Jakov I. Aragonski

Jakov I. Aragonski (katalonski: Jaume d'Aragó; španjolski: Jaime I de Aragón) poznat i kao Jakov Osvajač rođen je u Montpellieru 2. veljače 1208. godine, a umro u Valenciji 27. srpnja 1276. godine. Bio je kralj Aragona i Valencije (1239.-1276.) i Mallorce (1229.-1276.), kao i grof od Barcelone i katalonski princ (1213.-1276.) i gospodar Montpelliera (1219.-1276.) Bio je sin Pedra Katoličkog i Marije od Montpelliera.

Mladost

Prema legendi, Jakov je bio začet na vrloneobičan način. Njegovi se roditelji nisu dobro slagali pa je postojao strah da će ostati bez nasljednika, te su se aragonski plemići dosjetili kako na prijevaru doći do nasljednika. Kralju Pedru su rekli da će mu dovesti ljbavnicu, koja je u stvari bila njegova žena Marija. Po noći su doveli Mariju u kraljeve odaje, te su proveli cijelu noć skupa začevši Jakova. Kada se rodio, kraljica je naredila da se zapali 12 svijeća, po jedna za svakog apostola, odredivši da će dati ime sinu po onom apostolu čija se svijeća zadnja ugasi. To se dogodilo sa svijećom Svetog Jakova, pa je on tako dobio i ime.

Nakon smrti oca u bitci kod Mureta (1213.), Jakov je bio predan Simonu de Monforu, vođi križarskog rata protiv Albižana. Nije ga vratio Aragoncima čitavu godinu dana i samo nakon intervencije pape Inocenta III. Dok nije postao punoljetan, bio je pod skrbništvom templara u dvorcu Monzón.

U rujnu 1218. održala se zajednička skupština katalonskog i aragonskog Kortesa na kojoj je Jakov proglašen punoljetnim. Godine 1219. umire mu majka, od koje nasljeđuje titulu gospodara Montpelliera.

U veljači 1221. godine oženio se Leonorom od Kastilije, sestrom gospe Berengele i tetkom Ferdinanda III. od Kastilije. Pošto je ovaj brak bio poništen zbog krvne srodnosti, 8. rujna 1235. sklopio je drugi brak s princezom Violantom, kćeri ugarskog kralja, Andrije II.

Odnosi s Francuskom i Navarom

Od 1230. do 1232. Jakov je pregovarao sa Sančom VII. od Navare oko pomoći koja je Sanču bila potrebna protiv njegovog rođaka, Teobalda IV. Jakov i Sančo su na kraju sklopili sporazum kojim Jakov postaje nasljednik Navare nakon Sančove smrti, no kad je Sančo umro, plemstvo u Navari je na prijestolje postavilo Teobalda (1234.), što je dovelo do sukoba Jakova i Teobalda. Sam je papa Grgur IX. bio pozvan da intervenira. Na kraju se Jakov ipak povukao i prepustio prijestolje Teobaldu.

Jakov je pokušao stvoriti državu koja bi se prostirala s obje strane Pirineja, i koja bi bila protuteža Francuskoj sjeverno od Loire. Svi pokušaji još od doba Vizigota, nailazili su na raznorazne prepreke. U slučaju Navare, Jakov se nije htio upuštati u ishitrene i opasne avanture. Sporazumom u Corbelu iz 1258., otvoreno se povukao iz sukoba s francuskim kraljem, Lujem IX. i zadovoljio se priznanjem svog položaja od strane Francuza i njihovim odustajanjem od polaganja prava na Kataloniju kao francuskom teritoriju.

Rekonkvista

Za vrijeme prvih 15 godina svog vladanja, Jakov je morao voditi neprekidne borbe protiv aragonskog plemstva koje ga je uspjelo i zarobiti 1224. Godine 1227. ponovo se suočio sa ustankom aragonskih plemića koje je predvodio princ Ferdinand, kraljev ujak, i koji se završio zahvaljujući intervenciji Pape i preko nadbiskupa od Tortose, potpisivanjem dogovora u Alcali, u ožujku 1227. Ovaj sporazum je predstavljao pobjedu monarhije nad plemićima, i dao potrebnu stabilnost kraljevini za početak borbe protiv Maura i priključenje Rekonkvisti.

Osvajanje Mallorce

Trgovci iz Barcelone, Taragone i Tortose su zatražili kraljevu intervenciju zbog sve učestalijih napada gusara sa Mallorke. Na jednom sastanku u Barceloni, u prosincu 1228., ponudili su mu brodove, a katalonski plemići su obećali da će sudjelovati u poduhvatu u zamjenu za ratni plijen i teritorijalne ustupke. Na drugom sastanku u Leridi, aragonski plemići su također pristali na iste uvjete, ali su predložili kralju da krene protiv muslimana u Valenciji, te da njihovo sudjelovanje u osvajanju Mallorce nema nekog većeg značaja.

Iako je grupa aragoskih plemića sudjelovala u kampanji zbog obveza prema kralju, osvajanje Mallorce bilo je isključivo katalonski pothvat, pa će i ukasnijem naseljavanju otoka doseljenici biti isključivo Katalonci.

