske crkve (katolicitet).

Vjerska zajednica

Katolicizam je organiziran kao vidljiva kršćanska crkva, koja ima hijerarhiju i laike. Članom vjerske zajednice postaje se krštenjem, a krste se djeca i odrasli. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom službe u zajednici. U katolicizmu postoje tri vrste hijerarhije: svećenička (biskup, prezbiter, đakon), kanonska (papa, ordinarij, dekan, župnik, kapelan) i počasna (kardinal, metropolit, nadbiskup, prelat, kanonik i prebendar). Katolička je crkva nadnacionalna i centralizirana. Vrhovni je poglavar papa (rimski biskup), koji uz pomoć Svete stolice i njezinih tijela upravlja sveopćom Crkvom, u zajedništvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nadžupnici. Dekanati se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Postoje i nunciji.

Dogma

U katolicizmu su prihvaćene glavne kršćanske dogme (pet glavnih istina) definirane na prvih osam ekumenskih koncila. Katolicizam je u drugome kršćanskom tisućljeću dalje raščlanjivao i precizirao svoj dogmatski nauk (učenje o čistilištu, sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrješnom začeću, papinskoj nezabludivosti, Marijinu uznesenju na nebo) na još 13 ekumenskih koncila, koje ne prihvaćaju ostale kršćanske konfesije. Dogme u katolicizmu imaju veću važnost nego u pravoslavlju i protestantizmu, pa su precizno definirane i po kanonskom pravu obvezne. Izvor su dogmi Sveto pismo, Predaja, a pri njihovu tumačenju u obzir se uzima vjernički osjećaj, teološko tumačenje i u konačnici crkveno učiteljstvo.

Bogoštovlje

U katoličkom kultu razlikuje se klanjanje (latrija, adoracija), od dulije (štovanje). Dok se klanjanje ili latrija iskazuje samo Bogu, dulija ili štovanje može se iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike, kipovi, relikvije). Posebna dulija iskazuje se Bogorodici (hiperdulija). U središtu je katoličkog bogoštovlja klanjanje u duhu i istini (štovanje Boga životom u duhu evanđelja), ali se bogoštovnim činima također pridaje velika važnost (liturgija, euharistija, sakramenti). Bogoštovne čine obavlja sakramentalna hijerarhija (biskup, prezbiter, đakon) u uređenu bogoštovnom prostoru (kapela, crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskom kalendaru kroz crkvenu godinu. Glavni su dijelovi crkvene godine korizma i advent, a nedjelja je dan počinka i obveznog prisustvovanja liturgiji (misa). Glavni su Gospodnji blagdani Uskrs, Bogojavljenje, Božić, Trojstvo, Duhovi, marijanski Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrješno začeće, svetački Svi sveti. U katolicizmu se pridaje velika vrijednost sakralnoj umjetnosti (crkvena glazba, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti), koja je uključena u bogoštovlje.

Moral

Prema katoličkom učenju narav i nadnarav, ljudska slobodna volja i božanska milost nadopunjuju se i pretpostavljaju. Zato su u katoličkoj moralci bogoslovne krjeposti (vjera, nada, ljubav) i naravne ili stožerne krjeposti (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) komplementarne. Izvori su katoličkog morala Stari zavjet (Dekalog, osobna odgovornost), Novi zavjet (ljubav prema Bogu i bližnjemu) te naravna etika. Sustavno ga proučava moralka, a potanje regulira u zajednici kanonsko pravo. Prekršaj morala je grijeh, koji može biti laki i teški, a teški se grijeh regulira sakramentom pokore (ispovijed). Uz individualni moral u novije se vrijeme u katolicizmu naglašava i društveni moral.

Duhovnost i mistika

Pounutrašnjenje osnovnih vjerskih istina i moralnih načela zbiva se u katoliciz mu na više načina. Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni oblik duhovnosti u katolicizmu. Uz bogoštovnu funkciju liturgija i primanje sakramenata ima i duhovnu, osoban doživljaj vjerskih istina, odgoj sa vjesti u evanđeoskom duhu te prosvjetljenje. Pučka pobožnost namijenjena je širim vjerničkim slojevima (hodočašća, postovi, devetnice, križni put, krunica), a svrha joj je da se u pučkoj subkulturi i mentalitetu na primjeren način proživi kršćanska vjera. U katolicizmu je posebno naglašen asketsko-mistični put duhovnosti, koji je stoljećima nalazio svoj izraz u redovništvu. U katoličkom je redovništvu prevagnuo tip cenobitske zajednice, u kojoj se traga za skladom između kontemplacije i akcije, osobnoga duhovnog usavršavanja i djelovanja unutar šire zajednice i društva (fizički i intelektualni rad, misijska djelatnost, školstvo, karitativna djelatnost). Tako se kroz povijest razvila benediktinska, cistercitska, karmelićanska, dominikanska, franjevačka i isusovačka duhovnost, a u novije vrijeme duhovnost raznih kongregacija i svjetovnih instituta. Katolička mistika nadahnjivala se novozavjetnim (Ivan Evanđelist i Pavao) i neoplatonističkim izvorima (Pseudodionizije). Glavni su katolički mistici i mistični pisci Bernard iz Clairvauxa, sv. Hildegarda, Hugo iz Svetog Viktora, Rikard iz Svetog Viktora, sv. Gertruda Velika, sv. Mehtilda Magdeburška, sv. Franjo Asiški, Meister Eckhart, Ivan Tauler, Henrik Suzon, Ivan Gerson, I. van Ruysbroeck, Katarina Sienska, Ivan od Križa, Terezija Avilska. U službi je katoličke duhovnosti bogata i raznolika sakralna umjetnost, duhovna (Toma Kempenski, Marko Marulić, Ignacije Lojolski, Franjo Saleški, P. Berulle, Terezija iz Lisieuxa) i nabožna (M. Divković, J. Habdelić) književnost. Sustavnim proučavanjem duhovnosti bavi se duhovna teologija.

