Blitzkrieg

Blitzkrieg (Njemački: Blitzkrieg, doslovno "munjeviti rat") je popularan naziv za operativnu vojnu doktrinu koja predviđa upotrebu mobilnih snaga (tenkova i motorizirane pješadije) koje napadaju koristeći brzinu i iznenađenje kako bi onemogućile neprijatelja da blagovremeno uspostavi koherentnu obranu, te ga okružili i demoralizirali. Taktika je potpuno razvijena u Drugom svjetskom ratu, a i današnje moderne vojne doktrine velikim se djelom oslanjaju na opći koncept Blitzkriega (npr. američki Shock and Awe).

Samo ime Blitzkrieg navodno je izmislio neki talijanski novinar koji je iz Francuske izvještavao o brzini njemačkog napredovanja.

Početak

Vojne doktrine bazirane na teoriji blitzkriega razvijene su od strane ruskog generala Alekseja Brusilova 1916. godine kao metoda za izbjegavanje pozicioniranih rovovskih borbi tijekom ofenzive 1916. godine. Njemci su tu teoriju ubrzo prihvatili i preradili u koncept jurišnih trupa (Njemački: stosstruppen) - specijaliziranih elitnih postrojbi koje su dobrim naoružanjem i treningom zaobilazili najteže utvrđene lokacije i otvarale rupe u fronti ostalim jedinicama koje bi onda iskoristile proboj. Ova je taktika, zvana Kaiserschlacht, uspješno primjenjena u ofenzivama tijekom 1917-1918 godine, ali je posljednja, Ofenziva od sto dana (tj. Proljetna ofenziva) decimirala teško stvoreni kadar jurišnih postrojbi, što je bio jedan od razloga zašto je Njemačka pristala na primirje za Prvi svjetski rat.

Tokom 1920ih godina, Njemačka je vojska smanjena Versajskim mirom na vrlo male snage i koncept jurišnih trupa bio je osnovica malobrojne profesionalne vojske. U to je doba nekoliko teoretičara zagovaralo teoriju da će tenkovi - tek od 1917. godine u upotrebi - preuzeti primat i u nadolazećem ratu biti udarna snaga vojske, a ne samo potpora pješadiji.

Najvažniji među tim teoretičarima bili su britanski časnici J.F.C.Fuller i B.H.Lidell-Hart, te njemački časnik Heinz Guderian. Rigidna struktura svih vojski Europe (a većina glavnog vodstva bivši pješadijski časnici) u to vrijeme značila je da nema nekog velikog entuzijazma za te "spore čelične grdosije". Ipak, nekako je broj tenkova na obje strane dosegao veće brojeve i formirane su prve potpuno tenkovske jedinice (najčešće pukovi i brigade, a kasnije i pune divizije, pa i korpusi).

U teoriji

Kako je njemačkoj mirom zabranjeno posjedovanje tenkova, njemački je Wehrmacht kasno krenuo u utrku naoružanja. Uglavnom zahvaljujući ljudima poput Guderaina, njemačka je vojska do 1939. godine imala tehnološki modernu tenkovsku silu, koja je unatoč svemu još bila - brojčano i po jačini - slabija od konkurencije. Dobar dio njemačkih tenkova na startu rata bili su Panzer II tenkovi (po klasifikaciji "laki tenkovi") a i njemačka je ušla u rat sa poprilično jedinica Panzer I tenkova - koji su zamišljeni samo kao trenažni za jače tenkove. Jači i rijeđi Panzer III i IV tenkovi bili su "srednji tenkovi", ali Njemačka sve do 1942. godine nije imala srednje-teški tenk koji bi se vatrenom moći i oklopom mogao nositi sa Sovjetskim T-34 ili Francuskim Char 1 bis.

Jedna od velikih prednosti njemačkih tenkova bilo je što su bili opremljeni radio opremom i bili brži od većine suvremenih tenkova. Te su im dvije odlike davale dobru organizaciju i pokretljivost - dvije vitalne stvari za koncept Blitzkriega.

Taktika se sastojala od plana da bi obične vojne jedinice - pješadija - držala front protiv neprijatelja, dok bi velika grupacija pokretnih jedinica (tenkovi, motorizirana pješadija) - i uz veliku potporu taktičkog bombardovanja avijacije (npr. Ju 87 "Štuka") - bila napravljena rupa u fronti kroz koju bi te pokretne jedinice brzo jurnule. Kada bi bile sa druge strane fronte, te bi jedinice izbjegavale teško utvrđene neprijateljske lokacije i napadale lakše mete, tako uznemiravajući neprijatelja i spriječavajući ga da organizira novu obrambenu liniju. U to bi vrijeme sporija pješadija prošla kroz novostvorenu rupu i utvdila stečena osvajanja.

