Fotografije beba
 
"Požuri, beba se smeje!" Malo je roditelja koji mogu da odole prvim osmesima bezubih beba ili stisnutim prstima malene ručice. Rano detinjstvo brzo prolazi, prepuno brzih promena, i potrebno je da budete spremni da zabeležite što više ovakvih posebnih trenutaka. Opremljeni svojom kamerom i sa par savete koje Vam besplatno dajemo, bićete spremni da snimite ove specijalne momente koji će jednog dalekog dana osvežiti sećanja kako Vas tako i Vaše bebe.
Približite se. ako niste dovoljno blizu pozadina će fokus fotografije odvući od bebe. Neka bar trećinu, pa i veći deo fotografija zauzima beba. Udaljite se. Poslušajte i ovaj naizgled kontradiktoran savet. Puno se udaljite. Neke od aktivnosti Vaše bebe uslovljenje su okolinom u kojoj se dešavaju. Prikažite kontraste u veličini snimajući vašu bebu kako puzi kroz velika vrata ili spava na golemom kauču.
Uredite scenu pre snimanja. Ne trudite se da beba uvek bude u centru snimka - ponekad se pomeranjem kamere u stranu dobija mnogo prirodniji izgled fotografije bez gubljenja na važnosti centralnog motiva.
Neka pozadina bude jednostavna. Da bi Vaše dete bilo centar snimka ne dozvolite da pozadina omete posmatrača fotografije. Jednostavna pozadina, bez suvišnih detalja, zadržaće oko posmatrača na detetu kao centralnom motivu fotografije. Ovakav pristup najčešće se koristi za snimanje dečijih portreta.
Neka bude puno boja. Obratite pažnju na boje u okolini i na Vašem detetu. Crvena i žuta su tople boje koje se ističu, dok su tonovi plave hladniji i bolji za pozadinu. Samo praksa Vam može pomoći da odredite pravu kombinaciju boja koja će odgovarati raspoloženju Vaše bebe.
Napravite i poneki uspravan snimak. Ako dete sedi ili stoji ne bojte se da ispravite kameru. Ne samo što ćete moći da se približite detetu, već ćete i razbiti monotoniju svojih snimaka.
Snimajte dete u akciji. Pratite pokrete svog deteta, dohvatanje, puzanje, stezanje igracaka... Pokušajte da upravljate akcijama deteta iza kamere. Bacite lopticu na drugi kraj sobe i snimite dete kako pokušava da dođe do nje, započnite "tuču" jastucima i iskoristite priliku da snimite kontranapad Vaše bebe.
Spustite se na nivo deteta. Jednom kad dete shvati da ste na njegovom nivou biće slobodnije. Usput, imaćete i mnogo prirodniji pogled na svet u kome dete živi.
Snimajte jaka osećanja Vaše bebe. Plakanje, mrštenje, kikotanje su deo odrastanja Vašeg deteta. Snimite svaku emociju koju Vaše dete iskazuje. Neka se Vaše dete druži sa drugima ne bi li neki od karakteritičnih izraza lica izašli na videlo.
Snimajte što više. Uvek napravite nekoliko snimaka uzastopce ne bi ste li povećali svoje šanse da uhvatite pravi trenutak - nećete zažaliti.

Izvor: www.fujifoto.co.yu

Na putovanju
 
Konačno ste krenuli na putovanje. Prtljag je spakovan a Vi ste udobno zavaljeni u svom sedištu. Iako Vaš autmobil već žuri ka konačnoj destinaciji Vašeg putovanja još uvek ima vremena da isplanirate fotografije koje želite da snimite. Evo nekoliko stvari o kojima treba voditi računa ako slikate iz vozila u pokretu - približite objektiv što više prozoru (1-2 centimetra) da biste sprečili refleksije. Nemojte pogrešiti i prisloniti objektiv na staklo prozora jer će vam vibracija automobila poremetiti oštrinu snimka.
Isključite blic ili ga pokrijte rukom da biste sprečili refleksiju od blica.
Ako Vam sunce sija u odabrani prozor automobila rukom napravite zaslon objektiva kako biste sprečili odbljeske od sunca.
Ako vozač uživa u brzoj vožnji moguće je uspešno fotografisati samo udaljene objekte. Objekti koji su suviše blizu puta kojim se brzo krećete biće zamućeni. Obratite pažnju na nailazeće stubove, bilborde ili druge prepreke koje se mogu pojaviti između Vas i objekta koji snimate. Iskoristite prednosti zadnjeg vetrobrana kada želite da fotografišete iz automobila u pokretu. Pogled unazad često Vam je najbolja prilika da uspešno fotografišete gradske panorame, mostove ili planinske prevoje.
Ako se dvoumite oko uspešnosti snimka - snimajte obavezno! Savremen kamere i filmovi napravljeni su tako da mogu da podnesu snimanje i pod najneobičnijim uslovima. Uostalom ako se ne osmelite da probate nikada nećete sazanti da li ste uspeli ili ne, a prilika će zauvek biti propuštena.
Snimite više slika i kad mislite da ih imate dovoljno. Pokušajte za početak sa promenama ugla snimanja i formata snimka.
Ukoliko putujete u većem društvu ne zaboravite da snimite i svoje saputnike. Snimajte ih dok spavaju, pokazuju na zanimljive predele kroz koje putujete ili dok jednostavno uživaju u putovanju. Ako imate prilike snimite povremeno koji grupni snimak.

