Žarišna duljina i backfokus

Kod izrazito debele leće ili skupine leća koje djeluju kao cjelina, svjetlost se lomi na potpuno drugačiji način nego kod jednostavne tanke leće.
Objektiv se uvijek sastoji od više leća, vrlo jednostavni objektivi imaju 3 leće, takvi su bili prvi objektivi, a kako bi nadglasali da imaju čak tri leće skupina takvih leća dobila je naziv "tripleti". Današnji jednostavni objektivi imaju 4 leće, to su na primjer jeftiniji objektivi na aparatima za povećavanje, bolji i skuplji objektivi za povećavanje imaju 6 leća. Moderni zum objektivi mogu imati i 15 leća u konstrukciji. Toliko je leća potrebno kako bi se korigirale razne greške koje jednostavna leća ima prilikom loma svjetla, a koje nisu poželjne ako želimo kvalitetnu fotografiju. U takvim se objektivima svjetlost lomi na svakoj leći drugačije. Kako je lom svjetla unutar objektiva vrlo kompleksan postavlja se pitanje gdje je optičko središte leće.

Kod jednostavne smo leće definirali žarišnu duljinu kao udaljenost od centra do točke žarišta. U svim dosadašnjim razmatranjima leću smo smatrali idealnom, odnosno kao da prilikom loma svjetla ne odstupa od jednostavnih geometrijskih pravila koje smo postavili. U tom slučaju fizički centar i optički centar leće nalaze se u i istoj točki. Da bi taj uvjet bio održan leća mora biti tanka. Kad je taj uvjet ispunjen, odnosno kad se ta dva centra poklapaju svaka zraka svjetla koja prođe kroz centar neće se otkloniti nego će produžiti kao da nije naišla na leću. Jednostavno je objasniti kako nastaje slika, kad se neki objekt nalazi ispred leće on reflektira svjetlost, zraka koja dolazi od objekta a paralelna je s optičkom osi lomi se u žarište, zraka koja ide kroz centar ne lomi se, a sve zrake između lome se pod nekim kutom koji ima vrijednost između ova dvije krajnosti.

No kod debele leće ili skupine leća koje djeluju kao cjelina, što je u ovom slučaju objektiv svjetlost se lomi na potpuno drugačiji način pa se fizički centar leće više ne poklapa s optičkim centrom. Ono što se događa je da se zapravo javljaju dva optička centra koje još možemo nazvati nodalnim točkama (nodal points) ili čvornim točkama. Kako ih ima dvije moramo ih razlikovati, pa ih zovemo prednja i stražnja. Ono što je važno kod nodalnih točaka je da svjetlosni zrak koji upadne u prednju nodalnu točku izlazi iz stražnje pod potpuno istim kutom u odnosu na os objektiva, ulazna i izlazna zraka su pomaknute ali paralelne. Žarišna duljina objektiva mjeri se od stražnje nodalne točke do točke žarišta. Vidjet ćemo kasnije koje sve ovo ima posljedice prilikom fotografiranja, a sad ćemo se pozabaviti nekim od posljedica na koje ova pojava utječe prilikom konstrukcije objektiva za foto aparate.

Pojam kojeg je još potrebno definirati u ovom tekstu je takozvani "backfocus". U stručnoj literaturi na našem jeziku nismo ga uspjeli pronaći ni uz najbolju volju. Prijevod bi bio stražnje žarište ili udaljenost stražnjeg žarišta. Njegova je definicija jednostavna, to je udaljenost od stražnje površine objektiva do točke žarišta. Kako se žarišna duljina mjeri od stražnje čvorne točke koja je smještena negdje unutar objektiva vrijednost backfocusa se može jako razlikovati od žarišne duljine i tu nastaju problemi. Kod SLR aparata treba ostaviti dovoljno prostora od stražnje leće objektiva do površine čipa ili filma kako bi se zrcalo moglo slobodno podići i spustiti. Zamislite sad objektiv žarišne duljine 20 mm koji ima stražnju čvornu točku 10 mm unutar objektiva. Da bi objekt na beskonačnoj udaljenosti bio oštro projiciran na film ili čip udaljenost od stražnje čvorne točke do površine filma mora biti 20 mm, što znači da je udaljenost stražnje leće od površine filma samo 10 mm, a ogledalo i mehanizam zavjesnog zatvarača trebaju bar 30 mm prostora. Eto problema za konstruktore, a oni ga rješavaju tako da moraju dodati još leća u konstrukciju, te dodatne leće pomaknuti će stražnju čvornu točku izvan objektiva, u prostor između zadnje leće i žarišne ravnine i na taj način produžiti udaljenost backfocusa.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Izoštravanje slike

Objektiv izoštrava sliku promjenom udaljenosti od filma ili čipa.
Vidjeli smo kako jednostavna leća formira sliku. Na isti način funkcionira i objektiv samo što on ima dva optička centra odnosno dvije čvorne ravnine. Čvorne ravnine su zamišljene plohe koje se nalaze na mjestu gdje se nalazi čvorna točka. Sve zrake koje dođu do prve čvorne ravnine paralelno s osi objektiva proći će kroz objektiv na način da se nakon izlaza iz objektiva sijeku u žarištu. Zrake dolaze paralelno ako je objekt snimanja na beskonačnoj udaljenosti, u praksi to znači udaljenost od otprilike 200 žarišnih duljina, odnosno 10 metara za objektiv od 50 mm. Kad je ispunjen taj uvjet objektiv će biti udaljen od filma (ili čipa) točno toliko da je stražnja čvorna točka na udaljenosti jednakoj žarišnoj duljini objektiva od filma. Taj je slučaj prikazan na ilustraciji A.



