Kako da fotografišete hranu?






Svi smo mi čuli užasne priče o tome šta sve fotografi rade kako bi hrana izgledala dobro. Horor priče o stilistima hrane sa kantama masti za poliranje cipela koji premazuju sirovu ćurku kako bi izgledala pečena. Gomile krompir pirea koje se sjaje na kupama sladoleda prekrivene motornim uljem koje liči na čokoladu.

Srećom, malo je onih među nama koji znaju da izvedu ovakve monstruoznosti sa hranom. Mi smo samo obični ljudi, koji žele da restoranska hrana izgleda na fotografijama onako kako miriše. Treba uložiti malo vremena i truda kako bi hrana bila fotogenična, ali je sve to lako ako znate kako. Slede saveti koji će vam pomoći da snimite vrhunske fotografije hrane.

1: Scena

Izaberite scenu koja ističe, ali ne ometa vašu hranu. Izaberite jednostavnu prostu pozadinu ili stolnjak.
Koristite tanjire koji su u kontrastu ili u harmonji sa hranom, ali ne one koji su iste boje.
Pre nego što počnete da snimate, postarajte se da ne bude nikakve gužve u pozadini scene koju snimate (zalutali ljudi, srebrno posuđe, ili bilo šta drugo). Upotreba veće blende radi zamućenja pozadine može da pomogne.

2. Svetlo

Koristite prirodno svetlo kad god možete. Idealno mesto je pored velikog prozora, sa belim zavesama koje raspršuju direktno svetlo.

Ako ne možete da dobijere prirodno svetlo, nemojte ni slučajno da koristite blic. Blic fotografija je suviše gruba za delikatnu teksturu hrane. Blic će da izbledi sve detalje i kreiraće ružne svetle mrlje.



3: Ravnoteža boja

Naučite da kontrolišete ravnotežu boja. Pogotovo u situacijama u kojima nije dostupnp prirodno svetlo, vaše fotografije mogu da dobiju žutu ili plavu nijansu zbog koje će hrana da izgleda užasno. Koristite podešavanje ravnoteže beline na fotoaparatu, ili kasnije digitalno podesite boju.

4. Ne pomerajte se

Budite mirni dok snimate. U slabo osvetljenim scenama kao što su restorani i kuhinje, dugačke ekspozicije će registrovati svako pomeranje fotoaparata i zamutiti slike. Koristite stativ kad god to možete. Ako ga nemate, probajte da stabilizujete fotoaparat na čaši ili na naslonu stolice.

5: Snimite puno fotografija

Fotografišite mnogo. Krećite se oko hrane i vidite koji ugao izgleda najbolje: Na primer, probajte da snimite hranu u njenom nivou, a zatim od gore kako biste uhvatili geometriju prezentacije.

Svi smo mi čuli užasne priče o tome šta sve fotografi rade kako bi hrana izgledala dobro. Horor priče o stilistima hrane sa kantama masti za poliranje cipela koji premazuju sirovu ćurku kako bi izgledala pečena. Gomile krompir pirea koje se sjaje na kupama sladoleda prekrivene motornim uljem koje liči na čokoladu.

Srećom, malo je onih među nama koji znaju da izvedu ovakve monstruoznosti sa hranom. Mi smo samo obični ljudi, koji žele da restoranska hrana izgleda na fotografijama onako kako miriše. Treba uložiti malo vremena i truda kako bi hrana bila fotogenična, ali je sve to lako ako znate kako. Slede saveti koji će vam pomoći da snimite vrhunske fotografije hrane.



6: Zumirajte

Približite se koliko god možete. Upotrebite makro podešavanje na vašem fotoaparatu ako ga ima. Ispunite kadar hranom, tako da onaj ko gleda fotografiju može skoro da je okusi.

7: Priprema

Ne zaboravite da snimate proces pripreme hrane. Ponekad je kreiranje hrane isto toliko interesantno kao finalni proizvod.



8: Budite brzi

Radite brzo. Što brže snimate fotografije hrane, tim će ona svežije da izgleda. Hladno, smežurano meso i uvenula salata neće izgledati dobro.

Upotrebite prazan tanjir na kojem ćete aranžirati vaš snimak pre nego što je hrana gotova. U zadnjoj minuti, ubacite pravi tanjir za hranu.



9: Detalji

Sve je u detaljima. Proverite ivice vašeg tanjira i čaše da nema možda zalutale hrane i obrišite sve fleke koje vidite. Upotrebite soseve i priloge za dodavanje boja (na primer, stavite krišku limuna na šoljicu čaja).

10: Ne fotografišite

Znajte šta ne treba da fotografišete. Neka jela nikada neće izgledati privlačno, ma koliko da se trudite.



Jela koja su iste boje i braon soseve bolje da ni ne poklušavate da fotografišete. Koliko god da je fin, mi vas čikamo da snimite fotografiju na kojoj haggis izgleda privlačno.


Izvor: KomBib

Kako da fotografišete bolje portrete





Poziranje ljudi u vašim fotografijama ponekad može da predstavlja pravu noćnu moru. Jednostavna akcija usmeravanja fotoaparata ka osobi može da izazove neugodna osećanja u vašem subjektu. U ovom članku daćemo vam nekoliko saveta koji će vam olakšati proces fotografisanja i omogućiti da snimate bolje fotografije portreta.

Ključ za uspešno poziranje je da osoba izgleda prirodno i opušteno na fotografijama. Neka osoba bude u odnosu sa objektima u sceni umesto da stoji sama. Samo profesionalni modekli znaju kako da stoje u sceni. Naslanjanje na zid, drvo ili fotelju na opušten način obično uklanja tenziju, a i subjekat će izgledati prirodnije.

Izbegavajte poziciju u kojoj je subjekat okrenut direktno ka fotoaparatu. Neka ramena i telo subjekta budu usmerena suprotno od fotoaparata sa licem subjekta neznatno okrenutom prema fotoaparatu. Ovako ćete dobiti prostornost, dubinu i izražajnost, pogotovo ako fotografišete žene. Međutim, pazite da se ne pojave nabori na vratu subjekta.

Kada fotografišete lice iz velike blizine, nemojte da dozvolite da se kontura nosa subjekta seče sa jagodicama, osim ako fotografišete osobu iz profila.

Da biste izbegli pojavu podbratka, neka se subjekat malo nagne prema napred ili fotografišite sa višlje tačke i neka subjekat gleda gore prema vama.

Smešak nije uvek neophodan.

Izbegavajte da kolena osobe budu usmerena direktno ka fotoaparatu. Savijte ih na jednu ili drugu stranu kako biste dobili manje konfrontirajuću i manje izobličenu pozu.

