Vrsta objektiva


1. Normalni - imaju slijedeće karakteristike:
imaju žarišnu duljinu reda veličine dijagonale filma / CCD, CMOS elementa. Za 35 mm film, dijagonala filma iznosi 43 mm, ali se kao normalni objektiv uzima 50 mm
imaju kut gledanja od oko 50-55 stupnjeva
prikazuju sliku veličine otprilike kao što je vidi ljudsko oko, s tom razlikom da ljudsko oko ima širi kut gledanja
najčešće imaju najveće otvore blende (F 1,2 - 2,8)
često se koriste i za makro fotografije (fotografiranje s vrlo malih udaljenosti, reda nekoliko desetina cm pa i manje)
2. Sirokokutni - imaju slijedeće karakteristike:
imaju žarišnu duljinu od oko 35 mm na niže
imaju širi kut gledanja od normalnih objektiva, oko 65 stupnjeva ili više
imaju veliku dubinsku oštrinu
3. Teleobjektivi - imaju slijedeće karakteristike:
imaju žarišnu duljinu od oko 80 mm na više
imaju uži kut gledanja od normalnih objektiva
daju sliku koja je (dosta) veća od stvarne (tele = daleko), ali je na većim žarišnim duljinama većinom potreban stativ ili oslonac prilikom fotografiranja, kako fotografija ne bi bila zamućena, ili kraće vrijeme ekspozicije
4. Zoom - imaju slijedeće karakteristike:
imaju promjenjivu žarišnu duljinu, a samim time i kut gledanja i sliku koja može biti manja, jednaka ili veća od stvarne
5. Makro - imaju slijedeće karakteristike:
namijenjeni su za snimanje s vrlo malih udaljenosti, ponekad samo nekoliko centimetara


Izvor: Jarac

Bljeskalica ( blic)


Korištenje bljeskalice ugrađene u foto aparat je toliko uobičajeno, da često ni ne razmišljamo o njoj, već je jednostavno upotrijebimo, pritom vrlo često prepuštajući foto aparatu da sam odredi kad će je uključiti. No potrebno je znati ponešto o bljeskalici, kako bi lakše mogli razumijeti njezine prednosti i nedostatke.

Tipovi bljeskalica:

1. Bljeskalice ugrađene u foto aparat - se nalaze unutar samog foto aparata i ne mogu se odvojiti od njega. Relativno su male i daju mnogo manje svjetla nego vanjske bljeskalice, ali zato ne morate nositi posebnu bljeskalicu stalno sa sobom. U većini slučajeva imaju domet od svega nekoliko metara (5 metara je već odličan rezultat). Usklađene su sa sustavom za mjerenje ekspozicije koji ih može automatski uključiti kad nema dovoljno svjetla, a mnogi foto aparati dozvoljavaju i ručnu promjenu intenziteta svjetla.
2. Vanjske bljeskalice - priključuju se na foto aparat najčešće preko konektora nazvanog "hot shue", ili su montirane na posebne nosače, i povezane s foto aparatom preko kabla. Daju mnogo više svjetla i obično imaju pokretnu glavu tako da se svjetlo može usmjeriti prema gore / u stranu i tada odbijeno svjetlo dolazi do objekta koji snimamo kao mnogo "nježnije" svjetlo sa mnogo ljepšim sjenama
3. "Slave" bljeskalice - su posebne bljeskalice koje ne stavljamo na foto aparat, nego dalje od njega, nerijetko i na nekoliko metara pa i više. One "osluškuju" kad glavna bljeskalica na foto aparatu proradi i odmah uključuju i svoj bljesak, pojačavajući tako svjetlo koje dolazi s foto aparata


Nedostaci bljeskalica:

1. Rubovi fotografije su često mnogo manje osvjetljeni (tamniji) - bljeskalica daje usmjereno svjetlo, pa je, pogotovo kod malih bljeskalica ugrađenih u foto aparat svjetlo koncentrirano na sredinu slike, a prema rubovima je mnogo slabije
2. Nedostatak sjena - oštri rub sjene - nedostatak detalja - objekti izgledaju plosnato - svjetlost bljeskalice crpi se iz malih baterija ograničenog kapaciteta (i struje), te stoga mora biti kratkotrajno, ali jako, kako bi izdržalo s ograničenim kapacitetom baterije razuman broj bljeskova. Time smo ograničeni da je bljesak vrlo usmjeren i jak, a to znači da ne možemo dobiti "mekan" prijelaz između svjetlog dijela i sjena, već je prijelaz vrlo oštar, sa jasnom granicom, što obično ne izgleda najbolje. Isto tako se gube detalji, jer nema mekanih sjena koje bi ih istakle, pa objekti koje fotografiramo izgledaju "plosnato"
3. Crvene oči (red eye) - svjetlost koja od bljeskalice uđe u ljudsko oko (i ne samo ljudsko) odbija se i oko dobija crvenu, vrlo neprirodnu boju. Efekat crvenih očiju se može umanjiti na foto aparatima tako što aparat prije nego uključi glavni bljesak i snimi fotografiju ubaci jedan ili više kratkih bljeskova prije glavnog bljeska, i time prisili zjenicu oka da se malo smanji (zbog jakog svjetla, zjenice se skupljaju) i time crvene oči izgledaju manje crveno. No ako želimo uhvatiti nekoga tko ne zna da ga fotografiramo, npr. želimo uhvatiti neki zanimljiv izraz lica, upotrebom predbljeska može doći do toga da osoba koju želimo snimiti nehotično pogleda u smjeru (pred) bljeska, i time nestaje onaj naš zanimljiv izraz lica, a glavni bljesak tek slijedi. Zato je ponekad bolje ne upotrijebiti efekat redukcije crvenih očiju, da bi se dobio neki zanimljiv motiv.
4. Drugačije boje u odnosu na stvarne - kako svjetlost bljeskalice nije prirodna, a usto je vrlo jaka, događa se da boje na objektima snimanja budu potpuno drugačije nego u stvarnosti. Neki foto aparati imaju prilagođavanje "white balance" za bljeskalicu, ali ni to nije garancija da će boje biti kao u stvarnosti.


Izvor: Jarac

Savjeti za korištenje bljeskalice ( blica)


Korištenje bljeskalice ugrađene u foto aparat je toliko uobičajeno, da često ni ne razmišljamo o njoj, već je jednostavno upotrijebimo, pritom vrlo često prepuštajući foto aparatu da sam odredi kad će je uključiti. No potrebno je znati ponešto o bljeskalici, kako bi lakše mogli razumijeti njezine prednosti i nedostatke.


Nekoliko savjeta o koristenju bljeskalice:

1. Uključite sve izvore rasvjete koji vam stoje na raspolaganju kako bi pojačali količinu svjetla koja vam stoji na raspolaganju i time umanjili loše strane bljeskalice
2. Ne fotografirajte s bljeskalicom na daljini koja nije unutar dometa vaše bljeskalice jer će fotografija ispasti pretamna
3. Ne fotografirajte s bljeskalicom na vrlo malim daljinama ako baš ne morate, jer će fotografija ispasti presvjetla. Eventualno, ako baš morate, možete ispred bljeskalice staviti komadić poluprozirnog papira (paus ili slično), koji će omekšati bljesak, ali nemojte očekivati čuda.
4. Usmjerite bljeskalicu tako da svjetlost dolazi do objekta snimanja odbijena od npr. stropa, zida ili nečeg sličnog. Time ćete dobiti mekše sjene. Ovo je uglavnom moguće samo sa vanjskim bljeskalicama
5. Koristite film veće osjetljivosti, ili povećajte osjetljivost CCD / CMOS elementa - trebat će vam manje svjetla.


Izvor: Jarac

Korištenje bljeskalice ( blica) i kad ima dovoljno svjetla


Iako na prvi pogled izgleda čudno, bljeskalica može biti vrlo korisna i ako imamo dovoljno svjetla.

Na slici ispod vidimo kako je fotografiranje ovog para iza kojeg je jako svjetlo koje kroz prozor dolazi u prostoriju prevarilo sustav ekspozicije foto aparata koje je pretpostavilo da je previše svjetla, pa je potamnilo fotografiju.


Fotografija: Dennis P. Curtin

Uključivanjem bljeskalice na foto aparatu dobili smo da se sad vide svi detalji.