Na tu opću taktiku, Blitzkrieg je mogao dolaziti sa nekim varijacijama: npr. cilj napredovanja mogao je biti zauzimanje nekog određenog mjesta, odsjecanje određenog teritorija, opkoljavanje neprijateljskh jedinica, itd., ali je opći plan uvijek značio brzo napredovanje oklopnih formacija.

U praksi

Iako se često smatra time, napad na Poljsku 1939. godine, nije bio "pravi" Blitzkrieg u tom smislu riječi. Tenkovi su više korišteni kao potpora pješadiji nego kao samostalno oružje. Tek je bitka za Francusku i zemlje Beneluksa 1940. godine pokazao Blitzkrieg. Idejni tvorac plana za poraz Francuske bio je Erich von Manstein, a u djelo ga je proveo Guderain; plan se sastojao od snažnog tenkovskog udara kroz teško šumovito područje Ardena u Luksemburgu i južnoj Belgiji, koji bi predvodili tenkovi i motorizirana pješadija.

Probivši front, tenkovske su jedinice jurnule naprijed tolikom brzinom da je pješadijski element zaostajao (njemačka je vojska još bila uglavnom pogonjena konjima). Radi toga - i par pravovremenih protunapada De Gaulleovih tenkovskih jedinica - njemačka je komanda izgubila živce bojeći se poraza, te je naredila zaustavljanje tenkova. Guderain se oglušio o zapovjed i nastavio dalje. U rekordnom roku, tenkovi su na čelu njemačke vojske dosegle Engleski Kanal i time su se mnogobrojne Britanske, Francuske i Belgijske snage - glavnina savezničke vojske - našle opkoljene i odsječene od Francuske, ostavivši ih bez izbora osim evakuacije morem, koja je uspjela samo Britanskoj Ekspedicijskoj Sili (BEF), dok su ostali zarobljeni od Njemaca. Nastavivši dalje, njemačke su snage zauzele Pariz, te se Francuska predala.

Operacija Barbarossa bila je sljedeći korak u razvoju Blitzkriega, te je on ovaj put konačno bio glavni element napadne strategije njemačke vojske. U prvih nekoliko mjeseci operacije (kasni juni-oktobar 1941. godine), njemačke su snage imale nevjerojatnih pobjeda zahvaljujući taktici. U mnogo su slučajeva opkolili i zarobili stotine tisuća Sovjetskih vojnika, često sa puno manjim snagama. Međutim, poslije početnih uspjeha jedinstvo Wehrmachta je narušeno. Heinz Guderian je razriješen dužnosti 25. decembra 1941. godine nakon što je odobrio povlačenje svojih jedinica usprkos Hitlerovom naređenju da se "do posljednjeg čovjeka" brani svaki djelić osvojenog teritorija.

Ipak, Blitzkrieg je preživio i formirao je osnove taktičke primjene njemačke vojske do kraja rata. Bitka kod Kurska (1943) i Bitka u Ardenima (1944-45) samo su dva primjera gdje je taktika bila osnovica općeg strateškog plana njemačke vojske.

Nakon 1945. godine

Taktika Blitzkriega potpuno je reformirala koncept ratovanja u zapadnom svijetu. Do 1939, tenkovi su bili potpora pješadiji, a sada je pješadija držala sporednu ulogu u odnosu na tenkove. Sve moćne države svijeta uključile su koncept Blitzkriega u vlastitu doktrinu. Dan danas, američka se vojska oslanja na "Shock and Awe" taktiku koja je dijelom Blitzkrieg ("Shock") potpomognutu širokom demonstracijom zračne nadmoći ("Awe") - iako se, za razliku od Blitzkriega, ova taktika oslanja i na golemu brojčanu prednost kojom bi se zastrašio neprijatelj.

Primjeri korištenja pokretnih jedinica i tenkova u akcijama sličnim Blitkriegu u novije doba su: Šestodnevni rat, Operacija Bljesak, Operacija Oluja i Rat u Iraku 2003. godine (početna faza).

Iz toga je proizašlo mnogo promjena u organizaciji, opremi i načinu funkcioniranja vojski. Supersile svijeta su ulagale goleme financijske resurse na razvijanju boljeg oklopa i topova za tenkove i, istovremeno, oružju za uništavanje istih. U današnje vrijeme, gotovo svaka vojna jedinica ima element zadužen za protutenkovsku borbu.

Izvor: Wikipedia

I nije nesto igrica...