Ako je objekt snimanja bliže, zrake više ne dolaze paralelno nego ulaze pod nekim kutom i slika se više ne formira na udaljenosti žarišne duljine nego na nešto većoj udaljenosti. Da bi na film došla oštra projekcija slike moramo objektiv od njega udaljiti. Kako to izgleda vidi se na ilustraciji B.



Što je objekt bliži prednjoj strani objektiva slika se formira dalje od stražnje strane objektiva, pa objektiv treba još više odmaknuti od filma. Tako smo došli do slučaja prikazanog na ilustraciji C. No pri tome se ne mijenja samo udaljenost na kojoj se slika formira nego i njezina veličina, što je objekt snimanja bliže to je njegova slika veća.



Kad je razmak između objekta snimanja i prednje čvorne točke jednak dvostrukoj žarišnoj duljini objektiva, kako bi dobili oštro projiciranu sliku razmak između stražnje čvorne točke i filma (ili čipa) također mora biti jednak dvostrukoj žarišnoj duljini objektiva. U tom je slučaju slika jednako velika kao objekt. Taj je slučaj prikazan na ilustraciji D. Ovo je već pozicija za pravo makro snimanje.



Približimo li objekt još bliže objektivu, slika se i dalje povećava tako je na udaljenosti od 1,5F slika već dva puta veća od objekta, ali objektiv treba još više odmaknuti od površine filma. No tu dolazi i do problema jer malo objektiva ima mehaničku konstrukciju koja dozvoljava odmicanje objektiva od filma za više od 2F. Javlja se naravno i niz drugih problema, zato postoje i posebni makro objektivi koji te probleme rješavaju drugačijom konstrukcijom. Takva je situacija prikazana na ilustraciji E.



Zaključak - objektiv izoštrava sliku promjenom udaljenosti od filma ili čipa. Moderni objektivi su zapravo smješteni unutar cijevi koja je pomična i tako obavljaju funkciju izoštravanja. Takva konstrukcija ima ograničenja mehaničkog tipa pa se tek kod nekih objektiva može objekt izoštriti na udaljenosti od 2F, ti objektivi najčešće imaju i drugačiju optičku konstrukciju kako bi smanjili izobličenja koja se javljaju zbog blizine objekta snimanja, oni nose oznaku Makro i dosta su skuplji od običnih objektiva koji najčešće mogu izoštriti sliku tek na udaljenosti od 10F.

I za one koji su se možda pitali što se događa ako je objekt na udaljenosti F od objektiva. U tom se slučaju realna optička slika više ne može formirati, pa čak i kad bi tako konstruiran objektiv postojao s njime ne bismo mogli napraviti fotografiju.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Čvorne točke i panorama

Kod snimanja za panoramu foto aparat treba rotirati oko stražnje čvorne točke.
Do sada smo objasnili već poprilično optike. Započeli smo s jednostavnom lećom čije djelovanje na svjetlost se može objasniti uz pomoć osnovnih zakona geometrijske optike, vidjeli zašto se na aparatima uopće moramo mučiti sa skupim, teškim i kompliciranim objektivima i početne komplikacije koje se javljaju kad radimo s objektivima kompleksne izrade, a ne s jednostavnim lećama. Sada bi mogli objasniti kako neke od tih komplikacija riješiti, odnosno gdje primijeniti tu silnu teoriju koja većini početnika izgleda potpuno apstraktna i nepotrebna. Općim prihvaćanjem digitalne fotografije popularni su postali neki do tada egzotični vidovi fotografije, kao što su na primjer makro fotografija i panorama. Digitalna ih je fotografija pojednostavila i učinila pristupačnim širokom krugu korisnika. No nije sve baš tako jednostavno. Iako mnogi programi za spajanje panoramskih fotografija mogu donekle korigirati greške prilikom fotografiranja i oni imaju svoje granice. Ako im date loš ulazni materijal panorama oko koje ste se jako trudili može na kraju imati poprilično nedostataka. Dobar ulazni materijal nije teško pripremiti, ako znate kako. I tu sada do izražaja dolazi znanje fotografske optike.

Kod snimanja za panoramu foto aparat treba rotirati tako da ne dolazi do promjena u perspektivi. Što to znači? To znači da se na fotografijama ne smiju promijeniti odnosi između pojedinih objekata, ne smije se mijenjati njihova međusobna udaljenost, veličina i kut kojeg zatvaraju s centrom objektiva. Da bi ovo objasnili vratit ćemo se ponovo jednostavnoj leći. Slika koju ona formira omeđena je zrakama koje prolaze kroz centar, sve ostale zrake koje opisuju objekt smjestit će se negdje između te dvije krajnosti. Ako leću rotiramo oko optičkog centra ti se odnosi neće promijeniti. Udaljenost, međusobni položaji i kutovi koje objekti zatvaraju s optičkom osi leće ostaju isti.