Obično na foto aparatu moramo odabrati opciju prisilnog uključenja bljeskalice (tzv. Fill flash) jer foto aparat s obzirom da ima dovoljno svjetla sam neće uključiti bljeskalicu.


Fotografija: Dennis P. Curtin

Sličan slučaj može se dogoditi kad fotografiramo neku osobu, a sunce joj dolazi s gornje strane i baca jako ružnu sjenu u očnoj šupljini, a nos stvara sjenu preko ustiju. Uključivanjem bljeskalice dobite ćemo da će cijelo lice biti dovoljno osvjetljeno, bez ružnih sjena.

Ukoliko fotografiramo osobu koja je u sjeni, a hvatamo i dio okoline koji je na jakom svjetlu, poželjno je uključiti bljeskalicu tako da i osoba koja je u sjeni dobije dovoljno svjetla, kako ne bi zbog činjenice da je u sjeni bila pretamna.


Izvor: Jarac

Svjetlost


Na prvi pogled čini nam se da svjetlo nema neku posebnu boje, ili možemo reći da je "bijelo". No ukoliko sunčevu svjetlost propustite kroz prizmu, iz prizme izlaze sve boje koje čine sunčevu svjetlost.

Sunčeva svjetlost se sastoji od cijelog niza boja koje imaju različite "duljine" odnosno karakteristike, pa se propuštanjem kroz prizmu one lome u prizmi i kako svaka ima različite karakteristike, svaka boja izlazi iz prizme pod drugim kutom i na izlazu iz prizme vidimo cijeli spektar od kojeg je sastavljena sunčeva svjetlost.

Svjetlost sunca ili umjetne rasvjete sadrži ne samo kombinaciju različitih boja, nego i sunčeva svjetlost u različito doba dana nije istog sastava. To se događa zbog različitog loma svjetlosti prilikom prolaska kroz atmosferu. Svjetlost u jutarnjim satima te prilikom zalaska sunca ima toplo crvenu boju, dok u sredini dana ima hladno plavu boju. Crvena boja prevladava jer je plava "filtrirana" od strane atmosfere i obrnuto.


Svjetlost u različitim dijelovima dana

U jutarnjim i dnevnim satima, sunčani dan bez oblaka daje prekrasne plave nijanse neba, koje se jako dobro nadopunjuju sa okolnim ambijentom. Na fotografiji je Arena u Puli.

Plava nijansa prevladava jer je crvena boja filtrirana prolaskom svjetlosti kroz atmosferu.


Fotografija: Đulijano Belić

Zalasci sunca su fenomenalni jer daju nebu crvene i narančaste boje koje u ostalim dijelovima dana ne možemo vidjeti. Posebno su izražene ljeti neposredno prije zalaska sunca.

Crvena nijansa prevladava jer je plava boja filtrirana prolaskom svjetlosti kroz atmosferu.


Fotografija: Đulijano Belić


Smjer svjetla (rasvjete) i karakteristike

Kad fotografiramo, naš foto aparat bilježi svjetlo koje se odbije od objekata oko nas i ulazi u naš foto aparat. Zbog toga i ne vidimo ništa u mraku (nema svjetla).

Smjer iz kojeg dolazi svjetlo je vrlo važan faktor jer o njemu ovisi kako će izgledati sjene na fotografiji.

Osim toga, smjer svjetla može prevariti foto aparat da odredi potpuno krivu ekspoziciju. Npr. svjetlo koje dolazi iza objekta kojeg snimamo (backlight - pozadinsko svjetlo) može prevariti fotoaparat da misli da je i objekt kojeg snimamo jako svjetli (kao i svjetlo koje dolazi iza objekta) pa će foto aparat potamniti fotografiju i objekt kojeg snimamo će biti pretaman, odnosno vidjet ćemo samo siluetu.

Cetiri glavna slucaja kako svjetlo pada na objekt fotografiranja:

1. Bočno svjetlo (Side lighting) - Dolazi sa strane objekta kojeg snimamo, i stvara jake sjene kad gledamo s foto aparatom prema objektu snimanja. Dolazi do isticanja detalja na objektu snimanja i dobija se osjećaj "dubine" objekta snimanja.