Teologija

Prema katoličkom učenju milost pretpostavlja narav, a vjera razum (fides quaerens intellectum) pa je teologija kao sustavno obrazlaganje objave zauzela važno mjesto u katolicizmu. Izvori su katoličke teologije svetopisamska objava, kršćanska predaja i učenje ekumenskih koncila. U patrističkom razdoblju teološko se nazivlje razvijalo pod utjecajem neoplatonizma (augustinizam), u srednjem vijeku pod utjecajem aristotelizma (skolastika), a u novom vijeku pod utjecajem novijih filozofskih sustava (fenomenologija, egzistencijalizam, personalizam). U prvom tisućljeću zapadna će Crkva biti obilježena Augustinovom teologijom (odnos naravi i milosti, ekleziologija i sakramentologija), a augustinizam će biti nazočan u katoličkoj teologiji sve do reformacije (XVI. stoljeće) i jansenističkog pokreta (XVII. stoljeće). U ranome srednjem vijeku (V-XI. st.) uglavnom se čuva i prenosi teologija crkvenih otaca, osobito latinskih (Hilarije iz Poitiersa, Ambrozije Milanski, Jeronim, Augustin i Grgur Veliki). Za skolastike (XI-XIII. st.) veliki teolozi (Anselmo Canterburyjski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura i Duns Skot) anstotelovskim će kategorijama nastojati izreći objavu i produbiti odnos razuma i vjere. U visokome srednjem vijeku (XIV-XVI. st.) dolazi do stagnacije skolastičke teologije pod utjecajem nominalizma (William Occam, G. Biel). U posttridentskom razdoblju (XVI/XVII. st.) dolazi do obnove skolastičke teologije. To je doba apologetskih i kontroverzističkih disputa (R. Bellarmin). U XVIII. st. teologija stagnira, a napredak postiže crkvena historiografija. U XIX. st. dolazi do obnove teološke misli (John Henry Newman). Potkraj tog stoljeća obnavlja se neoskolastička teologija. U XX. st. dolazi do procvata katoličke teologije (Jean Danielou, Henri de Lubac, Yves Congar, Karl Rahner, Urs von Balthasar, E. Schillebeeckx, H. Kung), koja unutar moderne slike svijeta nastoji izložiti kršćansku poruku.

Filozofija

Odnos vjere i razuma, objave i razumske spoznaje nametnuo se kršćanstvu na samom početku pa je filozofija u povijesti katolicizma našla važno mjesto, veće nego u pravoslavlju i protestantizmu. Pritom je katolicizam slijedio otačku tradiciju pozitivna odnosa prema naravnoj spoznaji i komplementarnost razuma i vjere ("Shvati da bi vjerovao, vjeruj da bi shvatio"). U prvom tisućljeću prevladavao je neoplatonistički utjecaj (Augustin, Pseudodionizije, Ivan Skot Eriugena), koji se nastavlja i u drugom tisućljeću (Bonaventura, Nikola Kuzanski, Pico de la Mirandola). Za skolastike (XI-XIII. st.) prevladava aristotelovski utjecaj, posredovan preko Boetija i Averroesa. Anselmo Canterburyjski naglašava važnost dijalektike u teološkom istraživanju (fides quaerens intellectum) i izlaže ontološki dokaz za postojanje Boga. Škola iz Chartresa (Bernard iz Chartresa, Ivan Salisburyjski) i Abelard produbljuju logičke i gnoseološke probleme, a predstavnici visoke skolastike (Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Skot) dograđuju metafizički skolastički sustav. Pritom će dominikanska škola (tomizam) zastupati realizam, a franjevačka (skotizam) nominalizam. Tomizam će se postupno nametnuti kao službena katolička filozofija, osobito nakon Tridentskog koncila (XVI. st.), a preporučit će ga i papinski dokumenti potkraj XIX. st. (neotomizam). U XX. st. katolički filozofi slijede i neskolastičke smjerove (Maurice Blondel, Pierre Teilhard de Chardin), egzistencijalizam (Charles Peguy, Miguel de Unamuno, Gabriel Marcel) i personalizam (Edomond Mounier).