Godine 1229., katalonski vod osvaja Mallorcu porazivši Abuu Jaha, polunezavisnog almohadskog vladara otoka.

Katalonske trupe su odnijele pobjedu nad muslimanima 13. prosinca 1229., pa su pobjegli u utvrđenje u Palmi i tamo razapeli na križ nekoliko katalonskih vojnika na očigled Jakovljevih trupa, koje su nešto kasnije napale i osvojile grad, a stanovništvo masakrirali. U roku od nekoliko mjeseci, Jakovljeve trupe su osvojile cijeli otok osim jednog dijela otoka gdje su male grupe muslimana pružale otpor utvrdivši se u planini Tramontana, gdje su se održali do 1232. Ostatak muslimanskog stanovništva je pobjegao u Afriku ili je postao [[[Sužanjstvo|roblje]], a otok su naselili Katalonci. Nakon pokolja stanovništva Palme, zbog gomile leševa izbija epidemija koja je pokosila Jakovljevu vojsku. Katalonski plemići su izazvali sukobe oko plijena što je još više oslabilo vojnu moć aragonskog kralja.

Mallorca kao kraljevina nastaje 1230. kao sastavni dio Krune Aragona i pod imenom Kraljevina Mallorca (lat. Regnum Maioricarum).

Osvajanje Menorce

Osvajanje Mallorce je predstavljalo kraj islamskih gusara koji su operirali oko Baleara i koji su ometali trgovinu između Katalonije i sjevera Afrike. Sudionici su bili bogato nagrađeni, naročito plemstvo, koje je suvrstilo svoj društveni i politički položaj. Međutim, sukobi oko plijena u samoj katalonskoj vojsci oslabili su samu vojsku Jakova Osvajača, koji je uvidio da je nesposoban kako bi osvojio susjedni otok, Menorcu. No, ipak je postigao dogovor sa muslimanskim gospodarima otoka koji priznaju za vrhovnog vladara i prihvaćaju položaj vazala Aragona (1231). Vazalstvo Menorce je preneseno na kraljevinu Mallorcu u oporuci Jakova I. Alfonso III. Aragonski će konačno osvojiti ovaj otok 1287. godine, nakon čega će biti naseljena Kataloncima, iako se na Menorci zadržao znatan dio muslimanskog stanovništva, koje je kasnije bilo protjerano.

Ibiza i Formentera su također potpale pod vlast katalonske aristokracije 1235. godine. Otoke su naselili seljaci iz Girone (1236).

Osvajanje Valencije

U osvajanju Valencije sudjelovao je mnogo veći broj aragonskih plemića. Aragonski plemići su smatrali Valenciju produžetkom svojih posjeda. Međutim, Jakov je od Valencije napravio kraljevinu — političko-pravnu formaciju kojoj je dodijelio vlastite zakone, i putem dinastijskih veza je vezao izravno za Krunu Aragona, što je jako razljutilo aragonsko plemstvo. Valenciju su naselili Katalonci i Aragonci, no još dugo vremena je prevladavalo muslimansko stanovništvo. Stalna kršenja i nepoštovanja sporazuma od strane kršćana isprovocirala su ustanak muslimanskog stnovništva 1247.

Osvajanje Kraljevine Murcije

Kastilija je od Murcije napravila svog vazala 1243., no Murcijanci su se pobunili uz pomoć Granade i vladara iz Sjeverne Afrike (1264.)
Kraljica Violante, žena Alfonsa Mudrog, kralja Kastilije, zatražila je pomoć od svog oca, Jakova I. Aragonske trupe, na čelu sa princom Pedrom (budući Pedro III. Aragonski, "Veliki"), osvojiše Murciju i oteše je iz muslimanskih ruku (1265.-1266.), ostavivši za sobom nekih 10.000 Aragonaca u Murciji, iako je Sporazum iz Almizre (1244.) propisivao da je Murcia pripadala Kastiliji.

Potomci

Sa Leonorom Kastilijskom:
Alfonso od Bigorre

Sa Jolandom, kćeri ugarskog kralja Andrijom II.:
Violanta Aragonska, (1236.–1301.), udana za Alfonsa X.
Constanca (1239.–1269.), udana za Ivana Manuela, lorda od Villene, sina Ferdinanda III.
Pedro III. Aragonski (1240.–1285.)
Jakov II. od Mallorce (1243.–1311.)
Ferdinand (1245.–1250.)
Sanča (1246.–1251.)
Izabela Aragonska (1247.–1271.), udana za Filipa III. Francuskog
Marija (1248.–1267.), časna sestra
Sančo, arhbiskup od Toleda (1250.–1279.)
Leonora (1251., umrla mlada)

S Terezom Gil de Viduare:
Jakov (c.1255.–1285.), lord Xerice
Pedro (1259.–1318.), lord Ayerbe

Jakov je imao i nekoliko ljubavnice koje su mu rodile nekoliko nezakonitite djece:

S Blancom d'Antillón:
Fernando Sančez (1240.–1275.)

S Berenguelom Fernández:
Pedro Fernandez

S Elvirom Sarroca:
Jakov Sarroca

Izvor: Wikipedia