Arapsko-izraelski rat 1948. :: Istorija sveta ~ Mitovi i Legende

Arapsko-izraelski rat 1948.

Planirana podjela Palestine 1947. na arapski i izraelski dio
Datum   Studeni 1947. - Ožujak 1949.
Lokacija   Bliski istok
Ishod   Pobjeda Izraela i primirje 1949.
Casus belli   Odbacivanje UN-ove rezolucije 181 od Arapskih država i proglašenje države Izrael

Sukobljeni
Izrael    Egipat
Sirija
Jordan
Libanon
Irak
Saudijska Arabija
Palestina
Arapska vojska oslobođenja
Vođe
Yaakov Dori
Yigael Yadin    Glubb Pasha
Abd al-Qadir al-Husayni
Hasan Salama
Ahmed Ali al-Mwawi
Vojne snage
Izrael: 29.677 vojnika
115.000 1949.    Egipat 10.000-20.000
Sirija 2.500-5.000
Jordan 6.000-12.000
Libanon 1.000-2.000
Irak 5.000-18.000
Saudijska Arabija 800-1.200
Arapska vojska oslobođenja 3.500-6.000
Posljedice
Poginulih vojnika:
4.000
Poginulih civila:
2.400
Ukupno:
6.373[1]   Ukupno:
10.000-15.000

Arapsko-izraelski rat 1948., znan i kao Izraelski rat za neovisnost, je bio prvi u nizu ratova između Izraela i Arapskih država u sklopu Bliskoistočnog sukoba. Za izraelce, rat označava uspostavu hebrejske države Izrael, dok za palestinske Arape označava početak pojma „al Nakba“ („Katastrofa“) zbog istjerivanja stotina tisuća palestiniskih izbjeglica sa Izraela te njihove zabrana povratka, ali i želje za osnutkom palestinske države. Sve je počelo 1947. kada je UN usvojio rezoluciju 181 kojom bi se Palestinski Mandat razdvojio na arapsku i izraelski državu, ali koji su odbile arapske države.

David Ben-Gurion proglasio je Izrael neovisnom državom 14. svibnja 1948. pa je usljedilo priznanje od SAD-a i Sovjetskog Saveza, no arapske države su proglasile rat: vojska iz Sirije, Iraka, Saudijske Arabije, Jordana, Egipta i Libanona ušla je na teritorij Britanskog mandata Palestine i napala Izrael. Ipak, Izrael je odbio napad i ipak postao neovisna država, pri tom pripajajući i oko 50 % teritorija koji je bio namijenjen Palestini. Gaza je pripala Egiptu a Zapadna Obala Jordanu.

Pozadina

1918. Velika Britanija je stavila teritorij Palestine pod svoj mandat, nakon što je on bio pod dugogodišnjom vlašću Otomanskog carstva. Prema popisu stanovništva iz 1922., Palestina je imala oko 752.100 stanovnika, od čega su Muslimani činili 78.3 %, Židovi 11.1 %, Kršćani 9.5 % a ostali oko 1 % stanovništva[2]

Međutim, tada je to područje počelo biti naseljavano od Židova koji su bježali od progona iz Europe. Imigracija masovnih razmjera i pozivi na osnutak hebrejske države izazvali su nasilne prosvjede Arapa, većinom zbog straha da bi Cionizam izbacio nežidovski dio stanovništva. Usljedili su Nemiri u Palestini 1920. i Nemiri u Jaffi, a 1929. 67 Židova je ubijeno u Hebronu dok su preživjeli evakuirani od britanaca. Od 1936. do 1939. britanske snage su morale zaustaviti veliku pobunu Arapa, dok je oko 20.000 dobrovoljaca u Haganahu provodilo racije u arapskim selima.

Tiberijada kraj Galilejskog jezera 1928.

Rashid Khalidi komentira da su pobune i događaji koji su sljedili, ponajviše britanska represija, imali negativne utjecaje na palestinsko nacionalno vodstvo, društvenu koheziju i vojne sposobnosti koji su doprinjeli ishodu događajima u 1948[3].

Britanci su 1939. uveli zakon kojim se ograničava židovska imigracija, što je pak pridonjelo pobuni Židova protiv Britanaca. Ipak, od 1936. britanska vlada pomogla je u treniranju, naoružavanju i financiranju u nizu sigurnosnih službi u suradnji sa Židovskom agencijom. Kada je izbio 2. svjetski rat, Anthony Eden, britanski ministar obrane, odlučio je unovačiti arapske i židovske jedinice u britansku vojsku Royal East Kent Regiment[4]. Britanska obavještajna služba je također trenirala i malu jedinicu pod vodstvom Moshea Dayana u slučaju invazije Trećeg Reicha. No nakon završetka rata sve oružje dobrovoljaca je bilo konfiscirano.