Situacija se sasvim mijenja ako je centar rotacije negdje drugdje, na primjer u središtu cvene kružnice. Tada se optička os leće pomiče u odnosu na objekte pa kutovi koje ona zatvara s objektima više nisu isti za oba objekta, jer se objekti nalaze na različitim udaljenostima. Mijenja se položaj objekata u odnosu na leću pa samim time i njihova veličina. Tako nastaju greške koje smo pokazali na početku teksta.

Zaključak - prilikom snimanja panorame objektiv treba okretati oko optičkog centra. No isto smo tako pokazali da objektiv ima dva optička centra, dvije čvorne točke. Koja je bitna kod panorame? Ona stražnja. Navoj kojim se pričvršćuje aparat na stativ nije smješten ispod stražnje čvorne točke, pa nam za snimanje panorama treba poseban uređaj koji omogućava pomicanje aparata na način da ga možemo postaviti tako da se rotacija događa oko stražnje čvorne točke. Taj se uređaj naziva panoramska glava. Uskoro ćemo objasniti kako on radi, kako ga koristiti i na koji način odrediti poziciju stražnje čvorne točke. Naravno da je panoramska glava poprilično skupa, no za povremeno bavljenje panoramom postoje odlična zamjenska rješenja koja su dostupna svakom fotografu, a gotovo ni malo ne zaostaju za pravom panoramskom glavom. Ta ćemo rješenja predstaviti u rubrici savjeti.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Zatvarač

Zatvarač zatvara komoru u kojoj se nalazi na svjetlo osjetljiv medij: film ili čip.
Čip koji registrira sliku u digitalnom fotoaparatu smije se izlagati svjetlosti prije i poslije registriranja fotografije jer djelovanje svjetlosti na čip nije trajnog karaktera. U klasičnoj se fotografiji u aparatu nalazi film, a on se ne smije izložiti svjetlu prije i poslije snimanja fotografije nego mora biti zatvoren u za svjetlo nepropusnu komoru. Tu važnu dužnost obavlja zatvarač, koji se otvara samo u trenutku fotografiranja. Tada je film izložen svjetlu koje ga je osvjetljava ili kako u fotografiji kažemo eksponira. Za korektnu ekspoziciju potrebno je propustiti točno određenu količinu svjetlosti koju će izmjeriti svjetlomjer. Kad je svjetlomjer izmjerio koliko svjetlosti će trebati, on će tu vrijednost prenijeti aparatu i fotografu u jedinicama koje oni znaju protumačiti i koje imaju neki upotrebni smisao. Te su vrijednosti izražene u vremenu u kojem će zatvarač biti otvoren kako bi propustio svjetlost i u relativnoj vrijednosti otvora zaslona. Pritiskom tipke za okidanje, zaslon će se zatvoriti na zadanu vrijednost, a zatvarač će se otvoriti i propustiti svjetlo na film ili čip, da bi se ponovo zatvorio nakon vremena koje je odredio svjetlomjer ili ga je fotograf postavio na temelju vrijednosti koju je izmjerio svjetlomjer. Iako zatvarač kontrolira vrijeme kroz koje će svjetlost dolaziti na osjetilo za njegovu se funkciju kolokvijalno koristi izraz brzina zatvarača. Mehanički zatvarači moraju imati pokretne dijelove, pa vrijeme u kojemu će osjetilo biti izloženo ovisi o brzini kretanja tih dijelova. Što je ta brzina veća vrijeme izloženosti može biti kraće. Zato se u razgovoru među fotografima udomaćio izraz "brzina zatvarača".

Postoje mnogi tipovi zatvarača, no u širokoj su upotrebi samo dva: centralni i zavjesni. Centralni se sastoji od metalnih listića i smješten je unutar objektiva. Radi na sličnom principu kao i zaslon osim što se zatvara do kraja, odnosno ne propušta svjetlost kad je zatvoren. Takav se zatvarač uglavnom koristi kod aparata s velikim formatom negativa. Najčešće trajanje ekspozicije koje centralni zatvarač omogućuje su od 1 sekunde do 1/500 sekunde. Ovaj tip zatvarača sinkroniziran je s bljeskalicom pri svim brzinama.