Izbegavajte preterano prikazivanje ruku i nogu. Iz tog razloga preporučuju se dugački rukavi. Neka ruke budu blizu tela, i izbegavajte ekstreme kao što su ruke na kukovima, osim ako vam to nije cilj! Ruke mogu udobno da se smeste u džepove, uz telo ili da budu postavljene jedna preko druge.

Ako snimate par, neka poziraju blizu jedno drugom, okrenuti jedno prema drugom a ne prema fotoaparatu. Takođe mogu malo da nagnu glave jedno prema drugom.

Kada fotografišete grupe, izbegavajte pojavu razmaka između lica koliko je god moguće. Postavite svaku osobu na takav način da njihova lica prirodno formiraju grupu. Zatim ih zamolite da se još više približe jedno drugom. Kreirajte trougao ili piramidu od njihovih lica.

I konačno, ne insistirajte preterano na poziranju. Neka osobe koje snimate budu prirodne. Imajte na umu da svaka osoba ima svoju sopstvenu dinamiku, gracioznost i stil kretanja. Ono što uspeva kod jedne osobe neće uspeti kod druge.

Odvojite dovoljno vremena kako biste dobili najprirodniju, najlaskaviju i najopušteniju pozu za svaku osobu ili grupu koju fotografišete.


Izvor: KomBib

Slikanje iz ruke

Slikanje iz ruke je uobičajen, ali neoptimalan način rada. Naime, kod iole produljenih ekspozicija čak i male vibracije i pokreti aparata mogu zamutiti sliku ispod razine upotrebljivosti. Čak i u slučaju kad slika izgleda oštro u malom povećanju, na velikom povećanju se mogu uočiti dvostruki rubovi i zamućenje. Zbog toga ima smisla slikati sa stativa kad je to god moguće. Budući da to nije u skladu sa stilom većine - ja recimo praktički nikad ne koristim stativ - morat ćete naučiti nekoliko praktičnih trikova.

Kao prvo, naslonite aparat na lice i dobro ga držite s obje ruke. Zaboravite tehniku koju ljudi koriste s digitalcima, kad gledaju u ekran i drže aparat na udaljenosti od lica. Tako se vibracije umnožavaju.

Kao drugo, okidač prignječite, lagano pojačavajte pritisak istodobno gledajući kroz tražilo. Do zadnjeg trena ne ispuštajte iz pogleda ono što slikate. Nemojte udariti ili jako stisnuti okidač, pogotovo ne onako kako to rade neki neznalice, koji ga tako odalame da se čitava desna strana aparata strese za desetak stupnjeva. Kod okidanja ne smije biti ni trzaja ni pomaka.

Prestanite disati prilikom zadnje faze okidanja.
Nakon prestanka disanja, izbrojite u sebi polako do pet, a tek onda blago prignječite okidač.
Nemojte predugo nišaniti. Ako su vam ruke predugo ukočene u istom položaju, počet će se tresti, a to nije dobro.
Odmorite i razgibajte mišiće i krenite ponovo.

Vibracije i pokreti se mjere u stupnjevima. Ako snimate s teleobjektivom koji pokriva 5 stupnjeva vidnog polja, vibracija u iznosu pola stupnja značit će 10%-tni pomak, odnosno neupotrebljivu sliku. Na širokokutnom objektivu koji pokriva 90 stupnjeva vidnog polja, pomak od pola stupnja značit će 0,55%-tni pomak vidnog polja, odnosno razmjerno oštru sliku. Zbog toga pazite na ekspoziciju kad slikate s teleobjektivom. Širokokutni objektiv ima bitno veće tolerancije na pomak. Isto važi za makro - mali pomak znači veliki gubitak oštrine.


1/8 na 50mm iz ruke

Kalibrirajte ruku. Napravite seriju snimaka sa sve dužim ekspozicijama u svojoj dnevnoj sobi, sa svojom uobičajenom tehnikom. Nakon toga, ponovite isto s tehnikom koju sam opisao gore. Ja mogu proizvoditi razmjerno oštre slike iz ruke s teleobjektivom od 200mm na 1/15, zato što sam to vježbao. Obično pravilo glasi "koliko mm žarišne, toliko sekundi na minus prvu", dakle s 200 mm snimate na 1/200 sekundi, sa 60mm na 1/60, s 30mm na 1/30 itd. S gore navedenom tehnikom možete dobiti pristojnu oštrinu sa 70mm objektivom na barem 1/15, ponekad 1/8. Kad radite s tako dugim ekspozicijama, snimajte par uzastopnih snimaka za osiguranje, budući da vam se tako povećava vjerojatnost uspjeha.
Kad ste kalibrirali ruku, imat ćete jasnu predodžbu o tome što ste u stanju snimiti iz ruke, a što ne. Tako nećete pokušavati nemoguće, i izbjeći ćete frustracije.

Ako se predmet koji slikate miče, zaboravite. Tu pomaže jedino skraćenje ekspozicije. Mirna ruka ili stativ pola su posla, druga polovica je nepomičnost onoga što slikate.

Opća optika

Kad slikate pejsaže, pritvorite blendu za dva koraka u odnosu na potpuni otvor. Tako ćete izbjeći vinjetiranje objektiva, odnosno pad svjetlosti u kutevima, a dobit ćete i veću oštrinu, koja će vam trebati ako poželite napraviti veliko povećanje.

Nemojte slikati direktno u sunce ili druge jake izvore svjetla, jer ćete dobiti jaki lens flare. On ponekad može čak i oplemeniti sliku, ali je nepredvidljiv, nikad ne znate što ćete dobiti, pa ga je bolje izbjegavati. Direktno sunce također može oštetiti digitalni senzor, a ako gledate u njega kroz optičko tražilo, možete oslijepiti. Imajte u vidu da je objektiv leća, a sunce kroz leću može zapaliti vatru. Ne želite da tako spali vašu mrežnicu ili senzor vašeg aparata.

Izbjegavajte ekstremno kontrastne uvjete, npr. krošnju drveta s blještavim nebom kao pozadinom. Dobit ćete jake kromatske aberacije, odnosno ljubičaste i tirkizne obrube i pad kontrasta tamnih površina, koje će tada izgledati tanje i manje nego u stvarnosti.

Kad snimate kontra svjetla, koristite spot mjerenje, i mjerite s točke za koju ste procijenili da je želite po sredini histograma, odnosno da je želite korektno eksponirati. Računajte s tim da će pozadina "pregorjeti", odnosno otići u zasićenje, pa ako ne želite taj efekt, snimajte iz druge pozicije.

Kad snimate portrete, izbjegavajte kontrastno, jarko svjetlo, te svjetlo koje udara u oči modela. Siroti čovjek će u tim uvjetima žmirkati i izgledati jadno i nimalo reprezentativno.

Kad želite blage pastelne boje, snimajte po oblačnom vremenu i difuznom svjetlu. Kad vam treba jaki kontrast, snimajte po jarkom suncu.