Rasprostranjenost

U antičko doba (IV. st.) područje zapadne ili latinske Crkve podudara se s granicama Zapadnoga Rimskog Carstva Nakon prodora islama (VII-VIII. st.) zapadna Crkva gubi berberske zemlje (današnji Alžir i Tunis) te veći dio Pirenejskog poluotoka. Ta izgubljena područja nadoknađuje (VII-X. st.) širenjem po germanskim (Engleska, Njemačka, Danska, Skandinavija) i slavenskim zemljama (Poljska, Češka, Moravska, Slovenija, Hrvatska, Bosna). Nakon reformacije (XVI. st.) gubi znatna područja u srednjoj i sjeverozapadnoj Europi, a gubitak nadoknađuje misionarskim djelovanjem u prekomorskim zemljama (Latinska Amerika, dijelovi crne Afrike i Filipini). Od XV. do XIX. st. s Katoličkom se crkvom sjedinilo 18 istočnokršćanskih crkava (istočna i jugoistočna Europa, Bliski i Srednji Istok), sačuvavši svoj obred, liturgijski jezik i crkvenu disciplinu. Nakon migracija u XIX. i XX. st. znatan broj katolika živi u SAD-u, Kanadi i Australiji. Katolicizam se u prostoru i vremenu susretao s različitim društvenim poredcima, kulturama i civilizacijama, pri čemu mu se nametao problem pri lagodbe. Obilježavao je zemlje i narode u kojima se ukorijenio, a i sam njima bio društveno, kulturno i civilizacijski obilježen. Premda je katolicizam nadnacionalan, u tom se smis lu može govoriti o katoličkoj kulturi i civilizaciji. Katolicizam, tj. Katolička crkve je prevladavajuća (u raznim stupnjevima) vjeroispovijed u većini Europe (poglavito južne i srednje), Latinskoj Americi i Filipinima, te velikim dijelovima Sjeverne Amerike, subsaharske Afrike i rubnim područjima istočne Azije. Broj katolika je sada (2004) oko 1,1 milijarda vjernika.

Crkva i država

U katolicizmu je načelno prihvaćen nauk o dvije vlasti, duhovnoj (Crkva) i vremenitoj (država). No u povijesti je dolazilo do napetosti između papa i vladara, Crkve i države. Čas se vladari miješaju u crkvene poslove (borba za investituru, pornokracija, avignonsko sužanjstvo) ili poka zuju cezaropapističke tendencije (galikanizam, jozefinizam), čas pape nastoje biti vrhovni vođe zapadnoga srednjovj. kršćanskog svijeta (Grgur VII., Inocent III., Bonifacije VIII.), pokazujući teokratske tendencije. U srednjem vijeku katolicizam je službena religija zapadnoga kršćanskog svijeta, a nakon reformacije državna konfesija u katoličkim državama. Nakon Francuske revolucije (1789) katolicizam se susreće s laičkim društvom i građanskom liberalnom državom te s problemom svjetonazornog pluralizma i slobode savjesti, a u XX. st. se susreo s totalitarnim državama, koje ga bilo toleriraju i podređuju (fašizam), bilo osuđuju na postupno odumiranje (komunizam). Na Drugome vatikanskom koncilu (1962-65) Katolička je crkva temeljito redefinirala odnos Crkve i države, prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti. Prema koncilskom shvaćanju Crkva je odvojena od države, ali ne smije biti isključena iz društva.

Katolička crkva

Rimska katolička apostolska crkva, poznata kao i Rimokatolička crkva, odnosno ponekad samo kao Katolička crkva, je kršćanska vjerska zajednica kojoj je poglavar papa. Crkva svoje porijeklo vodi od prvotne kršćanske zajednice koju je osnovao Isus, te tradicija koje su ustanovili prvi apostoli te održavanja kroz apostolsko naslijeđivanje.

Sjedište Crkve predstavlja Sveta stolica u Rimu, a sama Crkva je svjetska organizacija koju čini Zapadna i 22 crkve istočnog obreda (partikularne Crkve). Crkva je podijeljena po nadležnosti, obično na teritorijalnoj osnovi. Standardna teritorijalna jedinica, po latinskom obredu, je dijeceza, a po istočnom obredu, eparhija, a nju vodi biskup. Krajem 2004. postojalo je 2755 takvih jedinica.

Papa

Papa (lat. otac, tata) je naziv za čelnika Rimokatoličke crkve (također: Sveti Otac), kao i službena oznaka oba aleksadrijska patrijarha (čelnika aleksandrijske Koptske crkve i Grčko-pravoslavne crkve). Osim toga, još neke male crkvene zajednice katoličke crkve imaju na svom čelu papu.

Ovaj članak obrađuje pojam pape kao čelnika Rimsko-katoličke crkve i Svete Stolice, jurisdikcija crkvene ovlasti i čelnikom neovisne suverene države Vatikana, najmanje države na svijetu.

Vrijeme koje papa provede na čelu naziva pontifikatom, a njegov prijestol se naziva Apostolska Stolica (lat. Cathedra Petri). Od 1871. godine, Vatikanska palača se nalazi na Trgu Sv. Petra pored Vatikanske bazilike , a papinska katedrala je bazilika Svetog Ivana na Lateranu.

Istorija

Sam se naziv papa izvorno rabio na Istoku i njime su se označavali biskupi, opati i , čak i obični svećenici. Do 3. stoljeća to je titula za biskupe, a od 5. stoljeća je počasni naziv rimskog crkvenog poglavara. Prema katoličkoj i tradicijama nekih drugih kršćanskih crkava, papa je nasljednik apostola Petra, koji je bio prvi rimski biskup i najvjerojatnije 67. godine poginuo u atentatu u Rimu. Iako neki od kritičara to osporavaju, to se potvrđuje navodom iz Biblije (Evanđelje po Mateju, 16:18-19), gdje u vulgati stoji:

Tu es Petrus et super hanc petram aedificabo Ecclesiam meam et portae inferi non praevalebunt adversum eam.
Et tibi dabo claves regni coelorum.
Quodcumque ligaveris super terram, erit legatum et in coelis.
Et quodcumque solveris super terram, erit solutum et in coelis.

Na hrvatskom prijevodu:

A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. .
Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; .
a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.

U Prvom pismu rimskog biskupa Klementa iz 98. godine Korintu u kojem rimski biskup zahtijeva vraćanje odbjeglih presbytera a u vezi sa ubojstvom Petra i Pavla u Rimu.