Pojavom manjih formata negativa u upotrebu je ušao i zavjesni zatvarač. On se nalazi neposredno ispred filma ili čipa, tako da omogućava prolaz svjetla kroz objektiv u unutrašnjost aparata. Ovo ima jako važne posljedice na konstrukciju foto aparata jer omogućava brzo kadriranje, praćenje objekta snimanja sve do trenutka pritiska na okidač, mjerenje svjetla u samom aparatu i funkciju automatskog izoštravanja. Zavjesni je zatvarač konstruiran od crnog gustog platna ili metalnih pločica. Prilikom osvjetljavanja te pločice se otvore u prorez odgovarajuće širine (širina proreza ovisi o ekspoziciji). Taj se prorez, horizontalno ili vertikalno, kreće ispred filma i tako propušta svjetlo. Količinu svjetla kontrolira na dva načina, brzinom kretanja i veličinom proreza, što omogućuje vrlo kratka vremena osvjetljavanja i do 1/12000 sekunde. Kako je smješten između objektiva i filma (ili čipa) u aparat se mogu ugraditi svjelomjeri i zrcala, što je dovelo do SLR i TTL sustava. Objektivi koje koristimo s foto aparatima koji imaju ugrađen zavjesni zatvarač jeftiniji su (nemaju ugrađen centralni zatvarač između leća), manje osjetljivi i lako izmjenjivi. Kod većine kamera sa zavjesnim zatvaračem bljeskalica je sinkronizirana sa zatvaračem do brzine od 1/200 sekunde.

Digitalni foto aparati nemaju film kojeg treba držati podalje od svjetla, zašto im je onda potreban zatvarač? Ako na CCD osjetilo svjetlost dolazi u kontinuitetu ono ne može bilježiti sliku na najkvalitetniji način, stoga prije snimanja fotografije treba očistiti signal koji se nalazi na osjetilu. Osjetilo treba isprazniti od signala ili resetirati. To se može napraviti na dva načina, elektronički i mehanički. Mehanički je zatvarač skuplji od elektroničkog, ali kvalitetnije izvršava postavljen mu zadatak. S druge strane on ima neka ograničenja, na primjer ne može se uvijek sinkronizirati s bljeskalicom. Aparati s elektroničkim zatvaračem imaju sinkronizaciju bljeskalice po cijelom rasponu "brzine" zatvarača. Neki aparati imaju obje vrste zatvarača, tako na primjer Konica Minolta Dimage A 200 ima elektronički zatvarač kao funkciju na CCD čipu, ali ima i mehanički zatvarač, pa korisnik može birati koju kombinaciju želi koristiti.

Zatvaračem, dakle kontroliramo vrijeme djelovanja svjetla na film ili čip. Ono može biti vrlo kratko, tisućinku sekunde ili kraće ali i vrlo dugo, do nekoliko sati. Raspon vrijednosti koje pojedini model foto aparata pokriva razlikuje se od modela do modela. Vrijednosti brzine zatvarača izražene su u sekundama i dijelovima sekundi. Najčešća skala izgleda ovako:

B, 1, 2, 4, 8, 15, 30, 60, 125, 250, 500, 1000

Brojevi zapravo označavaju dijelove sekunde, tako 500 ne znači 500 sekundi nego 1/500, odnosno petstoti dio sekunde. To je skraćeni sistem pisanja koji je ušao u upotrebu zbog ograničenog prostora na foto aparatu. "B" označava postavu koja drži zatvarač otvorenim dok se god mehanizam koji kontrolira otvaranje i zatvaranje drži pod pritiskom. Kod mehaničkih zatvarača to vrijeme može biti neograničeno, kod aparata s elektronički kontroliranim zatvaračem ono je ograničeno trajanjem baterije.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Fotografska prekoncepcija

Utapaju li vam se fotografije u moru jednoličnosti? Možda ste žrtva fotografske prekoncepcije!
Što je to fotografska prekoncepcija i koje su njezine posljedice? To je unaprijed stvoreno mišljenje o fotografiji, odnosno o tome kako bi fotografija trebala izgledati, a njezine se posljedice očituju kao ograničenja unutar kojih se kreće naš fotografski stil. To i ne bi bilo loše kad bi naš "stil" zaista bio Stil, no on je zapravo tek puka kopija univerzalnog doživljaja fotografije kao medija, pa se posljedica toga zapravo očituje kao nedostatak osobnog stila,
tako da nam fotografije izgledaju vrlo slično kao
većini osoba koje se bave fotografijom.

Problem s fotografskom prekoncepcijom je što je zapravo nismo svjesni. U pokušaju da izađemo iz tog magičnog kruga univerzalnog izgleda fotografija koje proizvodimo često se uspoređujemo s drugim fotografima, no uglavnom na krivi način. Većina nema osjećaj da je problem u njihovom doživljavanju fotografije, nego u opremi koju koriste, pa pokušavaju nabaviti profesionalnu opremu koju često ne znaju niti dobro koristiti, jer su sigurni da je ona razlog tome što neki profesionalni fotografi imaju toliko drugačije i toliko bolje fotografije. Pođimo ipak prvo od sebe, od našeg doživljaja fotografije i od bitke s fotografskom prekoncepcijom. Ona ima mnogo oblika, a nastala je još prilikom apsorpcije prvih slikovnih informacija u ranim fazama našeg života, u djetinjstvu. Već od najranijeg doba okruženi smo mnoštvom slika, oko nas su reklame, knjige, tiskovine, magazini, filmovi i ostali oblici slikovnog materijala. Svi ti materijali djeluju na način na koji doživljavamo sliku i u kasnijem životnom dobu kad se počnemo baviti fotografijom nameću nam ograničenja koja su usađena još iz tog perioda. Kulturno i sociološko okruženje također je važno za prekoncepciju npr. estetika Istoka se razlikuje od estetike Zapada pa su prekoncepcije različite. Prije bavljenja fotografijom djeca se likovno izražavaju crtanjem i slikanjem. Već u tom dobu ukućani im usađuju stereotipe kao što je na primjer Sunce u obliku žute kružnice s osmjehom i sve ostale šablone koje se ponavljaju na crtežima, čak i to utječe na formiranje prekoncepcije.