UN-ov plan podjele

29. studenog 1947. UN-ova skupština odobrila je plan rezolucije 181 kojim se predviđa rješenje arapsko-židovskog sukoba podjelom britanskog mandata Palestine na dvije države. Arapska strana bi između ostalog dobila enklavu Jaffa. Zbog važne religiozne važnosti, Jeruzalemsko područje, u koje je bio uključen i Betlehem, je predviđeno da postane neutralna zona pod administracijom UN-a. Iako su obje strane kritizirale taj plan, Židovi su pozitivno gledali na rezoluciju.

1947. britanska vlada objavljuje da namjerava odustati od mandata i prepustiti pitanje palestine Ujedinjenim narodima. Posebna komisija usvaja rezoluciju 181. od 29. studenog 1947. i predlaže slijedeći plan podjele:
britanski mandat Palestina dijeli se na dvije države, arapsku i židovsku, povezane ekonomskom unijom te područje Jeruzalema pod međunarodnim nadzorom
židovska država bi obuhvaćala 55% zemlje (uključujući pustinju Negev), tj. oko 14.700 km2 površine, sa 498.000 Židova i navodno samo 497.000 nežidova. Određeni demografski podaci pokazuju još gori odnos po židove i UN pošto su arapi po njima trebali činiti 51 % stanovništva Izraela.
arapska država bi obuhvaćala 45% zemlje, tj. oko 12.100 km2 površine, sa 807.000 nežidova i 10.000 Židova
Jeruzalemsko područje imalo bi 105 000 nežidova i 100 000 Židova.

Dok su Židovi, kojih je tada u Palestini bilo 31 %, prihvatili plan, palestinski Arapi su ga potpuno odbacili, jer su smatrali da cijeli teritorij pripada njima. Da bi shvatili ispravnost njihovog pogleda ne smijemo zaboraviti da su židovi činili većinu samo na području grada Jaffe dok su u svih drugih 15 teritorijalnih područja arapi bili većina po popisu stanovništva iz 1945 godine

Prva faza rata (studeni 1947. – travanj 1948.)

Zgrada u Ben Yehuda ulici u Jeruzalemu 22. veljače 1948. uništena je autom bombom od ljudi Amina al-Husseinija

Dan nakon prihvaćanja UN-ove rezolucije, sedam Židova je ubijeno od Arapa u Palestini na tri različita incidenta: tri Arapa su napala autobus koji je išao iz Netanye u Jeruzalem, te su ubili pet židovska putnika. Pola sata kasnije napadnut je drugi autobus na kojem je poginuo jedan putnik. Kasnije tog dana, mladić je upucan u Jaffi[5][6]. U Jeruzalemu Arapski viši komitet je proglasio trodenvni štrajk, najavio masovne demonstracije te pozvalo Britaniju da Palestinu preda Arapima. Do 11. prosinca 1947. The Times je objavio da je u nemirima poginulo oko 130 ljudi, od kojih su 70 bili Židovi, 50 Arapi a tri britanski vojnici[7]. Istodobno, Irgun i Lehi su pojačali napade na britanske vojnike. Arapski vojnici su pak počeli organizirati Palestince da izvode gerilske napade na Židove. Najveća je grupa bila dobrovoljna Arapska vojska oslobođenja. S vremenom su Arapi potpuno odsjekli cestu koja povezuje Tel Aviv i Jeruzalem.

Druga faza rata (travanj 1948. – svibanj 1948.)

Etnička struktura Jeruzalema 1947: smeđa boja su Arapi, plava Židovi

Arapi su stavili Jeruzalem pod opsadu, ali je Haganah nastavila borbu i privremeno otvorila cestu do grada. 9. travnja dogodio se masakr kod naselja Deir Yassin u kojem je poginulo 107 Arapa. Iako je Ben-Gurion odbacio da je znao išta o masakru, događaji u Deir Yassinu su izazvali paniku među Arapima. 13. travnja Arapi su napali medicinski konvoj koji je putovao u Hadassah bolnicu i ubili 77 doktora, medicinskih sestara i ostali židovskih civila[8]. Ipak, židovske jedinice su na kraju uspijele prekinuti blokadu Jeruzalema.