Vrlo često ćemo fotografirati u rano jutro i kasno naveče, baš iz razloga što je onda sunce bočno (bliže horizontu) i radi vrlo zanimljive sjene i jako ističe detalje. Svjetlo dolazi s lijeve strane (gledajući od nas prema čovjeku).


Fotografija: Dennis P. Curtin

2. Svjetlo s prednje strane (Front lighting) - pada na objekt snimanja otprilike iz smjera iz kojeg gleda kamera ili malo sa strane.

Sjene su male, kratke, i gube se detalji na objektu snimanja, te se dobija osjećaj "plitkoće" objekta snimanja.


Fotografija: Dennis P. Curtin

3. Pozadinsko svjetlo (Back lighting) - Dolazi iza objekta snimanja. Suprotna strana objekta snimanja koja je okrenuta prema foto aparatu je u sjeni. Kako je svjetlo iz pozadine vrlo često jako, sustav automatske ekspozicije će se često prevariti i pretpostaviti da je i objekt snimanja jako svjetli, pa će smanjiti ekspoziciju, i objekt snimanja će biti pretaman. Moramo korigirati ekspoziciju na više da bi objekat kojeg snimamo i s prednje strane bio dovoljno svjetli, ili ćemo upotrijebiti flash bez obzira što ima dovoljno svjetla (ukoliko je objekt kojeg snimamo u dometu flasha). Time dobijemo da će flash osvjetliti predmet i s one strane koja je u sjeni.

Pozadinsko svjetlo može biti izvor sjajnih fotografija. Npr. ukoliko fotografiramo dizalice u brodogradilištu Uljanik u Puli, a sunce je na zalasku, blizu horizonta, možemo dobiti sjajne boje i odlične siluete dizalice zajedno. Naš sustav mjerenja svjetlosti u foto aparatu može se pritom lako prevariti i postaviti pogrešne postavke, ali zato možemo kreirati sjajne efekte (i sa ručnim postavkama, naravno) koje u drugim dijelovima dana nisu moguće.




Fotografija: Đulijano Belić

Isto tako, ako između nas i sunca postavimo neki prozirni / poluprozirni objekt, npr. list neke biljke ili stabla, svjetlost djelomično prolazi kroz list i daje sjajne obrise lista, ali i pokazuje strukturu unutar samog lista, koja se inače baš i ne zapaža.

Fotografija: Dennis P. Curtin

4. Osvjetljenje odozgo (Top lighting) - Ukoliko fotografirate neku osobu, primijetit ćete da svjetlo koje dolazi iz smjera iznad te osobe stvara nezgodne sjene oko očiju i jako osvjetljava gornju stranu nosa, što ne izgleda baš najbolje.

U tim slučajevima možemo upotrijebiti bljeskalicu, iako ima dovoljno svjetla, da bi osvjetlili i dijelove lica koje su u tami.


Fotografija: Dennis P. Curtin

Isto tako, osvjetljenje koje dolazi iz smjera iznad osoba na slici lijevo može vrlo jako osvjetliti samo pojedine objekte na fotografiji, poput zastave na slici lijevo, što u velikom broju slučajeva ne želimo.

Zbog toga središnje doba dana baš i nije najbolje vrijeme za fotografiranje.


Fotografija: Dennis P. Curtin


Izvor: Jarac

Direktno i raspršeno (diguzno) svjetlo


Osim smjera, svjetlo ima karakteristiku da može biti direktno ili raspršeno (difuzno).

Direkto svjetlo (Direct light) - dolazi iz jednog (jakog) izvora svjetla, kao npr. sunca.

Radi vrlo jake kontraste između objekata koji su osvjetljeni i onih koji su u sjeni.


Fotografija: Dennis P. Curtin

Raspršeno (difuzno) svjetlo (Diffused light) - dolazi iz izvora svjetla koje je vrlo široko, i osvjetljava ga iz mnogo smjerova istovremeno.

Takva je rasvjeta po maglovitom ili oblačnom danu, kada svjetlost dolazi iz svih smjerova.

Kod umjetne rasvjete ovaj tip svjetla možemo dobiti tako što će svjetlo padati na objekt fotografiranja nakon što se odbije od nekog predmeta ili najbolje od platnenog "kišobrana" u kojeg smo usmjerili svjetlo, i na njemu se svjetlost odbija i raspršuje nazad prema subjektu stvarajući "meke" (i poželjne) sjene. Svjetlost koja prolazi oblacima, zbog karakteristika samih oblaka ima lagano plavkastu nijansu, premda to naše oko kompenzira pa mi to ne primijećujemo.