Uvjeti jakog svjetla i visokog kontrasta ponekad funkcioniraju savršeno za fotografije prirode

Portrete slikajte objektivom veće žarišne duljine. Izbjegavajte portreturu širokokutnim objektivom, osim ako točno znate što želite. Najveći broj ogavnih snapshot portreta nastaje kad ljudi uzmu aparat, maksimalno se približe onome što žele slikati, i onda prebace zoom na široki kut jer su došli preblizu, pa više ne vide dobro. To je najgora stvar koju možete napraviti, uz korištenje frontalnog flasha kod portreta. Te dvije stvari u kombinaciji jamče apsolutno odvratnu sliku.

Na 35mm formatu, raspon portretnih žarišnih duljina počinje sa 85mm. Sve ispod toga je preširoko, previše ambijentalno, s premalo intimnosti, a praktički idealno je 135mm. Fokusirajte objektiv na najmanju udaljenost na kojoj još može izoštriti, i s te udaljenosti snimajte. Malo pritvorite blendu u odnosu na potpuni otvor, ali ne previše; na punom otvoru objektivi znaju biti malkice neoštri, ali ta mekoća kod portreta čak zna odlično funkcionirati, tako da portreti s 135mm objektivom i f/2.8 blendom znaju izgledati odlično. Ipak, pazite da dubinska oštrina bude barem tolika da obuhvati čitavo lice.

Kad slikate širokokutnim objektivom, efektno je uključiti u kadar neki predmet u neposrednoj blizini objektiva, i zatvoriti blendu radi postizanja velike dubinske oštrine, tako da dobijete oštro sve do horizonta, iako je ponekad dovoljno da je oštar samo prednji plan.


Oštar prednji plan i lagano neoštra pozadina. Zbog potpuno otvorene blende primjetno je vinjetiranje.

Na takav način ćete uvući gledatelja u kadar i stvoriti osjećaj prostora. Kad slikate pejsaž, efektno je ako oblaci na nebu crtaju dijagonalu od vas prema horizontu.


Širokokutni snimak na kojem oblaci crtaju dijagonalu i stvaraju osjećaj prostora

Ja se nisam previše bavio pejsažima; uglavnom slikam detalje, ali eto, to su osnovna pravila koja uglavnom funkcioniraju.

Snapshot

To je naziv za bezveznu fotografiju koja je napravljena toliko da se vidi što i koga prikazuje, bez pretjerane pažnje uložene u kompoziciju, svjetlo, estetski dojam, atmosferu itd. Ukratko, to je suprotnost dobroj fotografiji, koja se ne zadovoljava pukom činjenicom prikazivanja i dokumentiranja, nego pokušava prikazati na lijep, skladan način, i po mogućnosti uključiti i duhovnu dubinu u fotografiju, tako prelazeći iz sfere dokumentacije i estetike u sferu umjetnosti.

Flash

Ako ga baš morate koristiti (a pametno je to izbjegavati kad je god moguće), nemojte koristiti frontalni, barem ne iz blizine veće od desetak metara uz snimanje jakim teleobjektivom. Koristite eksterni flash s nagibnom glavom, koju usmjerite prema stropu i okolnim zidovima, kako biste objektivom pokupili reflektiranu difuznu svjetlost koja će se raspršiti od mikro-teksture zidova i stropa, i tako stvoriti blagu svjetlost bez sjena. Isto tako, što je dalje flash od objekta koji slikate, tim bolje. Bliski flash stvara ružne odsjaje i jake sjene, a u najgorem slučaju onaj grozan izgled zeca uhvaćenog u farove auta, kakav se viđa posvuda, i koji je razlog zašto godinama nisam htio ni taknuti flash. Ipak, ako ga koristite kako spada, neće se ni vidjeti da je fotka snimljena s flashom.


Eksterni flash s nagibnom glavom, usmjeren prema zidu s lijeve i stražnje strane. Rezultat je meka difuzna svjetlost bez sjena, koja precizno "izvlači" tonalitet na licu. Frontalni flash bi upropastio fotografiju.
 
Količina

Slikajte puno. Vježba čini majstora. Snimite istu stvar na barem pet načina. Ako kadar nije vrijedan da na njega potrošite desetak snimaka, vjerojatno nije vrijedan slikanja. Ponekad će se desiti da od takvih deset ne ispadne ni jedna dobra, ali također se zna desiti da su sve toliko dobre da ne znate koja vam je draža. Eksperimentirajte. Nemojte štedjeti film, a u slučaju digitalaca se tek nemate razloga suzdržavati. Kad s digitalcem snimite dobru sliku, proučite exif zapis, kako biste utvrdili koje su postavke djelovale. Nemojte misliti da svaka slika koju snimite mora biti dobra. Ako s role filma dobijete makar jednu vrhunsku fotku, to je premija. Bez milosti bacajte stvari koje nisu dovoljno dobre. Neprekidno dižite kriterije.
 
Autor: Danijel Turina
Izvor: http://www.danijel.org/

9 savjeta za vase bolje fotografije

U ovim kratkim uputstvima sažeti su osnovni "recepti" za dobru fotografiju. Bez obzira koliko ste iskusni ili neiskusni, ovih 9 savjeta mogu učiniti vaše fotografije boljim!   

1. Pazite na pozadinu!
Nastojte da pozadina svojim sadržajem ne odvlači pažnju od objekta snimanja. Jednostavna i nenametljiva pozadina ističe objekt. Nekad se zbog toga isplati pokušati naći bolji kut snimanja ili jednostavno promijeniti mjesto.
    
2. Približite se!
U pravilu, što ste bliže predmetu snimanja, fotografija je bolja. Približavanje eliminira nepoželjnu pozadinu koja odvlači pažnju od objekta snimanja. Snimite tako da sliku ispunite jasnim i interesantnim motivom. Provjerite u uputstvima za rukovanje koliko se sa vašim fotoaparatom možete najviše približiti da biste dobili oštru fotografiju. Mnogi jednostavniji fotoaparati ne mogu snimati na distanci manjoj od 1,2-1,5m

3. Neka objekt ne bude uvijek u središtu!
Nema ništa loše u tome ako je osoba koju snimate u sredini fotografije. Ipak, pokušajte je ponekad postaviti na jednu stranu i time ćete postići dinamičnu kompoziciju koja je oku interesantnija.
    
4. Zahvatite i bliske predmete!
Kada snimate krajolike i udaljene objekte, uključite u fotografiju i predmete koji su vam bliže. Oni će fotografiji dati dubinu i perspektivu.
    
5. Budite "nevidljivi"!
Kada snimate ljude, nastojte da se oni bave nekom aktivnošću! Tada neće obraćati pažnju na vas i na fotografijama će se osjetiti spontanost. Zaposlite ih nečim i njihovi će izrazi biti prirodni i opušteni.
    