Da bi se uspješno obračunali s prekoncepcijom pogledajmo koje su najčešće zadane prekoncepcije i kako ih prevladati.

Jedna od jakih prekoncepcija je gdje fotografirati – razmislite o lokacijama na kojima niste nikad fotografirali, a mogli ste: kupaona, kuhinja, podrum, garaža i slično. Fotografirate li samo na izletima, skupovima, proslavama? Žrtva ste prekoncepcije a da to niti ne znate.

Druga jaka prekoncepcija odnosi se na vrijeme u koje je poželjno fotografirati. Pogledajte svoje fotografije, u koje doba dana su one nastale? Imate li fotografija koje su snimljene noću, u svitanje ili u suton? Ako nemate upitajte se zašto. Uz ovu prekoncepciju vezana je i ona koja se odnosi na vremenske uvijete za fotografiranje – kiša, snijeg, magla, zima sve su to nekim osobama prepreke za fotografiranje, neki put zbog neugode ili nepraktičnosti, no vrlo često zbog ideje da se u takvim vremenskim situacijama ne može napraviti dobra fotografija.

Treća prekoncepcija se odnosi na objekte koje slikate, što sve treba fotografirati? Ako nikad niste fotografirali staru cipelu, mrtvu prirodu složenu od kućanskih potrepština, bocu piva, otvarač za vino ili apstrakciju složenu od zgužvanih papira vrijeme je da se zapitate zašto? Fotografirati se može baš sve, zbog čega se ograničavati?

Zadnja iz grupe glavnih prekoncepcija odnosi se na to kako fotografirati, ne u tehničkom smislu, nego u kreativnom pristupu kadru: razne pozicije i neuobičajene perspektive, samo lijepe ili i ostale na izgled obične stvari, vizualne ili nevizualne motive odnosno konkretne motive ili apstrakcije...

Kako prevladati ograničenja i ukinuti šablonu? Razvojem vizualne svjesnosti.

Što je to? Odgovor na ovo pitanje nije tako jednostavan pa ćemo na njega odgovor dati u kraćem serijalu tekstova koji uskoro dolaze.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Prostorna frekvencija

Potraga za značenjem riječi frekvencija gotovo uvijek će nas odvesti do definicije koja govori o učestalosti neke pojave u jedinici vremena.
Najčešća definicija na koju nailazimo je broj titraja u sekundi. U sustavu međunarodnih jedinica (SI), jedinica za frekvenciju je Hz (hertz), a definirana je kao sekunda na minus prvu – odnosno izražava učestalost neke pojave u sekundi. Tako je naše poimanje frekvencije uglavnom vezano za vrijeme pa veliki postotak osoba ima problema s poimanjem prostorne frekvencije s kojom se do sada nisu sreli. Prostorna frekvencija izražava učestalost ponavljanja neke forme u prostoru i vrlo je bitna u fotografiji. Razlučivost filma i optičkih sustava mjeri se MTF krivuljama (Modulation Transfer Function). MTF krivulja pokazuje odziv sustava u odnosu na prostornu frekvenciju. U digitalnoj fotografiji često koristimo pojam prostorne frekvencije iako toga nismo svjesni. Razlučivost pisača ili skenera izražava se u dpi (dots per inch) ili ppi (pixels per inch), a to nije ništa drugo nego učestalost točaka ili piksela po jedinici dužine. Za sve koji se bave fotografijom, pogotovo digitalnom, bitno je shvatiti pojam prostorne frekvencije. Nju je lako objasniti kod ponavljajućih pojava, kao što su to na primjer stube, rešetke kaveza, jednostavna ograda ili prugasti uzorak mornarske majice.


Ako je ograda napravljena od širokih dasaka ona predstavlja primjer niske prostorne frekvencije, ako je napravljena od letvi možemo reći da je to primjer u kojem prostorna frekvencija ima neku srednju vrijednost. Kavez za ptice napravljen od tankih žica na malom razmaku primjer je visoke prostorne frekvencije. Terminologija je zapravo neodgovarajuća jer je prenesena iz terminologije koja se koristiti za opis zvuka, no novi nazivi nisu uvedeni. Malo teže je razumjeti primjer na slici koja nema ponavljajuću formu. Na slici koju smo uzeli za primjer označena su tri područja. Prvo područje, dio plavog neba, jednolično je i ne pokazuje značajne promjene, to je područje niske prostorne frekvencije. Drugo područje, krošnja, ima vidljive neujednačenosti no one nisu blisko raspoređene, u tom području prostorna frekvencija ima srednju vrijednost. Treće područje, travnjak, ima učestale promjene – svaka travka je drugačije je boje i intenziteta – to je područje visoke frekvencije. Iz ovoga možemo izvesti jednostavan ali važan zaključak: visoka frekvencija predstavlja područje s puno detalja u slici, srednja frekvencija označava područje s nešto manje detalja u slici, a niska frekvencija s malo detalja u slici.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Geometrijska izobličenja objektiva