Izvor: www.fujifoto.co.yu

Porodične
 
Da li Vam fotografije sa porodičnih okupljanja uvek izgledaju isto - film za filmom? Odviknite se od šablona! Evo nekoliko predloga koji će Vam pomoći:
Proširite svoje fotografske horizonte - ne vucite kameru sa sobom za praznike da bi ste napravili samo jedan snimak. Napravite priču snimajući sve od početka do kraja bez obzira koliko Vam se u tom trenutku nešto činilo važnim ili beznačajnim. Nemojte se zaustaviti dok ne budete sigurni da imate sve snimke koji će dočarati uzbuđenje jednog porodičnog okupljanja.
Razmišljajte porodično - kada fotografišete porodicu planirajte unapred. Prilikom velikih porodičnih okupljanja odmaknite kauč od zida da bi taj prostor oslobodili za snimanje prodične fotografije (jedan red, recimo deca sede na podu, stariji sede na kauču, ostali između kauča i zida). neka se svi primaknu jedni drugima koliko je to moguće - naše sobe nisu toliko velike da prostor ne bi bio racionalno korišćen. namestite kameru na stativ, može i bilo koji drugi objekat koji ne dozvoljava pomeranje kamere, podesite odgođeno okidanje i požurite da zauzmete svoje mesto na budućem snimku. Ne zaboravite da napravite nekoliko uzastopnih snimaka pošto će se neko sigurno okrenuti na drugu stranu, neko obavezno zažmuri... Kasnije ćete moći od tih snimaka da izradite fotografije koje će zadovoljiti sve one koji su na njima. Ovakve grupne fotografije uvek su dobrodošle kada nismo u prilici da budemo sa našim porodicama i obavezno u nama bude lepa sećanja na prethodna okupljanja. Slikajte nenadano - sigurno ne želite da Vam poziraju na svim fotografijama. Pokušajte da članove porodice fotografišete kada se tome najmanje nadaju. Kada ugledate zgodnu priliku, neki gaf, ludoriju koju izvode članovi Vaše porodice, ne oklevajte, slikajte brzo, ne gubite vreme na "smešak" i "ptičicu". Obratite pažnju na izraz lica, položaj, zabeležite akciju.
Popunite kadar - kad je to moguće i tako izbacite sve što je suvišno. Evo novog izazova - kada ste spremni da pritisnete okidač ponovo procenite šta vidite na budućem snimku i da li je potrebno da priđete korak bliže ili da se odaljite bez gubljenja onog što je bitno na snimku. sigurno možete. Napravite taj jedan korak i ponovo procenite kompoziciju. Da biste slikali dete koje se zanima sa novom igračkom približite se na 2-3 metra i po mogućstvu kleknite kako biste bili u ravni sa detetom. Da biste snimili manju grupu odraslih, ne udaljavajte se više od 4-5 metara. Pustite da oblik koji grupi ima diktira i položaj aparata - ne bojte se da aparat držite uspravno ili horizontalno ako će to doprineti popunjenosti snimka.
Bebe - imate bebu u porodici? Onda im se približite! Puzite sa njima po podu dok se igraju. Fotografije će Vam biti onoliko zanimljivije koliko je položaj u kome su slikane neobičniji. Ne stidite se da kameru date nekom drugom ne bi li Vas slikao zajedno sa bebom. Isto to dozvolite i drugima kako bi ste svi bili ravnopravno zastupljeni u porodičnom albumu.
Budite spremni - kada ugledate povoljnu priliku reagujte što je brže moguće. Imajte uvek kameru pri ruci sa dovoljno snimaka i svežim baterijama. Inspiracija ili prilika za dobru porodičnu fotografiju mere se delićima sekunde. Ako ste dovoljno brzi nećete je propustiti i imaćete zabeleženu uspomenu koja će trajati godinama. Ukoliko budete oklevali ostaće Vam samo propuštena prilika.
Iskoristite pogodnosti savremenih kamera - koristite isti model kamere već decenijama, gubite dosta vremena na prethodna podešavanja, propustili ste više dobrih snimaka nego što ste ih fotografisali? Pravo je vreme da konačno investirate u novi aparat, bilo da se radi o modernim digitalnim ili analognim aparatima, investicija će se vrlo brzo isplatiti.