U povijesti Rimokatoličke crkve samo ime «papa» se pojavljuje na nadgrobnom spomeniku Marcelija (†304.) a prvi se «papom» zvanično naziva rimski biskup Siricus (385. – 399.), dok sam naziv «papa» za sve rimske biskupe uvodi papa Grgur I. (590. – 604.). Osim što rimski biskupi nose naziv papa, u povijesti je poznato više titula rimskog biskupa. Pa tako, primjerice, papa Grgur I. se nazvao Servus servorum Dei (na hrvatskom - Sluga sluga Božjih). Danas se rabi i naziv Summus Pontifex (Vrhovni svećenik), što je nekoć bio naziv i za biskupe.

Do vremena pape Grgura I., rimski biskupi se označavaju titulom Pontifex Maximus, koju je uveo papa Leon I. (440. – 461.), a čije ime potječe iz razdoblja rane Rimske Republike. Titulu Pontifexa Maximusa, vrhovnog svećenika, su nosili rimski carevi sve do vremena suosnivača jedinstvene Crkve cara Flavija Gratinija (375.), koji se pod utjecajem Ambrozija Milanskog, tijekom Arijanskog sukoba, odbija nazvati Pontifexom Maximusom.

U Srednjem vijeku bilo je situacija, gdje je postojala više papa istovremeno, jer je u isto vrijeme pored kononski izabranog pape postojao i antipapa. Razlog tome je bila podjela unutar samog Kardinalskog zbora i gdje su onda rimski carevi ili rimske vlastelinske obitelji sami odlučivali o papi. Istovremeno su postojala 2-3 , a ponekad čak i do 4 antipape.

Bilo je više papa koji su bili prognani iz Rima i umrli u izgnanstvu, gdje je najpoznatiji slučaj pape prognanog u Avignon u Francuskoj od 1305. do 1377. godine.

Tijekom pontifikata 265 papa bilo je i nekih kurioziteta, pa je tako, primjerice, papa Silverij (536. – 537.) bio sin pape Ormisda (514. – 523.), a dvojica rođene braće su naslijedili jedan drugog na Apostolskoj stolici. O nekim papama se vrlo malo ili uopće ništa ne zna - papa Urban I. (222. – 230.). Vrijeme pontifikata papa su također vrlo različiti. Najmanji pontifikat je imao Stjepan, koji je 752. godine izabran za papu, ali je poslije tri dana umro i ne nalazi se na listi papa. Posljednji papa koji je kratko bio papa (samo 33 dana) je papa Ivan Pavao I., prethodnik Ivana Pavla II. Sveti Petar je bio papa 37 godina , a papa Ivan Pavao II. više od 26 godina.

Mjesto rimskog biskupa je bilo vrlo zahtjevna pozicija, o čemu govori i slučaj pape Formosusa (891. – 896.), koji je tijekom svojeg pontifikata stekao veliki broj neprijatelja, pa su nakon njegove smrti bili iskopani njegovi posmrtni ostaci i bilo mu je suđeno za brojne grijehe koje je počinio. Proglašen je krivim i odsječena su mu tri prsta i zakopan je u običan grob. Međutim, ubrzo je bio ponovno otkopan i bačen u rijeku Tibar.

U povijesti pontifikata bilo je mnogo interesantnih ljudi. Tako je, primjerice papa Celestin V. (1294.), krštenog imena Pietro del Morrone, bio pustinjak poznat po svojoj pomoći siromašnih. Bio je toliko skroman da je čak živio i u maloj špilji. Kardinali izbornici su bili toliko ganuti tom njegovom žrtvom da su ga dugo vremena nagovarali da prihvati poglavara, što je na kraju i prihvatio ali je samo na mjestu pape proživio 6 mjeseci. Za razliku od njega španjolac, papa Aleksandar VI., svjetovnog imena Rodirgo de Borgio je bio vinogradar i bogatun koji je kupio prijesto, a od Apostolske stolice napravio veliki unosan posao za sebe. Čak se nije odrekao ni seksa i imao je devetoro djece. Njapoznatija je njegova kćerka, Lucrecija Borgia. Po njegovoj smrti, tijelo je bilo danima nepokopano. Još jedan među poznatijim papama je bio i Leon X. (1513. – 1521.), koje je ekskomunicirao tijelo Martina Luthera, a poznat je i po riječima: «Bog je dao Svetu stolicu, stoga uživajmo u njoj!». Bio je izabran kao vrlo mlad za papu, u svojoj 37. godini, prijevarom – uvjerio je svojeg protukandidata da je bolestan i da neće dugo živjeti.

Jedan od kurioziteta u povijesti papa je i takozvano proročanstvo Svetog Malahija gdje će posljednji papa nositi ime Petar II., a bit će 277. na listi papa.

Zvanične titule

    * Biskup Rima,
    * Vikar Isusa Krista,
    * Nasljednik prvaka apostola,
    * Summus Pontifex, vrhovni poglavar cijele Crkve
    * Zapadni patrijarh,
    * Primas Italije,
    * Nadbiskup i metropolit rimske crkvene pokrajine
    * Suveren države Vatikan,
    * Servus Servorum Dei (Sluga sluga Božjih)

Papska obiežja i simboli

    * Papska tijara ili Triregnum – stilizirana biskupska kapa, okrunjena sa tri krune. Posljednja trojica papa su odbila biti krunisana, već su na svečanoj inauguraciji (ustoličenju) nosili običnu biskupsku kapu. Krunu je prodao po savjetu saborskih otaca papa Pavao IV. i od tog novca izgradio naselje na periferiji Rima za beskućnike. Za razliku od kardinala, papa nema kardinalski štap, već koristi palicu koja se završava Raspećem (potječe iz 13. stoljeća).