6. Prepoznajte dobro svjetlo!
DOVOLJNO svjetla je nužno za eksponiranje filma u vašem fotoaparatu, ali DOBRO svjetlo čini uspješnu fotografiju! Ono je zaslužno da fotografija bude "plastična", koloristička i dopadljiva onome koga smo snimili. Zapamtite da snažno sunčano svjetlo nije uvijek najbolje svjetlo za fotografiranje. Mnogi se iznenade kada otkriju da sunce pokriveno oblacima daje najbolju rasvjetu za snimanje ljudi. Vrlo jako sunce daje oštre sjene na licu i čini da snimana osoba "žmirka". Oblačno nebo daje "mekano" svjetlo koje je idealno za portrete.
    
7. Držite fotoaparat mirno ili koristite bljeskalicu!
Ponekad potencijalno dobra fotografija ne uspije jer se zaborave neka osnovna pravila. Mirno držanje fotaparata je uvjet za oštru fotografiju! Kada pritisnete okidač učinite to nježno, jer i mali pomak fotoaparata može uzrokovati neoštrinu. Nađite pogodan oslonac (stol, ograda, krov automobila) za vašu ruku ili upotrijebite mali stativ. Bljeskalica koja je ugrađena u vaš fotoaparat nije korisna samo po noći i u zatvorenom prostoru. Koristite je u sumrak i po jakom suncu da biste ublažili oštre sjene. Provjerite u uputstvima za rukovanje kolika je snaga vaše bljeskalice. O njoj ovisi područje u kojem će objekti biti pravilno osvjetljeni i obično se kreće od 1,5m do 4,5m.
    
8. Odaberite odgovarajući film!
Tri najpopularnije vrste negativ-filma za izradu fotografija su one sa oznakama 100, 200 i 400. Radi se o različitim osjetljivostima na svjetlo (veći broj - veća osjetljivost). Oni koji će snimati pod suncem ili sa bljeskalicom neka odaberu film sa oznakom 100. Ako zelite fotografije prirodnog ugođaja kod postojećeg i slabijeg svjetla (u sobi, kraj prozora) lakše ćete ih snimiti ako upotrijebite filmove sa oznakama 200 i 400.
Savjeti o filmovima

9. Neka vam je fotoaparat pri ruci!
Svi ovi savjeti neće vam mnogo pomoći ako ste vaš fotoaparat ostavili kod kuće. Koliko ste nepovratnih trenutaka "izgubili" zbog toga? Spontani trenuci uhvaćeni na film neprocjenjive su foto-uspomene. Da biste ih uhvatili, fotoaparat mora biti uz vas. Ako vam je vaš standardni fotoaparat prevelik za nošenje, nabavite lagani "džepni" model kojih danas ima mnogo u ponudi.

Izvor: http://www.badrov.hr/

Još jedan sukob - RAW ili JPEG?
Jernej Filipčič, prijevod Željko Božić

Sa svakim fotoaparatom, koji je sposoban slikati u RAW načinu, dobijemo programčić za konverziju. Takvi programi su najčešće vrlo nepriručni, te kvaliteta slike i paleta podešenja većinom nisu zadovoljavajući. Treba se odlučiti za kupnju nečega ozbiljnog. Na slici  je prozor s RAW konverterom programa PhotoShop CS2.

Ljudi se vrlo rado prepiru. To je činjenica. Rado prihvatimo neki mentalitet, uvjerenje, koje potom na sva usta hvalimo i želimo svima dokazati da smo u pravu. Bez obzira radi li se o političkim strankama, religiji, narodnosti, nogometnom klubu, fotoaparatu ili načinu fotografiranja.

Većina od tih uvjerenja isključuje ostale. Neka su takva koja se mogu dopunjavati i imati različite prednosti u različitim uvijetima.

Svaki bolji fotoaparat omogućava slikanje u JPEG ili RAW načinu i svaki od njih ima svoje zagovornike koji ne dozvoljavaju mogućnost da bi onaj drugi uopće bio upotrebljiv. Ukratko ću objasniti razliku između njih i pokušati što objektivnije pokazati njihove prednosti i mane.

Kakva je uopće razlika?

Većina je u dobrim svjetlosnim uvijetima napravila JPEG fotografiju u najboljoj kvaliteti i istovremeno još i RAW, te ga konvertirao i zaključio da nema neke vidljive razlike i počeo po svijetu pričati da je RAW gubitak vremena. Greške kod testiranja mogu biti tri. Prva, JPEG je čisto OK u dobrim ili barem predvidljivim svjetlosnim uvijetima. Druga, koristio je slabiji RAW konverter ili ga čak nije znao upotrebljavati. Treća, razlika između RAW i JPEG ne smije se tražiti samo u posljedicama JPEG komprasije i količini detalja koji se uspiju sačuvati. Stvar treba pogledati (i razumjeti) malo detaljnije.

Detektori svjetlosti (pixeli) u fotoaparatu ne razlikuju boje. Svaki pixel ima ispred sebe crveni, zeleni ili plavi filter, te se iz skupine različito obojanih točaka formira slika. To doprinosi nižoj oštrini slike (osim kod Foveon senzora gdje su po tri pixela stavljena jedan iznad dugog i svi tri zajedno formiraju samo jednu točku na konačnoj slici), te ju je potrebno uvijek dodatno programski izoštriti s lokalnim povećanjem kontrasta, bez obzira na optiku. Da bi nam se slika još više dopala, još joj se (nadasve kod kompaktnih kamera) poveća globalni kontrast i zasićenje, smanji šum i sve se zapakira u lijepu i praktičnu JPEG datoteku koja je već spremna za pregled na računalu i ispis. Zapravo tu se napravi određeni stupanj kompresije koja datoteku smanji (ako se odlučite za TIFF umjesto za JPEG, kompresija ne uništava podatke). Puta natrag nema. Sve informacije koje su se u tom procesu izgubile, izgubljene su za sva vremena. Što je još gore, slika koja izađe iz senzora ima svaku boju opisanu s 4096 različitih nivoa (kod nekih kamera i više), dok je nakon pretvorbe svaka boja opisana s 256 nivoa. To je još uvijek dovoljno da dosegnemo 16 milijuna boja koliko bi ih trebalo vidjeti naše oko, ali ih je svakako premalo ako želimo sliku naknadno obrađivati. Zamislite da bi htjeli samo u tamnom dijelu povećati kontrast, da se do sada bliski nivoi sivog počinju razlikovati, te da se na jednakomjernim površinama počinju pojavljivati razlike. Profesionalni fotoaprati kod formiranja JPEG fotografije obično minimalno izoštravaju, mijenjaju kontraste ili dodaju zasićenje jer od profesionalnog fotografa očekujemo da mu je čuvanje informacija za naknadnu obradu na računalnu bitnije od trenutne ljepote slike. Ali ako se odlučimo da ćemo sliku naknadno obrađivati, zašto tada ne bi slikali u RAW formatu? JPEG neka bude podešen da nam slika bude lijepa čim ju izvadimo iz kamere.