Izvor: www.fujifoto.co.yu

Neformalni snimci
 
Veliki broj snimaka prikazuje ljude kako se smeju, krevelje, ili se ludiraju pred kamerom. Naravno postoji i posebno mesto u Vašim albumima za ovakve snimke. Nadasve, oni su zabavni i uvek pobuđuju sećanja na srećne trenutke. Ali ono što ovakve neformalne fotografije čini zanimljivim je da one čuvaju uspomenu na ljude koji su aktivni, koji se nečim bave ili jednostavno igraju. To je ono što dobijate kada pravite fotografije ljudi na "slobodne" teme. One su često najbolje i najzabavnije što dobijate sa svojih filmova. Zaboravite potrebu da kažete "ptičica" ili da čekate da se ljudi "nameste". Umesto toga, fotografišite ih onakve kakvi su pa čak i po cenu da, recimo, beba na sebi ima veći deo svog obroka... Shvatate u čemu je štos ?
Na odmoru ste? Umesto da napravite 30 snimaka svoje porodice kako pozira ispred 30 različitih turističkih atrakcija, pratite akciju. Slikajte klince kako plivaju uprkos talasima, igraju se u pesku, skaču u vodu, slikajte svoju suprugu umazanu sladoledom... Možete napravite divne neformalne fotografije u bilo koje vreme na bilo kom mestu. Nema potrebe da se ograničite samo na odmore, praznike ili proslave. Potrebno je samo da Vam kamera bude pri ruci u pravom trenutku.
Fotografije koje ćete kasnije pohraniti u svoj album prikazivaće svakodnevne stvari: okopavanje bašte, decu koja se igraju, Vašu porodicu u svakodnevnom zivotu.

Za uspešne neformalne fotografije ispoštujte sledećih par saveta:
Budite uvek spremni! Nećete imati vremena za drugi snimak, nećete moći da kažete "Sačekaj trenutak dok nađem kameru" i uvek iskoristite priliku da napravite neformalni snimak - neka kamera bude spremna sa dovoljno filma a baterije sveže.
Snimajte brzo, većina kamera ima fiksnu oštrinu na razdaljini od 1m do beskonačnosti, one savremenije imaju brzo automatsko uoštravanje. Potrebno je da uvežbate da kameru brzo uključite, izaberete scenu i snimite je za samo par sekundi. Nekada ćete morati snimati u pokretu kako drugi ne bi primetili da ih snimate.
Usredsredite se na akciju. Koliko je bitno ono što dete radi, bitno je i dete. Približite se subjektu koji fotografišete kako biste verno prikazali ono čime se bavi. Ako se dete igra kockicama ili čita knjigu približite se što je više moguće (1-1,5 metar). Ako imate aparat sa zoom objektivom koristite njegove prednosti - što ste dalje od deteta ono će kasnije primetiti da ga snimate a fotografije će biti prirodnije. Upravo ovo je razlog što većina novijih kamera ima ugra]en zoom objektiv - da biste mogli da se približite subjekt bez potrebe da mu priđete bliže.
Budite uporni i strpljivi. Ako Vas "primete" pre nego što napravite svoj snimak ne odustajte. Sačekajte da se situacija smiri, držite kameru spremnu u krilu i pokušajte ponovo - snimajte brzo kada Vam se ukaže prilika i uskoro ćete uhvatiti sebe kako govorite "Imam te!".

Izvor: www.fujifoto.co.yu

Razvoj vizualne svjesnosti

Razvoj vizualne svjesnosti zapravo je razvoj fotografskog načina viđenja u kojem stalno moramo preispitivati svoj način gledanja.
Kao što smo već objasnili, vizualna prekoncepcija nastaje još prilikom apsorpcije prvih slikovnih informacija u ranim fazama našeg života. Stoga je usađena duboko u našu podsvijest, tako duboko da je uglavnom nismo svjesni, zato je glavna borba protiv prekoncepcije konstanto preispitivanje svojih motiva prilikom pritiska okidača. Neki stereotipi duboko su usađeni i teško ih je iskorijeniti, jedan izrazito jak primjer možemo pronaći u radovima koje proizvodi Joel-Peter Witkin. Njegove fotografije izražavaju morbidnu opsesiju koja je u stvari pokušaj ispitivanja rane egzistencije. Evo kako autor doživljava svoje djetinjstvo: "Moja je baka imala samo jednu nogu pa bih ujutro nakon buđenja prvo osjetio smrad njezine gangrenozne noge. Dok su se ostala djeca budila uz miris kave, ja bih se budio uz smrad raspadajućeg mesa". Većina Witkinovih fotografija prikazuje prizore od kojih je normalnim osobama izuzetno neugodno, ako ih baš želite pogledati ovdje imate poprilično dobar presjek njegovog rada no to je njegov svijet i njegova prekoncepcija, mi ostali imamo svoje prekoncepcije koje su u vrijeme masovnih komunikacija postale stereotipne i na taj način utapaju naše fotografije u sivilo općenitosti. Da bi svijet gledali na drugi način moramo započeti s postavljanjem pitanja. Neka od tih pitanja primjenjiva su na svakog od nas, a neka su osobna i može ih postaviti samo osoba koja na koju se odnose.

Evo kako bi trebala glasiti neka općenita pitanja koja govore o odnosu nas kao fotografa i subjekta kojeg fotografiramo:

Što je subjekt?
Kako subjekt treba biti prikazan na fotografiji?
Treba li subjekt zaista biti subjekt?
Kako subjekt zapravo izgleda u kolektivnoj svijesti?
Gdje su granice ograničenja stereotipova?

Zatim su tu pitanja u odnosu fotografije prema gledateljima i prema autoru:

Kako se fotografija odnosi prema gledatelju, a kako prema autoru (svaka fotografija je autoportret autorove psihe)?
Radimo li zaista fotografije kakve želimo ili radimo fotografije kakve mislimo da od nas očekuju drugi?
Očekujemo li odobravanje i pohvalu za napravljenu fotografiju?
Koliko nam je bitno da se fotografije svidi našoj okolini?