    * Ključevi Carstva Nebeskog – oslika dva ukrštena ključa, zlatnog i srebrnog, spojenih crvenih konopcem (prema Mateju 16:19, Kristova izjava o Petrovom autoritetu:

Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; .
a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.

Oslikava dvije nadležnosti Crkve, nad Zemljom i Nebom. Srebrni ključ oslikava i moć vezivanja i razvezivanja na Zemlji, a zlatni na Nebu.

    * Papski prsten (Ribarski prsten) (lat. anulus piscatoris) – zlatni prsten sa slikom Svetog Petra u čamcu, koji baca mrežu, sa imenom pape koji ga nosi. Prsten se prvi put spominje 1265. godine u pismu pape Klementa IV. svom nećaku, gdje se govori da su pape običavale ovjeravati javne obrasce s oko vrata okačenom papskom Bulom, a osobna pisma sa «…..žigom Ribara». Prsten na ruku novoizabranog pape stavlja, a po smrti i skida dekan Kardinalskog zbora koji se razbija čekićem, što označava i sam čin svršetka pontifikata pokojnog pape.

    * Palij - je bijela vrpca koja se stavlja novoizabranom papi prilikom ustoličenja. Na njoj se nalaze dva crveno izvezena križa, a pokazuje težinu službe koju na sebe novoizabrani papa preuzima.

    * Umbracullum – baldahin, ( tal. = svod od tkanine ili platna nad prijestoljem, posteljom nosiljkom i sl., Rječnik Hrvatskog jezika, V. Anić ), ukrašen crvenim i zlatnim prugama. Prvi ga je rabio papa Aleksandar VI. Do tada ga je nosio čovjek koji je stajao iza pape i uvijek je bio označen grbom dekana Kardinalskog zbora i starim grbom papske države. Danas se to obilježje ne upotrebljava više ali još uvijek se nalazi unutar bazilike, desno od oltara.

    * Papski grb – oslikava već objašnjene ključeve nad kojima se nalazi srebrna Tijara sa tri zlatne krune i crvenim trakama (infulama) koje vise sa zadnje strane Tijare i padaju preko ramena dok se nosi.

    * Sedia gestatoria – nosiva papska stolica, nošena od dvanaset muškaraca u crvenim uniformama. Upotrebljavana je u procesiji nakon izbora novog pape. Novoizabrani papa je nošen u toj stolici od kapele Sikstine do crkve Svetog Petra, gdje se održavalo krunisanje novog pape. Ovu tradiciju je ukinuo papa Ivan Pavao II.

Izbor novog pape

Izbori pape kroz istoriju

Za razliku od svih ostalih papa, prvi papa Sveti Petar je bio izabran od samoga Isusa Krista da predvodi crkvu. Prema nekim povjesničarima, Sveti Petar je bio i taj koji je utemeljio i kršćansko vijeće grada Rima u koji je ulazilo 24 svećenika i đakona. To vijeće je izabrala i Petrovog nasljednika – Linusa (67. – 79.). Petar je završio kao žrtva Neronovih progona kršćana 67. godine. U njegovu čast, nitko od papa se nije nazvao po Petru.

Prema nekim zapisima, prve su pape, sve do pape Bonifacija II. (530. – 532.), birali sami svoje nasljednike. U početku se nisu birale vođe čitave Crkve, već samo rimski biskup koji je bio biran samo iz redova svećenika i vjernika Rima. To je bio običaj sve dok rimski car Konstantin I nije priznao kršćanstvo kao glavnu religiju Rimskog Carstva. Otada se i carevi počinju miješati u izbor pape. Najpoznatiji je slučaj izbor pape Bonifacija I. 418. godine. Nakon raspada zapadnog Rimskog Carstva, najsnažniji vladar tog razdoblja je bio Teodor Ostrogot koji je utjecao na izbor pape. Nakon slabljenja moći Ostrogota, utjecaj u izboru pape je imao Carigrad, gdje je vršena i ovjera izbornika i mogućih kandidata. Taj način izbora se održao sve do pape Benedikta II. (684. – 685.), iako su i kasnije, u Srednjem vijeku, moćni vladari u mnogome utjecali na izbor ili čak postavljali pape. Tako je, primjerice, Karlo Veliki potvrdio papu Adriana I. (772. – 795.)

Papa Bonifacije III. (607.) uvodi pravilo da se izbornici se smiju sastati za izbor novog pape tek poslije tri dana nakon pokopa starog pape. A na sinodu 769. godine je izglasano da papa može biti samo svećenik ili đakon, a i ljudima izvan svećenstva je zabranjeno sudjelovanje u izboru. To pravilo je uzrokovalo veliko negodovanje pa je papa Nikola I. (857. – 867.) 862. godine vratio prvo sudjelovanja na izboru rimskim vlastelinima.

U izboru pape, za najveću promjenu tog razdoblja zaslužan je papa Nikola II. (1058. – 1061.), koji je odredio da se prilikom izbora za papu prvo moraju kardinali odlučiti o mogući kandidatima. On je odlučio i da se izbori za novog papu mogu održati bilo gdje, ukoliko to nije bilo moguće u Rimu.