U pregovorima 10. svibnja između Yishuva i Jordanskog kralja Abdullaha, obje strane su htjele spriječiti stvaranje Palestinske države. Jordan je planirao pripojiti arapske dijelove teritorija te je Židovima ponudio samo autnomiju, što su oni odbili. Ipak, izuzev jedne iznimke, jordanske snage nisu napadale židovska područja u Palestini tijekom rata. 13. svibnja Arapska liga se složila poslati svoje trupe u Palestinu čim završi britanski mandat.

Treća faza (svibanj 1948. – lipanj 1948.)

14. svibnja 1948. David Ben-Gourion je proglasio Izrael neovisnom državom, dan prije isteka britanskog mandata. Sljedečih dana oko 1.000 libanonskih, 5.000 sirijskih i 10.000 egipatskih vojnika počelo je invaziju na novo osnovanu državu. Jordanski vojnici su napali regiju oko Jeruzalema, uz pomoč Saudijske Arabije, Libije i Jemena. Arapska liga je također objavila da odbija rezoluciju 181.

Izrael, SAD i Sovjetski savez nazvali su arapski invaziju agresijom, Glavni tajnik UN-a Trygve Lie je sukob nazvao „prvom oružanom agresijom koju je svijet vidio od završetka 2. svjetskog rata“. Kina je pak bila na strani Arapa.

Arapski dobrovoljci u ratu

Iako je Izrael bio brojčano inferioran Arapskim vojnicima, mobilizacija Židova je brzo rasla zbog prosječno 10.300 novih imigranata svaki mjesec. 26. svibnja 1948. IDF je službeno osnovan kako bi se Izrael branio od neprijatelja. Sva zračna snaga stavljena je pod kontrolu Sherut Avira, a slabi avioni su dobili pojačanje od 25 novih Avia S-199 koje je prodala Čehoslovačka. Prva racije je usljedila u noći 31. svibnja kada su izraelski avioni bombardirali Amman. Do jeseni, IDF je uspostavila zračnu nadmoč, a zatim i u znanju i oružju.

Jedna od zadaća IDF-a je bila i zaustavljanje arapskih vojnika koji su planirali uništiti židovska naselja. Kada je Abdullah naredio Glubb Pashi, zapovjedniku jordanskih vojnika, zauzimanje Jeruzalema 17. svibnja, izbili su teški sukobi od kuće do kuće, gdje je arapska vojska uspijela izbaciti izraelske vojnike iz arapskih, pa i židovskih četvrti starog grada. Svi židovski stanovnici starog grada su protjerani od jordanske vojske. S druge strane, irački vojnici su uglavnom držali defenzivne pozicije u Jeninu, Nablusu i Tulkarmu. Na sjeveru, kibutz Degania je uspio zaustaviti prodor sirijske vojske samo uz pomoć lakog naoružanja. Na jugu, egipatske snage su upale u Izrael i stigle do Ashdoda, gdje su zaustavljene.

Prvo primirje

29. svibnja UN je proglasio primirje koje je stupilo na snagu 11. lipnja i koje je trajalo 28 dana. Proglašen je embargo na naoružanje kako nijedna strana ne bi ojačala. Folke Bernadotte je predložio novi plan podjele kojim bi Židovi dobili Galileju a Arapi Negev, no obje strane su odbile prijedlog. Napadaom egipatskih snaga u Negevu rat je ponovno nastavljen[9].

Četvrta faza rata (lipanj 1948. – srpanj 1948.)

Operacija Dani je bila najvažnija izraelska ofenziva, čiji je cilj bio osigurati koridor između Jeruzalema i Tel Aviva zauzimanjem naselja Lydda i Ramle kraj ceste. Operacija je bila uspješna, a nakon nje oko 50.000 palestinaca iz tih gradova je napustilo područje, u jednom od većih egzodusa rata. U drugoj fazi operacije, planiralo se zauzeti Latrun sa kojeg bi se dobio pregled na Jeruzalem, te grad Ramallah. Iako su jordanski vojnici po prvi put upotrijebili bombardere za napad grada Jeruzalema, izraelci su ipak pobijedili. Drugi plan, Operacija Dekel, planirala je zauzimanje donje Galileje, uključujući grad Nazaret. Treći plan bio je osiguranje strarog grada[10].

Drugo primirje

18. srpnja na snagu je stupilo drugo primirje. 16. rujna Folke Bernadotte predložio je novi plan podjele Palestine prema kojem bi Jordan pripojio arapska područja, uključujući Negev, al-Ramla i Lydda. Hebrejska država bi dobila cijelu Galileju, dok bi Jeruzalem postao inernacionaliziran a izbjeglice bi dobile kompenzaciju. I taj plan su odbile obje strane. Bernadotte je ubijen sljedečeg dana od organizacije Lehi, te ga je zamijenio Ralph Buche.