Odgovori na ova pitanja trebali bi nam omogućiti da uočimo utjecaj okoline na naš rad i koliko zapravo radimo na svojoj osobnoj viziji. Problem je da fotografi početnici, nesigurni u svom radu, teže k zadovoljavanju okoline te tako stvaraju fotografije na način da zadovolje masovnu publiku, a ne svoju unutrašnju viziju, a možda jednostavno i nemaju unutrašnju viziju nego su podlegli općoj prekoncepciji tipa Sunce treba crtati kao žuti krug sa zrakama po obodu i smiješkom? Ako svoj rad na fotografiji doživljavate kao nešto važno, ovaj tekst otvorio je i previše pitanja.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Stabilnost fotografija

Istraživanja o stabilnosti fotografskih materijala pokrenuta su kad je ustanovljeno da polako nestaju kompletne nacionalne arhive!
Od samih početaka fotografije postojala je težnja prema fotografiji u boji koja će na realističan način, baš kako ga i mi vidimo, prikazati svijet. Ta je težnja i ispunjena, no fotografija u boji donijela je sa sobom i nove probleme, a najveći od njih bio je dugoročna nestabilnost fotografske slike. Ovdje ćemo se ukratko pozabaviti tim problemom, one koji žele više informacija uputit ćemo na vodeće stručnjake koji rade na problematici stabilnosti fotografskih i likovnih materijala, a koji su se okupili u okviru kompanije Wilhelm Imaging Research, Inc. Sve materijale o problematici testiranja i određivanja stabilnosti možete pronaći na njihovoj web adresi: http://www.wilhelm-research.com, tamo ćete naći i usporedne vrijednosti testova, a s njihovih stranica možete besplatno preuzeti knjigu The Permanence and Care of Color Photographs: Traditional and Digital Color Prints, Color Negatives, Slides, and Motion Pictures. Knjiga ima 744 strane, autori su: Henry Wilhelm and Carol Brower Wilhelm, vrlo je zanimljiva i preporučamo je svima koji se bave fotografijom. Neka od poglavlja čitaju se kao zanimljiviji trileri jer su prepuna priča o problemima s kojima su se susretali fotografi. Vrijedni ljudi koji su godinama podizali foto studije propadali su jer su fotografske kompanije prodavale materijale koji su u potpunosti izblijedjeli nakon samo nekoliko godina. Bile su to ne samo poslovne nego i obiteljske tragedije, pod pritiskom kupaca da im ponovo naprave sve fotografije, naravno besplatno, ali i zbog gubitka reputacije pa tako i tržišta mnogi do nedavno uspješni poduzetnici zajedno sa svojim obiteljima završavali su kao beskućnici. U knjizi je opisano i kako su se ponašale velike kompanije koje su u takvoj situaciji i dalje reklamirale svoje materijale sloganima kao što su "uspomene za cijeli život" te koje su lobiranjem i moćnom odvjetničkom mašinerijom uspjele spriječiti sudske tužbe i zahtjeve za odštetom. Kad sve to pročitate ne možete se ne zapitati "a što nam onda danas prodaju?". Na sreću danas postoji ustanova kao što je Wilhelm Imaging Research, Inc koja u potpunosti djeluje samostalno te objektivno informira javnost o stanju na tržištu.

Istraživanja o stabilnosti fotografskih materijala pokrenuta su kad je ustanovljeno da polako nestaju kompletne nacionalne arhive, kako one u muzejima tako i one u državnim službama koje su čuvale za nacionalnu povijest važnu fotodokumentaciju. Dok su fotografima propadali poslovi, a običnim ljudima nestajale uspomene na njihove najdraže trenutke to zapravo nikoga nije zabrinjavalo. No danas je situacija ipak drugačija i svaki bi fotograf, pogotovo onaj s aspiracijama prema "fine art" fotografiji trebao u potpunosti biti informiran o svim aspektima koji utječu na dugotrajnost njegovog rada. Pogledajmo stoga što sve utječe na stabilnost fotografije, kako se mjeri otpornost na blijeđenje i koliki životni vijek možemo očekivati od modernih materijala.