RAW datoteka izbjegava sve te greške i zapis je upravo takav kakav je stigao iz senzora. To je skupina plavih, zelenih i crvenih točkica različitog intenziteta. Kod većine fotoaparata su zapisane s 12 bitova, što znači da svaki kanal boje ima još uvijek 4096 nivoa. Mana tog zapisa je da nije pripremljen za trenutni pregled na računalu, već ga treba otvoriti u posebnim programima koji su namjenjeni za konverziju u uobičajene formate. To su programi koji iz te slike naprave ono što bi kod direktnog zapisa u JPEG napravio fotoaparat. Sada svakoj slici posebno možete mijenjati parametre kontrasta, oštrine, odeđujete način izoštravanja, sliku dodatno doosvjetlite ili zatamnite i odmah vidite rezultate. Većina ljudi misli da je taj posao vrlo zamoran i spor, ali nije. Većina tih RAW konvertera omogućava grupni rad (tzv. batch processing), te ako imate više slika gdje trebate iste postavke, jednostavno ih obradite sve odjednom. Najćešće niti ne treba svaki sliku posebno otvarati, obraditi i zatvarati, kao što je uobičajeno. Imamo seriju malih sličica (thimbnails) i kad na kojeg od njih kliknemo, pokaže nam se pripadajuća slika kojoj s klizačima podesimo parametre i kad smo s rezultatom zadovoljni pošaljemo ju u obradu koja se odvija u pozadini. Mi se tada možemo posvetiti slijedećoj.

RAW konverteri najćešće omogućavaju podešavanje više parametara nego što nam ih nudi sam fotoaparat. Pred klasičnog kontrasta, oštrine i zasićenja je tu i kontrola korekcije šuma, krivulja, vinjetiranja, geometričkih grešaka itd.

Rezultate vidite unaprijed, prije nego slika ide na procesiranje. Sve parametre koje odredite, spremaju se u posebnu datoteku, a sama RAW datoteka ostane uvijek netaknuta. Ako se kroz neko vrijeme odlučite da bi ju još jednom razvili s potpuno drugačijim parametrima neće biti problema zbog prve obrade jer nismo ništa izgubili.

I za što se sada odlučiti? RAW ili JPEG?

Ako trebate bolju sliku svakako RAW, posebice ako su svjetlosni uvijeti nepredvidljivi. RAW datotekama vrlo jednostavno popravite ekspoziciju, bijelu boju i slično. Ako pak morate fotografije što prije poslati ili imate pre malo memorije u apratu (kartica ili buffer), JPEG će biti neminovan. Ako su svjetlosni uvijeti dovoljno predvidljivi i stvarno vam se žuri, fotograf s dovoljno iskustva u boljim će aparatima unaprijed odrediti većinu parametara koje bi kasnije odredio u RAW-u.

Prilagodite se situaciji, aparat vam omogućava oboje upravo zbog toga.

Osobno radim skoro uvijek u RAW načinu, osim tada kad sumnjam da će mi nedostajati mjesta na kartici. Na kraju, ako vidim da su sve slike već u osnovi dobro snimljene, dam ih u obradu sve odjednom bez korekcija. Računalo će raditi neko vrijeme, ali me to ne smeta jer radi u pozadini. Ako bi netko nestrpljivo očekivao moje slike, naravno da bi se odlučio za JPEG.

Pregled nekih važnijih RAW konvertera

Sa svakim fotoaparatom koji je sposoban slikati u RAW načinu, dobijemo programčić za konverziju koji je vrlo često neprimjeren, te i kvaliteta konačne slike i opseg podešenja većinom ne zadovoljavaju. Treba se odlučiti za nešto ozbiljnije.

 Vjerojatno je najpoznatiji Phase One Capture One, kojeg je po mom mišljenju konkurencija u zadnje vrijeme pretekla. Već neko vrijeme nisu ponudili ništa stvarno novog, osim urednog dodavanja kompatibilnosti s novim aparatima. Omogućava batch processing, napravi vrlo dobru sliku, ima neke osnovne kontrole šuma, dovoljno je brz iako sliku ne možete proizvoljno povećavati kao u drugima. U malom prozoru možete vidjeti povećanje oko kursora i to je sve. Ako ne spuste cijenu koja je trenutno oko 500 Eura bez poreza ili pokažu nešto stvarno inovativno, konkurencija će ih vrlo brzo značajno prestići.

I Photoshop ima svoj RAW konverter. Najsposobniji je od svih, iako najmanje praktičan kod veće količine slika. Kada hoću od vrlo važne slike izvući maksimum, obrađujem ju ovdje. Posebnost je odlična sposobnost otklanjanja kromatske aberacije. Kao što sam već napisao, senzor formira boju iz kombinacije pixela različitih boja. Zbog kromatske aberacije se različite boje koje proizlaze iz iste točke pojave na različitim točkama. Umjesto da neki pixel plave boje kombiniramo s najbližim pixelom crvene boje, kombiniramo ga s udaljenijim koji zapravo odgovara istoj točci u prostoru. Tako kromatsku aberaciju anuliramo već na početku. Kad se jednom već formira slika u boji, to više nije moguće. Postoje programi koji negdje dodaju malo palve i negdje malo crvene, ali to je već pucanj u prazno. Na žalost, između testiranih programa, tu funkciju sam vidio samo u Photoshopovom konverteru.

Bibble Pro je jedan od onih“one man band” projekata, koji su po mom mišljenju pretekli veliki Capture One. Omogućava mnogo podešavanja, posebice su jako ponosni na svoj “highlight recovery tool”, koji bi trebao spasiti većinu "spaljenih" dijelova fotografije. Na žalost, dosta često na jednakomjernim dijelovima ostavi čudno obojana područja, ako je neki kanal jače spaljen od drugih. Ipak se i to može riješiti promjenom krivulje, ali s malo više truda. To što ga po mojem mišljenju stvarno digne iznad konkurencije je plug-in BPT lens, koji se temelji na popularnom PTLensu i već kod RAW konverzije popravi geometrijske greške. Morate mu samo reći koji objektiv koristite. Aparat i žarišnu duljinu će sam prepoznati i sliku će odlično popraviti preko polinoma trećeg reda. Na žalost kod veće količine šuma nisam uspio dobiti tako dobru sliku kao kod ostalih. Brzo su se počeli javljati čudni artefakti. Postoji i internetski forum korisnika gdje se može direktno komunicirati s autorom programa i izraziti svoje želje. Možete koristiti batch processing ili otvarti pojedinačne slike. Cijena je 130$ + porez, a postoji u verziji za Windows, Linux i Mac.