Fotografija: Dennis P. Curtin

Kad je vrijeme maglovito, objekti koji stoje u prvom planu su oštriji i bolje se vide od onih u pozadini.

Ovaj efekt možemo istaknuti povećavajući ekspoziciju za jednu jedinicu više.


Fotografija: Dennis P. Curtin


Izvor: Jarac

Kontrast na fotografijama


Kontrast je pojam koji predstavlja razliku između svjetlijih i tamnijih dijelova. Ukoliko je kontrast veći, fotografija je čišća i oku ugodnija za gledanje, dok je pri slabom kontrastu fotografija blijeđa.

Gornji dio slike ima veliki kontrast. Svjetlo je intenzivno, bacajući sjene između svjetlijih i tamnijih dijelova lista. Boje su bogate.

Donji dio slike predstavlja slabi kontrast. Svjetlo je nekako "meko", sjenke nemaju oštre ivice, razlike između nijansi boja su slabo izražene.


Fotografija: Đulijano Belić

Ukoliko pokušate usred sunčanog dana fotografirati ljude, primijetit ćete da jako sunce baca oštre sjene na lice, i dijelovi lica su osvjetljeni jakom svjetlošću, a dijelovi su u sjeni. Kontrast među ta dva dijela lica je preveliki i fotografiju izgledaju nezgodno. Situaciju spašava bljeskalica, koju iako ima dovoljno svjetla, u ovom slučaju dodatno osvjetljava tamne dijelove lica, i radi "mekše" manje kontrastne sjene.


Fotografija: Đulijano Belić

Tijekom sunčanih dana nebo često ima prelijepu plavu boju, koja oku djeluje jako ugodno a služi nam i kao odlična pozadina (slika desno). Kad je oblačan dan, nebo je najčešće sivkaste, ili bjelkaste boje, koja ne djeluje nimalo atraktivno (slika lijevo).

     
Fotografija: Đulijano Belić


Izvor: Jarac

"Skola fotografije", autor Djulijano Belic

Boje i balans bijelog (white balance)


Na prvi pogled čini nam se da svjetlo nema neku posebnu boje, ili možemo reći da je "bijelo". No ukoliko sunčevu svjetlost propustite kroz prizmu, iz prizme izlaze sve boje koje čine sunčevu svjetlost.

Sunčeva svjetlost se sastoji od cijelog niza boja koje imaju različite "valne duljine" odnosno karakteristike, pa se propuštanjem kroz prizmu one lome u prizmi i kako svaka ima različite karakteristike, svaka boja izlazi iz prizme pod drugim kutom i na izlazu iz prizme vidimo cijeli spektar od kojeg je sastavljena sunčeva svjetlost.

Svjetlost sunca ili umjetne rasvjete sadrži ne samo kombinaciju različitih boja, nego i sunčeva svjetlost u različito doba dana nije istog sastava. To se događa zbog različitog loma svjetlosti prilikom prolaska kroz atmosferu. Svjetlost u jutarnjim satima te prilikom zalaska sunca ima toplo crvenu boju, dok u sredini dana ima hladno plavu boju. Crvena boja prevladava jer je plava "filtrirana" od strane atmosfere i obrnuto.

Boje koje poprima sunčeva svjetlost u rasponu od 10-14 sati nazivamo "dnevno svjetlo" (deylight) i boje su u to vrijeme čiste i svjetle.

Na foto aparatima (posebno digitalnim) obično možemo podesiti (automatski ili manualno) da nam je senzor koji prima sliku osjetljiviji na plavi ili crveni dio spektra (kompletan spektar boja se nalazi između crvene i plave), ovisno o tipu svjetlosti koja dolazi do njega. To podešavanje zovemo podešavanje "white balance". Drugim riječima, ako svjetlost nastaje npr. od obične žarulje, ona ima pomaknut spektar boja prema crvenom dijelu, pa je sa "white balance" opcijom moramo "balansirati" tako da ćemo joj pojačati plavu nijansu. Tada su sve boje (a one čine kompletan spektar boja, dakle bijelu svjetlost) u balansu, pa se zato opcija i zove "white balance". Ovo nije baš prava definicija "white balance" opcije, ali će vam ovakva dobro predočiti što radite kad je primjenjujete.