Geometrijska izobličenja (distorzije) objektiva uzrokuju iskrivljenje linija snimljenog objekta.
Nastaju kao posljedica asimetričnosti u konstrukciji objektiva i upotrebe zaslona za kontrolu otvora objektiva. Idealna bi situacija bila kad bi zaslon propuštao cijeli snop svjetlosnih zraka na isti način kao i centralnu zraku. Centralna je zraka ona koja prolazi kroz središte leće i ne otklanja se prilikom prolaza. No u stvarnosti nije tako, rubni se snopovi koji prolaze blizu ruba zaslona otklanjaju. Ukoliko se zaslon nalazi ispred leće, zrake skreću prema centru. Rubovi slike, a pogotovo kutovi, jer je kod njih put zrake najduži, ugibaju se prema unutra pa stranice snimljenog objekta djeluju kao da su izbočene, te se ta vrst distorzije naziva bačvastom.

Kada je zaslon smješten iza leće, rubne se zrake otklanjaju od centra pa se rubovi slike, a pogotovo kutovi, otklanjaju od centra. Kako se ćoškovi izdužuju, stranice djeluju kao da su udubljene, te se ta vrst distorzije naziva jastučasta distorzija. Budući da je ovaj tip izobličenja posljedica ugrađenog zaslona, ne može se otkloniti zatvaranjem zaslona. Distorzija se može korigirati izradom simetrične leće (ortoskopske), ako je zaslon u sredini, a ispred i iza njega su identične leće, onda se otklanjanje zraka poništi i nema izobličenja. Može se regulirati i ugradnjom optičkog elemenata za korekciju. Objektivi koji imaju izuzetno asimetrični dizajn kao što su teleobjektivi i retrofokus objektivi imaju izražena geometrijska izobličenja. Teleobjektivi imaju jastučasta izobličenja a retrofokus dizajn kojeg se koristi za širokokutne objektive (zbog korekcije stražnjeg žarišta) daje bačvasta izobličenja. Zum objektivi koji pokrivaju široki raspon kutova često imaju obje vrste izobličenja.

Uobičajeni efekt perspektivnog izobličenja slike koji se najčešće uočava kod širokokutnog objektiva, nije isto što i geometrijsko izobličenje. U slučaju perspektivnog izobličenja, kad na primjer fotografiramo zgradu, linije zgrade će biti kose, tj. nećemo moći dobiti savršenu vertikalu, ali će ostati ravne, dok će objektivi s distorzijom dati sliku bačvasto iskrivljenih linija zgrade. Želite li provjeriti kvalitetu objektiva, geometrijska izobličenja najlakše možete vidjeti ako fotografirate neku rešetku odnosno niz paralelnih horizontalnih i vertikalnih linija, najbolji kvalitativni test je fotografiranje zida napravljenog od pune cigle jer će se na njemu jasno vidjeti svako odstupanje od ravnih linija.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Desno eksponiranje



Jedna od kontroverznijih digitalnih tehnika u opticaju je tzv. „expose to the right“.
Osnovna teorija iza tehnike kaže da digitalni senzori, za razliku od filma, imaju linearni odziv, što bi značilo da su sjene definirane s manje informacija od svijetlih područja (highlighta). Zbog toga, idealno bi bilo eksponirati sliku na takav način da se snima RAW i koristi desna strana histograma, odnosno da se sliku lagano preeksponira. Ne toliko da se prekure svijetle površine, ali skoro. U obradi, takva bi se slika podeksponirala u Photoshopu (odnosno, ekspozicija bi se vratila na ono što je normalno za taj kadar), što će za rezultat imati bolje definirane i detaljnije tamne površine, nego bi to bilo slučaj kad bi se u aparatu slika eksponirala normalno. Osobno, smatram to objašnjenje jako dvojbenim, budući da je i sposobnost oka za razlikovanje finih nijansi u dubokim sjenama minimalna; čovjek bi po toj teoriji očekivao neke kozmičke razlike između 12 i 16-bitnih fajlova, ali te razlike ili nema, ili je mikroskopska. Daleko bolji razlog za eksponiranje nadesno je odnos signal/šum. Naime, u skladu s jednadžbama kvantne efikasnosti, šum je konstantan po jedinici površine osjetnog elementa i raste linearno s vremenom ekspozicije. Slikovito rečeno, recimo da imate hrđavu metalnu posudu koju punite vodom. Količina hrđe je konstantna za tip materijala, a otpušta se u vodu tim više što je veća posuda (s tim da linearni porast veličine posude znači geometrijski porast volumena sadržaja, pa zapravo veća posuda znači manje hrđe po volumenu vode), i što je dulje vrijeme voda izložena posudi. Voda je u ovom slučaju svjetlo, koje senzor sakuplja. Ako u posudu brzo nalijemo veću količinu vode, količina oslobođene hrđe bit će minimalna. Ako polako nalijevamo manju količinu vode, stići će se otopiti više hrđe, i voda će biti vidljivo prljava. To je razlog zbog kojeg digitalni senzori jako loše rade pri dugim noćnim ekspozicijama, jer se „posude“ (pixeli na senzoru) više napune „hrđom“ (nasumičnim fotonima koji generiraju šum) nego „vodom“ (svjetlom). Situacija je tek nešto bolja u tamnim područjima slike eksponirane tipičnim duljinama ekspozicije, ali u njima je omjer „hrđe“ i „vode“ manje povoljan nego u svijetlim područjima. Zbog toga su tamni pixeli više „zagađeni“ šumom, pa je i kvaliteta informacije u njima slabija. Zbog toga treba paziti da ne podeksponiramo sliku, jer ćemo tako dosta izgubiti na kvaliteti.

