Princ Chlodwig zu Hohenlohe-Schillingsfürst

3. Njemački kancelar
3. Kancelar Njemačkog Carstva
U službi
1894. – 17. oktobar 1900.
Prethodnik   Leo von Caprivi
Nasljednik   Bernhard von Bülow

Rođenje   31. mart 1819.
Schillingsfürst, Njemačka
Smrt   6. juli 1901.
Bad Ragaz, Švicarska
Politička stranka   nema


Chlodwig Karl Victor, princ Hohenlohe-Schillingsfürst (31. mart 1819. – 6. juli 1901. godine) je bio njemački državnik i kancelar.

Rođenje

Chlodwig se rodio u Rotenburgu an der Fuldi, u Hessu. Njegov otac, Princ Franz Joshep (1787. - 1841. godine), bio je katolik, dok je njegova majka, Princeza Konstanze od Hohenlohe-Langenburga bila protestant. Prema tome, Clodwig i njegova braća bili su odgajani u katoličkom duhu, dok su njegove sestre odgajani kao protestanti.

Rana karijera

Kao mlađi sin, mlađe loze njegove obitelji morao je sljediti obiteljsko zvanje. Neko vrijeme je razmišljao o sticanje oficirskog čina preko svoje daidžince koja je bila polusestra Kraljice Viktorije od Ujedinjenog Kraljevstva. Međutim, umjesto toga odabrao je ulazak u prusku diplomaciju.

Chlodwigova zamolba da se izostave preliminarni koraci, koja je uključivala nekoliko godina rada na sporednim položajima u pruskoj civilnoj službi, odbio je kralj Frederick William IV. Kao preglednik na sudu u Koblenzu počeo se zanimati za pravo. U septembru 1843. godine postao je referndar i nakon nekoliko mjeseci počeo je putovati po Francuskoj, Italiji, i Švicarskoj, te 13. maja 1844. godine otišao u Potsdam u civilnu službu.

Te rane godine su bile od neprocjenjive važnosti, ne samo da su mu dale iskustvo na poslu, nego su mu pružile uvid u jake i slabe strane pruskog sistema. To je rezultiralo njegovom okretanju prema liberalizmu. Pruski način napredovanja prosvjete, nije se apelirao na njega. Prepoznao je konfuziju i želio se riješiti ideja u najvišim krugovima, sklonosti stvaranju ugovora s vladinim pogledima o odanosti državi. Također je bio žestoki protivnik "prusifikaciji" Njemačke.

Premijer Bavarske

Nakon Austro-Pruskog rata 1866. godine Chlodwig je uvjerio bavarski Reichsrat da uđe u bližu vezu s Pruskom. Kralj Ludwig II od Bavarske protivio se bilo kakvom slabljenju njegove moći, no na kraju je pristao. Nakon što mu je Bismarck ponudio veliku svotu novaca iz Welfen-Funda (velikog dijela bogatsva kraljevske kuće Hannovera upotrebljavan nakon pruske aneksije Hannovera u borbi protiv Hannoverskih lojalista) da plati svoje dugove. 31. decembra 1866. godine Chlodwig je izabran za ministra vanjskih poslova kraljevske kuće i predsjednika vlade Bavarske.

Na čelu bavarske vlade Chlodwigov glavni zadatak bio je otkrivanje neke osnove za uspješnu uniju južnonjemačkih država sa Njemačkom Konfederacijom. Tokom tri kritične godine mandata njegovog ureda, bio je uz Bismarcka jedan od najvažnijih njemačkih državnika. Napravio je reorganizaciju bavarske vojske po uzoru na Prusku, osnovao je vojni savez južnonjemačkih zemalja i učestvovao u stvaranju parlamenta (Zollparlament), u kojem je 28. aprila 1868. godine bio izabran za podpredsjednika.

Tokom uzbuđenja koje je izbilo u vezi sa sastajanjem Prvog vatikanskog koncila, Chlodwig je zauzeo stav snažnog protivljenja dalekim pozicijama. Zajedno s njegovim bratom, vojvodom od Ratibora i kardinalom Gustavom Adlofom zu Hohenloheom, vjerovao je kako politika pape Pia IX stavljanja crkve u opoziciju s modernim državama samo dovodi u lošu situaciju obje strane te da će teorija o nepogrešivosti pape prisiliti Crkvu na pogrešne korake. Ta njegova izjava je naljutila Vatikan koji se okomio na njega.

7. marta 1870. godine Chlodwig je bio prisiljen podnjeti ostavku. Vatikan se zajedno sa bavarskim patriotima, koji su ga smatrali krivim za davanje bavarske nezavisnosti Pruskoj, urotio protiv njega i tako ga prislivši na ostavku. Na mjestu premijera Bavarske nasljedio ga je grof Otto von Bray-Steinburg.

Kancelar

Chlodwig je ostao u Strasbourgu do oktobra 1894. godine, kada je na hitan zahtjev cara Williama II, kojeg je odmah prihvatio, da postane Caprivijev nasljednik i time treći njemački kancelar. Njegovo djelovanje kao kancelar pripada jednom od najvažnijih dijelova njemačke povijesti. Kao pogled na unutarnju povijesti tog doba, urednik njegovih memoara uspjepno je svladao velik dio detaljnih komentara koje je princ ostavio za sobom. Uglavnom, tijekom njegova mandata, osobnost kancelara bio je manje primjetan u javnim aferama nego u slučajevima njegovih prethodnika. Njegova pojava u pruskom i njemačkom parlamentu bila je vrlo rijetka te je veliku slobodu u obavljanju kancelarskih dužnosti davao svojim ministrima.

Chlodwig je dao ostavku 17. oktobra 1900. godine. Umro je u Bad Ragazu u Švicarskoj 6. jula 1901. godine. Kao njegov nasljednik na mjestu kancelara izabran je Bernhard von Bülow.

Reference
Sljedeće reference preuzete su sa engleske wikpedije.
Hohenlohe-Schillingsfürst, Prince Chlodwig zu. Memoirs of Prince Chlowig of Hohenlohe-Schillingsfuerst. London: W. Heinemann, 1906. Chlodwig's own memoirs.
Hohenlohe-Schillingsfürst, Prince Alexander zu. Denkwürdigkeiten. Stuttgart, 1907. An outspoken biography by Chlodwig's youngest son.
Hedemann, Alexandrine von. My Friendship with Prince Hohenlohe. London: E. Nash,, 1912.
Fraley, Jonathan David, Jr. The Domestic Policy of Prince Hohenlohe as Chancellor of Germany, 1894-1900. 1971. A Ph.D. dissertation at Duke University.
Zachau, Olav. Die Kanzlerschaft des Fürsten Hohenlohe 1894-1900. Politik unter dem "Stempel der Beruhigung" im Zeitalter der Nervosität. Hamburg 2007. (Studien zur Geschichtsforschung der Neuzeit, Vol. 48)

Izvor: Wikipedia