Pod dnevnim svjetlom ujutro i predveče prevladavaju crvene nijanse, dok je u sredini dana "normalno" svjetlo, kad je svjetlost bez neke posebne nijanse. Pod umjetnom rasvjetom obične žarulje sa žarnom niti prevladavaju crvene nijanse, dok pod fluorescentnom rasvjetom prevladavaju plavkaste nijanse.

Zbog toga na foto aparatima obično postoje slijedeće opcije podešavanja "white balance":

Auto - radi u velikom rasponu vrsta rasvjete, gdje foto aparat sam pokušava odrediti vrstu rasvjete
Manualno - obično podrazumijeva podešavanje "balance"tako da usmjerimo foto aparat u list bijelog papira i time se odredi što je bijela boja odnosno koliko je njen intenzitet pod određenom rasvjetom
Daylight ili Sunny (dnevno svjetlo ili sunčano) - podešavamo kad fotografiramo u sredini dana i kad je sunčano
Incandescent ili Tungsten - podešavamo kad fotografiramo pod rasvjetom klasične žarulje sa žarnom niti, što je vrlo čest slučaj
Fluorescent - podešavamo kad fotografiramo pod rasvjetom lampi sa plinom (neonke)
Flash - podešavamo kad fotografiramo uz pomoć bljeskalice
Cloudy - podešavamo kad fotografiramo po dnevnom svjetlu, ali kad je oblačno vrijeme

Ljudsko oko se automatski i trenutačno prilagođava vrsti rasvjete pa mi ove nijanse često uopće ne primijećujemo na način kako ih vidi foto aparat, koji to drastično prikazuje na fotografijama. Npr. mi vrlo slabo primijećujemo razliku svjetla između obične žarulje sa žarnom niti i neonske rasvjete, ali zato foto aparat vrlo jasno vidi razliku. Stoga se na foto aparatu ukoliko je to moguće uvijek treba podesiti "white balans" prema vrsti rasvjete koju imamo, kako bi osjetljivost foto aparata mogli prilagoditi vrsti rasvjete, odnosno nijansama svjetla koje koristimo kod fotografiranja.

   
Fotografija: Đulijano Belić

Lijeva fotografija prikazuje Augustov Hram u Puli slikan noću sa automatskom postavkom white-balance, a desna fotografija sa uključenom tungsten postavkom. Razlika je drastična. U auto modu, foto aparat nije dobro razaznao o kakvoj se vrsti svjetla radi, i pogrešno je odredio parametre za "white balance".


Izvor: Jarac

Fotočipovi




Serijsko očitavanje: Kako se naboji sele niz svaki red, senzor po senzor, i potom ih se u slijedu očitava, brzina snimanja ograničena je tim procesom.

Gotovo svi mikroprocesori i memorijski čipovi osjetljivi su na svjetlost pa su zaštićeni svjetlonepropusnim kućištem.

Senzorska tehnologija


U digitalnim fotoaparatima rabi se nekoliko tipova CCD i CMOS uređaja i premda se oni ne razlikuju u temeljnom načelu rada, razlikuju se načinom skupljanja uhvaćenih informacija. U CCD-ima se signal svakog senzora mora očitati serijski, jedan za drugim.



CMOS uređaji su ožičeni drukčije: svaki se senzorski element može očitavati zasebno ― kažemo da su adresabilni po x i y osi ― pa do svakog stižemo zadajući njegove koordinate u mreži. Zbog tog se svojstva CMOS senzori mogu koristiti u različite svrhe, ne samo za snimanje fotografija, nego i za mjerenje ekspozicije pa čak i autofokusiranje.



Manja svestranost CCD-a nadoknađena je njihovom jednostavnošću, stoga i jeftinijom proizvodnjom, ali i mnogo čistijim signalom koji se lakše obrađuje od onoga iz CMOS senzora. U digitalnim fotoaparatima CMOS ima prednost jer radi na jedinstvenom, niskom naponu, dok CCD uređaji uvijek rabe više i promjenjive napone.


Izvor: NetPortal