Teorija o kontroliranom preeksponiranju slike, dakle, ima smisla, ali treba je primjenjivati s ekstremnim oprezom, i ne postoji jednostavna formula. Naime, koliko god digitalci bili osjetljivi na kontaminaciju sjena šumom, toliko su osjetljivi i na „pregaranje“ svijetlih površina, s tim da se sjene još koliko-toliko mogu izvući u slučaju podeksponiranja, a šum ukloniti Noise Ninja ili Neat Image programima, ali pregorene svijetle površine nikako nije moguće spasiti jednom kad pixel ode u zasićenje. Još je gora stvar pregaranje samo jednog od tri kanala (R, G i B), jer na aparatu histogram luminance može pokazati korektnu ekspoziciju, a zapravo smo odrezali („clippali“) jedan kanal. Kod portreta se najčešće clippa crveni kanal, a kod pejsaža plavi (nebo). Clippano nebo izgleda tirkizno umjesto plavog, a clippani portret izgleda, pa, „kuhano“. Takve stvari mogu potpuno uništiti sliku, i zato je potrebno jako paziti da se ne clippa kanale, čak i pod cijenu podeksponiranja.

U tom grmu leži zec, i zato je „expose to the right“ kontroverzna tehnika. Naime, tehnika daje idealne rezultate kad se sa stativa snimaju pejsaži, i to tako što svaki pejsaž snimimo u barem pet verzija – počinjemo od podeksponirane slike, kako bismo sasvim sigurno sačuvali sve detalje u svijetlim područjima, i polako produljujemo ekspoziciju i tako pomičemo histogram prema desnoj strani, u koracima od pola blende, sve dok ne dobijemo sliku koja je već i na ekranu aparata vidljivo preeksponirana. Onda u raw konverteru odaberemo zadnju fotku iz serije koja još uvijek nema clippane kanale, lagano je podeksponiramo na željenu vrijednost, i od toga proizvedemo TIFF ili JPEG koji onda obrađujemo u Photoshopu. Dakako, budući da je autor tehnike desne ekspozicije istu smislio isključivo za snimanje pejsaža sa stativa, logično je da ona za njega funkcionira dobro. Ali, netko tko snima drugačije kadrove naprosto si ne može dopustiti polagano višestruko snimanje istog kadra, zbog čega su neki došli na ideju da snimaju stvari poput portreta s pozitivnom korekcijom ekspozicije, i, očekivano, dobili prekurene fotke.

Očito, tehnika ima svoje prednosti i vrijedi je isprobati, ali uz uvažavanje gore navedenih upozorenja. Isto tako, nije svejedno koji aparat koristite. Ako imate dSLR s velikim senzorom i snimate na ISO 100, jedva da ćete vidjeti ikakvu korist od te tehnike čak i u idealnim uvjetima. S druge strane, ako snimate s kompaktnim aparatom malog senzora čak i mali pomak histograma nadesno mogao bi dati bitno kvalitetniju fotografiju, budući da su mali senzori posebno osjetljivi na šum u sjenama. Imajte jedino na umu da su mali senzori također i osjetljiviji na pregaranje slike.

Danijel Turina

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Koja brzina zatvarača?

Pri kojim brzinama zatvarača možemo fotografirati držeći aparat u rukama, a pri kojim treba koristiti stativ?
Prema jednoj neslužbenoj statistici vibracija fotoaparata kriva je za 90 % neoštrih fotografija, tek 10 % otpada na loše izoštravanje. Ako fotografirate s malim brzinama zatvarača, svaki i najsitniji pomak aparata uzrokovat će neoštrinu u slici. Koja je to brzina s kojom se ne bi smjelo snimati iz ruke? Ona ovisi o žarišnoj duljini objektiva. Pravilo za 35 mm format (kod ostalih formata treba koristiti vrijednosti izražene u ekvivalentnim žarišnim duljinama) je da se kao minimalna vrijednost uzima recipročna vrijednost žarišne duljine objektiva. To znači da s objektivom od 50 mm prilikom snimanja iz ruke ne bi trebali koristiti ekspozicije duže od 1/60 sekunde. Ako koristite objektiv od 200 mm ta se vrijednost penje na 1/250 sekunde. Za sve brzine zatvarača sporije od tako dobivene vrijednosti trebalo bi koristiti stativ.