Rawshooter Professional ima vrlo praktičan (batch processing) workflow, ima zapravo manje funkcija, iako dovoljno za normalan rad i radi odlične slike. Vrlo dobro kontrolira šum, posebice kromatski. Marljivo prepoznaje i odstranjuje i vruće pixele, ali na žalost niti on ne omogućava da bi ih registrirali. Pored kontrole zasićenja ima funkciju vibrance koja prepoznaje gdje je namjanje zasićenja i tamo ju dodaje. I izoštravanje ima dva odvojena klizača. Detail extraction je isti nomalnom izoštravanju, a sharpening funkcionira profinjenije i kod izoštravanja manje pojača šum. Kontrast možete odvojeno regulirati za tamne i svjetle dijelove i imate potpunu kontrolu nad krivuljom. Cijena je 90 Eura + porez.

Za što se sada odlučiti?

Ako uglavnom koristite JPEG i RAW format koristite samo za najvažnije slike, potom će vam biti dovoljan PhotoShop RAW konverter koji omogućava najbolju kontrolu i najbolje slike (ponekad se Capture One bolje pokaže kod čuvanja najmanjih detalja).

Ako ste kao i ja, korisnik većih količina RAW formata, morate obavezno imati i program koji omogućava brži batch processing. Ako imate teškoće s geometrijskim distorzijama, savjetovao bih Bibble (ako recimo rado slikate arhitekturu). U suprotnom Rawshooter Professional.

Većinu RAW konvertera možete skinuti s interneta za određeno vremensko razdoblje i tako ih osobno isprobate i vidite koji će vam se podvući pod kožu.

Jernej Filipčič - http://www.fotosfera.info/

Fotografiranje djece
Peter Miloševič; Prevod: Željko Božić

Fotografiranje djece i nije baš dječja igra. U prvom redu je problem njihove živahnosti. Teško je dijete pripremiti da nam pozira. Najbolji fotografi djece su njihovi roditelji, jer dijete najbolje poznaju. Roditelji prate njihove prve korake, prve školske dane, rođendane, praznike ... Sve to bi rado spremili na komad papira – fotografiju. Kao što smo spomenuli, djeca ju živahna i teško ostaju mirni nekoliko sekundi. No, postoje i iznimke. Zato moramo biti brzi, reagirati u trenutku u kojem želimo uhvatiti određen položaj djeteta. Podešavanje vremena, mjerenje svjetlosti, izmjena objektiva...dijete brzo napusti stpljenje. Treba koristiti zoom objektive tj. fotoaparate koji imaju podesive objektive, npr. od 28-100mm. Koristite P (automatsku) funkciju, da ne kasnite s podešavanjima.

Kad fotografiramo dijete moramo biti strpljivi, da uhvatimo pravi trenutak. Napravite mnogo snimaka, da dijete zaboravi na vas i uredotoči se na igru. Tako, kod fotografiranja djece moramo si uzeti dovoljno vremena i strpljenja i tako će nastati fotografije koje si želite.

Želim vam mnogo strpljenja i odličnih fotki, da ih s ponosom možete pokazati drugima.

Izvor: e-fotografija.si

Portretna fotografija
Pavel Koltaj, prijevod Željko Božić


Kod jakih teleobjektiva (više od 200mm) je potrebno paziti na uzravnavanje pespektive koja može doprinjeti nerealnosti fotografije

Portretna fotografija je vrlo širok pojam. Najčešće se upotrebljava u vezi fotografiranja ljudi. Naravno određena pravila vrijede kako za slikanje ljudi tako i za ostale moguće motive (nežive). Kod portretne fotografije su zanimljiva namjanje dva aspekta. Jedan je više tehničke naravi, a drugi više sadržajne.

Što se tiče tehnike spomenimo da vrijede u leica (135mm) formatu za najpopularnije objektive ti koji imaju žarišnu duljinu od 85 do 200mm. Dosta je ovisno o tome koliko smo blizu onome koga slikamo i kakve vrste portret želimo napraviti (samo lice, poprsje, cijeli, grupni, ...). S oko 100mm objektivom možemo slikati samo lice čovjeka i još smo koji metar udaljeni od njega tako da mu ne guramo fotoaparat pod nos. Kod upotrebe objektiva koji su unutar spomenutog područja potrebno je paziti prije svega na perspektivu. Kod širih objektiva (manje od 85mm) su često linije već nekako okruglije što ponekad može smetati. Kod jačih teleobjektiva (više od 200mm) je opet potrebno paziti na izravanvanje perspektive koje može doprinjeti nerealnosti fotografije.

Temeljni tehnički elementi svake portretne fotografije su pozadina (npr. zamagljeno, monotono, ...), kadriranje (koji dio čovjeka želimo na fotografiji), te kompozicija (gdje se na fotografiji nalazi subjekt). Pravila obzirom na to su vrlo jasna i izvedena pa ih ne bi posobno razrađivao. Spomenimo samo to da je svakom dozvoljeno eksperimentirati. Još najviše kod kompozicije. Ona može biti i vrlo neobična (npr. u krajnjem kutu fotografije ili posve na dnu) što zapravo fotografiji dodaje zanimljivost prije nego ju oduzme (ako je naravno izvedena smisleno).

Prije nego zaključimo s tehnikom, spomenimo samo još nekoliko malih trikova koji pridonose da su fotografije malo zanimljivije. Jedan od njih je upotreba tkanina. Ne pre gustu tkaninu stavimo neposredno pred objektiv i time dobijemo mekšu sliku. Tkaninu možemo i upotrebiti tako da ju stavimo neposredno pred objekt koji slikamo. I na taj način su bile snimljene mnoge dobre fotografije. Određene efekte dobijemo upotrebom različitih filtera (koji se postave pred objektiv), a imaju manu da ih treba kupiti te da su osim za portrete malo kada upotrebljivi. 


Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i prijateljskom ozračju.

Možemo se također odlučiti i za igranje s objektivom. Tako na primjer, da pokušamo upotrebiti što manju žarišnu duljinu (otvorena blenda) i dobijemo na portretu oštar samo nos ili oči. Možemo se odlučiti i za to da sliku neposredno pred fotografiranje odmaknemo malo iz fokusa. Ako smo dovoljno pažljivi, taj će postupak dočarati mekoću portreta.

Ako smo stvarno raspoloženi, možemo raditi i dvostruku ekspoziciju. To je u svakom slučaju kompliciran postupak, koji često ne ispadne najbolje, ali je vrijedan povremenog pokušaja. Izvodi se tako da dva puta osvjetlimo istu snimku (većina fotoaparta ima funkciju koja omogućava višestruko osvjetljavanje iste slike). Prvi puta slikamo portret onako kako bi trebao biti, a drugi puta ga malo zamaglimo, pomaknemo. Kod drugog osvjetljavanja slike je dobro upotrebiti malo kraće vrijeme nego što ga odredi svjetlomjer. Tako snimku donekle podosvjetlimo i dobijemo da prva ekspozicija dođe više do izražaja. S malo sreće nastane zanimljiva fotografija.


Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i prijateljskom ozračju.

Kod sadržaja portretne fotografije, najprije je potrebno zaustaviti se na problemu odabira motiva (osobe). Možemo se odlučiti za znane nam osobe ili praktično za bilo koga. Kod znanaca je obično problem dobiti ih pred objektiv, te uz to, još smo ograničeni i drugim faktorima (odabir mjesta, dinamika situacije, opušteno ozračje, ...). Pored toga, kod fotografiranja znanaca postoji velika vjerojatnost da se fotografija neće cijeniti kao takva kakva je sama po sebi, dok je za očekivati da će „kvaliteta“ fotografije rasti sa „slavom“ osobe koja je na njoj.

S druge strane, slikanje bilo koga i nije tako jednostavno. Dogodi se da je fotografija snimljena po skrivečki i da ljudi ne žele da se pojavi bilo gdje. Ili možda samo teško nađemo „ljepotu“ koja je kod slavnih nešto uobičajenoga.

Pored motiva, za dobar portret je potrebno još nekoliko stvari. Jednu smo već spomenuli – pravo raspoloženje. Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja ako je snmimljena u opuštenom, prijateljskom ozračju te je zbog toga važno da si uzmemo dovoljno vremena da ga dočekamo. Pored raspoloženja, važna je također situacija. Često se dogodi da portret slikamo zbog toga jer je okoliš takav da ostvaruje zanimljivu igru svjetla i oblika.

Za zadržavanje ambijentalnog ozračja je naadasve važna upotreba raspoloživog svjetla. (npr. mekana večernja svjetlost) i pametna upotreba bljeskalice koju obično koristimo za doosvjetljavanje lica. Ako je osoba npr. osvjetljena sa stražnje strane, tada su njezine crte uglavnom u sjeni. U tom primjeru nam bljeskalica omogućava da zadržimo postojeću svjetlost dok su istovremeno linije lica jasne i prepoznatljive. 


Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i prijateljskom ozračju.

Bljeskalica dobro dođe kad se posvetimo očima, jednom od najvažnijih elemenata portreta. U brojnim revijama (malo bolje kvalitete) vidimo u očima portretiranih prave slikice (kvadratiće, kružiće, ...). To se postiže upravo upotrebom bljeskalice, odnosno refletivnih površina. Pri tome je potrebno spomenuti da neki (komercijalni) fotografi često pretjeruju te da zato njihove fotografije obično ispadnu uglavnom previše sterilno i beživotno. Često je naime dovoljno samo malo svjetla u očima da portreti ožive i da oči govore o ljudima koji su na slikama.

Sličan učinak kao i s bljeskalicom, postižemo ako pripazimo od kuda dolazi svjetlost. Skoro nevjerojatno je kad se u očima vidi prozor, ako naravno, svjetlost pada pod ispravnim kutom.

Za kraj još spomenimo i jednu staru fotografsku izreku, da nema ružnih ljudi, samo loših fotografa. U tom duhu je smisleno ne pokazati ljudima koje smo slilkali loše fotografije (takve na kojima su ne – lijepi) i time još doprinesemo njihovom kompleksu (i našem lošem glasu). Bolje je malo se potruditi i naći pravi kut.


Slika je skoro uvijek neusporedivo bolja, ako je snimljena u opuštenom i prijateljskom ozračju.

Izvor: e-fotografija.si

Što je portret

Portret je prema većini rječnika slika koja vjerno prikazuje neku osobu, osobito poprsje.
To bar ne bi trebalo biti teško, jer fotografija je najbolji medij za jednostavno dobivanje sličnosti, zar ne? U osnovi je tako, ali uvijek se zahtijeva bolje, više, kvalitetnije. Tako je u početku postizanje sličnosti bilo primarno, emulzije su bile slabo osjetljive na svjetlo, ekspozicije su trajale i do 30 sekunda pa je uspjeh bio dobiti fotografiju na kojoj se osoba nije pomaknula.

Da bi osigurali nepomičnost svojih klijenata u fotografskim su studijima imali posebne uređaje koji su im držali glave, a ponekad i tijelo.

Napretkom fotografije portret je polako postajao kompleksniji uradak. Uskoro se očekivalo da se na portretu na određeni način prikažu karakter i osobnost. Tako je portret prestao biti puka zabilješka izgleda te je u svojim najboljim postignućima postao izjava tko i što je osoba na slici. Edward Weston je napisao: "Osnovni cilj portretnog fotografa je pokazati osobu ispred objektiva na način da se prenese njezina životnost.

Cilj portreta nije napraviti mapu lica ili površnu sličnost već prenijeti suštinu osobe na fotografiju, ne pokazati izgled osobe, nego što osoba zaista je." Ovu bismo kategoriju mogli nazvati psihološki portret, za razliku od ovakvog pristupa kojem je cilj pokazati suštinu portretirane osobe postoji i drugačiji pristup kojeg možemo nazvati komercijalni portret.

Komercijalni portret je dio fotografije u kojem možemo povući najviše paralela sa slikarstvom. Tradicionalan, slikarski, portret pokušavao je što više laskati, prikazati portretiranu osobu mlađom, ljepšom, privlačnijom, zato su vješti slikari koji su mogli napraviti sličnost na različit način uvijek bili na cijeni. Do današnjeg dana portret je zadržao takvu dozu sitne laži, čak i u fotografskom obliku. Retuš je dugo bio standardna procedura svih snimateljskih studija. Kad se u studio uslijed ekonomskih razloga ušuljao 35 mm format kojem je zbog malih dimenzija nepraktično retuširati negativ, retuš je rađen na pozitivu.

Uspon digitalne tehnologije uveo je jednostavnu obradu slike, urediti portret je lakše no ikad. I kod snimanja se koriste trikovi. Rasvjeta se podešava tako da se mane sakriju, a vrline istaknu. Portret i dalje ocrtava karakter, ali naglašava potrebno, političari na portretima imaju herojske karakteristike; fotomodeli, glumice i manekenke djeluju poželjno, a vojnici pobjednički ili opasno. Ljudske jedinke nisu jednostavne, uvijek imaju više lica i naličja. Ono što rade na poslu i u slobodno vrijeme može biti u potpunoj suprotnosti. Svrha komercijalnog portreta je udovoljiti njihovim željama i prikazati ih kako oni sebe žele prikazati javnosti.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Kadar

Kadar je prostor omeđen okvirom u kojem se vizualizira neka pojava ili radnja.