Na stabilnost fotografije utječu mnogi čimbenici. Pođimo redom. Prvo i osnovno je kvaliteta i vrsta materijala od kojeg je fotografija izrađena. U crno-bijeloj fotografiji najstabilnijom se smatra fotografija na klasičnom kartonu s baritnom podlogom, arhivski obrađena i tonirana selenom ili sulfidom. Za sada se pouzdano zna da trajnost takvih fotografija premašuje 150 godina i da se u tom periodu ne događa vidljiva degradacija slike. Naravno pod uvjetom da je fotografija izložena ili spremljena na odgovarajući način. To znači da nije izložena ekstremnim promjenama temperature i vlažnosti zraka, jakom UV zračenju i kemikalijama koje djeluju korozivno. Ovi uvjeti uglavnom su prisutni u svakom galerijskom prostoru, kućanstvu ili uredu. Izuzetak može biti zadnja stavka (kemikalije) jer su nam civilizacijske tekovine u okruženje u kojem živimo unijele nove zagađivače zraka, fotokemijske oksidanse, od kojih je ozon najopasniji za ljude, životinje, biljke i fotografije. Ozon je izuzetno reaktivan plin koji čak i u malim koncentracijama oksidira svaki organski materijal kojeg se dotakne, a naravno i anorganske materijale koji su podložni oksidaciji u koje pripada i srebro koje tvori sliku u klasičnoj crno-bijeloj fotografiji. Na sreću ozon je toliko reaktivan da će se razgraditi i na staklu, a kako je većina fotografija izložena pod staklom problem je riješen. Zaštitu od ozona i ostalih oksidansa u zraku daje i toniranje sulfidom ili selenom zato se ono danas smatra obaveznim djelom arhivski obrađene crno-bijele fotografije. Ozon je vrlo opasan protivnik svake boje i mnogih pigmenata pa sve fotografije obavezno treba držati pod staklom, pogotovo nove generacije digitalno ispisanih fotografija kod kojih su boja ili pigment naneseni na površinu papira i tako pod direktnim utjecajem mnogih zagađivača prisutnih u zraku. Svaki CB papir izrađen od modernih materijala, a to su uglavnom papiri koje u fotografiji nazivamo plastificiranim ne smatra se arhivskim. Za fotografije u boji koriste se isključivo takvi papiri, no kako su boje u želatinskom sloju takvog papira same po sebi kratkog životnog vijeka to nikoga posebno ne smeta.

Iako smještaj fotografije u zatvoreni okvir produžuje njezino trajanje, kod CB plastificiranih papira prilikom izlaganja pod staklom zabilježen je upravo suprotni efekt. U proizvodnji podloge za takve papire često se koriste različite kemikalije koje se pod utjecajem svjetla raspadaju, ako takvu fotografiju smjestimo u zatvoren okvir produkti raspadanja se u njemu zadržavaju i uništavaju fotografiju. Tu postoji još jedan čimbenik, jedan od najčešće korištenih dodataka u takvim papirima, ali i u mnogim papirima za tintne pisače je optičko sjajilo. Kako kontrast ispisane fotografije i vidljivost detalja u tamnim dijelovima ovisi o svjetloći podloge proizvođači su u podlogu počeli dodavati spojeve koji apsorbiraju nevidljivo UV zračenje i emitiraju ga u vidljivom djelu spektra (ta se pojava naziva fluorescencija). Tako su dobili papire koji izgledaju bijeliji od bijelih. Zgodan trik koji će mnoge kupce navesti na kupovinu. No ono što kupci ne znaju je da će fotografija na takvom papiru izgubiti svoje blještavilo ako je on osvijetljen svjetlom koje u sebi nema UV komponentu, na primjer svjetlom obične žarulje i da će se s vremenom pod utjecajem svjetla optičko sjajilo raspasti. Kad se to dogodi fotografija će izgledati kao da je požutjela, a u papiru će se odjednom naći sumnjive kemikalije čiji je utjecaj na fotografiju nemoguće predvidjeti.

Uz već navedeno mjeri se još utjecaj vlage i temperature, no svakako najvažnija stavka prilikom ocjenjivanja trajnosti slike je izloženost svjetlu. Testovi na svjetlo se izvode tako da fotografije borave pod jakim osvjetljenjem, najčešće 35 000 luxa, a kada se dostigne jedan od kriterija vidljive degradacije slike trajnost fotografije se procjeni tako da se izračuna ukupno primljena količina svjetla te se preračuna na ekspoziciju od 450 luxa u trajanju od 12 sati na dan. Iako je procedura koju koristi Wilhelm Imaging Research prihvaćena kao standard i koriste je svi proizvođači treba napomenuti da Kodak upotrebljava drugačiji sistem koji u konačnici daje 4 do 8 puta bolje rezultate u korist proizvođača papira i tinte. To znači da ako Kodak deklarira trajnost od 80 godina, ovisno o osjetljivosti fotografije na ostale čimbenike, trajnost iznosi samo 10 – 20 godina prema standardu kojeg koriste ostali proizvođači.

Trajnost fotografskih medija

Baritni crno-bijeli papir 500 godina
Plastificirani crno-bijeli papir 3 - 30 godina
Plastificirani CB papir za strojno razvijanje* 2 – 15 godina
Klasični fotografski papir u boji 13 – 18 godina
Laserski pisač u boji 10 – 20 godina
Ilfochrome 29 godina
Fujicolor Crystal Archive Paper 60 godina
Ispis tintnog pisača – boja (dye) 4 mjeseca – 80 godina
Ispis tintnog pisača – pigment 2 – 200 godina
Ispis sublimacijskih pisača 4 – 26 godina
Ataraxia Studio Collectors Color Print 500 godina

* papir u kojeg je ugrađen razvijač pa se u strojevima za razvijanje koristi samo aktivator odnosno lužina, strojno razvijanje CB fotografija više se ne koristi no na tržištu još uvijek postoje papiri s ugrađenim razvijačem

Uvjeti izlaganja i trajnost fotografije

Priložene su vrijednosti trajanja slike (u godinama) za dva kvalitetna "fine art" papira u velikom formatu, jedan ima ugrađeno optičko sjajilo, a drugi ne. Papiri su testirani na tri različita načina. U prvom testu fotografija je izložena bez ikakve zaštite, u drugom je bila pod običnim staklom, a u trećem pod staklom koje apsorbira UV zračenje. Lako je uočiti da trajnost slike raste kad je zaštićena staklom, a još više raste kad staklo filtrira i UV zračenje.