Na 10. ekumenskom sinodu 1139. godine, cjelokupnim izborom za papu su ovlašteni kardinali, a tijekom pontifikata pape Aleksandra III. je odlučeno da se novi papa bira dvotrećinskom većinom. Zbog toga, što kardinali nisu mogli postići dvotrećinsku većinu, Crkva u 13. stoljeću je bila dvije godine i devet mjeseci bez pape. Kako se to više ne bi dogodilo, na sinodu u Lyonu je odlučeno da se izbornici moraju sresti nakon deset dana od smrti prethodnog pape i to u gradu gdje je ovaj umro. Osim toga odlučeno je da kardinali ne smiju imati vanjskog dodira tijekom izbora pape. Te odluke se smatraju i začetkom konklave, tj. prostor i zgrade određene za tu svrhu, unutar teritorije države Vatikan, kakvu danas poznajemo.

Tijekom raznih i mnogobrojnih pontifikata u povijesti Crkve, bilo je u izboru pape mnogo promjena pravila izbora. Međutim, posljednja pravila je dopunio i dogradio papa Ivan Pavao II. U važećoj Konstituciji «Universi dominici gregis» iz 1996. godine pravo izbora pape pripada Kardinalskom zboru, izuzimajući one kardinale koji na dan smrti pape navršavaju 80. godinu. Maksimalni broj kardinala izbornika ne smije preći 120. Izričito je zabranjeno biranje pape od nekog drugog crkvenog dostojanstva, laika, članova općeg sabora ili biskupske sinode. Nitko od kardinala ne može biti isključen iz izbora. Kardinali koji su se odrekli kardinalskog dostojanstva ili koji su kanonski uklonjeni nemaju izborno pravo. Svi kardinali izbornici su dužni sudjelovati na izboru, što se objašnjava obećanjem poslušnosti. Kardinale izbornike saziva dekan Kardinalskog zbora. Samo bolest ili neka druga teška zapreka prihvaćena od Kardinalskog zbora može se prihvatiti kao oprost za ne sudjelovanje na izboru pape. Poslije 30. kruga, ukoliko i dalje ne postoji dvotrećinska većina, dovoljna je samo natpolovična većina za izbor pape.

Konklave su zatvorene za druge, a svi kardinali izbornici od početka konklave do imenovanja novog pape su smješteni u «Domus sanctae Marthae» (Domu svete Marije). Sam čin glasovanje se isključivo izvodi u Sikstinskoj kapeli, koja se nalazi pod vlašću kardinala komornika. Kardinalima izbornicima se pridružuju i druge osobe koje im pomažu:

    * tajnik Zbora kardinala,
    * ravnatelj papinskih liturgijskih slavlja s dvojicom ceremonijara,
    * dva redovnika dodijeljena papinskoj sakristiji,
    * klerik izabran od dekana Kardinalskog zbora koji mu pomaže u službi,
    * nekoliko redovnika različitih jezika za slavlje sakramenata pokore,
    * dva liječnika i
    * određeni broj osoba zaduženih za posluživanje.

Svi oni moraju položiti prisegu čuvanja tajne o podacima s kojim su upoznati.

Smrt i čin izbora pape (Sede Vacante)

Papina smrt se potvrđuje tako što dekan Kardinalskog zbora, koji ujedno ima ulogu i prelaznog pape, tri puta zlatnim čekićem udari glavu preminulog pape pozivajući ga njegovim krštenim imenom. Ljekar može ali i ne mora prethodno utvrditi smrt. Onda dekan skida Ribarov prsten s desne ruke i lomi ga u dva dijela u prosutnosti kardinala. Žig pokojnog pape se uništava, čime se spriječava moguća zloupotreba, a papska se rezidencija zatvara i pečati žigom. Tijelo pape se u vremenu od četvrtog do šestog dana po smrti, stavlja u kriptu crkve Sv. Petra.

Nakon obreda pokopa i nakon što je sve na općim i posebnim sjednicama kardinala pripravljeno za konklave, kardinali izbornici skupit će se, na određeni dan, ne prije 14. a ni poslije 20. dana nakon smrti, ako je moguće u jutarnji sat, u crkvi Sv. Petra na euharistijsko slavlje. Istog dana popodne, u određeni sat, kardinali izbornici skupljaju se u kapeli Sv. Pavla u Apostolskoj palači iz koje će poći, u svečanoj procesiji, do Sikstinske kapele. Kad kardinali izbornici dođu u kapelu, u prisutnosti svih onih koji čine svečanu procesiju, moraju dati prisegu da će čuvati sve što je određeno Konstitucijom. Prisegu tada glasno čita kardinal dekan, a na kraju svaki od kardinala izbornika, dodirujući sv. Evanđelje, izgovara obrazac naznačen u Konstituciji. Nakon prisege svi članovi svečane procesije moraju napustiti Sikstinsku kapelu. U kapeli ostaje ravnatelj liturgijskih slavlja i svećenik koji je u pripremnoj fazi određen da održi meditaciju o zadaći što je kardinali izbornici imaju za opće dobro Crkve. Nakon održane meditacije izlaze i oni iz kapele, kardinali izbornici izgovaraju molitvu i slušaju kardinala dekana koji ih pita postoje li još neka pitanja koja treba razjasniti ili se može pristupiti glasovanju.

Važeća Konstitucija «Universi dominici gregis» iz 1996. godine, zabranjuje kupovanje ili obećanje glasova. Isključuje se također mogućnost urgiranja izvan konklava bilo kojeg subjekta. Svi kardinali moraju se suzdržati od pogađanja, dogovora, obećanja, obvezivanja bilo koje vrste, isto se tako zabranjuju sastanci s željom izbora. Ipak se ne zabranjuje za vrijeme prazne Apostolske Stolice razmjena mišljenja oko izbora.