Naša vizualna percepcija svijeta nije ograničena okvirom, nema rubova koji u nju unose diskontinuitet. Kad u ruke uzmemo fotoaparat ili kameru mi bilježimo samo jedan isječak prostora. Svijet gledan kroz objektiv nužno smještamo u okvir. Pri tome smo slobodni pomicati taj okvir na način na koji smatramo da nam najbolje odgovara za prenošenje vizualne informacije koja se nalazi pred našim objektivom. Taj se proces naziva kadriranje, a njegov rezultat je kadar. Kadar je prostor omeđen okvirom u kojem se vizualizira neka pojava ili radnja.

Ako čitate tekstove o fotografiji s engleskog govornog područja zasigurno ste primijetili da se u njima prilikom određivanja kompozicije često koristi izraz framing, to je zapravo kadriranje. Kadriranjem podešavamo granice slike i kompoziciju. Kadar, okvir i kompozicija međusobno su povezani. Pogledajmo nekoliko primjera. Prva je slika tipična za osobe koje ne obraćaju pažnju na detalje. Tako funkcioniraju početnici, njih fotografija toliko fascinira da se uglavnom koncentriraju na objekt kojeg fotografiraju. Ne obraćaju pažnju na pozadinu, okolinu ili prednji plan, najčešće ne paze ni na to kako je objekt osvijetljen. U ovom slučaju napravljena je tipična početnička greška, predmet izrasta iz glave modela, a pozadina je nakrcana nepotrebnim detaljima.

Na drugoj je slici promijenjena poza modela, a ponešto je promijenjen i kadar, odnosno promijenjena je pozicija s koje je fotograf snimao i visina aparata. Time se izbjegla zastava koja izlazi iz glave, razglasni stup koji izrasta iz ramena, crveni objekt uz desni rub slike koji zbog kolorističkog kontrasta "bode oči" odnosno privlači pogled i veći dio stupa koji dominira prednjim planom. Na ovoj slici jednostavno se može izvršiti i drugi postprodukcijski "framing" odnosno rezanjem desnog ruba slike ili kako to popularno volimo kazati "kropanjem" možemo ukloniti i ono malo stupa koji se pojavio u slici. Iz ovog možemo izvući zaključak da se, bar kad je fotografija u pitanju kadriranje može primijeniti i u kasnijoj fazi obrade, zadan je novi okvir slike, isječak prostora i odnosi unutar okvira su se promijenili. Kod snimanja videa ili filma tako što nije moguće.

Na trećoj je slici kadrirano tako da su svi problemi riješeni. Povećanje žarišne duljine objektiva zamutilo je pozadinu i ono malo pozadinskih objekata koji su ostali u kadru, odnosno unutar okvira. Model u potpunosti dominira slikom, nema više nepotrebnih smetnji, štoviše odabirom kutova i smjerova pažnja je u tolikoj mjeri usmjerena na model da fotografija u potpunosti funkcionira čak i bez direktnog kontakta očima, odnosno bez potrebe da model gleda u objektiv fotoaparata. Sve se promijenilo, kadar, kompoziciji međusobni odnosi, a to je stoga jer svi ti elementi egzistiraju u neposrednoj vezi.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr

Okvir

Iako često zaboravljen okvir je sastavni dio fotografije koji zaslužuje posebnu pažnju.


 
Kad smo govorili o kadru rekli smo da je to prostor omeđen okvirom. U kontekstu kadra okvir se ne tretira kao fizički prisutna pojava, on je imaginarna pojava, odnosno područje izvan kojeg fotografija više ne postoji. No baš zato što fotografija u jednom momentu nestaje s nekog područja kako bi pogled zadržali unutar fotografije korisno je postaviti i pravi okvir. Taj okvir može biti materijalan, pravi okvir za slike ili paspartu, a može biti i tanka linija koja obrubljuje fotografiju na papiru na kojem je fotografija ispisana. U svakom slučaju odabir okvira mora biti u skladu sa slikom i u funkciji koja mu je namijenjena, a to je da zadrži pogled gledatelja unutar kadra. Kao što smo već rekli naša vizualna percepcija svijeta nije ograničena okvirom, naš je pogled navikao slobodno lutati i ako mu mi kao autori fotografije to dopustimo on će odlutati izvan slike. Mnogo toga u fotografiji i slikarstvu zapravo je u funkciji naše vizualne percepcije, pa tako i okvir.

Dovoljno je otići u bilo koju radionicu u kojoj uokviruju slike pa vidjeti koje bogatstvo paspartua i okvira postoji, moguće su tisuće kombinacija, a odabrati onu pravu često je jednako teško kao i napraviti dobru fotografiju. No ne trebate se previše bojati, gotovo svaka fotografija u okviru bolje će izgledati od fotografije bez okvira, osim ako je stavite u okvir koji je zaista u sukobu s vizualnom osobnošću fotografije. Isto tako ćete primijetiti da će vam djelatnici koji tamo rade praktično uvijek sugerirati da na fotografiju postavite paspartu. On uglavnom dolazi do samog ruba fotografije i daje prvi najvažniji okvir koji ograničava pogled kako bi on ostao na fotografiji. Paspartu je poseban karton debljine i do nekoliko milimetara u kojem treba na poseban način i s posebnim alatom urezati prostor za fotografiju. Tako nastaje specifično sječeni rub koji efektom udubine privlači pogled prema fotografiji. Radi lakšeg snalaženja u tekstovima koji dolaze možemo taj okvir i svaki drugi okvir koji se nalazi uz rub kadra nazvati rubni okvir.

Drugi okvir je najčešće površina paspartua koja se prostire od ruba fotografije do ruba stakla odnosno do krajnjeg okvira koji je najčešće izrađen od drveta, a u novije vrijeme i od plastike ili metala. Ovaj okvir osigurava fotografiji njezin privatni prostor ma gdje da se nalazi. Može to biti galerija, muzej ili zid u stanu, nije važno, koliko god fotografija ili slika da se nalazi na tom zidu svaka će imati svoj prostor u kojeg druga neće zadirati. Taj prostor možemo nazvati prostorni okvir. Prostorni je okvir omeđen konačnim okvirom koji ga vizualno ograđuje od ostatka zida. Prostorni je okvir također mjesto na kojem će biti ispisano ime autora i fotografije, broj fotografije ako je objavljena u seriji i svi ostali podaci koje je možda potrebno prikazati.

Vidimo dakle da je za prezentaciju fotografije potrebno osigurati neke preduvjete. Danas se, na žalost, fotografije uglavnom pregledavaju na monitorima ili u svežnjevima papira koji idu iz ruke u ruku bez da im se prethodno osiguraju optimalni uvjeti prezentacije. Na autoru ostaje kako će prezentirati svoju fotografiju i odabir fotografija koje zaslužuju posebnu pažnju prilikom prezentacije.

Izvor: www.fot-o-grafiti.hr