Papir sa sjajilom, bez stakla 37
Papir sa sjajilom, pod staklom 62
Papir sa sjajilom, pod staklom s UV filtrom 124

Papir bez sjajila, bez stakla 57
Papir bez sjajila, pod staklom 108
Papir bez sjajila, pod staklom s UV filtrom 175

Papiri s ugrađenim optičkim sjajilom u pravilu imaju kraću trajnost slike, no ima primjera kad su papiri s ugrađenim sjajilom pokazali jednaku trajnost slike kao i oni bez sjajila.

Kompatibilnost papira i tinte

Važan čimbenik za stabilnost slike nastale upotrebom tintnih pisača je kompatibilnost tinte i papira. Primjer kojeg gospodin Wilhelm uvijek navodi je stabilnost kombinacije HP tinte i njihovog Premium Plus Photo papira koja iznosi 73 godine, no ako s tim istim tintama ispišete sliku na Staples Premium Glossy Photo papiru njezina će trajnost iznositi samo 2 godine. Pravilo je da su tinte na bazi boje osjetljivije na kvalitetu papira od onih na bazi pigmenata, vrijednosti za pigmente mogu se razlikovati za dva do tri puta dok se za boje mogu razlikovati i do 30 puta. Neki izvori navode da proizvođači u papire stavljaju aditive koji će stabilizirati njihovu tintu i da se prava svojstva tinte zapravo postižu tek kemijskom reakcijom u papiru. Ako takve tinte koristite na papirima drugih proizvođača one će ostati nestabilne. Ova informacija nije potvrđena ali sva testiranja potvrđuju logiku te ideje. Sve zamjenske tinte i sve kombinacije papira i tinte različitih proizvođača pokazuju manju stabilnost od kombinacije tinta-papir istog proizvođača.

Što točno označavaju godine trajanja

U ovom smo se osvrtu nagledali velike količine brojki koje označavaju trajnost slike do trenutka vidljive degradacije. Za potpun opis mjerenja i načina interpretacije ponovo vas upućujemo na stranice kompanije Wilhelm Imaging Research Inc, no za one koji nemaju volju proučavati preciznu znanstvenu metodiku koja mjeri 17 parametara u različitim točkama slike možemo reći da vidljive promjene nastupaju kad optička gustoća boje padne u rasponu od 12 do 35%. Te vrijednosti ovise o boji koja blijedi i početnoj obojenosti plohe. Tako najviši postotak pripada žutoj boji u čistim žutim plohama, dok je najmanji postotak dozvoljen za gubitak cijan minus magenta komponente u neutralnim plohama.

Maksimalna trajnost

Kao što možemo vidjeti maksimalna trajnost izloženog fotografskog uratka procjenjuje se na više od 500 godina, ali na žalost samo u tri slučaja: klasične baritne CB fotografije i kod dva tipa fotografije koje po narudžbi radi Ataraxia Studio. Riječ je o kombinaciji starih načina i novih tehnologija u kojem se tri sloja pigmentirane želatine polažu jedan preko drugoga na odgovarajuću podlogu. Ataraxia Studio nudi izradu dvije vrste fotografija: pigmentnu tehnologiju u boji i karbonsku tehniku za CB fotografije. Sve fotografije izrađuju se ručno na formatu 50 x 60 cm. Cijena za fotografiju izrađenu karbonskim postupkom iznosi 350 dolara dok za fotografiju u boji treba izdvojiti cijelih 885 dolara. Sve informacije možete pronaći na adresi: http://www.atxstudio.com

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Sinteza boje

Želimo li sintetizirati točno određenu boju morat ćemo posegnuti za primarnim ili osnovnim bojama.
Primarne ili osnovne boje su one iz kojih možemo dobiti druge boje, ali njih ne možemo dobiti miješanjem drugih boja.

Upitajte slikara koje su primarne boje i on će bez razmišljanja odgovoriti crvena, plava i žuta. Iz te tri boje slikar na svojoj paleti može dobiti svaku drugu boju osim bijele. Plava i žuta daju zelenu, crvena i plava – ljubičastu, a žuta i crvena – narančastu. Postavite li isto pitanje majstoru rasvjete odgovor će biti: primarne boje su crvena, zelena i plava! Zašto su odgovori različiti? Zato što slikar koristi pigmente čija se obojenost temelji na refleksiji svjetla, a majstor rasvjete boju svjetla proizvodi tako da apsorpcijom eliminira neželjeni dio spektra. Postoje dakle dva načina sinteze boja. Ti se načini zovu: aditivni (boje se zbrajaju) i suptraktivni (boje se oduzimaju).