Jedini način izbora novog pape je pismenim tajnim putom. Ranije se glasovanje vršilo nagodbom ili glasnim odobravanjem, ali je to važećom Konstitucijom «Universi dominici gregis» iz 1996. godine ukinuto. Postoji izreka, koja je do izbora pape Benedikta XVI. i vrijedila : "Tko ulazi u konklavu kao papa, ne izlazi iz konklave kao papa!", jer nikada do sada dekan Kardinalskog zbora nije bio izabran za papu. Za izbor novog pape je potrebna dvotrećinska većina, a ukoliko se i poslije 30. kruga glasovanja ne može izabrati papa dvotrećinskom većinom, onda je dovoljna i natpolovićna većina. Glasovanje se vrši u tri stupnja:

    * Prvi stupanje glasovanja – priprema i podjela glasačkih listića i izbor među kardinalima izbornicima tri brojitelja (infirmara) i tri kontrolora. Glasački listić je pravokutnog oblika, na gornjoj polovici mora biti napisano: »Eligo in summum pontificem« (Za vrhovnog svećenika biram), a na donjoj polovici ostavljeno je mjesto za ime. Ime mora biti tajno i jasno napisano. Za vrijeme pisanja imena kardinali izbornici moraju biti sami u Sikstinskoj kapeli, a posljednji kardinal izbornik iz reda đakona morat će zatvoriti i otvoriti vrata svaki put kad bude potrebno.

    * Drugi stupanj glasovanja Glasački listići se stavljaju u glasačku kutiju i broje se. Svaki od kardinala izbornika, redom prvenstva, nakon što su napisali ime, presaviju listić, držeći ga vidljivo u ruci i nose ga na oltar. Kad dođe do oltara, izgovori obrazac prisege predviđen u Konstituciji za predaju glasačkog listića. Kardinal izbornik ostavi listić u kutiji, poklekne pred oltarom i vrati se na svoje mjesto. Ako je koji od kardinala izbornika bolestan i nalazi se u sobi Doma sv. Marte, tri kardinala »infirmara« idu k njemu s praznom kutijom da izvrši svoje pravo. Kada svi kardinali ostave listiće, prvi kardinal brojitelj promiješa više puta listiće, a treći kardinal brojitelj prebroji listiće. Ako broj listića ne odgovara broju izbornika, listiće treba spaliti i ponoviti odmah glasovanje; ako pak broj listića odgovara broju izbornika, slijedi otvaranje listića. Glasačke listiće otvaraju kardinali brojitelji. Kardinal brojitelj nakon što glasno pročita ime biranog probuši iglom listić na mjestu gdje se nalazi riječ »eligo« (biram), stavi na konac te sve poveže čvorom.

    * Treći stupanj glasovanja - brojanje glasova, kontrola glasova i spaljivanje listića. Kardinali brojitelji imaju zadaću zbrajanja glasova. Ako nitko nije dobio dvije trećine glasova nema izbora, listići se spaljuju a iz dimnjaka Sikstinske kapele kulja crni dim, ako je netko dobio dvije trećine glasova ostvaren je valjani kanonski izbor. U oba slučaja, bilo da je rimski prvosvećenik izabran ili nije, kardinali kontrolori moraju prekontrolirati je li sve dobro učinjeno. Nakon kontrole, prije nego što kardinali izbornici napuste Sikstinsku kaprelu, svi se listići moraju spaliti. Na kraju svakog glasovanja kardinal komornik sastavit će zapisnik o glasovanju koji će biti predan novome rimskom prvosvećeniku, a čuvat će se zapečaćen u arhivu. Ako nakon tri dana nema rezultata izbora, dolazi do prekida glasovanja najviše na jedan dan koji je posvećen molitvi, sastancima, duhovnoj obnovi na kojoj nagovor drži prvi kardinal iz reda đakona. Ukoliko nakon sljedećih sedam glasovanja nema rezultata, slijedi dan odmora a nagovor drži prvi kardinal iz reda prezbitera. Ako i u trećoj seriji od sedam glasovanja nema rezultata, slijedi dan odmora a nagovor drži prvi kardinal iz reda biskupa. Ako rezultat izostane i tada, kardinal komornik poziva kardinale izbornike da očituju svoje mišljenje o daljnjoj proceduri. Tada mogu odlučiti da za izbor bude dostatna natpolovična većina (50% + 1 glas) ili da se bira između dvojice kandidata koji su u prethodnom glasovanju dobili najviše glasova.

Kad osoba bude kanonski izabrana, dekan Kardinalskog zbora u ime cijelog izbornog zbora traži od izabranog pristanak riječima: »Prihvaćaš li kanonski izbor za vrhovnog svećenika?« Ako izabrani prihvaća, pita ga: »Kako želiš biti zvan?« Pape biraju sami svoje ime po ugledu na nekon papu iz prošlosti koji je po njima učinio neku dobru stvar. Novi papa Benedikt XVI. Je izabrao svoje ime po uzoru na papu Benedikta XV. Prihvaćanjem izabrani postaje rimski prvosvećenik, tj. Petrov nasljednik, pastir Opće Crkve, biskup Rimske Crkve, glava Biskupskog zbora te stječe opću, redovitu, vrhovnu, neovisnu, potpunu, neposrednu vlast u općoj Crkvi. Ako izabrani nije biskup, treba biti zaređen što prije za biskupa. Poslije izbora novog pape iz Sikstinske kapele na dimnjaku se pojavljuje bijeli dim što je oznaka da je papa izabran. Objava izbora novog pape se od Ivana Pavla II. označava i zvonima crkve Sv. Petra. Prvi od kardinala iz reda đakona navijesti ime novoizabranog riječima na latinskom Annuntio vobis gaudium magnum! Habemus Papam! (na hrvatskom: Oznanjujem veliku radost! Imamo papu!)