"Glupost! Ja s objektivom od 50 mm koristim bez problema brzine zatvarača od 1/15, pa čak i 1/8 sekunde! Imam mirne ruke." Ponosno će izjaviti neki fotografi. Takve ćete fotografe često vidjeti kako nose ogromne torbe pune najrazličitije i najskuplje opreme, ali među tom opremom nećete primijetiti stativ. Često su to fotografi koji kupuju najkvalitetnije i najoštrije objektive, a onda vrhunsku oštrinu upropaste fotografirajući iz ruke. Zašto takva izjava ne stoji? Zato što je pobijaju iskustvo i stručne analize. Nemojte misliti da je ovo pravilo određeno proizvoljno, napravljeni su testovi i ustanovljeno je da su to vrijednosti koje može koristiti fotograf mirne ruke, ako vam se ruke tresu brzine zatvarača trebale bi biti dvostruko, pa i trostruko kraće. Razlog zašto takvi "fotografi" misle da mogu fotografirati pri brzinama manjim od recipročne je što nikada ne povećavaju svoje fotografije, jer razlika se uglavnom neće vidjeti na fotografijama do veličine 10 x 15 cm. Što je fotografija manja neoštrina smije biti veća. Nema većeg razočaranja od onog, kad se za fotografiju koja je na kontaktnoj kopiji ili LC zaslonu digitalnog aparata izgledala upravo savršeno, nakon povećanja ustanovi da je potpuno neoštra. Tek će provjera negativa povećalom pokazati da je on neoštar i da greška nije nastala prilikom povećavanja. Dobar je stativ dugoročna i isplativa investicija. Ponekad je bolje imati osrednji objektiv i aparat na stativu, nego najkvalitetniji objektiv s kojim fotografirate iz ruke.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Fotografisanje dece
 
Nema sumnje da su deca najbolji modeli za slikanje. Ona su slatka, pametna i nadasve prirodna. S druge strane deca su najlošiji modeli, uglavnom jer im brzo dosadi da poziraju. Za najbolje slike malih modela evo par saveta koji će svakako pomoći.
Razmišljajte o faktoru iznenađenja. Najbolje su fotografije dece kada su ona nesvesna prisustva kamere. Ne zaustavljajte dete usred igre da biste ga zamolili da se nasmeši. Prikradite se i snimite dete u žaru igre. Kamere sa zoom ili tele objektivom dozvoliće Vam da ovakve snimke napravite sa veće udaljenosti.
Približite se (dokle više)! Ne dozvolite da se dete izgubi na snimku zato što ste suviše daleko od njega. Priđite bliže i popunite kadar sa nasmešenim dečijim licem (i neizbežnim zaprljanim rukama i odelom).
Pravite jednostavne snimke. Pozadina, to je to. Prenatrpana, višebojna pozadina odvući će pažnju od zvezde Vašeg snimka. Zato neka pozadina bude niformna i jednostavna koliko je god to moguće. Kada ste u prirodi, snimajte odozgo na dole da biste iskoristili pozadinu koju Vam pruža zelena trava na primer. Prošetajte unaokolo dok ne nađete ugao iz koga će iza vašeg deteta biti jednostavna nenapadna pozadina.
Planirajte unapred. Ako već insistirate na nameštenoj sceni pripremite se na vreme. Ne dozvolite da Vas dete čeka dok se Vi pripremate za fotografisanje.
Neposrednost. Gotovo uvek kada se najmanje nadate ... je trenutak kada je dete najfotogeničnije. Zato neka Vam kamera bude pri ruci sa dovoljno filma i svežim baterijama. Ako ste unutra koristite osetljivije filmove od 400ASA koji će Vam omogućiti da snmate sa ili ponekad i bez blica. Za snimke van kuće preporuka je film od 100 ili 200ASA.
Ekstremna fotografija. Postoje mesta na koja ne želite da ponesete svoju kameru (plaža, voda) Za ovakve situacije pokušajte da obezbedite namenke kamere za jednokratnu upotrebu ima ih za različite namene i sa različitim brojem snimaka i osetljivošću filma.
Snimajte u ravni sa detetom. Umesto da dete uvek slikate odozgo probejte da izravnate kameru sa njegovim svetom. Snimajte ga iz njegove perspektive - to je za Vas potpuno novi pogled na svet.
Ne prekidajte. Kada se oko dece zadesite u trenutku "najnemirnije dete na svetu", ne žurite da smirite dete, umesto toga požurite za kameru. Kada dete "pere" psa, maže blatom, ili se boji u ratničke boje nepoznatog indijanskog plemena, ne prekidajte ga. Fotografišite!
Ne škrtarite. Ako ste dograbili kameru da biste slikali najslađe dete na svetu, budite uvereni da takvo dete zaslužuje više od jednog snimka. Nikada ne možete znati kakav je sledeći potez Vašeg deteta ili kakvu će grimasu napraviti. Snimiajte više i povećajte svoje šanse za uspeh.

Izvor: www.fujifoto.co.yu