No nemojte misliti da je slikarev način aditivni, zato jer dodaje boje kako bi smiješao novu. On zapravo dodaje komponente koje će bijelom svijetlu apsorpcijom oduzeti neku boju, a ostatak reflektirati, stoga on koristi metodu oduzimanja boje, suptraktivnu. Majstor rasvjete će, s druge strane, zaista ukloniti dio spektra kako bi dobio željenu boju, no taj se dio procesa dešava na mjestu gdje on proizvodi svjetlo. Kad takvo svjetlo padne na objekt kojeg rasvjetljuje ono se tamo miješa s drugim svjetlom (ako ga ima) tako da im se boje zbrajaju dajući tako novu boju, stoga je način koji on koristi aditivan. Za suptraktivnu metodu koristimo dakle crvenu, plavu i žutu boju? Ne za suptraktivnu metodu dobijanja boje koristimo plavozelenu, purpurnu i žutu, samo se u svakodnevnom govoru neprecizno izražavamo. Crvenu i plavu boju zajedno sa zelenom koristimo u aditivnoj sintezi boja.



CMY sustav – cyan-magenta-yellow (plavozeleno-purpurno-žuto). Preklapanje snopova svjetla različitih boja daje novu boju. Na mjestu gdje se poklope sva tri snopa intenzitet svjetla opada – u krajnosti nastaje crna boja. Na tom principu radi kolor glava aparata za povećavanje i pisači.

RGB sustav (crveno-zeleno-plavo). Preklapanje snopova svjetla različitih boja daje novu boju. Na mjestu gdje se poklope sva tri snopa nastaje bijelo svijetlo. Na tom principu radi monitor.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Prostorni okvir

Prostorni je okvir koristan na mnoge načine, a jednostavno ga je napraviti prilikom pripreme fotografije za izradu.
Takav je okvir koristan iz mnogo razloga na primjer zagađenja iz zraka lakše prodiru u fotografiju kroz rubove (važi za klasičnu fotografiju i bubreći papir za tintni ispisi), za većinu fotografa najveća je pak prednost ta što fotografiju možete držati za taj rub, a da ne ostavite otiske prstiju na samom području slike. Ne manje važna stavka je što prilikom postavljanja fotografije u klasične okvire za sliku između slike i stakla dolazi paspartu koji djelomično mora prekriti rub papira na kojem je ispisana ili razvijena fotografija. Ako prilikom izrade fotografije
ne ostavite prostorni okvir, dio slike nepovratom
će nestati ispod paspartua.

Postoje dva načina postavljanja prostornog okvira oko slike, već spomenuti tradicionalni u kojem oko slike ide paspartu i noviji u kojem sam papir na kojem je izrađena fotografija stvara prostorni okvir, a slika se u završnoj fazi pripreme za prezentaciju postavlja pod staklo sa ili bez stvarnog fizički prisutnog okvira ili ide na kaširanje. Kaširanje je izraz za postavljanje slike ili fotografije na deblju krutu podlogu koja sprječava savijanje, odnosno poboljšava mehanička fotografije. Izvodi se toplim ili hladnim lijepljenjem na podlogu, s posebnim ljepilima koja u sebi nemaju kiseline odnosno ne djeluju kemijski agresivno na papir na kojem je ispisana fotografija. Danas se najviše koristi kaširanje na Kappa fix, pjenasti materijal koji ima prednost što je ne samo nesavitljiv nego i lagan. Nakon kaširanja fotografija se najčešće laminira odnosno plastificira, to su dva izraza za isti proces koji je zapravo lijepljenje prozirne plastične folije koja je štiti od UV zraka, zagađenja u zraku, vlage, prljanja i oštećenja. Plastifikacija može bit mat, polumat ili sjajna. Proces kaširanja i laminiranja se izvodi samo za potrebe javnih prezentacija, smatra li se fotografija umjetničkim djelom s njom se postupa izuzetno oprezno i ne nanose se slojevi ljepila ispod nje (prilikom postupka kaširanja) niti na nju (prilikom postupka laminacije), nego se montira postavljanjem na neutralnu podlogu, izravna pritiskom paspartua, pokriva staklom i sve to se uz pomoć okvira i pozadine, koja se lijepi na okvir, a ne na fotografiju spaja u cjelinu.

Proces izrade prostornog okvira razlikuju se za digitalnu i analognu fotografiju. Koji god način koristili treba donijeti barem dvije odluke: kolika će biti širina okvira i hoće li svi rubovi biti jednako široki. Ako niste u potpunosti sigurni kolika širina najbolje odgovara fotografiji, bolje je postaviti nešto širi okvir kojeg poslije možete smanjiti rezanjem papira. Konačnu odluku kasnije je jednostavno donijeti uz pomoć klasičnog izreza i rezalice za papir. Što se tiče širine prostornog okvira, tradicionalni način je da lijevi, desni i gornji rub budu iste širine, dok je donji nešto širi, najčešće za 50% vrijednosti. Takav rub daje određenu stabilnost fotografiji, podnožje na koje se ona oslanja. Kao što smo već napisali u tekstu o prostornom okviru on je također mjesto na kojem će biti ispisano ime autora i fotografije, broj fotografije ako je objavljena u seriji i svi ostali podaci koje je možda potrebno prikazati, a sve to ispisuje se na donjem rubu, tako da na kraju sam slobodni prostor opet ostaje otprilike isti oko cijele fotografije iako vizualno djeluje identično kao bez teksta jer se tekst neupadljivo ispisuje običnom olovkom.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Centar slike

Centar slike nije kako se to često tvrdi njezin najslabiji dio, to je u stvari najjače mjesto.
Tekstovi o kompoziciji i pravilima komponiranja uče nas kako treba izbjegavati smještanje objekta u centar slike. Mnoštvo neupućenih analitičara tumači to vrlo slobodno, na način da je centar najslabiji dio slike pa ga treba izbjegavati. No to je potpuno suprotno stvarnom stanju, centar nije najslabiji dio slike, to je u stvari najjače mjesto. I najslabiji detalji smješteni u centar mogu dobiti veliku premoć tako da uništavaju ravnotežu slike kao cjeline.