Do 1978. godine, nakon izbora pape, vršila se procesija nošenja novoizabranog pape na počasnom prijestolu Sedia gestatoria do crkve Sv. Petra, gdje je vršeno krunisanje tijarom i gdje bi papa izrekao svoj prvi blagoslov, poznati Urbi et orbi (lat. gradu i svijetu). Poslije toga bi uslijedilo paljenje baklje koja bi zasjala i onda se naglo ugasila uz proglašavanje Sic transit gloria mundi (tako prođe slava svijeta). Papa bi nakon toga trebao položiti prisegu, koju se posljednja trojica odbili.

Ustoličenje pape se vrši u pravilu na prvu nedelju nakon izbora. Benedikt XVI. izmijenio je i obred poslušnosti. Do sada su kardinali kleknuli pred novog papu i položili zakletvu vjernosti. Novi je papa na njihovo mjesto izabrao 12 osoba raznih staleža, kao 12 apostola. Među njima je po jedan svećenik, jedan bračni par, dvoje krizmanika, dvoje mladih. Svi su oni prisegli u ime čovječanstva vjernost Papi.

Politička uloga

Iako napredna kristinizacija Rimskog Carstva u 4. stoljeću nije omogućila biskupima posjedovanje vlasti nad državom, postupno slabljenje carske moći tijekom 5. stoljeća kristalizira papu kao višeg carskog zvaničnika u Rimu, dok biskupi sve više počinju određivati javni život u drugim gradovima zapadnog Rimskog Carstva. Ta pojava miješanja pape u političke događaje, najbolje je povijesno pokazana sudjelovanjem pape Leona I. u ratu protiv hunskog vođe Atile 452. godine u svom osvajačkom pohodu na Italiju. S vremenom utjecaj pape na svjetovni život raste i 756. godine nakon drugog franačko-langobardskog rata franački vladar Pipin Mali daje papi teritorije osvojene od langobardskog vladara Aistufla, što čini osnovu za stvaranje buduće papske države. U cilju jačanja svog političkog položaja, papa Leon III. kruniše Karla Velikog kao rimskog cara, što vodi ka stvaranju budućeg Svetog rimskog Carstva. Otada papa kruniše sve vladare Svetog rimskog Carstva, sve do cara Karla V., zadnjeg vladara Svetog rimskog Carstva. Kasnije je papa Pio VII. krunisao Napoleona 2. prosinca 1804. godine kao cara.

Tijekom talijanskog Risorgimenta 11. rujna 1870. godine, papska država, nakon povlačenja francuskih postrojbi iz Rima zbog francusko-pruskog rata, zajedno s Rimom ulazi u ujedinjenu Italiju. Papa ostaje u Vatikanu i njegov položaj je zakonski određen u svibnju 1871. godine, čime Vatikan, bazilika sv. Ivana Luteranskog i papska ljetna rezidencija Castel Gondolfo ostaju u posjedu pape i u kojim mu je zajamčen suverenitet. Papa Pio IX., kao i njegovi nasljednici na Apostolskoj stolici, Leon VIII. i Pio X.,u želji za ponovnom uspostavom moćne papske države, odbijaju priznati novu ujedinjenu Italiju, a on se sam označava «zatočenikom u Vatikanu». Prvim Vatikanskim koncilom iz 18. srpnja 1870. godine odlukom o «nepogriješivosti» pape raste crkvena i politička moć pape ali teritorijalne želje ostaju neostvarene.

Govoreći o političkoj ulozi pape, kroz povijest pape su na različite načine i oblike gradile svoju ulogu u političkom životu svojeg pontifikata. Pa tako su pape renesansnog razdoblja, kao što je papa Aleksandar VI., čovjek neprimjerne i i neumjerene želje za uspjehom, a usto i političar (cilj opravdava sredstvo) i papa Julijan II., odličan zapovjednik i državnik, svoju političku ulogu najviše gradili kao kršćanski vladari, koji su osim svoje crkvene moći, posjedovali i necrkvenu moć. Pape, kao što su Grgur VII. i Aleksandar III., su pak svoju političku moć i ovlasti zasnivali na svojem utjecaju kao duhovni poglavari (Supreme Pontifex) Svetog rimskog Carstva.

Neki od najpoznatijih primjera papskog političkog utjecaja tijekom povijesti se ogledaju u odlukama kao što su:

    * Bula Laudabiliter iz 1155. godine - daje se blagoslov engleskom kralju Henriju II. za napad na Irsku,
    * Bula Inter Caeteras iz 1493. godine – sporazum iz Tordesillasa, kojim se vrši podjela novog svijeta između Španjolaca i Portugalaca,
    * Bula Regnans in Excelsis iz 1570. godine – odluka pape Pia V. koja izopćuje englesku kraljicu Elizabethu I., ali i njenje nasljednike, iz Crkve. Tom odlukom se dala i opravdanost svakog napada na englesku vlast.
    * Bula Inter Gravissimas iz 1582. godine – odluka pape Gregora XIII. o uvođenju gregorijanskog kalendara za računanje vremena.

Popis papa Rimokatoličke crkve ~ wiki