Peta faza (listopad 1948. – srpanj 1949.) i primirje

Napadi arapske vojske u ljeto 1948.

15. listopada Izrael je pokrenuo seriju vojnih operacija kako bi istjerao arapske vojnike i osigurao granice. IDF je pokrenuo Operaciju Hiram te je zauzeo cijelu gornju Galileju i istjerao libanonsku vojsku natrag u Libanon. Izraelske snage su čak ušle 8 kilometara duboko u Libanon i stigle do rijeke Litani. Također je pokrenuta i Operacija Yoav koja je na sjeveru Negeva trebala istjerati egipatske snage. Yigal Allon je vodio operaciju, koja je bila veliki uspjeh: egipatska vojska se povukla sa sjevera Negeva, grada Beersheba i Ashdoda. 22. listopada izraelska mornarica je potopila egipatski ratni brod Amir Faruk. Izraelski vojnici su upali i u Gazu i Sinaj, ali su bili prisiljeni napustiti područja zbog međunarodnog pritiska.

5. ožujka pokrenuta je Operacija Uvda kojom su izraelski vojnici krenuli sa sjevera Negeva prema jugu, kako bi uspostavili vlast nove države. Nisu naišli na veći otpor pa su regiju stavili pod Izrael bez gubitaka. Stigli su utvrde Umm Rashrash kraj obale Crvenog mora i podignuli zastavu. Kasnije je na tom području onsovan grad Eilat.

UN-ova rezolucija 194 je u prosincu 1948. uspostavila mir između zaraćenih strana te predvidjela povratak izbjeglica ili kompenzaciju za one koje se ne žele vratiti. Ipak, većina izbjeglica se nikada nije vratila, što je uzrokovao palestinski izbjeglički problem.

Ishod

Izrael je na kraju dobio 78 % teritorija britanskog mandata Palestine (20.770 km2), što je oko 50 % više od prvotnog plana UN-a. Linije razgraničenja sa susjednim arapskim državama su postale tzv. „Zelene linije“. Gaza i Zapadna obala su pripojene od Egipta i Jordana.

Izrael je tada brojao oko 600.000 stanovnika te je u ratu izgubio oko 1 % stanovništva: 6.373 ljudi, od kojih je bilo 4.000 vojnika. Pretpostavlja se da je broj žrtava sa arapske strane negdje između 5.000 i 15.000[11].

UN je procijenio broj palestinskih izbjeglica protjeranih iz Izraela na oko 360.000[12], ali da je teško odrediti točnu brojku. S druge strane, oko 758.00 do 900.000 Židova je protjerano sa arapskih zemalja, od kojih je većina našla utočište u Izraelu. Primjerice, 1948. je u Alžiru bilo oko 140.000 Židova, u Egiptu oko 75.000, u Iraku oko 135.000, Libiji oko 38.000, Maroku oko 250.000 a Tunisu oko 105.000 da bi do 2001. taj broj spao na gotovu nulu (iznimka je jedino Maroko u kojem je ostalo 5.230 Židova) [13][14][15].

Palestinske izbjeglice u većini arapskih zemalja nisu dobile puno državljanstvo te su postali ovisni o humanitarnoj pomoći. Svake godine 15. svibnja Palestinci organiziraju prosvjede diljem svijeta kako bi skrenuli pozornost na svoj problem.

Izvori
↑ [Bregman, 2002, p. 24 citing Ben Gurion's diary of the war ]
↑ [Bickerton and Hill, 2003, p. 43. Cited from census figures quoted in Janowsky, 1975.]
↑ [Khalidi, 2001, p. 29.]
↑ [Israel Foreign Ministry et al, 2000, p. 51. Approximately 26,000 Palestinian Jews served in the British Army.]
↑ [Gilbert, 1998, p. 155]
↑ ["7 Jews Murdered", The Palestine Post,1 December 1947, p. 1.]
↑ ["Fighting in Jerusalem", The Times, 12 December 1947, p. 4; Issue 50942; col E.]
↑ Zionism-israel.com; The Hadassh Convoy Massacre
↑ [Alfred A. Knopf. A History of Israel from the Rise of Zionism to Our Time. New York. 1976. p. 330. ISBN 0-394-48564-5]
↑ Karta napada
↑ Mid-Range Wars and Atrocities of the 20th Century
↑ Background on Paper no. 47
↑ [Avneri, 1984, p. 276.]
↑ [Stearns, 2001, p. 966]
↑ World Jewish Population

Izvor: Wikipedia