Otuda preporuke da se na slici koja ima nekoliko važnih objekata ti objekti postave dalje od centra. Nasuprot tome, ako temu slike sačinjava jedan objekt, jedino ispravno mjesto na koje ga treba postaviti je upravo centar. Kod postavljanja objekta u centar slike treba voditi računa o tome da se kod tonalitetom i bojom ujednačene fotografije tamni tonovi u centru moraju izbjegavati. Svi koji poznaju načine obrade crno bijele fotografije u tamnoj komori mogu se sjetiti standardne tehnike zatamnjivanja rubova fotografije, kako bi se dobile gradacije tonaliteta u kojima je centar svjetliji od rubova slike. To je bilo potrebno stoga što svjetliji dijelovi slike privlače naš vid. Ako je svjetliji dio pozicioniran na rubu slike naš će pogled vrlo brzo biti izveden sa područja slike. Iz istog razloga nije dobro ako je tonalitet tamniji u centru nego po rubovima, pogotovo kod monokromatske fotografije.

No kako naš pogled još više privlači područje izrazitog kontrasta, kromatskog ili akromatskog, u centar se smiju stavljati objekti koji imaju izraziti kontrast ili kontrastno okruženje iako su tamniji od rubova slike. Centar ima još jednu važnu funkciju, a to je povezivanje rubova, ukoliko centar slike nije zanimljiv ili je prazan, neće uspjeti povezati objekte po rubovima, pa će fotografija odisati čudnim osjećajem praznoće.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Makro fotografija


Ponekad želimo fotografirati male objakte poput novčića, ili neki detalj u prirodi kojeg zbog njegove veličine ne možemo fotografirati sa veće udaljenosti, kao npr. mali cvijet. Da bi mogli fotografirati takve objekte, potrebne su nam leće s kojima foto aparat možemo približiti objektu fotografiranja na minimum udaljenosti, a ta udaljenost se vrlo često mjeri u centimetrima ili decimetrima. Makro fotografija nam omogućava da male objekte fotografiramo i i kasnije ih na fotografiji poprilično uvećamo.

Mora se imati u vidu, da su okulari (viewfinderi) kroz koje gledamo što fotografiramo u makro modu često poprilično neprecizni. Naime, okulari rijetko pokazuju točno područje koje naš foto aparat snima, već uvijek imaju malu pogrešku, tako da veličina područja (slike) koju vidimo u okularu, odstupa od stvarne slike koju zabilježi naš foto aparat. To nam ne smeta previše u normalnoj uporabi, ali u makro fotografiji odstupanja znaju biti poprilična, pa to treba imati na umu. Kod digitalnih foto aparata u makro modu obavezno uključite displej, jer na njemu se vidi točno što se snima.

Dubina polja u makro fotografiji

Pravila o dubini polja imaju neke posebne karakteristike u makro fotografiji.

Ponekad je u uvjetima makro snimanja poželjno objekte fotografiranja poslagati u jednoj ravnini (ukoliko je to moguće).

Dubina polja na udaljenostima fotografiranja od nekoliko desetina cm otprilike se nalazi pola ispred a pola iza točke gdje ste fokusirali, za razliku od " normalnih " udaljenosti gdje je u grubo trećina ispred a dvije trećine iza točke fokusiranja.

     
Fotografija: Dennis P. Curtin

Na lijevoj fotografiji manji otvor blende (veći F broj) je dao veću dubinu polja, dok je na desnoj fotografiji veći otvor blende (manji F broj) dao manju dubinu polja.

Ukoliko možete, u makro fotografiji pozadina objekta kojeg fotografirate trebala bi biti što je moguće kontrastnija (drugačije boje od objekta kojeg fotografiramo), da ne ometa objekat fotografiranja, ili pokušajte dobiti mutnu pozadinu.

Ukoliko sami namještate pozadinu, odnosno ako postavljate objekt fotografiranja na neku podlogu koju možete sami odabrati, dobar izbor je neutralna siva boja, lagano izbrazdana, kako bi se dobile lagane sjene na podlozi. Mogu se uzeti i podloge u određenim bojama, ali tada boje moraju biti u skladu s objektima koje fotografirate.

Ukoliko na foto aparatu imate objektiv s velikim zoomom (preko 100 mm), možete s njim sjajno kontrolirati malu dubinu polja. Udaljite se na oko 30-60 cm od objekta kojeg fotografirate i postavite zoom preko 100 mm. Primijetit ćete da je dubina polja ponekad samo nekoliko cm, što nam je često potrebno. U suprotnom, ako želite veću dubinu polja, približite se objektu kojeg fotografirate, i smanjite zoom (u ovom slučaju vam ne treba preveliki zoom). Sve ovo naravno ovisi i od foto aparata i objektiva s kojim raspolažete.


Izvor: Jarac